



#Article 2: Discharge (639 words)


Discharge međunarodna fonetska abeceda|[dɪsˈt͡ʃɑːd͡ʒ], britanski anarho-hardkor bend, prvi put oformljen 1977 od strane Terry Tez Roberts i Roy Rainy Wainwright. Članovi su se pak menjali tokom vremena ali su centar benda, sredinom osamdesetih kada su i bili mega popularni, činili Kelvin Cal Morris (vokal), Tony Bones Roberts (gitara), Roy Wainwright (bas) i Terry Roberts (bubnjevi). 

Muzika benda je karakteristična po teškom i hardkor zvuku gitare sa jakim vokalom a tekstovi pesama izražavaju anarhističke stavove (protiv vlasti, rata, kontrole, itd). Prvi album iz 1982 godine Hear Nothing See Nothing Say Nothing je dospeo na drugo mesto UK Indie tabeli i 40 mesto na tabeli albuma za celu Britaniju. Tih godina je bend izdao brojne singlove i ploče koji su se našli među prvih 10 na pomenutoj Indie tabeli, na primer ploča izdata 1981 a nazvana Why kao i singl iz 1982 State Violence State Control. Devedestih, bend je izdao nekoliko albuma koji su naginjali ka metalu a 2000 se opet okupila stara postava benda koja je izdala album po uzoru na svoj zvuk iz osamedesetih. 

Značajnije stvari su se desile kada je Mike Stone, koji je imao svoju diskografsku kuću, posetio njihov prvi koncert u Northwood Parish Hall. Zainteresovao se da ih ima u svojoj diskografskoj kući. Izdali su svoj prvi EP Realities of War u martu 80-te. Stone nije imao distributera pa je svojim autom prodavao EP prodavnicama. EP se popeo na Top 10 Indie chart, uz minimum propagande, kao što su fotke, umetnički radovi, itd.

Prvi put kada su svirali izvan Stoke, posetili su Leicester, Preston i Glasgow. Sledeći njihov snimak iste godine je bio Decontrol. Tezz je prestao da svira gitaru u nekoliko lokalnih rok bendova, tako da su izdali i EP Why. Odradili su Apocalypse Now turneju po Britaniji. Tada se i bubnjar menjao ali su izdali Never Again pri kraju 1981. Taj omot je i danas poznat kao sinonim za bend (nataknuti golub-anti ratni poster). Popeli su se na 64 mesto na nacionalnoj tabeli. 

Sve ovo je prethodilo stvaranju njihovog prvog albuma koji je i najpoznatiji Hear Nothing See Nothing Say Nothing. Opet su se popeli na 40 mesto na nacionalnoj listi gde su ostali oko 5 nedelja. Tada su ih zvali iz major label ali su oni odlučili da ostanu sa Clay-om, jer im je Mike Stone dao prvi prekid i tražio je isto takve bendove koji će da potpišu za diskografsku kuću. Tada su krenuli na turneju u inostranstvo, u Italiju, Jugoslaviju i Holandiju. 1982 su takođe svirali u Švedskoj, Finskoj, a takodje i u USA (gde nisu imali izdate već uvezene snimke) i u Kanadi. 

Kada su se vratili u Englesku, Bones je napustio bend i osnovao Broken Bones, zajedno sa svojim bratom Tezz-om koji je inače ex-član (kasnije je svirao u UK Subs, Ministry...). To se sve dešavalo za vreme njihovog poslednjeg singla koji je izdat 1982 a koji se zove State Violence, State Control. Kada je u bend došao Peter Pooch, promenili su svoj zvuk i ponovo su krenuli u Kanadu i USA sa snimljenim dvanaestoinčnim singlom Warning: Her Majesty's Government Can Seriously Damage Your Health. Tokom turneje su izdali još jedan singl 1983: The Price of Silence. Nakon toga su Pooch i Garry napustili bend tako da su bend činili Rainy i Cal. Snimili su još jednu traku The More I See, u isto vreme kad i Warning... koji je remiksovan i postao je novi singl, a posle nekoliko meseci i kompilacijski album singlova i EP traka. Never Again je izdat 1984, a Ignorance 1985, sa novim gitaristom i bubnjarem.

Sada naravno postoje mnoge kolekcije singlova, LP traka, remiksovanih i ponovo izdatih na CD-ima... Discharge 1980-86, Never Again, live, Vision of War, Discharged, a i Metallica je pevala 2 njihove pesme: Free Speach For The Dumb i The More I See.

Na kraju u zagradi je tabela Uk Indie




#Article 3: Država (589 words)


Država - celokupni mehanizam vlasti kojom jedna klasa održava i štiti svoju klasnu vladavinu. Država je historijski proizvod, nastao u fazi prelaza iz prvobitne zajednice, gentilnog i plemenskog društva u klasno, feudalno i robovsko društvo. Vladajuće klase preko državnog mehanizma (policije, vojske, sudova, medija, prosvetnih i ideoloških institucija) osigurava svoju klasnu vlast te se i borba progresivnih klasa u prvom redu vodila oko zauzimanja državne vlasti.

Neki državu definišu po međunarodnoj i unutrašnjoj ulozi. Na međunarodnom nivou država je suvereno telo. Suverenitet čine definisane i međunarodno priznate granice i potpuna vlast države na toj teritoriji ( kao i stanovništvo koje stalno naseljava teritoriju države). Kada teritorija ne ispunjava te osnovne uslove ona postaje neuspela država. Primer neuspele države je Somalija, gde ne postoji vlast koja ima suverentitet nad teritorijom okruženom granicama.

Dve najzastupljenije teorije o unutrašnjoj ulozi države ne govore o suštini države i zašto je ona nastala, a to su:

Članak 1 Montevidejske konvencije navodi općeprihvaćene pravne kriterije za državu: 

(Montevidejska konvencija je regionalna američka konvencija, ali načela iz ovog članka prihvaćena su posvuda kao precizan izričaj običajnog međunarodnog prava.) Ipak, neki se pitaju jesu li ti kriteriji dovoljni.

Veliko pitanje je sukob između dvije teorije o priznavanju država: konstitutivne i deklarativne. 
Konstitutivna teorija kaže da država postoji samo ako je priznaju druge države. 
S druge strane, deklarativna teorija kaže da postojanje neke države ne ovisi o njezinu priznavanju od strane drugih država.
Koja teorija je ispravna? To je i danas kontroverzno pitanje u međunarodnom pravu. Praktičan primjer je urušavanje središnje vlasti u Somaliji početkom 1990ih godina: prema Konvenciji iz Montevidea, u tom slučaju država Somalija više ne postoji, a pritom stvorena republika Somaliland (koja sadrži jedan dio bivše Somalije) mogla bi ispunjavati kriterije za državnost. Međutim, tu samoproglašenu republiku nisu priznale druge države.

Drugo kontroverzno pitanje u političkoj filozofiji jest pitanje nastanka i osnovnih osobina države. Max Weber i Norbert Elias definirali su državu kao ustanovu koja ima monopol na legitimno nasilje u određenom zemljopisnom području. 
Jedna od temeljnih osobina države je reguliranje vlasničkih prava, investicija, trgovine i tržišta roba (hrane, goriva itd.), pri čemu država obično koristi vlastitu valutu. 
Iako države sve više prenose te ovlasti na trgovinske saveze kao što su npr. NAFTA i Europska Unija, to je uvijek kontroverzna odluka koja otvara pitanje jesu li ti savezi zapravo samo veće države. Disciplina političke ekonomije detaljnije izučava ta pitanja.

Činjenica je da mnoge države u određenoj mjeri ovise o moćnijim državama i/ili dragovoljno ulaze u veće političke sile, kao što su Ujedinjeni narodi, Europska Unija, Svjetska trgovinska organizacija i druge međunarodne organizacije.
Iako se mnoge države tako praktički stavljaju u podređen položaj, njihov je položaj u odnosu na međunarodne organizacije ili moćnije države ipak mnogo jači nego položaj državnih podjedinica u odnosu na državu. 

U zadnje vrijeme sve više raste moć iznaddržavnih ustanova. 
Zato mnogi ljudi (pogotovo oni koji zastupaju konstitutivnu teoriju međunarodnog prava) odbacuju pojam suvereniteta kao nešto zastarjelo i gledaju na državu samo kao na jedinicu političke podjele planeta.

Trodioba vlasti je najčešće samo teoretska postavka jer u praksi je u parlamentarnim državama sve pod kontrolom partitokracije 

Države se ponekad po svom sastavu dijele na jednostavne (unitarne) i složene države. Unitarne države su one u kojima postoji jedan jedini državni aparat na cijelom teritoriju.

Složene države (za koje se ponekad koristi izraz državne zajednice) se pak sastoje od nekoliko država koje su u većoj ili manjoj mjeri povezane kroz zajedničke institucije koje vrše određene državne funkcije. S obzirom na karakter veza, odnosno ovlasti zajedničkih institucija složene države se dalje dijele na slijedeće tipove:




#Article 4: Obrazovanje (1411 words)


Obrazovanje uključuje učenje određenih veština ili generalnog znanja, dobrog rezonovanja i mudrosti. Jedan od ciljeva obrazovanja je nastavak kulture.

Izraz škola je grčka riječ. Bukvalno znači dokolica, rekreacija. U starim društvima školovanje je bilo dostupno samo malom broju ljudi, onima koji su imali novca ili vremena. Vjerski velikodostojnici, često su bile jedine pismene grupe ljudi, koji su znanje koristili za čitanje i tumačenje religijskih tekstova. Za večinu, odrastanje je značilo učenje na primjerima starijih. Bilo je uobičajeno da djeca veoma rano počnu pomagati u domačim poslovima, u radu na poljima i u zanatskom radu. čitanje nije bilo potrebno a ni korisno. Još jedan razlog ne čitanja je bio to što su se svi tekstovi umnožavali ručno, što je bilo dugotrajno i teško. 

Štampanje kao pronalazak ušlo je u Evropu iz Kine. Pronalaskom štamparske mašine 1454. godine olakšano je umnožavanje tekstova. To je dovelo do višeg nivoa pismenosti. 

Obrazovanje u svojoj modernoj formi, što podrazumijeva nastavu u posebno izgrađenim zgradama, počeo je da se razvija postepeno. I pored toga do prije 150 godina djecu imučnih podučavali su privatni učitelji. večina stanovništva nije imala nikakvog obrazovanja do prvih decenija 19. st. kada se u Evropi i SAD-u počeo da uvodi sistem osnovnih škola. Proces industrijalizacije i širenje gradova izazvali su potrebu za specijalnim obrazovanjem. Ljudi danas rade u mnogim profesijama i koriste razna stručna znanja, tako da više nije moguće prenošenje znanja sa roditelja na djecu. Sve više dolazi do izražaja apstraktno učenje pojedinih disciplina, a ne kao ranije praktično prenošenje nekih specifičnih vještina. 

U modernom društvu ljudi treba da savladaju osnovne vještine kao što su: čitanje, pisanje, računanje i steknu opće znanje o svom fizičkom, društvenom i ekonomskom okruženju. U isto vrijeme je važno da znaju kako da uče da bi bili u stanju ovladati novim, i tehnički veoma složenim, oblicima informacija. Moderni obrazovni sistem počeo se oblikovati na zapadu početkom 19.st. Iako je Britanija, za razliku od drugih zemalja, oklijevala da prihvati jedan integrisani sistem na nacionalnom nivou (obavezno školovanje je uvedeno 1870. godine). Kod njih je razvijen i sistem privatnih škola u kome se nastava plaća, naročito na nivoima višim od osnovnog. S tim u vezi i danas se vodi oštra debata o sistemu školstva gdje postoji i školstvo pod okriljem vjerskih zajednica. Školstvo u SAD-u polazi od prakse disciplinovanja djece, u čemu je u 17.st. veliku ulogu igralo uvjerenje da djeca moraju slušati roditelje bez pogovora, što je kao načelo bilo uvedeno i u propise prvih američkih kolonija. Prema jednoj odredbi iz 1642. godine prijetilo se oštrim kaznama roditeljima i odgajateljima ako zanemare obučavanje i rad svoje djece. Pošto ovo nije bilo djelotvorno puritanske vlasti su 1647. godine naredile da same organizuju školovanje. Trebalo je preko 200 godina da se obrazovanje uvede kao sveobuhvatni sistem za brojno pluralno stanovništvo SAD-a. Poseban je problem raznorodnost doseljenika koje je trebalo kroz obrazovanje jezički unificirati, a donekle i kulturno anglicizirati. U školama su ispoljavani i američki ideali jednakih mogučnosti za svakoga, što je dovelo do razvoja školstva i do masovnog širenja obrazovanja znatno ranije nego u drugim zemljama. Zajedno sa tim idealom o jednakosti i druge američke vrijednosti i shvatanja nastavile su do danas da se više ili manje eksplicitno predaju u školama.

Obrazovanje ima značajnu funkciju u svakom društvu. Zbog važnosti obrazovanja svaka vlast želi odrediti njegovu koncepciju i sadržinu, kako bi preko najsnažnijeg instrumenta društvene percepcije i oblika socijalizacije pojedinci prihvatili vrijednosti i norme sistema. Zato države preuzimaju brigu o finansiranju obrazovanja. Pored toga u sadržajnom smislu pokušavaju kroz obrazovanje utvrditi društvene norme i vrijednosti i izgraditi osječanje pripadnosti svojoj zajednici, društvenoj grupi, religiji. 

Kroz obrazovni sistem takođe se razvijaju i osječanja za vlastitu kulturu, poštivanje principa i solidarnost. Preko školovanja se oblikuje svijest i gledište pojedinca, kada su u pitanju procesi u društvu i sistem vlasti. Svi obrazovni sistemi su utemeljeni na historiji znanja i historiji društva. Institucionalizacija obrazovanja pored toga što se zasniva na usvajanju niza pravila i društvenih vrijednosti, ogleda se i kroz znanje i sposobnosti kojima pojedinac ovladava u procesu osposobljavanja. Putem sistema obrazovanja snažno se mijenja struktura društva, porodice i profesija. Po Talkotu Parsonsu škola je most između porodice i društva kao cjeline. Škola priprema dijete za njegovu ulogu. Obrazovanje je u stvari izraz društvenog sistema. Ono danas znači jednakost šansi koje otvara mogućnost mijenjanja položaja koje pojedinci stiču rođenjem ili nasljedstvom. Ono je osnova emancipacije čovjeka, veoma funkcionalan instrument preko koga se ostvaruje identitet pojedinca. Veoma je važno za društveni ugled, autoritet i moć. Stečena znanja i obrazovne vještine su veoma su veoma primjenljivi i upotrebljivi u privrednom i praktičnom životu. Iako se znanje individualno stiće ono je postalo bogatstvo svih pripadnika zajednice. To je skoro jedina individualna osobenost koja u praksi postaje zajednička vrijednost i korist cijele zajednice.

Sve teorije o obrazovanju slažu se oko njegove izuzetne važnosti, ali daju različita objašnjenja i prijedloge:

Prema ovim predstavnicima socijalizacijska funkcija obrazovanja je najvažnija. Na primjer, Emil Dirkem smatra da je škola most između pojedinca i društva. Prema njemu moderna su društva heterogena, sa razvijenom podjelom rada i mnoštvom uloga, koje obnašaju vrlo različiti pojedinci. U toj različitosti koju nije moguće spriječiti potrebno je unijeti neku količinu homogenosti, ujednačenosti, kako bi se osigurala integracija društva. 

Škola je glavno sredstvo za postizanje ujednačenosti. Talkot Parsons je takođe smatrao da je škola žarište socijalizacije u modernim društvima. Škola uči djecu o tome kako se društvo ne sastoji od roditelja, rođaka, prijatelja, nego su u razredu uvjeti i mogućnosti jednaki za sve. Škola uči djecu da prihvate razliku između partikularističkih i univerzalističkih normi vrednovanja, a to je važno za uključivanje u svijet odraslih. 

Upravo djete uči tu razliku što je veoma važno za pripremu u budućem životu. Sa stajališta socijalizacije, obrazovanje ne znači samo prenošenje vrijednosti i normi društva, nego je prema Parsonsu škola društvo u malom- tu se uče najvažnija pravila života. 

Manifestna funkcija škole se ogleda u sljedećem:

U školi bi trebalo poštivati meritokratska pravila - sistem ne pristrasnih, objektivnih mjerila vrednovanja sposobnosti, truda i dostignuća pojedinca (eng. merit-zasluga). Ova načela bi trebala da vrijede u čitavom društvu (ko radi složeniji posao trebao bi biti bolje plaćen), ali su posebno važna u školi. To znači da učenici koji se više trude i imaju bolje sposobnosti, trebali bi dobivati bolje ocijene, što će im omogućiti dalje školovanje i bolje plaćen posao, a samim tim i bolji društveni položaj. 

Škola bi tako trebala služiti kao društveni mehanizam selekcije- izbor najsposobnijih pojedinaca koji će zauzimati najvažnije položaje u društvu. Istodobno škola je društveni mehanizam alokacije-razmještaj ljudi u određene profesionalne uloge. 

Ispunjavanjem ove dvije važne funkcije, škola daje doprinos jačanju socijalne integracije. To je posebno važno u rasno i etnički mješovitim društvima. Na primjer, u SAD-u se uči šta to znači biti amerikanac različitog rasnog i etničkog porijekla. Mladi tamo usvajaju zajedničko kulturno naslijeđe i pripremaju se da budu odgovorini građani. Naravno, to nije slučaj samo sa amerikancima. 

Pored manifestnih funkcija škole postoje i latentne funkcije škole (nenamjerne uloge škole) kao to da:

Ove teorije naglašavaju ulogu škole u reprodukciji i legitimiranju postojećih društvenih odnosa. Školu ne vide kao priliku za izgradnju duhovnih sposobnosti pojedinca i uspon na društvenoj ljestvici već kao društveni mehanizam održavanja sistema društvene stratifikacije. Uglavnom smatraju da je škola najvažniji ideološki aparat države u kapitalizmu. 

Država održava postojeće društvene odnose (podjela na kapitaliste i radnike). Putem represivnih aparata (policija, sudstvo, vojska) i ideoloških aparata (religija, porodica i drugo). Škola je najvažniji ideološki aparat države, jer se u školi ne uče samo znanje i vještine potrebne na radnom mjestu nego se prenosi i ideologija. Osnovna svrha ideologije u školi je da uvjeri buduće radnike da je njihov položaj prirodan, nepromijenjiv i opravdan. U školi se budući radnici uće da budu tačni, poslušni, disciplinovani kako ne bi ugrozili postojeći sistem proizvodnje i organizaciju društva u cjelini. 

U konfliktnim teorijama možemo izdvojiti kao bitan princip korespondencije (slaganje). Odnosi u školi su sukladni (korespondentni) sa odnosima na radnom mjestu. U školi se djeca pripremaju za uloge na tržištu rada. Autoritarna struktura u školi slična je birokratskoj strukturi u preduzeću i u obje pozitivno se vrijednuje: marljivost, poslušnost, podložnost. Još je jedna sličnost: U školi se ne uči zbog znanja već zbog ocjena, a odrasli ne rade što vole svoj posao nego su motivirani jedino plaćom. Školski skriveni nastavni program ima za cilj suptilno oblikovanje djece prema zahtjevima vladajućih institucija. Učitelji oblikuju osobine koje su u skladu sa standardima srednje klase (savjesnost, odgovornost, pouzdanost, samokontrola, učinkovitost). Od učenika se traži da budu tačni, tihi, čekaju svoj red, prilagode se zahtjevima grupe.




#Article 5: Potvrdnik (377 words)


Sastavljači križaljki (odn. ukrštenica) često, na ovaj ili onaj način (na papiriće, u notese, sveske, rokovnike, na kartice, u rječnike i priručnike, u kompjutere i sl.), zapisuju pojam pojmove za koje misle da će im jednom zatrebati, a koje pročitaju u novinama ili u knjigama, čuju na televiziji ili radiju ili pronađu na internetu.

Ovaj Potvrdnik mogao bi zamijeniti sve takve zapise, učiniti ih javnima i pomoći svim sastavljačima i rješavačima na područjima i državama u kojima se govorio srpskohrvatski jezik.

Svaki novi pojam u ovaj Potvrdnik treba upisati u abecedarij pod odgovarajuće slovo uz najkonciznije objašnjenje, a eventualno širi opis (članak) treba upisati na novu stranicu (na čiji početak obavezno treba dodati poveznice (linkove) za sve stranice Potvrdnika). U pisanju članaka treba se ugledati na naše leksikone i enciklopedije i nastojati da podaci budu što tačniji i precizniji. Na kraju opisa (članka) treba navesti izvor(e). U članak treba dodavati i linkove (veze) koji vode na srodne pojmove ili koji objašnjavaju upotrijebljene riječi.

U ovom Potvrdniku važno je šta je napisano, a ne kojim je to riječima napisano. Zato se mole svi saradnici i korisnici da poštuju svačiji jezički izraz i da ne prevode riječi na jezik kojim sami govore ili koji preferiraju. Članci mogu biti napisani ekavski ili ijekavski, ali ne treba (osim u citatima i imenima) miješati ta dva izgovora. Strani nazivi i imena mogu se pisati i izvorno i prema našem izgovoru. Kad god je to moguće, u zagradi treba navesti izvorni način pisanja ili kako neku riječ treba izgovarati, npr. ovako: William Shakespeare (č. Viljem Šekspir) odnosno Viljem Šekspir (izv. William Shakespeare). 

U Potvrdnik se mogu uvrštavati i pojmovi koji su odrednice u poznatim priručnicima (rječnicima, leksikonima, enciklopedijama i sl.), ali će korisniji biti oni pojmovi kojih nema u tim priručnicima (ili se spominju samo u tekstu odrednica). U abecedarij Potvrdnika treba uvrštavati i pojmove koji nisu njegove odrednice već se spominju u opisima (člancima). Takve upise u abecedarij treba povezivati s odrednicom u kojoj su spomenuti (i objašnjeni). Npr. Sibneft i RusAl su ruske kompanije koje se spominju u članku o Romanu Abramoviču.

Ako o nekom pojmu postoji dobar članak na ,  ili  Vikipediji, nije ga potrebno prenositi u Potvrdnik. Dovoljno ga je uvrstiti u abecedarij i postaviti link na njega. (jn)




#Article 6: Roman Abramovič (124 words)


Roman Abramovič (Saratov, 24. X. 1966), ruski milijarder (10,6 milijardi dolara), 25. najbogatiji čovjek na svijetu, naftni magnat, jedan od vlasnika Sibnefta i fudbalskog kluba Chelsea F.C. (č. Čelzi, većinski vlasnik RusAl-a (druge najveće aluminijske firme na svijetu), gubernator Čukotke (ruske regije bogate naftom). Posjeduje sedam kuća u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Rusiji, dva mlaznjaka, dva helikoptera, posebno preuređen Rolls Royce (č. rols-rojs), tri luksuzne jahte, od kojih jedna ima i vlastitu podmornicu. Jedna od tih jahti, vrijedna 100 milijuna dolara, zove se Pelorus.

Rođen u židovskoj obitelji (majka Irina, otac Arkadij). Rano izgubio i majku i oca. Odgojio ga stric Leib i njegova žena Ljudmila u Komiju u Sibiru. S drugom suprugom Irinom ima troje djece, a iz prvog braka još dvoje. (jn)




#Article 7: Hiroo Onoda (150 words)


 bivši je japanski obavještajni oficir koji se borio u Drugom svjetskom ratu, poznat po tome što se 30 godina skrivao na filipinskom otoku Lubangu (sjeverno od otoka Mindoro), ne vjerujući da je svršio 2. svjetski rat (iako je vidio savezničke letke o tome da je rat završio 15. VIII. 1945). Nakon što se vratio u Japan, teško se prilagodio novom životu, čak se preselio u Brazil, no kasnije se pomirio sa sudbinom i čak napisao autobiografiju.

S njim su bili i kaplar Shoichi Shimada (č. Šoiči Šimada) te vojnici Kanshichi Kozuka (č. Kanšiči Kozuka) i Yuichi Akatsu (č. Juiči Akacu). Akatsu se predao 1949, Shimada je ubijen 1954, a Kozuka 1972. Tokom tridesetogodišnjeg skrivanja Onoda i njegovi ljudi ubili su najmanje 30 Filipinaca, a oko 100 ranili. Nakon formalne predaje, tadašnji filipinski predsjednik Ferdinand Marcos (č. Markos) dao je oprost Onodi jer nije znao da je 2. svjetski rat završio.




#Article 8: Cher (496 words)


Cher (Šer; rođena kao Cherilyn Sarkisian LaPierre 20.5. 1946.) je Američka pjevačica i glumica. Pobjegla od kuće kao tinejdžerka i upoznala Sonnyja Bonu (č. Soni Bono), koji joj je bio muž od 1964. do 1975. i koji je tada radio kao asistent producentu Philu Spectoru (č. Fil Spektor). Pjevala je bek-vokale (back vocal) za Spectorove grupe Ronettes i Crystals. Prvi svoj singl snimila je 1964. Ringo, I Love You (Ringo, volim te), pod imenom Bonnie Jo Mason. Cher i Bono su potom počeli nastupati kao Caesar  Cleo, a potom kao Sonny and Cher. Nizali su hitove Baby, Don't Go (Bejbi, ne idi) i The Beat Goes On šezdesetih godina prošlog stoljeća. Cher je već tada počela snimati solo, a nakon razvoda od Sonnyja postala je uspješna solo-pjevačica, ali i glumica. Za ulogu u dramiSilkwood (1983) nominirana je za Oskara, a osvojila ga je za film Moonstruck.

Cher je rođena u gradu El Centro, California, 20. maja, 1946. godine u 7:25 ujutru. Njena majka, Ceogrina Holt (rođena Jacke Jean Crouch), glumica i model, bila je čerokijskog, irskog, nemačkog i engleskog porekla. Njen otac, John Sarkisian bio je armenijski izbeglica. Njeni roditelji su se razveli kada je Cher bila mala i odrastala je uglavnom uz majku. Zbog finansijskih problema u početku, majka je morala da je da u hraniteljsku porodicu na kraće vreme. Cher je bila oduševljena kada je videla svoju majku na sveni i rešila je da jednog dana postane veoma poznata. Kasnije joj je Georgia obezbedila časove glume koji su joj pomogli u karijeri. U to vreme Cher se zabavljala sa glumcem Warrenom Beattyjem . Zbog izražene i nedijagnostifikovane disleksije, Cher je napustila srednju školu sa šesnaest godina.

Cher se već dugo smatra gej ikonom. Već decenijama je drag queensice imitiraju širom sveta. Njen prelaz na dance muziku i društveni aktivizam poslednjih godina još više su doprineli njenoj ikonskoj popularnosti u LGBT zajednici.

Popularni sitkom „Will  Grace“ odao je priznanje njenom statusu gej ikone, učinivši je idolom Jacka McFarlanda. Cher se pojavljuje dva puta u ovom sitkomu: 2000. godine Cher se pojavljuje u epizodi u kojoj Jack misli da je ona drag queen i tvrdi da on može bolje da imitira Cher od nje; 2002. godine Cher glumi Boga u Jackovom zamišljenom raju.

Njenom statusu gej ikone možda je doprinla podrška koju daje svojoj ćerci, Chastity Bono, koja je otvoreno lezbejka. Iako nije bila podržavajuća odmah po coming outu svoje ćerke, Cher je kasnije postala jedna od najglasnijih zagovornica LGBT prava.

Godine 1998. Cher je dobila GLAAD Media Award (Gay and Lesbian Alliance Against Defamation), a novembra 1999., The Advocate  ju je proglasio jednom od „25 žena, koje su najviše cool“. Oktobra 2005. emisija Great Things About Being… na „Bravo televiziji proglasila je Cher #1 „najboljom stvari kada si gej“. U emisiji se pominje da „svaki gej muškarac može da uradi pristojnu imitaciju Cher“..

Njeno trajanje i opstajanje Jimmy James, poznati gej imitator, najbolje je izrazio u rečenici: „Posle nuklearnog pogubljenja ostaće samo bubašvabe i Cher.“




#Article 9: Lacko (140 words)


Enigmatski potvrdnik: 

LACKO, ime odmila prema Ladislav, a katkada i prema Vladimir (po Rječniku osobnih imena Mate Šimundića i prema: Dragislav/Dragoslav, Eulampij, Evilasij, Labud, Ladimir, Lado, Lajoš, Lambert, Lambreht, Landelin, Landolf, Laslo, Lastimir, Laurencij, Laurentij, Lavomil, Lavrentij, Milan, Radisav/Radosav, Radislav/Radoslav, Vjekoslav, Vladomir, Vladislav, Vladivoj, Vlastimir). U našoj književnosti sinonim za pjesnika Vladimira Vidrića jer su ga tako zvali najbolji njegovi prijatelji.

Izvor: Pet stoljeća hrvatske književnosti. Knjiga 77: Vladimir Nazor, Zagreb, 1965.




#Article 10: Afereza (293 words)


Afereza (grč. aphairesis: oduzimanje, otimanje, skidanje), 1. a) ispuštanje jednoga glasa ili više njih na početku riječi; izostavljanje početnog glasa ili sloga u govoru: tica umjesto ptica, vamo umjesto ovamo, ći umjesto kći, Tonio umjesto Antonio, Tuna umjesto Antun, Merika umjesto Amerika, letrika umjesto elektrika, rešt umjesto arest. U antičkoj poeziji afereza se katkada vrši zbog metričkih razloga (ruere umjeste eruere, temnere umjesto contemnere). b) osobito u klasičnim jezicima, izostavljanje kratkoga vokala pred dugim vokalom u govoru (demkracija umjesto demokracija). 2) u pravničkoj terminologiji, nasilnooduzimanje, otimanje, pljačka, otimačina. 3) u medicini, uklanjanje suvišnog ili onesposobljenog dijela ljudskog tijela. Suprotno: apokopa, prosteza; Usp.: epenteza, epiteza

Vatroslav Jagić aferezu nazive odsuvak (prema češkom odsuvka). Naši priručnici, izgleda, ne bilježe ni pridjev, a ni glagol izveden iz imenice afereza. No kako u engleskim rječnicima nalazimo pridjev aphaeretic odn. apheretic uz imenice aphaeresis odn. apheresis, onda iz njih možemo izvesti i naš oblik: aferetički ili aferetičan.

U enigmatici, aferezom se naziva niz riječi (pojmova) u kome je sljedeća riječ identična prethodnoj, ali ne sadrži njeno prvo slovo, npr. šumoriti, umoriti, moriti, oriti, riti, iti, ti, i ili kamelija, Amelija, Melija, Elija, lija, Ija, ja, a. Takav niz ne mora biti potpun, tj. ne mora se završavati pojmom od jednog slova, a neki članovi niza mogu i nedostajati, tj. sljedeća riječ može se od prethodne razlikovati za više od jednog prednjeg slova. Najdulja riječ u nizu naziva se osnovnom ili temeljnom riječju afereze. Riječi (pojmovi) iz takvog niza često nisu iste osnove ili korijena i nemaju značenjskih veza. Aferetični nizovi naročito se koriste američkim (prozirnim) križaljkama, ali i u ispunjaljkama, klinoidnim i stihovnim zagonetakama (u kojima se mogu svesti na niz od dvije riječi, npr. puran, uran). Riječi iz aferetičnih nizova možemo nazivati i aferetičnim riječima (pojmovima). (jn)




#Article 11: Apokopa (275 words)


Apokopa (grč. apokope: odbijanje, odsijecanje, odrezivanje; apokopto : odbijem, odsiječem), izostavljanje glasova na kraju riječi; ispadanje jednog ili više glasova ili slogova na kraju riječi; stilska figura koja nastaje otpadanjem glasova, a katkad i cijelog sloga: Ček' me majko, da ti kažem.; žimi /=živa mi/ majko, žimi /=živ mi/ bratac; ljubit umjesto ljubiti, ubi umjesto ubij, zašt umjesto zašto, dok umjesto dokle; Suprotno: afereza, epiteza; Usp. epenteza, prosteza.

Apokopiran (oblik), svaki oblik skraćen apokopom, pa tako i kraći (neodređeni) oblik pridjeva, ili samo skraćeni složeni oblik pridjeva, sličan imenskomu obliku (za koji neki smatraju da je umjetno stvoren).

Apokopirati, skratiti riječ na kraju pomoću apokope, tj. izostavljanja ili neizgovaranja krajnjega samoglasnika, sloga ili dijela riječi, npr. ostat umjesto ostati ili takvoga skraćivanja kao što je to npr. foto(grafija) ili auto(mobil).

U enigmatici, apokopom se naziva niz riječi ( pojmova) u kome je sljedeća riječ identična prethodnoj, ali ne sadrži njeno zadnje slovo, npr. valerijana, Valerijan, Valerija, Valerij, Valeri, valer, vale, val, va, v ili medijana, medijan, Medija, medij, medi, med, me, m. Takav niz ne mora biti potpun, tj. ne mora se završavati pojmom od jednog slova, a neki članovi niza mogu i nedostajati, tj. sljedeća riječ može se od prethodne razlikovati za više od jednog zadnjeg slova. Najdulja riječ u nizu naziva se osnovnom ili temeljnom riječju apokope. Riječi (pojmovi) iz takvog niza često nisu iste osnove ili korijena i nemaju značenjskih veza. Apokopirani nizovi naročito se koriste u američkim (prozirnim) križaljkama, ali i u ispunjaljkama, klinoidnim i stihovnim zagonetakama (u kojima se mogu svesti na niz od dvije riječi, npr. mulat, mula). Riječi iz apokopiranih nizova možemo nazivati i apokopiranim riječima (pojmovima). (jn)




#Article 12: Epiteza (130 words)


Epiteza (grč. epithesis: dodatak, dodavanje)

Dodavanje na kraju riječi nekoga glasa ili sloga koji nema etimološke podloge (obično radi lakšeg izgovora). Kod nas često u narodnom govoru: daklen umjesto dakle, jera umjesto jer, ljudiman umjesto ljudima, meneka umjesto mene, naske umjesto nas, njiha umjesto njih, njojzi umjesto njoj, ondak, ondar umjesto onda, opeta umjesto opet, ovdjena umjesto ovdje, sadeka umjesto sada, tadar umjesto tada, tebeka umjesto tebe.

Sinonimi: paragoga (grč.), zasuvak (Vatroslav Jagić, Adolf Veber Tkalčević  češ. zasuvka), priljepak (Jagić), prirastak (Milan Vujaklija).

Stavljanje epiteta, njihova upotreba, čistoća, kvalitet i sl.

Epiteza je inverzna, obrnuta apokopa, kao što je i apokopa obrnuta epiteza, npr. niz riječi i, in, Ind, Indi, indij, Indija, indijan, Indijana, Indijanac je epiteza, a niz Indijanac, Indijana, indijan, Indija, indij, Indi, Ind, in, i je apokopa.




#Article 13: Vatroslav Jagić (411 words)


Vatroslav Jagić (Varaždin, 6. srpnja 1838. – Beč, 5. kolovoza 1923.), hrvatski lingvist i slavist. 

Pučku školu i gimnaziju pohađao u Varaždinu, gimnaziju završio u Zagrebu. U Beču je studirao klasičnu filologiju, a kod Franza Miklošiča slušao slavistiku kojoj se potpuno priklonio. Završivši studij vratio se u Zagreb gdje je cijelo desetljeće (1860.-70.) profesor na gimnaziji. Godine 1869. izabran je za pravog člana JAZU i dopisnog petrogradske akademije. Sljedeće godine otpušten iz državne službe.

Na preporuku I. I. Sreznjevskog izabran je za profesora slavistike u Odesi. Pripremnu godinu proveo je u Berlinu i Petrogradu. Od 1874. do 1880. bio je prvi profesor slavistike na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu. Nakon toga je profesor slavistike na sveučilištu u Petrogradu. Godine 1886. kao nasljednik F. Miklošiča postao je profesor slavistike na bečkom sveučilištu na kojem je djelovao do umirovljenja (1908.). Umro je u Beču, ali je pokopan u Varaždinu (12. kolovoza 1923.).

Stručne radove iz književnosti i jezika Jagić je počeo objavljivati u izvještajima zagrebačke gimnazije. Godine 1863. s Franjom Račkim i Josipom Torbarom pokrenuo je Književnik, časopis za jezik i poviest hrvatsku i srbsku i prirodne znanosti u kojemu je objavio nekoliko zapaženih radova (Naš pravopis, Primjedbe našoj sintaksi, Iz prošlosti hrvatskoga jezika). Marljivo je surađivao u Radu JAZU u kojemu je, uz ostalo objavio rasprave Građa za glagolsku paleografiju, Pomlađena vokalizacija u hrvatskome jeziku, Građa za slovinsku narodnu poeziju.

Vatroslav Jagić je 1869. godine u 1. knjizi Starina u prilogu Ogledi stare hrvatske proze tekst Reda i zakona od primlenja na dil dobroga čińenja sestar naših reda svetoga otca našega Dominika objavio kao crticu o životu manastirskom starih dalmatinsko-hrvatskih koludrica. 

Jedan je od prvih prireditelja djela za niz Stari pisci hrvatski.

Godine 1871. doktorirao je u Leipzigu na osnovi disertacije Das Leben der Wurzel de in den slavischen Sprachen (Korijen de u slavenskim jezicima). Po dolasku u Berlin počeo je izdavati časopis Archiv fur slavische Philologie koji je uređivao punih 45 godina. Tim je časopisom pobudio zanimanje za Slavene i silno doprinio afirmaciji slavistike kao znanstvene i sveučilišne discipline.

Nakon prelaska u Beč bavio se mišlju o izdavanju Enciklopedije slavenske filologije. Iz te je zamisli potekla njegova knjiga Istorija slavjanskoj filologii (Povijest slavenske filologije; Petrograd, 1910.) kojom je obuhvaćen razvoj slavenske filologije od početaka do kraja 19. st. Posebno intenzivno bavio se staroslavenskim jezikom za koji je dokazao da je oblikovan na temelju jednoga južnoslavenskoga (južnomakedonskog) narječja čime je pobio tzv. panonsku teoriju. Potkraj života proučavao je život i djelo Jurja Križanića.




#Article 14: Epenteza (276 words)


Epenteza (grč. epenthesis: umetanje; epentithemi: umetnem), umetanje jednog ili više glasova u sredini riječi, ponajviše u stihovima, zbog metričkih potreba, a katkad i zbog eufonije ili pojačanja fonetske izražajnosti.

Epenteza se često očituje u upotrebi neobičnih infiksa, arhaičnih oblika, provincijalizama i sl. Umetanje glasova koji u riječi nemaju etimološkog opravdanja (konstaNtirati). Primjeri: nizoka umjesto niska, pavunica umjesto paunica, privuza umjesto priuza, ždraka umjesto zraka; izdobila umjesto izobila, naponase umjesto napose; onizijeh ili onizih umjesto onih; zdri, nezdrele, sazdrele umjesto zri, nezrele, sazrele, strušiti umjesto srušiti itd. 

Sinonimi: umetanje, umetak, usuvak (Vjekoslav Babukić, Vatroslav Jagić  češ. vsuvka), usuvljivanje (Babukić); neki je zovu i parenteza (Donat) te pleonazam (Diomed). Pridjevi: epentetski, epentetičan.

U enigmatici, epentezom se naziva niz riječi (pojmova) u kome je sljedeća riječ dobivena umetanjem glasa (slova) u prethodnu, npr. a, sa, ska, seka, Senka, sjenka, Stjenka, stijenka ili a, ma, mna, mana, Majna, Majana, Marjana, Marijana, marijuana.

Umjesto glasova mogu se umetati i slogovi, npr. ja, Aja, Acija, adicija, audicija, audijencija ili ca, raca, ranica, Radinica, radionica, radio-stanica ili ka, kaca, kašica, Karašica, karatašica, a epentetski niz može se svesti i na samo dva člana (punica - pušnica; zakon - zaklon). Epentetski nizovi ne moraju biti čisti, tj. neki se njegovi članovi mogu dobiti dodavanjem slova (glasa) ili sloga na kraju (epiteza) ili na početku prethodne riječi (prosteza). Riječi (pojmovi) iz takvog niza u načelu nisu iste osnove ili korijena i nemaju značenjskih veza.

Epenteze se koriste u nekim vrstama ispunjaljki te u nekim klinoidnim i stihovnim zagonetkama (dodavaljka, logogrif, umetaljka). 

U zagonetkama se epentetski niz može ređati i obrnutim redoslijedom no tada se smatra da je nastao ispuštanjem slova odn. slogova (ispuštaljka, logogrif, oduzimaljka).




#Article 15: Proteza (117 words)


Proteza (grč. próthesis: predmetak, stavljanje naprijed), u fonetici i tvorbi riječi, predmetak, predsuvak (Jagić, Veber  češ. předsuvka), predsuvljivanje, nastavljanje, prefigiranje protetskog vokala ili sloga pred neku riječ; glas koji se stavlja ispred vokala radi lakšeg izgovora; dodavanje slova, sloga ili fonema prije početka riječi, npr. u narodnim pjesmama i narodnim govorima: dzora umjesto zora, heto umjesto eto, hod'jelo umjesto od'jelo, joko umjesto oko, vuzda (i fuzda) umjesto uzda, zostavim umjesto ostavim. Sinonim (manje upotrebljavan): prosteza. Pridjev: protetski, protetički.

U enigmatici, pro(s)teza je inverzna, obrnuta afereza, kao što je i afereza obrnuta pro(s)teza, npr. niz riječi a, ca, ica, lica, Olica, kolica, okolica, dokolica je prosteza, a niz dokolica, okolica, kolica, Olica, lica, ica, ca, a je afereza.




#Article 16: Goli otok (460 words)


Goli otok () je ostrvo površine oko 4,7 km², koje se nalazi u istočnom delu Kvarnera, u Velebitskom kanalu, između ostrva Rab, Sv. Grgur i Prvića.

U vreme FNR Jugoslavije, Goli otok je bio zatvor i surovi radni logor za političke zatvorenike, pre svega pristalice staljinizma nakon raskola Tita i Staljina. Osnovan je 1948. godine kao logor za internirce, u vreme očekivane invazije na Jugoslaviju od strane zemalja Istočnog bloka, predvođenih Sovjetskim Savezom.

Kroz logor Goli otok je prošlo ukupno 16.101 zatočenika i zatočenica, a u njemu je izgubilo život 413 ljudi, usled raznih razloga. Prema svedočenjima preživelih, logoraši su često umirali usled posledica prebijanja i raznih mučenja. Neki veruju da je Jovo Kapičić, tadašnji pomoćnik šefa Udbe Aleksandra Rankovića, bio zadužen za Goli otok, dok drugi odbacuju te tvrdnje.

Samo ime već puno govori o izgledu ovog ostrva. Zajedno sa susednim ostrvom Sv. Grgur deo je vapnenačkog masiva koji se proteže paralelno sa Kamenjakom (408 nautičkih milja) na ostrvu Rab i ostrvom Prvić. Severna obala ostrva je gola i nepristupačna, a dubina mora uz samu obalu je oko 30 m. Južna i jugoistočna obala ostrva je takođe siromašna zelenilom, ali je bogata uvalicama od kojih je najveća uvala Mala Tetina.

Ostrvo je sve do novijih vremena bilo nenaseljeno, najviše je do današnjih dana Rabljanima služio za ispašu ovaca. U Prvom svetskom ratu Austro-Ugarska je na Goli otok slala ruske zarobljenike s Istočnog fronta.

Od godine 1949. na Golom otoku i Svetom Grguru se nalazio zatvor pre svega za optužene kao pristalice staljinizma. Na Golom otoku je bio muški, a na Svetom Grguru ženski zatvor.

Prema svedočenjima, na Goli otok ljudi su upućivani i bez suđenja, uručenim rešenjem sudije za prekršaje. Bilo je omogućeno da na osnovu zakona o prekršajima politička policija može svakog da uhapsi, drži ga koliko hoće i muči kad hoće. Jedan od komandanata zatvora bio je i Ante Raštegorac, poznat po mučenju političkih zatvorenika.

Među zatvorenicima je bio visok procenat narodnih heroja, doskorašnjih ministara, predratnih komunista i ljudi od ugleda. Većina zgrada na ostrvu smestila se između uvale Mala Tetina i uvale Melna, koje su postale nemi svedoci prošlosti ostrva. Poslednji politički zatvorenik je otpušten 1956. godine. To je bio kraj savezne uprave nad ostrvom. Od tada on pripada republičkoj nadležnosti Hrvatske. Kasnije su na ostrvu kaznu izdržavali i kriminalci i teški mladi delinkventi.

Goli otok je kao zatvor ukinut 1988. godine. Od tada se radi na tome da se pretvori u turističku destinaciju tako što bi se iskoristili prirodni i istorijski potencijali ostrva.

Goli otok se danas posećuje od strane turista i pastira sa otoka Rab, koji ponekad dovezu ovce na ispašu.

Na Goli otok se može stići svakodnevno brodićima koji voze iz Punta, Krka i Baške. Cene se kreću od 200 do 400 hrk-a.




#Article 17: Astronomija (5193 words)


Astronomija (starogrčki: αστρον + νόμος i u prevodu znači zakon zvezda) je nauka koja proučava objekte i pojave izvan Zemlje i njene atmosfere. Ona proučava poreklo, razvoj, fizička i hemijska svojstva, kretanje, kao i procese koji se odvijaju na nebeskim telima (kao što su planete, zvezde, zvezdani sistemi, galaksije...), pojave kao što je kosmičko pozadinsko zračenje, i nastanak, razvoj i sudbinu svemira. Osobe koje se bave astronomijom zovu se astronomi.

Astronomija je jedna od najstarijih nauka. Astronomi ranih civilizacija izvodili su planska zapažanja o noćnom nebu, a astronomski artefakti su pronađeni i iz mnogo ranijeg perioda. Međutim, bilo je potrebno otkriće teleskopa pre nego što je astronomija mogla da se razvije u savremenu nauku. Istorijski gledano, astronomija je uključivala raznovrsne discipline kao što su astrometrija, nebeska navigacija, posmatračka astronomija, izrada kalendara, pa čak i astrologija, ali profesionalna astronomija se danas često poistovećuje sa astrofizikom. Od 20. veka, profesionalna astronomija je podeljena na posmatračke i teorijske grane. Posmatračka astronomija usmerena je na sticanje i analiziranje podataka, uglavnom korišćenjem osnovnih principa fizike. Teorijska astronomija je usmerena prema razvoju računarskih ili analitičkih modela za opisivanje astronomskih objekata i pojava. Dva polja dopunjuju jedno drugo, tako da teorijska astronomija nastoji objasniti rezultate posmatranja, a posmatranja se koriste se za potvrdu teorijskih rezultata.

Astronomija se mora razlikovati od astrologije koja je pseudonauka o predviđanju ljudske sudbine posmatranjem putanja zvezda i planeta. Iako dva polja dele zajedničko poreklo i deo metodologije (naime, korišćenje efemerida), ona su različita.

Astronomi amateri su doprineli mnogim važnim astronomskim otkrićima, i astronomija je jedna od preostalih nauka u kojoj amateri još uvek mogu igrati aktivnu ulogu, posebno u otkrivanju i posmatranju prolaznih pojava.

Reč astronomija bukvalno znači zakon zvezda ili, zavisno o prevodu, kultura zvezda, i izvedena je iz grčkog αστρονομία, astronomia, koja je nastala od reči άστρον (astron — zvezda) i νόμος (nomos — zakon ili kultura).

Uopšteno, u današnje vreme, bilo pojam astronomija bilo astrofizika može se koristiti za ovu temu. Prema rečničkoj definiciji, astronomija se odnosi na „proučavanje materije i tela van Zemljine atmosfere i njihovih fizičkih i hemijskih svojstava“, a astrofizika se odnosi na granu astronomije koja se bavi „ponašanjem, fizičkim svojstvima i dinamičkim procesima nebeskih objekata i pojava“. Ponekad, kao u uvodu udžbenika Fizički svemir () Frenka Šua, astronomija se koristi za opisivanje kvalitativnog proučavanja teme, dok se astrofizika koristi za opisivanje dela nauke orijentisanog na fiziku. No, pošto se većina modernih astronomskih istraživanja bavi temama vezanim za fiziku, moderna astronomija može se u stvari nazvati i astrofizikom, iako je pojam astronomija u značenju širi od pojma astrofizika, i podrazumeva više oblasti, kao što su na primer astrometrija, nebeska mehanika, kosmologija, pa i neke multidisciplinarne oblasti kao što su astrobiologija, arheoastronomija, i slično. Mnogi profesionalni astronomi zapravo su školovani kao fizičari. Jedan od vodećih naučnih časopisa u polju zove se Astronomija i astrofizika ().

U ranim vremenima, astronomija je jedino obuhvatala posmatranje i predviđanja kretanja objekata vidljivih golim okom. Na nekim mestima, kao što je Stounhendž, rane kulture skupile su masivne predmete koji su verovatno imali određene astronomske svrhe. Pored njihovih ceremonijalnih upotreba, ove opservatorije mogle su biti korišćene da se izradi i prati kalendar i utvrde godišnja doba, što je važan faktor za znanje kada zasaditi useve, kao i u razumevanju dužine godine. Astronomija je takođe imala velik uticaj na razvoj čovečanstva, jer su prikupljeno znanje i iskustvo unapredili ekonomiju, trgovinu, pomorstvo.

Pre nego što su izmišljeni instrumenti kao što je teleskop rano proučavanje zvezda i neba je vršeno golim okom, sa dostupnih povoljnih položaja, visokih građevina i zemljišta.

Najraniji poznati astronomski uređaj je Antikitera mehanizam, antički grčki uređaj za proračunavanje kretanja planeta, koji datira iz oko 150—80. p. n. e., i prvi je predak astronomskih računara. On je otkriven na drevnoj olupini kod grčkog ostrva Antikitera, između Kitere i Krita u Egejskom moru. Uređaj je postao poznat po svojoj primeni diferencijala, za koga se ranije verovalo da je smišljen u 16. veku, i minijaturizaciju i složenost njegovih delova, uporedivih sa satom iz 18. veka. Izvorni mehanizam prikazan je u Bronzanoj zbirci Nacionalnog arheološkog muzeja u Atini, zajedno sa replikom.

Kako su se civilizacije razvijale, posebno Mesopotamija, Egipat, Persija, Grčka, Maje, Indija, Kina, Nubija i islamski svet, pravljene su astronomske opservatorije i počele su se istraživati ideje o prirodi svemira. Većina rane astronomije zapravo se sastojala od kartiranja položaja zvezda i planeta, nauka koja se danas naziva astrometrija. Iz ovih zapažanja, formirane su rane ideje o kretanju planeta, a priroda Sunca, Meseca i Zemlje u svemiru su filozofski istraživane. U Mesopotamiji su podelili godinu na 12 meseci i dali imena sazvežđa Zodijaka. U Egiptu su odredili trajanje godine, a prestupna godina potiče od tog vremena. Haldejci su otkrili da se pomračenja Meseca ponavljaju u ciklusu poznatom kao saros. U to doba su u Kini umeli da predvide pomračenje Meseca i Sunca, a vreme su merili sunčanim satovima. Nagnutost ekliptike u odnosu na nebeski ekvator je procenjena još 1000. g p. n. e. u Kini. U kulturama Amerika, pre Kolumba, imali su precizne podatke o kretanjima nebeskih tela i o trajanju godine. U Staroj Grčkoj su uveli pored posmatranja i misaone eksperimente i logičko zaključivanje. Aristarh (310 — 210. g p. n. e.) je stavio Sunce u centar oko koga obilazi Zemlja i druge planete (heliocentrični sistem). Hiparh (180 — 125. g p. n. e.) je napravio katalog zvezda i razvrstao ih na osnovu sjaja u šest grupa; otkrio je precesiju zemljine ose, a procenio dimenzije i udaljenost Meseca. Ptolomej je geocentrični sistem opisao u delu „Velika sinteza“. Ovaj sistem podrazumeva redosled u kome se Zemlja nalazi u centru, a zatim Mesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter, Saturn i na kraju zvezde. Ptolomej je redosled odredio na osnovu brzina objekata na nebu. Mesec obiđe nebo za jedan mesec, Sunce za godinu dana, a Saturn za 29,5 godina. Da bi pomirio pogrešne ideje sa posmatranjima Ptolomej smatra da se svaka planeta okreće u malim krugovima (epicikli) dok orbitira oko Zemlje. Ptolomejov Geocentrični sistem je bila vodeća teorija tokom narednih 1400 godina.

Tokom srednjeg veka, posmatračka astronomija je uglavnom stagnirala u srednjovekovnoj Evropi, barem do 13. veka. Međutim, posmatračka astronomija procvetala je u islamskom svetu i drugim delovima sveta. Arapska kultura, u poznatom svetu, postaje centar astronomije od 9. veka. Od tada, Arapi, grade brojne opservatorije – velike astronomske instrumente, zidne kvadrante korišćeni za merenje nadmorske visine astronomskih objekata na prelasku preko ravni sever-jug (meridijana). Neki od istaknutih arapskih astronoma su napravili značajne doprinose nauci, recimo Al-Batani i Tebit. Astronomi su u tom periodu uveli mnoga arapska imena koja se sada koriste za imena sjajnijih zvezda na nebu. Takođe se veruje da su kompleksi u Velikom Zimbabveu i Timbuktu mogle imati astronomsku opservatoriju. Evropljani su smatrali da nije bilo astronomskih osmatranja u prekolonijalnoj srednjovekovnoj podsaharskoj Africi, ali moderna otkrića pokazuju drugačije.

Nikola Kopernik (1473 — 1543.) je opisao heliocentrični sistem u delu „O kruženju nebeskih tela“ 1543. godine. Ovaj sistem pokazuje da Zemljina osa nije fiksirana i da je Mesec Zemljin satelit. Galileo Galilej (1564 — 1642.) u posmatranje uvodi durbin otkriva planine na Mesecu, uočava da Venera ima mene i shvata da njihovo postojanje može da se objasni samo ako kruži oko Sunca a ne oko Zemlje. Uočava tamne mrlje na Suncu i otkriva četiri Jupiterova satelit, a u Mlečnom putu vidi pojedinačne zvezde. Godine 1616. teološki savetnici inkvizicije osudili su ga zbog toga što je zastupao novu astronomiju (zalagao se za Kopernikov heliocentrični sistem), i tada mu je zabranjeno da zastupa, predaje i brani osuđeno učenje. Početkom 17. veka u Holandiji se pojavljuju prvi teleskopi refraktori. Godine 1608. Hans Liperšei (Hans Lippershey) prijavio je patent za otkriće teleskopa, ali je odbijen jer su slične instrumente prijavili i drugi optičari Zaharije Jansen (Zacharias Janssen) i Jakob Metijus (Jacob Metius). U isto vreme, Galileo Galijej je 1609. godine unapredio optičku konstrukciju i prvi upotrebio teleskop za astronomska posmatranja. Galileo Galilej je koristio teleskope koji su imali uvećanje 15 i 20 puta i dimenzije sočiva 2-3 centimetara. Godine 1663. godine Džejms Gregori je konstruisao reflektujući teleskop sa velikim udubljenim primarnim ogledalom i manjim udubljenim sekundarnim ogledalom koje je odbijalo nazad kroz otvor u primarnom ogledalu do sočiva koje se nalazilo na donjem kraju cevi. Isak Njutn (1564—1642) je 1672. godine popravio konstrukciju i dodao ravno sekundarno ogledalo koje je odbijalo prikupljenu svetlost na okular postavljen sa strane glavne cevi

Kepler je prvi matematički došao do zakonitosti koji su ispravno opisali kretanja planeta sa Suncem u žiži eliptičnih putanja kojim se kreću planete. Međutim, Kepler nije uspeo da sastavi teoriju koja stoji iza zakona koje je zapisao. Tek su Njutnovo otkriće nebeske dinamike i njegov zakon gravitacije konačno objasnili kretanje planeta.

Dalja otkrića pratila su poboljšanja u veličini i kvalitetu teleskopa. Opsežnije zvezdane kataloge izradio je Lakaj. Astronom Vilijam Heršel napravio je detaljan katalog maglina i jata, a u 1781. otkrio planetu Uran, prvu pronađenu pomoću teleskopa. Udaljenost do jedne zvezde je prvi put objavljena u 1838. kada je Fridrih Besel izmerio paralaksu zvezde 61 Labuda.

Krajem osamnaestog i početkom devetnaestog veka, pažnja koju su problemu tri tela posvetili Ojler, Klero i D'Alamber dovela je do tačnijeg predviđanja o kretanju Meseca i planeta i procvata nebeske mehanike. Ovaj rad su dodatno usavršili Lagranž i Laplas, čime su mase planeta i satelita mogle biti procenjene prema perturbacijama njihovih putanja.

Značajan napredak u astronomiji došao je uvođenjem novih tehnologija, uključujući spektroskopiju i fotografiju. Fraunhofer je otkrio oko 600 linija u spektru Sunca u 1814—15 koje je, 1859, Kirhof pripisao prisutnosti različitih elemenata na Suncu. Za ostale zvezde u svemiru se pokazalo da su slične našem Suncu, ali sa širokim rasponom temperatura, masa, i veličina.

Priroda naše galaksije, Mlečnog puta, kao zasebne grupe zvezda koja ima milijarde članova bila je i ranije poznata, ali je pokazano tek u 20. veku, da u svemiru postoje i druge galaksije, slične Mlečnom putu. Ubrzo zatim, otkriveno je i širenje svemira, uočeno kao udaljavanje većine galaksija od nas. Savremena astronomija je takođe otkrila mnoge egzotične objekte kao što su kvazari, pulsari, blazari, i radio-galaksije, te je iskoristila ova zapažanja za razvoj fizičkih teorija koje opisuju neke od tih objekata uporedo sa jednako egzotičnim objektima kao što su crne rupe i neutronske zvezde. Fizička kosmologija napravila je ogroman napredak tokom 20. veka, sa modelom Velikog praska kojeg su snažno podržali dokazi koje su obezbedile astronomija i fizika, kao što su mikrotalasno pozadinsko zračenje, Hablov zakon, i količina i odnos elemenata u svemiru.

Tokom 62. Generalne skupštine UN, 2009. je proglašena za Međunarodnu godinu astronomije (MGA2009).

U astronomiji, informacija se prima uglavnom detekcijom i analizom vidljive svetlosti ili drugih vrsta elektromagnetskog zračenja. Posmatračka astronomija može biti podeljena prema posmatranom delu elektromagnetskog spektra. Neki delovi spektra mogu se videti sa površine Zemlje, dok su ostali delovi vidljivi samo sa velikih visina ili iz svemira. Posebne detalji o ovoj podeli slede u nastavku.

Radioastronomija proučava zračenja sa talasnim dužinama većim od približno jednog milimetra. Radioastronomija se razlikuje od većine drugih oblika posmatračke astronomije u tome što se posmatrani radio talasi mogu tretirati kao talasi pre nego kao diskretni fotoni, tj. kao čestice. Zbog toga je srazmerno lakše meriti amplitudu i fazu radio-talasa, što nije tako lako obaviti na kraćim talasnim dužinama.

Iako neke radio-talase odašilju astronomski objekti u obliku toplotnog zračenja, većina radio zračenja koja se vidi na Zemlji je u obliku sinhrotronskog zračenja, koje nastaje kada elektroni interaguju sa magnetskim poljem. Osim toga, jedan broj spektralnih linija koje proizvodi međuzvezdani gas, naročito spektralna linija molekularnog vodonika, se detektuje na radio-talasnim dužinama (na 21 cm).

Raznovrsni objekti se mogu posmatrati na radio-talasnim dužinama, uključujući supernove, međuzvezdani gas, pulsare i aktivna galaktička jezgra.

Infracrvena astronomija bavi se otkrivanjem i analizom infracrvenog zračenja (sa talasnim dužinama većim od crvenog svetla i manjim od radio-zračenja). Osim talasnih dužina bliskih vidljivoj svetlosti, atmosfera umnogome upija infracrveno zračenje, a i sama značajno zrači u infracrvenom delu spektra. Shodno tome, infracrvene opservatorije moraju biti smeštene na visokim, suvim mestima ili u svemiru. Infracrveni spektar koristan je za proučavanje objekata koji su previše hladni da bi zračili vidljivo svetlo, poput planeta i zvezdanih diskova. Duže infracrvene talasne dužine takođe mogu da prodru kroz oblake prašine koji zaustavljaju vidljivu svetlost, što omogućava posmatranje mladih zvezda u molekularnim oblacima kao i galaktičkih jezgara. Neki molekuli snažno zrače u infracrvenom, što se može koristiti za proučavanje hemije u svemiru, kao i otkrivanje vode u kometama

Istorijski gledano, optička astronomija, takođe zvana astronomija vidljive svetlosti, je najstariji oblik astronomije, iz razloga što je prvi instrument kojim je posmatrano nebo — ljudsko oko. Posmatranja teleskopom da bi se sačuvala su isprva crtana rukom i pravljene su skice. U kasnom devetnaestom veku, posmatranja su počela da se beleže pomoću fotografije. Savremene slike se izrađuju pomoću digitalnih detektora, posebno detektora koji koriste pravougaonu matricu senzora (). Iako se sama vidljiva svetlost prostire od oko 4000Å do 7000Å (400nm do 700nm), ista oprema koja se koristi na ovim talasnim dužinama se koristi i za posmatranje blisko-ultraljubičastih i blisko-infracrvenih delova spektra.

Ultraljubičasta astronomija se uglavnom odnosi na posmatranje u ultraljubičastim talasnim dužinama otprilike između 100 i 3200Å (10 do 320nm). Svetlo na ovim talasnim dužinama upija Zemljina atmosfera, tako da se osmatranja na njima moraju vršiti iz visokih slojeva atmosfere ili iz svemira. Ultraljubičasta astronomija je najbolja za proučavanje toplotnog zračenja i spektralnih emisionih linija toplih plavih zvezda (tipa OB) koje su veoma sjajne u ovom delu spektra. To uključuje i plave zvezde u drugim galaksijama. Ostali objekti koji se često posmatraju u ultraljubičastom svetlu uključuju planetarne magline, ostatke supernovih, i aktivna galaktička jezgra. Međutim, ultraljubičasto svetlo lako upija međuzvezdana prašina, i merenja ultraljubičastog zračenja objekata moraju biti ispravljana zbog ovog efekta ekstinkcije.

Astronomija iks-zraka ili rendgenska astronomija je proučavanje astronomskih objekata na talasnim dužinama iks-zraka. Tipično, objekti odašilju iks-zrake kao sinhrotronsko zračenje (proizvedeno od elektrona koji se kreću oko linija magnetskog polja), toplotno zračenje retkih gasova (zakočno zračenje) na temperaturama iznad 107 (10 miliona) Kelvina, i toplotno zračenje gustih gasova (zračenje crnog tela) na temperaturama iznad 107 Kelvina. Budući da iks-zrake upija Zemljina atmosfera, sva posmatranja iks-zraka moraju se obavljati visokoletećim balonima, raketama ili svemirskim opservatorijama. Značajni izvori iks-zraka su rendgenske binarne zvezde, pulsari, ostaci supernova, eliptične galaksije, galaktička jata, i aktivna galaktička jezgra.

Astronomija gama-zraka je proučavanje astronomskih objekata u najkraćim talasnim dužinama elektromagnetskog spektra. Gama-zraci mogu biti posmatrani direktno putem satelita kao što su Komptonova opservatorija gama zraka ili specijalizovanih teleskopa zvanih atmosferski Čerjenkovljevi teleskopi. Čerjenkovljevi teleskopi zapravo ne detektuju gama zrake direktno već prepoznaju bleskove vidljive svetlosti proizvedene kada gama zrake upija Zemljina atmosfera.

Većina izvora gama-zračenja su zapravo eksplozije gama-zraka, objekti koji proizvode gama zračenje za nekoliko milisekundi do nekoliko hiljada sekundi pre nego što nestanu. Samo 10% izvora gama-zraka su stalni izvori. Oni uključuju pulsare, neutronske zvezde, i kandidate za crne rupe, kao što su aktivna galaktička jezgra.

Pored elektromagnetnog zračenja, postoji još načina da posmatramo svemir sa planete Zemlje.

U neutrinskoj astronomiji, astronomi koristite posebne podzemne objekte kao što su SAGE, GALLEX i Kamioka II/III za detektovanje neutrina koji potiču uglavnom iz Sunca, ali i iz drugih objekata kao što su supernove.

Kosmički zraci sastoje se iz čestica velike energije koji se mogu videti kada uđu u Zemljinu atmosferu i interaguju sa česticama u njoj. Očekuje se da će neki budući detektori neutrina biti osetljivi i na neutrine nastale kada kosmički zraci ulete u Zemljinu atmosferu.

Detekcija gravitacionih talasa je novo polje astronomije, u kojem se pokušavaju naći gravitacioni talasi. Detektori kao što je LIGO () već postoje, ali kako se gravitacioni talasi ekstremno teško mogu posmatrati, ove opservatorije još nisu imale rezultata. Detekcija i posmatranje gravitacionih talasa će pomoći dalji razvoj teorije, kao i proučavanje izuzetno kompaktnih objekata u svemiru.

Planetarna astronomija ima velike koristi od direktnog posmatranja pomoću svemirskih letelica i misija donošenja uzoraka materijala sa planeta i ostalih nebeskih tela u Sunčevom sistemu. Ovo podrazumeva misije sa daljinskim senzorima, robotizovanim vozilima koja mogu da obave eksperimente na površini planete, udarnih objekata koji omogućavaju daljinsko posmatranje materijala unutar nebeskih tela, kao i misije za vraćanje uzoraka koje omogućavaju neposredno, laboratorijsko ispitivanje.

Jedna od najstarijih oblasti u astronomiji, i u celokupnoj nauci, je merenje položaja nebeskih tela. Istorijski gledano, poznavanje tačnih položaja Sunca, Meseca, planeta i zvezda je oduvek bilo važno u nebeskoj navigaciji.

Pažljiva merenja položaja planeta je dovelo do saznanja i razumevanja gravitacione sile u svemiru, i mogućnosti da se utvrde prošli i budući položaji planeta sa velikom preciznošću, polje poznato kao nebeska mehanika. Skora praćenja nebeskih tela koji prolaze blizu Zemlje će nam omogućiti da predvidimo susrete i potencijalne sudare Zemlje sa tim objektima.

Merenja zvezdane paralakse obližnjih zvezda stvara osnov za merenje daljina bližoj galaktičkoj okolini. Merenja paralakse obližnjih zvezda predstavlja osnov za utvrđivanje karakteristika udaljenih zvezda, prostim poređenjem njihovim osobina. Merenja radijalne brzine i sopstvenog kretanja prikazuje kretanje i položaj objekata u Mlečnom putu. Astrometrički rezultati se takođe koriste za merenje rasporeda tamne materije u Galaksiji.

Za vreme 1990-ih godina, astrometrijska tehnika merenja zvezdanih kolebanja je korišćena za otkrivanje vansolarnih planeta koje orbitiraju oko obližnjih zvezda.

Teorijska astronomija koristi širok spektar alata koji uključuje analitičke modele i računarske numeričke simulacije. Svaki od ovih modela ima svoje prednosti i mane. Analitički modeli proseca generalno su najbolji za uvid u suštinu onoga šta se dešava. Numerički modeli mogu otkriti postojanje fenomena i efekata koji na drugi način ne mogu da se vide.

Teoretičari u astronomiji nastoje da stvore teorijske modele i shvate šta bi bili njihovi posmatrani rezultati. Ovo pomaže posmatračima da traže podatke koji mogu da potvrde ili pobiju model ili da pomognu u odabiru između nekoliko alternativnih ili sukobljenih modela. Teoretičari takođe pokušavaju da stvore ili izmene modele uzimajući u obzir nove podatke. U slučaju nedoslednosti, osnovna tendencija je da se pokuša sa pravljenjem minimalnih modifikacija modela kako bi odgovarao dobijenim podacima. U nekim slučajevima, velika količina nedoslednih podataka vremenom može dovesti do potpunog odbacivanja modela.

Teme kojima se bave teoretičari u astronomiji su: zvezdana dinamika i evolucija; formiranje galaksija, strukture velikih razmera materije u svemiru; poreklo kosmičkih zraka; opšta relativnost i fizička kosmologija, uključujući kosmologiju struna i fiziku astročestica. Opšta teorija relativnosti služi kao alat za merenje svojstva struktura velikih razmera kod kojih gravitacija igra značajnu ulogu u fizičkim pojavama koje se izučavaju i kao osnova za (astro)fiziku crnih rupa i proučavanje gravitacionih talasa.

Tamna materija i tamna energija su trenutno među vodećim temama u astronomiji, i trenutno su to samo teorijski modeli nastali tokom proučavanja galaksija pri pokušaju da se objasne određeni posmatrački podaci.

Neke široko prihvaćene i proučavane teorije i modeli u astronomiji, sada uključeni u Lambda-HTM model su model Velikog praska, inflacija svemira, tamna materija i fundamentalne teorije fizike.

Nekoliko primera ovog procesa:

Na udaljenosti od oko osam svetlosnih minuta (149.476.000 km), nalazi se najčešće proučavana zvezda, Sunce, tipična zvezda glavnog niza zvezdane klase G2V i stara oko 4,6 milijardi godina. Sunce nije promenljiva zvezda, ali podleže periodičnim promenama u aktivnosti poznatim kao Sunčev ciklus. To je 11-godišnja fluktuacija u broju Sunčevih pega. Sunčeve pege su oblasti potprosečne temperature koje su povezane sa intenzivnom magnetnom aktivnošću.

Sunce je vremenom povećavalo svoju luminoznost, povećavši je za oko 40% od vremena kad je postalo zvezda glavnog niza. Sunce takođe ima periodične promene u luminoznosti koje mogu imati značajan uticaj na Zemlju. Za Maunderov minimum, na primer, veruje se da je prouzrokovao mini ledeno doba u srednjem veku.

Vidljiva spoljna površina Sunca se zove fotosfera. Iznad ovog sloja nalazi se tanka oblast poznata kao hromosfera. Ovo je okruženo prelaznom oblašću naglo povećanih temperatura, a zatim i super-zagrejanom koronom.

U središtu Sunca je jezgro, prostor dovoljno visoke temperature i pritiska za odigravanje nuklearne fuzije. Iznad jezgra je radijaciona zona, gde plazma provodi energiju putem zračenja. Spoljni slojevi formiraju konvektivnu zonu gde gas prenosi energiju prvenstveno preko konvekcije. Veruje se da granica između radijacione i konvektivne zone stvara magnetnu aktivnost Sunca, koja između ostalog izaziva i Sunčeve pege.

Sunčev vetar čestica plazme neprestano struji od Sunca sve dok ne dođe do heliopauze. Čestice Sunčevog vetra interaguju sa magnetnim omotačem Zemlje i tako stvaraju Van Alenov pojas zračenja, kao i polarnu svetlost.

Istraživanje planeta daje podatke o sastavu i orbitama planeta, satelita, patuljastih planeta, kometa, asteroida i drugih tela koja orbitiraju oko Sunca, kao i vansolarne planete. Sunčev sistem je relativno dobro proučen, uglavnom teleskopskim posmatranjima i kasnije svemirskim letelicama. Ovo je omogućilo dobro razumevanje nastajanja i razvoja ovog planetarnog sistema, iako su mnoga nova otkrića i dalje u toku.

Sunčev sistem je podeljen na unutrašnje planete, glavni pojas asteroida, spoljašnje planete, Kojperov pojas i Ortov oblak. Unutrašnje ili planete Zemljinog tipa su Merkur, Venera, Zemlja i Mars. Asteroidni pojas sadrži veliki broj asteroida i patuljastu planetu Cereru. Spoljašnje planete, gasoviti džinovi, ili planete Jupiterovog tipa su Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Iza Neptuna leži Kojperov pojas sa nekoliko patuljastih planeta od kojih je najpoznatiji Pluton, i konačno Ortov oblak, stanište kometa, koji se možda proteže i na udaljenosti od oko jedne svetlosne godine.

Planete su stvorene iz protoplanetarnog diska koji je okruživao proto-Sunce. Kroz proces koji je uključivao gravitaciono privlačenje, sudare i akreciju, disk je stvarao zgrušnjenja materije koje su, vremenom, postale protoplanete. Pritisak zračenja Sunčevog vetra je izbacio veći deo preostale materije, a samo planete sa dovoljnom masom su zadržale svoje atmosfere. Planete su nastavile da izbacuju preostalu materiju za vreme trajanja perioda intenzivnog bombardovanja (kao dokaz tog perioda ostali su udarni krateri na Mesecu). Za vreme ovog perioda, neke od protoplaneta su se sudarile, što je vodeća hipoteza nastanka Meseca.

Jednom kada planeta dostigne dovoljno veliku masu, materijali različitih gustina odvajaju se tokom planetarne diferencijacije. Ovaj proces može stvoriti kameno ili metalno jezgro, okruženo omotačem i spoljnom površinom. Jezgro može imati čvrste i tečne oblasti, i neka planetarna jezgra proizvode sopstveno magnetno polje koje štiti njihovu atmosferu da je ne oduva Sunčev vetar.

Unutrašnja toplota planete ili satelita nastaje od sudara koji su stvorili telo, od radioaktivnih materijala (npr. uran, torijum ili 26aluminijum), ili plimskog zagrevanja. Neke planete i sateliti nakupe dovoljno toplote da se pokrenu geološki procesi kao što su vulkani i tektonski pokreti. One planete koje nakupe ili uspeju da povrate atmosferu mogu takođe podleći površinskoj eroziji od strane vetra ili vode. Manja tela, bez plimskog zagrevanja, hlade se brže i njihove geološke aktivnosti prestaju sa izuzetkom udarnih kratera.

Proučavanje zvezda i njihovog razvoja je u osnovi razumevanja svemira. Znanja o zvezdama su dobijena pomoću posmatranja, teorijskog istraživanja i iz računarskih simulacija.

Stvaranje zvezda se odigrava u gustim oblastima prašine i gasa, poznatim kao molekularni oblaci. Kada su destabilizovani, delovi tog oblaka mogu da kolabiraju pod uticajem gravitacije, da bi formirali protozvezde. Dovoljno gusto i vruće jezgro će pokrenuti proces fuzije, i tako stvoriti zvezdu glavnog niza.

Skoro svi elementi teži od vodonika i helijuma su nastali unutar jezgara zvezda.

Karakteristike zvezde koja nastaje zavise najviše od njene mase. Što je zvezda masivnija, veća je njena luminoznost, i brže se troši vodonik u jezgru. Vremenom, vodonik se u potpunosti pretvori u helijum, i zvezda počinje da se menja. Fuzija helijuma zahteva veće temperature jezgra, tako da zvezda narasta i u veličini i u gustini jezgra. Tako nastaje crveni džin. Crveni džin živi kratak vremenski period, pre nego što se helijum u jezgru u potpunosti potroši. Veoma masivne zvezde takođe mogu da prođe kroz određene faze razvoja koje podrazumevaju fuziju težih elemenata.

Konačna sudbina zvezde zavisi od njene mase. Zvezda mase veće od oko osam Sunčevih masa postaje supernova, dok se manje zvezde formiraju planetarnu maglinu i pretvore u bele patuljke. Ostatak supernove je gusta neutronska zvezda, ili, ako je zvezdana masa bila najmanje tri puta veća od Sunčeve, crna rupa. Bliski dvojni sistemi zvezda mogu poći kompleksnijim evolucionim putem, kao što je prenos mase na belog patuljka koji potencijalno može izazvati supernovu. Planetarne magline i supernove su neophodne za širenje metala u međuzvezdano okruženje; bez njih, sve nove zvezde (i njihovi sistemi planeta) bili bi stvoreni samo iz vodonika i helijuma.

Naš Sunčev sistem orbitira unutar Mlečnog puta, spiralne prečkaste galaksije koja je član Lokalne grupe galaksija. To je rotirajuća masa gasa, prašine, zvezda i drugih objekata, koje drže na okupu međusobna gravitaciona privlačenja. Pošto se Zemlja nalazi u prašinastom spoljašnjem kraku, postoje mnogi delovi Mlečnog puta koji su za nas nevidljivi.

U središtu Mlečnog puta je jezgro, šire (deblje) u odnosu na okolni disk galaksije. Jezgro ima izduženi oblik (oblik prečke) i sadrži u centru, kako se veruje, supermasivnu crnu rupu. Ono je okruženo sa četiri primarna kraka koji se uvijaju od centra ka spolja. Ovo je region aktivnog formiranja zvezda koji sadrži mnoštvo mladih zvezda, populacije I. Disk je okružen loptastim haloom starih populacije II, kao i relativno gustim koncentracijama zvezda poznatih kao globularna jata.

Između zvezda se nalazi međuzvezdani prostor, prostor retke materije. U najgušćem delu, molekularni oblaci sastavljeni od molekularnog vodonika i drugih elemenata formiraju regione zvezdanih porodilišta. Oni počinju kao nepravilna tamna maglina, koja se koncentriše i kolapsira (u zapreminama određenim Džinsovom dužinom) da bi formirala zgusnute protozvezde.

Kako se pojavljuju masivnije zvezde, one pretvaraju oblak u H II region, oblast sjajnog jonizovanog gasa i plazme. Zvezdani vetar i eksplozije supernovih od ovih najmasivnijih zvezda služe za širenje oblaka, često ostavljajući iza sebe jedno ili više mladih otvorenih jata zvezda. Ova jata se postepeno rasturaju i zvezde se priključuju populaciji Mlečnog puta kao pojedinačne zvezde.

Proučavanje kretanja materije u Mlečnom putu i drugim galaksijama je dokazalo da u njima postoji više mase nego što se može izmeriti u vidljivoj materiji. Halo tamne materije izgleda da je dominantna masa, iako priroda ove tamne materije ostaje nepoznata.

Proučavanje objekata van naše galaksije je grana astronomije koja se bavi formiranjem i evolucijom galaksija, njihovom morfologijom i klasifikacijom, i ispitivanjem aktivnih galaksija. Ovo poslednje je važno za razumevanje strukture velikih razmera u svemiru.

Većina galaksija je organizovana u jasne oblike koji omogućavaju njihovo klasifikovanje. One su obično podeljene na spiralne, eliptične i nepravilne galaksije.

Kao što im ime kaže, eliptične galaksije imaju oblik elipse. Zvezde se kreću duž nasumičnih orbita bez preovlađujućeg pravca. Ove galaksije sadrže malo ili nimalo međuzvezdane prašine, malo zvezdanih porodilišta i uglavnom starije zvezde. Eliptične galaksije se često nalaze u jezgrima galaktičkih jata, i mogu nastati spajanjem velikih galaksija.

Spiralna galaksija je organizovana u ravan, rotirajući disk, obično sa izbočinom ili prečkom u središtu i svetlim krakovima koji se šire prema ivici. Krakovi su oblasti zvezdanih porodilišta kojima masivne mlade zvezde daju plavu nijansu. Spiralne galaksije su tipično okružene haloom starijih zvezda. I Mlečni put i Andromedina galaksija su spiralne galaksije.

Nepravilne galaksije su haotičnog izgleda, i nisu ni eliptične ni spiralne. Oko četvrtina svih galaksija su nepravilne, i osobenost izgleda tih galaksija možda je rezultat gravitacionih interakcija. One su, po pravilu, galaksije manjih dimenzija, u poređenju sa spiralnim i eliptičnim.

Aktivna galaksija je galaksija koja emituje značajnu količinu svoje energije iz izvora koji nisu zvezde, prašina i gas; već iz zgusnute oblasti u jezgru, za koju se obično misli da je supermasivna crna rupa koja emituje zračenje zbog materijala koji u nju upada.

Radio-galaksija je aktivna galaksija koja je veoma svetla u radio delu spektra, i izbacuje ogromne oblake gasa. Aktivne galaksije koje emituju zračenje visoke energije uključuju Sejfertove galaksije, kvazare i blazare. Kvazari su nasvetliji poznati objekti u svemiru.

Strukturu velikih razmera u svemiru predstavljaju grupe i jata galaksija. Ova struktura je organizovana u hijerarhiju grupa, od kojih su najveća superjata. Ukupna materija je organizovana u galaktičkim nitima i zidovima, koji ostavljaju velike praznine među sobom.

Kosmologija ( — svet, univerzum i λογος — nauka, proučavanje) se bavi proučavanjem svemira u celini.

Posmatranja strukture velikih razmera u svemiru, oblast poznata kao fizička kosmologija, doprinela je razumevanju o stvaranja i evolucije kosmosa. Fundamentalna za modernu kosmologiju je dobro poznata teorija Velikog praska. Koncept Velikog praska vodi poreklo još i pre otkrića pozadinskog mikrotalasnog zračenja 1965. godine, koje je nesumnjivo iznelo ovu teoriju u prvi plan.

Tokom ovog širenja, svemir je prošao kroz nekoliko evolucionih faza. U veoma ranim momentima, smatra se da je svemir doživeo veoma brzu inflaciju, koja je ujednačila početne uslove. Nakon toga, nukleosinteza je proizvela obilje elemenata u ranom svemiru. (Vidi još nukleokosmohronologija.)

Kad su nastali prvi atomi, svemir je postao providan za zračenje, oslobađajući energiju koju danas vidimo kao pozadinsko mikrotalasno zračenje. Svemir koji se i dalje širio ušao je u Tamno doba zbog nedostatka zvezdanih izvora energije.

Hijerarhijska struktura materije počela je da se stvara od malenih varijacija u gustini mase. Materija se akumulira u najgušće oblasti, stvarajući oblake gasa i najranije zvezde. Ove masivne zvezde su izazvale rejonizaciju i veruje se da su stvorile većinu težih elemenata (težih od vodonika i helijuma) u ranom svemiru.

Gravitacione skupine su se nagomilale u duge niti, ostavljajući praznine za sobom. Postepeno, skupine gasa i prašine su se spajale i stvorile prve primitivne galaksije. Vremenom, one su uvlačile sve više i više materije, i često su bile organizovane u grupe i jata galaksija, a zatim i u superjata velikih dimenzija.

Smatra se da je osnovno za strukturu svemira postojanje tamne materije i tamne energije. Za njih se danas smatra da čine 96% mase svemira, mada ne postoji ni najmanje saznanje o njihovoj fizičkoj prirodi. Zbog ovog razloga, mnogo napora se troši u pokušajima shvatanja njihove fizike.

Astronomija i astrofizika su razvile značajne međudisciplinarne veze sa drugim naukama. Arheoastronomija i etnoastronomija proučavaju drevne i tradicionalne astronomije u njihovom kulturnom kontekstu, koristeći arheološke i antropološke dokaze. Astrobiologija je nauka o nastanku i evoluciji bioloških sistema u svemiru, sa posebnim naglaskom na mogućnost postojanja vanzemaljskog života.

Proučavanje atoma, molekula i jedinjenja u svemiru, uključujući njihov nastanak, interakcije i uništenje zove se astrohemija. Ove supstance se obično nalaze u molekularnim oblacima, iako se mogu naći i u zvezdama niskih temperatura, smeđim patuljcima i planetama. Kosmohemija je proučavanje elemenata, molekula i jedinjenja pronađenih u Sunčevom sistemu, uključujući poreklo elemenata i raspored odnosa izotopa. Oba ova polja predstavljaju spoj astronomije i hemije.

Astronomija je jedna od nauka kojoj amateri mogu najviše da doprinesu.

Astronomi amateri posmatraju razne nebeske objekte i pojave, ponekad opremom koju su sami napravili. Najčešći ciljevi su Mesec, planete, zvezde, komete, meteorski rojevi, te razni objekti dubokog neba kao što su zvezdana jata, galaksije i magline. Jedna grana amaterske astronomije, amaterska astrofotografija, uključuje pravljenje fotografija noćnog neba. Mnogi amateri se specijalizuju u posmatranju određenih objekata, vrsta objekata, odnosno vrsta događaja koji ih zanimaju.

Većina amatera radi na vidljivim talasnim dužinama, ali postoje i oni koji eksperimentišu sa talasnim dužinama van vidljivog spektra. To uključuje korišćenje infracrvenih filtera na konvencionalnim teleskopima, kao i korišćenje radio-teleskopa. Pionir amaterske radioastronomije je Karl Janski koji je počeo da osmatra nebo na radio-talasnim dužinama 1930-ih. Jedan broj astronoma amatera koristiti bilo teleskope napravljene u samogradnji ili teleskope koji su prvobitno izgrađeni za astronomska istraživanja, a koji su sada dostupni amaterima (npr. Teleskop od jedne milje).

Astronomi amateri i dalje naučno doprinose astronomiji. Zapravo, to je jedna od retkih naučnih disciplina u kojoj amateri još uvek mogu da učine značajne doprinose. Amateri, recimo, mogu da vrše posmatranja okultacija koja se koriste za usavršavanje orbita malih planeta. Oni takođe mogu otkriti komete, i obavljati redovna posmatranja promenljivih zvezda. Poboljšanja u digitalnoj tehnologiji omogućila su amaterima da ostvare impresivan napredak u oblasti astrofotografije.

Mada je astronomija načinila ogromne korake u razumevanju prirode svemira i njegovog sadržaja, postoje važna pitanja koja su još uvek ostala otvorena. Odgovori na njih mogu zahtevati izgradnju novih instrumenata na Zemlji i u svemiru, i moguće nova otkrića u teoretskoj i eksperimentalnoj fizici.




#Article 18: Biologija (1436 words)


Biologija (od grčkog bios = život i logos = nauka, znanje) je, najšire rečeno, kompleks nauka o životu. Biologija obuhvata zgrade i gradjevinenauka i naučnih disciplina, koje proučavaju živa bića, njihovu strukturu, životne funkcije i manifestacije, ponašanje i ekološke odnose, kao i čitavu biosferu. Biološke nauke se međusobno razlikuju po specifičnoj metodologiji, ili po nivou organizacije i grupama organizama koje su predmet izučavanja. U osnovi savremene biologije leže pet osnovnih aksiomatskih principa, koji opisuju univerzalnost života: ćelijska teorija, evolucija, teorija gena, energija i homeostaza.

Molekularna biologija, biokemija i molekularna genetika su velikim dijelom preklapajuće discipline koje proučavaju životne procese na molekulskoj i supramolekulskoj razini. Život na razini pojedinačnih stanica proučava stanična biologija. Anatomija, histologija i fiziologija proučavaju građu i funkciju organizama na razini tkiva, organa i organskih sustava.

Na Zemlji postoji više od 10 milijuna različitih vrsta. Njihova veličina pokriva raspon od onih koje su mikroskopski male pa do organizama veličine plavog kita.

Svi ovi oblici života imaju izvjesne osobine koje ih čine specifičnima i razlikuju od mrtvih tvari.
Ove osobine su na primjer mogućnost reprodukcije, rasta, ali i mogućnost prilagođavanja okolini.

Naziv biologija potiče od grčkih reči βιος (život) i λογος (nauka). Reč je prvi put upotrebio 1800. godine Karl Fridrih Burdah (Karl Friedrich Burdach, 1776—1847) označavajući istraživanja čoveka (antropologiju) kroz uporedne perpektive morfologije i fiziologije.

Terminu biologija su 1802. godine Gotfdrid Treviranus (Gottfried Treviranus, 1776—1837) i Žan-Baptist Lamark (Jean-Baptiste Lamarck, 1744—1829) dali širu definiciju i veći značaj. Treviranusove studije, nazvane Biologie (1802—1822) definisale su biologiju kao „nauku o životu“. Lamark je u svojoj Hydrogéologie (1802) definisao biologiju kao disciplinu „terestrične fizike“ koja uključuje „sve što je u vezi sa živim telima“.

Treviranus i Lamark su mislili da su upotrebom novog termina identifikovali novo polje istraživanja, a ne da su samo dali ime starom. Obojica su se protivila preokupiranosti prirodnjaka XVIII veka praksom katalogizacije različitih životinja, biljaka i minerala u prirodi. Nova biologija je trebalo da se bavi fenomenom života, tj. funkcionisanjem živih bića.

Naziv i koncepcija biologije kao nauke su relativno mladi u odnosu na početak ljudske svesti o živom svetu oko njega. Prva formalna ponašanja vezana za izučavanje života i prirode mogu se opisati tradicijama medicine i prirodnjaštva. Ova dva polja ljudskog delovanja postojala su još u Starom Egiptu, Mesopotamiji i Kini, no klasične doprinose njihovom razvoju doneli su Stari Grci i Rimljani. I savremena biologija se velikim delom zasniva na ovim poljima istraživanja – tradicionalnu medicinu čine anatomija i fiziologija; dok su iz prirodnjaštva izrasle brojne specifične oblasti mikrobiologije, botanike i zoologije, ekologija i evoluciona biologija.

U klasičnom periodu civilizacije, najznačajniji „biolozi“ su bili Galen (u polju medicine) i Aristotel i Teofan (kao istraživači logike prirode i raznovrsnosti organizama) . Rad klasičnih mislilaca i „naučnika“ nadograđen je u srednjem veku prvenstveno na teritoriji islamskih država, radovima Avicene, Avenzoara, al-Džahiza, Ibn al-Baitara, Ibn al-Nafisa i dr.

Tokom renesanse i početkom Novog veka, velika geografska otkrića i razvoj filozofije omogućila su u biološkoj misli malu revoluciju – obnavljanjem interesovanja naučnika za empirizam i opisom mnogobrojnih novih vrsta. Na polju medicine (anatomije i fiziologije) istaknuti su eksperimentalni radovi Vezalijusa i Harvija. Otkriće mikroskopa, sa druge strane, omogućilo je istraživanja dotad nepoznatog sveta mikroorganizama, kao i kasnije postavljanje ćelijske teorije. 

Pravu revoluciju u biološkoj misli donosi XVIII vek u liku Linea i Bufona, velikih prirodnjaka različitih stavova. Line je svojim delima klasifikovao dotad poznate vrste organizama i u biologiju uveo binomijalnu nomenklaturu. Bufon je smatrao vrste veštačkim kategorijama, pretpostavljao zajedničko poreklo svih organizama i time započeo modernu evolucionu misao. Početkom XIX veka, biologija je dobila svoje ime, a potom je usledio razvoj njenih značajnijih i glavnih oblasti. Najvažnija imena ovog doba su Lamark, Aleksandar fon Humbolt, Ernst Hekel, Čarls Darvin, Luj Paster.

U moderno doba, početkom XX veka, biolozi otkrivaju dela Gregora Mendela i začinje se genetika. Razvoj genetike i biohemije omogućio je Votsonu i Kriku da utvrde građu naslednog materijala i započnu eru molekularne biologije. Paralelno, dešavaju se ujedinjavanja genetike sa teorijom evolucije (stvaranje moderne sinteze), kao i sa ekologijom (razvoj populacione biologije) .

Kraj prethodnog i početak XXI veka donose nova objedinjena polja istraživanja, kao i sve veći korpus znanja u svim oblastima biologije o svim nivoima organizacije života. Neke od aktuelnih novih oblasti su evo-devo, bioinformatika, genomika, proteomika, molekularna ekologija, konzervaciona biologija.

Razvoj naučnog metoda od Stare Grčke do danas bio je praćen njegovom implementacijom u naukama. Razvoj samih nauka bio je ograničen mogućnostima koje odgovarajući naučni metod pruža. Od Aristotelovog uočavanja definicije i indukcije kao bitnih obeležja nauke (time i biologije), do Darvinovog prepoznavanja evolucije kao osnovne biološke koncepcije prošlo je oko 2100 godina. No i sa razvojem savremenog naučnog metoda, biologija je dugo bila deskriptivna, te jedinstvena naučna oblast čije formulacije i teorije o različitim aspektima živih sistema nisu imale širinu i objašnjavalačku snagu drugih nauka.

Opisivanje (deskripcija) je najstariji i osnovni metod za naučno otkrivanje prirode. Opisne metode mogu biti neposredne (direktne) i posredne (indirektne). Neposredno posmatranje podrazumeva da biolog svojim čulima proučava objekat ili događaj – opis obuhvata informacije koje su direktno ustanovljene. Iako daje jasne podatke, ovaj metod može biti podložan subjektivnosti, usled individualnih razlika među istraživačima u osetljivosti čula. Posredne metode su one koje pomažu istraživaču da detaljnije ustanovi (posmatra) i opiše objekat ili događaj – mikroskopiranje, bojenje, ultrazvuk, rentgen. Subjektivnost istraživača je minimizirana, a tačnost dobijenih podataka ograničena granicom greške metode.

Komparativni (uporedni) metod podrazumeva upoređivanje određene karakteristike među grupom organizama (poput oblika prednjih udova kod kičmenjaka, ili karakteristika ponašanja). Komparativni metod je često korišćen u praksi klasifikovanja organizama, kada su organizmi (vrste) koje su sličnije grupisane u zajedničke kategorije. Koristeći se komparativnim metodom, upoređujući broj prašnika i tučkova, Line je dao svoju klasifikaciju biljaka.

Eksperimentalni (induktivni) metod Fransisa Bejkona može se posmatrati kao svojevrstan uvod u savremeni naučni metod. Uvođenje eksperimenta u biologiju omogućilo je određivanje uzroka određenim pojavama u živom svetu, kao i određenim reakcijama živih organizama na promene u životnoj sredini. Prvi Bejkonov sledbenik bio je lekar Tomas Braun, koji je opovrgao mnoga dotadašnja shvatanja o prirodi

Savremeni naučni metod (hipotetičko-deduktivni) ima nekoliko osnovnih delova, koji se dosledno primenjuju u savremenoj biologiji:

Neke od najvažnijih područja biologije ujedinjuje pet principa za koje se može reći, da su temeljni aksiomi moderne biologije: 

Ćelijska teorija navodi da je ćelija fundamentalna jedinica života, i da su svi živi organizmi formirani od jedne ili više ćelija ili izlučenih produkata tih ćelija (e.g. ljuska, kosa i nokti itd.). Sve ćeline nastaju iz drugih ćelija putem ćelijske deobe. U multićelijskim organizmima, svaka ćelija u telu organizma je ultimatno izvedena iz jedne ćelije u fertilizovanom jajetu. Ćelija se takođe smatra osnovnom jedinicom u mnogim patološkim procesima. Dodatno, fenomen protoka energije se odvija u ćelijama u procesesima koji su deo funkcije poznate kao metabolizam. Konačno, ćelije sadrže nasledne informacije (DNK), koja se prenosi sa ćelije na ćeliju tokom ćelijske deobe.

Centralni organizacioni koncept biologije je da se živa bića menjaju i razvijaju putem evolucije, i da sve poznate žive forme imaju zajedničko poreklo. Teorija evolucije postulira da su svi organizmi na Zemlji, bilo žuvi ili izumrli, postali od zajedničkog pretka ili iz istog genskog fonda. Za tog zadnjig univerzalnog zajedničkog predka svih organizama se veruje da se pojavio pre oko 3,5 milijardi godina. Biolozi generalno smatraju univerzalnost i sveprisutnost genetičkog koda kao definitivin dokaz u prilog teorije univerzalnog zajedničkog nasleđa svih vrsta: bakterija, arhaja, i eukariota (pogledajte: poreklo života).

Upoznat sa naučnim leksikonom od strane Žan-Batist Lamarka 1809. godine, Čarls Darvin je uspostavio ideju evolucije pedeset godina kasnije kao održivi naučni model kad je artikulisao njenu pokretačku silu: prirodnu selekciju. (Alfred Rasel Voles je priznat kao ko-pronalazač ovog koncepta pošto je on pomogao u istraživanjima i experimentima koncepta evolucije.) Evolucija se danas koristi za objašnjavanje velikih varijacija života prisutnog na Zemlji, ali isto tako u društvenim naukama (biologizam).

Darvin je teoretisao da su vrste i rase razvijene putem procesa prirodne i veštačke selekcije. Genetički drift je prihvaćen kao dodatni mehanizam evolutivnog razvoja u modernoj sintezi teorije.

Medicina, antropologija i psihologija znanosti su koje se bave čovjekom, medicina njegovim fizičkim i psihičkim zdravljem, psihologija cjelokupnim ponašanjem (i bolesnim i zdravim), a antropologija proučava čovjeka iz svih mogućih pogleda, materijalnih, duhovnih i duševnih, promatra ga u vremenu. Ukratko, dok liječnici pomažu ljudima da budu tjelesno zdravi, psiholozi se bave ponašanjem, a antropolozi pokušavaju shvatiti cjelinu.

Početke biologije nalazimo kod Aristotela koji je opisao oko 500 životinjskih vrsta, a nakon njega slijedi stagnacija sve do 16. stoljeća. U 17. stoljeću izum mikroskopa dovodi do otkrića stanice i početka citologije, a u 18. stoljeću Carl von Linne opisuje i sistematizira mnoštvo biljnih i životinjskih vrsta. Svojim radom ujedno osniva znanstvenu sistematiku vrsta. Nakon njega Georges Cuvier utemeljuje komparativnu anatomiju, a Charles Darwin postavlja teoriju evolucije.




#Article 19: Geologija (975 words)


Geologija je znanost koja se bavi proučavanjem Zemlje. Pokušava objasniti kako je Zemlja formirana i kako se mijenja.
Znanstvenici koji se time bave zovu se geolozi i proučavaju tlo, stijene, planine, rijeke, oceane i druge dijelove Zemlje. Riječ geologija je nastala od grčkih riječi γη (Gea = Zemlja) i λογος (logos = znanost) (rasprava, diskusija).

Spoznaje o vrlo složenoj problematici postanka i razvitka Zemlje javljale su se postupno, a neke datiraju još iz antičkih vremena. No, tek u 15. vijeku dolazi do pokušaja sistematizacije znanja o Zemlji, a postupno se javljaju i novi pojmovi kao temelj geologije u nastajanju.

U Srednjem vijeku su ostaci izumrlih organizama najčešće smatrani igrom prirode ili dokazima općeg potopa. No, već je Leonardo da Vinci () upozorio da jednim se potopom ne može objasniti rasprostranjenost fosilnih ostataka morskih organizama na kopnu. Osim toga, on je bio svjestan dugog trajanja geološke prošlosti, a opisao je i prvi geokemijski ciklus (voda ispire sol iz tla i odnosi je u more koje se tako zaslanjuje, a zbog izdizanja morskog dna stvaraju se lagune gdje se voda isparuje i taloži novi sloj, koji opet može biti potopljen...). Leonardo da Vinci je shvatio i odos erozije tla i izdizanja kopna (erozija narušava ravnotežu u litosferi, a ona se ponovno uspostavlja izdizanjem). 

Širi interes za geološke probleme izazvale su rasprave između tzv. neptunista i plutonista. Neptunisti, na čelu s A. G. Wernerom su oživili staru ideju Talesa iz Mileta (7./6. v. pne.), pripisivajući postanak stijena litosfere - vodi. Zbog toga su i dobili naziv prema antičkom bogu oceana Neptunu.
Plutonisti, na čelu s J. Hutton su oživili zapažanje Strabona (1. v. pne.) držeći da su pojedine stijene nastale u vezi s vulkanskim erupcijama. Nazvani su po bogu podzemlja, Plutonu.

H. B. de Saussure, (18. v.) prvi je shvatio da su nagnuti slojevi posljedica kretanja litosfere i prodora starijih stijena kroz mlađe. E. de Beaumont (19. v.) prvi spoznaje ulogu rasjeda u postanku doline Rajne, a tvrdi i da tektonske sile nastaju zbog hlađenja Zemlje i stezanja njezina obujma. 

Georges Cuvier (18./19. v.) postavlja temelje znanstvenog proučavanja fosilnih ostataka organizama, a William Smith () ih sustavno primjenjuje za određivanje relativne starosti stijena Zemljine kore te za crtanje prve geološke karte na kojoj je prikazana površina Velike Britanije. Uočava se i lateralna varijabilnost istodobnih stijena, pa tako nastaje pojam facijesa (A. Gressly, 1838.). 

Pronalaskom radioaktivnosti geolozi su napokon dobili moćan alat za određivanje starosti stijena. Naime, prije toga geološka vremenska skala nije imala brojke i nije se znalo kada je koje razdoblje Zemljine prošlosti počelo ili završilo, nego su se samo određivali relativni odnosi. Starost Zemlje prvi je odredio američki geokemičar Clair Cameron Patterson, polazeći od pretpostavke da je postanak svih tijela Sunčevog sustava bio istovremen, pa je datirao starost meteorita. Njegova brojka od 4,5 milijarde godina nije se previše mijenjala niti razvojem drugih metoda.

Najpoznatiji i jedini geolog koji je uzorkovao stijene izvan našega matičnog planeta jeste dr. Harrison Schmitt (rođ. 1935.). On je, uz to što je geolog, bio i astronaut, senator te do sada zadnja osobe koja je hodala Mjesecom.

Pojam geosinklinale kao labilnog sedimentacijskog prostora, nastalog lomljenjem i savijanjem Zemljine kore dobiva na značenju 1900. kada ga je istakao E. Haug pri postanku ulančanih gorskih sustava. Ta je hipoteza, kao previše komplicirana te manjkava dokazima i mogućnostima predviđanja, bila osuđena na propast. Geosinklinala ostaje u središtu interesa geologa sve sredine 1960-ih, kada se pokazalo da je pogrešna pa je zamijenjena puno elegantnijom teorijom tektonike ploča. Ta smjena geoloških paradigmi i prihvaćanje koncepta tektonike ploča smatra se jednim od najvećih napredaka u povijesti geologije. Napokon su geolozi dobili jednostavnu i sveobuhvatnu teoriju kojom mogu objasniti gotovo sve geološke procese - od rasporeda potresa i vulkana, preko izdizanja planina sve do metamorfnih facijesa i tipova magmatizma. Najzaslužniji za razvoj teorije tektonike ploča bili su Alfred Wegener, njemački geofizičar koji je popularizirao hipotezu o pomicanju kontinenata, te Harry Hess, američki marinski geolog koji je uočio proces tzv. širenja morskog dna. Međutim, ne treba zaboraviti da su razvoju ove teorije doprinjeli mnogi znanstvenici, posebno grupa geofizičara sa sveučilišta Columbia, koja je spojila ova dva koncepta u jedinstvenu teoriju kakvu danas poznajemo.

Od lokalnih istraživača koji su u ranim fazama razvitka znanosti o Zemlji ističu se Ruđer Bošković () koji je pisao o kompenzaciji masâ unutar gora i tako postavio temelje kasnijem razvoju teorije izostazije. Regionalne poremećaje sile teže tumačio je različitom gustoćom gornjih i donjih dijelova Zemljine kore. Kasnije je Đuro Pilar () raspravlja o uzrocima ledenih doba i povezuje ih s ekscentričnošću Zemljine putanje, a kasnije se bavi uzrocima potresa za koje kaže da su najuže povezni sa stvaranjem pukotina i rasjeda u Zemljinoj kori.

Andrija Mohorovičić () na osnovi potresa sa žarištem u Pokuplju (25 km južno od Zagreba) dokazao je 1909. da u dubini od 54 km postoji jak diskontinuitet u širenju potresnih valova, koji je po njemu dobio naziv Mohorovičićev diskontinuitet.

Za razvitak geologije u nacionalnim okvirima zaslužan je Lj. Vukotinović () potičući pisanje znanstvenih djela na narodnom jeziku što je zahtijevalo i stvaraje domaće terminlogije.

Profesionalne temelje nacionalnom geološkom školstvu u Hrvatskoj, ne samo u okviru visokoškolskog obrazovanja, nego i u istraživačkom pogledu, postavljaju Đuro Pilar i Dragutin Gorjanović Kramberger ().

Danas općepoznati princip uniformitarizma je ključ za rješavanje nekih ili možemo čak reći i svih pitanja geološke prošlosti. Glasi: Prošlost je ključ za sadašnjost što bi reklo da procesi koji vladaju danas su vladali i u prošlosti te promatranjem današnjih zbivanja možemo zaključivati o geološkoj prošlosti.

Regionalna geologija raščlanjuje Zemlju na pojedine zaokružene regije: kontinente, oceane, gorske sustave, kopnene vodene bazene, rudne pojaseve i druge cjeline, prikazujući njihovu građu, korisne sirovine i druge elemente prirodne životne osnove. Uz elemente stratigrafske i opće geologije, pažnja se posvećuje i problemima usmjerenog interesa (mineralne sirovine, voda, mogućnost geotehničkih zahvata i dr.), pa postoji uska veza s inžinjerskom geologijom i hidrogeologijom, rudnom geologijom, seizmologijom, oceanologijom itd.




#Article 20: Ekologija (2578 words)


Ekologija je nauka o životnoj sredini. Ime nauke potiče od grčkih reči oikos - dom, domaćinstvo i logos - nauka, izučavanje. Termin ekologija prvi put je upotrebio nemački biolog Ernest Hekel 1866. godine. U laičkoj javnosti se ovaj termin često koristi kao sinonim za pojam zaštite životne sredine, što nije ispravno jer je zaštita životne sredine samo jedna od oblasti kojima se bavi ekologija.

U suštini, ekologija je naučna disciplina koja proučava raspored i rasprostranjenost živih organizama i biološke interakcije između organizama i njihovog okruženja. Okruženje (životna sredina) organizama uključuje fizičke osobine, koje sumirano mogu da se opišu tzv. abiotičkim faktorima kao što su klima i geološki uslovi (geologija), ali takođe uključuje i druge organizme koji dele sa njim njegov ekosistem odnosno stanište.

Ekologija, koja se obično smatra granom biologije, opšta je nauka koja proučava živa bića (organizme). Organizmi mogu biti proučavani na mnogim različitim nivoima, od proteina i nukleinskih kiselina (u biohemiji i molekularnoj biologiji), do ćelija (u ćelijskoj biologiji), jedinki (u botanici, zoologiji i ostalim sličnim naukama), i konačno na nivou populacije, zajednica i ekosistema, do biosfere kao celine; zadnjenavedeni nivoi su glavni predmeti ekoloških istraživanja. Ekologija je multidisciplinarna nauka. Zbog usredsređenosti na više nivoe organizacije života i na međuodnos organizama i njihove okoline, ekologija ima snažan upliv na mnoge druge naučne grane, pogotovo na geologiju i geografiju, zatim meteorologiju, pedologiju, hemiju i fiziku. Zato se za ekologiju kaže da je holistička nauka i da objedinjuje tradicionalne nauke (kao npr. biologiju) koje, na taj način, postaju njene subdiscipline i sve zajedno omogućavaju daljnji razvoj ekologije.

Kao grana nauke, ekologija ne propisuje šta je ispravno a šta pogrešno. Ipak, učenje o biološkoj raznovrsnosti i s tim povezanim ekološkim temama omogućilo je naučno postavljanje ciljeva envajormentalizma i dalo mogućnost da se s tim povezane teme izražavaju naučnom metodologijom, merenjima i terminologijom. Štaviše, holistički pristup proučavanju prirode podjednako je zastupljen i u ekologiji i u envajormentalizmu.

Pogledajmo na koji način ekolog može proučavati život pčela:

bihevioralni odnos među jedinkama neke vrste naziva se bihevioralna ekologija; na primer, proučavanje pčele matice i njenog odnosa prema pčelama radnicima i prema trutovima.
svrsishodna aktivnost vrsta naziva se društvenom ekologijom; na primer, aktivnost pčela obezbeđuje oprašivanje biljaka. Pčelinja društva proizvode med koje u ishrani koriste druge vrste, kao npr. medvedi.
Odnos između prirodne sredine i živih vrsta naziva se ekologijom prirodne sredine; na primer, način na koji promene u prirodnoj sredini utiču na aktivnost pčela. Pčele mogu početi ugibati zbog promena u prirodnoj sredini (vidi smanjenje broja oprašivača). Dakle, prirodna sredina je istovremeno i uzrok i posledica ovih promena i samim tim je povezana sa opstankom vrsta.

Ekologija, kao nauka širokog polja proučavanja, može se podeliti na nekoliko glavnih i sporednih subdisciplina; glavne subdiscipline su (poređane po gnezdima od manje obimnih ka obimnijim):

Podela ekologije može biti i na osnovu ciljnih grupa proučavanja:

ili na osnovu proučavanja određenog ekotopa (arktička ili polarna ekologija, tropska ekologija, pustinjska ekologija)

Ekologija umerenih zona takođe može postojati kao posebna subdisciplina, ali, pošto ekologija u celini proučava sve temperaturne oblasti, ova dodatna subdisciplina je suvišna.

Za više informacija pogledajte članak Istorija ekologije.

Za više informacija videti biosfera, bioraznovrsnost i zajedničke neutralne teorije o bioraznovrsnosti.

Savremeni ekolozi smatraju da se ekološka problematika može proučavati na više nivoa: populacijskom nivou (jedinke iste vrste), na nivou biocenoze (zajednice živih vrsta), na nivou ekosistema i na nivou biosfere.

Spoljašnji sloj Zemlje sastoji se od nekoliko delova: hidrosfere (ili vodenog sloja), litosfere (sloja zemljišta i stena) i atmosfere (ili vazdušnog sloja). Biosfera (ili sfera života) ponekad se definiše i kao četvrti omotač i osnosi se na sve životne pojave na planeti ili na onom delu planete gde postoji život. Ona u znatnoj meri zahvata i ostala tri sloja uprkos činjenici da zapravo na postoje stalni stanovnici atmosfere. U odnosu na veličinu Zemlje, biosfera pokriva samo jedan njen tanak sloj koji se proteže od 11 000 metara ispod površine more pa do 15 000 metara iznad.

Život je prvo nastao u hidrosferi, u manjim dubinama, odnosno u fotičkoj zoni (dubini do koje dopire sunčeva svetlost). Tada su se pojavili višećelijski organizmi koji su nastanili bentalnu zonu (odnosno, dno mora). Život na kopnu se razvio kasnije, nakon što se formirao ozonski omotač koji je štitio živa bića od UV (ultraljubičastog) zračenja.

Smatra se da je bioraznovrsnost dobila zamah razdvajanjem (ili sudarima) kontinenata. Biosfera i bioraznovrsnost su nerazdvojive osobine Zemlje. Biosfera u sebi sadrži bioraznovrsnost. Ova bioraznovrsnost se istovremeno manifestuje na ekološkom nivou (ekosistem), populacijskom nivou (unutrašnja bioraznovrsnost) i na nivou vrsta (bioraznovrsnost vrsta).

Biosfera se sastoji od velikih količina hemijskih elemenata kao što su ugljenik, vodonik i kiseonik. Ostali elementi, kao fosfor, kalcijum i kalijum, takođe su važni za život, iako se nalaze u manjim količinama. U ekosistemu i slojevima biosfere postoji stalno kretanje ovih elemenata koji se mogu pronaći i u mineralnim i u organskim oblicima. Pošto je količina raspoložive geotermalne energije prilično mala, sva raznovrsnost funkcionisanja ekosistema je zasnovana na raspoloživoj solarnoj energiji. Biljke i fotosintetički mikroorganizmi pretvaraju svetlost u hemijsku energiju procesom fotosinteze, pri čemu nastaje glukoza (prosti šećer) i oslobađa se kiseonik. Tako glukoza postaje sekundarni izvor energije koji omogućuje ekosistemu da funkcioniše. Određeni deo ove glukoze koriste drugi organizmi kao izvor energije, dok se ostali deo glukoze može pretvoriti u druge molekule kao što su npr. aminokiseline. Biljke koriste deo ovog šećera, koncentrovanog u obliku nektara, da privuku oprašivače koji tako pospešuju razmnožavanje biljaka. 

Ćelijska respiracija je proces u kojem organizmi (kao npr. sisari) razlažu glukozu na njene sastavne delove, vodu i ugljen-dioksid na taj način obnavljajući uskladištenu energiju koju su biljke prvobitno dobile od sunčeve svetlosti. Srazmera između fotosintetičke aktivnosti biljaka i drugih nosioca fotosinteze i respiracije drugih organizama određuje poseban ustroj Zemljine atmosfere, naročito u pogledu količine kiseonika. Atmosferska strujanja mešaju atmosferu i na taj način uravnotežuju odnos elemenata i u područjima intenzivne biološke aktivnosti i u područjima slabije biološke aktivnosti.

Voda se razmenjuje između hidrosfere, litosfere, atmosfere i biosfere u pravilnim ciklusima. Okeani, kao veliki rezervoari vode, obezbeđuju toplinsku i klimatsku stabilnost isto kao što se hemijski elementi transportuju zahvaljujući velikim okeanskim strujama.

Da bi bolje razumeli funkcionisanje biosfere te poremećaje povezane sa delovanjem čoveka, američki naučnici su napravili umanjenu simulaciju biosfere, nazvanu Biosfera II.

Za više informacija pogledajte članak Ekosistem.

Prvi zakon ekologije kaže da svaki živi organizam razvija neprekidnu i stalnu vezu sa svim drugim elementima njegove životne sredine. Ekosistem može biti definisan kao stanje gde postoji interakcija između organizama i njihove sredine.

Ekosistem se sastoji od dve celine, života (nazvanog biocenoza) i sredine u kojoj život postoji (biotop). Unutar ekosistema, žive vrste su međusobno povezane i zavise jedna od druge preko lanca prehrane te razmenjuju energiju i materiju kako međusobno tako i sa svojom sredinom. Svaki ekosistem može se sastojati od entiteta različite veličine. Manji entitet naziva se mikroekosistem. na primer, kamen i sav život ispod njega može biti jedan ekosistem. Šuma može biti mezoekosistem, a ceo ekoregion, zajedno sa rečnim slivom, može biti makroekosistem.

Glavna pitanja kod proučavanja ekosistema su:

Ekosistemi se često razvrstavaju s obzirom na biotope koje proučavaju. Tako se mogu definisati sledeći ekosistemi:

Postoji i klasifikacija s obzirom na zajednicu u određenom ekosistemu (npr. ljudski ekosistem).

Za više informacija videti biogeohemija, homeostaza i populacijska dinamika.

Ekološki faktori koji mogu uzrokovati dinamičke promene unutar celokupne populacije ili unutar pojedinih vrsta u određenoj ekološkoj sredini najčešće se dele na dve grupe: abiotičke i biotičke.

U abiotičke faktore ubrajamo geološke, geografske i klimatološke parametre. Biotop je region sa srodnim obeležjima životne sredine u kojem postoji poseban sklop abiotičkih ekoloških faktora. Ti faktori su:

Biocenoza, ili zajednica, je grupa životinjskih ili biljnih jedinki ili mikroorganizama. Svaka populacija je posledica akta razmnožavanja unutar jedinki iste vrste te zajedničkog života na određenom mestu u određeno vreme. Kada u određenoj populaciji postoji nedovoljan broj jedinki tada je ta populacija suočena sa izumiranjem; izumiranje vrsta može početi onog trenutka i kada počne opadati broj biocenoza (zajednica) koje se sastoje od predstavnika određene vrste. U malim populacijama, razmnožavanje među bliskim srodnicima može dovesti do smanjenja genetičke raznovrsnosti što može oslabiti samu zajednicu.

Biotički ekološki faktori takođe utiču na otpornost zajednice; ovi faktori mogu delovati unutar određene vrste te između više vrsta.

Odnosi unutar vrste se uspostavljaju među jedinkama istih vrsta koje, opet, sačinjavaju populaciju. To su odnosi kooperacije i kompeticije (takmičenja) uz podelu teritorije te, ponekad, i hijerarhijski postavljenu organizaciju zajednice.

Interakcije između različitih vrsta su brojne i najčešće se opisuju s obzirom na njihov pozitivan, negativan ili neutralan upliv na zajednicu (na primer, simbioza (odnos ++) ili kompeticija (odnos --)). Najznačajniji odnos je odnos grabljivca (pojesti drugog ili sam biti pojeden ), koji nas dovodi do lanca ishrane, bazičnog koncepta u ekologiji (na primer, biljojedi jedu travu, mesojedi jedu biljojede a te mesojede jedu veći mesojedi). Prevelik broj grabljivaca u odnosu na brojnost plena negativno utiče i na zajednicu grabljivaca i na zajednicu lovine tako što smanjena količina hrane i visoka smrtnost mladih jedinki (koje još nisu dostigle punu seksualnu zrelost) mogu smanjiti (ili sprečiti porast) populacije i jednih i drugih. Selektivno izlovljavanje određenih vrsta od strane čoveka je aktuelni primer stanja u kojem postoji veći broj grabljivaca u odnosu na lovinu. Ostali faktori unutar iste vrste uključuju parazitizam, zarazna oboljenja i stalna borba za ograničene resurse u slučaju kada dve vrste dele isto ekološko stanište.

Stalna interakcija između različitih živih bića odvija se istovremeno sa stalnim mešanjem minerala i organskih materija koje organizmi koriste za svoj rast, život i reprodukciju, da bi kasnije poslužili kao đubrivo. Ovo stalno kruženje elemenata (posebno ugljenika, kiseonika i azota) te vode jednim imenom se naziva biogeohemijski ciklusi. Ti ciklusi omogućavaju dugotrajnu stabilnost biosfere (ukoliko na trenutak zanemarimo još uvek slabo proučen uticaj ljudskog faktora, ekstremnih vremenskih prilika ili geoloških pojava). Ova samoregulacija, koja se kontroliše povratnom spregom obezbeđuje dugotrajnost ekosistema i naziva se homeostaza. Ekosistem takođe nastoji da se razvije do stanje idealne ravnoteže koje se dostiže nakon sukcesije događaja odnosno klimaksa (na primer, jezerce može da postane tresetište).

Za više informacija videti biom i ekozona.

Ekosistemi nisu striktno odvojeni jedni od drugih već su u stalnim međuodnosima. Na primer, voda može cirkulisati među ekosistemima u vidu reke ili okeanske struje. Voda i sama po sebi, kao tečna materija, definiše ekosisteme. Pojedine vrste, kao lososi ili slatkovodne jegulje stalno se kreću između morskih i slatkovodnih sistema. Odnosi među ekosistemima dovode nas do koncepta bioma.

Biom je homogena ekološka formacija koju nalazimo na prostranim oblastima kao što je tundra ili stepa. Biosfera u sebi uključuje sve Zemaljske biome - sva mesta na kojima je moguć život - od najviših planina do najdubljih delova okeana.

Raspored bioma najčešće korespondira sa geografskom širinom i to od ekvatora do polova, uz različitosti koji su zasnovane na fizičkim karakteristikama sredine (na primer, okeani ili planinski lanci) i na klimi. Te varijacije su povezane sa distribucijom vrsta u skladu s njihovom tolerantnošću na temperaturne ekstreme i/ili na sušu. Na primer, fotosintetičke alge mogu se pronaći samo u fotičkom delu okeana (dokle dopire svetlost), dok se četinari najčešće nalaze u planinskim oblastima.

Iako se radi o pojednostavljenju mnogo složenije šeme, geografska širina i visina daju prilično dobar uvid u distribuciju bioraznovrsnosti unutar biosfere. Vrlo uopšteno govoreći, bogatstvo bioraznovrsnosti (kako životinjskih tako i biljnih vrsta) mnogo brže se smanjuje u blizini ekvatora (kao npr. u Brazilu) nego u blizini polova.

Biosfera se takođe može podeliti na ekozone, koje su danas precizno određene i prvenstveno prate granice kontinenata. Ekozone se dalje dele na ekoregione, iako se još uvek ne znaju tačno njihove granice.

U određenom ekosistemu veze među vrstama su zasnovane na hrani te na ulozi svake vrste u lancu ishrane. S obzirom na to, postoje tri vrste organizama:

Ove veze formiraju scenario u kojem svaka jedinka jede prethodnu ali i biva pojedena od naredne što se naziva lanac ishrane ili mreža ishrane. U mreži prehrane na svakom nivou ima sve manje organizama kada se prate spojevi mreže uz lanac. Ovakvi koncepti nas dovode do ideja o biomasi (sveukupnoj živoj materiji na određenom mestu), o primarnoj produktivnosti (povećanju količine biljaka u određenom trenutku) i o sekundarnoj produktivnosti (sveukupna živa materija koju proizvode potrošači i razlagači u određenom periodu).

Dve zadnje navedene ideje su ključ za razumevanje i evaluaciju kapaciteta ekosistema - broja organizama koji može podneti određeni ekosistem. U svakoj mreži prehrane, energija koja se javlja na nivou proizvođača nikad se u potpunosti ne prenosi do potrošača. Zbog toga je, sa energetske tačke gledišta, za ljudsku vrstu mnogo pragmatičnije da bude primarni potrošač (da se hrani žitaricama i povrćem) nego da bude sekundarni potrošač (hraneći se biljojedima kao što su npr. goveda), a najlošije je da bude tercijarni potrošač (hraneći se mesojedima).

Produktivnost ekosistema se ponekad proceljuje poređenjem tri vrste kopnenih ekosistema te svih vodenih ekosistema:

Čovekovim delovanjem u nekoliko zadnjih vekova ozbiljno su smanjene površine Zemlje pod šumama (krčenje šuma), a povećan je broj agroekosistema (poljoprivreda). Zadnjih decenija se povećavaju površine sa ekstremnim ekosistemima (stvaranje pustinja).

Uopšteno govoreći, ekološki poremećaj nastaje kada životna sredina počne negativno delovati na opstanak živih vrsta ili određene populacije.

To se dešava i kad faktori životne sredine počnu gubiti na svom kvalitetu u poređenju sa potrebama živih vrsta i to nakon promene abiotičkih ekoloških faktora (na primer, porast temperature ili smanjenje količine kiše).

To se takođe dešava kada životna sredina počne negativno delovati na opstanak vrsta (ili populacije) usled pojačane aktivnosti grabežljivaca (na primer, prekomerni ribolov). Napokon, to se dešava i kad faktori okoline počnu negativno delovati na kvalitet života živih vrsta (ili populacije) usled porasta broja jedinki (prenaseljenost).

Ekološki poremećaji mogu biti veći ili manji (i varirati u trajanju od nekoliko meseci do nekoliko miliona godina). Mogu biti biti uzrokovani prirodnim ili ljudskim faktorima. Takođe, mogu zahvatiti jednu vrstu ili manji broj njih, a mogu pogoditi i velik broj njih (vidi članak uništenje vrsta).

Na kraju, ekološki poremećaj može biti lokalni (kao kod izlivanja nafte) ili globalni (porast nivoa mora povezan za globalnim zagrevanjem).

U skladu sa navedenim stepenima ograničenosti, lokalni poremećaj može imati značajne ili manje značajne posledice koje idu od ugibanja većeg broja jedinki pa do potpunog uništenja vrsta. Kakav god bio uzrok, nestajanje jedne ili više živih vrsta redovno uzrokuje poremećaj u lancu ishrane sa dalekosežnim posledicama na opstanak ostalih vrsta. U slučaju globalnog poremećaja posledice mogu biti daleko izraženije; u nekim nestancima vrsta više od 90% vrsta koje su živele u određenom vremenu izumrlo je. Naravno, mora se napomenuti da je nestanak određenih vrsta (kao što su dinosauri) doveo do oslobađanja određenog staništa omogućivši pojavu i diversifikaciju sisara. Ovde je ekološki poremećaj, paradoksalno, pospešio beodiversifikaciju.

Ponekad je ekološki poremećaj ograničenog obima i bez većih posledica za ekosistem. Ali, najčešće te posledice traju mnogo duže. U stvari, najčešće se radi o povezanom nizu događaja sa završnim događajem. Na ovoj tački nije moguć povratak na prethodno stabilno stanje i novo stabilno stanje će se postepeno vaspostaviti (vidi homeoreza). Na kraju, isto kao što može izazvati nestanak vrsta, ekološki poremećaj može smanjiti kvalitet života preostalih jedinki. Prema tome, iako se smatra da je raznovrsnost ljudskog roda ugrožena, neki smatraju da je nestanak ljudske vrste vrlo blizu. Bilo kako bilo, epidemije, zagađenje hrane, negativan uticaj onečišćenja vazduha na zdravlje, manjak hrane, manjak životnog prostora, nagomilavanje otrovnog i teško razgradivog otpada te ugrožavanje opstanka ključnih vrsta (veliki majmuni, pande i kitovi) takođe su faktori koji utiču na ljudsko blagostanje.

U proteklih nekoliko desetaka godina jasno se uočava sve veći uticaj čoveka na ekološke poremećaje. Zahvaljujući tehnološkom napretku i brzom priraštaju stanovništva ljudski rod ima mnogo veći upliv na svoje životno okruženje nego ijedan drugi faktor ekosistema.

Neki od najčešće pominjanih primera ekoloških poremećaja su:




#Article 21: Рачунарство (409 words)


Latinična verzija

Рачунарство или информатика је наука која се бави структуром и аутоматском (машинском) обрадом информација.

Циљ информатике је проналажење оптималних решења за проблеме и то тако да се једном пронађено решење може користити за читав низ сличних проблема. На основу математичких аксиома се моделирају и анализирају структуре и процеси из стварног света. Описивање проблема и процеса омогућаваја симулације тих процеса. Решења проблема се дефинишу у облику алгоритама. 

Постоји велики број области у информатици, које се могу сврстати у практичне, теоријске и техничке.
 
Појам информатика се састоји од речи информација и аутоматика. Први пут се помиње у Немачкој године 1957 од стране Карла Штајнбуха. Овај појам покрива истовремено науку о рачунарима (рачунарство) и науку о информационим системима.

Информатика има за основу математику, електротехнику, физику и неке инжињерске науке.

Настала је у 19. веку размишљањем тадашњег генија Чарлса Бејбиџа, који је замислио строј који би узимао податке, обрађивао их на неки начин и онда обрађено некако показао ономе кога то занима.
Он је то наравно замислио потпуно механички, а данас компјутер(рачунари)и, наравно не функционишу на тај начин.
Но имају неке повезаности с тим његовим замишљеним компјутером:

То је тако зато што је то компјутеру најједноставније: 1 - има струје, 0 - нема струје.
Систем који има десет цифара (0..9) се зове декадни, а постоје претпоставке да су Вавилонци користили хексадецимални систем (са шестнаест цифара).
Бебиџ је имао идеју коришћења бушених картица за свој рачунар, а управо то се и користило за чување података док се није открило магнетско записивање.

То је бит и идеја компјутера, али компјутер постаје користан тек када ту обраду може извршити брже него човек.

Касније се појављивало веома много људи који су промовирали развој рачунарства.
Ја ћу овде споменути само Алана Тјуринга, енглеског математичара.
Он је током другог светског рата покушавао дешифровати злогласну нацистичку „Енигму“, апарат који је кодирао немачке поруке.
Уз помоћ тих истраживања настала је Турингова машина.
Турингова машина није машина као таква, него замишљени уређај којим се, на неки начин, дефинише начин размишљања компјутера и алгоритам.

Основни делови рачунара, без којих данас уопште не бисмо могли замислити да радимо нешто на њему су:

миш, тастатура, монитор, матична плоча, графичка картица, процесор, РАМ, флопи диск, хард диск, ЦД или ДВД (оптички записи), модем, звучна картица и наравно звучници за њу, те, наравно, кућиште.

Напомена: нису сви ови делови нужни за рад на рачунару, (многи јесу, но неки нису), но данас су то ствари које више-мање сваки кућни рачунар има.

Списак тема везаних за рачунарство:




#Article 22: Informatika (137 words)


Informatika (informacija + automatika) je nauka računarskih informacijskih sistema. Kao akademska oblast, ona obuhvata praksu procesiranja informacija, te inženjerstvo informacijskih sistema. Ona studira ustroj, algoritme, ophođenje, interakciju prirodnih i vještačkih sistema koji pohranjuju, procesiraju, pristupaju i komuniciraju informacijama. Oblast se bavi interakcijom između čovjeka i informacijskog sistema zajedno sa izradom računarskih interfejsa. Informatika također razvija svoj vlastiti konceptualni i teoretski temelj i iskorištava temelje razvijene u drugim oblastima. Kao takva, oblast informatike ima veliki opseg i usvaja više zasebnih pojedinih specijalizacija uključujući više osebujne discipline računarstva. Od pojave kompjutera, pojedinci i organizacije sve više obrađuju informacije digitalno. To je dovelo do studija informatike sa računarskim, matematičkim, biološkim, kognitivnim i socijalnim aspektima, uključujući proučavanje društvenog utjecaja informatičkih tehnologija. Međutim, važno je napomenuti da informatika kao akademsko polje eksplicitno ne zavisi od tehnoloških aspekata informacija, dok informacijska tehnologija zavisi.

Historija informatike




#Article 23: Matematika (408 words)


Matematika (lat. [ars] mathematica  grč. μαϑηματιϰὴ [τέχνη]: matematičko [umijeće], prema μάϑημα: nauk; znanje), nauka koja izučava aksiomatski definisane apstraktne strukture koristeći logiku. Izučavane strukture najčešće potiču iz drugih prirodnih nauka, najčešće fizike, ali neke od struktura su definisane i izučavane radi internih razloga.

Istorijski, matematika se razvila iz potrebe da se obavljaju proračuni u trgovini, vrše mjerenja zemljišta i predviđaju astronomski događaji, i ove tri primjene se mogu dovesti u vezu sa grubom podjelom matematike u izučavanje strukture, prostora i izmjena.

Izučavanje strukture počinje sa brojevima, u početku sa prirodnim brojevima i cijelim brojevima. Osnovna pravila za aritmetičke operacije su definisana u osnovnoj algebri a dodatna svojstva cijelih brojeva se izučavaju u teoriji brojeva. Izučavanje metoda za rješavanje jednačina je dovelo do razvoja apstraktne algebre koja između ostalog izučava prstenove i polja, strukture koje generalizuju osobine koje posjeduju brojevi. Fizikalno važan koncept vektora se izučava u linearnoj algebri.

Izučavanje prostora je počelo sa geometrijom, prvo Euklidovom geometrijom i trigonometrijom u pojmljivom trodimenzionalnom prostoru, ali se kasnije proširila na neeuklidske geometrije koje imaju centralnu ulogu u opštoj relativnosti. Moderna polja geometrije su diferencijalna geometrija i algebarska geometrija. Teorija grupa izučava koncept simetrije, i predstavlja vezu u u izučavanju prostora i strukture. Topologija povezuje izučavanje prostora i izmjene fokusirajući se na koncept kontinuiteta.

Razumjevanje i opisivanje izmjena mjerljivih varijabli je glavna značajka prirodnih nauka, i diferencijalni račun je razvijen u te svrhe. Centralni koncept kojim se opisuje promjena varijable je funkcija. Mnogi prirodni problemi su vodili uspostavljanju veze između vrijednosti i količine izmjene, i metodi razvijeni pri tome, se izučavaju u diferencijalnim jednačinama. Brojevi koji predstavljaju kontinualne veličine su realni brojevi, i detaljno izučavanje njihovih svojstava i funkcija je predmet analize. Zbog matematskih razloga, uveden je koncept kompleksnih brojeva koji se izučavaju u kompleksnoj analizi. Funkcionalna analiza je skoncetrisana na n-dimenzionalne prostore funkcija postavljajući time osnovu za izučavanje kvantne mehanike.

Radi pojašnjavanja i izučavanja osnova matematike, razvijene su oblasti teorija skupova, matematička logika i teorija modela.

Važna oblast primjenjene matematike je vjerovatnoća i statistika koja se bavi izučavanjem i predviđanjem slučajnosti i slučajnih pojava. Numerička analiza izučava numeričke metode izračunavanja a diskretna matematika je zajedničko ime za oblasti matematike koje se koriste u računarskim naukama.

Matematika se bavi proučavanjem brojeva. Njihovim proučavanjem je započeto i proučavanje struktura. Od svih skupova brojeva, najpre su formirani i proučavani prirodni brojevi, a zatim celi brojevi. Formirani su realni brojevi, kao brojeve koji predstavljaju kontinualne veličine. Iz matematičkih razloga uveden je koncept kompleksnih brojeva.




#Article 24: Medicina (1651 words)


Medicina ( — umetnost lečenja) bavi se dijagnostikom, preventivom i terapijom fizičke i psihičke bolesti čoveka. Medicina označava i nauku bolesti i praktičnu primenu. Reč medicina je izvedena iz latinske reči ars medicina, sa značenjem umetnost lečenja. Medicina obuhvata raznovrsne aktivnosti zdravstvene zaštite kojima se održava i obnavlja zdravlje putem prevencije i tretmana bolesti.
 
Savremena medicina primenjuje biomedicinske nauke, biomedicinska istraživanja, kao i genetičku i medicinsku tehnologiju do diagnozira, tretira, i spreči povrede i bolesti, tipično farmaceutskim ili hirurškim putem, ali i putem niza raznovrsnih terapija kao što su psihoterapija, ortopedska sredstva, prostetika, biološki medicinski proizvodi, i jonizaciona radijacija, između ostalog.

Medicina je postojala hiljadama godina, i tokom najvećeg dela tog perioda ona je smatrana umetnošću (oblašću veštine i znanja) koja je frekventno bila povezana sa religioznim i filozofskim gledištima lokalne kulture. Na primer, vrač bi primenjivao lekovite biljke i izricao molitve za ozdravljenje, ili antički filozof i lekar bi primenio ispuštanje krvi saglasno sa teorijama humoralizma. U nedavnim vekovima, od vremena napretka nauke, najveći deo medicine je postao kombinacija umetnosti i nauke (fundamentalne i primenjene, pod okriljem medicinske nauke). Dok su tehnike hirurškog zašivanja zanat koji se uči putem prakse, poznavanje toga što se događa na ćelijskom i molekulskom nivou u tkivima koja se zašivaju proističe iz nauke. 

Prethodnici naučne forme medicine su u današnje vreme poznati kao tradicionalna ili narodna medicina. Ona se i dalje koristi zajedno ili umesto naučne medicine, i stoga se naziva alternativnom medicinom. Na primer, evidencija o efektivnosti akupunkture je „varijablna i nekonzistentna“ za bilo koje oboljenje, ali je generalno bezbedna kad je izvodi adekvatno obrazana osoba. U kontrastu s tim, tretmani izvan opsega bezbednosti i efikasnosti se nazivaju nadrilekarstvom.

 lekar Hipokrat (ca. 460 p.n.e – ca. 370 p.n.e), se smatra ocem medicine.

Praistorijska medicina vezana je za biljke, delove životinja i minerala. U mnogim slučajevima ovi materijali su ritualno korišćeni kao magične supstance od strane sveštenika, šamana, ili ljudi koji su lečili. Dobro poznati duhovni sistemi uključuju animizam (pojam nežive stvari imaju duhovi) , spiritualizam (apel bogovima ili opštenje sa duhovima predaka), šamanizam (sticanja od pojedinca sa mističnim moćima) i gatanje (magično dobijanje istine). Oblasti medicinske antropologije ispituju načine na koje se kultura i društvo organizovalo oko, ili uticalo na pitanja zdravlja, zdravstvene zaštite i srodna pitanja.

Rane podatke o medicini dobijamo od drevnih Egipćana, vavilonskih medicinara, Aiurvedska medicinara (u Indijskom potkontinentu), iz klasične kineske medicine (prethodnica današnje moderne tradicionalne kineske medicine), kao i iz drevne grčke i rimske medicine. Egipatski Imhotep (3. milenijum pre nove ere) je prvi lekar u istoriji poznat po imenu. Najranije podatke o posvećenim bolnicama dolaze iz Mihintale u Šri Lanki, gde se nalaze dokazi od prosvećenim lekovitim dejstvima na pacijente. Indijski hirurg Sušruta opisao brojne hirurške operacije, uključujući najranije oblike plastične hirurgije.

U Kini, arhaeološka evidencija primene medicine kod kineza datira do Šang dinastije iz Bronzanog doba, sudeći po herbalističkom semenu i alatima za koje se smatra da su korišteni za operacije. Huangdi Neijing, preteča kineske medicine, je medicinski tekst koji je napisan početkom 2. veka p.n.e. i sakupljen u 3. veku.

U Indiji, hirurg Sushruta je opisao brojne operacije, uključujući najranije forme plastične hirurgije. Najraniji zapisi o namenskim bolnicama potiču iz Mihintale u Šri Lanci, gde su nađeni dokazi o objektima za medicinski tretman pacijenata.

Grčki lekar Hipokrat (oko 460. pne, - cca. 370. pne-), se smatra ocem zapadne medicine. On je postavio temelje za racionalan pristup medicini. Hipokrat je uveo Hipokratovu zakletvu za lekare, koji je još uvek relevantna i danas u upotrebi i bio je prvi koji kategorizuje bolesti kao akutne, hronične, endemične i epidemijalne i koristi termine kao što su, pogoršanje, recidiv, rezolucije, kriza, paroksizma, vrhunac, i oporavak. Grčki lekar Galen je takođe bio jedan od najvećih hirurga antičkog sveta i izveo je mnoge ozbiljne operacije, uključujući i operacije mozga i očiju. Nakon pada Zapadnog rimskog carstva i početka ranog srednjeg veka, grčka tradicija medicine propada u zapadnoj Evropi, mada se i dalje neprekidno razvija u Istočnom Rimskom (Vizantijskom) carstvu.

Posle 750. godine muslimanski i arapski svet su dela Hipokrata, Galena i Sušruta preveli na arapski i islamski jezik i lekari su započeli bavljenje nekim značajnim medicinskim istraživanjima. Među poznazim islamskim medicinarima nalaze se ljudi višestranog znanja, Avicena, koji je, zajedno sa Imotepom i Hipokratom, takođe nazvan  ocem medicine . On je pisao Kanon medicine, koji se smatra jednom od najpoznatijih knjiga u svetu. Drugi su Abulkasis, Avenzoar, Ibn al - Nafis i Averroes. Rhazes je bio jedan od prvih koji je odgovorio na pitanje grčke teorije humorisma, koja je ipak ostala uticajna i u srednjovekovnoj Zapadnoj i srednjovekovnoj islamskoj medicini. Islamske Bimaristan bolnice su rani primer državnih bolnica. 

U moderno doba počinju u medicini da se pojavljuju važni ljudi poput Gabrileja Falopija i Vilijama Harvija. Andreas Vesalius je bio autor jedne od najuticajnijih knjiga o anatomiji, . Francuski hirurg Ambroaz Pare se smatra jednim od otaca operacije. Bakterije i mikroorganizmi prvi put je pod mikroskopom posmatrao Antoni van Levenhuk 1676. što je predstavljalo važno dostignuće u oblasti mikrobiologije, engleski lekar Vilijam Harvi opisao krvotok. Herman Boerhev se ponekad naziva  ocem fiziologije  zbog primerne nastave u Lajdenu i udžbenika  Institutiones Medicae ' ( 1708 ). Pjer Fauchard je nazvan ocem moderne stomatologije.

Modernom dobu počinje sa otkrićem Edvarda Dženera koji je otkrio vakcinu protiv velikih boginja krajem 18. veka, otkrićem Roberta Koha o prenosu bolesti putem bakterija i otkrivanjem antibiotika.

Posle modernog doba dolazi sve više revolucionarnih istraživača iz Evrope. Iz Nemačke i Austrije dolaze Rudolf Virhov, Vilhelm Rendgen, Karl Landsteiner i Oto Levi. Iz Velike Britanije dolaze Aleksandar Fleming, Jozef Lister, Fransis Krik i Florens Najtingejl. Španski doktor Santijago Ramon i Kahal smatra se ocem moderne neuronauke.
Sa Novog Zelanda i iz Australije dolaze Mauris Vilkins, Hovard Florej i Frank Burnet. Amerikanci, Vilijam Vilijams Ken, Harvi Vilijams Kašing, Vilijam Bredli Kolej, Džejms Votson, Italijan, Salvador Lurija, Švajcarac, Aleksandar Ijerzin, Japanac, Kitasato Shibasaburō i Francuzi Žan-Marten Šarko, Klod Bernar i Pol Broka takođe su učinili značajna dela. Takođe su značajni i radovi Nikolaja Korotkova i Vilijama Oslera.

Kako su se nauka i tehnologija razvijale, medicina se sve više oslanjala na lekove. Do kraja 18. veka nisu se samo biljke i životinjski delovi tela koristili kao lekovi, već i delovi ljudskog tela i tečnosti. Farmacija je i dalje većinu lekova izvodila iz biljaka. Vakcinu su otkrili Edvard Džener i Luj Paster.

Prvi antibiotik Salvarsan otkrio je Paul Erlih.

U kliničkoj praksi lekar ispituje pacijenta kako bi izveo dijagnozu, odredio prevenciju ili lečenje bolesti. Lekar-pacijent odnos najpre se započinje proveravanjem medicinske istorije i kartona pacijenta, zatim intervju pacijentai fizički pregled. Nakon pregleda lekar odlučuje da li će se raditi biopsija, medicinski testovi ili će prepisati lek odnosno terapiju pacijentu. Pravilno informisanje pacijenta o činjenicama je važno za razvoj poverenja.

Komponente medicinskog intervjua su:

Tokom fizičkog pregleda pacijenta doktor proverava simptome čulom dodira, vida, sluha ili mirisa. Postoje četiri akcije koje se koriste tokom ovog pregleda: inspekcija, palpacija (dodir), udaraljke i auskultacije. 

Klinički pregled podrazumeva proučavanje :

Laboratorijske analize se mogu tražiti ukoliko je potrebno.
Medicinska odlučivanja predstavljaju analizu rezultata i postavljanja dijagnoze zajedno sa idejom šta bi se moglo preduzeti po pitanju lečenja. Može se koristiti od strane primarne zdravstvene zaštite, kao i od specijalista i može se postaviti u roku od nekoliko minuta, ali može i potrajati u zavisnosti od toga da li je pacijent hospitalizovan i koje su analize potrebne da se izvrše.

Savremena medicina se generalno sprovodi u okviru sistema zdravstvene zaštite. Finansirana je od strane pojedinih vlada i ponekad potpomognuta od strane drugih organizacija. Naprednim industrijskim zemljama (sa izuzetkom SAD) i mnoge zemlje u razvoju pružaju medicinske usluge kroz sistem univerzalne zdravstvene zaštite, čiji je cilj da garantuju zaštitu za sve preko jednog obveznika sistema zdravstvene zaštite ili preko zadruge zdravstvenog osiguranja. Namera je da se obezbedi da celokupno stanovništvo ima pristup zdravstvenoj nezi na osnovu potreba, a ne sposobnost da se plati. Isporuka može biti putem privatne lekarske prakse ili od strane drzavnih bolnica i klinika, ili dobrotvornih organizacija.

Većina plemenskih društava, a i neke komunističke zemlje (Kina) i SAD ne pružaju zdravstvenu zaštitu svim stanovnicima u celini već samo onima koji za to mogu da plate, ili su ga sami osigurani (bilo direktno ili kao deo ugovora o radu) ili koji mogu biti pokriveni od strane finansirajuće vlade ili plemena direktno.
Transparentnost informacija je još jedan faktor koji definiše sistem za isporuku. Pristup informacijama o uslovima, lečenje, kvalitet i cene u velikoj meri utiče na izbor za pacijente/potrošače i samim tim podsticajima medicinskih stručnjaka.

Pružanje zdravstvene zaštite je klasifikovano u primarne, sekundarne i tercijarne zaštitne kategorije.
Primarne zdravstvene zaštitne medicinske usluge pružaju lekari, asistenti, medicinske sestre, praktikanti ili drugi zdravstveni radnici koji imaju prvi kontakt sa pacijentom koji traži medicinsko lečenje ili negu. Dešavaju se u kancelarijama doktora, klinike, u domovima, školama, kućnim posetama i drugim mestima blizu pacijenata. Oko 90% medicinske posete može da se leči od zaposlenika primarne zdravstvene zaštite. To uključuje lečenje akutnih i hroničnih bolesti, preventivne zaštite i zdravstvenog obrazovanja za sve uzraste i oba pola.

Sekundarnu medicinsku negu pružaju medicinski specijalisti u njihovim kancelarijama ili na klinikama ili u lokalnim zajednicama bolnice za pacijenta koje je zaposlenik primarne zdravstvene zaštite uputio na dalje lečenje. Preporuke su za one pacijente koji zahteva stručnost i procedure koje obavljaju stručnjaci. Ovo uključuje i ambulantna nega bolničkih službi, intenzivna nega, usluge hirurgije, fizikalna terapija, radne snage i isporuke, endoskopija, laboratorija i medicinske usluge itd.

Tercijarne zaštitne medicinske usluge pružaju specijalisti u bolnicama ili regionalnim centrima koji su opremljeni dijagnostičkim postrojenjima za tretmane koji nisu dostupni u lokalnim bolnicama. Ovo uključuje trauma centre, centri za lečenje opekotina, napredne usluge neonatologije, transplantacija organa, održavanje trudnoće visokog rizika, onkologija zračenja itd.

Specijalističke grane medicine su:

Obuka u internoj medicini, za razliku od hirurške obuke, razlikuje se širom sveta. U Americi potrebne su tri godine specijalizacije posle škole medicine. U proseku u SAD-u, doktori interne medicine rade oko 60 sati nedeljno, dok u Velikoj Britaniji po zakonu sada rade oko 48 sati nedeljno.




#Article 25: Fizika (1250 words)


Fizika (, phisis: priroda) je osnovna fundamentalna prirodna nauka koja proučava osnovna ili suštinska svojstva prirodnih pojava i tela. Fizičari proučavaju osnovna svojstva, strukturu i kretanje materije u prostoru i vremenu. Fizičke teorije se najčešće izražavaju kao matematičke relacije. Najutemeljenije pojave se nazivaju fizičkim zakonima ili zakonima fizike, međutim, i oni su kao i sve druge naučne teorije, podložni promenama. Pri tome, novi fizički zakoni obično ne isključuju stare, nego samo ograničavaju domen njihovog važenja.

Fizika je usko povezana sa drugim prirodnim naukama, kao i matematikom (zbog matematičkog opisivanja prirode), posebno hemijom, naukom koja se bavi atomima-hemijskim elementima i molekulima-hemijskim jedinjenjima. Hemija se u mnogome bazira na fizici, pogotovo na
kvantnoj mehanici, termodinamici i elektromagnetizmu. Ipak, hemijske pojave su dovoljno različite i kompleksne tako da je hemija zasebna disciplina.

Fizika se bavi širokim spektrom fenomena, od fizike subatomskih čestica, do fizike galaksija. U ovo spadaju najosnovniji objekti od kojih su sačinjeni svi ostali objekti i zato se za fiziku ponekad kaže da je fundamentalna nauka. 

Cilj fizike je da opiše različite fenomene koji se dešavaju u prirodi putem prostijih fenomena. Stoga je zadatak fizike da poveže stvari koje se mogu videti sa njihovim uzrocima, a zatim da poveže ove uzroke zajedno kako bi se našao ultimativni razlog zašto je priorda takva kakva je. Na primer, drevni Kinezi su prometili da se neka vrsta kamenja (magnetit) privlače ili odbijaju međusobno dejstvom neke nevidljive sile. Ovaj efekat je kasnije nazvan magnetizam i prvi put je ozbiljno proučavan u 17. veku. Malo ranije nego Kinezi, Stari Grci su znali da drugi predmeti, kao što je ćilibar protrljan krznom, izazivaju slično privlačenje ili odbijanje. Ovo je takođe prvi put ozbiljno proučavano u 17. veku i nazvano je elektricitetom. Dalja istraživanja u 19. veku su pokazala da su ove dve sile samo dva različita aspekta jedne sile - elektromagnetizma. Proces „ujedinjavanja sila“ se nastavlja i danas.

Fizika koristi naučni metod da proveri ispravnost neke fizičke teorije, koristeći metodičan pristup da uporedi implikacije te teorije sa zaključcima dobijenim iz sprovedenih eksperimenata i posmatranja. Eksperimenti i posmatranja se sakupljaju i porede sa predviđanjima i hipotezama koje tvrdi teorija i tako pomažu u određivanju istinitosti ili neistinitosti teorije.

Teorije koje su dobro pokrivene podacima i nisu nikada pale na nekom empirijskom testu se često nazivaju naučni zakoni ili zakoni prirode. Sve teorije, uključujući one koje se nazivaju zakonima prirode, se mogu uvek zameniti preciznijim, uopštenijim definicijama ako se pronađe neko neslaganje teorije sa prikupljenim podacima. Neki principi, poput Njutnovih zakona kretanja se još uvek nazivaju zakonima, iako se danas zna za neke slučajeve u kojima oni ne važe.

Teoretičari teže da razviju matematički model koji se i slaže sa postojećim eksperimentima i koji može uspešno da predvidi buduće rezultate, dok eksperimentalisti smišljaju i izvode eksperimente da bi proverili teorijska predviđanja i istražili nove fenomene. Iako se teorija i eksperimenti razvijaju posebno, oni jako zavise jedan od drugog. Napredak u fizici često nastaje kada eksperimentalisti otkriju nešto novo što postojeće teorije ne mogu da otkriju, ili kada nove teorije izvode zaključke koje se mogu proveritu eskperimentalno, što inspiriše nove eksperimente. U odsustvu eksperimenta, teorijska istraživanja mogu da odu u pogrešnom pravcu; postoje kritike protiv M-teorije, popularne teorije u fizici velikih energija, za koju nijedan praktični eksperiment nije ikada osmišljen. Fizičari koji rade na i na polju teorije i na polju eksperimenta se često nazivaju fenomenologičari.

Teorijska fizika je blisko povezana sa matematikom, koja obezbeđuje jezik fizičkih teorija, a veliki delovi matematike, kao što je matematička analiza, su specijalno osmišljeni da bi se rešili problemi u fizici. Teoretičari mogu takođe da se oslone na numeričku analizu i računarske simulacije. Polja matematičke fizike i računarske fizike su aktivna polja u istraživanjima. Teorijska fizika se u svojoj istoriji oslanjala na filozofiju i metafiziku; na ovaj način su spojene teorije elektriciteta i magnetizma u elektromagnetizam. Izvan poznatog univerzuma, polje teorijske fizike se takođe bavi hipotetičkim pitanjima kao što su paralelni univerzumi ili više dimenzije. Fizičari spekulišu o ovim mogućnostima i iz njih postavljaju teorije. Koncept onoga šta se može smatrati hipotetičnim se može promeniti tokom vremena. Na primer, neki fizičari iz 19. veka su ismevali postojanje atoma. Do kraja Drugog svetskog rata, atomi nisu više bili hipotetička stvar.

Od davnina su ljudi pokušavali da shvate ponašanje i osobine materije; zašto objekti padaju na zemlju kada izgube oslonac, zašto različiti materijali imaju različite osobine, i slično. Tajnovita je bila i priroda svemira, kao na primer oblik Zemlje, ponašanje i kretanje Sunca i Meseca. Mnoštvo teorija je pokušavalo da objasni te pojave, ali većina od njih na pogrešan način, jer nikada nisu bile potvrđene ogledom. Ipak postojalo je nekoliko izuzetaka, kao na primer Arhimed koji je izveo nekoliko značajnih i tačnih zakona mehanike i hidrostatike. 

Tokom kasnog 16. veka, Galilej je uveo oglede kao način proveravanja fizičkih teorija i on je uspešno formulisao i ogledima potvrdio nekoliko zakona dinamike, kao što je zakon inercije. 1687, Njutn je objavio Matematičke principe filozofije prirode, (Principia Mathematica Philosophia Naturalis), njegovo čuveno delo u kojem su detaljno izloženi Njutnovi zakoni kretanja, na kojima počiva klasična mehanika; i Njutnov zakon gravitacije, koji opisuje jednu od četiri osnovne sile u prirodi, gravitaciju. Obe ove teorije su se slagale sa izvršenim ogledima. Klasičnoj mehanici su takođe značajno doprineli Lagranž, Hamilton, i drugi, koji su otkrili nove formulacije, principe i rezultate. Zakon gravitacije je podstakao i razvoj astrofizike, koji opisuje astronomske pojave fizičkim teorijama.

Od 18. veka pa nadalje, termodinamika je doživela značajna otkrića koja su imali Bojl, Jang, i mnogi drugi. 1733, Bernuli je koristio statističke metode sa klasičnom mehanikom da bi izveo termodinamičke rezultate, inicirajući time razvoj statističke mehanike. 1798, Tompson je demonstrirao pretvaranje mehaničkog rada u toplotu, a 1847 Džul je formulisao zakon o održanju energije, bilo u obliku toplote ili mehaničke energije.

Elektricitet i magnetizam su proučavali Faradej, Om, i drugi. 1855, Maksvel je ujedinio ove dve pojave u jedinstvenu teoriju elektromagnetizma, i opisao ih je Maksvelovim jednačinama. Ova teorija je pretpostavila da je svetlost elektromagnetni talas.

Početkom 1900, Plank, Ajnštajn, Bor, i drugi su razvili kvantnu teoriju, da bi objasnili anomalije u eksperimentalnim rezultatima, te su tada uveli pojam diskretnih energetskih nivoa. 1925, Hajzenberg i Šredinger su formulisali kvantnu mehaniku, koja je objedinila dotada stečena saznanja o kvantnom-mikrosvetu i objasnila rezultate mnogobrojnih eksperimenata. U kvantnoj mehanici, ishodi fizičkog merenja podležu zakonima verovatnoće; teorija je propisala načine i pravila za izračunavanje ovih verovatnoća.

Kvantna mehanika je takođe razvila teoretske alate za fiziku čvrstog stanja, koja izučava fizička svojstva čvrstih tela i fiziku fluida koja proučava supstancije u tečnom stanju, uključujući pojave kao što su kristalna struktura, poluprovodnost i superprovodnost, kao i superfluidnost ili tečne kristale. Među pionire ove oblasti fizike spada Bloh, koji je opisao ponašanje elektrona u kristalnim strukturama 1928.

Tokom Drugog svetskog rata, sve zaraćene strane su istraživale nuklearnu fiziku, želeći da naprave atomsku bombu. Nemački napori nisu uspeli, ali je saveznički Projekat Menhetn ostvario cilj. U Americi, tim predvođen Fermijem je ostvario prvu veštački proizvedenu nuklearnu lančanu reakciju 1942, a 1945 prva nuklearna eksplozija je izvedena u Alamagordu, u Nju Meksiku .

Kvantna teorija polja je formulisana da bi obezbedila konzistentnost kvantne mehanike i Specijalne teorije relativnosti. Svoj moderni oblik je dostigla u kasnim 1940-tim radovima Fejnmana, Švingera, Tomonage i Dajsona. Oni su formulisali teoriju kvantne elektrodinamike, koja, kvantnim metodama, opisuje elektromagnetne interakcije.

Kvantna teorija polja je obezbedila okvir za modernu teoriju čestica, koja izučava osnovne sile prirode i osnovne čestice. 1954, Jang i Mils su postavili temelje koji su doveli do standardnog modela, koji je upotpunjen 1970, i uspešno opisuje sve do sada poznate čestice.




#Article 26: Hemija (2166 words)


 

Hemija ili kemija (srednjovj. lat. chemia, chymia Jezgro čine:

Omotač čine:

Hemijske osobine atoma određuje broj protona u njemu (redni broj) i taj broj je jedinstven za svaki element, a masu broj protona i broj neutrona. Atom kao celina je neutralan jer sadrži isti broj elektrona i protona. Atom postaje naeletrisan tako što primi ili otpusti jedan ili više elektrona i postaje jon.

Hemijske osobine atoma ne zavise od broja neutrona, pa postoje atomi istog elementa sa različitim brojem neutrona - izotopi.

Molekul je najmanja jedinica hemijskog jedinjenja koja zadržava hemijski sastav i svojstva. Molekul se sastoji iz više atoma, istog hemijskog elementa kao kod kiseonika, (O2), ili iz različitih elemenata kao kod vode (H2O).

Molekuli su suviše mali da bi se videli golim okom. Dimenzija su od 0,1 do 100 nanometara (0,0000000001 do 0,0000001 metara) mada ima i izuzetaka. Recimo makromolekul DNK kad bi se izvadio iz jedra ćelije i razmotao dostigao bi dužinu jednog do dva metra.Međutim i tada bi bio nevidljiv jer bi njegovo 'vlakno' bilo prečnika svega 0,000000005 m. Zato se za određivanje veličine i oblika molekula koriste posebne metode fizičke hemije a naročito instrumentalne metode.

Odnos elemenata koji grade jedinjenje, izražava se empirijskom formulom. Na primer, vodu grade vodonik i kiseonik u odnosu 2:1, H2O, a etil alkohol, (etanol) ugljenik, vodonik i kiseonik u odnosu 2:6:1, C2H6O. Ovaj odnos ne mora uvek da određuje jedinstveni molekul - dimetil etar ima isti odnos kao etanol, na primer. Molekuli koji se sastoje od istih atoma, ali u različitom rasporedu se zovu izomeri.

Hemijska ili molekulska formula određuje tačnije redosled atoma koji grade molekul, pa je formula etanola CH3CH2OH a dimetiletra CH3OCH3. Za predstavljanje složenijih molekula gde atomi mogu biti različito raspoređeni u prostoru koriste se strukturne formule.
Molekulska masa je zbir masa atoma koji čine molekul, i poput atomske, izražava se u atomskim jedinicama mase (atomska jedinica mase = 1/12 mase izotopa 12C).
Dugo se mislilo da su dužine hemijski veza i njihovi uglovi u molekulu konstantni. Međutim, modernim strukturnim metodama nađeno je da se geometrija hemijske veze neznatno menja, naročito kod složenijih molekula.

Mol (simbol: mol) je jedna od sedam SI osnovnih jedinica koja meri količinu supstance sistema. Jedan mol je količina supstance koja sadrži toliko čestica koliko ima atoma u tačno 0,012 kilograma ugljenika izotopa C12. Ova količina je poznata kao Avogadrov broj i približno iznosi 6,0221415 × 10sup2;sup3;.

Zbog veze jedinice atomske mase sa Avogadrovim brojem, praktični način iskazivanja ovoga za atome ili molekule je: Količina supstance koja sadrži isti broj grama kao i broj atomske mase supstance. Pošto gvožđe, na primer, ima atomsku masu od 55,845, u jednom molu gvožđa ima 55,845 grama (0,055845 kilograma).

Kada se mol koristi da bi se odredila količina supstance, potrebno je navesti i o kojoj vrsti čestica se radi, jer to mogu biti atomi, molekuli, joni... Na primer, 18 grama vode sadrži 1 mol molekula, 2 mola atoma vodonika, 1 mol atoma kiseonika ili ukupno 3 mola atoma.

Hemijski element se karakteriše određenim brojem protona u jezgru njegovih atoma. Ovaj broj se naziva atomski broj elementa. Na primer, svi atomi sa 6 protona u svom jezgru su atomi hemijskog elementa ugljenika, a svi atomi sa 92 protona su atomi uranijuma. Izotopi nekog hemijskog elementa mogu imati različiti broj neutrona u svom jezgru, dok im je broj protona isti. Na primer, običan vodonik ima samo jedan proton u jegru, a njegovi izotopi deuterijum i tricijum imaju po jedan proton i po jedan, odnosno dva neutrona u svom jezgru.

Najpogodniji način za prikaz hemijskih elemenata je periodni sistem elemenata, u kom su elementi grupisani po svojim atomskim brojevima. Zahvaljujući njenom uređenju, grupe (vertikalne kolone) i periode (horizontalni redovi) elemenata u tabeli dele zajedničke hemijske osobine, ili prate određen trend u karakteristikama kao što su atomski radijus, elektronegativnost, itd.

Hemijsko jedinjenje je čista supstanca koja se sastoji iz dva ili više elemenata. Atomi koji sačinjavaju jedinjenje su međusobno vezani hemijskim vezama i čine molekul (ili kristalnu rešetku). Sastav hemijskih jedinjenja je stalan bez obzira na način njihovog postanka (to znači da je odnos atoma koji su povezani hemijskim vezama uvek isti). Tradicionalno se hemijska jedinjenja dele na organska i neorganska. Osim ovih, postoje i razne potpodele (na kiseline, baze, soli, okside itd.)

Međunarodna unija za čistu i primijenjenu hemiju (IUPAC) je postavila sistem standardne nomenklature za sve spojeve. Organski spojevi dobijaju ime u skladu sa sistemom organske nomenklature. Neorganski spojevi dobijaju ime u skladu sa neorganskom nomenklaturom. Osim toga Servis hemijskih sažetaka (Chemical Abstracts Service) preporučuje metod indeksiranja hemijskih supstanci. Po toj shemi, svaka hemijska supstanca se može jedinstveno identificirati pomoću broja poznatog kao CAS registarski broj.

Smeše su skupovi dve ili više različitih supstanci, za razliku od čistih (prostih) supstanci koje sačinjava samo jedan element ili jedno jedinjenje. Osobine smeša su aditivne, odnosno, ona zadržava osobine svih supstanci koje je čine. Tako će smeša gvožđa i sumpora imati osobine i jednog i drugog elementa (gvožđe će i dalje imati magnetna svojstva, a sumpor žutu boju). Smeše možemo podeliti na homogene i heterogene. One su obično heterogene, što znači da se jasno mogu uočiti razlike između supstanci koje ih čine. Međutim, dešava se da su sastojci neke smeše dovoljno mali da se ne mogu videti golim okom, pa takve smeše izgledaju homogeno. Takav je slučaj sa krvlju. Pod mikroskopom se vidi da krv sačinjava bezbojna tečnost sa suspendovanim česticama. Homogena je ona supstanca kod koje jedan deo ima potpuno isti sastav i osobine kao svaki drugi deo. Primeri za prave homogene smeše (jer se heterogenost ne može dokazati) su neki vodeni rastvori (šećera, soli itd.). Oslobađanje toplote, zračenja svetlosti ili stvaranje struje su pojave koje obično prate neku hemijsku reakciju. Ukoliko ne dođe do ovih pojava prilikom mešanja supstanci, pretpostavlja se da se nije desila hemijska reakcija, već da se napravila smeša. Sastojci u smeši se razdvajaju korišćenjem fizičkih promena supstanci. Pri tome se mogu koristiti različita fizička svojstva, kao što su magnetizam, specifična težina, (ne)rastvorljivost u odgovarajućim rastvaračima, tačka topljenja, kao i metode: destilacija, likvacija, difuzija, elutracija, flotacija.

Supstanca je oblik postojanja materije koji je dostupan ljudskim čulima. Karakteriše je masa mirovanja. Sastoji se od veoma sitnih čestica - atoma. Danas je poznato više od 40 milona različitih supstanci, od kojih su neke supstance pronađene u prirodi, dok se druge proizvode veštačkim putem.Bez obzira na koji od ta dva načina pronađene, veliki broj njih, oko 100 hiljada ima praktičnu primenu.

Svaka supstanca ima karakteristična svojstva po kojima se manje-više razlikuje od drugih supstanci, na primer: boju, miris, gustinu, temperaturu topljenja, temperaturu ključanja. Navedena i slična svojstva supstanci, koja se određuju pomoću naših čula ili instrumenata, nazivaju se fizička svojstva. Hemijska svojstva supstanci ispoljavaju se pri njihovim reakcijama sa drugim supstancama.

Hemijska veza je privlačna sila između dva atoma nastala interakcijom njihovih perifernih (valentnih) elektrona. Sila je mnogo jača od energije toplotnog kretanja tako da su atomi trajno vezani obrazujući stabilnu grupu - molekul. Elektroni su istog naelektrisanja pa bi trebalo da se odbijaju, međutim, u elektronskim orbitalama sparivanje njihovih spinova stabilizuje elektronske parove i ukupan efekat je obrazovanje stabilne veze. Dva osnovna tipa hemijske veze su jonska i kovalenta, ali se u prirodi sreću i 'mešane' veze, odnosno one koje imaju delimično jonski i delimično kovalentni karakter. U prilog tome ide i to što kovalentna veza može biti polarna i nepolarna. Poseban tip veze je metalna veza koja se stvara između atoma metala.

Jon je naelektrisana čestica (atom ili molekul) koja primila ili izgubila jedan ili više elektrona. Pozitivno naelektrisani katjoni (na primer natrijumov katjon Na+) i negativno naelektrisani anjoni (na primer hlorov anjon Cl−) mogu da obrazuju kristalnu rešetku neutralne soli (na primer natrijum hlorid ili kuhinjska so NaCl). Primeri višeatomskih jona koji se ne raspadaju tokom kiselinsko-baznih reakcija su hidroksidi (OH−) i fosfati (PO43−).

Jonizovani gasovi se često nazivaju plazma.

Hemijske reakcije predstavljaju trajne promene u strukturi polaznih supstanci (reaktanata ili reagujućih supstanci) i nastajanje novih supstanci (proizvoda) koje se po sastavu i svojstvima razlikuju od polaznih supstanci. 

Hemijske reakcije se grubo mogu podeliti na:

Hemijske reakcije odigravaju se sa promenom supstanci i sa određenim toplotnim efektom, pri čemu se oslobađa energija ili troši (vezuje ili otpušta). Ukoliko se prilikom reakcije troši ili oslobađa toplota onda se govori o termohemijskim reakcijama. Količina toplote koja se u toku hemijske reakcije oslobađa ili vezuje naziva se toplota reakcije. 

Hemijske reakcije koje se odigravaju oslobađanjem toplote nazivaju se egzotermne reakcije. Hemijske reakcije koje se odigravaju sa vezivanjem toplote nazivaju se endotermne reakcije. Ako je hemijska reakcija u jednom smeru endotermna u drugom je egzotermna i obrnuto.

Neku hemijsku reakciju uvek prati povećanje ili gubitak energije supstanci koje učestvuju u reakciji. Deo energije se razmenjuje između okoline i reaktanata u obliku toplote ili svetlosti, tako da produkti reakcije mogu imati više ili manje energije od reaktanata. Za reakciju se kaže da je egzotermna ako je ukupna količina energije proizvoda reakcije niža od početne energije reaktanata, dok je kod endotermnih reakcija situacija obrnuta.

Hemijske reakcije nisu moguće sve dok energija reaktanata ne pređe energetsku barijeru koja se naziva energija aktivacije. Brzina hemijske reakcije (na nekoj temperaturi T) je povezana sa energijom aktivacije E preko Bolcmanovog faktora  - što je verovatnoća da molekul ima energiju veću ili jednaku E na datoj temperaturi T. Ova eksponencijalna zavisnost brzine reakcije od temperature naziva se Arenijusova jednačina. Energija aktivacije potrebna za izvođenje hemijske reakcije može biti u obliku toplote, svetlosti, elektriciteta ili mehaničke sile u obliku ultrazvuka. 

Sa ovim je povezan koncept slobodne energije, koja uključuje i pojam entropije, a koje je vrlo korisno sredstvo za predviđanje izvodljivosti reakcije i određivanja stanja ravnoteže hemijske reakcije. Reakcija je izvodljiva samo ako je ukupna promena Gibsove slobodne entalpije negativna ; ako je jednaka nuli za hemijsku reakciju se kaže da je u ravnoteži.

Postoje samo ograničena moguća stanja energije elektrona, atoma i molekula. Ona su određena pravilima kvantne mehanike, koja zahteva kvantovanje energije. Za atome/molekule na višem energetskom stanju se kaže da su pobuđeni. Ti atomi/molekuli u pobuđenom stanju su često reaktivniji, što je preduslov za hemijske reakcije.

Agregatno stanje neke supstance je uvek određeno njenom energijom i energijom njene okoline. Kada su međumolekulske sile u supstanci takve da energija okruženja nije dovoljna da ih nadjača, supstanca se nalazi u uređenijim stanjima kao što su tečnosti i čvrsta tela, kao što je slučaj sa vodom (H2O), koja je tečnost na sobnoj temperaturi, jer su njeni molekuli povezani vodoničnim vezama. Sa druge strane vodonik sulfid (H2S) je gas na sobnoj temperaturi i normalnom pritisku, jer su njegovi molekuli povezani slabijom dipol-dipol interakcijom.

Prelazak energije sa jedne supstance na drugu zavisi od veličine energetskog kvanta koji emituju supstance. Ipak, toplotna energija se lako prenosi sa skoro svake supstance na drugu jer su vibracioni i rotacioni energetski nivoi supstance smešteni vrlo blizu. Pošto elektronski energetski nivoi nisu blizu jedan drugog, ultraljubičasto elektromagnetno zračenje se ne prenosi istom lakoćom, a slično je i sa električnom energijom.

Postojanje karakterističnih linija energetskih prelaza različitih supstanci je korisno za njihovu identifikaciju analizom spektralnih linija različitih vrsta spektara, koja se često koristi u hemijskoj spektroskopiji, kao na primer u infracrvenoj ili mikrotalasnoj spektroskopiji, nuklearnoj magnetnoj rezonanciji, rezonanciji elektronskog spina, itd. Ovo se koristi za identifikaciju sastava udaljenih objekata, kao što su zvezde ili udaljene galaksije, analizom njenog spektra.

Termin hemijska energija se često koristi da se nagovesti potencijal supstance da izvrši tranformaciju putem hemijske rekacije odnosno sposobnost da preobrazi druge supstance.

Pored specifičnih hemijskih osobina koji svrstavaju po različitim hemijskim klasifikacijama, hemikalije mogu postojati u nekoliko agregatnih stanja. U večini slučajeva, hemijske klasifikacije su nezavisne od ovih klasifikacija po stanju, međutim, određene egzotične faze nisu kompatibilne sa određenim hemijskim osobinama. Agregatno stanje je skup stanja hemijskog sistema u kojem on ima slične strukturne osobine, pod određenim uslovima okoline, od kojih su dva najznačajnija: pritisak i temperatura.

Fizičke osobine, poput gustoće i indeksa prelamanja teže da se kreću unutar vrijednosti karakterističnih za određeno agregatno stanje. Stanje materije se definira kao fazni prijelaz, u kojem, kada se energija dovede ili odvede iz sistema, prelazi u preorganiziranje strukture sistema, umjesto promjene općenitih uslova. Ponekad distikcija između faza može biti kontinuirana umjesto da ima jasnu granicu, u tom slučaju za materiju se kaže da je u superkritičnom stanju. Kada se tri stanja nalaze istovremeno pod određenim okolnostima, takvi uslovi se nazivaju trojna tačka, a pošto je ona invarijanta, uobičajeno se ona definira kao skup određenih uslova.

Najpoznatiji primjeri agregatnih stanja su čvrsta tijela, tekućine i gasovi. Mnoge supstance mogu postojati u oblika u čvrstoj fazi. Naprimjer, postoje tri faze čvrstog željeza (alfa, gama i delta) koje variraju u odnosu na temperaturu i pritisak. Osnovna razlika između čvrstih faza je kristalna struktura, ili aranžiranje atoma. Druga faza koja se obično javlja u studijama hemije je vodena odnosno tečna faza, koja je stanje supstance rastvorene u vodenom rastvoru (tj. u vodi).

Nešto manje uobičajene faze su stanje plazme, Bose-Einsteinovog kondenzata i fermionskog kondenzata, te paramagnetske i feromagnetske faze magnetičnih materijala. Iako se većina uobičajenih stanja odnosi u trodimenzionalne sisteme, tako je moguće definirati i analoge u dvodimenzionalnim sistemima, koje imaju posebnu pažnju zbog njihove relevatnosti u biološkim sistemima.




#Article 27: Antropologija (636 words)


Antropologija je disciplina koja proučava ljudski život i kulturu, te sličnosti i razlike među ljudima: 
kako ljudi žive, što rade, što misle i kako se odnose prema okolini. Osim toga, antropologija proučava kako se razvijala ljudska rasa, 
te kako su nastajala i nestajala ljudska društva, ali je okrenuta i sadašnjosti i budućnosti ljudskog roda. 
Mogli bismo reći da se predmet antropologije svodi na jedno pitanje: što to znači biti čovjek? 

Ljudi koji se ozbiljno bave antropologijom zovu se antropolozi.

Antropologija se kreće po tri osi:

Čovjek ima dvostruku narav - prirodnu, koja ga veže uz životinje, i kulturnu, koja ga čini humanim. 
Te dvije naravi nisu suprotstavljene kao tijelo i duša u kršćanstvu, jer antropologija smatra da su priroda i kultura isprepletene u čovjeku i definiraju ga kao kulturnu životinju. 

Ljudski se rod razvio kroz specijalizaciju mozga, točnije, moždane kore. Moždana kora nam omogućuje da shvaćamo, komuniciramo i učimo. 
Čovjek uči kako se treba ponašati, i to u mjeri koja je daleko ispred svih drugih životinja, a naučeni se sadržaj naziva kulturom.

Kultura je temeljni pojam antropologije. Ona ima mnogo definicija, ali možemo reći da kultura čini skup ponašanja koja ljudi uče i zajednički dijele u određenom razdoblju i prirodnom i društvenom okolišu. 
S obzirom da antropologija tvrdi kako se ljudska kultura treba uzeti kao biološka činjenica (jer moždane radnje prevodi u društvene pojave i između ostaloga se javlja unutar prilagodbe okolišu), 
ona ne suprostavlja biologiju i kulturu, nego ih smatra nerazdvojnim vidovima ljudske prirode. Tako se usprotivila tradicionalnom antropocentrizmu humanističkih znanosti.

Antropologija kaže da se ljudska evolucija ne razlikuje od evolucije drugih bića jer slijedi ista prirodna pravila, ali ljudima je usadila izvanrednu sposobnost učenja. 
Prenošenje znanja iz generacije u generaciju ubrzalo je kulturnu evoluciju koja je postala brža od biološke.

Ljudi se ne razlikuju samo u pogledu anatomije i fiziologije, nego i u pogledu kulturnih navika. 
Dapače, kulturno se toliko razlikuju da se više gotovo i ne vidi duboko jedinstvo ljudskog roda. Rasizam i etnocentrizam, koji teže izolaciji, 
podižu zidove između tjelesnih i kulturnih razlika

Antropologija kaže da se ljudi razlikuju zbog različitog biološkog i društvenog razvitka. Biološki se razlikuju zbog prilagodbe različitih skupina različitom okolišu, 
pa imaju različitu boju kože, visinu, boju i oblik kose. Društveno se razlikuju jer su uspostavili vrlo velik broj različitih društvenih ustroja, 
od malih skupina lovaca i sakupljača do velikih svjetskih ustroja kao što je bilo kinesko carstvo. 

Razlike u načinu života ne postoje samo u različitim vremenima i prostorima, nego i unutar istog društva. 
Današnje države imaju regionalne posebnosti zasnovane na gospodarstvu i različitim životnim uvjetima. 
Čak i unutar istog grada postoje razlike u načinu života određenih zajednica. 
To ne vrijedi samo za doseljenike, nego i za razlike među spolovima, seksualne navike, te etničke, dobne i klasne skupine.

Antropologija bilježi sve te razlike, ali traži dokaze i o temeljnom jedinstvu svih ljudi. 

Ova disciplina želi utvrditi porijeklo ljudi i putove njihova biološkog razvoja. Ona proučava fosile i primate srodne ljudima. 
Osim toga, nastoji rekonstruirati način života prvih ljudi.

Ova disciplina proučava jedinstvo i raznolikost bioloških vidova ljudskog roda. S obzirom na razlike u fizičkom izgledu ljudi, koristio se pojam rasa kako bi se ljudi lakše sistematizirali. 
Međutim, danas se taj pojam izbjegava. Također obrađuje odnose između biologije i kulture, gena i ponašanja. 
Ima veze i s epidemiologijom, zdravljem društva i komparativnim studijama o duševnom zdravlju.

Ova disciplina se bavi izumrlim društvima čija se povijest ne može odrediti putem pisanih dokumenata, nego samo kroz materijalne ostatke. 
Proučava velike civilizacije, kao što su Egipat, Maje i Inke, ali i male zajednice, kao što kanadski Indijanci ili prva ljudska društva.

Etnologija uspoređuje različita svjetska društva i kulture nastojeći napraviti teoretsku sintezu. 
Prakticira se zajedno s etnografijom, koja popisuje njihove različite osobine. 
Etnologija se zasniva na današnjim društvima. Tu spada i etnolingvistika, usporedno proučavanje živih jezika i njihove primjene u društvu.




#Article 28: Arheologija (596 words)


Arheologija je naučno studiranje ostataka ljudskih civilizacija i kultura. Arheolozi istražuju život prvih ljudi razmatrajući objekte koje su ovi ostavili iza sebe. Takvi objekti uključuju zgrade, umjetnička djela, alatke, kosti.

Arheologija je jedna od nauka koje se stalno usavršavaju. Arheolozi koriste raznovrsne tehnike da bi sakupili što više podataka i da bi mjesta ili predmete istraživanja proučili što više je to moguće. 

Nije precizno utvrđeno kada je nastala arheologija. Iskopavanja antičkih spomenika i pravljenje kolekcija antikviteta su bili prisutni hiljadama godina. Flavio Biondo, renesansni historičar iz Italije sistematski je kreirao i dokumentovao vodič za rimske ruševine i topografski vodič starog Rima. Zbog toga ga neki nazivaju ranim osnivačem arheologije. Ipak tek u XIX-tom vijeku sistematsko izučavanje prošlosti kroz njene materijalne ostatke počelo je podsječati na arheološku nauku kakva se danas izučava na univerzitetima. Iskopavanja i otkrića su se ipak bazirala na slučajnosti, a važnost koncepta kao što su raslojavanje i stavljanje nalazišta u određeni kontekst su potpuno zanemareni. 1803. godine Thomas Bruce, sedmi Earl od Elgina je uputio je žestoku kritiku zbog uklanjanja mermernih skulptura sa grčkog Panteona na kojem su se nalazile. Ipak u ovoj kritici on je skulpture spominjao i vrjednovao samo kroz njihovu umjetničku vrijednost, a ne kroz historijsku.

Britanija je bila jedna od prvih zemalja koja je razvila sistematski prilaz arheologiji i prepoznala je kao zasebnu disciplinu (a debata da li je to nauka ili umjetnost još uvijek traje). Prvi osobe koje su pokazale ozbiljniji individualni interes bile su sveštenici. Oni su bilježili lokalne orjentire uz pomoć parohljana uz opise pojedinosti terena, a neki od tih spomenutih pojedinosti su predstavljali drevne spomenike, kao na primjer uspravno kamenje – a vjerovatno nisu bili ni svjesni značaja nekih od spomenika. Zahvaljujući njima znamo mnogo o nekim arheološkim nalazima koja su u međuvremenu pomjerena sa izvorne lokacije, ili čak nestala u potpunosti. U XVI-tom i XVII-tom vijeku antikvari poput John Lelanda (Džon Leland), John Aubreya (Džon Obri) i William Stukeleya (Viljam Stakli) vodili su pregled zemlje (Britanije), crtajući, opisujući i interpretirajući spomenike i predmete s kojima su se sretali.

U Americi, Thomas Jefferson (Tomas Džeferson), vjerovatno inspirisan svojim iskustvima u Evropi, nadgledao je sistematsko iskopavanje indijanskih pogrebnih humki na svojoj zemlji u Virđiniji 1784. godine. Jeffersonove metode iskopavanja su bile napredne za to doba (što mu je donijelo titulu jednog od očeva arheologije), ali su bile primitivne u poređenju sa današnjim standardima. On nije jednostavno kopao u unutrašnjost humke «da bi našao nešto», već bi iskopao uzorak zemlje da bi ga proučio. Rezultati nisu inspirisali njegove savremenike da nastave tim putem, već su oni općenito neselektivno kopkali unaokolo, kako na Bliskom istoku i evropskim humkama, tako i na sjevernoameričkim lokacijama, uništavajući tako vrijedne artefakte tokom iskopavanja.

Nešto poslije Napoleonove armije su sprovodile iskopavanje tokom Egipatske kampanje. Imperator je poslao s njima grupu od 500 naučnika, specijalista u poljima biologije, hemije i lingvistike, da bi oni sproveli puno istraživanje drevnih civilizacija. Rad Jean-François Champolliona na kamenu iz Rosette preko kojeg je uspio prevesti hijeroglife, poslužio je kao ključ za daljnje istraživanje Egipta.

Jedna od ključnih figura u razvoju metoda arheologije bio je Pitt Rivers. Arheologija je još uvijek bila amaterski hobi, kada je Rivers, zahvaljujući veličini britanskog kolonijalnog carstva, dobio priliku da istražuje antikvitete u mnogim zemljama. Tokom svoje vojne karijere uspio je sakupiti veliki broj artefakata sa svih strana svijete, i sve ih je smještao na svoj posjed, praveći nukleus muzeja koji je danas smješten u Oxfordu i koji nosi njegovo ime. Razvio je tipologiju radeći na svojoj ličnoj kolekciji, što je bilo od neprocjenjivog značaja za budući razvoj arheologije i razvoj metode određivanja starosti.




#Article 29: Bibliotekarstvo (374 words)


Knjižničarstvo ili bibliotekarstvo, znanost koja se bavi knjižnicama.

Smisao knjižnice je korištenje u njoj pohranjenog knjižničnoga fonda. Knjižnični fond u velikoj mjeri čine knjige, ali i drugi predmeti kao što su fotografije, slike, karte, glazbeni i slikovni magnetski i digitalni zapisi, računalni sadržaji, igračke i mnoge druge vrste sadržaja (u nastavku ovoga članka se riječju knjiga misli na sve ove vrste sadržaja). 

Poslovanje knjižnice čine sljedeće aktivnosti:

izgradnja i održavanje knjižničnog fonda (nabava knjiga, briga o njihovu stanju, fizičkoj zaštiti i popravcima knjiga te pročišćavanju fonda), 
izgradnja i održavanje knjižničnoga kataloga (katalogizacija),
korištenje fonda (čitanjem u čitaonici ili kroz posudbu korisnicima),
pomoć korisnicima u traženju informacija ili korištenju knjižnične građe i
druge aktivnost koje se odvijaju u knjižnicama.

Knjižnični katalog pomaže knjižničarima i korisnicima identificirati i pronaći knjigu u knjižnici (po naslovu, autoru, temi i drugim kriterijima). 

Katalozi nastaju postupcima formalne i sadržajne katalogizacije. Katalogizacija je aktivnost kojom se podaci o knjizi odabiru prema pravilima, zapisuju na standardni način i prikladno organiziraju radi kasnijeg pretraživanja. Ovi podaci čine bibliografski opis, temelj bibliografija i knjižničnih kataloga.

Hrvatska knjižničarska tradicija je povijesno utemeljena na Pruskim pravilima, a od 1961. na Pariškim načelima. Pariška su načela bila temelj za oblikovanje serije IFLA-inih (International Federation of Library Associations and Institutions) opisa pravila za oblikovanje bibliografskih zapisa pod nazivom ISBD (International Standard Book Description). Eva Verona je na temelju Praških načela i ISBD-a izradila Pravilnik i priručnik za izradbu abecednih kataloga (PPIAK) koji je u radu koristila većina jugoslavenskih knjižnica.

Tradicionalni knjižnični ('papirnati') katalog je skup ladica napunjenih kataložnim listićima. Računalni knjižnični katalog je programski sustav s bazom podataka u kojoj se čuvaju bibliografski opisi, s dijelom koji podupire cjelokupno knjižnično poslovanje i dijelom koji služi za javni pristup korisnika katalogu (Online Public Access Catalog - OPAC). Tradicionalni katalog je zbog ograničenih mogućnosti zapisa i pretraživanja bio izrađivan u obliku više skupova kataložnih listića sa sličnim podacima ali poslaganim na različite načine, dok je računalni knjižnični katalog jedan skup podataka, ali prikaziv i pretraživ na mnogo načina.

Katalog sadrži podatke o knjižničnom fondu jedne ili više knjižnica, dok bibliografija navodi knjige jednog ili više autora, o ili s nekog greografskog, jezičnog, etničkog ili državnog područja, iz nekog vremenskog razdoblja ili o nekoj temi od posebnoga interesa za autora bibliografije.




#Article 30: Geografija (1923 words)


Geografija (grč. γεωγραφία, od γῆ: zemlja + γράφεıν: pisati), znanost koja proučava prostornu stvarnost Zemljine površine; zemljopis. Uz filozofiju i historiju, geografija pripada među najstarije znanosti ljudske civilizacije. Ona se za objašnjavanje geografskog prostora koristi metodama prirodnih i društvenih znanosti. S obzirom na raznoznačnost geoprostora, geografija je kao znanost vrlo kompleksna. To je jedina dualna znanost, koja povezuje prirodne i društvene znanosti.

Geografija je, dakle, sintetička znanost, koja spaja mnoga dostignuća brojnih znanosti radi objašnjavanja geografskog prostora. Ona pripada u skupinu prirodnih znanosti jer joj je osnovno polazište u prirodnim značajkama geoprostora.

Geografija kao znanost o geografskom prostoru (Zemljinoj površini) objašnjava raširenost, utjecaje i međuzavisnost svih najvažnijih prirodnih i društvenih čimbenika, koji sudjeluju u oblikovanju geoprostora kao cjeline ili njegovih prostornih dijelova (regija).

Termin geografija potječe iz klasične starine, a upućuje na prvotno značenje geografije. Etimološki elementi (morfemi) prema kojima je nastala riječ geografija jesu prefiksalni morfem geo- koji dolazi od grč. γεο- zemljo-, koji se odnosi na zemlju; γῆ zemlja, te sufiksalni morfem -grafija koji dolazi od grč. -γραφια -pis(anje), a srodan je morfemima -graf, -grafika, -grafički, -grafizam, grč. -γραφος -pisac, koji piše; γράφω pišem, γραφικός pismeni.  Geografija tada nije bila znanost s određenim objektom i ciljem proučavanja, već neka vrsta opće enciklopedije o Zemlji. Riječ geografija prvi je skovao Eratosten oko 200. pne. kako bi označio opisno učenje o Zemlji. Na temelju prvotnog značenja geografije u zapadnim i južnim slavenskim jezicima tokom 19. vijeka nastaje i riječ zemljopis (češ. zeměpis, sk. zemepis, sl. zemljepís) koja je zaživjela kao ime geografskog osnovnoškolskog predmeta u Jugoslaviji 1950-ih i Hrvatskoj (1991. - 2005.).

Kao sintetička znanost, geografija uključuje i analitičke studije određenih pojava i objekata Zemljine površine. Ukupnost svih grana analitičkih studija tvori opću geografiju. Prema tome, odnose li se analitička proučavanja na objekte i pojave prirodne sredine ili ljudske djelatnosti, opća se geografija dijeli na fizičku geografiju i antropogeografiju.

Fizička geografija (ili fiziogeografija) dijeli se na geomorfologiju, hidrografiju, klimatologiju i biogeografiju. Ranije se u fizičku geografiju ubrajala i matematička, odnosno astronomska geografija s geodezijom i kartografijom, ali budući da su se razvile u samostalne znanosti, to se ne mogu uključiti u sistem opće geografije iako je u geografskom radu praktično poznavanje njihovih principa neophodno potrebno. Geografija proučava reljef Zemljine površine, a hidrografija vode. Zbog razlike između morskih, jezerskih i tekućih voda, hidrografija se dijeli na oceanografiju (oceani i mora), limnologiju (jezera) i potamologiju (rijeke). Klimatologija proučava klimu s geografskog stanovišta, tj. osobine i značenje klime za ostale objekte i pojave Zemljine površine. Napokon, biogeografija proučava značenje organskog svijeta na Zemljinoj površini, njegovu rasprostranjenost i uvjete rasprostranjenosti. Prema tome, je li težište na proučavanju flore ili faune, biljna geografija ili fitogeografija razlikuje se od životinjske geografije ili zoogeografije. Stoga su najvažnije grane fizičke geografije sljedeće:

Glavni je geografski faktor na Zemljinoj površini ljudsko društvo, a međusobne odnose ljudskog društva i prirodne sredine na Zemlji proučava antropogeografija ili humanistička geografija. Budući da su aktivnosti ljudskog društva i prirodne sredine na Zemljinoj površini vrlo složene, najveći broj specijalnih grana i ogranaka geografije postoji upravo u antropogeografiji. Osim proučavanja stanovništva kao cjeline (demogeografija), ističe se geografija naselja, koja se njima bavi kao geografskom pojavom (osobito razvijen pravac koji proučava gradove – poleogeografija). Složene probleme gospodarske djelatnosti društva proučava ekonomska geografija (ima mnogo ogranaka i smjerova, npr. agrarna, industrijska, prometna geografija i dr.). Geografske uvjete historijskog razvoja proučava historijska geografija, a geografske pretpostavke i probleme političkih tvorevina (država) politička geografija. Medicinska geografija proučava geografsku raširenost pojedinih bolesti, higijenske uvjete života u pojedinim geografskim područjima i time omogućuje donošenje planskih mjera za poboljšanje zdravstvenih prilika u svijetu. Posebno područje antropogeografije čine strateška i vojna geografija. Najvažnije grane antropogeografije jesu sljedeće:

U različite pristupe području antropogeografije koji su nastali relativno nedavno mogu se ubrojiti:

Ekološka geografija je grana geografije koja opisuje prostorne aspekte interakcija između ljudi i prirodnog svijeta. Ona zahtjeva tradicionalne aspekte fizičke i antropogeografije kao i načine po kojima ljudska društva konceptualiziraju okolinu.

Ekološka geografija se pojavila kao most između fizičke i antropogeografije zbog rastuće specijalizacije navedena dva polja. Štoviše, kako se ljudski odnos prema okolini mijenjao kao posljedica globalizacije i tehnoloških promjena, uvidjela se potreba za novim pristupom radi razumijevanja promjena i dinamičkih odnosa. Primjeri istraživačkih polja u ekološkoj geografiji jesu upravljanje u kriznim situacijama, upravljanje okolišem, održivost i politička ekologija.

Geomatika je grana geografije koja je nastala nakon kvantitativne revolucije u geografiji sredinom 1950-ih. U geomatici se koriste tradicionalne prostorne tehnike korištene u kartografiji i topografiji kao i njihova primjena na računala. Geomatika je postala prostrano polje s mnogim disciplinama koje koriste tehnike poput GIS-a i daljinskih istraživanja. Geomatika je također dovela do revitalizacije pojedinih geografskih odsjeka posebice u Sjevernoj Americi gdje je ovaj predmet bio u silaznoj putanji tijekom 1950-ih.

Geomatika obuhvaća velika područja koja uključuju prostornu analizu poput kartografije, geografskih informacijskih sustava (GIS), daljinskih istraživanja i globalnih pozicijskih sustava (GPS).

Sve navedene specijalnosti, grane i ogranci opće geografije, odnosno fizičke i antropogeografije, imaju analitičko značenje, te se s obzirom na objekt, cilj i zadatke geografske znanosti koriste kao pomoćne discipline. Kompleksno proučavanje prostorne stvarnosti na Zemljinoj površini, tj. osnovni i bitni dio geografskog rada, oslanja se djelomično na opće rezultate tih analitičkih studija, ukoliko ih ima. Budući da prostorna stvarnost Zemljine površine, tj. osobine prirodne sredine, i društveno-ekonomska i kulturna nadgradnja, nisu jednolike, već sastavljene od prostorno raznolikih i vremenski promjenljivih individualnih cjelina ili geografskih područja, upotrebljava se za kompleksno bitno geografsko proučavanje i naziv regionalna geografija. Glavni postupak u regionalnoj geografiji je regionalizacija koja pokriva odgovarajuće tehnike prostornog razgraničenja među regijama.

Budući da su prostorni međuodnosi ključni u ovoj sinoptičkoj znanosti, karte su njeno ključno oruđe. Klasična kartografija se modernijim pristupom pridružila geografskoj analizi, geografskim informacijskim sustavima (GIS) temeljenim na uporabi računala. 

U svojem radu geografi koriste četiri međuodnosna pristupa:

Kartografija se bavi prikazivanjem Zemljine površine pomoću apstraktnih simbola. Iako druge geografske subdiscipline koriste karte u prikazivanju vlastitih analiza, samo stvaranje karata je dovoljno apstraktno da se promatra zasebno. Kartografija je iz skupa nacrtnih tehnika narasla u stvarnu znanost.

Kartografi moraju učiti kognitivnu psihologiju i ergonomiku kako bi razumjeli koji simboli najbolje predstavljaju informacije o Zemlji, te bihevioralnu psihologiju kako bi potaknuli čitatelje svojih karata da reagiraju na informaciju. Oni moraju također učiti geodeziju i prilično naprednu matematiku kako bi razumjeli kako oblik Zemlje utječe na iskrivljenost simbola na karti projiciranih na ravnu plohu radi preglednosti. Može se reći, bez mnogo polemike, da je kartografija neosporno sjeme iz kojega raste velik dio polja geografije. Većina će geografa navesti očaranost kartama u djetinjstvu kao rani znak da su završili u tom području.

Geografski informacijski sustav bavi se pohranom informacija o Zemlji radi automatske obrade računalom na pouzdan način prikladan svrsi informacije. Osim svih ostalih subdisciplina geografije, GIS stručnjaci moraju razumjeti računarstvo i sustave baze podataka. GIS je toliko revolucionirao područje kartografije da se svaka izrada karata radi uz pomoć nekog oblika GIS softvera. GIS se također odnosi na znanost uporabe GIS softvera i GIS tehnika radi prikazivanja, analiziranja i predviđanja prostornih odnosa. U tom smislu GIS označava geografsku informacijsku znanost.

Daljinska istraživanja mogu se definirati kao umijeće i znanost prikupljanja informacija o obilježjima Zemlje na način da se mjerenja izvode na daljinu. Podaci prikupljeni daljinskim istraživanjima dolaze u raznim oblicima poput satelitskih i zračnih snimaka, te podataka prikupljenih priručnim instrumentima. Geografi sve više koriste podatke iz daljinskih istraživanja kako bi prikupili informacije o Zemljinoj površini, oceanima i atmosferi zato jer: a) pružaju objektivnu informaciju u raznolikim prostornim mjerilima (od lokalnog do globalnog), b) osiguravaju sinoptički pogled na interesno područje, c) omogućuju pristup udaljenim i/ili nepristupačnim mjestima, d) osiguravaju spektralnu informaciju izvan vidljivog dijela elektromagnetskog spektra i e) olakšavaju istraživanja o promjeni obilježja/područja u vremenu. Podaci iz daljinskih istraživanja mogu se analizirati neovisno ili u konjunkciji s ostalim slojevima digitalnih podataka (npr. u geografskom informacijskom sustavu).

Geostatistika se bavi analizom kvantitativnih podataka, posebice primjenom statističke metodologije u istraživanju geografskih fenomena. Geostatistika se opširno koristi u raznim poljima koja uključuju: hidrologiju, geologiju, istraživanje nafte, vremensku analizu, urbanističko planiranje, logistiku i epidemiologiju. Matematička osnova za geostatistiku proizlazi iz grupne analize, linearne diskriminantne analize i neparametrijskih statističkih testova, te brojnih drugih područja. Primjene geostatistike počivaju uvelike na geografskim informacijskim sustavima posebice u interpolaciji (procjeni) nemjerenih točaka. Geografi trenutno značajno doprinose metodi kvantitativnih tehnika.

Geografske kvalitativne metode ili tehnike etnografskog istraživanja koriste antropogeografi. U kulturnoj geografiji postoji tradicija primjene tehnika kvalitativnog istraživanja koje se također koriste u antropologiji i sociologiji. Sudioničko promatranje i produbljeni intervjui služe antropogeografima u prikupljanju kvalitativnih podataka.

Najstarije poznate karte svijeta potječu iz 9. vijeka pr. ne., a pripadale su Babiloncima.  Težnja za spoznajom prostornog rasporeda svih pojava na Zemljinoj površini seže u najdalju poznatu historiju, ali je ona ostvarena tek u antičkoj Grčkoj. Hipokrat, Aristotel, Hiparh, osobito Eratosten (jedan od prvih koji je mjerio promjer Zemlje) , nastojali su objasniti opće fenomene Zemlje kao cjeline. Kasnije se Agripa (astronom), Strabon i Plinije Stariji, prema praktičnim potrebama (ekspanzija Rimskog Carstva), orijentiraju na opise zemalja. Dok je prva, starija geografska orijentacija gotovo isključivo prirodoznanstvena i spekulativna, druga je prakticistička i opisna, s osobitim naglaskom na čovjeku i njegovu djelovanju na Zemlji. Od 3. vijeka, kineske metode geografskih istraživanja i njihova geografska literatura mnogo su složeniji nego u Europi toga vremena, što je slučaj sve do 13. vijeka. 

U srednjem vijeku orijentalna, arapska geografija nastavlja uglavnom prirodoznanstvenu antičku tradiciju. Proširenje općih saznanja nadopunjeno je tada i značajnijim opisima, prakticističkim radovima (Masudi, Al Idrisi, Ibn Battuta, Ibn Khaldun). Europska srednjovjekovna geografija (kozmografija) zaostaje za antičkom i arapskom geografijom.  Nakon putovanja Marka Pola te ponovnim oživljavanjem interesa za djela antičkih pisaca (osobito nakon velikih geografskih otkrića) počinje življi rad koji ima samo opisno značenje, s velikim balastom suvišnih pojedinosti i neobičnih, često fantastičnih priča i opisa.

U 17. i 18. vijeku, zbog napretka tehničkih znanosti (1617. prva triangulacija, 1682. Cassinijeva nova karta svijeta), postaje horizont geografskih saznanja širi (Bernhard Varenius), ali se sav geografski rad još ograničuje na opisno-statistički pregled pojedinih država. Tek radovi njemačkih geografa Alexandera von Humboldta (1769. – 1859.) i Karla Rittera (1779. – 1859.) stvaraju potpuno nove osnove za razvoj geografije, koja otada postaje znanstvena disciplina. A. Humboldt i K. Ritter smatraju se osnivačima moderne znanstvene geografije, jer su za cilj geografije postavili objašnjavanje uzročnosti predmeta i pojava koji se javljaju u prostoru. Prema Humboldtu, glavno značenje ima uporedno proučavanje prirodne sredine, jer čovjek zavisi od prirode i njoj se prilagođuje. K. Ritter, naprotiv, polazi od djelatnosti čovjeka i prema njoj određuje značenje i osobine pojedinih dijelova Zemlje. Tim se smjerom razvijala geografija u drugoj polovici 19. st., ali je zbog snažnog razvitka prirodnih nauka prevladala prirodoznanstvena orijentacija, osobito u općoj geografiji (fizička geografija).

Antropogeografija je s Friedrichom Ratzelom (1844. - 1904.) počela jačati humanistički smjer u geografiji, ali se ipak nije razvila ni osamostalila kao fizička geografija, jer je teško bilo točno razgraničiti predmet proučavanja i naći prave metode rada. Neki su antropogeografi smatrali njezinim objektom samo pojave materijalne ljudske aktivnosti, a drugi i kulturne, političke, religiozne, psihičke i dr. Dualizam u geografiji (odvajanje fizičke od antropogeografije) nije se mogao održati, jer je nastao kao posljedica nedostatka jedinstvenog školovanja. Gotovo su sve novoosnovane katedre iz geografije na univerzitetima popunjavali u drugoj polovici 19. vijek stručnjaci iz drugih srodnih znanosti. Tek potkraj 19. i na početku 20. vijeka nove generacije geografskih stručnjaka ističu jedinstvo geografske nauke. U Francuskoj Vidal de La Blache udara temelje modernoj regionalnoj geografiji, koja je dala niz dobrih sintetičko-geografskih studija. U Nemačkoj je obilježen nov smjer pojavom A. Hettnera. Velika potreba za sintetičkim geografskim radovima, osobito za Prvoga svjetskog rata, potakla je razvoj, moderne, jedinstvene geografije u Engleza, Amerikanaca, Rusa i drugih naroda, a to je pojačano poslije Drugog svjetskog rata.




#Article 31: Historija (168 words)


Ћирилична верзија

Historija ili istorija (od lat. historia  grč. ἱστορία, historía: pripovijedanje, opisivanje), odn. povijest (ijek.) ili povest (ek.) (od stsl. повѣсть, pověstь), je društvena nauka koja proučava prošlost ljudskog društva od najstarijih vremena pa sve do danas. Kao društvena nauka/znanost, historija je učenje i tumačenje činjenica o ljudskim zajednicama. Riječ dolazi od grčke riječi ιστορία, historia, izvještaj o nečijim istraživanjima. Encyclopædia Britannica 1911. godine napominje da je historija u širem smislu... sve što se je dogodilo, ne samo sve pojave ljudskog života, nego i od prirodnog svijeta također. Historija obuhvaća sve što se mijenja; i uzme li se u obzir da je savremena nauka dokazala da ništa nije statično, onda cijeli svijet ima svoju historiju.

Historičari upotrebljavaju razne izvore, poput pisanih zabilješki, predanja (usmena historija), i arheoloških nalaza. Za pojedina razdoblja različiti pristupi se možda češće upotrebljavaju od drugih, a proučavanje historije ima svoje trendove (vidite historiografija). Sve što se dogodilo prije zabilježene historije se oznaćava kao prahistorija. Ocem historije smatra se Herodot.Samo on i niko više.




#Article 32: Jezik (711 words)


Jezik je sistem gestikulacije, gramatike, znakova, glasova, simbola, ili reči, koji se koristi za prikaz i razmenu koncepata (tj., za komunikaciju), ideja, značenja i misli. Može se zamisliti kao semantički kod. Proučavanje jezika kao koda se zove lingvistikom, koju je kao akademsku disciplinu u tom obliku uveo Ferdinand de Sosir. Oni koji govore ili na druge načine koriste jezik smatrani su (od strane samoproglašenih lingvista) delom te jezičke teorijsko-lingvističke zajednice.

Neophodno je razlikovati stvarni, upotrebni jezik od standardnog, zvaničnog. Standardni jezik postoji dok postoji podržavajuća politička struktura, dok upotrebni jezik od takvih struktura (uslovno) ne zavisi. Standardni jezik je usko vezan za političke i etničke prilike, dok upotrebni jezik nije; iako se ne može sporiti njihov međusobni uticaj.

Najrečitiji primer za ovo je južnoslovenski jezički prostor: od Crnog mora na istoku do Alpa na zapadu i od južne Mađarske na severu do severne Grčke na jugu. Na tom prostoru postoji sedam standardnih jezika (bugarski, makedonski, srpski, crnogorski, bosanski ili bošnjački, hrvatski i slovenački) i jedan nekada standardni (srpskohrvatski) a danas, sa stanovišta podržavanja političkih struktura -- mrtvi jezik. Sa druge strane, postoji jedan jedini dijalekatski kontinuum: pomerajući se od istoka prema zapadu i od severa prema jugu Balkana -- između dva susedna mesta se neće pronaći do te mere značajna dijalekatska razlika da bi se ta dva mesta mogla definisati kao naseobine u kojima se koriste različiti jezici.

Standardni bugarski jezik je zasnovan na istočnim dijalektima bugarskog jezičkog prostora, dok je standardni srpski jezik zasnovan na zapadnim dijalektima srpskog jezika. Govornici zapadnih bugarskih dijalekata i govornici istočnih srpskih dijalekata de facto govore istim jezikom i među njima ne postoji gotovo ni najmanje nerazumevanje. Za razliku od njih, iako se načelno mogu razumeti, govornici ova dva standardna jezika imaće poprilično teškoća u sporazumevanju. Iako su u pitanju znatno manji prostori, slična je stvar i sa razlikom između hrvatskog jezika slovenačkog jezika, ali i, svakog ponaosob, bugarskog i srpskog jezika prema makedonskom jeziku.

Stvari postaju znatno bizarnije kada se uporede čak i standardi četiri zvanična jezika nastala na osnovu, danas mrtvog, srpskohrvatskog jezika. Čak i između standarda srpskog, crnogorskog, bosanskog ili bošnjačkog i hrvatskog jezika ne postoje razlike koje bi ih lingvistički odvojile u različite jezike. Ipak, politički i etnički osećaj govornika tih jezika je takav da se oni poistovećuju samo sa normom jezika svog etniciteta, odnosno države.

Zato je bitno shvatiti da je standardni jezik politička a ne lingvistička kategorija, dok se lingvisti bave osobinama i standardnog i upotrebnog jezika. (Pogledajte odrednice dijalekat ili Avgust Šlajher za duži opis ove problematike; u jednom slučaju savremeni (dijalekat) u drugom onakav kakvim su ovu problematiku videli lingvisti iz devetnaestog veka Avgust Šlajher.)

Koncepti Ausbausprache-a, Abstandsprache-a, i Dachsprache-a su korišćeni za stvaranje jasnijih razlika između jezika i dijalekata.

Osnovni članak: lingvistika 

Lingvistika detaljno proučava različite teorijske perspektive ljudskih jezika. Članak lingvistika je koristan za kao uvodni članak o jeziku.

Osnovni članak: jezičke grupe i jezici 

Svetski jezici su podeljeni u porodice koje imaju sličnosti. Neke od jezičkih grupa su: indoevropski jezici, afroazijatski jezici, sinotibetanski jezici.

Osnovni članak: veštački jezik 

Najpoznatiji veštački jezik, zvan esperanto stvorio je L. L. Zamenhof. Esperanto je skup različitih elemenata različitih jezika, a bio je zamišljen kao jezik koji bi trebalo lako da se nauči.

Drugi pisci, kao što je J. R. R. Tolkin, napravili su fantastične jezike zbog literature, lingvistike ili iz ličnih razloga. Ha primer, jedan od Tolkinovih jezika zove se kvenija, a predstavlja dijalekat vilovnjačkog jezika. Taj jezik ima svoju azbuku (tengvar) i izgovor prema jeziku germanolikih ljudi.

Osnovni članak: životinjski jezik (Životinjski-nemušti jezik)

Iako se termin životinjski jezik koristi, najveći broj istraživača se slaže u tome da životinjski jezici nisu tako složeni i izražajni kao ljudski. Neki drugi istraživači govore da postoji značajna razlika koja deli ljudske jezike od komunikacije među životinjama, kao i da osnovni principi tih komunikacija nisu u vezi.

Druti istraživači kažu da postoji kontinuitet između komunikacionih metoda svih životinja. Gotovo svi istraživači se slažu da je ljudski jezik složeniji nego komunikacija među životinjama. Više o komunikaciji među ostalim životinjama pogledajte na  (na engleskom).

Osnovni članak: formalni jezik 

Matematika i računarske nauke koriste veštačke entitete zvane formalnim jezicima (uključujući programske jezike i jezike za označavanje). Ovi jezici često predstavljaju nizove karaktera uzglobljenih u neku vrstu kombinacije formalne gramatike i semantike.

Ostali jezici neprirodnoga porijekla




#Article 33: Лингвистика (741 words)


Latinična verzija

Најчешће прихваћено, лингвистика је наука о људским језицима а лингвист је особа која се том науком бави. Проучавање лингвистике се може раслојити путем три осе:

Према овим осама, научници који се једноставно зову лингвистима без додатних одредница, у основи се баве независном теоријском синхронијском лингвистиком, за коју се данас сматра да је срж лингвистике. То се обично назива теоријском лингвистиком.

Постоји широк спектар области у лингвистици, а по многим питањима не постоји заједнички став.

Теоријска лингвистика је подељена на одређени број посебних области које су мање или више независне. Најпознатије области су:

Не постоји универзално одређење ових области, али би се већина лингвиста сложила да међу овим областима постоје преклапања. У сваком случају, свака од ових области има своје основне концепте.

Док се срж теоријске лингвистике налази у изучавању одређеног тренутка у развоју језика (обично садашњег), дијахронијска лингвистика проучава језике кроз време. Историјска лингвистика ужива и богату историју (лингвистика је проистекла из историјске лингвистике) и јаку теоријску залеђину у проучавању промена језика.

Почев од Фердинанда де Сосира, синхронијска лингвистика постаје све доминантнија у лингвистичким истраживањима. Осим када су у питању руске лингвистичке школе (са ретким изузецима по остатку света, као што је Александар Белић), може се слободно тврдити да је целокупна савремена лингвистика -- синхронијска. Данашња проучавања историје језика, осим изузетака, обично се обављају методама установљеним у 19. веку. Са Жаном Пијажеом и Ноамом Чомским су се, чак, главна научна супротстављања у савременој лингвистици пренела на разлику између две наследнице структуралне лингвистике: на когнитивну лингвистику и трансформационо-генеративну граматику.

Експлицитно и историјска перспектива укључује историјско-компаративна лингвистика и етимологија.

Колико је теоријска лингвистика усмерена према трагању за језичким универзалијама и њиховом опису, примењена лингвистика преузима резултате тих трагања и примењује их у осталим областима. Обично, примењена лингвистика се однси на коришћење лингвистичких истраживања у учењу језика, али и у другим областима. Синтеза говора и препознавање говора, на пример, користе лингвистичка знања за пружање гласовног интерфејса рачунарима.

Преко контекстуалне лингвистике лингвистика ступа у контакт са другим наукама. Колико теоријска лингвистика има свој засебан пут, интердисципларне области лингвистике проучавају како се језик односи према остатку света и утолико проучавања зависе од њега.

Социолингвистика, антрополошка лингвистика, и лингвистичка антропологија су науке у које проучавају однос између друштва у целости и језика.

У критичкој анализи дискурса однос са лингвистиком налазе реторика и филозофија.

У психолингвистици и неуролингвистици спој са лингвистиком налазе медицинске науке. 

Остале интердисциплинарне области лингвистике укључују језичка аквизиција, еволуциона лингвистика, стратификациона лингвистика, и когнитивна лингвистика.

Лингвисти се, такође, разликују у приступу проучавања говорника. Неки анализирају конкретни језик говорника или језички развој у детаље. Неки проучавају језик у целости језичке заједнице, као што је језик свих оних који говоре призренско-тимочким дијалектом. Други покушавају пронаћи језичке универзалије и примене их, на неком апстрактном нивоу, на све говорнике људског језика свуда. Најпознатији заговорник овог последњег пројекта је Ноам Чомски, а занима велики број људи који се баве психолингвистиком и когнитивну лингвистиком. Идеја Ноама Чомског о језичким универзалијама говори о томе да оне леже у универзалијама људског мишљења.

Највећи део онога што је урађено под именом лингвистике сирово је дескриптивно. Лингвисти траже природу језика без упуштања у вредносне судове или траже графике будућих језичких праваца. Али, постоје и многи професионалци и аматери који кодификују језичка правила, стварајући тиме делимични стаднард који би сви требало да прате.

Колико прескриптивисти (они који кодификују) желе избећи оно што називају неправилном употребом, дескриптивисти (они који описују) траже корене такве употребе. Дескриптивисти би то једноставно описали као идиосинкретичку употребу или би можда пронашли правилности које прескриптивисти не воле можда зато што им је то превише ново или из дијалекта који они не одобравају у стандардној употреби.

Многи савремени лингвисти сматрају да је говорни језик фундаменталнији, а тиме и много битнији за проучавање него писање. Разлози за такво становиште укључују:

Наравно, лингвисти се слажу да проучавање писаног језика може бити корисно и вредно. За лингвисте који користе методе корпусне лингвистике и рачунске лингвистике, писани језик је много погоднији за обраду великих количина лингвистичких података. Велике корпусе говорног језика је тешко створити и још теже наћи.

Такође, проучавање система писања улази у простор лингвистике.

фонетика, фонологија, синтакса, семантика, прагматика, етимологија, лексикологија, лексикографија, теоријска лингвистика, историјско-компаративна лингвистика и дескриптивна лингвистика, језичка типологија, рачунска лингвистика, корпусна лингвистика, семиотика.

примењена лингвистика, историјска лингвистика, ортографија, системи писања, компаративна лингвистика, криптоанализа, децифермент, социолингвистика, критичка анализа дискурса, психолингвистика, језичка аквизиција, еволуциона лингвистика, антрополошка лингвистика, стратификациона лингвистика, текстуална лингвистика, когнитивна лингвистика, неуролингвистика, а у рачунској лингвистици постоје разумевање природног језика, препознавање говора, препознавање говорника (разазнавање), синтеза говора, и, уопштеније, обрада говора




#Article 34: Lingvistika (879 words)


Lingvistika (franc. linguistique, prema lat. lingua: jezik) ili jezikoslovlje, je nauka o ljudskom jeziku. Lingvisti ili lingviste su osobe koje se tom naukom bave. Proučavanje lingvistike se može raslojiti putem tri osi:

Prema ovim osama, naučnici koji se jednostavno zovu lingvistima bez dodatnih odrednica, u osnovi se bave nezavisnom teorijskom sinhronijskom lingvistikom, za koju se danas smatra da je srž lingvistike. To se obično naziva teorijskom lingvistikom. 

Postoji širok spektar oblasti u lingvistici, a po mnogim pitanjima ne postoji zajednički stav.

Pseudolingvistika je naročito česta pojava nenaučnog pristupa jezičnim pitanjima, najčešće pod uticajem politike. Takav je primer s preskripcijom (propisivanjem) leksema (npr. kod nacionalističke ideologije dolazi do čišćenja jezika, zabrane upotrebe tzv. 'tuđica', proizvodnje neologizama...) koja nema nikakve veze s kodifikacijom standarnog jezika. Isto tako iz nenaučnih, političkih razloga, pseudolingvisti neće npr. sicilijanski jezik ili liburnsku čakavštinu svrstati u izdvojeni romanski ili južnoslavenski jezik ili će jedan jedinstveni dijalekt (kao što je onaj Bele krajine i severnog Gorskog kotara) kategorizirati u dva različita jezika (slovenski i hrvatskosrpski) ili će varijante jednog jedinstvenog dijasistema (kao što je ovaj srednjejužnoslavenski, štokavski) nasilno, nenaučno kategorizirati u četiri izdvojena jezika, Takve pseudolingvističke pojave ne spadaju u lingvističku nauku, već je samo predmet proučavanja (kao fenomena) lingvista (sociolingvista). 

Teorijska lingvistika je podeljena na određeni broj posebnih oblasti koje su manje ili više nezavisne. Najpoznatije oblasti su:

Prve tri grane lingvistike (fonetika-fonologija, morgologija i sintaksa) spadaju u gramatiku. Ne postoji univerzalno određenje ovih oblasti, ali bi se većina lingvista složila da među ovim oblastima postoje preklapanja. U svakom slučaju, svaka od ovih oblasti ima svoje osnovne koncepte.

Dok se srž teorijske lingvistike nalazi u izučavanju određenog trenutka u razvoju jezika (obično sadašnjeg), dijahronijska lingvistika proučava jezike kroz vreme. Istorijska lingvistika uživa i bogatu istoriju (lingvistika je proistekla iz istorijske lingvistike) i jaku teorijsku zaleđinu u proučavanju promena jezika.

Počev od Ferdinanda de Sosira, sinhronijska lingvistika postaje sve dominantnija u lingvističkim istraživanjima. Osim kada su u pitanju ruske lingvističke škole (sa retkim izuzecima po ostatku sveta, kao što je Aleksandar Belić), može se slobodno tvrditi da je celokupna savremena lingvistika -- sinhronijska. Današnja proučavanja istorije jezika, osim izuzetaka, obično se obavljaju metodama ustanovljenim u 19. veku. Sa Žanom Pijažeom i Noamom Čomskim su se, čak, glavna naučna suprotstavljanja u savremenoj lingvistici prenela na razliku između dve naslednice strukturalne lingvistike: na kognitivnu lingvistiku i transformaciono-generativnu gramatiku.

Eksplicitno i istorijska perspektiva uključuje istorijsko-komparativna lingvistika i etimologija.

Koliko je teorijska lingvistika usmerena prema traganju za jezičkim univerzalijama i njihovom opisu, primenjena lingvistika preuzima rezultate tih traganja i primenjuje ih u ostalim oblastima. Obično, primenjena lingvistika se odnsi na korišćenje lingvističkih istraživanja u učenju jezika, ali i u drugim oblastima. Sinteza govora i prepoznavanje govora, na primer, koriste lingvistička znanja za pružanje glasovnog interfejsa računarima.

Preko kontekstualne lingvistike lingvistika stupa u kontakt sa drugim naukama. Koliko teorijska lingvistika ima svoj zaseban put, interdisciplarne oblasti lingvistike proučavaju kako se jezik odnosi prema ostatku sveta i utoliko proučavanja zavise od njega. 

Sociolingvistika, antropološka lingvistika, i lingvistička antropologija su nauke u koje proučavaju odnos između društva u celosti i jezika.

U kritičkoj analizi diskursa odnos sa lingvistikom nalaze retorika i filozofija.

U psiholingvistici i neurolingvistici spoj sa lingvistikom nalaze medicinske nauke. 

Ostale interdisciplinarne oblasti lingvistike uključuju jezička akvizicija, evoluciona lingvistika, stratifikaciona lingvistika, i kognitivna lingvistika.

Lingvisti se, takođe, razlikuju u pristupu proučavanja govornika. Neki analiziraju konkretni jezik govornika ili jezički razvoj u detalje. Neki proučavaju jezik u celosti jezičke zajednice, kao što je jezik svih onih koji govore prizrensko-timočkim dijalektom. Drugi pokušavaju pronaći jezičke univerzalije i primene ih, na nekom apstraktnom nivou, na sve govornike ljudskog jezika svuda. Najpoznatiji zagovornik ovog poslednjeg projekta je Noam Čomski, a zanima veliki broj ljudi koji se bave psiholingvistikom i kognitivnu lingvistikom. Ideja Noama Čomskog o jezičkim univerzalijama govori o tome da one leže u univerzalijama ljudskog mišljenja.

Najveći deo onoga što je urađeno pod imenom lingvistike sirovo je deskriptivno. Lingvisti traže prirodu jezika bez upuštanja u vrednosne sudove ili traže grafike budućih jezičkih pravaca. Ali, postoje i mnogi profesionalci i amateri koji kodifikuju jezička pravila, stvarajući time delimični stadnard koji bi svi trebalo da prate.

Koliko preskriptivisti (oni koji kodifikuju) žele izbeći ono što nazivaju nepravilnom upotrebom, deskriptivisti (oni koji opisuju) traže korene takve upotrebe. Deskriptivisti bi to jednostavno opisali kao idiosinkretičku upotrebu ili bi možda pronašli pravilnosti koje preskriptivisti ne vole možda zato što im je to previše novo ili iz dijalekta koji oni ne odobravaju u standardnoj upotrebi.

Mnogi savremeni lingvisti smatraju da je govorni jezik fundamentalniji, a time i mnogo bitniji za proučavanje nego pisanje. Razlozi za takvo stanovište uključuju:

Naravno, lingvisti se slažu da proučavanje pisanog jezika može biti korisno i vredno. Za lingviste koji koriste metode korpusne lingvistike i računske lingvistike, pisani jezik je mnogo pogodniji za obradu velikih količina lingvističkih podataka. Velike korpuse govornog jezika je teško stvoriti i još teže naći.

Takođe, proučavanje sistema pisanja ulazi u prostor lingvistike.

fonetika, fonologija, sintaksa, semantika, pragmatika, etimologija, leksikologija, leksikografija, teorijska lingvistika, istorijsko-komparativna lingvistika i deskriptivna lingvistika, jezička tipologija, računska lingvistika, korpusna lingvistika, semiotika.

primenjena lingvistika, istorijska lingvistika, ortografija, sistemi pisanja, komparativna lingvistika, kriptoanaliza, deciferment, sociolingvistika, kritička analiza diskursa, psiholingvistika, jezička akvizicija, evoluciona lingvistika, antropološka lingvistika, stratifikaciona lingvistika, tekstualna lingvistika, kognitivna lingvistika, neurolingvistika, a u računskoj lingvistici postoje razumevanje prirodnog jezika, prepoznavanje govora, prepoznavanje govornika (razaznavanje), sinteza govora, i, uopštenije, obrada govora




#Article 35: Kognitivna nauka (1501 words)


Kognitivna nauka se obično definiše kao naučno istraživanje ili uma ili inteligencije (npr. Luger 1994.). Međutim, sa izuzetnom naučnom produkcijom u disciplinama koje nazivamo kognitivnim naukama, njihov domen je praktično proširen i na oblasti koje su tradicionalno pripadale drugim, srodnim disciplinama. Ovo proširenje kognitivnih nauka ipak jasno određuje njihov domen utoliko ukoliko se one za druge discipline vezuju dok je to produktivno za istraživanje njihovog osnovnog predmeta - saznanja kao fenomena u prirodnim (ljudi, životinje) i vještačkim (kompjuteri) sistemima. Osnove za razvoj skupa disciplina koje nazivamo kognitivnim naukama postavljene su u kognitivnoj psihologiji, lingvistici i vještačkoj inteligenciji, posmatrano historijski. Ako bismo ušli dublje u historiju ideja, korene bismo pronašli i u radovima naučnika prve polovine dvadesetog veka, a možda posebnu inspiraciju u razvoju matematičke logike i lingvistike (iako bi se ovi razvoji mogli danas vezati samo za jednu orijentaciju u kognitivnim naukama - tzv. simboličku orijentaciju). Opet, posmatrajući i najsuvremeniju problematiku u ovoj grupi disciplini, vidimo da kognitivna nauka legitimno nasljeđuje širok skup filozofskih problema. Praktično svaki uvod u kognitivnu nauku takođe naglašava da je ona visoko interdisciplinarna; često se kaže da se sastoji iz, da udjeljuje u, i da zarađuje sa psihologijom (posebno kognitivnom psihologijom), vještačkom inteligencijom, lingvistikom i psiholingvistikom, filozofijom (posebno filozofijom uma), neurologijom, logikom, robotikom, antropologijom i biologijom (uključujući biomehaniku).

Kognitivna nauka teži da sagleda svet izvan uma u mnogome nalik drugim naukama; stoga ima objektivno, od posmatrača nezavisno postojanje. Kognitivna nauka se obično smatra kompatibilnom i međuzavisnom sa fizičkim naukama, i često koristi naučni metod, kao i simulaciju ili modelovanje, često poredeći autput modela sa aspektima ljudskog ponašanja. S obzirom na centralni značaj kognitivne psihologije kao discipline unutar kognitivnih nauka, najznačajnija istraživanja u ovoj grupi disciplina su eksperimentalne prirode i uključuju učešće ljudskih subjekata. Kada se simulacije koriste u kognitivnim naukama, što je npr. značajan metodološki trend savremene paradigme konekcionizma, one se koriste pod oslovom da se njihovim autputom može modelovati neki domen ljudskog ponašanja. Kao finalni kriterijum u ovom slučaju koristi se fit modela za koji se tvrdi da simulira neke kognitivne procese i bihevioralnih podataka dobijenih u eksperimentima sa ljudskim subjektima. Ipak, postoji neslaganje oko tačnog odnosa između kognitivne nauke i ostalih polja, i interdisciplinarna priroda kognitivne nauke je u velikoj mjeri i nerealizovana i ograničena.

Brojna su dostignuća kognitivne nauke. Na prvom mjestu, u okviru kognitivnih nauka izveden je raskid sa tzv. klasičnom koncepcijom pojmova naslađenom iz prethodne filozofske tradicije. Brojna empirijska istraživanja pokazala su da priroda našeg kognitivnog sistema ne poštuje aristotelijanske sheme i reprezentaciju pojmova kao elemenata hijerarhijskih shema ili kao definicija putem opštih i distinktivnih odlika. Ovaj raskid sa klasičnom koncepcijom teorije pojmova od centralnog je značaja za razvoj kognitivne psihologije u kojoj se proučavanje pojmova posmatra kao osnova za razumijevanje najmanje dva velika problema: problema semantičke memorije i prepoznavanja, s jedne, i problema psihologije mišljenja, s druge strane. Kao podjednako značajna smatraju se dostignuća kognitivnih nauka u oblasti psiholingvistike, odn. proučavanja psihološke realnosti jezika, razumijevanja jezika i jezičke produkcije. Najveće teorijske diskusije u kognitivnim naukama vođene su upravo u oblastima proučavanja koncepata (psihološka semantika), psiholingvistike (kao npr. diskusije između simbolista i konekcionista u osamdesetim godinama dvadesetog veka, ili simbolista i škole Žana Pijažea još u sedamdesetim godinama) i teorija percepcije (npr. rasprave između pristalica Gibsonove teorije direktne percepcije i konstruktivističke teorije percepcije). Pored ovoga, kognitivne nauke su razvile modele ljudske percepcije rizika, i bila su uticanje u razvoju biheviorističkih financija, oblasti ekonomije. Kognitivni psiholog Danijel Kaneman nagrađen je 2003. godine Nobelovom nagradom iz ekonomije za rad koji je zajedno sa Amosom Tverskim razvio u oblasti donošenja odluka. Herbert Sajmon, još jedan slavan naučnik iz oblasti kognitivnih nauka, nagrađen je Нobelovom nagradom iz ekonomije nešto ranije. Takođe, kognitivna nauka je razvila novu teoriju matematičke filozofije, i mnoge teorije iz oblasti vještačke inteligencije. Kognitivna nauka je značajna za filozofiju jezika i epistemologiju - moderni preporod racionalizma - kao i za konstituiranje značajnog krila moderne lingvistike.

Termin kognitivno u kognitivna nauka se koristi za bilo koju vrstu mentalne operacije ili strukture koja može biti proučavana u preciznim terminima. (Lakoff and Johnson, 1999). Ova konceptualizacija je veoma široka, treba razlikovati kako je izraz kognitivno korišten u nekim tradicijama analitičke filozofije, gdje kognitivno ima veze samo sa formalnim pravilima i uslovno istinitom semantikom (truth conditional semantics). (Bilo kako bilo, ta interpretacija vodi blizu historijsko dominantne škole mišljenja unutar kognitivne nauke o prirodi kognicije - da je to suštinski simboličko, teoretsko i logično.)

Najraniji unosi rječi kognitivno u Oksfordskom engleskom rječniku (OER) opisuju da se njeno značenje odnosi na akciju ili proces saznavanja. Prvi unos iz 1586. pokazuje da je ova rječ tada korištena u kontekstu diskusija o platoničkim teorijama znanja. Većina u kognitivnoj nauci, ipak, verovatno ne smatra da je njen zadatak istraživanje bilo čega toliko određenog poput znanja kako ga je video Platon.

Većina, ali ne i svi koji sebe smatraju kognitivnim naučnicima imaju funkcionalističko viđenje uma/inteligencije, što znači da, barem u teoriji, oni istražuju um i inteligenciju iz perspektive u kojoj bi ova svojstva možda mogla (jednog dana) biti ispravno pripisana ne samo ljudskim bićima već i drugim životinjama, vanzemaljskim oblicima života ili posebno naprednim računarskim sistemima. Ovakav pogled na stvari je jedan od razloga zašto termin kognitivna nauka nije sasvim koekstenzivan sa neuronaukom, psihologijom, ili nekom kombinacijom ove dve nauke.

Teorija identiteta um/mozak je stav da šta god da su um i inteligencija, oni su striktno ukorenjeni u mozak, i ne koriste, ne zavise od, i ne interreaguju nisačim ne-fizičkim. Ipak, postoji određeni konsenzus da ima smisla govoriti o organizaciji uma bez razmatranja organizacije mozga, i da kognitivni naučnici nisu neuronaučnici. Često se opravdanje za ovo može naći u shvaćanju da postoje različiti nivoi analize. Kognitivni naučnik može reći da je ono šta on tvrdi o rezonovanju tačno na simboličkom nivou apstrakcije, dok je ono šta neuronaučnik kaže tačno na fizičkom nivou implementiranja simboličkog nivoa (u mnogome nalik na računar kao fizički objekt koji implementira virtualnu mašinu na kojoj je učitan word-procesor). Istraživanje ovog se može naći u argumentu Kineska soba, koji predlaže gedanken eksperiment da bi se resvetlio potential loci za kogniciju.

Postoji nekoliko različitih kvantnih modela uma. U jednoj klasi, mozak se smatra kvantnom mašinom; u drugoj, mozak je klasična mašina koja koristi univerzalnu svjesnu funkciju.

Model koji je predložio Мario Е. Мartinez, u kojem se kognicija, biologija i historijska kultura prepliću kao nerazdvojno bioinformaciono polje koje kontekstualizuje ličnu realnost i utiče na zdravlje i dugovječnost. Biokognitivna teorija potiče iz istraživanja iz polja psihoneuroimunologije i medicinske antropologije.

Pojedinačna pitanja kognitivne nauke mogu uključivati percepciju, pažnju, svest i pamćenje. Ipak, ovo su sve davno uspostavljena polja unutar psihologije, i postoji stalan rizik da će kognitivni naučnici samo novim rječnikom ponovo otkriti odbačene psihološke analize.

Kao što je opisano, kognitivna nauka je rastegljivo polje. Ipak, treba primjeriti da se kognitivna nauka ne odnosi sa jednakim interesovanjem na sve teme koje se mogu odnositi na prirodu i operacije uma ili inteligencije. Socijalni i kulturološki faktori, emocije, svest, životinjska kognicija, komparativni i evolucionarni pristupi se često stavljaju van fokusa, ili se potpuno isključuju, često na bazi ključnih filozofskih sukoba. Neki kognitivni naučnici, ipak, smatraju da su ove teme od vitalnog značaja, i zagovaraju značaj njihovog istraživanja.

(parcijalna lista)

Otkriće sistematske ljudske kognitivne pristranosti, koje se obično pripisuje Amosu Tverskom i Danijelu Kanemanu, 1967. osnova za biheviorističke financije.

Utvrđivanje ekvivalencije Ojlerovog identiteta (osnova kompleksne analize u matematici) sa osnovnim kognitivnim procesima, Gorg Lakof i Rafael E. Nunjez, 2000. Osnova za kognitivnu nauku matematike.

Lingvisti s jedne strane zapažaju da su ljudi—čak mladi i neobrazovani—sposobni da formiraju rečenice na načine kojima očigledno upravljaju vrlo komplikovani sistemi pravila. Sa druge strane ti isti ljudi su često začuđujuće nesposobni u identifikovanju pravila koja leže iza njihovog sopstvenog govora. Stoga lingvisti moraju pribjeći veoma indirektnim metodama kako bi odredili o kojim pravilima se radi. Ako govorom zaista upravljaju pravila, izgleda da su ona nedokučiva svjesnom razmatranju.

Osnovna baza čomskijevske psiholingvistike je ocjena gramatičnosti. Od osobe kojoj je dati jezik maternji se traži da kaže je li rečenica gramatički tačna, nezavisno od toga da li je smislena. Na primjer rečenica colorless green ideas sleep furiously (bezbojne zelene ideje gnjevno spavaju) je besmislena, ali ljudima kojima je engleski jezik maternji izgleda da je ona gramatički tačna. Skupovi ovih ocjena gramatičnosti se koriste da daju navodno formalan (čisto sintaktički) opis ljudskih jezika u gramatičkim okvirima. (Za detalje vidi formalni jezik, hijerarhija Čomskog (Chomsky hierarchy).) Ove gramatike, sa druge strane, služe da opišu govornikovu lingvističku sposobnost. Drugi lingvistički pristupi su ocjenili ovaj pristup isuviše vještačkim (bar za jedan isključivo lingvistički program), izražavajući sumnju u značenje gramatičkih ocjena, najčešće isticanje engleskog jezika i isključivu upotrebu ortografskih (pisanih) umjesto verbalnih rečenica.

Glavni članak: Vještačka inteligencija

Jaka VI protiv slabe VI.

Turing test.

Vještačka inteligencija. Tjuringova mašina. Kineska soba. Umovi, mašine i Gedel.

Konekcionizam. Neuralne mreže.

Dinamički sistemi kognitivne teorije (specijalna primjena teorije dinamičkih sistema).

Je takođe predložena teoretska tendencija, za koju se smatra da ima perspektivu u sljedećem vijeku, u kojoj se od ljudi očekuje da stvaraju overarching teorije o svemu što pokušava kombinovati nalaze iz različitih disciplina kako bi se objasnili dublji životni procesi.




#Article 36: Историја (150 words)


Latinična verzija

Историја ili хисторија (од лат. historia  грч. ἱστορία, historía: pripovijedanje, описивање), одн. повијест (ијек.) или повест (ек.) (од стсл. повѣсть, pověstь), је ријеч за информацију о прошлости. Као друштвена наука, хисторија је учење и тумачење чињеница о људским заједницама. Ријеч потиче од грчке ријечи ιστορία, хисториа, извјештај о нечијим истраживањима. Енцyцлопæдиа Британница 1911. године напоменује да је хисторија у ширем смислу... све што се је догодило, не само све појаве људског живота, али и од природног свијета такођер. Хисторија обухваћа све што се мијења; и узме ли се у обзир да је савремена наука доказала да ништа није статично, онда цијели свијет има своју хисторију.

Хисторичари употребљавају разне изворе, попут писаних забиљешки, предања (усмена хисторија), и археолошких налаза. За поједина раздобља различити приступи се можда чешће употребљавају од других, а проучавање хисторије има своје трендове (видите хисториографија). Све што се догодило прије забиљежене хисторије се ознаћава као прахисторија.




#Article 37: Економија (378 words)


Latinična verzija

Економија је научна дисциплина која проучава основна правила понашања и економске законитости у економским активностима. У свакој епохи развоја, економија проучава економске активности, како друштво користи оскудне ресурсе ради производње добара и услуга и врши њихову расподелу међу члановима друштва.

Предмет изучавања економије је подељен на две главне области: микроекономију која проучава привредне субјекте (домаћинства и предузећа) са становишта трошкова производње, и макроекономију која се баво изучавањем појава и процеса као што су: инфлација, незапосленост, индустријска производња и економија државе.

Рационално коришћење ресурса у производно-услужним делатностима ствара многе производе и услуге. У развијеним земљама света пољопривреда ствара 2% домаћег аутпута, индустрија око 30%, а остатак су услуге, које укључују: банкарство, транспорт, забаву и културу, комуникације и информације, туризам и јавне услуге (одбрана, полиција, образовање и здравље). Услуге у овим земљамабележе најбржи раст аутпута и извоза. С друге стране, у неразвијеним земљама света пољопривреда ствара најзначајнији део домаћег аутпута, са највећим бројем становника и са најнижим приходима. Тако услуге у овим земљама бележе веома спор раст аутпута и извоза.

Може се закључити:
Економија проучава многе области и проблеме, развијајући теорије људског понашања у доношењу кључних одлука у коришћењу ограничених ресурса ради производње и расподеле вредних материјалних добара и услуга међу људима.

Економија је доживела дуги развојни пут, зависно од промена економске резвијености и друштвених односа. Економска мисао започиње учењем античких филозофа Ксенофонта, Платона и Аристотела, а настављају је средњовековни сколастици и канонисти, од којих је најпознатији био свети Тома Аквински. Општа Карактеристика тог раздобља био је номартивизам, о чему говоре ставови о трговини, камати, правдној цени итд., што је у вези са вредностима и циљевима, за разлику од позитивне економије која представља скуп синтетизованих знања о ономе што постоји у пракси – животу.

Први економски теоретичари били су меркантилисти (од 15. до 18. века), који су се залагали за позитиван платни биланс земље у међународној трговини, који би се остваривао уз снажну интервенцију државе.

На основу критике државног интервенционизма, меркантилисти су развили теорије економског либерализма у Француској (физиократи) и Енглеској (класичари).

Теорије економије су:

Економија као наука бави се разоткривањем, анализом и продубљивањем сазнања о економским законитостима и појавама у друштвеној производњи са становишта анализе односа производње (класична економска теорија), односно рационалности употребе ограничених ресурса и неограничених људских потреба. Анализа се врши на макро и микро нивоу.




#Article 38: Макроекономија (149 words)


Latinična verzija

Макроекономија потиче од грчких речи macros (велики) и oikonomia (привреда), што значи да проучава економске агрегатне величине. Другим речима, бави се проучавањем проблема друштвене привреде, као целине, где се варијабле своде на мали број глобалних величина, тј. комплексних агрегатних величина. У том смислу макроекономија се бави изучавањем појава, процеса и проблема, као што су: бруто производ, друштвени производ, национални доходак, потрошња, штедња, инвестиције, економски раст, спољнотрговинска размена, друштвена репродукција, платни биланс, циклична кретања привреде, буџет, фискална и монетарна политика, агрегатна тражња и понуда, запосленост, инфлација итд. Према томе, макроекономија проучава финкционисање и управљање економијом у целини.

Макроекономија добија на значају после велике економске кризе (1929-1993. године), када су обелодањени економски проблеми са несагледивим последицама, који се нису могли разрешити путем механизма Смитове невидљиве руке. Међу економистима је то најбоље уочио Џон Мајнорд Кејнз (1883-1946. године), те се настанак наведена макроекономија теорије и политике везује за његово име.




#Article 39: Микроекономија (187 words)


Latinična verzija

Микроекономија потиче од грчких речи micros (мали) и oikonomia (привреда), што би у преводу значило изучавање појединачних економских појава, величина и односа везаних за појединце и предузећа. Према томе, микроекономија проучава привредне субјекте (домаћинства и предузећа) са становишта тршкова производње, формирања и расподеле профита и акумулација, форимирања цена, производње и дистрибуције роба и услуга, појединачна тржишта, индивидуалну штедњу и акумулацију, животни стандард и личну потрошњу итд. Из овог проистиче да су домаћинства и предузећа основни привредни субјекти у пословању и потрошњу у свим облицима привређивања.

Микроекономија изучава доношење одлука о употреби одређених производних ресурса. На пример, зашто појединци више воле аутомобил од бицикла и како произвођачи одлучују да ли да производе аутомобиле или бицикле. У овом случају се анализира понашање свих домаћинстава и свих предузећа у погледу збира куповине аутомобила и збира производње аутомобила. Тако се истражује тржиште аутомобила и упоређује са тржиштем бицикла и добија одговор о релативном односу цена аутомобила и бицикла у односу на утрошене ресурсе. Дакле, микроекономија проучава свако тржиште за сваку робу и пружа шансу за резумевање целокупног репро-циклуса, производње, расподеле, и потрошње, у целој привреди у датом тренутку времена.




#Article 40: Ekonomija (1847 words)


Ћирилична верзија

Ekonomija je naučna disciplina koja proučava osnovna pravila ponašanja i ekonomske zakonitosti u ekonomskim aktivnostima._____ (2009). Retrospectives: On the Definition of Economics, Journal of Economic Perspectives, 23(1), pp. . U svakoj epohi razvoja, ekonomija proučava ekonomske aktivnosti, kako društvo koristi oskudne resurse radi proizvodnje dobara i usluga i vrši njihovu raspodelu među članovima društva. Ekonomija je povezana i sa drugim naukama: sociologijom, demografijom, politikom i drugim.

Predmet izučavanja ekonomije je podeljen na dve glavne oblasti: mikroekonomiju koja proučava privredne subjekte (domaćinstva i preduzeća) sa stanovišta troškova proizvodnje, i makroekonomiju koja se bavi izučavanjem pojava i procesa kao što su: inflacija, nezaposlenost, industrijska proizvodnja i ekonomija države..Becker, Gary S. (1976). The Economic Approach to Human Behavior.  to arrow-page viewable chapter. University of Chicago Press.razvoju ekonomije najvise je doprineo baka prase primenjena ekonomija; racionalna i bihevioralna ekonomija; kao i podela na formalna ekonomija (koja je u većoj meri „ortodoksna“ i bavi se vezom „racionalnosti-individualizma-ravnoteže“) i jeretička ekonomija (koje je „radikalnija“ i bavi se vezom „institucija-istorije-društvene strukture“).Andrew Caplin and Andrew Schotter, The Foundations of Positive and Normative Economics, Oxford University Press, 2008, ISBN 0-19-532831-0

Racionalno korišćenje resursa u proizvodno-uslužnim delatnostima stvara mnoge proizvode i usluge.William Stanley Jevons (1879). The Theory of Political Economy, 2nd ed., Macmillan. p. . U razvijenim zemljama sveta poljoprivreda stvara 2% domaćeg učinka, industrija oko 30%, a ostatak su usluge, koje uključuju: bankarstvo, transport, zabavu i kulturu, komunikacije i informacije, turizam i javne usluge (odbrana, policija, obrazovanje i zdravlje). Usluge u ovim zemljama beleže najbrži rast učinka i izvoza. S druge strane, u nerazvijenim zemljama sveta poljoprivreda stvara najznačajniji deo domaćeg učinka, sa najvećim brojem stanovnika i sa najnižim prihodima. Tako usluge u ovim zemljama beleže veoma spor rast učinka i izvoza.

Može se zaključiti:

Današnji naziv ekonomske nauke koji se sa engleskog „economics” u srpskom jeziku prevodi i kao ekonomija i kao ekonomika, potiče od grčke reči „oikonomikos“ (οικονομικός). Ova reč je složenica koja povezuje grčke reči „nomos“ (νόμος), običaj, zakon i „oikos“ (οικος), kuća, i izvorno znači: zakoni upravljanja domaćinstvom. Veruje se da ju je prvi put upotrebio grčki mislilac Ksenofon (Ξενοφῶν, 427–355. pne.) koji je svoju knjigu koja objašnjava kako uspešno voditi poljoprivredno domaćinstvo nazvao „Oikonomikos“ (Oικονομικός)

Ekonomija je doživela dugi razvojni put, zavisno od promena ekonomske rezvijenosti i društvenih odnosa. Ekonomska misao započinje učenjem antičkih filozofa Ksenofonta, Platona i Aristotela, a nastavljaju je srednjovekovni skolastici i kanonisti, od kojih je najpoznatiji bio sveti Toma Akvinski. Opšta karakteristika tog razdoblja bio je normativizam, o čemu govore stavovi o trgovini, kamati, pravdnoj ceni itd., što je u vezi sa vrednostima i ciljevima, za razliku od pozitivne ekonomije koja predstavlja skup sintetizovanih znanja o onome što postoji u praksi – životu.

Prvi ekonomski teoretičari bili su merkantilisti (od 15. do 18. veka), koji su se zalagali za pozitivan platni bilans zemlje u međunarodnoj trgovini, koji bi se ostvarivao uz snažnu intervenciju države.

Na osnovu kritike državnog intervencionizma, merkantilisti su razvili teorije ekonomskog liberalizma u Francuskoj (fiziokrati) i Engleskoj (klasičari).

Engleski politički ekonomista Adam Smith je započeo modernu ekonomiju kao naučnu disciplinu preko svoje knjige Bogatstvo naroda. Smith je u navedenoj knjizi zaključio da pojedinci vođeni nevidljivom rukom tržišta ostvarujući svoje interese ujedno ostvaruju i interese društva u cjelini. Smith je i odbacio merkantilistički zahtjev za ograničavanjem trgovine, tvrdeći da je trgovina korisna i da zemlje trguju na bazi apsolutnih prednosti (teorija aposolutnih prednosti). Smithov nasljednik David Ricardo je ponudio svoju teoriju međunarodne trgovine koja se odnosi na komparativne prednosti zemalja (teorija komparativnih prednosti).

Naslanjajući se na radnu teoriju vrijednosti ekonomskih klasika, Karl Marx uvodi pitanje eksploatacije radnika u ekonomiji. Naime, smatrajući da rad čini osnovu vrijednosti nekog proizvoda, Marx je zaključio da višak rada prisvaja kapitalista, a protivno pravima radnika koji su uložili svoj rad u taj proizvod. Marksisti naknadno odbacuju druge teorije vrijednosti poput proizvodne teorije vrijednosti i grupe subjektivnih teorija vrijednosti.

Osnivačem Austrijske ekonomske škole se smatra Carl Menger koji je poznat po marginalnoj teoriji korisnosti. Ova teorija korisnosti spada u red subjektivnih teorija vrijednosti i suprotna je proizvodnoj teoriji vrijednosti koju su primjenjivali klasici prije Mengera. Austrijska ekonomska škola je najpoznatija po primjeni metodološkog individualizma koji pretpostavlja posmatranje individue i njenih akcija, te primat dedukcije nad indukcijom u procesu zaključivanja. Tržište se posmatra kao spontani poredak (katalaksija). Poznati predstavnici austrijske škole ekonomije su Friedrich August Hayek, Ludwig von Mises i Eugen von Böhm-Bawerk. Neki smatraju da je i Joseph Schumpeter pripadao ovoj školi mišljenja.

Kao što smo već rekli jedan od ključnih zadataka ekonomije je da odgovori na tri pitanja (šta, kako i za koga). Društva imaju različite ekonomske sisteme koji na različit način odgovaraju na ta pitanja.

Tako imamo društva sa naredbodavnom ekonomijom (planska ekonomija) i društva sa tržišnom ekonomijom. U današnjem svijetu niti jedno društvo nije u potpunosti usvojilo jedan od ovih sistema, već je to mješavina između njih, pa za sva ta društva kažemo da imaju mješovite ekonomije.

Tržišnom ekonomijom smatramo ekonomiju zasnovanu na ravnoteži ponude i potražnje. Što je manje vlast uključena u tržište, to je tržište slobodnije. Krajnji vid takve ekonomije je liberalno društvo u kojem državni aparat nema uticaja na ekonomiju. Zagovornici takvog društva polaze od shvatanja da ekonomija teži ka ravnoteži zahvaljujuci zakonu spojenih posuda. Pojam globalizacije je usko vezan za ovakvo poimanje ekonomije.

Zagovornici planske ekonomije smatraju da je ekonomiju moguće kontrolisati kroz državnu intervenciju. Planska ekonomija podrazumijeva da postoji centralni planski organ koji će donositi odluke o cjelokupnom ekonomskom sistemu. Oštru kritiku ovakvom pristupu ekonomiji iznijela je Austrijska ekonomska škola.

Teorije ekonomije su:

Ekonomija kao nauka bavi se razotkrivanjem, analizom i produbljivanjem saznanja o ekonomskim zakonitostima i pojavama u društvenoj proizvodnji sa stanovišta analize odnosa proizvodnje (klasična ekonomska teorija), odnosno racionalnosti upotrebe ograničenih resursa i neograničenih ljudskih potreba. Analiza se vrši na makro i mikro nivou.

Savremena ekonomija koristi matematiku. Ekonomisti se oslanjaju na alate kalkulusa, linearne algebre, statistike, teorije igara, i informatike. Od profesionalnih ekonomista se očekuje da budu upoznati sa tim alatima, mada se samo manji broj njih specijalizuje u polju ekonometrije i matematičkih metoda.

Formalna ekonomska teorija se oslanja na a priori kvantitativne ekonomske modele, koji zahvataju mnoštvo koncepata. Teorija se tipično bazira na ceteris paribus pretpostavci, što znači na držanju konstantnim svih promenljivih osim razmatrane. Pri kreiranju teorija, cilj je da se nađu one koje nemaju povećane informacione zahteve, koje proizvode preciznija predviđanja, i koje su proliferne u generisanju rezultata istraživanja u odnosu na prethodne teorije.

U mikroekonomiji, glavni koncepti su ponuda i potražnja, marginalizam, teorija racionalnog izbora, oportunitetni trošak, budžetska ograničenja, korisnost, i teorija firme. Rani makroekonomski modeli su bili usredsređeni na modeliranje odnosa između agregatnih promenljivih, međutim pošto se ispostavilo da se odnosi vremenom menjaju makroekonomisti, uključujući nove kejnzijaniste, su reformulisali svoje modele u obliku mikrofondacija.

Gore pomenuti mikroekonomski koncepti igraju važnu ulogu u makroekonomskim modelima – na primer, u monetarnoj teoriji, kvantitativna teorija novca predviđa da povećanje novčane mase povišava inflaciju, i za inflaciju se smatra da je pod uticajem racionalnih očekivanja. U ekonomiji razvoja, sporiji rast razvijenih nacija je u nekim slučajevima bio predviđen zbog opadajućih marginalnih povraćaja na investicije i kapital, i ta pojava je uočena u slučaju četiri azijska tigra. U nekim slučajevima ekonomska hipoteza je samo kvalitativna, a ne kvantitativna.

Prezentacije ekonomskih razmatranja često koriste dvodimenzionalne grafikone za ilustrovanje teorijskih relacija. Na višem nivou uopštenosti, Pol Samjuelsonova rasprava Fondacije ekonomske analize (1947) je koristila matematičke metode za predstavljanje teorija, posebno radi maksimizovanja bihevioralnih odnosa agenasa koji dosežu ravnotežu. Knjiga ima fokus na ispitivanju klase izjava zvanih operaciono smislene teoreme u ekonomiji, što su teoreme koje mogu da budu opovrgnute empiričkim podacima.

Ekonomske teorije se frekventno empiriski testiraju, uglavnom putem ekonometrije koristeći ekonomske podatke. Kontrolisani eksperimenti koji su uobičajeni u fizičkim naukama su teško izvodivi i retko se sreću u ekonomiji. Umesto toga široke grupe podataka se obzervaciono studiraju; ovaj tip testiranja se tipično smatra manje rigoroznim od kontrolisanih eksperimenata, i zaključci su tipično u većoj meri okvirni. Međutim, polje eksperimentalne ekonomije je u porastu, i u sve većoj meri se koriste prirodni eksperimenti.

Statistički metodi, kao što je regresiona analiza, se često koriste. Praktičari koriste takve metode za procene veličine, ekonomskog značaja, i statističkog značaja („jačine signala“) hipotetizovanih relacija i za podešavanje nivoa buke drugih promenljivih. Takvim sredstvima, hipoteze mogu da budu prihvaćene, mada do toga dolazi u probabilističnom smislu, umesto izvesnosti. Prihvatanje je zavisno od opovrgavajućih hipoteza testovima preživljavanja. Upotreba široko prihvaćenih metoda ne proizvodi uvek konačne zaključke, niti čak konsenzus po datom pitanju, imajući u vidu različite testove, setove podataka, i prethodna verovanja.

Kritike bazirane na profesionalnim standardima i nereplikabilnosti rezultata služe kao dodatne provere protiv predrasuda, grešaka, i prekomerne generalizacije, mada je najveći deo ekonomskih istraživanja obeležen kao nereplikabilan, i prestižni žurnali su optuživani da ne omogućavaju replikaciju putem davanja pristupa kodu i podacima. Poput korošćenja teorija, upotrebe statističkih testova su otvorene za kritičku analizu.   • McCloskey, Deirdre N. and Stephen T. Ziliak (1996). The Standard Error of Regressions, Journal of Economic Literature, 34(1), pp.    • Hoover, Kevin D., and Mark V. Siegler (2008). Sound and Fury: McCloskey and Significance Testing in Economics, Journal of Economic Methodology, 15(1), pp. 1–37  Reply of McCloskey and Ziliak and rejoinder, pp. 39–68. Kritički komentari ekonomskih publikacija u prestižnim žurnalima poput American Economic Review su znatno opali u zadnjih 40 godina. Ovaj trend se delom pripisuje podsticajima žurnala da se maksimizuje broj citacija radi ostvarivanja višeg ranga u indeksu citacija društvenih nauka (SSCI).

U primenjenoj ekonomiji, ulazno-izlazni modeli koji koriste metode linearnog programiranja se veoma često sreću. Velike količine podataka se obrađuju putem računarskih programa da bi se analizirao impakt pojedinih smernica; IMPLAN je jedan od dobro poznatih primera.

Eksperimentalna ekonomija promoviše upotrebu naučno kontrolisanih eksperimenata. Time je umanjena dugo primetna distinkcija ekonomije i prirodnih nauka, omogućavanjem izvođenja direktnih testova za ono što je ranije prihvatano u obliku aksioma.   • Vernon L. Smith (1987), experimental methods in economics, ii. The New Palgrave: A Dictionary of Economics, v. 2, pp. 241–42. U nekim slučajevima je utvrđeno da aksiomi nisu bili u potpunosti korektni; na primer, igra ultimatuma je pokazala da ljudi odbacuju nejednake ponude.

U bihevioralnoj ekonomiji, psiholog Daniel Kahneman je dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju 2002. godine zajedno sa Amosom Tverskim za njihovo empirijsko otkriće nekoliko kognitivnih sklonosti i heuristika. Slično empirijsko testiranje se vrši u neuroekonomiji. Još jedan primer je pretpostavka usko sebičnih preferencija u modelu kojim se testira za sebične, altruističke, i kooperativne preferencije.   • Sigmund, Karl, Ernst Fehr, and Martin A. Nowak (2002),The Economics of Fair Play, Scientific American, 286(1) January Te tehnike su podstakle neke autore da trvrde da je ekonomija „istinska nauka“.

Profesionalizacija ekonomije, izražena u vidu porasta diplomskih programa ovog predmeta, je bila opisana kao „glavni izazov ekonomije od oko 1900-tih“. Većina većih univerziteta i mnogi koledži imaju smer, školu, ili departman u kojem se akademska zvanja dodeljuju za ovaj predmet, bilo da je to u okviru liberalnih umetnosti, poslovnih, ili profesionalnih studija.

U privatnom sektoru, profesionalni ekonomisti su zaposleni kao konsultanti, i u industriji, uključujući bankarstvo i finansije. Ekonomisti takođe rade za razne vladine departmane i agencije, na primer, za nacionalnu riznicu, centralnu banku ili statistički biro.

Nobelova nagrada za ekonomiju je nagrada koja se dodeljuje ekonomistima svake godine za izvanredne intelektualne doprinose polju.




#Article 41: Makroekonomija (147 words)


Makroekonomija potiče od grčkih reči macros (veliki) i oikonomia (privreda), što znači da proučava ekonomske agregatne veličine. Drugim rečima, bavi se proučavanjem problema društvene privrede, kao celine, gde se varijable svode na mali broj globalnih veličina, tj. kompleksnih agregatnih veličina. U tom smislu makroekonomija se bavi izučavanjem pojava, procesa i problema, kao što su: bruto proizvod, društveni proizvod, nacionalni dohodak, potrošnja, štednja, investicije, ekonomski rast, spoljnotrgovinska razmena, društvena reprodukcija, platni bilans, ciklična kretanja privrede, budžet, fiskalna i monetarna politika, agregatna tražnja i ponuda, zaposlenost, inflacija itd. Prema tome, makroekonomija proučava finkcionisanje i upravljanje ekonomijom u celini.

Makroekonomija dobija na značaju posle velike ekonomske krize (1929-1933. godine), kada su obelodanjeni ekonomski problemi sa nesagledivim posledicama, koji se nisu mogli razrešiti putem mehanizma Smitove nevidljive ruke. Među ekonomistima je to najbolje uočio Džon Majnord Kejnz (1883-1946. godine), te se nastanak navedena makroekonomija teorije i politike vezuje za njegovo ime.




#Article 42: Mikroekonomija (185 words)


Mikroekonomija potiče od grčkih reči micros (mali) i oikonomia (privreda), što bi u prevodu značilo izučavanje pojedinačnih ekonomskih pojava, veličina i odnosa vezanih za pojedince i preduzeća. Prema tome, mikroekonomija proučava privredne subjekte (domaćinstva i preduzeća) sa stanovišta trškova proizvodnje, formiranja i raspodele profita i akumulacija, forimiranja cena, proizvodnje i distribucije roba i usluga, pojedinačna tržišta, individualnu štednju i akumulaciju, životni standard i ličnu potrošnju itd. Iz ovog proističe da su domaćinstva i preduzeća osnovni privredni subjekti u poslovanju i potrošnji u svim oblicima privređivanja.

Mikroekonomija izučava donošenje odluka o upotrebi određenih proizvodnih resursa. Na primer, zašto pojedinci više vole automobil od bicikla i kako proizvođači odlučuju da li da proizvode automobile ili bicikle. U ovom slučaju se analizira ponašanje svih domaćinstava i svih preduzeća u pogledu zbira kupovine automobila i zbira proizvodnje automobila. Tako se istražuje tržište automobila i upoređuje sa tržištem bicikla i dobija odgovor o relativnom odnosu cena automobila i bicikla u odnosu na utrošene resurse. Dakle, mikroekonomija proučava svako tržište za svaku robu i pruža šansu za rezumevanje celokupnog repro-ciklusa, proizvodnje, raspodele, i potrošnje, u celoj privredi u datom trenutku vremena.




#Article 43: Willy Brandt (856 words)


Willy Brandt (čitaj: Vili Brant; 18. prosinca 1913. – 8. listopada 1992) bio je njemački političar i kancelar Savezne Republike Njemačke od 1969. do 1974. Socijaldemokrat, Brandt je dobio Nobelovu nagradu za mir 1971. za rad na poboljšanju odnosa Njemačke Demokratske Republike, Poljske i Sovjetskog Saveza. Njegova kontroverznost u Njemačkoj je dostigla vrhunac kad je poslije špijunske afere morao podnijeti ostavku.

Brandt je pod imenom Herbert Ernst Karl Frahm rođen u njemačkom gradu Lübecku, od majke koja je radila u robnoj kući kao obična radnica. Postao je šegrt agenta za brodove F. H. Bertlinga. Pridružio se „Socijalističkoj omladini“ 1929. godine, a Socijaldemokratskoj partiji Njemačke 1930. godine.

Napustio je SPD da bi se učlanio u Socijalističku radničku partiju (SRP), koja je u to vrijeme bila bliska sa POUM-om u Španjolskoj i ILP-om u Britaniji. Godine 1933., uz pomoć svojih veza u luci iz vremena dok je bio šegrt, napustio je Njemačku i otputovao za Norvešku, kako bi izbjegao proganjanje od strane nacističkih agenata. Tada je sebi promijenio identitet pseudonimom Willy Brandt.

Od rujna do prosinca 1936. godine trajao je njegov posjet Njemačkoj, kada se predstavljao kao norveški student Gunnar Gaasland. Godine 1937. radio je kao novinar u Španjolskoj. 1938. godine Njemačka mu je oduzela državljanstvo, tako da je podnio zahtev za dobivanje norveškog. 1940. uhićen je od njemačke okupacijske vojske, kada nije identificiran jer je nosio norvešku uniformu. Tijekom pritvora uspio je pobjeći u neutralnu Švedsku. U kolovozu 1940. postao je državljanin Norveške podigavši putovnicu u norveškoj ambasadi u Stockholmu, gde je živio do kraja rata.

Vratio se u Berlin 1946. godine, radeći za norvešku vladu. 1948. godine započeo je svoju političku karijeru u Socijaldemokratskoj partiji Njemačke (SPD) u Berlinu. Postao je njemački državljanin, a svoj dotadašnji pseudonim je formalizirao. Govoreći protiv sovjetske uloge u mađarskoj revoluciji 1956. i protiv Hruščovljeva prijedloga da Berlin postane slobodan grad, vladalo je mišljenje da pripada desnom krilu svoje stranke, što se kasnije promijenilo. Podržavan je od strane moćnog izdavača Axela Springera. Od 3. listopada 1957. do 1966. bio je gradonačelnik Zapadnog Berlina, u stresnom vremenu za grad, kada je izgrađen Berlinski zid.

Za predsjednika SPD-a izabran je 1964. godine. Na tom mjestu je bio sve do 1987.

Bio je SPD-ov kandidat za kancelara 1961. godine, kada je izgubio od Konrada Adenauera i njegove Kršćansko-demokratske unije Njemačke (HDU). 1965. godine ponovo se kandidirao i ponovo izgubio od popularnog Ludwiga Erharda. Ali Erhardova je vlada kratko trajala, i 1966. oformljena je velika koalicija SPD-a i HDU-a. Brandt postaje ministar vanjskih poslova i potpredsjednik vlade (vicekancelar). Poslije izbora 1969. godine, ponovo s Brandtom na čelu izborne liste, SPD ojačava i poslije tri tjedna pregovora stvara se vladajuća koalicija s malom liberalnom Slobodnom demokratskom strankom Njemačke.

Brandt postaje kancelar. Njegove domaće reforme su obično kočili koalicijski partneri u Bundestagu i lokalne vlasti (naročito HDU/CSU). 1970. godine, postaje osoba godine magazina TIME.

U vanjskim poslovima Brandt će ostati poznat po svojoj „istočnoj politici“. Ta se politika najviše ogledala u suradnji s Njemačkom Demokratskom Republikom, SSSR-om, Poljskom i ostalim državama Istočnog bloka.

Politika dijaloga s komunističkim državama, dakako, doprinijela je da se promijeni metalitet ljudi u Istočnom bloku i da se na neki način potpomogne pad tadašnjih komunističkih režima na istoku.

Da bi zadao protuudarac teorijama da gaji simpatije prema komunizmu, Brandt je implementirao zakone koji su blokirali nastupe bilo kakvim radikalnim političkim opcijama u Njemačkoj. Te odluke su se odnosile i na ekstremnu ljevicu i na ekstremnu desnicu.

U godini 1973. njemačka sigurnosna organizacija je dobila informaciju da je jedan od Brandtovih pomoćnika, Günter Guillaume, špijun NDR-a. Brandt je zamoljen da nastavi svoj uobičajni posao, s čime se složio, kao i da ode na zajednički vikend sa Guillaumeom. Guillaume je uhićen 24. travnja 1974. U isto vrijeme, pojavile su se neke tvrdnje o Brandtovu privatnom životu (da je imao kratku ljubavnu vezu sa znatno mlađom ženom od sebe) u dnevnim novinama. Brandt je pomišljao na samoubojstvo, kada je čak napisao i oproštajno pismo. Ali, nastavio je živjeti preuzevši odgovornost. Ostavku je podnio 7. svibnja 1974. godine. 

Na mjestu kancelara, Brandta je zamijenio socijaldemokrat Helmut Schmidt.

Poslije svog kancelarskog mandata, ostao je predsjednik SPD-a sve do 1987., a svoje poslaničko mjesto u Bundestagu je zadržao. Bio je na čelu Socijalističke internacionale od 1976. do 1992., radeći na proširenju te organizacije izvan granica Evrope. 1977. godine imenovan je na mesto prvog čovjeka nezavisne komisije za razvoj, u kojoj je 1980. sastavio izvješće u kojem se govori o drastičnim promjenama u namjerama razvijenih država da poboljšaju razvitak Trećeg svijeta. To je izvješće poznatije kao Brandtovo izvješće.

Krajem 1989. postao je jedan od prvih vođa u Zapadnoj Njemačkoj koji je pozdravio ideju ujedinjenja dvije Njemačke. Njegova javna izjava „Sada zajedno raste ono što je zajedničko“ bila je mnogo citirana tih dana.

Jedno od poslednjih pojavljivanja Brandta u javnosti bio je let za Bagdad, gde je trebao osloboditi zatvorenike držane od strane Sadama Huseina poslije invazije na Kuvajt 1990. godine.

Brandt je bio član Europskog parlamenta od 1979. do 1983. godine i počasni predsjednik SPD-a od 1987. sve do smrti 1992. Kad je SPD preselio svoju centralu iz Bonna u Berlin sredinom `90-ih, preimenovao ju je u „Kuća Willyja Brandta“.




#Article 44: Sociologija (4041 words)


Sociologija je nauka koja izučava društvo, podrazumijevajući s tim različite oblike društvenih odnosa, društvenih interakcija i njihov kulturološki aspekt. Područja kojima se sociologija bavi variraju od analiza običnih, svakodnevnih kontakata među anonimnim pojedincima na ulici pa do izučavanja socijalnih interakcija na globalnom nivou. Brojne su oblasti u sociološkoj nauci koje se disciplinarno bave kako i zašto ljudi vode organizirano društvo, bilo kao individue ili kao članovi raznih asocijacija, grupa, institucija i slično. Kao akademska disciplina sociologija se nalazi kao jedna od branši društvenih nauka.

Posebne sociologije izučavaju pojedina područja društva. Posebne sociologije se naglo razvijaju šezdesetih godina 20. vijeka, i to prije svega u zemljama s većom tradicijom u razvoju sociologije općenito (Francuska, SAD, Njemačka i druge).

U izučavanju općih zakonitosti nastanka i razvoja društva, sociologija mora polaziti od zakonitosti koje utvrđuju posebne društvene nauke, izučavajući posebne oblasti društvene stvarnosti ili pojedine društvene pojave. Sociologija daje posebnim društvenim naukama teorijski i metodološki okvir za izučavanje onih oblasti društvene stvarnosti ili pojedinih društvenih pojava koje su predmet njihovog izučavanja, a posebne društvene nauke daju sociologiji, prije svega ogroman empirijski materijal, kao i rezultate do kojih su došle izučavanjem zakonitosti posebnih oblasti društvene stvarnosti i pojedinih društvenih pojava.

Stari robovlasnički sistemi u kojima je vladar bio poistovijećen s bogom, nisu ostavljala puno prostora za razmišljanje o društvu, odnosno za čuvanje informacija o razmišljanju o društvu. Takvi uslovi su se stekli tek u antičkoj Grčkoj. U staroj Grčkoj su se svi ljudi (u što nisu bili uvršteni robovi i žene) bavili politikom i sudjelovali u uređenju polisa (direktna demokratija).

Feudalni sistem je period u kome se društvo vezuje za djelovanje nadprirodnih i svemoćnih sila koje sa neba reguliraju čitav život na zemlji. Među srednjovjekovnim misliocima izdvajaju se, po cjelovitosti tumačenja društva, dva velika imena — Sveti Augustin i Toma Akvinski.

Sa pojavom kapitalizma, pojavile su se dvije nove klase — buržoazija i proletarijat. Iako su svi bili jednaki pred pravom i zakonom, postojala je velika razlika zasnovana na ekonomskoj moći pojedinca. Tada su se pojavile dvije struje u sociologiji: 

Tomas Hobbes (1588-1679) kaže da je čovjek po prirodi sebičan i zao i teži da ostvari svoje potrebe nezavisno od drugih ljudi, ali pošto su svi ljudi takvi, oni se svijesno i dobrovoljno odlučuju da ograniče svoju prirodu da bi dobili garanciju za egzistenciju. Sklapaju sporazum, ugovor kojim stvaraju društvo, a sva svoja prava prenose na državu i vladara koji vlada u njihovom interesu i kome su oni dužni da se pokoravaju. Takvu državu on naziva Levijatan i kaže da pojedinac praktično i nema drugog izlaza nego da se za nju opredjeli. 

Baruch de Spinoza za razliku od Hobbesa daje liberalniju, demokratskiju verziju teorije društvenog ugovora. On smatra da ljudi ne prenose sva prava već zadržavaju pravo na slobodu savesti, dostojanstvo i svojinu. To su neotuđiva prava čovjeka. 
Džon Lok, engleski teoretičar, kaže da je čovjekovo pravo na svojinu neotuđivo pravo čovjeka. Također, naglašava da se društveni ugovor odnosi samo na onoga ko ga je potpisao, a da se ne prenosi na potomke. On takođe razvija ideju o podjeli vlasti na zakonodavnu i izvršnu vlast. 

Jean-Jacques Rousseau (1712-1778), francuski filozof, smatra da su ljudi po prirodi dobri, ali da ih društvo kvari, i u skladu sa tim, on je veliki protivnik povratne svojine. On se zalaže za uspostavljanje takvog društva u kom će ljudi moći da sačuvaju svoja prirodna prava na slobodu, jednakost i ravnopravnost, u kojoj se prava ne prenose, već je sam narod nosilac suvereniteta koji je nedjeljiv i neotuđiv. Rusoove ideje su posle Buržoaske revolucije ugrađene u Jakobinski ustav. 

Charles de Montesquieu (1689-1755), autor Duha zakona, pridaje veliki značaj geografskom položaju i klimi, pa i veličini države. Social-utopistička učenja su učinila veći doprinos za dalji razvoj misli o društvu. Najizrazitiji predstavnici su Henri de Saint-Simon, Šarl Furije i Robert Oven. Njihove preteče su Tomas Mor (Utopija) i Kampanela. 

Henri de Saint-Simon (1760-1825) zasnovao je svoje učenje na snažnoj kritici kapitalističkog društva. Posebno je kritikovao privatnu svojinu i hijerarhijsku organizaciju društva. Buduću organizaciju naziva socijalističkom, a njegove ideje će ući u osnove Marksove teorije naučnog socijalizma. Njegove ideje su pre svega ideja o ukidanju privatne svojine, ideja o ukidanju države, ideja o raspodjeli prema radu u prvoj fazi odnosno prema potrebama u drugoj fazi socijalizma i najzad ideja o tome da proizvodnjom treba da upravljaju oni koji u njoj rade. On smatra da treba uvesti nauku koja će izučavati društvo u cjelini i takvu nauku naziva socijalnom fiziologijom. Istovremeno on definiše i metod ove nauke kao istorijski da bi se upoznala prošlost, sa ciljem da se predvidi budućnost. Smatrao je da se društvo može urediti reformom,bez revolucije,što je kasnije preuzeo i njegov učenik Ogist Kont. Po njemu nauka,umetnost i industrija treba da obezbeđuju stabilnost društvu.
Šarl Furije (1772-1837) zastupao je slične ideje kao i Sen Simon. U vezi sa tim idejama, došlo je do nastojanja da se one ostvare. Osnovane su takozvane falange u kojima ljudi žive udruženi kao proizvođači i kao potrošači, pri čemu svako radi ono za šta ima prirodne sklonosti. 

Robert Oven (1771-1858) jasno i izričito kaže da socijalizam treba da bude društvo sa društvenom svojinom.

Društvo je i ranije izučavano u okviru filozofije, ali se polahko došlo do potrebe da se stvori posebna nauka o društvu. 
To je prvi ostvario Auguste Comte (1798-1857) u svom djelu Kurs pozitivne filozofije u kome je vršio klasifikaciju nauka. On je sociologiji odredio zadatak da izučava društvo u cjelini, kako u stanju mirovanja, tako i u stanju kretanja. Odatle se sociologija odmah djeli na socijalnu statiku i dinamiku. 

Socijalna statika ima za zadatak da prikaže anatomiju društva u mirovanju i da otkrije neophodne uslove za održavanje harmoničnih odnosa u društvu, pa na taj način i jedinstva društva kao cjeline. Po Auguste Comteu, osnovna jedinica društva ja porodica jer ona predstavlja prirodno stanje čovjekove aktivnosti i u njoj vladaju odnosi koji čine prirodni temelj svih odnosa u društvu. To su odnosi nejednakosti (između polova, generacija) i odnosi podređenosti (između generacija i po osnovi starešinstva). 
U skladu sa tim, on u socijalnoj strukturi navodi četiri klase: 
Spekulativna klasa predstavlja nosioce naučne, filozofske i estetske djelatnosti, zbog čega imaju najviši položaj u društvu. 
Praktičnu klasu čine predstavnici proizvodnje i prometa (bankari, trgovci, preduzetnici). 
Poljoprivredna klasa 
Radnička klasa 
Socijalna dinamika po Comteu treba da bude opšta teorija prirodnog napretka čovječanstva. Ona treba da izučava uzroke i zakonitosti društvenih promjena. 

Mehanicističke teorije su ona shvatanja koja objašnjavaju društvene pojave i procese pomoću zakona koji vladaju u prirodi, odnosno fizici i hemiji (fizikalizam). U mehanicistički orijentisane sociologe ubraja se Vilfredo Pareto (1848-1923) koji je razvio teoriju o socijalnoj ravnoteži koju je objasnio pomoću dva pojma: reziduum i derivatum.  

Biologističke teorije shvataju da je društvo deo organskog svijeta koji proučava biologija, te isti zakoni i metodi koji važe za biologiju, moraju da važe i za sociologiju. Zbog otkrića da sva živa bića imaju ćelijsku strukturu i zbog otkrića borbe za opstanak, razdvaja se biologistički pravac koji se može podijeliti na organicistički i vulgarno darvinistički. 

Najznačajniji predstavnik organicističkog pravca je Herbert Spencer koji je smatrao da za društvo važe zakon evolucije, zakon održanja energije (materije) i borba za opstanak. On je izložio svoj koncept prelaska društva iz niže faze u višu. 
Militaristička faza je faza u kojoj su ljudi organizovani u horde i ukojoj se organizuje čvrsta vojna organizacija i disciplina, odricanje ličnih prava i pokoravanje vojnom vođi. Vremenom to prelazi u despotizam u kome se stvara hijerarhija. 
Industrijska faza je faza u kojoj je ličnost slobodna, pa mogu da dođu do izražaja njene sposobnosti i potrebe. Ovde je borba za opstanak manifestovana tako što preživi ono društvo koje se bolje prilagodi industrijskom radu, ali i koje uvažava lične potrebe. 

Vulgarno darvinistički pravac smatra da se društvo može objasniti samo pomoću zakona o borbi za opstanak. Najznačajniji predstavnik ovog pravca je Ludwig Gumplowicz (1838-1909). On smatra da se u društvu vodi nemilosrna borba između rasa, od kojih su neke više, a neke niže. 

Psihologističke teorije ističu svijest i psihu kao najbitnija svojstva čovjeka. Među prvima sa ovakvim stavovima bio je John Stuart Mill (1806-1873) koji je smatrao da ljudi u društvu zadržavaju ista svojstva kao i pojedinci. Takvo tumačenje se brzo razvijalo i diferenciralo u više pravaca. Najznačajnija tri su individualno-psihološki, kolektivno-psihološki i socijalno-psihološki pravac. 

Individualno-psihološki pravac (koji se razlikuje od socijalne psihologije) objašnjava društvo, kao i sve pojave, procese i odnose u njemu, i zakonitosti društva uopšte, elementima individualne psihe. Gabrijel Tarde (1843-1904) smatra da je ključni element psihe podražavanje. William McDougall (1871-1938) tome dodaje i instinkt. Siegmund Freud (1876-1939) smatra da su ključni elementi nagoni, i to dva ključna: polni nagon i agresivni nagon. Max Weber (1864-1920) smatra da se sve društvene pojave mogu objasniti njihovim unutrašnjim smislom. Zbog toga ne treba ispitivati uzroke pojava, već treba da ih razumeju(idealno-tipske konstrukcije). 

Kolektivno-psihološki pravac nastao je u klasičnoj nemačkoj filozofiji, posebno u Hegelovim djelima. Najistaknutiji predstavnik ovog pravca je Émile Durkheim (1858-1917) kaže da društvo nije prost zbir činilaca, već da ima svoja obeležja i zakonitosti. 

Socijalno-psihološki pravac nastao je sa težnjom da se prevaziđe ekstremnost prethodna dva pravca. 

Najistaknutiji predstavnik je Georges Gurvitch (1897-1965). On, vršeći klasifikaciju sociologije, društvene pojave djeli na strukturalne i na astrukturalne. Struktuirane pojave su i konkretno-apstraktne, tj. to su velike društvene grupe. Astrukturalne pojave su apstraktne i to su mikrosociološke pojave, male društvene grupe. Struktuirane pojave izučava makrosociologija, dok astrukturalne izučava mikrosociologija. Pojave koje izučavaju mikro i makro sociologija, spadaju u sferu horizontalnog pluralizma. Pored ovoga postoji i vertikalni pluralizam koji izučava strukture društva kroz slojeve iz kojih se ono sastoji, i to izučava dubinska sociologija. Prema Gurviču, postoji deset slojeva od kojih se sastoji društvo u vertikalnoj strukturi. To su: 

Bihevioristička sociologija nastoji da objasni društvo, društvene pojave i pojedinačnu psihu kao rezultat društvenog ponašanja pojedinaca, koje je u krajnjoj liniji njihova reakcija na spoljnu sredinu. 

Funkcionalizam je jedan od najuticajnijih pravaca u savremenoj građanskoj sociologiji. Javlja se u tri varijante: prvobitnoj biologističkoj, normativnoj i socijalno-kibernetskoj. Osnovna ideja je shvatanje da je društvo trajna i stabilna struktura, čiji su elementi čvrsto povezani i čine skladan sistem. Svaki element tog sistema ima određenu funkciju, čiji je zadatak da vrši određenu djelatnost koja predstavlja doprinos održavanju sistema, pre svega u stanju harmonične ravnoteže. Osnovni principi su: 

Strukturalizam je preuzet iz socijalne antropologije. Njegova suština je u isticanju, naglašavanju značaja društvene strukture, odnosno u nastojanju da se težište istraživanja društva pomjeri od čovjeka ka strukturi. Glavni predstavnik je Michel Foucault. 

Formalno-sociološki pravac utvrđuje specifičnost predmeta sociologije u formi, odvojeno od sadržaja. Najdalje je otišao Leopold von Wiese sa svojim djelom Sistem opće sociologije. On kaže da sociologija, kao opća nauka o društvu, izučavajući društveno, međuljudsko, izučava odnose između ljudi, a posebne sociologije izučavaju odnose između ljudi i stvari. Shodno tome Wiese konstruiše četiri osnovne kategorije svog sociološkog sistema: 

Marksističko shvatanje svijeta nastalo je u okviru učenja Karla Marksa (1818-1883) i Friedrich Engels (1820-1895) i njihovih sledbenika. Ono predstavlja skup teorija koje se odnose na sva područja objektivne stvarnosti, kao što su filozofska, ekonomska, sociološka, antropološka teorija. Sve ove teorije zajedno predstavljaju cjelinu i označavaju jedinstven pogled na svijet. U okviru njemačke klasne filozofije, najveću idejnu inspiraciju marksizmu dao je Hegel (1770-1831). Preuzimajući od Hegela princip dijalektike, Marks i Engels su mu dali materijalističku sadržinu. 

Učenje britanskih ekonomista XVII i XVIII veka zasnivalo se velikim delom na činjenici da je Engleska tog doba bila najrazvijenija kapitalistička zemlja i da je u tom smislu pružala solidnu iskustvenu osnovu za izučavanje kapitalističkog načina proizvodnje i buržoaskog društva uopšte. Najistaknutiji predstavnici engleske političke ekonomije bili su Adam Smit (1723-1790), čiji je najvažniji rad Istraživanje o uzrocima i prirodi bogatstva naroda i David Ricardo (1779-1823), čiji je najvažniji rad Načela političke ekonimije i oporezivanja. Oni su analizirali rad kao izvor bogatstva i dali temelj radne teorije vrijednosti, koju su kasnije Marks i Engels upotrijebili za stvaranje teorije viška vrijednosti, koja predstavlja suštinu njihovog ekonomskog učenja. 
Socijal-utopistička učenja su takođe doprinjeli marksizmu snažnom kritikom kapitalizma i ukazivanjem na potrebu njegovog ukidanja. Filozofsku osnovu marksizma, dakle, predstavlja jedinstvo filozofskog materijalizma i dijalektike.

U vremenu kada je nastajalo Marksovo učenje o društvu javlja se sociologija kao nauka u djelima Ogista Konta i Herberta Spensera.
Marksizam i sociologija, nastali u isto vrijeme i u sličnim društvenim i političkim uslovima, pokazali su jedan prema drugome krajnju ignoranciju. A u stvari, radilo se o dubokoj i opravdanoj netrpeljivosti. Prvi sociolozi i njihovi kasniji sljedbenici, smatrali su da je Marksovo učenje o društvu opasna ideologija nižih slojeva koji preko nje žele da se domognu vlasti i promene svijet u svoju korist. A Marks i Engels su, u novoj nauci o društvu — sociologiji, vidjeli konzervativnu društvenu misao koja je nastala sa ciljem da autoritetom nauke, ne samo objasni, već i opravda postojeće društvene odnose i na taj način obezbjedi njihovu stabilnost, a po mogućstvu i vječnost.

Svojom teorijom Marks i Engels su zaista željeli da ukinu postojeći i uspostave novi svijet, a kasnije će ta teorija stvarno i poslužiti radničkoj klasi kao sredstvo, oružje u borbi za osvajanje vlasti, promenu svijeta. A i buržoaski sociolozi su svoj veliki teorijski sistem zaista stavili u službu naučne argumentacije za očuvanje klasnog društva buržoaskog tipa.
Istina, Marksovo učenje o društvu nije strogo sociološko jer se tiče i ekonomije, filozofije i antropologije, ali bi se sa aspekta savremene sociologije u manjoj ili većoj mjeri slične primjedbe mogle uputiti i Marksovim savremenicima građanske orijentacije, koji se smatraju gotovo oficijelnim tvorcima sociologije kao nauke.
Suština Marksovog učenja o društvu sadržana je u rečenici: Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest

Sociolozi proučavaju društvo i akcije koje se zbivaju u njemu ispitujući grupe i društvene institucije koje tvore ljudi, kao i različite socijalne, religijske, političke i poslovne organizacije. Također se bave proučavanjem socijalnih interakcija ljudi i grupa, utvrđujući nastanak i razvoj društvenih procesa, analizirajući uticaj aktivnosti grupa na pojedinog člana kao i vice versa. Rezultati socioloških istraživanja su oblik smjernica nastavnicima, donosiocima zakona, administratorima kao i drugim kojima je u interesu rješavanje društvenih problema, rad na postizanju socijalne pravde i poboljšanju opšte sigurnosti.

Sociolozi istražuju makro-strukture i procese koji tvore ili mijenjaju društvene okolnosti, kao što je rasa ili etničnost, rodovi, globalizacija, klasna stratifikacija. Ispituju institucije kao što je porodica i socijalne procese koji predstavljaju devijaciju ili potpune prekide u određenoj društvenoj strukturi kao što je kriminal ili razvod. Također istražuju mikro-procese kao što su interpersonalna interakcija i socijalizacija pojedinaca. Sociolozi se također bave efektima pojava koje danas prolaze kroz duboke promjene a to su spolovi, dobne granice, rase a što sve utiče na svakodnevni život pojedinaca. 

Većina sociologa je posvećena jednoj ili više pojava u društvu kao što su socijalna stratifikacija, socijalna organizacija, socijalna pokretljivost; etnički i rasni odnosi; obrazovanje; porodica; socijalna psihologija; urbana, ruralna, politička i komparativna sociologija; uloge spolova i njihovi odnosi; demografija; gerontologija; kriminologija (kriminalistika); kao i sociološka praksa. Ovo su pokazatelji da se sociologija bavi zaista mnogim dimenzijama društva.

Iako je sociologija, prema Comteovom ubjeđenju, bila predodređena da zauzme sami vrh svih nauka ona danas stoji kao jedna od mnoštva društvenih nauka (kao što su antropologija, ekonomija, političke nauke, psihologija itd.). Svojevremeno sociologija jeste preuzimala dostignuća raznih disciplina kao što je to slučaj i s drugim društvenim naukama. Prvobitno je posebno bila zaokupljena organizacijom u kompleksnim industrijskim društvima. Današnja sociologija širom svijeta je u trendu proučavanja mnogih kultura širom svijeta a pod uticajem i metoda u antropologiji koja je inače više okrenuta kulturološkom aspektu.

Kroz profiliranje sociologije kao zasebne nauke, naučne discipline, usljed promijenjenog povijesno-kulturnog iskustva, kontinuirano se mijenjao sadržaj njenog proučavanja. Analogno tim promjenama su se javljali oponenti koji su osporavali njen naučni legitimitet. 

Tako nailazimo na jedno sociološko-teoretsko stajalište koje sociologija reducira na proučavanje običaja, pravnih i političkih normi. Norme uvijek nastoje da kanaliziraju ljudsko ponašanje prema idealno-tipskoj slici same norme. Ovo stajalište koje osporava legitimitet sociologije definiramo kao normativističko, tj. norma određuje ljudsko ponašanje, kakvo bi trebalo biti. Ako sociologija proučava samo norme, ono što treba biti, a ne realnu, objektivnu stvarnost, onda imamo na djelu utopiju, idealizam, metafiziku.
         
Odlika svake nauke je da proučava objektivnu stvarnost, ono što jeste a ne ono što bi trebalo biti. Sociologija je sa svojim razvojem, sociološke teorije praktično pokazala da i kada proučava norme, pravne i političke kodekse, onda ih proučava sa stajališta materijalne zbilje realnih društvenih i političkih procesa. Na ovaj način sociologija nam daje ključ da se pravo, politika, običajne norme ne mogu objasniti same iz sebe, nego da im ključ leži u materijalnoj zbilji date epohe.
 
Sa stajališta rezultata do kojih je došla sociologija, ovo normativističko stajalište je postalo izlišno. Krajem 19.-og vijek javlja se savremeni, njemački filozof Wilhelm Dilthey, koji će u svom djelu „Konstitucija humanističkih nauka, pod humanističkim naukama podrazumijevati socijalne nauke, zastupati stav na socijalnim naukama, i da po svojoj prirodi, ne mogu biti egzaktne objektivne, kao i prirodne nauke. Ali on je predmet socijalnih nauka reducirao, isključivo na sferu kulture, duhovnog, književnog, umjetničkog, kulturnog stvaralaštva. Ovi kulturni fenomeni prema Diltheyu se ne mogu u potpunosti naučno objasniti, već je naša zadaća prevashodno da otkrijemo, spoznamo značenje kulturnih činjenica i njihovo razumijevnje. Ovdje se zaboravlja da zadaća socijalne nauke ne leži samo u tome, da spozna duhovne fenomene, već se duhovni fenomeni mogu spoznati u kontekstu same historije. 
         
Ovo Diltheyovo stajalište, gdje se nauka sociologije svodi na razumijevanje i značenje, je osporavalo naučni legitimitet socijalne nauke. Ali ono je predstavljalo jak socijalno intelektualni temelj (zavojac) za produbljivanje metodologije kao nauke, u proučavanju socijalne nauke.
         
Wilhelm Dilthey je kategorijju razumijevanja shvatio kao kategoriju objektivne spoznaje. Ova kategorija razumijevanja je prevashodno utemeljena na intuiciji. Kod njega razumijevanje objektivne zbilje nije racionalnog nego intuitivnog karaktera. Intuicija podrazumijeva da čovjek postojeći svijet saznaje putem osjećaja, instikta, unutrašnjih poriva, emocija, a ne racionalnim putem. Stoga je ova kategorija intuicije iracionalnog karaktera, a nauka je prevashodno racionalan, progamiran cilj, čovjekova teološka djelatnost kao takva. 
         
Ovo da se objektivna spoznaja može dokučiti intuicijom, je u krajnjoj konsekvenci, negacija nauke kao takve. Intuicija je dakako pored racionalnog faktora bitan momenat, onom iracionalnom čovjeku, koje određuje njegovo afektivno ponašanje, a nikako put do naučne spoznaje. Intuicija je dakako sadržaj gnoseologije, jer čovjek putem unutrašnjeg doživljaja poima svijet, a to se izražava u njegovim različitim segmentima poimanja i stvaranja umjetnosti, književnosti, slikarstva, poezije i sl. To nisu nauke, već oni sadržaji života baz kojih nema esencije, tj.biti i egzistencije, tj. postojanja čovjeka. Ali, ovu kategoriju intuicije Diltaj nije proučavao kao unutrašnji doživljaj vanjskog svijeta, nego je tu kategoriju nastojao da projektira kao jedan znanstveni princip. 
      
Prema Diltaju, da bi čovjek dokučio objektivnu spoznaju proučavanog predmeta, on mora da se saživi sa tim predmetom. Ovo saživljavanje identifikacija je induktivni čin. Ovdje Diltaj unosi i kategoriju pored afektivnog djelovanja i kategoriju racionalnosti. Kod njega saživljavanje znači upoznavanje sa ovim tipičnim, što je vezano za proučavani predmet.
         
Ove Diltajeve kategorije razumijevanja, značenja i objašnjavanja, je u potpunosti preuzeo jedan drugi njemački socijalista, teoretičar Max Weber, koji će odbaciti Diltajevu kategoriju intuicije. Kategoriju razumijevanja i značenja, uzdići će na najviši epistemološki princip u metodologiji i spoznaji objektivne socijalne zbillje. Upravo one kategorije kod Diltaja, koje su osporavale znanstveni legitimitet socijalne znanosti, kod Webera će u njegovom sociološkom sustavu, postati paradigme naučne metodologije. Weber će u svojim raspravama o sociološkom metodu „politika kao poziv“, „nauka kao poziv“, kategorije razumijevanja i značenja učiniti fundamentom sociološke savremene metode. 
         
Weber će ove kategorije razumijevanja i značenja vezati za uzročno-posljedičnu analizu, što je svrha i cilj svake znanosti, pa i sociologije kao takve. Weber će među prvim sociološkim teoretičarima, na bazi ovih kategorija, osobito razumijevanja i značenja uzročno posljedične analize, spoznati suštinu sa logičko-epistemološkog stajališta naučnog zakona. Ono što je on spoznao, bitne karakteristike naučnog zakona, u svojim radovima o sociološkom metodu, predstavlja i dan danas bitnu konstantu svih socijalnih znanosti. 
         
Prema njemu naučni zakon prevashodno mora bit općeg karaktera. Ova općost nije ništa drugo nego logička, racionalna apstrakcija. Naučni zakon pored općosti mora bit precizan, stalan, konzistentan, nepromjenjiv u temporalnom prostoru. Ovdje se može zaključiti da u historiji sociologije, oni socijalni znanstvenici koji su osporavali njen znanstveni legitimitet, sa svojim teoretskim kategorijama koje su drugi teoretičari preuzeli, Weber od Diltaja, su nezavisno od svoje volje i teorijskih rezultata do kojih su došli, dali svoj doprinos profiliranjuu sociološke metode i teorije kao znanosti. Ali, jedna bitna konstanta svake socijalne znanosti, pošto ona govori o istini, i pošto ona zadire u religijske, etničko-političke, klasn i općenito inerese ljudi, onda se konstantno javljaju teoretičari koji osporavaju njen znanstveni legitimitet. 

         
Osporavajući historijsku i savremenu, imanentnu društvenu zakonitost Gurvič, dakle, negira nužnost historijskog i savremenog socijalnog zakona. Negira društveni determinizam, njegovo stajalište je indeterminističko. Prema ovom indeterminističkom stajalištu, sve zavisi od slobodne volje samog čovjeka. Ovdje je kod Gurviča slobodna volja, kategorija slobode individualna, a ne povijesno-kulturna stvar. 
         
Analogno ovoj teoretskoj poziciji indeterminizma, prema Gurviču, kad sagledavamo historijski hod prijelaza jedne društveno-ekonomske formacije društva feudalizma u kapitalizam, nikako nije povijesna nužnost, te Gurvič smatra da su ljudi iz feudalizma, u zavisnosti od njihove volje mogli izabrati i povijesna, alternativna rješenja. Nužno nisu mogli ući u kapitalizam, mogli su izabrati asocijaciju slobodnih gradova, federaciju ili konfederaciju slobodnih komuna i sl. Ovdje Gurvič čovjeka pregledava prevashodno kao individualno-egzistencijalno slobodno biće, a ne čovjeka u svom povjesno-kulturnom određenju date etničke, nacionalne, religijske, socijalne i klasne skupine. Čovjek je tvorac povjesti i društva, ali ne kao individualno, slobodno, ničim opterećeno biće. Čovjek pravi povjest i i društvo, ali ne pod uvjetima i predpostavkama koje je sam izabrao već pod nasljeđenim i stečenim povijesno-kulturnim uvjetima i predpostavkama, koje nužno determiniraju njegovo ponašanje kao historijskog subjekta, a ovo nužno ponašanje i socijalno djelovanj stvara određene historijske i imanentne, savremene, socijalne zakone koji su opći, imanentni, konzistentni i temporalno određeni. 

Praksa nas uči da u svom povijesno-političkom djelovanju (npr. niz revolucija, od francuske revolucije, pa do kineske), kada je riječ o imanentnom, historijskom i socijalnom zakonu ili zakonima, da je rezultanta tih zakona sve ono što je apriori čovjek zamislio, u svojoj glavi, nego što je historija imanentno izgradila, po svom rezultatu. Ovo Gurvičevo indeterminističko stajalište, savremeno-istorijska i socijalno politička znanost je izbacila kao izlišno i prevaziđeno.

Kada je riječ o svom odnosu općeg, posebnog i pojedinačnog riječ je o logičko-epistemološkim kategorijama koje su logički struktuirane i između sebe se razlikuju, prevashodno u stupnju racionalne općenitosti, odnosno racionalne apstrakcije, a ta općost, posebnost, pojedinačnost je utemeljena u realnom, objektivnom životu. Sama socijalna zbilja ima svoju strukturu, genezu, statiku i dinamiku, i podijeljena je na njene sastavne dijelove, segmente, različite sfere (ekonomske, kulturne, političke, socijalne, državno-pravne itd.). 
         
Kada ljudski um nastoji dokučiti tu objektivnu zbilju, da je misaono racionalno preradi, profilira kroz logičke kategorije, onda on uvijek polazi od datog predmeta. Taj predmet može biti pojedinačan, konkretan - dijalektika konkretnog identiteta koji se može izraziti, upravo, kroz to konkretno, posebno, opće. Riječ je o logičkim kategorijama koje su znanstveno diferencirane. 

Ova znanstvena diferencijacija najbolje se može izraziti u ekonomskoj znanosti. Npr. znanost koju diferenciramo kao ekonomija poduzeća koja se bave konkretnim tipičnim poduzećima, njegovom ekonomskom organizacijom, produktivnošću, intenzivnošću i novostvorenom vrijednošću. Ekonomija poduzeća proučava ono što je tipično za sva poduzeća, određene nacionalne ekonomije ili date ekonomske epohe. Njena raconalna apstrakcija ja na konkretnom nivou. S druge strane, imamo drugu ekonomsku znanost koju definiramo kao nacionalnu ekonomiju, koja se bavi imanentnim, ekonomsko-socijalnim zakonitostima određene nacije, države. Ona je na višem racionalnom stupnju apstrakcije i u odnosu na ekonomiku poduzeća, i ona je posebna društvena znanost. Treća znanost koja se bavi općim ekonomskim zakonima određenih nacija, država, ono što je karakteristično za ekonomske zakonitosti tih nacija-država za datu epohu, bavi se politička ekonomija, koja je opća znanost u odnosu na posebnu nacionalnu ekonomiju. Ali kad političku ekonomiju stavimo u dijelektički odnos sa sociologijom, a sociologija je opća, najopćija znanost, po univerzalnim, globalnim zakonima date epohe, onda se politička ekonomija u odnosu na sociologiju javlja kao posebna društvena znanost. 
         
Kada govorimo o socijalnoj znanosti, riječ je o slijedu logičkih, racionalno-misaonih kategorija koje izražavaju zbiljski, dijalektički odnos objektivne stvarnosti. Filozofska antropologija, npr. postavlja pitanje što je čovjek, kako i na koji način spoznaje svijet, što je njegova egzistencija i esencija. Tada se nađu odgovori, tu prestaje filozofija, a započinje i konstituira se socijalna antropologija, jer sociologija prihvaća naučne odgovore do kojih je došla socijalna antropologija, individualna, psihološka etnologija, etnogeografija, i dr. Znanost što uopćava i diže na viši stepen naučne apstraktnosti, jer sociologija proučavajuću opće socijalne zakone polazi prevashodno od čovjeka, kao rodnog, generičkog bića, koje se realizira u ljudskom rodu.




#Article 45: Filozofija (2957 words)


Filozofija je proučavanje općih i fundamentalnih problema glede postojanja, znanja, moralnih sudova, uma i jezika. Filozofija se razlikuje od ostalih načina rješavanja tih pitanja (kao misticizam i mitologija) sa svojim kritičkim, općenito sistematskim pristupom i oslananjem na razložnom argumentu. Riječ filozofija je porijeklom iz antičke Grčke: filein(voleti) i sofija(mudrost).

Kratke definicije, koje se daju u rječnicima, enciklopedijama ili popularnim prikazima, često su manjkave. Npr. Hrvatski enciklopedijski rječnik definira da je filozofija »logičko i kritičko proučavanje izvora i naravi ljudske misli, znanja i spoznaje«, što filozofiju svodi na jedan njen dio, epistemologiju ili gnoseologiju. 

Druge definicije sadrže pojmove za čije razumijevanje treba filozofsko obrazovanje, pa laiku koji traži osnovni uvid ništa ne govore, ili ga čak dovode u zabludu jer podrazumijeva svakodnevno značenje riječi. Ti se pojmovi također često različito tumače u raznim filozofskim učenjima (ili ih neka učenja sasvim odbacuju). 

Filozofija je univerzalna znanost naravnoga reda. (... est sciencia universalis ordinis naturalis.)

Filozofija grč. (filo... + isp. sofia - mudrost) je 

Riječ filozofija koristimo u jednini za oznaku jedne ljudske misaone aktivnosti i cjeline njenih tvorbi, kao što kažemo umjetnost, znanost isl.

Također se govori o raznim filozofijama gdje se termin filozofija koristi za oznaku učenja (nauka, naučavanja) nekog mislioca ili neke škole (stoička filozofija, Hegelova filozofija isl).

U običnom govoru riječ filozofija često se koristi u širem smislu označujući nečiji svjetonazor, osnovna uvjerenja, ili pak neku posebnu zamisao, ideju, koncepciju. Npr. Njegova je filozofija da u životu treba uživati (hedonizam), Naša je tvrtka bazirana na filozofiji da je kupac uvijek u pravu isl. U odnosu na filozofiju u pravom smislu riječi, to je kao da svakoga tko nacrta neki crtež nazovemo umjetnikom.

U svakodnevnom govoru riječi filozofija i filozof, a posebno glagol filozofirati, često imaju negativno značenje nekoga tko lebdi u oblacima, koji puno mudruje (a bez razloga i rezultata) i sl.

Filozofi naravno to ne vole, ali ponekad takva upotreba riječi izražava opravdanu zamjerku apstraktnosti njihovih spekulacija.

Ipak, češće se odnosi na olako nabacivanje mudrostima, što nije djelatnost pravih filozofa; tako npr. znati da je E = mc2 ne znači biti fizičar. 

Filozofija je misaona aktivnost usmjerena na dosljednost, iscrpnost i sustavnost.

Možemo pokušati približno opisati (a ne definirati) što filozofija jest. U slijedećem opisu korištene su riječi običnog jezika da se opiše o čemu se radi; u zagradama uvodimo neke stručne filozofske termine.

Immanuel Kant svoj kritički idealizam utemeljuje na tri filozofska pitanja:

A sva se pitanja spajaju u jedno: Što je čovjek?

Filozofinja Agnes Heller (druga polovica XX. st.) kaže da filozofija mora čovjeku pružiti odgovor na tri temeljna pitanja o trebanju:

Za filozofiju je osobito značajan postupak primjene nekog pitanja na samo to pitanje.

Filozof se uvijek pita: 

Gornji kratki opis daje osnovnu predodžbu što filozofija jest, pri čemu su koliko je to moguće zahvaćena različite filozofske škole. Pokušaj da se ovaj grubi opis proširi u sustavni prikaz neminovno bi vodio u izlaganje neke posebne filozofije, kao što se obično događa u knjigama naslovljenim Uvod u filozofiju ili slično. Zato je za upoznavanje filozofije kao takve bolji povijesni pristup.

Riječi filozof i filozofija skovane su u VI. st. pne. u Grčkoj. U stalnu upotrebu riječ filozofija stoljeće kasnije uvode Sokrat i Platon. Nakon Platona, Aristotel je zaslužan za ono posebno značenje riječi, koje i danas podrazumijevamo.

Razmatrajući kako se sve riječ koristila tijekom oko tri stoljeća povijesti stare Grčke (te također njoj srodne riječi: mudrost, sofistika, znanost) možemo dobiti dobar (iako ne potpun) uvid u to što i danas pod filozofijom razumijevamo (i također u to, što ne ubrajamo u filozofiju). 

Hrvatski oblik filozofija dolazi od grčkog filosofia. Riječ je skovana od od filia (prijateljstvo, ljubav) , filos (prijatelj, ljubitelj), sofia (mudrost) i sofos (mudrac). Filozofija je dakle, u svojem osnovnom značenju, ljubav prema mudrosti. Filozof je onaj koji iskazuje osobitu žudnju za mudrošću; on, po Platonu, njeguje najviši oblik erosa: ljubav prema istini.

Hrvatska kovanica mudroslovlje danas se rijetko koristi. Ona mijenja smisao riječi u smjeru znanost o mudrosti, zbog nastavka -slovlje (dolazi od -logija, tj. od logos, kao u jezikoslovlje, prirodoslovlje, bogoslovlje). Doslovnom značenju grčke riječi adekvatan bi prijevod bio mudroljublje.

Pitagora je prvi od grčkih mudraca koji se prozvao filozofom. Ciceron navodi:

Platon kaže u dijalogu Fedar da samo za boga priliči reći da je mudar, ne i za čovjeka. Jednako kaže Aristotel u Metafizici: filozof teži mudrosti, koju posjeduje samo bog.

Sokrat je prototip filozofa, koji uvijek traga za smislom i uvijek vodi dijalog. Njega mudracem smatraju ne samo ljudi, nego i bogovi:Apolon je kroz usta delfijske proročice rekao da je Sokrat najmudriji. Međutim, sam Sokrat za sebe kaže »znam samo da ništa ne znam«. Svojom metodom raspravljanja on propituje navodno nepobitne istine i razotkriva lažno znanje.

Postoje naravno i drugi mogući putevi ka mudrosti, npr.: 

Platon u nekoliko svojih dijaloga povezuje termin filia s drugim terminom za ljubav: eros Od tih je dijaloga je najpoznatiji Simposion (odatle naš pojam simpozij).

Pojam eros kod Platona ima bitno drugačije značenje nego kad danas govorimo o erotici, iako veza postoji. Eros je žudnja za lijepim, ali on se ne zaustavlja kod etotike. Od puke žudnje za lijepim tijelom, eros se razvija ka žudnji za ljepotom po sebi, za idejom ljepote, a onda i drugih čistih ideja. Eros je prema tome čovjekov najbolji pomoćnik (synergos) na putu do najviše spoznaje i vrline. Sokrat je, po Platonu, utjelovljenje takvog (istinskog, filozofskog) erosa.

Na početku današnjih pregleda povijesti (zapadne) filozofije stoje mislioci koji su djelovali početkom VI. stoljeća pne., koji su bili zvani mudracima. Kasnije su Grci skovali pojam sedam mudraca; popisi tko spada u tu sedmoricu razlikuju se, pa se navodi ukupno 17 imena (Diels, 10, 1). Diogen Laertije navodi da je Tales iz Mileta bio prvi nazvan mudracem za svog boravka u Ateni 582/581. p.n.e, pa su prema njemu i ova sedmorica nazvani mudracima. (Diels, 11A 1) Platon tvrdi da su oni napisali na hramu u Delfima svima poznate izreke Spoznaj samoga sebe i Ništa previše. (PLAT. Protag. 343A).

Mudraci su ljudi kojima se ljudi dive zbog tajanstvenih znanja koja posjeduju, i zbog dobrih savjeta, koje daju. Riječi i djela koje im legenda pripisuje pokazuju da im se pripisivalo duboko znanje o onome što jest, i o onome što treba činiti (teoretska i praktička mudrost; čisti i praktički um po Kantu. Kasnija ih legenda razmatra kao grupu i iste izreke pripisuju se sad jednome, sad drugome.

Kako je razvoj kritičke misli doveo u pitanje predodžbu da netko zaista posjeduje mudrost, neki su kasnije govorili da »oni nisu bili ni mudraci ni filozofi, već razboriti ljudi i zakonodavci.« (Diels, 10, 1) 

Nasuprot tome, jedan od najvećih filozofa XX. stoljeća, Martin Heidegger, iznosi tvrdnju da su pred-sokratovski mislioci postigli uvid u bitak koji nadmašuje svu kasniju zapadnjačku matafiziku, koja od Platona do suvremene vladavine tehnike živi u zaboravu bitka.

Riječ filozof, skovana je tijekom VI. st. pne. Stoljeće kasnije je već bila u širokoj upotrebi, a Sokrat i Platon daju joj jasno značenje. Također se u to doba, za oznaku čovjeka koji se ističe nekim duhovnim sposobnostima a ipak nije mudrac (sofos) koristila riječ sofist; tek kasnije, zahvaljujući Platonovoj kritici sofista, riječ dobiva negativno značenje.

Prvi koji je uveo novu kovanicu možda je bio Pitagora (oko 580-500 g.pne.); njemu pripisuju da je filozofiju u Grčku donio iz Egipta (Diels, 14, 4). Ciceron navodi da je Pitagora prvi sebe nazvao filozofom uspoređujući se s onim koji na Olimpijske igre dolazi samo gledati, za razliku od takmičara koji teže za slavom i kladioničara koji teže za dobitkom.

Neki pak smatraju da je prvi koji je upotrijebio taj pojam bio Heraklit (540–480. pne.), kojem se pripisuje izjava da »filozofi moraju biti znalci veoma mnogih stvari«. (fr. 35) 

Mnogoznalaštvo je po Heraklitu preduvjet za filozofiju, ali samo po sebi nije dovoljno. Mudrost je spoznavanje onog što upravlja stvarima: »Jedno je naime mudrost: spoznavati duhovnu moć koja upravlja sve kroz sve« (fr. 41). To se ne može vidjeti očima: »nevidljiva harmonija jača je od vidljive« (fr. 54). Tu duhovnu moć i nevidljivu harmoniju (bitak) naziva Heraklit logos, tj. riječ ili govor.

To pouzdanje u moć jezika, uvjerenje da je svijet u svojem temelju logičan, da bitak ima strukturu govora (diskurzivnu strukturu), pa se ljudskim govorom (dijalektikom i logikom) može doći do uvida u ono po čemu jest sve što jest (bitak), temeljna je pretenzija koja utemeljuje filozofiju kao racionalnu djelatnost. To uvjerenje, na svoj način, preuzima i kršćanska teologija. 

Pitagorejci su pak tvrdili, da osnova svijeta nije riječ, nego broj. To ih je vodilo u složenu mistiku brojeva: njihovo naslućivanje važnosti matematike nije se moglo plodotvorno primijeniti u istraživanju prirode tijekom slijedećih 2000 godina jer je matematika bila nedovoljno razvijena. 

U V. stoljeću pne., Herodot (484–424. pne.) i Tukidid (oko 460 - oko 396. pne.) koriste riječ filozofija za oznaku ljubavi prema znanju i kulturi općenito. Herodot u svojoj Historiji upotreblja glagol filozofirati govoreći o Solonu, jednom od sedam mudraca.

Solona se u historiji ne spominje kao filozofa. On je bio državnik, donio je novi atenski ustav 594. pne. Bio je dakle društveno angažiran, daleko od filozofa kao neutralnog promatrača u Pitagorinom smislu. Povijesni prikazi razvoja filozofije obično počinju od Talesa, koji djeluje u Ateni (i zaslužuje naslov sofos) desetak godina kasnije.

Taj raskol na teorijsku mudrost koju donosi filozofija i praktičnu mudrost političara ili državnika (a onda i filozofa, koji napusti područje teorije i poželi svoje ideje primijeniti da bi promijenio svijet) ostaje aktualan kroz cijelu povijest filozofije do današnjeg dana. (Odličan primjer je sukob između pitagorejca Ludwiga Wittgensteina i solonista Karla Poppera; pogledajte članak Wittgensteinov žarač.)

U to je doba u upotrebi i riječ sofist, koja je tek kasnije dobila pogrdno značenje. Herodot je nazvao sofistima Solona i Protagoru, koje inače nazivahu mudracima (sofos). Publije Elije Aristid, koji piše u II st.n.e, otuda zaključuje: »Mislim da je riječ sofist bila opći naziv, a da se pod filozofijom podrazumijevala neka ljubav prema lijepom i zaokupljenost teorijom, opća kultura - a ne kao danas.« (Diels, 79, 1)

Herodota i Tukidida ne navode u povijesti kao filozofe. Njihov rad, međutim, od bitnog je značaja za nastanak pojma znanost, a filozofiju je Aristotel definirao kao jednu od znanosti. :Oni su prvi, koji na području historije, geografije i etnografije teže objektivnoj istini: prikazati stvari onakvima kakve jesu, odbacujući fantazije, predrasude i prosudbe. Marljivo su prikupljali informacije o prošlim događajima i o stranim zemljama iz svih dostupnih izvora (uključujući i neprijatelje s kojima su Grci ratovali); sustavno ih i metodski jedinstveno sređivali i iznosili na (koliko je moguće) neutralan način (Herodot kaže: »ne mogu dati svoj sud, ja samo izvještavam«). 

Taj pojam preuzima Aristotel i unutar njega filozofiju određuje kao jednu od znanosti.

U Sokratovoj osobi, osim ljubavi prema mudrosti, utjelovljena je i druga temeljna osobina filozofije: korištenje razgovora (raz-govor, dijeljenje govora, prema dija-log, dijeljenje logosa) kao klljučne metode. Sam Sokrat nije ništa zapisivao, samo je razgovarao sa svojim sugrađanima. Razgovor ovdje nije samo puka metoda, jer govor, logos, kako smo vidjeli gore kod Heraklita, ujedno označava temeljnu harmoniju (strukturu) svijeta. 

U dijalogu Fedar Platon razjašnjava pojam dijalektika (od grčkog dialektikos: koji se odnosi na raspravljanje) kao filozofske metode. Da bismo shvatili bit nekog predmeta, moramo pojam tog predmeta razmatrati u odnosu prema drugim pojmovima. Moramo sagledati kako pojmovi proizlaze jedni iz drugih. Platon (odnosno Sokrat u dijalogu) razlaže da se pojam može odnositi prema višem pojmu koji ga obuhvaća (rod, rodni pojam) ili prema nižim pojmovima koji iz njega proizlaze (vrsta, vrstni pojam). Zato se dijalektička misao kreće u dva smjera: uspinjanje (sinagoge ili sinopsis) i spuštanje (diairesis). »To ja volim, o Fedre, naime te razdiobe i ta sažimanja, da bih mogao i govoriti i misliti.« (Fedar, 266b) 

Filozofija, odnosno rezultati njenih dijalektičkih razmatranja, mora biti osnova za retoriku, koja je »umijeće vođenja duše«. Sofistička retorika, koja ljude zavodi praznim trikovima, po Platonu je opsjenarstvo. To je zloupotreba umijeća, kao što liječnik svoje umijeće može zloupotrijebiti da nekome nanese štetu, umjesto da ga izliječi.

Filozofski dijalog, vođen dijalektičkim umijećem, u Sokratovoj i PLatonovoj metodi treba dovesti do uvida, do razumijevanja skrivene istine: »Ako se sve pojedine danosti s trudom ispituju jedna naspram drugoj, imena i pojmovne odredbe, nazori i opažanja, i osporavaju u dobrohotnim osporavanjima, od ljudi koji pritom bez zavisti rabe pitanje i odgovor, onda iznad svakog pojedinog bljesne uvid i razumijevanje.« (Platonovo Sedmo pismo, Ep. VII, 344b)

Ovaj uvid, jednom kad je zadobiven dijalektičkim razmatranjem, najbolje se prenosi drugima u dijaloškoj formi, smatraju Platon i njegovi sljedbenici u Akademiji, i to u neposrednom, živom razgovoru. Zapisani dijalog je tek oponašanje ovakvih živih razgovora. 

Sam Platon, međutim, koristi i mitopoetski jezik tamo gdje dijalektičko razvijanje pojmova nije dovoljno ili nije dostatno. Tako su npr. teza o besmrtnosti duše i prikaz njenog života poslije tjelesne smrti, koji se sreću u više Platonih dijaloga, preneseni iz dionizijskih misterija.

Aristotel, Platonov učenik koji se kasnije odvojio od Akademije i zasnovao vlastitu školu (peripatetici), napušta u svojim knjigama Platonovu formu dijaloga. On piše rasprave u modernom smislu riječi.

Metoda filozofije nije više samo dijalektika, razmatranje usmjereno na postizanje uvida; no logos ostaje i cilj i sredstvo. U raspravi se teži sustavnom i potpunom ispitivanju pojmova, što u živom dijalogu može biti zanemareno. Filozof razlaže logos koristeći vlastiti um, na temelju svojih uvida u zbilju, te uvida u mišljenja ranijih filozofa. 

Takva metoda dobiva naziv logika. Logika je kod Aristotela znanost o logosu. Ona proučava oblike (forme) mišljenja, koji su u vezi s oblicima bitka. 

Filozofija je kod Aristotela jedna među znanostima. Definirana je kao motriteljska (teorijska) znanost, koja teži istini radi nje same. (U Metafizici se pojavljuje i sintagma motriteljska filozofija koja je zapravo pleonazam.) 

Filozofija je znanost »misaonog promatranja«, odnosno teorijska znanost (riječ theoria označava misaono ili zunanstveno motrenje ili promatranje). Svrha filozofije je spoznaja istine; spoznati istinu (odnosno biti mudar) znači spoznati uzroke. (Metafizika, II 1, 993b) Najtočnije su pak one znanosti koje se bave prvim počelima i uzrocima. (Metafizika I 982a) Odatle je filozofija (mudrost, metafizika) »znanstveno istraživanje prvih počelâ i uzrokâ«. 
Spoznaji prvih počela i uzroka teži se zbog istine same, ne zbog vanjskih svrha. Tako je ona »jedina slobodna među znanostima, jer jedina je ona radi sebe same«. (Metafizika I 2, 982b) »I tako su sve znanosti nužnije od nje, ali bolja nije ni jedna.« (Metafizika I 2, 983a)

Motriteljske znanosti Aristotel dijeli na matematiku, naravoslovlje i bogoslovlje (teologiju. 

Bogoslovlje je kod Aristotela znanost o onom najvišem, o prvim načelima bitka. Ono se
bavi spoznajom »onoga što je vječno, nepokretno i izdvojivo«. Ono je »prvotna znanost«. 
(Metafizika, VI 1, 1026a) Aristotel ga naziva i prva filozofija, a također i jednostavno sofia, mudrost (postoji određeno preklapanje i nedosljednost u korištenju pojmova filozofija, mudrost, znanost i teologija). 

Tek u rimsko doba počinje se za prvu filozofiju koristiti naziv metafizika (lat. metaphysica), koji dolazi od grč. ta meta ta phisika, »ono što dolazi iza fizike«. 

Riječ teologija dobiva u okviru kršćanske (kasnije i islamske) religije posebno značenje tumačenja Objave. Tako nastaje napetost između teologije i filozofije i problem odnosa dviju istina, što je jedan od osnovnih problema srednjovjekovne filozofije.

Modifikacijom spomenute Aristotelove podjele motriteljskih znanosti na tri dijela u helensko i rimsko doba koristi se podjela filozofije na logiku, fiziku i etiku. Fizika (tj. naravoslovlje) obuhvaća sve prirodne znanosti u našem smislu riječi. U srednjem vijeku često se logika i fizika spajaju kao teorijska filozofija, dok je etika praktična filozofija. (Windelbland, str. 60) Teologija je, kako je spomenuto, izdvojena. Dodana je pak kao posebna disciplina etika, koja se bavi pojmovima dobra i zla, onim što se treba i onim što se ne smije činiti. 

Aristotel je u spisu Nikomahova etika uveo pojam praktična filozofija, koja se dijeli na etiku, ekonomiku i politiku. Mislioci kasnijeg doba nisu bili zainteresirani za ekonomiku kao umijeće i tek u novom vijeku nastaje ekonomija kao posebna znanost. Politika također tek u renesansi ponovo postaje tema filozofije politike. Etika je međutim uvijek bila, i do danas je ostala, jedna id ključnih filozofskih disciplina.

Matematika je nakon Aristotela također izdvojena iz općeg pojma filozofije. Ona je postala posebna struka, koja zahtijeva naporno studiranje i usvajanje specifičnog načina mišljenja. Više se nije moglo slijediti Platonovo načelo, koje je stajalo na ulazu u Akademiju: »Neka ne ulazi tko ne zna matematiku.« Tako je ostalo i do danas.

Logiku je kao posebnu znanost utemeljio upravo Aristotel. Više od 2000 godina u njoj je bilo malo inovacija. U XIX. stoljeću u filozofiji matematike, koja nastoji sigurno utemeljiti matematički način spoznavanja, pojavljuje se problem odnosa matematike i logike. U XX. st. logika dramatično razvija svoj formalni instrumentarij i postaje posebna struka, koja zahtijeva naporni studij i isti formalni način mišenja kao i matematika.

Naravoslovlje ostaje dio filozofije, kao filozofija prirode, sve do XIX. st. Tada se stvara pojam prirodne znanosti i njihova podjela na različite znanosti i discipline. Međutim, faktički već od XVII. st. se filozofija prirode razvila u posebnu disciplinu. 

U XIX i XX st. metode i izvori sigurnosti prirodnih i društvenih znanosti predmet su intenzivnih filozofskih istraživanja. Egzaktnost prirodnih znanosti postaje opći ideal, koji često i sociolozi i drugi, a osobito ekonomisti, nastoje slijediti. To međutim dovodi i do reakcije, tvrdnje da u duhovnim znanostima egzaktnost nije ni moguća ni poželjna. 

S druge strane dostignuća prirodnih znanosti i matematike, koja dramatično mijenjaju ustaljene pojmove i tresu osnove same znanosti (npr. teorija relativnosti i kvantna fizika), navode znanstvenike na filozofska promišljanja, a filozofe da se za znanost zainteresiraju. 

Treći element odnosa prirodnih znanosti i filozofije jesu etičke i političke dvojbe koje izaziva nevjerojatno uspješna primjena znanosti kao tehnike. Znanost mijenja svijet, ali tko od toga zapravo ima korist? Da li je to dobro? Treba li i dalje činiti isto što i dosad?

Ovdje su navedeni neki pojmovi o kojima postoje posebni članci.

i drugi:

Ovdje navodimo literturu koja je u članku direktno spomenuta ili citirana. Pogledajte također, za raznu uvodnu literaturu, članak Uvodi u filozofiju!

Za dalju literaturu pogledajte članak Uvodi u filozofiju.




#Article 46: Bolzano (459 words)


Bolzano (latinski: Bauzanum, njemački: Bozen, ladino: Balsan / Bulsan) je glavni grad talijanske provincije Bolzano u regiji Trentino-Južni Tirol. Grad ima 102.575 stanovnika.

Bolzano je biskupski grad na sjeveroistoku Italije, uz granicu austrijskog Tirola. Grad leži na ušću rijeka Talvera i Isarco, nešto sjeveroistočnije od njihovog ušća u Adige. Bolzano je sa tri strane okružen visokim planinama, jedino se prema jugu širi plodna dolina, tako da je zaštićen od hladnih vjetrova sa sjevera. Zahvaljujući tome iako je duboko u Alpama u toj dolini uspjeva grožđe, voće i povrće, a grad ima blagu klimu pa ga rado posjećuju turisti.

O Bolzanu se prije srednjeg vijeka nezna gotovo ništa. Zna se da je od 680 bio feudalni posjed bavarskih grofova. Car Svetog rimskog carstva Konrad II dao ga je kao feud - 1027. biskupima iz Trenta. Kako je Bolzano ležao na tada važnom trgovačkom putu između Verone odnosno Trenta i Austrije, postao je predmet spora i sukoba između biskupa iz Trenta i bavarskih grofova. Ti sukobi trajali su do 1531. kad je Bolzano konačno pripao grofovima. To je formalizirano 1805. kad je Bolzano zajedno s Tirolom pripojen Bavarskoj, koja se odmah zatim 1809. ujedinila sa Austrijskim Carstvom.

Zbog bavarske aneksije, izbila je pobuna koju je vodio Andreas Hofer, ona je ugušena tek nakon ujedinjenja 1809. Austrijsko Carstvo vladalo je Bolzanom sve do kraja Prvog svjetskog rata kad je 1918. pripao Kraljevini Italiji. Dugotrajna austrijska vladavina, imala je za posljedicu da je većina stanovnika govorila njemački i osjećala se tako. Zbog tog je talijanska fašistička vlada, naselila po Bolzanu velik broj Talijana, što je s druge strane izazvalo otpor njemačkog stanovništva. On se osobito razbuktao nakon Drugog svjetskog rata, kad se tražilo da grad pripadne Austriji, ili da mu se da velik stupanj autonomije. Zbog tog je talijanska u dva navrata 1947. i 1969. donosila zakone o kulturnoj autonomiji Južnog Tirola. Grad je za vrijeme Drugog svjetskog rata u više navrata pretrpio teška bombardiranja od strane Savezničke avijacije, pa je historijski centar grada bio gadno razrušen. On je nakon rata potpuno restauriran i danas odiše austrijskom arhitekturom.

Historijskim centrom grada dominiraju gotička katedrala Maria Himmelfahrt (12. – 14. vijek), župna crkva Gries iz 14. i 15. vijeka, nekadašnji dominikanski samostan, sa freskama u klaustru i kapelama i franjevačka crkva iz 14. vijeka. Uz to je tu i Maretsch (Mareccio) dvorac iz 13. vijeka, kojem je naknadno dograđeno pet tornjeva (u njemu se danas nalazi gradski arhiv) i dvorac Runkelstein (Roncolo) oslikan muralima sa viteškim prizorima (oko 1400). Bolzano je i univerzitetski grad poznat po svom muzičkom konzervatoriju.

Bolzano je industrijski grad u kom se proizvode vozila, metalurški, elektrotehnički i tekstilni proizvodi. Kako je centar poljoprivrednog kraja, proizvodi se i vino i ostali prehrambeni proizvodi, a za lokalnu ekonomiju važan je i turizam.




#Article 47: Stanice duhova (483 words)


Stanice duhova je najčešći srpskohrvatski prevod nemačke reči Geisterbahnhöfe. Ovaj izraz se upotrebljava da bi opisao određene stanice Berlinskog U-voza i S-voza, koje su bile zatvorene za vreme podele Berlina tokom Hladnog rata.

Avgusta 1961. istočnonemačka vlada gradi Berlinski zid, koji je označio kraj slobode kretanja između Istočnog i Zapadnog Berlina. Kao rezultat, berlinski javni prevoz koji se prostirao po čitavom Berlinu, je takođe podeljen u dva različita sisteme. Neke U-voz i S-voz linije su u potpunosti ostale u jednom delu grada, a neke u drugom; neke linije su bile podeljene na granici, pa su vozovi morali saobraćati do nje. 

Međutim, 3 linije - U-voz linije U6 i U8 i jedna S-voz linija (Sever-jug linija), su prolazile najvećim delom kroz Zapadni Berlin, ali su prolazile i kroz relativno mali deo grada koji je pripadao Istočnoj Nemačkoj. Te linije su nastavile da služe stanovnicima Zapadnog Berlina; vozovi nisu stajali na stanicama lociranim u Istočnom Berlinu. Zbog tehničkih razloga nisu morali da usporavaju dok su kroz njih prolazili.

Naziv geistbahnhof je uskoro sve češće prihvatan za ove sablasne zatvorene stanice od strane Zapadnjaka koji si ih gledali kroz prozore dok su kroz njih prolazili. Ovaj naziv nikad nije zvanično prihvaćen; na zapadnoberlinskim mapama iz tog perioda, te stanice su jednostavno nazivane Banhöfe, auf denen de Züge nicht halten - Stanice na kojima voz ne staje.. Istočnonemačke mape nisu „raspoznavale“ nikakve stanice u zapadnom delu grada.

Stanica Fridrihštrase (Friedrichstraße), koja se nalazila u istočnom delu, nije bila stanica duhova, već je služila kao stanica za presedanje sa linije U6 na nekoliko S-voz stanica. Zapadnjaci su mogli da idu s jedne na drugu platformu stanice bez pokazivanja dokumenata. 

Situacija sa stanicama je više nego zanimljiva, ali i komplikovana. Linije na kojima su se nalazile su bile od vitalnog značaja za Zapadni Berlin, ali zbog toga što su se stanice nalazile na teritoriji Istočne Nemačke, stvorio se problem oko održavanja šina na tom delu linije. Ako bi se voz u tom delu pokvario, putnici su morali da čekaju istočnonemačku graničnu policiju da bi ih propratila iz stanice. Vlada Istočne Nemačke je jasno rekla da je ovo problem koji bi omogućio mogući ilegalni prelazak državne granice. Ali, ova situacija je kao status kvo, trajala punih 28 godina.

Posle pada Berlinskog zida, novembra 1989, grad i Nemačka vlada su uložili značajna sredstva za obnovu metro sistema. Sistem je kompletno restauiran 2002, a prva stanica duhova je otvorena 11. novembra 1989, dva dana posle pada Berlinskog zida. Tokom nemačkog ujedinjenja 1990, sve stanice duhova su ponovo otvorene. Prvi koji su ulazili u njih su ostavljali svoje potpise na zidovima stanica koji se nisu menjali od 1961.

Ono što sledi je potpuna lista berlinskih stanica duhova. Molimo Vas, shvatite da lista uključuje samo one stanice u Istočnoj Nemačkoj kroz koje su zapadni vozovi prolazili bez zaustavljanja; postojale su i druge stanice na obe strane koje su bile zatvorene tokom podele.

Voz Sever-jug 




#Article 48: Berlin (1248 words)


Berlin () najveći je i glavni grad Nemačke sa 3.440.441 stanovnika (31. 3. 2010.) Pre Drugog svetskog rata imao je 4.5 miliona. Berlin je drugi po redu najveći grad Europske unije posle Londona. Od 1949. do 1990. bio je podeljen na Istočni Berlin i Zapadni Berlin.

Berlin je smešten na rekama Špreji i Hafel na severoistoku Nemačke. Berlin je jedna od 16 nemačkih država, i sa svih strana je okružen državom Brandenburg.

Prema Kepenovoj klasifikaciji klimata Berlin ima umerenokontinentalnu klimu.

Leta su topla sa srednjom maksimalnom temperaturom između 22 i 25 °C, i srednjom minimalnom temeraturom u intervalu od 12 do 14 °C, dok su zime hladne sa prosečnom najvišom temperaturom od 4 °C i prosečnom najnižom temperaturom imeđu -2 i 0 °C. Proleće i jesen su obično prohladni. Centar Berlina poseduje svoju mikroklimu, jer zgrade zadržavaju toplotu. Zbog toga, temperature u gradu mogu biti i do 4 °C veće od temperatura u prigradskim oblastima.

Kiša pada ravnomerno tokom cele godine, a godišnji prosek padavina je 570 mm. Iako lake snežne padavine obično traju od decembra do marta, snežni pokrivač se ne zadržava dugo. Međutim, zima 2009/2010. je bila izuzetak, jer je snežni pokrivač bio prisutan od kraja decembra do početka marta.

Berlin je postao nezavisna država danom nemačkog reujedinjenja 3. oktobra 1990, i jedna je od tri države u Nemačkoj koja je ujedno i grad (pored Hamburga i Bremena).

Bivši Zapadni Berlin, je bio država od osnivanja Zapadne Nemačke 23. maja 1949, ali je bio oslonjen na zapadne vojne zaveznika, i nije bio tehnički deo Zapadne Nemačke. Istočni Berlin je bio glavni grad Istočne Nemačke od 1949 do 1990, što je bilo protivno dogovoru četiri najveće sile.

Berlinom upravlja Senat Berlina, koji se sastoji od Gradonačelnika i 8 senatora, koji imaju ministarski status. Gradonačelnik je predstavnik države Berlin. Trenutno, ovo mesto pripada Klausu Voverajtu (SPD).

Gradski i državni parlament se naziva “Abgeordnetenhaus“ ili kuća predstavnika građana.

Berlin je podeljen na 12 opština.

Svaka svaka opština ima vladu (Bezirksamt), koja se sastoji od pet ministara i predsednika varoši.

Oko 720. godine dva Slovenska plemena, naselila su Berlinski region. Heveleri su se naselili kraj reke Hafel, sa njihovim glavnom naseobinom Brenaborom, kasnije nazvanim kao grad Brandeburg. Bliže reci Špreji, u današnjoj gradskoj varoši Kopernik, naselili su se Šprevani.

Heveleri su osnovali drugo mesto pored reke Havel oko 750. Ono je tada bilo najbliže današnjem Brlinu, i zvalo se Špandov (današnji Špandau). Špandau i Kopernik, zaštićeni zidinama oko 825, su bile glavne naseobine sve do 11. veka.

Berlin je jedan od najmlađih evropskih gradova, koji je osnovan u 12. veku. Grad se sastojao od dva naselja, Berlina i Kulna, na obe strane reke Špreje, u današnjoj varoši Mite (Mitte – sredina). Kuln se prvi put pominje u dokumentima 28. oktobra 1237, a Berlin 1244. Nažalost, gradski centar izgoreo je 1830, kada je uništeno veliki broj spisa iz tadašnjeg vremena.

Oba naselja su formirala trgovačku uniju 1307, i participirala u Hanseu. Nihovo jedinstvo trajalo je oko 400 godina, sve dok se Kuln i Berlin nisu ujedinili pod imenom Berlin 1709, uključujući i prigradska naselja Fridrihsverder, Dorotenštad i Fridrihštad. 

Nije ostalo mnogo tragova od ovih nekadašnjih naselja, ali neki se mogu videti u Nikolaivirtelu pored Rataus Rotes (opština Rotes) i Klošterkirhe (Klošter crkve) pored Aleksandarplaca.

Prva gradska palata je građena pored obale reke Špreje od 1443. do 1451. U to vreme Berlin-Kuln je imao oko osam hiljada stanovnika. 1576. bubonska kuga je ubila oko 4000 ljudi u gradu.

Tokom Tridesetogodišnjeg rata (1618-1648), broj stanovnika u Berlinu je opao sa 10.000 na 6.000.

Godine 1640. Fridrih Viliam preuzeo je vlast u u Brandeburgu. Tokom njegove vladavine, Berlin je dostigao 20.000 stanovnika i postao značajan centralnoevropski grad.

Bulevar sa šest redova drveća je postavljen između parka Tirgarten i Palate 1647. godine. Bulevar je nazvan Unter den Linten.

Nekoliko godina kasnije, konstruisan je Dorotenštad na severozapadu reke Špre - na Špre ostrvu gde se nalazila Palata. Od 1688. Fridrihštad je izgrađen i naseljen.

Najveći utisak koji se stekne prilikom posete Berlinu je veliki diskontinuitet, koji reflektuje komplikovanu istoriju Nemačke u dvadesetom veku. Isto tako, bio je sedište Pruskih kraljeva. Broj stanovnika Berlina nije napredovao tokom 19. veka, naročito kada je postao prestonica Nemačkog Carstva (1871). Bio je glavni grad Nemačke Vajmarske Republike i kada je Nemačka bila nacistička. Tokom ovog perioda, Adolf Hitler je imao velike planove za transformaciju Belina, jer ga je mrzeo i mislio je da je najružniji grad na svetu. Albert Šper je bio Hitlerov glavni arhitekta, koji je napravio velike planove za preuređenje Berlina.

Na mestu gde se Rajhstag danas nalazi, planirano je da se napravi Velika Dvorana, 250m visoka i sedam puta veća o Bazilike sv. Petra u Rimu. U nju bi moglo da stane 170.000 ljudi, a oni koji su je planirali, govorili su da bi se iz nje moglo upravljati oblacima i kišom. Planirana je Avenija Pobede široka 23 metara a dugačka 56 km. Na drugom kraju, trebala je da se napravi nova železnička stanica, a pored nje aerodom Tempelof.

Danas je samo nekoliko građevina preostalo iz nacističkog perioda: internacionalni aerodrom Tempelof, Olimpijski Stadion, i ulična rasveta ne nekoliko mesta u gradu. Hitlerova Kancelarija Rajha je uništena od strane Sovjeta, a ostaci su posluzili da se napravi Sovjetski memorijalni centar u Treptauer parku u Berlinu.

Pred kraj Drugog svetskog rata, Berlin je bio unišen 70% zahvaljujući savezničim radarima i uličnim borbama. Zbog toga nazvan je „Vremenskom nulom“ što je značilo novi početak za grad. Veliki Berlin je podeljen u četiri sektora od strane Saveznika, Londonskim protokolom (1944): 

Berlin je bio smešten u sred sovjetske okupacione zone Nemačke i postao prirodna tačka suprotstavljenih strana u Hladnom ratu. Kada je 26. juna otpočela Staljinova Berlinska blokada, zapadni saveznici su Zapadni Berlin znadbevali tzv. vazdušnim liftom (die Luftbrücke), nazvan od strane Berlinaca.

Berlinski sovjetski sektor, Istočni Berlin, je postao glavni grad istočne Nemačke, kada je formirana iz Sovjetske okupacione zone u oktobru 1949. Zapadne Nemačke je formirana 23. maja 1949. iz američkih, britanskih, i francuskih zona, glavni grad je bio u Bonnu. 13. avgusta 1961. napravljen je Berlinski zid, razdvojivši Zapadni Berlin od Istočnog i ostatka Nemačke. 

Šezdesetih godina dvadesetog veka, Berlin je bio centar evropskih studentskih protesta.

Berlinski zid je probijen 9. novembra 1989. Tokom Nemačkog reujedinjenja 3. oktobra 1990, zid je skoro potpuno srušen. Ostali su mali delovi, koji najviše služe kao podsetnici i turističke atrakcije. Nemački Bundestag je juna 1991. izglasao odluku da se glavni grad Nemačke Bon, preseli u Berlin. Berlin je ponovo postao glavni grad Nemačke. Ministri i vladina administracija su se u Berlin preselili 1997/1998.

Najpoznatija građevina u svetu a istovremeno i obeležje Berlina je Brandenburška Kapija. Druge građevine poznate izvan Nemačke su Rajhstag, Televizijski toranj i Kolona Pobede. Simbol na grbu Berlina je medved. Berlinski medvedi-drugari Buddy Bears koji su bili kreirani 2001-ve godine važe danas kao neoficijelni simbol modernog, otvorenog Berlina, koji, kako je Ban ki-Mon rekao ’’u svetu prenose poruku harmonije i mira’’.

Berlinski zoološki vrt, stariji od dva zoo-vrta, smešten u centru grada, je osnovan 1844. godine, i danas se smatra za najbogatiju zbirku različitih živih vrsta na svetu. Između ostalog, bio je dom polarnom medvedu Knutu, koji je u njemu i rođen, decembra 2006.

Drugi berlinski zoo-vrt, Tirpark Fridrihsfelde, osnovan 1955. godine u parku istorijskog zamka Fridrihsfelde u predgrađu Lihtenberga, je, po svojoj površini, najveći zoološki vrt u Evropi. U odnosu na Berlinski zoološki vrt poseduje veću zbirku reptila.

Članak je sa Vikipedije na engleskom jeziku preveo  i zbog toga se u njemu mogu naći eventualne stilske i gramatičke greške.




#Article 49: Fenička križaljka (125 words)


Fenička križaljka, križaljka koja se rješava kao i svaka druga, samo što se riješeni pojam upisuje u lik bez samoglasnika. Nazvana je feničkom zato što stari Feničani nisu imali slova za samoglasnike, nego samo za suglasnike (konsonante), njih 22.

Jedna takva križaljka objavljena je u zagrebačkom Kvizu broj 53 (str. 34, autor Jovan Nedić):

 J G S L V N K
 M R T R █ P P
 S N R █ K T C
 T Č █ P L K T
 V R J D N S T
 
 VODORAVNO: Jugoslavenka / Murter - pop / 
 sonar - okatac / tuč - polukat / vrijednost.
 
 OKOMITO: jamstvo / graničar / sitar - j / 
 Lar - upad / v - kolan / neopitekus / kapacitet.




#Article 50: Oračev hod (155 words)


Oračev hod (grč. bustrofedon), križaljkaška varijacija koja se rješava na način kako su jedno vrijeme pisali stari Grci, Etruščani i dr.: vodoravni redovi teku naizmjence slijevo nadesno i obratno, a okomiti stupci od gore prema dolje i obratno.

Prva takva križaljka (pod nazivom četverosmjerna križaljka) vjerovatno je objavljena u bjelovarskom Čvoru broj 9 (1. V. 1969, str. 9; autor: Slavko Lončar), a za nju se ponekad upotrebljavao naziv lončarovka.

Jedna takva križaljka objavljena je i u bjelovarskoj Čvor-križaljci broj 101 (15. XI. 1974, str. 7; autor: Jovan Nedić). Parni redovi i stupci čitaju se zdesna nalijevo odn. od dolje prema gore:

 R A T A R S T V O
 A C I T S I L O S
 D A N I █ P A K T
 O R █ K U S █ A A
 S █ B I H A R █ V
 T U A N O R T S A




#Article 51: Dušan Bjelan (151 words)


Dušan Bjelan (Poljica, 25. IV. 1915. - Zagreb, 12. XI. 1971), agronom i profesor. Zagonetaštvom se počeo baviti u ranoj mladosti i već 1932. godine objavljuje prve zagonetke. Tiskano mu je blizu 3.000 različitih zagonetaka, većinom križaljki (neke su objavljene i posmrtno) u zagrebačkim listovima Problem i Sfinga, beogradskom IKS-u i svim izdanjima Enigmatskog kluba u Beogradu. Posljednjih godina sastavljao je slijep (od 1968), u čemu mu je pomagala njegova supruga. Brojni sastavci objavljeni su mu s potpisima Dušan, Duško i ing. D. Bjelan.

 D(ušan) Bjelan: Magični kvadrat, 
 Enigma, I, 7, 5 - 20. X. 1951.
 -------------
 U N A K R S T
 N E G R I T I
 A G R E G A T
 K R E M O N A
 R I G O D O N
 S T A N O V I
 T I T A N I T
 -------------
  - stari provansalski ples




#Article 52: Busovača (171 words)


Busovača, naselje i sjedište istoimene opštine sjeverozapadno od Sarajeva; 2.720 stanovnika (1981). Leži na putu Sarajevo-Travnik-Jajce. Naselje se razvilo na aluvijalnoj ravni donjeg toka Ivančice, nedaleko od njenog ušća u rijeku Kozicu (pritok Lašve). Okružena je planinama Ščit, Kruščica, Busovačka planina i Vranica. U privredi naselja izdvajaju se pogoni građevinske i drvne industrije. Na području busovačke opštine nalaze se mineralni izvori u Busovači, Oselištu i Klokotima. Busovača se prvi put spominje 1371. godine u trgovačkom ugovoru kojim mjesno stanovništvo prodaje Mlečanima izvjesnu količinu gvožđa.

Bare, Bukovci, Buselji, Busovača, Carica, Dobraljevo, Dolac, Donja Rovna, Gornja Rovna, Grablje, Granice, Gusti Grab, Hozanovići, Hrasno, Javor, Jazvine, Jelinak, Kaćuni, Kaonik, Katići, Kovačevac, Krčevine, Krvavičići, Kula, Kupres, Lončari, Lugovi, Mehurići, Merdani, Mihaljevići, Milavice, Nezirovići, Očehnići, Oselište, Podbare, Podjele, Podstijena, Polje, Potoci, Prosje, Putiš, Ravan, Skradno, Solakovići, Strane, Stubica, Šudine, Turići i Zarače.

 
Od imena Busovača objavio je Živan Perić anagram ČUVA BOSA... u Eureci broj 874 (9. V. 1990), a Jovan Nedić lažnu adresu SAVO AČ - UB  također u Eureci broj 69 (16. XI. 1974).




#Article 53: Sarajevo (2873 words)


Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine i njen najveći urbani, kulturni, ekonomski i prometni centar, glavni grad Federacije Bosne i Hercegovine i sjedište Sarajevskog kantona, koje prema procjenama ima 688,354 stanovnika. Kroz grad protiče rijeka Miljacka, a u neposrednoj blizini grada je i izvorište rijeke Bosne, sa popularnim izletištem Sarajlija, Vrelom Bosne. Oko grada su olimpijske planine: Jahorina, Bjelašnica, Igman, Treskavica i Trebević, koji su posebno tokom zimskih mjeseci omiljena izletišta Sarajlija i turista iz cijeloga svijeta.

Grad Sarajevo sjedište je najveće visokoškolske ustanove u zemlji, Univerziteta Sarajevo, te niza drugih visokoškolskih ustanova, čime se svrstava u red najvećih univerzitetskih centara u cijeloj regiji jugoistočne Evrope. Uz nekoliko nacionalnih i gradskih pozorišnih kuća, muzeja i kulturnih institucija, Sarajevo je i važno mjesto na kulturnoj mapi ovog dijela evropskog kontinenta. Svake je godine grad na rijeci Miljacki domaćin niza kulturnih festivala međunarodnog karaktera, među kojima su najznačajniji: Sarajevski filmski festival (SFF), Sarajevski jazz festival, ljetni kulturni festival Baščaršijske noći, teatarski festival novih produkcija MESS, Sarajevska zima i Svjetski televizijski festival orijentalne muzike.
Urbanu sliku grada karakteriziraju brojni sakralni objekti, džamije iz osmanskog perioda, pravoslavne, katoličke i evangelističke crkve, sinagoga i drugi kulturno-historijski spomenici.
Sarajevo je relativno mali grad u usporedbi s velikim, svjetskim metropolama, ali je njegovo ime kroz bogat duhovni, historijski i prirodni izgled, poznatije od nekih većih svjetskih gradova. 1914. godine u Sarajevu su ubijeni austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand i njegova supruga Sophie, čime je otpočeo Prvi svjetski rat. Sedamdeset godina kasnije, 1984. godine u gradu se održavaju 14. Zimske olimpijske igre. Tokom ranih 1990-ih godina ime grada je često bilo na naslovnicama dnevnih novina u cijelome svijetu, jer se tu vodio jedan od najkrvavijih ratova u novijoj evropskoj historiji. Grad je 1.425 dana bio pod stalnom opsadom srpskih snaga. U napadima je 10.615 ljudi svih nacionalnosti izgubilo život, od toga 1.601 dijete, a skoro 50.000 ih je bilo povrijeđeno.

Sarajevo se nalazi gotovo u samom geografskom središtu Bosne i Hercegovine i zaprema površinu od 142 km². Centralni dijelovi grada smješteni su u kompozitnoj Sarajevskoj kotlini koja se pruža od istoka prema zapadu i završava u Sarajevskom polju, a najstariji dijelovi grada (Vratnik, Bistrik, Hrid, Kovači, Alifakovac) su na padinama okolnih bregova.

Kroz grad od istoka prema zapadu protiče rijeka Miljacka, koja nastaje od nekoliko vrela u podnožju planina Romanije i Jahorine. U zapadnom dijelu Sarajevskog polja, na području prigradskog naselja Ilidža, izvire jedna od najvećih rijeka u Bosni i Hercegovini, Bosna, koja nastaje od tridesetak manjih izvora u podnožju planine Igman, stvarajući jedinstven park prirode - Vrelo Bosne.

Centar grada Sarajeva leži na nadmorskoj visini od 511 metara iznad površine mora. Najnižu nadmorsku visinu u sarajevskoj kotlini ima naselje Ilidža sa 498 m, dok viši dijelovi grada i prigradska naselja na padinama okolnih brda: Grdonj i Hum na sjeveru, Borja na istoku i padine Trebevića na jugu, leže na prosječnoj nadmorskoj visini od 900 metara. Grad okružuju šumoviti obronci olimpijskih planina jedinstvene ljepote, čiji vrhovi prelaze 2000 metara visine: Bjelašnica (2067 m), Jahorina(1916 m), Igman, Treskavica i Trebević (1629 m).

Klima u Sarajevu je umjerena i blago kontinentalna. Prosječna godišnja temperatura iznosi 9,5 °C, a prosječna količina oborina je oko 900 mm. Najtopliji mjesec je august, a najhladniji januar. Najviše oborina je u septembru, dok je najmanje u martu.
Najniža zabilježena temperatura je -21,8 °C (24. januara 1963.), najviša 37,4 °C (24. jula 1987.).

Obronci obližnjih planina bogati su šumom. Crnogorica (jela, smrča, ariš i bor) i bjelogorica (breza, topola i lijeska) se prepliću i čine prirodu u okolini grada neobično lijepom. 1939. godine botaničar K. Mali osnovao je Botanički vrt na Trebeviću, koji je u drugom svjetskom ratu u potpunosti uništen. 1948. godine na visini od 1530 m zasađen je rasadnik, botanički arboretum Šumarskog fakulteta. 
Zadnjim ratom najvećim dijelom je uništen šumski fond.

Historija prvih ljudskih naselja na području Sarajeva seže do mlađeg kamenog doba. Nakon perioda neolita, ilirske i rimske vladavine, u 7. stoljeću ovdje se naseljavaju Slaveni. U povelji iz 13. stoljeća područje Sarajeva je dio bosanske samostalne države Vrhbosna. O ovom vremenu svjedoče nadgrobni spomenici jedinstveni u svijetu - stećci. Nedaleko od Sarajeva, u selu Hreša pronađeno je 30 stećaka. Najljepši krase vrt Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Dolaskom Turaka 1435. i padom utvrde Hodidjed, na obalama Miljacke nastaje grad Sarajevo. Osnivačem Sarajeva smatra se Isa-beg Ishaković, koji je 1462. izdao naredbu o formiranju grada, sagradio prvu džamiju, dvor, most i nekoliko javnih ustanova. 1507. grad se prvi put pominje svojim današnjim imenom (ime od Saraj-ovasi, „polje oko dvora“).
Intenzivni razvoj zanatstva i trgovine brzo su od Sarajeva stvorili bogat grad, raskrsnicu religija i kultura, trgovačkih puteva i putnika. U 16. vijeku to je bio jedan od najbogatijih gradova u ovom dijelu Evrope, kada su izgrađene i neke kapitalne građevine koje i danas predstavljaju bisere arhitekture i civilizacije tog doba. Tada je u Sarajevu, kao zadužbina vezira Gazi Husrev-bega otvorena i Visoka škola Kuršumli-medresa, koja je podsjećala na univerzitete u drugim velikim gradovima Evrope. 1531. izgrađena Gazihusrev-begova džamija najpoznatija je građevina starog Sarajeva i jedan od najvećih sakralnih spomenika islamske arhitekture na Balkanu. Iz ovog vremena su Imaret, bezistani i hamami. Tih godina je izgrađena i stara pravoslavna crkva. Bogato Sarajevo u 17. stoljeću bijaše jedno od balkanskih cuda, kudikamo najvažniji grad u unutrašnjosti zapadno od Soluna. „Zlatno doba“ prekinut će požar 1697., kada je austrijski princ Eugen von Savoyen sa 8500 vojnika ušao u grad i do temelja ga zapalio. 

Od 1850. je Sarajevo glavni grad Bosne, provincije Osmanskog carstva. U grad se doseljavaju Jevreji Sefardi, poslije izgona iz Španije, grade sinagoge, a istovremeno nastaju pravoslavne, katoličke i evangelističke crkve i katedrala. Sarajevo je na malom prostoru našlo mjesta za sve četiri velike svjetske religije, kulture i civilizacije. Dugotrajni suživot je stvorio posebnu kulturu i multinacionalni duh, koji je izdržao mnoge historijske izazove.

Poslije Prvog svjetskog rata, koji je otpočeo agresijom AustroUgarske na Srbiju, uz izgovor atentatom na austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda u Sarajevu, grad ulazi u sastav jugoslavenske države: Kraljevine SHS, a potom i Kraljevine Jugoslavije. Sarajevo je izloženo snažnim uticajima Beograda, pa ipak ostaje uglavnom na margini interesa tadašnjeg režima i dinastije Karađorđevića. Arhitektonska slika grada ostaje gotovo nepromijenjena, industrija nazaduje, društvena nezadovoljstva radnika rastu i Sarajevo, kao grad, između dva svjetska rata, uglavnom stagnira i privredno i ekonomski nazaduje.
Letargiju u koju je grad zapao prekidaju protesti i štrajkovi radnika i napredne sarajevske inteligencije.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1941. do 1945. grad je pripadao dijelu Nezavisne Države Hrvatske, nakon čijeg sloma i kraja rata 1945.postaje upravni, kulturni i ekonomski centar SR Bosne i Hercegovine, jedne od ukupno šest republika SFR Jugoslavije. U gradu se razvija industrija, ekonomija, a školstvo i kultura čine ga glavnim gradom. Osniva se Univerzitet, Akademija nauka i umjetnosti, brojni muzeji i galerije, naučne instituticije, radio-televizija. Broj stanovnika grada raste na više od 500.000. Takvom kosmopolitskom i modernom gradu Olimpijski komitet povjerava organizaciju XIV Zimskih olimpijskih igara, koje su sa velikim uspjehom održane 1984.

Društvene i političke promjene u tadašnjoj Jugoslaviji dovele su do prvih političkih izbora 1992. na kojima je izabrano Predsjedništvo BiH. Predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, raspisao je građanski referendum o samostalnosti BiH. To je dovelo do stvaranja nezavisne i suverene države Bosne i Hercegovine. Neslaganjem vojnog vrha JNA i četveročlanog Predsjedništva SFRJ s većinskom odlukom naroda BiH, dolazi do izbijanja međunacionalnih sukoba, stvaranja nacionalnih paravojnih formacija i agresije na Bosnu i Hercegovinu, a posebno na njen glavni grad, Sarajevo. Vojna agresija Srpske vojske i formacija (JNA je tu bila već skoro 50 godina), imala je za cilj uništavanje visokih civilizacijskih vrijednosti i tekovina multikulturalnog društva, koje su na ovom prostoru stvarane vijekovima, te istrjebljenje svih onih naroda koji nisu odgovarali u mononacionalnu kompoziciju velikodržavnih projekata. Sam grad Sarajevo, bio je pod fizičkom blokadom gotovo 3,5 godine, u neprestanim vojnim akcijama pretrpio je ogromna materijalna razaranja i brojne ljudske gubitke. Snajperskom i artiljerijskom vatrom snaga ubijeno je 10.615 ljudi, među kojima je bilo 1.601 dijete, a skoro 50.000 stanovnika Sarajeva bilo je ranjeno. Spaljena je gradska Vijećnica u kojoj je bila smještena Narodna i Univerzitetska biblioteka, a mnogi kulturno-historijski, stambeni i vjerski objekti u gradu su oštećeni.

Sarajevo je ipak sačuvalo one civilizacijske vrijednosti koje su ga činile jedinstvenim kosmopolitskim centrom. Posebno mjesto u gradu Sarajevu zauzima i Šehidsko mezarje Kovači, mjesto na kojem su ukopani mnogi sinovi grada. Na mezarju Kovači, među ostalim šehidima je ukopan i prvi predsjednik nezavisne i suverene BiH Alija Izetbegović, po svojoj želji, sa ostalim borcima Armije BiH.

Grad Sarajevo se sastoji od četiri gradske općine: Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad, a zajedno sa susjednim općinama čini Kanton Sarajevo, koji je u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine.

Grad Sarajevo prije zadnjeg rata  činilo je deset općina: Centar, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Stari Grad, Trnovo i Vogošća.

Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma i reintengracije pojedinih naselja, nastaje Kanton Sarajevo, unutar kog se formira Grad Sarajevo od četiri općine.

Sa druge strane većina teritorije općina Pale i Trnovo, te neka naselja koja su ostala u Republici Srpskoj kao Kasindo, Lukavica, Hreša itd. čine grad Istočno Sarajevo. Istočno Sarajevo se do odluke Ustavnog suda o neustavnosti naziva zvalo Srpsko Sarajevo. Zvanično Istočno Sarajevo čine: Istočni Stari Grad, Istočna Ilidža, Istočno Novo Sarajevo, Pale, Trnovo RS i Sokolac.

Broj stanovnika u Sarajevu se vidljivo povećava; 1910. godine Sarajevo je imalo 57.040 stanovnika, 1931. godine 78.180, a 1961. 143.120 stanovnika, naprema 401.118 stanovnika u decembru 2002. godine.  Među brojnim ekonomskim znakovima, 1997. godine je otvorena Centralna banka Bosne i Hercegovine i 2002. je počela sa radom Sarajevska berza. Velika gradska baza proizvodnje, administracije i turizma, kombinirana sa velikim informalnim tržištem, čini grad ekonomskim regionom Bosne i Hercegovine.Sarajevo je imalo veoma razvijenu industriju i ekonomiju tokom perioda S.R.Bosne i Hercegovine,i imalo je veoma jaka preduzeća,od kojih su mnoga od izvoza i prisutnosti na stranim tržištima sa godišnjim prihodima u milijardama USD$,a mnoga od njih su radila u kooperaciji sa svjetskim brandovim,kao što su Wolkswagen TAS fabrika automobila Sarajevo od 1972,Coca Cola od 1975,Marlboro Fabrika Duhana Sarajevo ,SKF Sweden od 1967,itd.Samo je nekolicina preduzeća izvršila uspješnu tranziciju na Liberalno-tržišnu ekonomiju. Sarajevska industrija sada uključuje industriju duhanskih proizvoda, namještaja,građevinskog materijala,itd Kompanije smještene u Sarajevu su BH Airlines , BH Telecom, Bosnalijek, Energopetrol, Fabrika duhana Sarajevo i Sarajevska pivara.

Sarajevo ima jaku turističku ponudu i Lonely Planet je gradu dao 43. mjesto na listi najposjećenijih gradova u svijetu u 2006. godini.  Sportski turizam koristi skijaške terene olimpijskih igara iz 1984, na obližnjim planinama Bjelašnici, Igmanu, Jahorini i Treskavici. 600 godina historije Sarajeva čini turističku ponudu zanimljivom. Sarajevo je usluživalo putnike tokom vijekova i predstavljalo važan trgovinski centar kako tokom Osmanskog carstva i perioda Austro-Ugarske vlasti, tako i u svojoj novijoj historiji.

Kao glavni i najveći grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo je medijski centar u zemlji. Većina komunikacijskih i medijskih infrastruktura je uništena tokom rata, ali rekonstrukcija koju je vodio visoki predstavnik Bosne i Hercegovine je pomogla modernizaciji medija.  Internet je ponovo postao dostupan u gradu 1995.

Oslobođenje, osnovano 1943, su najstarije sarajevske dnevne novine i jedine koje su preživjele rat. Ipak, iako kvalitetno iznad, tiražem su ove novine iza Dnevnog Avaza, osnovanog 1995. i Jutarnjih novina.  U druge lokalne periodične novine spadaju novine Hrvatska riječ na hrvatskom jeziku i magazin Start, kao i sedmične novine Slobodna Bosna i BH dani i mjesečne novine Express Magazin.

Bosanskohercegovačka televizija i Federalna televizija su državne TV stanice, jedne od tri u Bosni i Hercegovini. Druge stanice u gradu su NRTV Studio 99, NTV Hayat, Open Broadcast Network, Face TV, TV1, TV Kantona Sarajevo i TV Alfa. Postoje nezavisne, privatne i institucionalne radio stanice, poput Radija M, RSG, Radio Antena, eFM studentskog radija, Radija 202 (do prve polovine 2010.) i Radija BIR. Pored ovih, i Radio Slobodna Evropa, kao i nekoliko američkih i zapadno-evropskih stanica.

Sarajevo je središte cestovnog prometa u BiH. Sedam magistralnih puteva povezuje grad sa ostalim dijelovima zemlje. Na sjever M5 u pravcu Travnika, Banja Luke i Bihaća, M17 ka Zenici i Doboju, kao i M18 prema Tuzli, na istok vode M5 prema Višegradu i Goraždu, kao i M19 ka Zvorniku. Na jug vodi M18 preko Foče za Dubrovnik, a na zapad M17 u pravcu Mostara.
Od 2003. Sarajevo je povezano autoputom A1, sa mjestima Ilijaš, Visoko i Kakanj. Planirani evropski autoput, koridor 5C, prolazi kraj Sarajeva, povezivajući ga sa Budimpeštom na sjeveru i sa Pločama na jugu. 

Položaj Sarajeva, uske gradske ulice i nedostatak parkinga ograničavaju automobilski promet u gradu. U vrijeme Olimpijskih igara, grad je dobio dio zaobilaznice, što je djelomice olakšalo prometnu situaciju, no 2,6 km i dva tunela koja su trebala povezati naselja Ciglane i Pofalići, zbog nedostatka novca, još nisu u potpunosti završeni. Sam centar grada pretvoren je '70.tih godina u pješačku zonu. Dvije glavne ulice u gradu su Titova i Zmaja od Bosne. 
Električni tramvaji sa sedam tramvajskih linija GRAS , koji su u službi od 1885, su najstarija vrsta javnog prijevoza u gradu.  
Naselja Dobrinja i Vogošća od 80.tih godina povezana su sa centrom grada trolejbuskim linijama. Za vrijeme rata prekinuta trolejbuska veza sa Vogošćom je u obnovi. Danas u gradu postoji pet trolejbuskih, te mnogo autobuskih linija, koje autobusima i za Sarajevo specifičnim minibusima (kombibus), strme i teško dostupne dijelove grada povezuju sa centrom. Javni gradski prijevoz nudi firma JKP GRAS Sarajevo.

Glavna željeznička stanica u Sarajevu se nalazi u sjevernom dijelu grada. Grad je dnevno željeznicom povezan sa Zagrebom, Beogradom i Pločama, a od 2002. ponovo sa Budimpeštom. Dobro razgranatom autobuskom mrežom, Sarajevo je dostupno iz bilo kojeg pravca.

Međunarodni аerodrom Sarajevo (SJJ) smješten je desetak kilometara jugozapadno od centra grada, u naselju Butmir. Otvoren je 1969. i sa 2.600 m dugom pistom povezuje Sarajevo sa evropskim gradovima. Tokom rata aerodrom se koristio za letove UN-a i transport humanitarne pomoći. Od Dejtonskog sporazuma iz 1996. godine, aerodrom je otvoren za putničke letove avionskih kompanija BH Airlines, Austrian Airlines, Alitalia, Lufthansa, Jat Airways, Croatia Airlines i drugih. U 2004., 397,000 putnika je prošlo kroz sarajevski aerodrom, za razliku od samo 25,000 iz 1996. godine. 

U Sarajevu su, po podatcima iz 2000. godine, u sklopu Javne ustanove „Djeca Sarajeva“, 25 vrtića u kojima boravi 2090 djece. U 46 osnovnih škola od 1. do 9. razreda je 16036 učenika. U gradu su 33 srednje škole sa 19457 učenika. 
Sarajevski univerzitet osnovan je '40.tih godina i čine ga 18 fakulteta, 3 teološka fakulteta, 3 akademije i 2 visoke škole. Tokom rata 1993. izgorjela je Nacionalna i Univerzitetska biblioteka, sa najvećom literarnom zbirkom jugoistočne Evrope.

Sarajevo je kroz historiju bilo središte mnogih različitih religija i etničkih grupa. Grad je bogat muzejima: Muzej Sarajeva, Ars Aevi muzej umjetnosti, Zemaljski muzej, Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Olimpijski muzej, Brusa bezistan, Muzej Sarajevo 1878.-1918., Muzej Jevreja BiH i Muzej literature i teatralne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Galerije Sarajeva su: Umjetnička galerija BiH, Collegium Artisticum, Mak, Roman Petrović, 10m², Novi hram, Atelje-zbirka Safet Zec, Galerija Mersada Berbera 'EA', Paleta, Galerija Sveti Anto, Boris Smoje, Mala galerija, Galerija Kicoš i dr.
U gradu je također smješteno Narodno pozorište, osnovano 1919, kao i Kamerni teatar 55, Pozorište mladih i Sarajevski ratni teatar SARTR. Druge kulturne institucije uključuju Sarajevski kulturni centar, Sarajevsku biblioteku, Umjetničku galeriju BiH i Bošnjački institut.

Ratna uništavanja,  kao i rekonstrukcija, brojnih uništenih kulturnih i vjerskih objekata, kao što su Gazi Husrev-begova biblioteka, Nacionalna biblioteka, Orijentalni institut i Muzej olimpijskih igara 1984, doveli su do donošenja zakona o zaštiti kulture i kulturnih institucija.

Sarajevo je grad brojnih poznatih bosanskih pjesnika i mislilaca. Nobelovac Ivo Andrić je dio svog života proveo u Sarajevu, kao i pjesnici i književnici Silvije Strahimir Kranjčević, Isak Samokovlija, Mak Dizdar, Duško Trifunović, slikari Mersad Berber, Safet Zec, kao i režiser Oskarovac Danis Tanović. Dobitnik Nobelove nagrade za hemiju Vladimir Prelog rođen je u Sarajevu, kao i režiseri Dino Mustafić, Jasmila Žbanić, Benjamin Filipović, Pjer Žalica, Ademir Kenović i Emir Kusturica.

Sarajevo Film Festival, pokrenut 1995, je postao premijerni filmski festival na Balkanu. Sarajevska zima, Sarajevski jazz festival su poznati, kao i Baščaršijske noći, ljetni kulturni, muzički i plesni događaj.

Sarajevska muzička scena se razvila u gradu između 1961 i 1991. Ova vrsta muzike je počela sa grupama poput Indexa, Bijelog dugmeta i pjevača i tekstopisca Jadranke Stojaković i Kemala Montena. Nastavila je u 1980im, sa SCH, Plavim orkestrom, Zabranjenim pušenjem, Valentinom i Crvenom jabukom. Nakon rata, irska rock grupa U2 je bila prva strana grupa koji je održala koncert u gradu.

Najpopularniji sportovi su nogomet, košarka i rukomet. Sportski život se prvenstveno odvija kroz dva sportska društva, SD Željezničar i SD Bosna. Oba sportska društva imaju sportske sekcije u više sportskih grana. Među velikim brojem sportskih kolektiva u gradu se ističu nogometni klubovi Željezničar i Sarajevo, rukometni klubovi Željezničar i Bosna, muški košarkaški klub Bosna, evropski prvak 1979. i ženski rukometni klub Željezničar šahovski klubovi Bosna , Željezničar i odbojkaški klub invalida Fantomi i Spid. 

Grad je bio domaćin Zimskih olimpijskih igara 1984. godine.

Sarajevo je u partnerstvu sa sljedećim gradovima:

Sarajevo se može pohvaliti dobro očuvanim starim trgovačkim dijelom grada, Baščaršijom, koja je nastala u periodu osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Ovaj dio grada obiluje jedinstvenim arhitektonskim ostvarenjima osmanske gradske arhitekture, među kojima su brojne potkupolne džamije, te tradicionalne forme orijentalne arhitekture poput: konaka, hanova i bezistana. Nakon barbarskih razaranja tokom proteklog rata Baščaršija je ponovo obnovljena na opću radost Sarajlija i njihovih gostiju.




#Article 54: Izvori (141 words)


Ovo je popis izvora kojima se služe sastavljači križaljki odn. ukrštenica. Taj popis može poslužiti i za referenciranje s pojedinih stranica Wikipedije kad se želi reći odakle potječe neki podatak ili kad se čitaoca želi uputiti na dalje istraživanje.

Izvori su navedeni pod uobičajenim kraticama, nazivima ili prezimenima autora.

U perspektivi ovo bi mogao postati popis svih takvih izvora: atlasa, enciklopedija, imenika, leksikona, priručnika, rječnika, itd.

Izdavackog preduzeca Pravoslavna rec iz Novog Sada.Za ovo izdanje izdavac je te godine dobio priznanje IZDAVACKI PODUHVAT GODINE,
na Medjunarodnom sajmu knjiga u Beogradu.
Monografija sadrzi objasnjenja svih pojmova bogoslovskog,crkveno-prakticnog i istorijskog karaktera koji se ticu Pravoslavne crkve,njenog ucenja i zivota,a sastavljena je na osnovu najboljih istrazivanja u oblasti bogoslovskog znanja.
Enciklopedija je prevod sa ruskog jezika.
Stampana je na cirilici.
Obim 1.000 stranica.
Format 20,5 x 29,5.
Stampa u koloru.
Tvrd povez.
Visokokvalitetan papir.




#Article 55: Troslovi-A (1178 words)


Pregled svih mogućih troslovnih kratica (skraćenica, akronima, oznaka, inicijala i riječi od AAA do AŽŽ. Troslovi obojeni crveno još nemaju svoga članka.




#Article 56: Potsdamer Platz (269 words)


Potsdamer plac ili Potstadmski trg (nemački: Potsdamer Platz) je važan trg i saobraćajni čvor Berlina – glavnog grada Nemačke. Ime je dobio po Potsdamu, gradu nadomak Berlina.

Dvadestih i tridesetih godina dvadesetog veka, bio je jedan od najopterećenijih saobraćajnica u celoj Evropi. Većina zgrada je uništena snažnim bombardovanjem Berlina tokom Drugog svetskog rata. Kada je grad podeljen na Istočni Berlin i Zapadni Berlin posle rata, trg je podeljen na dva dela. Godine 1963, kada je izgrađen Berlinski zid, ovo područje grada je postalo totalno izolovano.

Posle pada zida 1989, Rodžer Voters organizovao je spektakularni koncert grupe The Wall 21. jula 1990, kako bi obeležio kraj podele između Istočne i Zapadne Nemačke. Posle toga, Potsdamer plac bio je prostor na kome su se održavali mnogi koncerti superzvezda.

Posle 1990. Trg je ponovo privukao pažnju kao atraktivna lokacija u blizini samog centra grada. Gradske vlasti su odlučile da površinu podele na četiri dela, koje bi bile prodate investitorima i na kojima bi se izgradile nove zgrade. Tokom period izgradnje, Potsdamer plac je postao najveće gradilište u Evropi.

Drugi po redu najveći deo pripao je japanskoj korporaciji Soni, koja tu izgradila novo predstavništvo za Evropu. Ovaj Soni Centar, arhitekte Helmuta Jana, impersivna je građevina od gvožđa i stakla, napravljena tako da reprezentuje pravu modernu arhitekturu Berlina.

Ceo projekt je i dalje tema mogih diskusija oko opravdanosti gradnje ovakvih komercijalnih zgrada. Isto tako, trg dnevno poseti 70.000 turista. U svako doba dana trg je pun ljudi i postao je neizbežna stanica svakog posetioca Berlina. 

Na Potsdamer placu se nalazi nekoliko bioskopa, filmska akademija i muzej filma. Tu se održava i Berlinski filmski festival.




#Article 57: Jovan Cvijić (1141 words)


Jovan Cvijić (Loznica, 12. oktobra 1865. – Beograd, 16. januara 1927.), srpski geograf. Predsednik Srpske kraljevske akademije i rektor Beogradskog univerziteta.

Jovan Cvijić je rođen 12.oktobra (29. septembra po starom kalendaru) 1865. godine u Loznici. Otac mu se zvao Todor Cvijic poznat kao trgovac. Majka mu se zvala Marija, rođena Avramović, iz Korenite, sela u oblasti Jadar, što se nalazi blizu manastira Tronoše i Tršića rodnog sela Vuka Karadžića. Osnovnu školu je završio u Loznici, a nižu gimnaziju u Loznici i Šapcu. Višu gimnaziju je završio u Beogradu, u Prvoj beogradskoj gimnaziji.

Po završetku gimnazije, 1884. godine, hteo je da studira medicinu u inostranstvu, međutim loznička opština nije mogla da stipendira njegovo školovanje u inostranstvu. Tada mu je njegov profesor iz šabačke gimnazije Vladimir Karić, predložio da sluša studije geografije na Velikoj školi u Beogradu. Cvijić ga je poslušao i iste godine upisao Prirodno-matematički odsek Velike škole u Beogradu. Ove studije je završio 1888. godine. Jednu školsku godinu 1888/89. je radio kao predavač u Drugoj beogradskoj gimnaziji. Potom je 1889. upisao studije fizičke geografije i geologije na Bečkom univerzitetu kao državni pitomac. Studije u Beču je završio 1892. a već 1893. godine je doktorirao na istom univerzitetu sa tezom „Das Karstphänomen“.

Marta 1893. postao je redovni profesor Filozofskog fakulteta Velike škole u Beogradu. U prvo vreme predavao je fizičku geografiju i etnografiju, a zatim samo geografiju.

Naukom se počeo baviti još kao student Velike škole i tada je nastao njegov rad „Prilog geografskoj terminologiji našoj“, a nastavio kao srednjoškolski profesor i bečki student proučavajući kraške pojave u istočnoj Srbiji, Istri i Jadranskom primorju i na osnovu toga objavio više radova i svoju disertaciju. Čitav život posvetio je proučavanju Srbije i Balkanskog poluostrva, putujući skoro svake godine po Balkanu.

Osim čisto geografskih proučavanja, bavio se i geologijom (geomorfologijom, tektonikom, paleogeografijom, neotektonikom). Njegova monografija o karstu izazvala je veoma povoljne ocene u evropskim naučnim krugovima, a pristupna akademska beseda o strukturi i podeli planina Balkanskog poluostrva na osnovu geološko-tektonske građe proslavila ga je kao prvog južnoslovenskog geotektoničara. I u geografskim delima Cvijić je uvek uključivao geologiju. Dvotomna „Geomorfologija“ ni danas nije izgubila aktuelnost i predstavlja izvanrednu polaznu osnovu u savremenim proučavanjima. Bavio se proučavanjem balkanskih psiholoških tipova.

Prilikom osnivanja Beogradskog univerziteta 1905. bio je među prvih osam redovnih profesora koji su zatim birali ceo ostali nastavni kadar, jer tada su svi profesori i saradnici ukinute Velike škole stavljeni na raspolaganje. 

Osnovao je Geografski zavod Filozofskog fakulteta 1893. godine i bio njegov upravnik od osnivanja do 1927. godine. Zajedno sa grupom geografa i prirodnjaka osnovao je Srpsko geografsko društvo 1910. u Beogradu. Bio je predsednik ovog društva od osnivanja do svoje smrti. Bio je dva puta rektor Beogradskog univerziteta 1906/07 i 1919/20. 

Postao je naučnik svetskog glasa i dobio je mnoga priznanja. Dopisni član Srpske kraljevske akademije postao je 5. februara 1896, a redovni član 4. februara 1899. Postavljen je ukazom za predsednika Srpske kraljevske akademije, 12. aprila 1921. Na ovom položaju bio je do svoje smrti 1927. godine. Osim toga bio je dopisni član Akademije nauka SSSR, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Učenog društva Parnasos (Atina), počasni doktor Sorbone i Češkog univerziteta (Prag). Bio je počasni član mnogih geografskih, etnografskih, prirodnjačkih i drugih društava širom sveta (Petrograd, Budimpešta, Bukurešt, ...). Bio je nosilac engleske, francuske i američke medalje za naučne radove.

Preko trideset godina je putovao kroz naše krajeve, što je rezultiralo brojnim radovima i utemeljenjem antropogeografske škole.
Ono što karakteriše njegov naučni rad, jeste uticaj klime i reljefa na građu (morfologiju čoveka, naglašavajući praktično među prvima da je čovek ekosenzibilno biće. Kad se radi o formiranju antropoloških tipova, Cvijić u primarne faktore ubraja socijalnu strukturu, odnosno zanimanje, endogamiju i egzogamiju, kao i migracije. Posebno je naglašeno delovanje geografske sredine na etnopsihološke karakteristike stanovništva. - Osnovnu koncepciju ovakvog stava je dao u radu Antropogeografski problemi Balkanskog poluostrva, što je prošireno u Balkanskom poluostrvu i južnoslovenskim zemljama (Cvijić, J.: Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, II, Beograd 1931.) Ovaj rad je najpre objavljen na francuskom jeziku, a potom 1922. godine znatno proširen i štampan na srpskom jeziku.

Za trideset i nekoliko godina intenzivnog naučnog rada objavio je mnoga značajna dela. Jedno od najvažnijih dela je „Balkansko poluostrvo“. 

Važnija dela (vezana za geologiju): 

Neki autori smatraju da je Cvijić, usled zanimanja za političko napredovanje Srbije, često gubio svoju naučnu objektivnost, pa se određeni segmenti njegovog rada koriste kao naučno opravdanje velikosrpske politike. Cvijić se zalagao za teritorijalno proširenje Kraljevine Srbije ka jugu, na oblasti u kojima Srbi nisu činili većinsko stanovništvo. To se posebno odnosilo na makedonske i severno-albanske oblasti, čije je pripajanje, prema Cvijićevom mišljenju, Srbiji bilo neophodno za ekonomski razvoj. On je smatrao da je odlukama Berlinskog kongresa “Srbija opkoljena zemlja” a Srbi “uhapšen narod”, i da Srbija mora izaći na more da bi se osamostalila. U ostvarivanju te politike Cvijić je branio pravo Srbije na severnu Albaniju uprkos nesrpskom stanovništvu tih oblasti: 

Cvijić je opisivao kosovske i severne Albance kao mešance, poarbanašene Srbe, odnosno prikrivene Srbe, koji su samo mimikrijom oponašali prave Albance, čime je relatizovao njihovu etničku prednost i podupirao pretenzije srpske države na njihove oblasti.

U vreme borbe za Makedoniju, Cvijić je nizom publikacija i etno-geografskih mapa ubeđivao međunarodno javno mnenje kako su Makedonci, odnosno makedonski Sloveni, zapravo “južni Srbi”. Proglašavanje makedonskog jezika dijalektom srpskohrvatskog je igralo ključnu ulogu u podršci teritorijalnim pretenzijama Srbije na ovu oblast. Između 1906. i 1918. je izradio seriju mapa kojima su rastuće srpske pretenzije na ovu oblast pravdane proglašavanjem Makedonaca za etno-lingivstičku grupu Srba. Cvijićeve etnografske mape objavljene 1906, 1909 i 1913. godine međusobno se razlikuju i pratile su spoljno-političke potrebe srpske države. Na mapi iz 1909. značajno je smanjeno prisustvo Albanaca na Kosovu i zapadnoj Makedoniji u odnosu na prethodnu iz 1906. Na mapi iz 1913. prisutvo tzv. “Srbo-Hrvata” je znatno pomereno ka jugu u odnosu na prethodnu iz 1909. godine. Na istoj mapi, prisustvo Albanaca je “dramatično redukovano”, čak i u Severnoj Albaniji. 

Po završetku Prvog svetskog rata 1918. godine, Cvijić je objavio mapu koja je trebala da utiče na odluke mirovne konferencije u Parizu 1919. Na toj mapi su Srbi i Makedonci grupisani u jednu kategoriju, čime je Cvijić dao legitimitet srpskoj kontroli nad Makedonijom.

Etnopsihološka tipizacija i odela balkanskog stanovništva koju je dao u ovim delima, posle II svetskog rata u našoj sredini je pretrpela oštru ideološku osudu. Nedavno se pojavilo reprint izdanje Cvijićevog Balkanskog poluostrva.

U Beogradu postoji geografski institut „Jovan Cvijić“, veliki broj osnovnih škola i ulica nosi njegovo ime. Bez ikakve sumnje može se reći da je Jovan Cvijić najveći i najznačajniji srpski geograf. Njegovi učenici su nastavi započeto delo, šestorica od njih su kasnije postali akademici. Bili su to: Pavle Vujević, Borivoje Ž. Milojević, Atanasije Urošević, ..., Milisav Lutovac.

Njegov život je naročito proučavao geograf Milorad Vasović koji je napisao knjigu „Jovan Cvijić - naučnik, javni radnik, državnik“ na 454. strane, 1994. godine. 

 

Cvijićeva dela na internetu:




#Article 58: Berlinski S-voz (450 words)


Berlinski S-voz je metro sistem kojim upravlja firma Berlin S-Bahn GmbH, ogranak Nemačkog voza. Berlinski S-voz se sastoji od 16 linija i integrisan je sa većim delom sistema Berlinske podzemne železnice U-voz. U-voz je sistem pod kontrolom Berlinskog saobraćajnog preduzeća (BVG).

Berlinski S-voz se sastoji od linija koje čine glavni prsten, saobraćajući kroz gradsko jezgro i prigradskih linija povezanih sa glavnim prstenom. Tri linije koje čine prsten su: die Stadtbahn-centralna linija, die Nord-Süd Bahn-prvenstveno podzemna Sever-jug linija i prstenasta uzdignuta linija die Ringbahn. Geografski gledano, prstenasta uzdignuta linija ima oblik pseće glave, te se zbog toga kolokvijalno među Berlinscima zove kao Hundekopf (Pseća glava).

Linija S25 je deo linije S2, dok si linije S41, S42, S45, S46 i S47 deo prstenaste linije koje zajednički dele veći deo rute.

S3 trenutno saobraća od Istočne stanice zbog građevisnkih radova nad Gradskim vozom zbog pripreme za Svetsko prvenstvo u fudbalu 2006.

S-ban datira iz 1924. godine. Formiran je kao transportni prigradski uzdignuti sistem. Na određenim delovima, vozovisu prolazili kroz tunele. 

Nemačke narodne železnice (Deutsche Reichsbahn) su prvi vlasnici S-voza u Berlinu. Eliktrifikacija međugradskih linija je završena oko 1929. Potom je počela izgradnja tunela koji bi spojio dve linije sa severa i juga. Ovaj tunel, koji bi se zvao Sever-jug voz, je bio jedan od glavnih projekata Nacista. Otvoren je u dva sektora. Prvi, od severa ulice Unter neb Linten, je otvoren u vreme kadaje Berlin bio domaćin olimpijade 1936. Drugi sektor preko Potsdamer placa je otvoren posle Drugog svetskog rata, a njegova igradnja je počela oktobra 1939.

Mnogi delovi S-voza su bili zatvoreni tokom rata. Voz Sever-jug je srušen 2. maja 1945 od strane SS trupa tokom finalne bitke za Berlin. Tunel je obnovljen 1947. g.

Posle rata, Berlinu je dat spesijalni status kao „grad četiri sektora“, opkoljen ruskom okupacionom zonom, koja će kasnije postati Nemačka Demokratska Republika ili NDR. Saveznici su odlučili da S-voz u zapadnom sektoru nastavi sa radom pod upravom Deutsche Reichsbahna, koje od tada upravljao i železničkim sistemom u Istočnoj Nemačkoj. (Železnica u Zapadnoj Nemačkoj je kontrolisana od strane Nemačkog voza.)

Zbog posleratnih netrpeljivosti Zapada i Istoka i početka Hladnog rata, Berlin je postao žrtva sukoba. S-voz je uprkos sukobima nastavio da saobraća kroz sve okupacione zone. Izgrađeni su granični prelazi. Od 1958, neke S-voz linije saobraćaju tako što ne staju ni na jednoj stanici u Zapadnom Berlinu, vraćajući se na istok da ne bi podlegli graničnoj kontroli. Od tada, svim radnicima istočnonemačke vlade je bilo zabranjeno da koriste S-voz kroz Zapadni Berlin.

Linije po brojevima koje su nekada saobraćale:

Videti takođe: Lista berlinskih U-voz i S-voz stanica

Članak je sa Vikipedije na engleskom jeziku preveo  i zbog toga se u njemu mogu naći eventualne stilske i gramatičke greške.




#Article 59: Berlinski U-voz (460 words)


Berlinski U-voz (U-Bahn), osnovan je 1902. godine i danas ima 9 linija. U vlasništvu je Berlinskog saobraćajnog preduzeća (Berliner Verkehrsbetriebe (BVG)). To je brzi metro sistem, koji je pretežno pod zemljom, međutim neke linije saobraćaju i iznad zemlje ili se samo povremeno uzdignu.

Ova metro mreža je u određenoj meri indirekto povezana sa sistemom S-voza koji je takođe deo sistema Berlinskog saobraćajnog preduzeća (BSP) (BVG), namenjen javnom saobraćaju u Berlinu i u saveznoj državi Brandenburg. Pod javni saobraćaj potpadaju takođe i tramvaji, autobusi i feriboti; koji se mogu koristiti sa jedinstvenom kartom koja važi u nekoj od tri zone BSP. 

Frekfencija saobraćanja vozova varira od jednog na svaka tri minuta u špicu, radnim danima, do jednog na svakih deset minuta u popodnevnim satima i vikendom. Rad U-voza se obustavlja nakratko posle ponoći. Petkom i subotom i pre praznika, U-voz saobraća u intervalima na svakih 15 minuta tokom noći, osim linija U3 i U4 i određenih delova drugih linija.

Nova linija U55 (Lerter Banof (stanica Lerter) ↔ Brandenburška kapija) je trenutno pod izgradnjom i još ne saobraća.

U-voz se se sastoji od dve odvojene mreže: linija malog profila (Kleinprofil) i linija velikog profila (Großprofil). Maloprofilne linije U1 i U4 (najstarije linije) su su napravljene za vozove koje saobraćaju užim šinama (trošinski izloženi naponski sistem). Od dvadesetih godina dvadesetog veka pa sve do danas, sve nove linije su građene da izdrže šire i prostranije vozove (trošinski skriveni naponski sistem).

Posle izgradnje Berlinskog zida, U-voz mreža je podeljena između Istočnog i Zapadnog Berlina. Kraj linije U1 u istočnom delu grada između Šlesise Tora i Varšavse ulica je zatvoren, dok je postojeća linija U2 podeljena na dva dela. Linije U6 i U8 su nastavile sa saobraćanjem i prolazile su kroz relativno mali deo teritorije Istočnog Berlina. Vozovi nisu stajali na stanicama u Istočnom Berlinu, koje su se popularno nazivale stanice duhova. Na ovim linija vozovi tu nisu stajali sve do 1972. kada je dozvoljeno spajanje dve linije S-voza na stanici Fridihštrase. Tu je napravljen i granični prelaz između Istočnog i Zapadnog Berlina.

Prateći pad Berlinskog zida 1989, nekoliko stanica je ponovo otvoreno u obliku graničnih prelaza. Sve stanice duhova su otvorene u julu 1990. Te linije, koje su bile fizički odvojene (trenutne U1 i U2 linije) su otvorene nešto kasnije.

Dugačka istorija U-voza i podela Berlina znači da je uvek bilo oskudnosti s upotrebljivim kompozicijama vozova. Postoje različiti modeli kompozicija za male i velike profile šina. Maloprofilne kompozicije imaju mogućnost saobraćanja i na šinama velikog profila, ali ne mogu saobraćati na svojim originalnim šinama tokom različitog energetskog napajanja.

Tokom devedesetih, neke kompozicije su prodate Severnoj Koreji, da bi se upotrebljavale u Pjongjanškom metrou.

Članak je sa Vikipedije na engleskom jeziku preveo  i zbog toga se u njemu mogu naći eventualne stilske i gramatičke greške.




#Article 60: Metro (529 words)


Metro ili podzemna željeznica (poznata u svijetu i kao njem. U-Bahn ili Untergrundbahn, franc. metro, ili engl. subway) je masovno prijevozno sredstvo, koje pripada porodici željeznica. Osnovna karakteristika je njezino djelomično ili pretežno podzemno vođeno prometovanje te prometovanje po tračnicama.

Iako postoje slični sustavi, koji više podpadaju pod kategoriju lake gradske željeznice, čista podzemna željeznica je karaktrisitična po tome, jer obično ima vlastitu trasu koja je neovisna o križanju sa cestovnim prometu, izbjegavajući križanja sa cestovnim prometom ili ih svodeći na najmanju moguću mjeru, osobito u predgrađima. Kapacitet vozila i brzine prometovanja su redovito veće od vozila tramvaja i vozila lake gradske željeznice. Također, teži se, zbog sigurnosti međusobnom spriječavanje križanja raznih linija na istim kolosijecima, osim tamo, gdje je to financijski ili strukturno neizbježno.

Procjenjuje se, kako tipična podzemna željeznica može u jednom satu prevesti 35.000 do 40.000 putnika u jednom smjeru. Kada se koriste sustavi odvojene trase za svaku liniju ili pretežno odvojene, koje se nigdje u normalnom pogonu ne križaju, prosječne brzine koje se postižu dosežu i do 100 km/h, pa čak i 120 km/h. Za razliku od lake gradske željeznice, koja imaju tipičnu prosječnu brzinu od oko 50 km/h - 80 km/h. Čisto tramvajski sustavi su najsporiji vid prometovanja, sa prosječnim brzinama do 35 km/h.

Vozila koja se koriste su redovito većeg kapaciteta, ponekad se i dva motorna vlaka spajaju u jedan dupli, ili čak trodupli vlak. Širina stanica mora odgovarati dužini vlaka, ili se koriste posebni sustavi, koji blokiraju vrata, koja ne stanu na platformu kolosijeka i usmjeravaju putnike do slobodnih vrata.

Ukoliko se izbjegavaju križanja, signali i skretnice se svode na minimum, što dovodi do veće sigurnosti i fleksibilnosti u slučaju problema u prometu, tj. linije ne utječu jedna na drugu.

Sustavi mogu imati i djelomično vođenje na istoj trasi s tramvajima ili lakom gradskom željeznicom u razini, u kojem slučaju se realizira različita širina kolosijeka pomoću više od 2 šine (obično 3), ukoliko su sustavi različitih širina kolosijeka.

Prve eksperimentalne podzemne željeznice su koristile vakumski pogon (nepraktično, jer je zrak doticao kroz najmanje rupe u tunelima) ili su čak bile vučene kabelima (nepraktično zbog slučaja, kada se neko vozilo zaglavi na kabelu i ne može se odspojiti zbog zaustavljanja, cijeli sustav mora stati, do popravka kvara).

Prve masovno korištene podzemne željeznice koristile su parni pogon, što se pokazalo nepraktičnim. Para i čađa bi se zadržavala u tunelima, te time povećavalo zagađenje. Vrlo brzo se električni pogon pokazao najpraktičnijim, i to najčešće treća šina ili zračni vod. U početku se radilo o klasičnim vlakovima sa električnim lokomotivama, a kasnije su se počeli koristiti motorni vlakovi zbog lakšeg okretanja na terminalnim stranicama. U praksi se na linijama sa većim zagušenjem više vlakova spaja u garnituru (2-3) koja prometuje spojena, jer je to vrlo fleksibilan sustav i omogućava vožnju i kada se neka od garnitura pokvari, jer druga preuzme vuču. Iznimka u načinu pogona su radna i servisna vozila (npr. vlak-usisavač, vlak za odvoz smeća, vozilo za odvoz pokvarenih garnitura itd.), koja koriste ili baterije (ako se isključi napajanje linije), ili diesel pogon, ili hibridni pogon.

Iako ima teoretskih ideja za korištenje maglev tehnologije za pokretanje, takva vrsta pogona (još) nije zaživjela u široj praksi.




#Article 61: Wikipedia (912 words)


Wikipedia (engl. izg. međunarodna fonetska abeceda|[ˌwɪkiˈpiːdiə], od engl. wiki (viki) + [encyclo]pedia ([enciklo]pedija)), internetska enciklopedija sa slobodnim sadržajem i slobodnim pristupom koju podržava i hosta neprofitni Wikimedia Foundation. Oni koji mogu pristupiti siteu, mogu urediti većinu njezinih članaka. 

Wikipedia je rangirana među deset najpopularnijih websiteova i tvori najveće i najpopularnije opće referentno djelo na internetu.

Jimmy Wales i Larry Sanger pokrenuli su Wikipediju 15. januara 2001. , portmanteau od engl. wiki + enciklopedija|[encyclo]pedia, skovao je Sanger. Inicijalno samo na engleskom, Wikipedia je brzo postala višejezična pošto je na  razvila slične verzije, koje se razlikuju u sadržaju i praksama uređenja. 

Srpskohrvatska Wikipedia sada je jedna od 291 izdanja Wikipedije i sa   spada u njezinih 20 najvećih izdanja, dok po broju članaka prvo mjesto zauzima engleska Wikipedia (u novembru 2015.  5 000 000 članaka). Uzevši u obzir sva izdanja, Wikipedia sadrži više od  na više od 250 različitih jezika. Prema stanju iz februara 2014. imala je 18 milijardi pregleda i gotovo 500 mil. jedinstvenih posjetitelja svaki mjesec.

Podupiratelji Wikipedije citiraju istraživanje objavljeno 2005. u Natureu, gdje su na osnovi 42 znanstvena članka komparirane Wikipedia i Encyclopædia Britannica, pri čemu je utvrđeno da se nivo točnosti Wikipedije približio onom koji ima Encyclopædia Britannica. Kritika Wikipedije obuhvaća tvrdnje o tome da ona pokazuje sistemsku pristranost, predstavlja mješavinu »istina, poluistina i nešto neistina« i predmet je manipulacije i spinanja.

Osim za vreme tehničkih problema i dogradnji, Wikipedia je bila u funkciji od 10. Januara 2001. Istorija Wikipedije počinje 2. januara 2001, u razgovoru u San Diegu, u Kaliforniji između dva stara prijatelja, Larry Sanger, glavni korisnik Nupedije, i Ben Kovitza, kompjuterskog programera. Kovitz je tokom večere objasnio Wiki koncept Sangeru koji je odmah shvatio da bi Wiki format odlično pristajao enciklopediji. Senger je potom nagovorio šefa Nupedije, da napravi Wiki od Nupedije, i prva verzija je bila postavljena online 10. januara. Međutim, mnogi Nupedija korisnici nisu htjeli da Nupedija bude Wiki pa se tako 15. januara, pravi Wikipedia na svojoj jedinstvenoj domeni Wikipedia.com. 

Mnogi su brzo saznali o Wikipediji i projekat je rastao izvanrednim tempom. 12. februara 2001. Wikipedia već ima 1 000 članaka, a 7. septembra 2001. ima 10 000 članaka. Od tada, Wikipedia na engleskom jeziku raste sve brže i brže. Uskoro su joj se pridružile međunarodne Wikipedije na jezicima poput mandarinskog, njemačkog, francuskog, talijanskog, ruskog, itd.

Kada se govori o multijezičnim Wikipedijama, važno je napomenuti da ne postoje nacionalne Wikipedije. Iz tog razloga ne postoji ni austrijska niti australijska niti britanska Wikipedija nego Wikipedije na njemačkom jeziku i engleskom jeziku itd.

Sav originalni materijal priložen Wikipediji je Slobodan Sadržaj, definisan GNU Slobodnom Dokumentacionom Dozvolom, što znači da se može slobodno upotrebljavati, izmeniti, kopirati, i distribuirati, uz uslov da bilo koja kopija, modifikacija ili izmena ne sme stavljati dodatne restrikcije na sadržaj (tj. mora biti izdata pod istom dozvolom). Wikipedijin sadržaj kreiraju njeni korisnici, a administratori imaju veću kontrolu. Bilo koja stranica na Wikipediji se uvek može izmjeniti pa nijedan članak nikada nije završen.

Wikipedia je počela kao projekat na engleskom jeziku 15. januara 2001, i malo zatim (23. mart 2001.) je začeta Wikipedia na francuskom jeziku. Veliki broj korisnika se od tada trudi da napravi Wikipediju multijezičnom i trenutno postoji preko milion i 200 hiljada članaka na engleskom jeziku, i 4 miliona i 600 hiljada članaka na drugim jezicima (u julu 2006. godine).

Veliki problem Wikipedije je vandalizam, koji donose razni vandali. Oni često prave besmislene i uvrjedljive izmjene na Wikipedia člancima.

Na sreću najmanje par korisnika (ako ne stotine ili više u nekim slučajevima) generalno dnevno prati  na određenim člancima. Vandalizam na člancima obično ne traje duže od nekoliko minuta u zavisnosti od broja korisnika na određenoj Wikipediji. Nedavna studija koju je sproveo IBM-ov tim je našla da većina vandalizma kojeg Wikipedia na engleskom jeziku pretrpi biva prepravljen za manje od pet minuta. Bili smo iznenađeni kako često smo nailazili na vandalizam i bili smo opet iznenađeni kako brzo je vandalizam bivao prepravljen, izjavio je Martin Wattenberg, istraživač koji radi pri IBM-ovom TJ Watson istraživačkom centru u Kembridžu, u Masačusecu, SAD.

Korisnici Wikipedije (koji se nazivaju wikipedisti ili wikipedijanci), drže se nekoliko jednostavnih principa:

Wikipediju uređuju mnogi ljudi, koji se nazivaju wikipedisti ili wikipedijanci. Ne postoji nijedan glavni korisnik ili šef.

Originalni Wikipedija softver je UseModWiki, koji je napisao Kilford Edams (Prva Faza). Početkom 2002. godine, Wikipedija je počela upotrebljavati PHP Wiki engine koji je, koristeći MySQL bazu podataka, dodao mnogo novih mogućnosti i bio napravljen isključivo za Wikipedija projekat. Napravio ga je Magnus Menski, i poznat je kao Druga Faza.

Nedugo nakon što je Druga Faza bila u upotrebi, pojavili su se veliki problemi. Wikipedia je postala toliko spora da je bilo skoro nemoguće izmijeniti članak. Li Denjel Kroker je potom napisao kompletno novi softver. Ova nova verzija je bila veliki napredak, i postala je standard u julu 2002. godine. i još uvijek se upotrebljava. Treća Faza se zove MediaWiki, i upotrebljavaju je i mnogi drugi Wiki projekti.

Pred kraj 2003. godine ponovo su se pojavile teškoće u radu Wikipedije. Razlog problema je zagušenja jednog jedinog Wikipedia servera. Problemi su brzo prevaziđeni budući da je u junu 2004. godine Fondacija Wikimedija nabavila devet servera, trenutno smeštenih u Floridi. U sastavu nove konfiguracije je jedan server za bazu podataka i četiri web servera koji svi rade na Fedora Core Linux distribuciji.

Pošto je Wikipedia slobodna enciklopedija čiji je sadržaj određen GNU slobonom dokumentacionom dozvolom, bilo tko u bilo koje vrijeme može da preuzme skoro-tekuću verziju kompletne Wikipedije. Za detalje posjetite  na engleskom jeziku.




#Article 62: Enciklopedija (443 words)


Enciklopedija je pisani pregled ljudskog znanja. Izraz potiče od grčkog ἐγκύκλιος παιδεία (enkuklios paideia), bukvalno prevedeno kao zaokruženo obrazovanje. 

Nauka koja proučava enciklopedijske priručnike naziva se enciklopedistika. Ona se pre svega bavi istorijskim proučavanjem enciklopedija. Leksikografija se više bavi pisanjem rečnika nego pisanjem enciklopedijskih leksikona. Druge srodne nauke su kulturne nauke, medijske nauke i naučnoteoretske nauke.

Enciklopedija može biti opšta, kada sadrži članke o različitim temama (poznati primeri su engleska Britannica i nemački Brockhaus), ili mogu biti specijalizovane (npr. medicinska, filozofska ili pravna enciklopedija). Postoje i enciklopedije koje pokrivaju veliki spektar tema, ali iz određenog ugla, kao što je Velika Sovjetska Enciklopedija (Большая Советская Энциклопедия).

Enciklopedija ne mora da bude u obliku priručnika. Enciklopedije mogu da budu u različitim organizacionim formama. Njena specifična osobina, za razliku od drugih literarnih vrsta, je univerzalnost. Posebna forma enciklopedije su alfabetski sortirani priručnici kao što su leksikoni i rečnici koji ne predstavljaju celokupno i opširno znanje u jednoj struci. Posebno priručnici sa ograničenim stručnim obimom se češće označavaju kao stručni leksikoni ili stručni rečnici. Leksikoni se proučavaju uz pomoć leksikonske teorije u nauci leksikografiji. Ponekad se i rečnici označavaju kao leksikoni. Rečnik je spisak pojedinačnih leksikonskih jedinica sa objašnjenjima (na prihjjhmer, pojedinačnih reči jednoga jezika). Osim enciklopedije i rečnika postoje još i rečnici pojmova. Oni istražuju upotrebu reči iz ideološke i/ili socijalno istorijske perspektive i predstavljaju mnogo zahtevniji oblik nego stručni rečnici. Tipični primeri tog oblika su Rečnik istorijskih osnovnih pojmova i istorijski rečnici filozofije.

Samokritično istraživanje same enciklopedije ili konkretnih aspekata enciklopedije se označava kao enciklopedijska kritika. Pojam enciklopedija nastaje početkom 16. veka od francuske reči encyclopédie koja od latinske reči encyclopaedia a ta opet od starogrčkih riječi εγκύκλιος i παιδεία, koje su pogrešno od reči egkios (okruglo, zaokruženo) i reči peía (nauka, obrazovanje) spojene u egkyklopaideia (osnovno znanje svih nauka i umetnosti).

Enciklopedijske forme:

Specijalne forme:

Međuforme:

Leksikonske forme:

U prošlosti su pod pojmom enciklopedije spadale na papiru štampane skupine objašnjenja i tumačenja o mnogim predmetima ljudskog znanja koji su od uvaženih autoriteta i poznavaoca tih istih pisani. Danas je to drugačije. Moderne enciklopedije (npr. Vikipedija) se mnogo brže ažuriraju. Stara kao i nova saznanja su odmah svakome dostupna (npr. preko Interneta). Nove enciklopedije ne robuju tradiciji. Klasične štampane enciklopedije su uglavnom pisane da bi se ostvario materijalni dobitak dok nove više teže širenju znanja. Pronalazak novih medija (DVD i CD) doveo je do jednostavnije i jeftinije mogućnosti da se enciklopedije proizvode i publiciraju. Do velike senzacije došlo je 2002. godine kada je engleska Enciklopedija Britanika izjavila da je neće više štampati na hartiji veće će se izdavati samo u elektronskom obliku. Od ovog plana se nedugo kasnije odustalo, ali je ponovo najavljeno 2012. godine.




#Article 63: Agnosticizam (214 words)


Agnosticizam je filozofsko i teološko verovanje da je spiritualna istina, kao što su postojanje Boga, bogova ili božanstava, nepoznati ili ih je nemoguće utvrditi. Reč agnosticizam prvi je počeo da koristi Thomas Henry Huxley 1869. godine, a koristi se i za one koji nisu ubeđeni ili ne pridaju značaja saznanju o postojanju božanstava ili drugih duhovnih pojava. Reč agnostik vodi poreklo od grčkog α (bez) i γνοςισ (znanje).

Agnostici mogu da tvrde da je nemoguće doći do potpunog i sigurnog duhovnog saznanja; neki dopuštaju da je to i moguće, ali oni lično nemaju takvo saznanje. Agnosticizam u oba slučaja uključuje skepticizam prema religioznim verovanjima.

Neki agnostici veruju da religijska verovanja nisu dokazana ili ih je nemoguće dokazati. Agnostik recimo može da smatra da religijske norme treba da budu dokazane kako i naučne, eventualno koristeći naučne metode.

Najpoznatiji agnostici (u modernom shvatanju reči) bili su Thomas Henry Huxley, Charles Darwin i Bertrand Russell. Neki smatraju da je David Hume u svojim radovima, pre svega u Dijalozima o prirodnoj religiji iskazao agnostičarske stavove, mada oko toga ima neslaganja.
[uredi]

Teisti i jaki ateisti donose zaključke o svijetu: teisti da Bog postoji, a jaki ateisti da Bog ne postoji. Agnostici donose zaljučke o ovim stavovima: čovjek ne može znati da li Bog postoji ili ne.

Varijacije uključuju:




#Article 64: Transvestizam (672 words)


Reč transvestizam je promenila nekoliko značenja od kako je izmišljena 1910. godine, a danas se koriste sva značenja osim originalnog. Neophodno je odrediti u kom se tačnom značenju reč koristi pre nego što se definiše.

Magnus Hiršfeld (Magnus Hirschfeld) je izmislio reč transvestizam oko 1915. godine u Berlinu (od latinskog trans i vestere - oblačiti). Koristio je ovu reč da opiše grupu ljudi koji su obično i dobrovoljno nosili odeću tradicionalno rezervizanu za drugi pol. Hiršfeldova grupa transvestita je uključivala biološke muškarce i žene (fizičko) heterosekualne, homoseksualne, biseksualne ili aseksualne orijentacije.

Hiršfeld sam nije bio posebno zadovoljan ovim izrazom, zato što je zaključio da je odeća samo ispoljivanje razloga što se oblači. Zapravo, Hiršfeld je pomagao ljudima da postignu prve promene imena i izvrše prve operacije zamene pola. Hiršfildovi transvestiti su zato, po današnjim merilima, ne samo transvestiti već i transpolni ljudi.

Hiršfild je radio u okviru postojanja tri pola: muški, ženski i ostali, odnosno treći pol. Pod trećim polom su se smatrali ljudi koji su, po današnjim standardima, kršili heteronormativna pravila. Po današnjim merilima, ovo je ekvivalent kvir (od engleske reči queer) ljudi, tj. homoseksualaca (žena i muškaraca), biseksualaca i transpolnih ljudi. Zbog toga nije postojao razlog da se smisli novi izraz za različite vrste Hiršfildovih transvestita.

Hiršfild je takođe primetio da je seksualno uzbuđenje često, ali ne i uvek, povezano sa transvestiskim ponašanjem, te je jasno razlikovao transvestizam kao izražavanje ljudskih transpolnih osećanja i fetiša, čak i ako je fetiš uključivao nošenje odeće suprotnog pola.

Danas se Hiršfildova definicija transvestizma ne koristi, a današnji izraz transpolno je ekvivalent.

Uspon nacista i Drugi svetski rat su okončali kako Hiršfildov posao, tako i većinu evropskog istraživanja na temu seksualnosti. U Evropi i Severnoj Americi je transvestitko ponašanje (bilo žena ili muškaraca) do šezdesetih godina dvadesetog veka viđeno kao izraz homoseksualizma ili potištivanje homoseksualnih nagona. Takođe, ideja o tri pola pod kojima je radio Hiršfild je nestala, a većina se vratila na ideju o dva pola, sve do kraja dvadesetog veka.

Šezdesetih godina dvadesetog veka, Harry Benjamin (Heri Bendžamin) i drugi su ponovo započeli rad sa ljudima koji su pokazivali transvestitsko ponašanje. Za razliku od Hiršfilda, koji je pokušao da pronađe rešenje u kom bi ljudi trećeg pola mogli da žive u društvu, sada su ljudi koji su imali karakteristike grupe drugi bili očekivani da pronađu mesto kao normalni muškarci ili normalne žene. Takođe, ukoliko osoba nije mogla da bude izlečena od transvestitskog ponašanja, smatralo se da je najbolje da promene pol. Oni koji nisu pristali ili nisu smatrali da postoji razlog da se leče su bili označeni kao homoseksualci ili seksualni fetišisti.

Danas se poistovećivanje transvestizma sa homoseksualnošću, transvestiskih fetišizmom i transseksualnošću i dalje postoji.

Društvene promene su donele i druge razlike.

Pokreti za prava homoseksualaca su, nakon nemira u Stonvolu, smanjili konekciju sa homoseksualnošću, jer su homoseksualci postali prisutniji u javnosti i većina njih nisu bili transvestiti.

Mnogi naučnici su podrazumevali, iako naučno nedokazano, da žene nemaju fetiše. U ovo vreme se u većini zapadnih društava prihvatalo da žene nose odeću tradicionalno povezanu s muškarcima i to je bilo ne samo dozvoljeno, već često i moderno.

Danas se transvestizam i dalje uglavnom povezuje s muškarcima. Međutim, neki naučnici nisu prestali da koriste ovu reč i sa ženama, a skoro su neke grupe žena počele da sebe nazivaju transvestitima.
[uredi]

Druge grupe koje ne potpadaju pod ovo značenje

Nakon što su se sve ove promene dogodile sedamdesetih godina, grupa ljudi je ostala bez izraza koji bi ih definisao: muškarci koji nose žensku odeću, identifikuju se kao muškarci i kao heteroseksualci. Ova grupa ljudi nije bila zadovoljna rečju transvestizam. U srpskom jeziku i dalje ne postoji tačna reč za ovu grupu ljudi, dok se u engleskom koristi cross-dresser. Ova grupa se često distancira od ljudi koji sebe smatraju homoseksualcima ili transseksualcima i često smatraju da njihovo ponašanje ne potpada pod fetiš. Verovatno se zbog ove pojave pojavila eksplicitna definicija transvestitskog fetišizma, različita od samo transvestizma.
[uredi]

Postoje različita značenja ove reči. Neke oa od njih su kontradiktorna, ali ono što imaju zajedničko je:




#Article 65: Rečnik novih i nezabeleženih reči (324 words)


Rečnik novih i nezabeleženih reči, rečnik Đorđa Otaševića koji, prema predgovoru, sadrži 11.315 novih i nezabeleženih reči koje je autor skupio od 1984. do 1997. godine. Te reči nisu zabeležene u Rečniku SANU, Rečniku MS, Leksikonu stranih reči M. Vujaklije, te rečnicima novih reči Jovana Ćirilova i Ivana Klajna. Da li se te reči nalaze u nekom drugom izvoru, autor nije proveravao.

Podaci o izvoru (ili izvorima) u kojem je reč zabeležena mogu se naći u rečniku priloženom uz autorovu doktorsku disertaciju (Nove reči i značenja u savremenom standardnom srpsko jeziku : Lingvistički aspekt), odbranjenu na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Najveći broj reči pripada srpskohrvatskom standardnom jeziku, stilski je neutralan i može se koristiti u zagonetkama.

Uz priloge na -ski (hegelovski, kafkijanski), zbog obličke podudarnosti sa pridevima na -ski, u zagradi je navedeno da je u pitanju prilog. Pošto su pridevi navedeni u obliku muškog roda (bajkolik), uz priloge na -o (bajkoliko) ova odrednica nije bila potrebna. Reči duže od dvadeset slova u ovaj rečnik nisu uvrštene.

Način na koji su pisane različite složenice i polusloženice, sa crticom ili bez nje, nije jedini moguć.

Rečnik ima 83 stranice visine 24 cm. Štampan je ćirilicom u Banjaluci, u tiražu od 100 primjeraka, a reči su date trostubačno azbučnim redom. Recenzent: dr Miroslav Nikolić; za izdavača: Branko Polić. Uz citirani predgovor pod naslovom O rečniku, na 83. stranici objavljena je i Beleška o autoru. Sve reči iz ovog rečnika uvrštene su u Enigmatski glosar Danka Šipke. 

Uz dozvolu autora, sve reči daju se u prilogu ove stranice abecednim redom i to onako kako su uvrštene u rečnik. Ispravljene su samo neke uočene štamparske greške. Te se reči mogu slobodno koristiti za enigmatske i druge svrhe te kompletno uvrštavati u razne baze podataka, zbirke reči i druge rečnike (s navođenjem izvora). Na stranicama s rečima mogu se ispravljati samo eventualne štamparske greške, ali se ne mogu brisati reči, dodavati nove ili menjati njihov oblik ili način pisanja.




#Article 66: Alan Ford (1660 words)


Alan Ford je italijanski strip Maxa Bunkera (Luciano Secchi). Strip je o grupi siromašnih tajnih agenata u Nju Jorku, često niskog morala. Iako je napravljen 1969. godine i nikada nije preveden na engleski, i dalje je popularan u Italiji i državama bivše Jugoslavije.

Iako je Alan Ford glavni lik, priča se obično ne zasniva na njemu. On je pristupio grupi slučajno, kada je zapisao pogrešnu adresu i umjesto u kompaniju gdje je trebalo da radi u marketingu, otišao je u Cvjećarnicu—zapravo tajna baza grupe TNT.

Strip je parodija na klasične priče o tajnim agentima. Radnja se dešava u New Yorku, SAD, te se ismevaju kapitalizam, rasizam i neke druge osobine kao aspekti američkog društva.

Max Bunker je zajedno sa crtačem Robertom Raviolom (Magnus), radio na ideji satire James Bonda tri godine pre nego što je strip objavljen petog mjeseca 1969. Prvi rukopis je napisan osmog mjeseca 1967, a dijalog je prekrojen četvrtog meseca sledeće godine. U rukopisu su se našla šestorica glavnih likova (Alan Ford, Bob Rock, Sir Oliver, Šef, Jeremija i Grunf (Poslije i Broj Jedan), ali je odlučeno da se Sir Oliver izbaci iz poslednje revizije (srpnja 1968.), da ne bi bilo previše likova u prvom broju stripa. Raviola je odlučio da bazira crtež Alana Forda na irskom glumcu Peter O'Tooleu.

Prema rečima Maxa Bunkera, želeo je da napravi strip koji ne pripada ni jednoj od tada definisanih kategorija, kao što su njegovi tamni stripovi (npr. Satanik ili Kriminal), ili tradicionalno smješni stripovi (npr.Asterix ili Lucky Luke).

Prvi broj stripa, imena Grupa TNT, je bio loše prihvaćen. Sledeći broj, nazvan Šuplji zub, je izašao šestog mjeseca 1968, kada se pojavio i Sir Oliver, ali ovaj broj je i dalje bio pod uticajem prvog, te nije postigao komercijalni uspjeh. Dobra reputacija Alana Forda je porasla u narednim brojevima.

Karakter Broja Jedan je uvršten tek u jedanaestom broju, koji se zvao Broj Jedan. Nosonja se pojavio u osamnaestom broju (Pas za milijun dolara), kada ga je usvojio Bob Rock.

Raviola je nacrtao prvih 75 brojeva, a 1975. ga je zamijenio Paolo Piffareiro. 1983. godine strip je promijenio izdavača, preselivši se u Max Bunker Press, a crtači su postali Raffaela della Monica i Giuliano Piccinnino. Takozvana afrička linija crtanja nije dostigla standarde prvih brojeva, a sada već postoji i ozbiljan problem prilagođavanja scenarija publici koja zeli mlade, bogate i uspješne junake što je za strip kao sto je Alan Ford nemoguće jer su junaci upravo suprotno.

Alan Ford je preveden na francuski, portugalski i hrvatskosrpski. Francusko izdanje je izašlo u samo dvanaest brojeva, kada je zamrlo zbog neuspeha.

Alan Ford je postigao veliki uspjeh u Jugoslaviji, brzo postajući najprodavaniji strip i dostižući kultni status. Strip je i dalje popularan i poznat.

Strip je prvo objavljivao zagrebački Vjesnik 1970. Prvi prijevod, koji je radio Nenad Brixy, je postao veoma popularan i dijelom zaslužan za komercijalni uspjeh stripa u Jugoslaviji.

Neki od Vjesnikovih izdanja su bili, iako rijetko, cenzurisani od strane jugoslavenske vlasti, uglavnom zbog nacistickih obelezja. Npr. u broju 16, (Ne) glasajte za Notaxa je izbačena rečenica Kao prvo, obećajem da ćemo one crnce sabiti u mišje rupe. Neka vide tko vlada na našem kontinentu! Ovo je zemlja bijele rase, i tko se usprotivi taj će videti svoga boga...! a zamenjena je rečenicom Kao prvo, obećajem da ćemo neprijatelje sabiti u mišje rupe, ovo je naša zemlja i tko ne misli taj će...

Alan Ford siromašni je plavokosi momak odrastao u sirotištu. Vrlo je naivan i dobrodušan pa ga se često iskorištava. Čista je suprotnost drugom poznatom tajnom agentu Jamesu Bondu. Kao crtač reklama bez posla i praznih džepova kreće u potragu za svojim prvim poslom. Na žalost (ili sreću), radi grješku i ispisuje krivu adresu te umjesto do sastanka sa svojom prvom mušterijom dolazi do cvjećarnice, sjedišta grupe tajnih agenata, grupe TNT. Od tada počinje Alanova karijera kao tajnog agenta, ali istovremeno to je i početak jednog od najneobičnijih stripova. Prvi put pojavljuje se u epizodi: Grupa TNT (1)

Broj 1, vođa i osnivač grupe TNT je paraplegični starac dugačke brade čije su godine i pravo ime nepoznati, ali se naslućuje kako je živ preko tisuću godina. Dok se o njemu ne zna gotovo ništa, on pak posjeduje zavidno znanje o povijesti, politici i ljudima: ima malu crnu knjižicu koja sadrži podatke o svim ljudima i njihovim sitnim i velikim grijesima. Kad se ne ispuni neki njegov zahtjev, redovito vadi svoju mističnu crnu knjižicu, nalazi podatke o osobi koja mu odbija zahtjev te bi ubrzo nakon toga svaka njegova želja bila sa strahom ispunjena. Broj 1 je iznimno škrt pa sve financijske uspjehe grupe (koji su broje i u milijunima dolara) zadržava za sebe, dok svojim ljudima podijeli - po jedan dolar. Često zagnjavi članove grupe nekom dugom i dosadnom povijesnom pričom, u kojima je on glavni akter. Njegove su priče prepune poznatih povijesnih osoba, a samim se pričama pridaje potpuno drugačiji ton od onoga u povijesnim knjigama. Živi u tajnom skrovištu nedaleko cvjećarnice. Često je u pratnji Grunfa i nekog kućnog ljubimca, a najveće prijateljstvo ostvaruje s papigom Klodovik. Prvi put pojavljuje se u epizodi: Broj 1 (11).

.
Bob Rock (Robert Rock) član je grupe TNT i najbolji prijatelj Alana Forda. Niskoga je rasta i velikoga kvrgavog nosa (autoportret Magnusa). Ima tri brata, Tima, Toma i Tumba, čije je tradiocionalno prebivalište u zatvoru u Yumi, kojega samo povremeno napuštaju. I ostatak obitelji prati kriminalna sklonost: otac mu je poginuo u pljački banke, a majka pogubljena na električnoj stolici. Bob Rock je tako jedini član obitelji koji nije odabrao put kriminala, unatoč nevoljama i siromaštvu. Odan je prijatelj i dobar čovjek, iako to vješto sakriva ispod namrgođenog lica. Isprovociran nepravdama i patnjama siromašnih, gladnih i potlačenih (među koje spada i on) najčešće ga se može naći kako se glasno buni dok ostali šute, kako viče na sav glas na stvari koje drugi samo tiho primjećuju i kako ismijava one povlaštene. Unatoč nedaćama i eksplozivnom karakteru uvijek zadržava humor u pristupu životu. Karakterističnim sarkazmom, nestašlucima, buntom i provokacijama ismijava društveni poredak. Uvijek nosi škotski ogrtač i kapu. Prvi put pojavljuje se u epizodi: Grupa TNT (1).

Sir Oliver (Sir Oliver Oliver odn. Sir Oliver iz loze Oliver) engleski je plemić koji je uslijed nesuglasica s tamošnjim zakonom morao otputovati iz rodne zemlje. Njegova prirodna talentiranost za prijevare i krađe omogućuju mu bolji životni standard od drugih članova TNT-a, pa tako može iskemijati za sebe skupi godišnji odmor, nabaviti skupi automobil ili skupo odijelo ako okolnosti to zahtijevaju. Nema trajne imovine, već je nabavlja po potrebi. Uvijek nosi odijelo, cilindar i monokl čime zadržava privid plemstva što mu omogućuje brojne prijevare. Dok na zadatku, njemu je uvijek povjeren zadatak nabavljanja skupe opreme. Iako nikad ne ostavlja ostale članove na cjedilu, redovito nađe načina da na zadatku usput nešto i zaradi. Redovito se nalazi u situaciji da ga progoni policija, nakon čega ga se redovito može vidjeti u telefonskoj govornici i čuti njegova poznata rečenica: Halo Bing, kako brat?. Prvi put pojavljuje se u epizodi: Šuplji zub (2).

Grunf (Otto von Grunt), bivši je njemački pilot u prvome i drugome svjetskom ratu i izumitelj koji je u stanju za nevjerojatno malo novaca proizvesti najrazličitije izume. Ti izumi gotovo uvijek rade ali skoro nikada onako kako bi trebali. Jedan tipični primjer njegovih brojnih izuma je kanta za smeće prilagođena za katapult, koja predstavlja ispunjenje zahtjeva Broja Jedan u osiguranju prijevoza Alanu Fordu i Bobu Rocku do Kanade. Grunf zatim smiješta Alana Forda i Boba Rocka u prijevozno sredstvo i pritom se zapita u kojem smjeru bi mogla biti Kanada, dok Alan Ford i Bob Rock s nevjericom očekuju početak još jednog zanimljivog putovanja. Grunf nosi staru pilotsku kapu i odijelo, te majice s najrazličitijim natpisima, kao što je to Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti ne vrijedi, a koje su uvijek u skladu s danom tematikom. Prije dolaska u grupu TNT bio je pomoćnik u prodavaonici voća i povrća. Prvi put pojavljuje se u epizodi: Grupa TNT (1).

Debeli Šef (Gervasius Twinklminkelson), iako imenovan šefom, uglavnom ne radi ništa. Drugi svjetski rat proveo je kao zapisničar u kontraobavještajnoj službi gdje je nosio nadimak brza noga (krasopis mu je išao od ruke, ali puno teksta - ne). Nakon svađe sa suprugom, u snu je izbačen na ulicu i ubrzo nakon toga postaje udovac i agent grupe TNT. Većinu vrjemena provodi s Jeremijom, i to uglavnom spavajući u cvjećarnici. Zamorac Skviki njegov je ljubimac. Prvi put pojavljuje se u epizodi: Grupa TNT (1).

Jeremija (Jeremija Lešina), bivši ulični prodavač limuna i beskoristan član grupe TNT koji boluje od svih poznatih, ali i nekih nepoznatih bolesti, te neprestalno kuka kako će umrijeti. Ostatak vremena provodi spavajući. Prvi put pojavljuje se u epizodi: Grupa TNT (1).

Klodovik, papiga koju je Broj Jedan dobio od svoga djeda. Često ga se može vidjeti u tajnom skrovištu Broja Jedan gdje mu pravi društvo i kuha čaj od kamilice. Iako mu je Broj Jedan najveći prijatelj, njih dvojica se često svađaju. Vrlo je inteligentan, obožavatelj je krvavih bifteka, a govori osamnaest jezika i sedamdeset sedam dijalekata. Često spašava ostale članove grupe. Prvi put pojavio se u epizodi: Crne planine Južne Dakote (100).

Nosonja, pas koji se prvi put pojavljuje u epizodi Pas za milijun dolara (18), gdje otpočetka, što slučajem, što sudbinom, bira Bob Rocka za svog gazdu. Često spašava glave članovima grupe. Vrlo je inteligentan, iako mu hrana lako odvuče pozornost.
Skviki, zamorac kojega je pronašao Šef te mu je napravio dom u šalu kojeg uvijek nosi oko vrata. Iako Šef rijetko kada dolazi do hrane, za Skvikija uvijek pronađe list salate. Skviki se nikad ne odvaja od Šefa. Prvi put pojavio se u epizodi Čuvaj se bombe (21).
Xerex, konstantno nacugana zmija koju je Broj Jedan dobio od svog prijatelja Tobije Quantrilla. Vjerni je obožavatelj porta. Prvi put pojavio se u epizodi Broadway (99).
Prudy, bljedunjavi mačak kojega je Broj Jedan dobio na poklon od svoje sestre Calamity. Prvi put pojavio se u epizodi Prudy, Prudy (217).




#Article 67: Vulkanska ostrva (139 words)


Vulkanska ostrva obrazuje izlivena vulkanska lava. Obično su mala i visoka. Ako vulkanska aktivnost traje duže vremena, i njihov rast se nastavlja i posle pojavljivanja na površini. Ponekad posle kraćeg ili dužeg vremena nestaju bez traga.

U Sredozemnom moru se 1831. godine pojavilo ostrvo Julija. Posle tri meseca je nestalo.

Godine 1796. u Aleutskom arhipelagu je izbio omanji vulkan koji je tako brѕo rastao da je kroz nekoliko godina njegova površina iznosila 30 kvadratnih kilometara. Rusi su mu nadenuli ime Jovana Bogoslova. Godine 1833. pored njega se pojavilo još jedno ostrvce i spojilo sa njim. Kroz nekoliko godina već su postojala 4 ostrva visoka oko 300 metara.

Havajska ostrva su verovatno nastala na isti način i to radom pet posebnih vulkana, od kojih su dva i danas aktivna Jedan od njih je Mauna Loa, koji visok preko 8000 metara.




#Article 68: Aleksandar Puškin (7597 words)


Aleksandar Sergejevič Puškin (rus. Алекса́ндр Серге́евич Пу́шкин; Moskva, 6. lipnja 1799. - Sankt Peterburg, 10. veljače 1837.), ruski pjesnik, dramatičar i prozaik.

Aleksandar Puškin ima ugled velikog ili izvanrednog ruskog pjesnika, te ga se smatra utemeljiteljem suvremenog književnog ruskog jezika. Puškin je među prvima u Rusiji počeo pisati narodnim jezikom i distancirao se od književnosti romantizma popularne u Zapadnoj Europi. Stvorio je stil koji je miješao satiru, romantiku i dramu.

Najpoznatija djela su mu: Evgenije Onjegin, Boris Godunov, Pikova dama i Bajka o ribaru i ribici.

Aleksandar Sergejevič Puškin potječe od razgranatog plemićkog roda Puškina bez titule, koje prema genealoškom tumačenju vuče podrijetlo od muža čestita, viteza Ratmira (Ratše), suvremenika Aleksandra Nevskog. Puškin je često pisao o svojem rodoslovnom stablu u stihovima i u prozi; vidio je u svojim precima primjer drevnog roda, istinske aristokracije koja je časno služila domovini, no nije razvijala odnos vladara i progonjenog. Više puta se obraćao (uključujući i u umjetničkom obliku) i liku svojeg pradjeda po majci - Afrikanca Ibrahima Petroviča Hanibala, koji je postao sluga i pitomac Petra I., a zatim vojni inženjer i general.
Sin Ibrahima Hanibala je ruski visoki vojni časnik Ivan Abramovič Gannibal, Puškinov prastric.

Puškinov djed po ocu, Lav Aleksandrovič, bio je topnički pukovnik, kapetan garde. Puškinovi roditelji, otac Sergej Ljvovič (1767.-1848.), bio je svjetski dosjetljivac i pjesnik-amater, a njegova majka - Nadežda Osipovna Hanibal (1775.-1836.), Hanibalova unuka. Stric po ocu, Vasilij Ljvovič, (1766.-1830.), bio je poznati pjesnik iz kruga Karamzina. Od djece Sergeja Ljvoviča i Nadežde Osipovne, osim Aleksandra, preživjeli su kćer Olga (udana Pavliščeva, 1797.-1868.) i sin Lav (1805.-1852.).

Puškin se rodio 6. lipnja (26. svibnja) 1799. u Moskvi. U matičnoj knjizi crkve Bogojavljenja u Jelohovu (sada se na njezinom mjestu nalazi Bogojavljenska katedrala) 8. lipnja 1799., između ostalih, nalazi se ovakav zapis:

Ljetne je mjesece (1805.-1810.) budući pjesnik obično provodio kod svoje bake po majci, Marije Aleksejevne Hanibal (1745.-1818., rođenoj Puškin, iz drugog ogranka roda) u podmoskovskom selu Zaharovo, blizu Zvenigoroda. Rani dječji dojmovi odrazili su se u prvim poemama koje je napisao nešto kasnije (Monah, 1813.; Bova, 1814.), u licejskim stihovima Poslanica Judinu (1815.), San (1816.). Baka Marija Aleksejevna je pisala o svojem unuku:
Ne znam što će biti od mojeg starijeg unuka. Dječak je pametan i voli knjige, no loše uči, rijetko prođe lekciju kako treba; ne možeš ga potaknuti, natjerati da se igra s djecom, ali se odjednom tako razmaše i ushoda da ga ničim ne možeš umiriti; ide iz jedne krajnosti u drugu, kod njega nema sredine.

Puškin je proveo šest godina u Carskoselskom liceju otvorenom 19. listopada 1811. Ovdje je mladi pjesnik proživio događaje domovinskog rata 1812., te je tu bila otkrivena i visoko vrednovana njegova pjesnička nadarenost. Sjećanje na godine provedene u Liceju, na licejsko bratstvo, zauvijek je ostalo u duši pjesnika.

U licejskom razdoblju Puškin je napisao mnogo stihova. Nadahnuće je pronalazio u francuskim pjesnicima XVII. i XVIII. stoljeća, s kojima se upoznao u djetinjstvu čitajući knjige u očevoj biblioteci. Najdraži autori mladog Puškina bili su Voltaire i Évariste Désiré de Forges Parny. U njegovoj ranoj lirici spojile su se tradicije francuskog i ruskog klasicizma. Učitelji Puškina-pjesnika postali su Konstantin Batjuškov, priznati majstor lake poezije, i Vasilij Žukovski, glava ruskog romantizma. Puškinska lirika u razdoblju od 1813. do 1815. prožeta je motivima prolaznosti života koja je nametala žudnju za užitkom radostima postojanja. Od 1816., odmah iza Žukovskog, on se okreće elegijama, u kojima razvija motive karakteristične za taj žanr: nerazdvojna ljubav, odlazak mladosti, polagano umiranje duše. Njegova je lirika još uvijek oponašateljska, puna književnih konvencionalnosti i klišeja, no ipak mladi pjesnik izabire svoj posebni put Ne ograničavajući se komornom poezijom, Puškin se okrenuo složenijim temama, društveno važnim. Uspomene u Carskom selu (1814.), koje je pohvalio Gavrila Deržavin, - početkom 1815. Puškin je čitao pjesmu u njegovoj nazočnosti, posvećenu događajima Domovinskog rata 1812.. Pjesma je bila objavljena 1815. u časopisu Rossijskij muzeum, i potpisana njegovim punim imenom i prezimenom. A u puškinskoj poslanici Liciniju kritički je prikazan suvremeni život Rusije, gdje je u liku miljenika despota prikazan general Aleksej Arakčejev. Već je na početku svog stvaralaštva pokazivao interes za ruske pisce-satirike prošlog stoljeća. Utjecaj Fonvizina osjeća se u satiričnoj poemi Tenj Fonvizina (1815.); sa stvaralaštvom Radiščeva povezani su Bova (1814.) i Bezverije.

U srpnju 1814. Puškin se prvi put pojavio u tisku u moskovskom časopisu Vjesnik Europe. U trinaestom broju se nalazila pjesma Prijatelju stihotvorcu pod pseudonimom Aleksandr N.k.š.p. (sastavljenom od suglasnika prezimena pjesnika, poredanih unazad).

Dok je još uvijek bio pitomac Liceja, Puškin je ušao u literarni kružok Arzamas koji je istupao protiv rutine i arhaičnosti u književnom djelu, te je aktivno sudjelovao u polemici s društvom Ljubitelji ruske riječi, koje je branilo klasicističke kanone prošloga stoljeća. Privučen stvaralaštvom najistaknutijih predstavnika novog književnog pravca, Puškin je u to vrijeme bio pod snažnim utjecajem poezije Batjuškova, Žukovskog, Davidova. Potonji je na početku imponirao Puškinu temom odvažnog ratnika, a zatim nečim što je sam pjesnik nazivao okretanjem stiha - naglim promjenama raspoloženja, ekspresijom, neočekivanim spajanjem likova. Kasnije je Puškin govorio da je, oponašajući u mladosti Davydova, usvojio njegovu maniru zauvijek.

Puškin je završio školovanje u liceju u lipnju 1817. sa činom koleškog zapisničara (10.-og razreda prema tabeli rangova), te je bio postavljen na dužnost u ministarstvo vanjskih poslova Ruskog Carstva. Postao je stalni posjetitelj kazališta, sudjelovao u sjednicama Arzamasa (u koji je primljen izvanredno, još kao učenik Liceja), 1819. je postao član književno-kazališnog društva Zelena lampa, kojim je upravljala tajna dekabristička organizacija Sojuz blagodenstvija. Iako nije sudjelovao u djelovanju prvih tajnih organizacija, Puškin je prijateljevao sa mnogim aktivnim članovima dekabrističkih društava, pisao političke epigrame i stihove, npr. Čaadajevu (Nas tiha slava, ljubav, nada..., 1818.), Sloboda (1818.), N.J. Pljuskovoj (1818.), Selo (1819.), koji su se širili u prijepisima. Tih je godina bio zauzet radom nad poemom Ruslan i Ljudmila, koju je bio započeo u Liceju i koja je odgovarala programatskom stavu književnog društva Arzamas o potrebi da se stvori nacionalna junačka poema. Poema je bila objavljena u svibnju 1820. (prema prijepisima je bila poznata i ranije), te je izazvala različite, ne uvijek dobronamjerne, reakcije. Već nakon progonstva Puškina započele su rasprave o poemi. Neki su kritičari bili revoltirani snižavanjem uzvišenog kanona. Miješanje rusko-francuskih načina književnog izražavanja s prostim narodskim govorom i folklornom stilistikom izazvalo je prijekore čak i zaštitnika demokratske narodnosti u književnosti. Takve je prigovore sadržavalo pismo Dmitrija Zikova, književnog sljedbenika Pavla Katenina, objavljeno u časopisu Sin domovine

U proljeće 1820. Puškina je pozvao vojni upravitelj gubernije Petrograda, grof Mihail Miloradovič radi objašnjenja svojih stihova (uključujući epigrame o Arakčejevu, arhimandritu Fotiju i samom Aleksandru I.), nespojivih sa statusom državnog činovnika. Radilo se o njegovom progonstvu u Sibir ili zatočenju u manastiru na Soloveckim otocima. Kazna je bila umanjena samo zahvaljujući nastojanjima prijatelja, prvenstveno Karamzina. Premjestili su ga iz prijestolnice na jug u kišinjevsku kancelariju generala Ivana Inzova.

Na putu do mjesta službe Aleksandar Sergejevič je obolio od upale pluća, nakon kupanja u Dnjepru. Radi oporavka obitelj Rajevski ga uzima krajem svibnja 1820. sa sobom na Kavkaz i u Krim. Putem su se zaustavili u Taganrogu, u bivšem domu gradonačelnika generala Petra Papkova.

U Feodosiju je Puškin doputovao 16. kolovoza 1820. godine. Napisao je svom bratu Lavu:

Puškin je proveo u Gurzufu nekoliko ljetnih i jesenskih tjedana 1820. godine. Zajedno s Rajevskim se zaustavio u domu Armanda Emmanuela du Plessisa, vojvode od Richelieua; pjesniku je bila dana na raspolaganje mansarda s pogledom na zapad. Živeći u Gurzufu, pjesnik je puno šetao primorjem i planinama, jahao na vrh Aju-Daga i čamcem plovio do rta Suuk-Su.

U Gurzufu je Puškin nastavio rad nad poemom Kavkaski zarobljenik, napisao nekoliko lirskih stihova; neki od njih su posvećeni kćerima N. Rajevskog - Jekaterini, Jeleni i Mariji (budućoj supruzi dekabrista Sergeja Volkonskog). Ovdje se pojavila zamisao poeme Bahčisarajska česma i romana Jevgenij Onjegin. Puškin se pred kraj života prisjećao Krima: Tamo je kolijevka mojeg Onjegina.

U rujnu 1820. na putu prema Simferopolju zaustavio se u Bahčisaraju. Iz pisma Deljvigu:

Šetajući po unutarnjim dvorištima dvorca, pjesnik je ubrao dvije ruže i položio ih u podnožja Fontane suza, kojoj je kasnije posvetio stihove i poemu Bahčisarajska česma.

Sredinom rujna Puškin je proveo oko tjedan dana u Simferopolju, vjerojatno u domu krimskog guvernera Aleksandra Baranova, starog pjesnikovog poznanika iz Petrograda.

Svoje dojmove o Krimu Puškin je iskoristio i u opisu Putovanja Onjegina, koje se isprva nalazilo u poemi Jevgenij Onjegin kao prilog.

Puškin tek u rujnu dolazi u Kišinjev. Novi načelnik je bio susretljiv, te mu je dozvoljavao duge izlaske i posjete prijateljima u Kamjanki (zima 1820.-1821.), putovanja u Kijev, Moldaviju s I. Liprandijem i Odesu (kraj 1821.). U Kišinjevu Puškin postaje član masonske lože Ovidij, o čemu sam piše u svojem dnevniku. Ako je poema Ruslan i Ljudmila bila rezultat škole najboljih ruskih pjesnika, onda ga je prva južna poema Kavkaski zarobljenik 1822. postavila na čelo cijele suvremene ruske književnosti, donijela zasluženu slavu prvog pjesnika, vjerno ga prativši do kraja 1820-ih. Kasnije, 1830-ih godina, dobio je epitet Ruski Byron.

Kasnije izlazi druga južna poema Bahčisarajska česma (1824.). P. Vjazemski je pisao iz Moskve tim povodom:
Pojava Bahčisarajske česme je dostojna pažnje ne samo ljubitelja poezije, no i promatrača uspjeha naših u intelektualnoj industriji koja također, nemojte mi zamjeriti, pridonosi, kao i svaka druga, blagostanju države. Za rukopis malene poeme Puškinu je bilo isplaćeno tri tisuće rubalja; u njoj nema šesto stihova; dakle, stih (i još kakav? primijetit ćemo za burzovne procjenitelje - sitni četverostopni stih) koštao je nešto više od pet rubalja. Stih Byrona, Casimira Delavignea, Waltera Scotta donosi još veći postotak, to je istina! No sjetimo se i toga da inozemni kapitalisti zahtijevaju postotke od svih obrazovanih potrošača na zemaljskoj kugli, a naši se kapitali okreću u tijesnom i domaćem okruženju. Ipak, za stihove 'Bahčisarajske česme' je plaćeno toliko koliko još nije bilo plaćeno ni za jedne ruske stihove.

Uz to se pjesnik trudio posvetiti ruskoj davnini, skiciravši planove poema Mstislav i Vadim (potonja je zamisao preuzela dramaturški oblik), stvara satiričku poemu Gavrilijada (1821.), poemu Braća razbojnici (1822.; posebno izdanje 1827.). S vremenom je u Puškina sazrelo uvjerenje (na početku beznadno tragično) da u svijetu djeluju objektivni zakoni koje čovjek nije u stanju pokolebati, bez obzira na to koliko su odvažne i prekrasne njegove namjere. S takvim je gledištem bio započet u svibnju 1823. u Kišinjevu roman u stihovima Jevgenij Onjegin; kraj prve glave romana je pretpostavljao povijest putovanja junaka izvan granica domovine prema obrascu Byronove poeme Don Juan.

Još u srpnju 1823. godine Puškin se izborio za premještaj u Odesu u kancelariju grofa Voroncova. Upravo u to vrijeme postaje svjestan toga da je postao profesionalni književnik, što je bilo predodređeno burnim uspjehom njegovih djela kod čitatelja. Udvaranje Voroncovoj supruzi Jelizaveti, a možda i veza s njom, te nesposobnost za državnu službu, zaoštrili su njegov odnos s Mihailom Voroncovim.

Četverogodišnji boravak Puškina na jugu je nova romantičarska etapa njegovog razvoja kao pjesnika. U to se vrijeme Puškin upoznao sa stvaralaštvom Byrona i Andréa Chéniera. Očaran Byronom, prema vlastitom je priznanju pjesnik bio lud za njim. Prva je pjesma, napisana u progonstvu, postala elegija Ugasila se zvijezda danja..., u čijem je podnaslovu Puškin zabilježio: Podražavanje Byrona. Glavnim pokretačem, osnovnom zadaćom njegovih djela postao je odraz emocionalnog stanja čovjeka, otkrivanje njegovog unutarnjeg života. Puškin je razrađivao umjetnički oblik stiha obraćajući se starogrčkoj poeziji, proučavajući je u prijevodima. Ponovno protumačivši slikovito razmišljanje antičkih pjesnika s romantičarskog gledišta, uzevši najbolje iz stvaralaštva svojih prethodnika, pobijedivši klišeje elegijskog stila, on je stvorio svoj vlastiti poetski jezik. Osnovno je svojstvo puškinske poezije postala njegova izražajna snaga i istovremeno neobična sažetost, lakonski izraz. Uvjetno-melankolični stil koji je oblikovao između 1818. i 1820. pod utjecajem francuskih elegija i lirike Žukovskog pretrpio je ozbiljnu preobrazbu i stopio se s novim byronovskim stilom. Spajanje starih, zamršenih i konvencionalnih oblika s romantičarskom izražajnošću i intenzitetom jasno su se očitovali u Kavkaskom zarobljeniku

Prvi je put mladi pjesnik boravio ovdje u ljeto 1817., te je, kako je sam napisao u jednoj od svojih autobiografija, bio očaran seoskim životom, ruskom banjom, jagodama i ostalim, - no sve mi se to sviđalo kratko vrijeme

Dvije godine kasnije, nakon teške bolesti, ponovo je ovdje proveo ljeto. U to je vrijeme napisao pjesme Selo i Domovomu.

Policija je 1824. pronašla Puškinovo pismo u kojem je pisao o oduševljenju ateističkim učenjem. To je poslužilo kao razlog za njegov otpust iz službe 8. srpnja 1824.. Poslali su ga na imanje njegove majke na kojem je proveo dvije godine (do rujna 1826.) - što je najduži Puškinov boravak u Mihajlovskom.

Ubrzo nakon dolaska u Mihajlovsko došlo je do velike svađe s ocem, koji je praktički pristao na tajni policijski nadzor nad vlastitim sinom. Krajem jeseni su svi rođaci Puškina otputovali iz Mihajlovskog.

Unatoč bojazni prijatelja, osama na selu nije bila pogubna za Puškina. Bez obzira na teškoće, prva je mihajlovska jesen bila uspješna za pjesnika, koji je puno čitao, razmišljao, radio. Puškin je često posjećivao susjedu po imanju Praskovju Osipovu u Trigorskom i koristio se njezinom bibliotekom (njezin je otac, mason, suborac Nikolaja Novikova, ostavio veliku zbirku knjiga). Od mihajlovskog progonstva i do kraja života s Osipovom i članovima njezine velike obitelji povezivalo ga je prijateljstvo. U Trigorskom je 1826. upoznao romantičarskog pjesnika Jazikova, čije je stihove poznavao od 1824.

Puškin dovršava pjesme započete u Odesi: Razgovor s knjižarom, u kojoj formulira svoj profesionalni kredo, Moru - lirsko razmišljanje o sudbini čovjeka epohe Napoleona i Byrona, o okrutnoj vlasti povijesnih prilika nad pojedincem, poemu Cigani (1827.), nastavlja pisati roman u stihovima. U jesen 1824. obnavlja rad na autobiografskim zapisima, zapostavljenima na samom početku u kišinjevskom razdoblju, te razmišlja o sižeju narodne drame Boris Godunov (završena 19. studenoga 1825., objavljena 1831.), piše šaljivu poemu Grof Nulin. Ukupno je u Mihajlovskom stvorio oko sto djela.

U Trigorskom 1825. susreće nećakinju Osipove, Annu Kern (bili su se upoznali 1820. u Petrogradu u salonu obitelji Olenjin), kojoj je, kako se smatra, posvetio pjesmu Trenutka još se sjećam....

Mjesec dana nakon završetka progonstva Puškin se vratio slobodan u napuštenu tamnicu i proveo u Mihajlovskom oko mjesec dana. Slijedećih je godina pjesnik povremeno dolazio tuda, da se odmori od života u gradu i piše na slobodi. U Mihajlovskom je 1827. Puškin započeo roman Arapin Petra Velikog.

U Mihajlovskom se pjesnik također upoznao s biljarom, i, iako nije postao poznati igrač, prema uspomenama prijatelja, rukovao je štapom sasvim profesionalno.

U noći na 4. rujna 1826. u Mihajlovsko je doputovao kurir pskovskog guvernera B. Aderkasa: Puškin je u njegovoj pratnji bio dužan doći u Moskvu, gdje se u to vrijeme nalazio Nikola I., okrunjen 22. kolovoza.

Dana 8. rujna, odmah nakon dolaska, Puškin je bio poslan caru na osobnu audijenciju. Razgovor s Nikolom I. se održao u četiri oka. Pjesniku se nakon povratka jamčila osobna protekcija i oslobođenje od obične cenzure.

Upravo se tih godina u stvaralaštvu Puškina pojavljuje interes za Petra I., cara-prosvjetitelja. On postaje junak započetog romana o pjesnikovom pradjedu Ibrahimu Hanibalu i nove poeme Poltava. Unutar jednog pjesničkog djela (Poltava) pjesnik je objedinio nekoliko ozbiljnih tema: međusobnih odnosa Rusije i Europe, zajednice narodâ, sreće i drame individualca u pozadini povijesnih događaja. Prema vlastitom priznanju, privukli su ga snažni likovi i duboka, tragična sjena nabacana na sve te užase. Objavljena 1829., poema nija naišla na razumijevanje niti kod čitatelja, niti kod kritičara. U skici članka Vozraženija kritikam 'Poltavy' Puškin je pisao:
Najzrelija od svih mojih pripovijesti u stihovima je ta u kojoj je sve skoro originalno (a mi se zbog toga samo i mučimo, iako to još nije ni najbitnije), - 'Poltava', kojoj Žukovski, Gnedič, Deljvig, Vjazemski daju prednost pred svime što sam dosad napisao, 'Poltava' nije bila uspješna.

U to se vrijeme u stvaralaštvu pjesnika nazreo novi obrat. Trezvena povijesna i društvena analiza stvarnosti sjedinjuje se s razumijevanjem složenosti svijeta koji nas okružuje i koji često izmiče racionalnom objašnjenju, što ispunjava njegovo stvaralaštvo osjećajem uzemiravajućeg predosjećaja, vodi prema velikom prodoru fantastike, rađa bolna, katkada nezdrava sjećanja, intenzivan interes za smrt.

U to je vrijeme nakon njegove poeme Poltava odnos kritike i dijela čitateljske publike postao hladniji ili kritičniji.

Godine 1827. je bila pokrenuta istraga zbog pjesme André Chénier (napisane još u Mihajlovskom 1825.), u kojoj je bio zapažen odziv na ustanak dekabrista 1825., a 1828. vladi je postala poznata kišinjevska poema Gavrilijada. Istraga je bila prekinuta po najvišoj zapovijedi nakon razgovora s Puškinom, no pjesnik je bio stavljen pod tajni policijski nadzor.

U studenome 1828. Puškin upoznaje moskovsku ljepoticu Natalju Gončarovu. Prema vlastitom priznanju, zaljubio se u nju na prvi pogled. Krajem travnja 1829. Puškin je zaprosio Gončarovu preko prijatelja Fjodora Tolstoja-Amerikanca. Neodređeni odgovor djevojčine majke (kao razlog je bila navedena Nataljina mladost) ga je, prema vlastitim riječima, izludio. Otišao je u služiti u vojsci Paskeviča, na Kavkaz, gdje se u to vrijeme vodio rat protiv Turske. Svoje putovanje je opisao u putopisu Putovanje u Arzrum. Na zahtjev Paskeviča, koji nije htio preuzeti odgovornost za njegov život, ostavio je djelatnu vojnu službu, te je neko vrijeme živio u Tiflisu (ruski naziv za Tbilisi). Vrativši se u Moskvu, kod Gončarovih je naišao na hladan doček. Moguće je da se Nataljina majka bojala njegove reputacije slobodnog mislioca, njegovog siromaštva i strasti za igrom.

Puškin je osjećao želju za promjenama, te je, nakon ponovne prosidbe Natalje Gončarove 1830., koja je bila prihvaćena, ujesen otputovao u Boldino, nižnjenovgorodsko imanje svojeg oca, radi primanja u vlasništvo susjednog sela Kistenjeva, kojeg je dobio od oca kao svadbeni poklon. Zbog epidemije kolere proveo je u karanteni tri mjeseca, koja su postala njegovo najpoznatije stvaralačko razdoblje, u povijesti književnosti nazvano Boldinska jesen. Tada je nastao čitavi niz djela kao što su Pripovijesti pokojnog Ivana Petroviča Belkina (Belkinove pripovijesti), Iskustvo dramskih proučavanja (Male tragedije), posljednje glave Jevgenija Onjegina, Kućica u Kolomni, Povijest sela Gorjuhina, Bajka o popu i o njegovu pomoćniku Baldi, nekoliko skica kritičkih članaka i oko 30 pjesama.

Među boldinskim djelima, međusobno različitim po žanru i osnovnom tonu, naročito odudaraju prozni i dramski ciklus. To su dvije krajnosti kojima teže ostala djela napisana u tri jesenska mjeseca 1830.

Djela u stihovima iz tog razdoblja predstavljaju sve žanrove i obuhvaćaju široki krug tema. Jedno od njih, Moj, kritičaru tusti, tebe baš do suza... ima zajedničkog s Poviješću sela Gorjuhina i toliko je daleko od idealizacije seoske stvarnosti da je prvi put bilo objavljeno tek posmrtno, u sabranim djelima pod promijenjenim nazivom (Kapriz).

Belkinove pripovijesti su prve iz dovršenih djela puškinske proze koja su došla do nas, stvaralačka iskustva koja je često ponavljao. Godine 1821. je formulirao osnovni zakon svojeg proznog pripovijedanja: Točnost i kratkoća - evo prvih vrlina proze. Ona treba misli i misli - bez njih prekrasni izrazi ničemu ne služe. Te pripovijesti su također svojevrsni memoari običnog čovjeka koji, ne pronalazeći ništa značajno u svojem životu, ispunjava svoje zapise prepričavanjem priča koje je čuo, koje su ga zadivile svojom neobičnošću. Pripovijesti ... su obilježile oblikovanje Puškina kao prozaika, proces koji je započeo 1827. Arapinom Petra Velikog. Ciklus je odredio daljnji pravac Puškinovog stvaralaštva, - posljednjih šest godina svojeg života se posvećivao većinom prozi i cijelom, dotad nerazvijenom, umjetničkom proznom govoru.

U to je vrijeme Puškin aktivno sudjelovao u izdavanju Književnih novina (koje su izlazile od 6. siječnja 1830. do 30. lipnja 1831. u Petrogradu) svojeg prijatelja A. Deljviga. Deljvig je, pripremivši prva dva broja, privremeno otputovao iz Petrograda i povjerio časopis Puškinu, koji je i postao urednik prvih trinaest brojeva. Konflikt Književnih novina s urednikom poluslužbenog časopisa Severnaja pčela Faddejem Bulgarinom, agentom tzv. trećeg odjela Osobne kancelarije Njegovog carskog veličanstva, doveo je, nakon izdavanja katrena Casimira Delavignea o žrtvama Srpanjske revolucije, do ukidanja časopisa. 

U moskovskoj crkvi Velikog Uzašašća kod Nikitskih vrata 2. ožujka 1831. Puškin se vjenčao s Nataljom Gončarovom. Prilikom razmjene prstena Puškinov je pao na pod, a zatim mu se ugasila svijeća. On je problijedio i rekao: Sve su to loši predznaci!.

Odmah nakon svadbe obitelj je kratko živjela u Moskvi na Arbatu (k. br. 53 prema suvremenoj numeraciji; danas muzej). Tamo su supružnici živjeli do sredine svibnja 1831. kada su, ne dočekavši kraj isteka najma, otputovali u prijestolnicu jer se Puškin posvadio sa svekrvom koja se miješala u njihov obiteljski život.

U ljeto je Puškin unajmio daču u Carskom selu. Ovdje piše Pismo Onjegina, čime konačno završava rad nad romanom u stihovima, koji je bio njegovim vjernim suputnikom tijekom osam godina života.

Novo shvaćanje stvarnosti, naznačeno u njegovom stvaralaštvu krajem 1820-ih, zahtijevalo je iscrpno proučavanje povijesti: u njoj je bilo potrebno pronaći izvore glavnih pitanja suvremenosti. Godine 1831. dobio je dopuštenje za rad u arhivima. Puškin je opet stupio u službu kao povjesničar, dobivši carski zadatak da napiše Povijest Petra. Jake epidemije kolere i poljski ustanak protiv ruske vlasti 1830.-1831., koji su doveli Rusiju na rub rata s Europom, pjesniku su predstavljali prijetnju ruskoj državnosti. Jaka vlast u tim uvjetima čine mu se jamstvom spasa Rusije - tom su idejom nadahnuti njegovi stihovi Pred grobnicom svetom..., Klevetnicima Rusije, Borodinska obljetnica. Posljednje dvije pjesme, napisane povodom osvajanja Varšave, zajedno s pjesmom V. Žukovskog Staraja pesnja na novyj lad, bile su objavljenje u specijalnoj brošuri Na vzjatije Varšavy, te su izazvale višeznačne reakcije. Puškin, koji nikada nije bio neprijatelj bilo kojeg naroda, koji se družio s Adamom Mickiewiczem, ipak se nije mogao pomiriti s pretenzijama ustanika na spajanje litavskih, ukrajinskih i bjeloruskih zemalja. Njegovi su prijatelji na različite načine primili odaziv Puškina na događaje u Poljskoj: negativno Vjazemski i povjesničar Aleksandr Turgenjev. Vjazemski je zapisao 22. rujna 1831. u svom dnevniku:
Puškin im u svojim stihovima: 'Klevetnicima Rusije' pokazuje figu iz džepa. On zna da oni neće pročitati njegove stihove, znači, neće odgovarati na pitanja na koje bi lako odgovorio čak i sam Puškin.  I kakvo je to opet svetogrđe povezivati Borodino i Varšavu? Rusija će vikati protiv ovog bezakonja.
Pjotr Čaadajev je pak uputio nakon pojave pjesama njihovom autoru oduševljeno pismo, a njegovo su gledište dijelili i prognani dekabristi Uz to je F. Bulgarin, povezan s trećim odjelom, optuživao pjesnika za privrženost liberalnim idejama.

Početkom 1830-ih proza u Puškinovom stvaralaštvu počinje prevladavati nad poetičkim žanrovima. Belkinove pripovijesti (izdane 1831.) nisu imale uspjeha. Puškin zamišlja veliko epsko djelo - roman iz epohe pugačovštine s junakom-plemićem koji prelazi na stranu pobunjenika. Zamisao se na neko vrijeme zaustavlja zbog nedovoljnog poznavanje te epohe, te započinje rad nad romanom Dubrovski (1832.-1833.). Njegov junak, osvećujući oca, kojemu su nepravedno oteli očevinu, postaje razbojnik. Plemeniti razbojnik Dubrovski je prikazan romantično, dok su ostali likovi prikazani realistično. Iako je osnovu sižea preuzeo iz suvremenog života, tijekom rada na romanu on je sve više dobivao obilježja tradicionalnog avanturističkog pripovijedanja koji se općenito ne podudara s ruskom stvarnošću. Moguće je da je, predviđajući nesavladive probleme sa cenzurom u svezi s objavljivanjem romana, Puškin napustio rad nad njim, iako se bližio kraju. Zamisao o djelu s temom pugačovskog ustanka ga opet privlači, te on, vjeran povijesnoj točnosti, privremeno prekida proučavanje Petrovske epohe, istražuje tiskane izvore o Pugačovu, upoznaje se s dokumentima o gušenju ustanka Pugačova (sam Predmet Pugačov je bio strogo povjerljiv i nedostupan), a 1833. putuje na Volgu i Ural da bi osobno vidio mjesta tih događaja, čuo žive legende o pugačovštini. Puškin putuje kroz Nižnji Novgorod, Kazanj i Simbirsk u Orenburg, a otuda na Oral, niz drevnu rijeku Jaik, preimenovanu nakon seljačkog ustanka u Ural.

Puškina su izabrali za člana Carske ruske akademije 7. siječnja 1833. istovremeno s pjesnikom i dramaturgom P. Kateninim, prozaikom i dramaturgom M. Zakoskinim, povjesničarem D. Jazikovim i protojerejem A. Malovim.

U jesen 1833. vraća se u Boldino. Sada je Boldinska jesen Puškina dvostruko kraća nego prije tri godine, no po važnosti je jednaka Boldinskoj jeseni 1830. Za mjesec i pol Puškin dovršava rad nad Pričom o Pugačovu i Pjesmama zapadnih Slavena, započinje rad nad pripovijesti Pikova dama, stvara romane Andželo i Brončani konjanik, Bajku o ribaru i ribici i Bajku o mrtvoj kneginji i o sedmorici delija, pjesmu u stancama Jesen.

U prosincu 1833. Puškin se vraća u Petrograd, osjećajući potrebu promijeniti život i udalji se od tutorstva dvora.

Uoči 1834. godine Nikola I. je dao svojem povjesničaru niži dvorski čin kamerjunkera. Prema riječima njegovih prijatelja, on se razbjesnio zbog toga što se taj čin obično davao mladim ljudima. 1. siječnja 1834. Puškin zapisuje u svoj dnevnik:
Trećeg dana mi je dan čin kamerjunkera (što doista ne dolikuje mojim godinama). Na dvoru su htjeli da N.N. (Natalja Nikolajevna) pleše u Aničkovu.
Tada je pak bilo zabranjeno izdavanje Brončanog konjanika. Početkom 1834. Puškin je napisao drugu pripovijest u prozi - Pikovu damu, te ju je izložio u časopisu Biblioteka dlja čtenija koji je platio Puškinu brzo i u većem paušalu. Pripovijest je bila započeta u Boldinu, te je bila namijenjena, po svoj prilici, zajedničkom almanahu Trojčatka (Puškina, V.F. Odojevskog i N.V. Gogolja).

Dana 25. srpnja 1834. Puškin daje ostavku s molbom da zadrži pravo rada u arhivima, koje mu je bilo potrebno za Povijest Petra. Kao motiv su bili navedeni obiteljski razlozi i nemogućnost da stalno boravi u prijestolnici. Molba nije bila prihvaćena te je na taj način Puškin ostao bez mogućnosti da nastavi rad. Poslušavši savjet Žukovskog, Puškin je opozvao molbu.. Kasnije je Puškin zamolio za dopust u trajanju od 3-4 godine: u ljeto 1835. napisao je svekrvi da planira s cijelom obitelji otputovati na selo na nekoliko godina. Međutim, molba mu je bila odbijena, a umjesto toga mu je Nikola I. predložio polugodišnji dopust i 10 000 rubalja, kako je bilo rečeno - kao ispomoć. Puškin ih nije prihvatio te je zamolio za 30 000 rubalja pod uvjetom da ih naplate iz njegove plaće, čime mu je bio dan dopust u trajanju od četiri mjeseca. Na taj je način Puškin bio nekoliko godina unaprijed vezan za službu u Petrogradu. Taj iznos nije pokrivao ni polovicu Puškinovih dugova, s prestankom isplate plaće mogao se samo pouzdati u prihode od književnog rada, koji su pak ovisili o potražnji čitatelja. Krajem 1834. - početkom 1835. izašlo je nekoliko sabranih izdanja djela Puškina: puni tekst Jevgenija Onjegina (u razdoblju od 1825. do 1832. roman je izlazio u dijelovima), zbirke pjesama, pripovijesti, poema, međutim, sve se razilazilo s trudom. Kritika je već otvoreno govorila o opadanju njegova talenta, o kraju njegove epohe u ruskoj književnosti. Dvije su jeseni - 1834. godina (u Boldinu) i 1835. godina (u Mihajlovskom) bile manje plodonosne. Treći je put pjesnik došao u Boldino ujesen 1834. zbog problema na imanju, te je tamo proveo mjesec dana, napisavši samo Bajku o zlatnom pjetliću. U Mihajlovskom je Puškin nastavio raditi nad Scenama iz viteških vremena, Egipatskim noćima i napisao pjesmu Ja posjetih opet....

Široj je publici, kojoj je bilo žao zbog opadanja njegova talenta, bilo nepoznato da njegova najbolja djela nisu bila puštena u tisak, da je tih godina trajao stalan intenzivan rad nad velikim zamislima: Poviješću Petra, romanom o pugačovštini. U stvaralaštvu pjesnika su se nazrele radikalne promjene. Puškin-liričar tih godina postaje prvenstveno pjesnikom za sebe. Uporno eksperimentira s proznim žanrovima koji ga u potpunosti ne zadovoljavaju, ostaju u zamislima, skicama, obrisima, traži nove oblike književnosti.

Prema riječima S.A. Sobolevskog:
Misao o velikom periodičnom izdanju koje bi se ticalo, vjerojatno, svih glavnih strana ruskog života, težnja da posredno služi domovini svojim perom, okupirali su Puškina gotovo neprekidno posljednjih deset godina njegove kratkotrajne karijere... Prilike su mu smetale, te je tek 1836. uspio isposlovati pravo na izdavanje Suvremenika, no u opsegu vrlo ograničenom i skučenom.
Od ukidanja Književnih novina borio se za pravo na vlastito periodično izdanje. Nije uspio ostvariti zamisli novina (Dnevnik), različitih almanaha i zbornika, časopisa Severnyj zritelj, kojeg je trebao uređivati V.F. Odojevski. Odojevski i Puškin su imali namjeru od 1835. izdavati Sovremennyj letopisec politiki, nauk i literatury. Godine 1836. je dobio jednogodišnju dozvolu za izdavanje almanaha. Puškin se također nadao prihodu koji bi mu pomogao da isplati najhitnije dugove. Časopis osnovan 1836. godine dobio je naziv Suvremenik. U njemu su bila objavljivana djela samog Puškina, a također N.V. Gogolja, Aleksandra Turgenjeva, V. Žukovskog, P. Vjazemskog.

Ipak, časopis nije imao uspjeha kod čitatelja: na novi tip ozbiljnog periodičnog izdanja, posvećenog aktualnim problemima, o kojima se prema potrebi govorilo u aluzijama, ruska se publika tek trebala naviknuti. Časopis je imao svega 600 pretplatnika čime je donio gubitke svom izdavaču budući da nije pokrivao ni troškove tiskanja ni honorare suradnika. Dva zadnja toma Suvremenika Puškin je više od pola ispunio vlastitim djelima, uglavnom anonimno. U četvrtom tomu časopisa objavljen je, konačno, roman Kapetanova kći. Puškin je mogao izdati roman kao posebnu knjigu, čime bi mu donio potrebnu zaradu. Međutim, ipak je odlučio izdati Kapetanovu kćer u časopisu te nije mogao računati na istovremeno objavljivanje posebne knjige jer je u to vrijeme to bilo nemoguće. Roman je vjerojatno bio izdan u časopisu pod utjecajem Krajevskog i izdavača časopisa koji su se bojali njegovog neuspjeha. Čitatelji su blagonaklono dočekali Kapetanovu kćer, no Puškin nije dočekao odazive oduševljenih kritičara na svoj zadnji roman. Bez obzira na financijski neuspjeh, Puškin se do zadnjeg dana bavio izdavaštvom, nadajuće se da će, unatoč sudbini, naći i odgojiti svojeg čitatelja .

U proljeće 1836. godine nakon teške bolesti preminula je Nadežda Osipovna. Puškin je, zbliživši se s majkom posljednjih dana njezina života, teško podnosio taj gubitak. Stjecajem okolnosti on je jedini iz cijele obitelji pratio njezino tijelo do mjesta ukopa u Svetim gorama. To je bio njegov zadnji posjet Mihajlovskom. Početkom svibnja je zbog izdavanja i rada u arhivima doputovao u Moskvu. Nadao se suradnji između Suvremenika i autora časopisa Moskovskij nabljudatelj. Međutim, Jevgenij Baratinski, Mihail Pogodin, Aleksej Homjakov, Stepan Ševyrjov se nisu žurili s odgovorom, neizravno ga odbijajući. Uz to se Puškin nadao suradnji s Bjelinskim, koji je bio u konfliktu s Pogodinim. Posjetivši arhive ministarstva vanjskih poslova, uvjerio se da će rad s dokumentima iz petrovskog razdoblja trajati nekoliko mjeseci. Na zahtjev supruge, koja je bila u visokom stupnju trudnoće, Puškin se krajem svibnja vratio u Peterburg.

Prema sjećanjima francuskog izdavača i diplomata François-Adolphea Loève-Veimarsa, koji je u ljeto 1836. boravio kao gost kod pjesnika, Puškin je bio oduševljen Poviješću Petra, podijelio je s gostom rezultate istraživanja arhiva i izrazio bojazan da čitatelji neće prihvatiti knjigu u kojoj će car biti prikazan takvim kakav je bio prvih godina svoje vladavine, kada je gnjevno žrtvovao sve zbog svog cilja. Saznavši da Loève-Veimarsa zanimaju ruske narodne pjesme, Puškin je za njega preveo jedanaest pjesama na francuski jezik. Prema mišljenju stručnjaka koji su ih proučavali, prijevod je bio napravljen besprijekorno.

U ljeto 1836. Puškin stvara svoj zadnji pjesnički ciklus koji naziva prema mjestu nastanka - Kamennoostrovski ciklus (prema dači na petrogradskom Kamenom otoku). Točan sastav ciklusa pjesama je nepoznat. Moguće je da su bile namijenjene objavljivanju u Suvremeniku, no Puškin je odustao od toga, predviđajući probleme sa cenzurom. Tri djela koja nesumnjivo pripadaju ovom ciklusu povezana su temama iz Evanđelja. Opći siže pjesama Oci pustinjaci i neporočne žene, Kak s dreva sorvals'a i Mirskaja vlast je Veliki tjedan korizme Još je jedna pjesma iz ciklusa - Iz Pindemonti lišena kršćanske simbolike, međutim, nastavlja razmišljanja pjesnika o dužnostima čovjeka koji živi na svijetu sa sobom i onima koji ga okružuju, o izdaji, o pravu na fizičku i duhovnu slobodu. Po mišljenju Vadima Starka:
U ovoj pjesmi formuliran je idealni pjesnički i ljudski kredo Puškina, izmučen cijelim životom.. 

U ciklus su, vjerojatno, ulazili Kogda za gorodom zadumčiv ja brožu, katren Naprasno ja begu k Sionskim vorotam i, naposljetku, (nekim istraživačima se osporava ta pretpostavka) Spomenik nerukotvorni podigoh sebi... - kao uvod ili, prema drugim verzijama, finale, - pjesnički zavještaj Puškina.

Beskonačni pregovori sa svȃkom o raspodjeli imanja nakon majčine smrti, brige o izdavaštvu, dugovi i, najvažnije, javno udvaranje gardista carske konjičke garde Georgesa d'Anthèsa njegovoj supruzi, koje je izazvalo ogovaranje u društvu, bili su uzrok pjesnikove potištenosti u jesen 1836. Dana 3. prosinca je njegovim prijateljima (Vjazemskima, Karamzinima, Jelizaveti Hitrovoj, Vladimiru Sollogubu, Rossetijima, Mihailu Vijeljgorskom i, po svoj prilici, N. Skalon) bila poslana anonimna paskvila s uvredljivim aluzijama upućenima Natalji Nikolajevnoj. Puškin je, doznavši o pismima slijedeći dan, bio uvjeren da su ona djelo d'Anthèsa i njegova očuha Luisa Heeckerena. Navečer 4. prosinca Puškin je izazvao d'Anthèsa na dvoboj. Heeckeren je (nakon dvaju susreta s Puškinom) dobio odgodu dvoboja na dva tjedna. Naporima prijatelja i, prvenstveno, Žukovskog i tetke Natalje Nikolajevne, Jekaterine Zagrjažske, uspjelo im je spriječiti dvoboj. 17. prosinca d'Anthès je zaprosio sestru Natalje Nikolajevne Jekaterinu Gončarovu. Isti je dan Puškin poslao svojem sekundantu Vladimiru Sollogubu pismo u kojem odustaje od dvoboja. No brak nije riješio konflikt. D'Anthès je Natalju Nikolajevnu, susrevši se javno s njom, progonio. Širile su se glasine o tome da se d'Anthès oženio Nataljinom sestrom da spasi njezin ugled. Prema svjedočanstvu Konstantina Danzasa, Natalja je predlagala Puškinu da na neko vrijeme napusti Petrograd, no on je, izgubivši strpljenje, odlučio postupiti drugačije. Puškin je poslao 26. siječnja 1837. Luisu Heeckerenu krajnje uvredljivo pismo. Jedini je odgovor na njega mogao biti izazov na dvoboj, a Puškin je to znao. Dobio je službeni poziv na dvoboj od Heeckerena, kojeg je odobrio d'Anthès isti dan preko atašea francuskog veleposlanstva vikonta Adolphea de Saint-Simona d'Archiaca. Budući da je Heeckeren bio veleposlanik strane države, nije mogao izaći na dvoboj jer bi to značio siguran kraj njegove karijere.

Dvoboj s d'Anthèsom se održao 27. siječnja na Crnoj rečke. Puškin je bio ranjen: metak mu je probio kuk i prodro u trbuh. U to je vrijeme takva vrsta ranjavanja bila smrtonosna. Puškin je za to doznao od dvorskog liječnika Nikolaja Arendta koji, popuštajući njegovim molbama, nije skrivao istinu.

Prije smrti je Puškin, dovodeći u red svoje poslove, razmjenjivao poruke s carem Nikolom I.
Poruke su prenosila dva čovjeka: Vasilij Žukovski (pjesnik, u to vrijeme odgojitelj nasljednika prijestolja, budućeg cara Aleksandra II.) i Nikolaj Arendt (dvorski liječnik cara Nikole I., i Puškinov liječnik).

(Smatra se da je ovu poruku predao Žukovski.)

Nikola I. je vidio u Puškinu opasnog vođu slobodnih mislioca (bili su ograničeni narodni govori u znak sjećanja na pjesnika), te je kasnije uvjeravao da je on s teškom mukom doveo Puškina do kršćanske smrti, što nije odgovaralo stvarnosti: još prije primitka careve poruke Puškin je, doznavši od liječnikâ da je njegova rana smrtonosna, poslao po svećenika da se pričesti. 29. siječnja (10. veljače) u 14 sati i 45 minuta Puškin je umro od peritonitisa.

Nikola I. je ispunio dana obećanja: platio je njegove dugove, imanje Puškinova oca pod hipotekom očistio od dugova, udovici dodijelio mirovinu, a kćeri davao primanja do udaje, sinove je školovao za paževe i davao 1500 rubalja za njihovo obrazovanje do stupanja u službu, Puškinova djela izdao o državnom trošku u korist udovice i djece, te im jednokratno isplatio 10000 rubalja.

Poštujući Puškinovu želju, pokopali su ga u fraku, a ne u kamerjunkerskom mundiru. Opijelo, određeno u Isaakijevskoj katedrali, služeno je u Konjušennoj crkvi. Ceremoniji je nazočilo puno ljudi, a u crkvu su ulazili s pozivnicom.
Bilo je, po običaju, i apsurdnih odluka. Narod su prevarili: rekli su da će služiti opijelo u Isaakijevskoj katedrali, - tako je pisalo na pozivnicama, - međutim, tijelo su iz stana iznijeli noću, potajno, te je ono položeno u Konjušennoj crkvi. Sveučilište je primilo uputu da profesori ne napuštaju svoje katedre i da studenti budu prisutni na predavanjima. Nisam se suzdržao, te sam izrazio načelniku svoj očaj povodom toga. Rusi ne mogu oplakivati svojeg sugrađanina koji im je iskazao čast svojim postojanjem! (Iz dnevnika Aleksandra Nikitenka).

Poslije su kovčeg spustili u podrum, gdje se nalazio do 3. siječnja, do otpremanja u Pskov. Tijelo je pratio Aleksandar Turgenjev. U pismu gubernatoru Pskova, A. Peščurovu, A. Mordvinov je po nalogu A. Benkendorfa i cara ukazivao na potrebu da se zabrani svaka osobna izjava, svaki susret, jednom riječju svaka ceremonija, osim onoga što se prema našem crkvenom obredu vrši pri sahrani tijela plemića. Aleksandar Puškin je sahranjen na teritoriju Svjatogorskog manastira Pskovske gubernije. U kolovozu 1841., prema odluci N.N. Puškine, na grobu je bio postavljen nadgrobni spomenik, rad kipara Aleksandra Permagorova (1786.-1854.)

Od četvero Puškinove djece samo je dvoje ostavilo potomstvo - Aleksandar i Natalja. Potomci pjesnika danas žive po cijelom svijetu: u SAD-u, Engleskoj, Njemačkoj, Belgiji. Oko pedeset potomaka živi u Rusiji, uključujući liječnicu Tatjanu Ivanovnu Lukaš, čija je prabaka (Puškinova unuka) bila udana za unuka brata Gogolja. Danas Tatjana živi u Klinu.

Aleksandar Puškin ima ugled velikog ili izvanrednog ruskog pjesnika, prema enciklopediji Krugosvet, Ruskom biografskom rječniku i Književnoj enciklopediji. U filologiji se Puškina smatra tvorcem suvremenog ruskog književnog jezika (v. radove Viktora Vinogradova), a Kratka književna enciklopedija (autor članka Sergej Averincev) govori o šabloniziranosti njegovih djela, slično djelima Dantea u Italiji ili Goethea u Njemačkoj. D. Lihačov je pisao o Puškinu kao o našem najvećem nacionalnom dobru.

Još za života Puškina su počeli zvati genijem, također i u tisku. Od druge polovice 1820-ih počeli su ga smatrati prvim ruskim pjesnikom (ne samo među suvremenicima, nego i među svim ruskim pjesnicima), a među njegovim čitateljima stvoren je pravi kult ličnosti. S druge strane, 1830-ih, nakon poeme Poltava, dio čitateljske publike je postao ravnodušan prema Puškinu .

U članku Nekoliko riječi o Puškinu (1830-e) N. Gogolj je pisao da je Puškin osobita pojava te, možda, jedinstvena pojava ruskog duha: to je ruski čovjek u svojem razvitku kakav će se, vjerojatno, pojaviti za dvjesto godina. Kritičar i filozof-zapadnjak V. Bjelinski nazvao ga je prvim pjesnikom-umjetnikom Rusije. F. Dostojevski je opazio da je u Onjeginu, u toj besmrtnoj i nedostižnoj poemi, Puškin veliki narodni pisac, kakvog do njegove pojave nije bilo i govorio o svjetskosti i humanosti njegovog genija. Najopsežniju je karakteristiku predložio A. Grigorjev (1859.): A Puškin je - naše sve.

Shvaćanje Puškina u ruskoj kulturi može se podijeliti na dva pravca - umjetničko-filozofsko, esejističko, čiji su utemeljitelji bili N. Gogolj i Apollon Grigorjev (uz mnoge ruske pisce, uključujući Dostojevskog, Marinu Cvetajevu i Aleksandra Solženjicina, te filozofe), i znanstveno povijesno-biografsko, koje su utemeljili Pavel Annenkov i Pjotr Bartenjev. Procvat znanstvene puškinistike u Rusiji početka 20. stoljeća povezan je s osnivanjem Puškinskog doma 1905., Puškinske škole 1908., pojavom serijskih publikacija o Puškinu. U sovjetsko doba, u ograničenim uvjetima proučavanja ideologije Puškina, snažno se razvila puškinska tekstologija i istraživanja njegovog stila. Niz važnih dostignuća je povezan s puškinistikom u inozemstvu (Poljska, Francuska, SAD i dr.), uključujući i rusko iseljeništvo.

Publicist-šezdesetaš i književni kritičar Dmitrij Pisarev negirao je značenje Puškinovog stvaralaštva za suvremenost: Puškin se koristi svojom umjetničkom virtuoznošću kao sredstvom da posveti sve ruske čitatelje u tužne tajne svoje unutarnje pustoši, duhovnog siromaštva i umne nemoći. Iza tog su gledišta stajali i mnogi nihilisti 1860-ih, npr. Maksim Antonovič i Varfolomej Zajcev.

Vladimir Majakovski, David Burljuk, Velimir Hljebnikov, Aleksej Kručonih, Benedikt Livšic pozivali su na odbacivanje Puškina [zajedno s nizom drugih klasika] s parobroda suvremenosti u manifestu futurista 1912. Ćuška društvenom ukusu. Dalje u manifestu piše: Tko ne zaboravi svoju prvu ljubav neće upoznati posljednju. (parafraza riječi Tjutčeva povodom Puškinove smrti: Tebe, kao prvu ljubav, srce Rusije neće zaboraviti.).

Prema mišljenju niza istraživača, od 1937. u Sovjetskom Savezu službena je ideologija uvodila kult Puškina; kult Puškina postaje dijelom kulta Staljina. Postoji također mišljenje da se čisto komunistički kult Puškina izvodi po istom modelu kao i kult ličnosti Lenjina i Staljina.

Prvo izdanje sabranih djela Puškina koje je objavljeno posmrtno (1838.) u osam tomova izašlo je u korist nasljednika, a sadržavalo je samo djela koja su bila objavljena za njegova života. Izdanje se tiskalo pod posebnim nadzorom ministra Narodne Prosvjete u čijoj je nadležnosti bila cenzura. Prema reakciji Sergeja Sobolevskog ono je bilo ružno zahvaljujući Narkizu Atreškovom (jednom od staratelja Puškinove djece). Bile su dopuštene mnogobrojne tiskarske pogreške, korekture, propusti, iskrivljavanja tekstova Puškina, izdanje nije bilo potpuno kako je bilo najavljeno. Godine 1841. izašla su tri dodatna toma (9-11). Početkom 1846. ta su sabrana djela praktički bila rasprodana.

Nova sabrana djela bila su zamišljena samo kao ponavljanje izdanja iz 1838.-1841. Međutim, ti se planovi nisu ostvarili. Zimi 1849.-1850. udovica pjesnika, koja se dotad već udala za general pukovnika Petra Lanskog, obratila se za savjet povodom novog izdanja Pavlu Annenkovom. Annenkov se, dobivši na raspolaganje sve Puškinove rukopise koje je posjedovala, u početku nije mogao odlučiti da se primi tako ozbiljnog posla. Nagovorili su ga njegova braća Ivan (krilni pobočnik Nikolaja I., autor Povijesti tjelesne garde Konjice od 1731. do 1848. godine i kolega P. Lanskog) i Fjodor, koji su se upoznali s rukopisima. 21. svibnja 1851. Lanska je po dogovoru predala Ivanu Annenkovom prava na izdavanje. Braća P. Annenkova su inzistirala na tome da uzme stvar u svoje ruke. P. Annenkov je također odlučio napisati biografiju pjesnika. Nikolaj Dobroljubov se tako osvrnuo na pojavu sabranih djela Puškina 1855.-1857.: Rusi su  davno već žarko željeli novo izdanje njegovih djela, dostojno njegove uspomene, te su dočekali poduhvat Annenkova s ushićenjem i zahvalnošću. Bez obzira na probleme s cenzurom, Annenkov je napravio prva kritički pripremljena sabrana djela Puškina. Annenkovljevo izdanje s dopunama i promjenama dvaput je ponovio ruski bibliograf Grigorij Gennadi (1859.-1860., 1869.-1871.).

Nakon 1887. godine, kada je istekao rok važenja prava na djela Puškina za njegove nasljednike, pojavila su se razna dostupna izdanja koja nisu imala, međutim, važnijeg znanstvenog značaja. Najpotpunija sabrana djela početka 20. stoljeća postala su ona iz 1903.- 1906., urednika Pjotra Morozova.

Pojava sabranih djela Puškina u 16 tomova bila je usklađena s obilježavanjem stogodišnjice (1937.) smrti pjesnika, međutim, iz objektivnih se razloga rad nad njima rastegnuo na više godina. To je izdanje objedinilo trud svih znanstvenika-puškinista tog vremena. Sabrana djela u 16 tomova do danas ostaju najpotpuniji zbornik Puškinovih djela, a u znanstvenoj je literaturi prilikom citiranja puškinskih tekstova uobičajeno pozivati se upravo na njega. U tekstološkim istraživanjima sabrana djela su postala putokaz za druga akademska izdanja ruskih pisaca. Ipak, u njih nisu ušli tomovi sa crtežima Puškina i tekstovima iz zbornika Rukoju Puškina. Zbog cenzure nije bila objavljena balada Barkovljeva sjena. Detaljni komentari puškinskih tekstova, koji su prema mišljenju vlasti zadržavale izdavanje, bili su izostavljeni, što se smatra jednim od glavnih nedostataka šesnaesterotomnog izdanja.

Godine 1926. i 1928. izašla su dva toma izdanja pisama Puškina (1815.- 1830.) koje je sastavio B. Modzalevski. Treći tom (1935., pisma 1831.- 1833.) već je nakon smrti Modzalevskog priredio za tisak njegov sin Lav. Vrijednost je tomova u tome što je očuvana Puškinova ortografija i punktuacija. Opširan komentar pisama predstavlja punovrijednu enciklopediju života i stvaralaštva Puškina i puškinske epohe općenito. Nedostaci se odnose na izostavljanje pisama koja sadrže vulgarizme i psovke. U izdanju iz 1969. A.S. Puškin. Pis'ma poslednih let (ur. N. Izmajlov) autorska ortografija i punktuacija nije sačuvana. Do danas je jedinstveno izdanje pisama Puškina, koje nema skraćivanja, Perepiska u tri toma urednika V. Saitova (Carska akademija znanosti, 1906.- 1911.). Perepiska je objavljena u malo primjeraka, te se dijelila samo članovima akademije.

Na stihove Puškina glazbu su napisali mnogi kompozitori:

A.S. Puškin pojavio se kao lik u mnogobrojnim umjetničkim djelima, od kojih neka više-manje točno prikazuju njegov život (npr. roman Puškin J. Tinjanova).
Mihail Ljermontov napisao je povodom Puškinove smrti pjesmu Pjesnikova smrt, a azerbajdžanski pisac Mirza Ahundov Vostočnaja poema na smert' Puškina. Osobnom opažaju lika i stvaralaštva Puškina posvećen je ogled Marine Cvetajeve Moj Puškin.

Groteskno shvaćanje lika Puškina prikazano je u djelima Daniila Harmsa. Pisci postmoderne se često pozivaju na stvaralaštvo Puškina, npr. pjesnici Josif Brodski i Timur Kibirov.

Tragičnoj pjesnikovoj sudbini je posvećena drama Mihaila Bulgakova Aleksandar Puškin.

O životu Puškina snimljen je niz filmova:

Originalnu je interpretaciju prema crtežima i tekstovima pjesnika dao režiser-animator Andrej Hržanovskij koji je u suradnji s kompozitorom Alfredom Šnitkeom snimio animiranu trilogiju:

U kinematografiji su u različitim razdobljima lik pjesnika utjelovili glumci:

Popularnost Puškina je dovela do pojave anegdota o njemu, uključujući i specifične: npr. lik u drami Nikolaja Erdmana pokušava ispričati neku nepristojnu anegdotu o Puškinu (Samoubojica, 1931.).

Ponekad se ukazuje na rasprostranjenost šabloniziranosti i stereotipnosti percepcije Puškina kao velikog pjesnika bez dubljeg pronicanja u bit njegova stvaralaštva.

Vladimir Nabokov je pisao:
Ne znam da li u Francuskoj postoje takvi kalendari kao naši, u kojima se na drugoj stranici svakog listića nalazi tekst za petnaestominutno čitanje, - kao da su vam, predlagajući vam da pročitate tih nekoliko poučnih i zanimljivih redaka, nepoznati sastavljači htjeli nadoknaditi gubitak još jednog dana, stranicu s datumom kojeg se vi spremate otkinuti. Obično su odozgora prema dolje slijedili: datum neke bitke, pjesnička strofa, idiotska poslovica i meni za ručak. Često su se tamo nalazili Puškinovi stihovi; upravo je ovdje čitatelj usavršavao svoje književno obrazovanje. Tih bi nekoliko tužnih strofa, loše shvaćenih, prorijeđenih kao češalj, ogrubjelih od stalnog ponavljanja bogohulnim usnama, vjerojatno bilo sve što je ruski malograđanin znao o Puškinu da nije nekoliko popularnih opera koje su tobože posuđene iz njegova stvaralaštva... Konačno, uz kalendar i operu kod neupućenog čitatelja vežu se uspomene iz osnovne škole, djela - sve vrijeme jedna te ista - o Puškinovim junacima. Nećemo zaboraviti još nekoliko nepristojnih kalambura koji mu se vole pripisivati, i tada ćemo imati dovoljno istinitu sliku o stanju puškinskog duha kod ogromnog dijela Rusa.

Osim toga, 2008. je za vrijeme Puškinske svečanosti u Pskovu bio organiziran tzv. flash mob čiji su sudionici izjavili da su ime Puškina toliko iscrpili i banalizirali da ga učenici više ne mogu slušati, a Puškin je također čovjek - neka i on ima normalan rođendan, a ne šou za turiste.

U filmu Bakenbardy Jurija Mamina (1990.) junaci filma koriste lik Puškina kao osnovu za stvaranje političkog kulta. U njemu se također parodira eksploatacija lika pjesnika u svakodnevnim predmetima, npr. njegova slika se nalazi na matrjoškama, donjem rublju, itd.

U raznim su gradovima podignuti spomenici Puškinu. Najviše kipova ima u gradovima Rusije i zemljama bivšeg SSSR-a (Moskva i Sankt Peterburg, Minsk, Kijev, Lavov, Odesa, Narva, Rostov na Donu, Petrozavodsk, Erevan, Gjumri, Kišinjev, Almati, Ašgabat, Tbilisi, Tiraspol, Benderi, Baku, Harkiv i dr.), međutim, spomenici pjesniku postoje i u Rimu, Madridu, Washingtonu, Québecu, Beču, Parizu, Ciudadu de Méxicu, Beogradu, Weimaru i Hemmeru, Šangaju, Burgasu, Kuopiou i mnogim drugim gradovima.

Godine 2007. Međunarodna federacija ruskojezičnih pisaca objavila je program Svjetsko kulturno nasljeđe, fundamentalne vrijednosti i ruski jezik, u okvirima kojeg se po cijelom svijetu povodom 210-godišnjice rođenja A.S. Puškina planiraju postaviti spomenici pjesniku. Prema programu postavljene su biste visine 1,1 m u Đunđušu, Panami, Skoplju .

Muzeji posvećeni životu A.S. Puškina postoje u Moskvi, Sankt Peterburgu, Kišinevu, Gurzufu, slovačkim Brodzanyma i u drugim gradovima.




#Article 69: Operativni sistem (1392 words)


U računarstvu, operativni sistem (OS) je skup programa i rutina odgovoran za kontrolu i upravljanje uređajima i računarskim komponentama kao i za obavljanje osnovnih radnji. Operativni sistem objedinjuje u celinu raznorodne delove računara i sakriva od krajnjeg korisnika detalje funkcionisanja ovih delova. Operativni sistem stvara za korisnika radno okruženje koje rukuje procesima i datotekama, umesto bitovima, bajtovima i blokovima podataka. 

 Većina operativnih sistema dolazi sa aplikacijom koja obezbeđuje korisnički interfejs za rukovanje operativnim sistemom, kao što su interpreter komandne linije i grafički korisnički interfejs. Dodatno, operativni sistem omogućava pokretanje drugih, korisničkih, programa kao što su editori, prevodioci i internet pretraživači. Mrežni operativni sistem je druga vrsta operativnog sistema.

Prije najkorišćeniji operativni sistem u upotrebi na stonim i prenosivim računarima je Microsoft Windows XP.Jači serveri koriste Linux, FreeBSD i druge vrste juniksolikih operativnih sistema. Međutim, i ovi operativni sistemi, posebno Mac OS X, se takođe koriste na personalnim računarima.

Rani računari nisu imali operativni sistem (pogledati Istorija operativnih sistema). Operator je osoba koja je ručno unosila i pokretala programe. Kada su razvijeni programi za učitavanje i pokretanje drugih programa logično je bilo da takvi programi dobiju naziv po onome čiji posao obavljaju.

Prvim računarom ćemo smatrati takav elektronski računar koji je odgovarao Fon Nojmanovoj arhitekturi - kod koga su i program i podaci u istoj memoriji. Kada su se sa sledećim računarima pojavili i prvi spoljašnji uređaji - čitači papirne trake i bušač kartica - pojavila se prilika za sledeći stepen automatizacije. Uobičajeni skup kartica na kojima su se nalazili kodovi za ulazne i izlazne operacije su bile klica za budući razvoj operativnih sistema.

Najčešća upotreba pojma operativni sistem danas, od opšte i stručne javnosti, se odnosi na sav softver potreban korisniku za upravljanje sistemom i pokretanje svih programa koji mogu raditi na tom sistemu. Po opšteprihvaćenim normama to podrazumeva ne samo najniže slojeve jezgra (kernel) koji neposredno upravljaju uređajima nego i biblioteke neophodne korisničkim programima kao i osnovne programe za baratanje datotekama i konfigurisanje sistema.

Granica između operativnog sistema i korisničkih programa nije precizno određena i predstavlja često predmet rasprava. Na primer, jedno od ključnih pitanja u antimonopolskom sudskom slučaju Sjedinjene Američke Države protiv Majkrosofta je da li je Majkrosoftov pretraživač Internet Eksplorer deo operativnog sistema Vindouz ili je deo skupa korisničkih programa. Drugi primer je neslaganje oko imenovanja GNU/Linuks, jer u osnovi jeste Linuks kernel ali mnogi upravo ceo operativni sistem zovu Linuks.

Najniži nivo svakog operativnog sistema je kernel, jezgro, prvi sloj softvera koji se učitava u računarsku memoriju pri pokretanju. Kao prvi softverski sloj, on obezbeđuje svom ostalom softveru koji se potom učita u operativnu memoriju zajedničke usluge jezgra. Osnovne usluge koje pruža ovo zajedničko jezgro su pristup diskovima, upravljanje memorijom, upravljanje procesima i poslovima i pristup ostalim računarskim uređajima. Kao i kod operativnog sistema i ovde postoji pitanje šta tačno treba da čini kernel. Postoje mišljenja koja podržavaju koncept mikrokernela ili monolitni kernel ili nešto treće, čak se postavljaju pitanja kao na primer—treba li sistem za upravljanje datotekama (fajl sistem) biti deo kernela?

Sistemski pozivi su usluge koje korisnički programi zahtevaju od operativnog sistema.Petar Stojanović je Car. Sistemski pozivi često koriste posebne procesorske naredbe koje uzrokuju da procesor menja mod, a neki primeri su zaštićeni mod (protected mode) ili nadzornički mod (supervisor mode).

Kako su se operativni sistemi razvijali, sve više usluga se očekivalo od zajedničkog jezgra. Od 1990ih se od operativnih sistema često očekuje da pruže mogućnost povezivanja na lokalnu mrežu i na Internet. Čak se očekuje da zaštite ostali softver na računaru od štete koju mogu naneti zlonamerni programi, kao što su virusi. Spisak usluga koje se očekuju od jezgra se i dalje širi.

Programi međusobno komuniciraju kroz aplikativni programski interfejs (API), slično kao što ljudi sa računarom komuniciraju kroz korisničko sučelje - korisnički interfejs. Ovo posebno važi u komunikaciji između korisničkih programa i operativnog sistema. Zajedničkim uslugama jezgra operativnog sistema korisnički programi pristupaju kroz API. Time operativni sistem omogućava komunikaciju između softvera i hardvera, to jest, programa i uređaja. U osnovne funkcije operativnog sistema svakako treba navesti upravljanje procesorom.

Pogledati: POSIX

Najrašireniji operativni sistemi današnjice koji se koriste na računarima opšte namene (tu računamo i lične računare - Pi Si) su grupisani u dve porodice: porodica Juniksolikih i porodica Majkrosoft Vindouz operativnih sistema. Veliki računari i računari posebne namene koriste izmenjene ili posebno naručene operativne sisteme koji ne moraju biti ni u kakvoj vezi sa Vindouzom ili Juniksom ali su, po pravilu, bliži Juniksu nego Vindouzu.

Porodica juniksolikih sistema je raznorodna grupa operativnih sistema koja uključuje i System V, BSD, i GNU/Linuks. Ime juniks je zaštićeno od strane Otvorene Grupe (The Open Group) koja daje licencno pravo korišćenja imena kada se pokaže da predmetni operativni sistem zadovoljava sve potrebne zadate uslove. Sam naziv se odnosi na veliki skup operativnih sistema koji podsećaju na prvobitni juniks.

Juniks sistemi pokreću računare raznolikih unutrašnjih arhitektura. Najrasprostranjenija primena je među serverima u korporativnom sektoru ali i među radnim stanicama u akademskom i inženjerskom okruženju. Slobodno dostupne varijante Juniksa, kao što su Linuks i BSD su u usponu popularnosti. Napravljen je proboj i na tržištu stonih računara, posebno prijateljskim Linuks distribucijama, kao što je Ubuntu GNU/Linuks.

Neke vlasničke varijante Juniksa, kao što je HP-ov HP-UX i IBM-ov AIX su napravljeni posebno da rade samo na računarima i sa opremom originalnog proizvođača. Drugi, kao Solaris, mogu raditi na originalnim računarima ali i na drugim računarima koji odgovaraju proizvođačevim zahtevima. Eplov Mac OS X je BSD varijanta nastala iz NeXTSTEP i FreeBSD je zamena za raniji Mac OS u uskom segmentu tržišta, ali postaje vremenom najpopularniji vlasnički Juniks sistem.

Tokom prethodnih godina su slobodni Juniks sistemi potisnuli vlasničke iz mnogih oblasti. Na primer, naučničko modelovanje i računarska animacija su nekad bili teritorija Silikon Grafiksa i njegovog IRIKS operativnog sistema. Danas su oni pod vlašću računarskih sistema pod GNU/Linuksom.

Microsoft Windows porodica operativnih sistema nastaje kao grafička nadogradnja povrh starog MS DOS operativnog sistema PI SI računara. Današnje verzije se baziraju na jednoj naprednijoj varijanti koja je nazvana Vindouz NT i ne predstavlja više samo grafičko okruženje već uistinu potpuni operativni sistem. Vindouz radi na računarima zasnovanim na procesorima firme Intel i AMD. Oznaka za takve procesore je h86 kompatibilni, a najpoznatiji su firme AMD-dobar za igrice, mada je intel bolji za obradu podataka. Postoje ili su postojale varijante koje rade na procesorima DEC Alpha, MIPS i PowerPC. Postoje takođe i varijacije za procesore sa 32 i sa 64 bita.

Operativni sistemi za velike računare kao što je IBM-ov z/OS i operativni sistemi posebne namene, kao što su QNX, eCos, i PalmOS nisu bliski Juniksu niti Windows - u sem Windows SE koji je blizak Windows - u i nekoliko Linuks i BSD distribucija koje su posebno krojene za specifične primene.

Pored operativnih sistema za velike računare postoje i operativni sistemi za manje uređaje (mobilni telefoni, digitroni i sl.) i uređaje specijalne namene (mikro-procesorski sistemi u automobilima, sistemi za automatsko otvaranje vrata i sl.), koji zahtevaju rad u realnom vremenu. Popularni operativni sistemi za mobilne telefone su Simbijan i OSE, dok za uređaje specijalne namene veliko uporište imaju OSECK i OSE Epsilon i sl.

Stariji operativni sistemi koji se još uvek ponegde koriste su Vindouzu-nalik OS/2 od IBM-a; OpenVMS od Hjulit Pakarda (nekada Didžital korporacije); Mek OS, Eplov prethodni ne-juniks operativni sistem; RISK OS, posebno stvoren za ARM procesore i njihovu arhitekturu; AmigaOS, prvi grafički orijentisan operativni sistem sa multimedijalnim mogućnostima i to još za široku publiku.

Istraživanje i razvoj novih vrsta operativnih sistema je zasebna oblast nauke o računarima.

Operativni sistem je suštinski sastavljen iz tri skupa komponenti: 

Kao što naziv sugeriše, školjka je spoljašnji programski omotač jezgra, dok jezgro neposredno komunicira sa uređajima. Kod nekih operativnih sistema, kao što je Juniks, školjka i jezgro su različiti i samostalni entiteti, što omogućuje proizvoljne kombinacije i laku zamenu školjke. Drugi operativni sistemi samo formalno prikazuju postojanje različitih komponenti dok su u suštini monolitni.

Ideje projektovanja jezgra operativnog sistema su se vremenom izdiferencirale u sledeće koncepte 

Većina najrasprostranjenijih operativnih sistema ima jezgra monolitnog tipa, kao što su Juniks, Linuks i Vindouz. Neki noviji operativni sistemi imaju mikrojezgro, kao Epl MekOS H, AmigaOS, QNX i BeOS. Među istraživačima i razvojnom zajednicom je mikrojezgro pristup veoma popularan, kao što je Hurd/GNU. Oba sistema imaju svojih prednosti i uspešno žive na mnogim mašinama. Na sistemima posebne namene koji podrazumevaju ugradnju sistema i softvera u elektronski proizvod se primenjuje projektovanje egzokernela, tačno za jedan uređaj i jednu primenu.




#Article 70: Danil Harms (173 words)


Danil Harms (ru: Даниил Хармс, 30. prosinca 1905. - 2. veljače 1942), bio je satiričar ranog sovjetskog perioda, koji je takođe koristio i nadrealistični i apsurdni stil. Rođen je kao Danil Ivanovič Juvačov (Даниил Иванович Ювачев), a pseudonim Harms je smislio u srednjoj školi. Takođe je koristio i pseudonime Horms, Čarms, Šardam itd.

Njegove priče su uglavnom kratke vinjete, obično dugačke samo par paragrafa, u kojima se scene siromaštva i bede smenjuju s fantastičnim događajima i sa širokom komedijom. Ponekad se u pričama pojave poznati pisci.

Harmsove priče su nepredvidive i neuređene; likovi često ponavljaju istu stvar zaredom i na druge načine ponašaju se iracionalno. Linearna priča počne da se razvija, ali se lako prekine neobjašnjivom katastrofom koja priču povede u drugom pravcu.

Harms nije bio popularan zaživota i većinu stvari je izdao kao samizdat. Bio je osuđen za antisovjetsko delovanje i poslan na godinu dana u zatvor u Kursku. Tokom opsade Lenjingrada 1941. godine, Harms je po drugi put uhapšen, ovaj put za defetizam. Umro je od gladi u zatvoru 1942. godine.




#Article 71: Linux (1706 words)


Linux je operativni sistem za računare i njegovo jezgro. Jedan je od najpoznatijih primera slobodnog softvera i razvoja putem otvorenog koda. Za razliku od drugih operativnih sistema (kao na primer Windowsa i Mac OSa) njegov kod je dostupan javnosti i svako ima pravo da ga slobodno koristi, menja i redistributira.

Naziv Linux se striktno odnosi na jezgro Linuxa ali se često koristi za ceo operativni sistem (takođe GNU/Linux) baziran oko tog jezgra i broja biblioteka i alata iz GNU projekta. Preko 300 Linux distribucija pakuju razni softver zajedno sa GNU/Linux sistemom. 

U početku, Linux su razvijali i koristili entuzijastični pojedinci. Od tada, Linux je dobio podršku od strane velikih korporacija kao što su IBM, Hewlett-Packard i Novell za upotrebu u serverima i počinje da ulazi u upotrebu i na ličnim kompjuterima. Promoteri i analitičari tvrde da je ovaj uspeh zahvaljujući njegovoj nezavisnosti od bilo kakvog centralnog proizvođača, niskom trošku, sigurnosti i pouzdanosti. 

Linux je originalno razvijan za Intel 386 mikroprocesore a danas podržava niz mikroprocesora i računarskih platformi. Upotrebljava se u dijapazonu od ličnih računara do superkompjutera i integrisanih sistema kao što su mobilni telefoni i lični video rekorderi.

Linux je u svojoj prvoj verziji objavljen u oktobru 1991, kada je, tada dvadesetjednogodišnji finski student Linus Torvalds, na Usenet-u poslao sljedeći post:

  Hello everybody out there using minix -
  I'm doing a (free) operating system (just a hobby, won't be big and
  professional like gnu) for 386(486) AT clones. This has been brewing
  since april, and is starting to get ready. I'd like any feedback on
  things people like/dislike in minix, as my OS resembles it somewhat
  (same physical layout of the file-system (due to practical reasons)
  among other things). 
  I've currently ported bash(1.08) and gcc(1.40), and things seem to work. 
  This implies that I'll get something practical within a few months, and
  I'd like to know what features most people would want. Any suggestions
  are welcome, but I won't promise I'll implement them :-)
  
  Linus (torvalds@kruuna.helsinki.fi)
   
  PS. Yes - it's free of any minix code, and it has a multi-threaded fs. 
  It is NOT protable (uses 386 task switching etc), and it probably never
  will support anything other than AT-harddisks, as that's all I have :-(.

Linus je prvo svoj sistem objavio pod ličnom licencom, ali već 1993 u verziji kernela 0.99.10 Linux je objavljen pod GNU licencom. Kasnije Linus komentariše tu odluku kao najbolju koju je donio vezanu za Linux, jer tek ovaj korak Linuxu omogućava brzo razvijanje i proširenje. 

U ranim danima linux je služio kao eksperimentalni sustav koji su koristili studenti, hakeri, programeri i općenito ljudi jako orijentirani na rad s računalima. Nije bilo šire komercijalne upotrebe. To se promijenilo s nastankom Apache Web Servera, koji je zajedno sa linuxom pružio pouzdano i besplatno rješenje za pogonjenje velikog broja web stranica. Tako je linux u par godina istisnuo mnoge druge sustave slične Unixu te u velikoj mjeri i Windows NT sa serverskog tržišta.
Napredovanje linuxa na desktopu ide puno sporije te je linux još uvijek rijetka pojava na kućnim i uredskim kompjutorima. S vremenom je nastalo mnogo novih programa za linux (ali i ostale UNIXe) za razne svrhe: uredski paketi, sve vrste programa za internet, PDF, gledanje i uređivanje slika, multimediju, snimanje CD/DVDa te mnogi specijalizirani programi. Može se reći da danas za linux postoje svi potrebni programi za prosječnog kućnog i uredskog korisnika koji se ne igra previše i ne koristi svoj kompjutor za visoko specijaliziranu profesionalnu svrhu.

Što se sigurnosti tiče, za sada postoji samo neznatan broj virusa, spyware-a i adware-a koji rade na linuxu, većina kojih je proof-of-concept (eng. dokaz zamisli) koji nisu u optjecaju, a osim toga osnovni dizajn linuxa i pratećeg softvera je takav da otežava ozbiljne upade u sustav. Osim sigurnosti, stabilnost je također jedna od prednosti ovog operacijskog sustava. Tome pridonosi modularan dizajn Linuxa (jezgre) koja omogućava da se pojedini dijelovi sistema zaustavljaju i ponovno pokreću po potrebi, što kod npr. instalacije grafičkog pogonskog programa znači da se računalo ne mora ponovno pokrenuti, već je dovoljno učitati novi modul i ponovno pokrenuti grafički podsustav. Isto vrijedi i za ostale pogonske programe.
Linux može imati više grafičkih sučelja (desktopa). Ako koristi neki vizualno siromašniji, može raditi i na sporijim kompjutorima, koji bi za windowse bili preslabi.

Prodor linuxa na kućna računala te u poslovni svijet usporava činjenica da se igre uglavnom ne rade za linux, a nedostaju i mnogi profesionalni programi. Poseban problem su i pogonski programi (driveri) koje tvrtke rijetko izdaju ili korisnici odbijaju koristiti, što zbog nesuglasica oko stavova po pitanju slobodnog sofvera, što zbog brzog i pomalo divljeg razvoja linux jezgre koji otežava pisanje drivera. Iz tih razloga, linux zajednica teško surađuje sa velikim komercijalnim tvrtkama koje bi mogle pomoći u podršci i širenju linuxa. Konačno, tu je i problem postojanja velikog broja distribucija, to jest, nekih specifičnih razlika između njih (spomenute dalje u tekstu).

Ipak, polako ali sigurno, linux prodire na desktop. Nastaje više linux distribucija prilagođenih početnicima. Izmišljen je i LiveCD, koncept koji omogućava dizanje sistema sa CD/DVD-a i USB-a, te omogućuje isprobavanje linuxa bez pisanja po disku. Mnoge distribucije dolaze kao liveCD-i s mogućnošću instalacije na korisnikov disk. U svijetu je linux postao veliki posao, i to ne samo među serverima. Nažalost, Balkan tu jako zaostaje za svijetom...

Neki članovi zajednice dijele mišljenje Free Software Foundation-a (zaklade koja stoji iza projekta GNU), i smatraju da se naziv Linux može koristiti samostalno samo kad se govori isključivo o jezgri (eng. kernel). Budući da je jezgra uklopljena u operacijski sustav GNU - umjesto njihove nedovršene jezgre Hurd - Free Software Foundation smatra da je ispravan naziv GNU/Linux (ili GNU+Linux), te da je to samo jedna od varijanti operativnog sustava GNU  . Dok neke distribucije jasno ističu naziv GNU/Linux - najistaknutiji primjer je Debian GNU/Linux - većina medija i korisnika koristi naziv Linux. Pristaše naziva GNU/Linux ističu kako je taj naziv bitan zbog širenja ideje o slobodnom softveru.

Linus Torvalds, kao i većina zajednice, odbacuje naziv GNU/Linux. Kao razlog, Torvalds navodi da se ovaj operacijski sustav ne sastoji samo od Linuxa (jezgre) i GNU projekta, te da se se korištenjem imena GNU/Linux zapostavljaju drugi važni projekti (kao primjer navodi Xorg), bez kojih je teško zamisliti Linux danas. Osim toga, operacijski sustavi su često dobivali ime po jezgri.

GNU projekat je pokrenut 1984. s ciljem da se razvije kompletan unixoidni operativni sistem koji je potpuno slobodan: GNU sistem. GNU predstavlja akronim za GNU's Not Unix - GNU nije Unix. Ono što danas mnogi nazivaju Linux je zapravo GNU operativni sistem sa Linux kernelom, jer je Linux ugrađen u GNU operativni sistem kome je samo to falilo da bi bio kompletan. Zato treba koristiti izraz GNU/Linux kada se govori o tom operativnom sistemu, jer je GNU većina sistema dok je LInux samo jedna komponenta.

Fondacija za slobodni softver je najveći sponzor GNU projekta. FSF dobija vrlo malo novca od korporacija odnosno velikih fondacija. Oslanjaju se na podršku individualaca koji misiju podržavaju misiju FSFa, a to je da sačuva, zaštiti i promovira slobodu korištenja, studiranja, kopiranja,modificiranja i distribuiranja računarskog softvera, te da brani prava korisnika slobodnog softvera.

Godine 2005, preko 67% budžeta FSF je popunjeno prilozima pojedinačnih donatora. Ova vrsta podrške predstavlja primarni način finansiranja.

Linux kernel je napravljen, kao i većina drugih modernih sistema, po uzoru na Unixa. To znači, između ostalog, da se zasniva na potpunoj abstrakciji i virtualiziciji svih hardverskih komponenti. Upravo to je i glavna funkcija kernela. Pored toga u kernelu je implementirana funkcionalnost multitaskinga (obavljanje više zadataka odjednom), kontrola procesa, kontrola memorije itd. 

Na samom početku Linux kernel je bio monolitske građe, što znači da je sva funkionalnost zajedno sa drajverima implementirana u jednom kernel-imageu. Ovakva arhitektura se brzo ispostavila kao lošom, jer svaka i najmanja izmjena može da predstavlja izmjenu cijelog kernela. Danas je Linux hibridno-monolitan, što znači, da je veliki dio drajvera, koji nisu neophodni za sami start kernela, implementirani kao moduli koji se za vrjeme upotrebe uvezuju ili izvezuju iz kernela. 

Kod i kod mnogih drughi operativnih sistema, Linux posjeduje dva moda (tipa) za izvođenje programa, od kojih ovisi koja prava i privilegije u sistemu određeni programi imaju. Korisnički programi se izvode u korisničkom modusu (user mode) a sam kernel i njegovi moduli u kernelskom modusu (kernel mode). Takva podjela ima prednost da korisnički program ne može izazvati pad cijelog sistema. 

Gotovo cijeli kernel je programiran u programskom jeziku C. Samo veoma kritični djelovi su pisani u asembleru. Cijeli Linux sistem je jako dobro prilagođen programiranju u C, ne samo jer je C i koncipiran kao programski jezik za unix-slične sisteme. Kao kompajler se uglavnom koristi gcc koji omogućava i jednostavno portiranje sistema za druge arhitekture, zbog čega Linux i jeste toliko rasprostanjen na različitim arhitekurama. 

Za više o ovome pogledajte članak programski jezik C ili gcc.

Za Linux danas postoji veliki broj programa, od kojeg se najveći broj izdaje pod GPL-licencom. Nemoguće bi bilo napraviti kompletnu listu programa. Ipak, neki programi su toliko rasprostranjeni, da se smatraju glavnim repertoarom na Linux-sistemima. 

Za Linux postoji mnogo editora, koji slijede različite paradigme. 

Uredske aplikacije

Grafički sistemi (X-window)

Aplikacije za servere 

Linux distribucija je operacijski sustav sastavljen od Linux kernela (s pogonskim programima), GNU sistemskih i aplikacijskih programa, Xorg grafičkog servera i grafičkog okruženja. Osim tih osnovnih dijelova, različite distribucije uključuju veći ili manji broj ostalih korisničkih programa specifične namjene. Svaka distribucija je podešena prema željama autora i korisnika za određenu namjenu. Nemoguće je utvrditi točan broj distribucija, a ne postoji niti jasan kriterij što čini Linux distribuciju. Veliki broj distribucija kao i nepostojanje standarda - poput jedinstvenog načina instaliranja programa - mnogim korisnicima računala otežava prelazak na Linux, ali i komercijalnu upotrebu.

Distribucije se mogu podijeliti u tri osnovne skupine s obzirom kako se distribuira softver uz pojedinu distribuciju. Softver se može distribuirati u izvornom kodu (kao kod distribucije Gentoo) ili u zato predviđenim paketima (koji sadrže izvršne inačice softvera) ili pak kao izvršni programi ili skripte koje same instaliraju softver (također u izvršnom obliku). Dva najčešća sustava za upravljanje paketima su rpm i dpkg pa se stoga distribucije koje ih koriste često nazivaju nazivaju RPM distribucije, odnosno distribucije temeljene na Debianu. U distribucije vrste RPM spadaju npr. RHEL, Fedora, Mandriva, PCLinuxOS, OpenSuse, dok u distribucije vrste Debian spadaju (osim samog Debiana): Ubuntu, Xandros, Mepis, Knoppix, Sidux i dr.




#Article 72: Nikola Tesla (4822 words)


Nikola Tesla (Smiljan, 10.7.1856. - New York, 7.1.1943.) bio je naučnik i inovator svjetskog glasa. Radio je u području elektrotehnike i radiotehnike, te je izumio okretno magnetsko polje i višefazni sustav izmjeničnih struja. 

Najznačajniji Teslini pronalasci su polifazni sistem, obrtno magnetsko polje, asinhroni motor, sinhroni motor i Teslin transformator. Takođe, otkrio je jedan od načina za generisanje visokofrekventne struje, dao je značajan doprinos u prenosu i modulaciji radio-signala, a ostali su zapaženi i njegovi radovi u oblasti rendgenskih zraka.

Njegov sistem naizmeničnih struja je omogućio znatno lakši i efikasniji prenos električne energije na daljinu. Bio je ključni čovek na izgradnji prve hidrocentrale na Nijagarinim vodopadima. 

U nekoliko je navrata nominiran za Nobelovu nagradu za fiziku, ali ju nikada nije dobio; jedan od razloga je što ju nije htio dijeliti s Edisonom, a Švedska akadmija nije željela dijeliti nagrade svakom od njih pojedinačno.

Preminuo je u svojoj 87. godini, siromašan i zaboravljen.

Jedini je Srbin po kome je nazvana jedna međunarodna jedinica mere, jedinica mere za gustinu magnetnog fluksa ili jačinu magnetnog polja, tesla.

Nikola Tesla je autor više od 700 patenata, registrovanih u 25 zemalja, od čega u oblasti elektrotehnike 112.

Nikola je rođen u Smiljanu u Lici, od oca Milutina, Srpskog Pravoslavnog sveštenika, i majke Georgine, u nekadašnjoj Vojnoj krajini Austrijskog carstva. Kršten je u srpskoj pravoslavnoj crkvi Sv. Petra i Pavla u Smiljanu. Ime Nikola je dobio po jednom i drugom dedi. Prema krštenici je rođen 28. juna 1856. godine.

Nikolin otac je bio nadareni pisac i poeta koji je posedovao bogatu biblioteku u kojoj je i Nikola provodio svoje detinjstvo čitajući i učeći strane jezike. Po jednom verovanju, Tesle vode poreklo od Draganića iz Banjana. Po navodima Jovana Dučića, Tesle su poreklom iz Stare Hercegovine, od plemena (Oputni) Rudinjani iz sela Pilatovaca u današnjoj nikšićkoj opštini. Međutim, o Teslinom poreklu postoji i verzija da su od Komnenovića iz Banjana u Staroj Hercegovini. Po legendi koja se zadržala u Banjanima, Komnenovići su zidali crkvu prilikom čega su se posvađali sa majstorima usled čega je došlo do krvavih obračuna. Kao rezultat toga, deo Komnenovića se preselio sa Tupana u drugi kraj Banjana zbog čega su ih prozvali Čivije (ekseri) koji i danas žive u Banjanima, dok se drugi deo odselio u Liku koji je prozvan Tesla po tesli, vrsti tesarskog alata.

Nikolina majka bila je vredna žena s mnogo talenata. Bila je vrlo kreativna i svojim izumima olakšavala je život na selu. Smatra se da je Nikola Tesla upravo od majke nasledio sklonost ka istraživačkom radu. Teslini roditelji su, osim njega, imali sina Daneta i kćerke Angelinu i Milku, koje su bile starije od Nikole, i Maricu, najmlađe dete u porodici Tesla. Dane je poginuo pri padu s konja kad je Nikola imao pet godina i to je ostavilo veliki trag u porodici. Dane je smatran izuzetno obdarenim, dok se za Nikolu verovalo da je manje inteligentan. Veruje se da je Danetova smrt osnovni razlog što otac dugo nije pristajao da mu dozvoli da pohađa tehničku školu daleko od kuće.

Prvi razred osnovne škole pohađao je u rodnom Smiljanu. Otac Milutin rukopoložen je za protu u Gospiću, te se porodica preselila u ovo mesto 1862. godine. Preostala tri razreda osnovne škole i trogodišnju Nižu realnu gimnaziju završio je u Gospiću.

U Gospiću je Nikola prvi put skrenuo pažnju na sebe kada je jedan trgovac organizovao vatrogasnu službu. Na pokaznoj vežbi kojoj je prisustvovalo mnoštvo Gospićana, vatrogasci nisu uspeli da ispumpaju vodu iz reke Like. Stručnjaci su pokušali da otkriju razlog zašto pumpa ne vuče vodu, ali bezuspešno. Tesla, koji je tada imao sedam ili osam godina, je instiktivno rešio problem ušavši u reku i otčepivši drugi kraj creva. Zbog toga je slavljen kao heroj dana.

Teško se razboleo na kraju trećeg razreda škole 1870. godine. S jeseni je otišao u Rakovac kraj Karlovca da završi još tri razreda Velike realke. Maturirao je 24. jula 1873. godine u grupi od svega sedam učenika sa vrlo dobrim uspehom jer je iz nacrtne geometrije bio dovoljan. Tada je imao 17 godina. Nakon završene mature vratio se u Gospić i već prvi dan razboleo od kolere. Bolovao je devet meseci. U tim okolnostima uspeo je da ubedi oca da mu obeća da će ga umesto na bogosloviju upisati na studije tehnike.

Pošto je ozdravio, otac ga šalje ujaku proti Tomi Mandiću, u Tomingaj kod Gračca, da boravkom na selu i planini prikuplja snagu za napore koji ga očekuju. Na studije elektrotehnike kreće 1875. godine, dve godine nakon mature. Upisuje se u Politehničku školu u Gracu, u južnoj Štajerskoj (danas Austrija). Tada mu je bilo 19 godina.

Spava veoma malo, svega četiri sata dnevno i sve slobodno vreme provodi u učenju. Ispite polaže sa najvišim ocenama. Još tada ga je zainteresovala mogućnost primene naizmenične struje. Čita sve što mu dođe pod ruku (100 tomova Volterovih spisa). Nikola je o sebi pisao: „Pročitao sam mnogo knjiga, a sa 24 godine sam mnoge znao i napamet. Posebno Geteovog Fausta“. Zabrinuti za njegovo zdravlje, profesori šalju pisma njegovom ocu u kojima ga savetuju da ispiše sina ukoliko ne želi da se ubije prekomernim radom. 

Nakon prve godine studija izostaje stipendija Carsko-kraljevske general-komande (kojom su pomagani siromašni učenici iz Vojne krajine). Dva puta se za stipendiju obraća slavnoj Matici srpskoj u Novom Sadu. Prvi put 14. oktobra 1876, a drugi put 1. septembra 1878. godine. Oba puta biva odbijen. U decembru 1878. godine napušta Grac i prekida sve veze sa bližnjima. Drugovi su mislili da se utopio u Muri. Odlazi u Marburg (današnji Maribor) gde dobija posao kod nekog inženjera. Odaje se kockanju. Otac ga nakon višemesečne bezuspešne potrage pronalazi i vraća kući. Otac, uzoran čovek, nije mogao da nađe opravdanje za takvo ponašanje. (Nedugo potom otac umire 30. aprila 1879. godine). Nikola je te godine jedno vreme radio u gospićkoj realnoj gimnaziji. 

Januara 1880. godine, odlazi u Prag da prema očevoj želji okonča studije. Tamo ne može da se upiše na Karlov univerzitet jer u srednjoj školi nije učio grčki. Najverovatnije je slušao predavanja iz fizike i elektrotehnike. Živeo je na adresi Ve Smečkah 13, gde je 2011. godine postavljena memorijalna tabla. Većinu vremena provodio je bibliotekama u Klementinumu i narodnoj kavarni u Vodičkovoj ulici.

Naredne godine, svestan da njegovi bližnji podnose ogromnu žrtvu zbog njega, rešava da ih oslobodi tog tereta i napušta studije.

Tesla je naveo u svojoj autobiografiji kako je živo i plastično doživljavao momente inspiracije. Od ranih dana je imao sposobnost da u mislima stvori preciznu sliku pronalaska pre nego što ga napravi. Ova pojava se u psihologiji naziva „Vizuelno razmišljanje“.

Godine 1881. se seli u Budimpeštu gde se zapošljava u telegrafskoj kompaniji pod nazivom „Američka Telefonska Kompanija“. Tesla je pri otvaranju telefonske centrale 1881. godine postao glavni telefonijski tehničar u kompaniji. Tu je izmislio uređaj koji je, prema nekima, telefonski pojačavač, dok je prema drugima prvi zvučnik. U Budimpeštanskom parku se Tesli javila ideja o rešenju problema motora na naizmeničnu struju bez komutatora, dok je šetao sa prijateljem i recitovao Geteovog „Fausta“, a onda iznenada počeo štapom po pesku da crta linije sila obrtnog magnetskog polja. Za dva naredna meseca je razradio skice mnogih tipova motora i modifikacija koje će pet godina kasnije patentirati u Americi.

U Pariz se seli 1882. godine gde radi kao inženjer za Edisonovu kompaniju na poslovima unapređenja električne opreme. Godine 1883. trebalo je da kompanija u Štrazburgu (današnji Strazbur) osposobi jednosmernu centralu jer se na otvaranju očekivao nemački car lično. Tesli je dat ovaj zadatak i on je boravio u Strazburu od 14. oktobra 1883. do 24. februara 1884. godine.

Tesla ovde potpisuje prvi poslovni ugovor u vezi realizacije prvog indukcionog motora, tako je krajem 1883. godine u Strazburu nastao prvi indukcioni motor koji koristi princip obrtnog magnetskog polja naizmeničnih struja. Počeo je i sa razvojem raznih vrsta polifaznih sistema i uređaja sa obrtnim magnetskim poljem (za koje mu je odobren patent 1888. godine).

Tesla je došao u Ameriku 6. juna 1884. godine u Njujork sa pismom preporuke koje je dobio od prethodnog šefa Čarlsa Bečelora. U preporuci je Bečelor napisao: „Ja poznajem dva velika čoveka, a vi ste jedan od njih; drugi je ovaj mladi čovek“. Edison je zaposlio Teslu u svojoj kompaniji Edisonove mašine. Tesla je ubrzo napredovao i uspešno rešavao i najkomplikovanije probleme u kompaniji. Tesli je ponuđeno da uradi potpuno reprojektovanje generatora jednosmerne struje Edisonove kompanije.

Pošto je Tesla opisao prirodu dobitaka od njegove nove konstrukcije, Edison mu je ponudio 50.000$ (1,1 milion $ danas) kad sve bude uspešno završeno i napravljeno. Tesla je radio blizu godinu dana na novim konstrukcijama i Edisonovoj kompaniji doneo nekoliko patenata koji su potom zaradili neverovatan profit. Kada je potom Tesla pitao Edisona o obećanih 50.000$, Edison mu je odgovorio „Tesla, vi ne razumete naš američki smisao za humor“. i pogazio svoje obećanje. Edison je pristao da poveća Teslinu platu za 10$ nedeljno, kao vrstu kompromisa, što znači da bi trebalo da radi 53 godine da zaradi novac koji mu je bio prvobitno obećan. Tesla je dao otkaz momentalno.

Edison je kao dobar biznismen zarađivao novac korišćenjem svojih jednosmernih generatora struje koji su bili veoma skupi za postavljanje i održavanje. Bilo je potrebno i po nekoliko stanica jednosmerne struje da bi se obezbedila jedna gradska četvrt, dok je Teslin generator naizmenične struje bio dovoljan za snabdevanje kompletnog grada. Uvidevši efikasnost Teslinih patenata, Edison je koristio razne načine da uveri javnost kako je ta struja opasna, hodao je po gradskim vašarima i pred medijima naizmeničnom strujom usmrćivao životinje (pse, mačke, i u jednom slučaju, slona). Na njegovu ideju stvorena je i prva električna stolica. Kao odgovor tome Tesla se priključio u kolo naizmenične struje što je prouzrokovalo užarenje niti električne sijalice, i tim pobio predrasude štetnosti naizmenične struje.

Godine 1886. Tesla u Njujorku osniva svoju kompaniju, Tesla električno osvetljenje i proizvodnja (Tesla Electric Light  Manufacturing).

Prvobitni osnivači se nisu složili sa Teslom oko njegovih planova za uvođenje motora na naizmeničnu struju i na kraju je ostao bez finansijera i kompanije. Tesla je potom radio u Njujorku kao običan radnik od 1886. do 1887. godine da bi se prehranio i skupio novac za svoj novi poduhvat. Prvi elektromotor na naizmeničnu struju bez četkica je uspeo da konstruiše 1887. godine, i demonstrirao ga pred „Američkim društvom elektroinženjera“ (American Institute of Electrical Engineers, danas IEEE) 1888. godine. Iste godine je razvio principe svog Teslinog kalema i počeo rad sa Džordžom Vestinghausom u laboratorijama njegove firme „Vestinghaus električna i proizvodna kompanija“ (Westinghouse Electric  Manufacturing Company). Vestinghaus ga je poslušao u vezi njegovih ideja o višefaznim sistemima koji bi omogućili prenos naizmenične struje na velika rastojanja.

Aprila 1887. godine Tesla počinje istraživanje onoga što će kasnije biti nazvano Iks-zracima koristeći vakuumsku cev sa jednim kolenom (sličnu njegovom patentu 514170). Ovaj uređaj je drugačiji od drugih ranih cevi za Iks-zrake jer nije imao elektrodu-metu. Savremen izraz za fenomen koji je razlog ovakvog dejstva uređaja je „probojno zračenje“. Do 1892. godine je Tesla već bio upoznat sa radom Vilhelma Rendgena i njegovim pronalaskom efekata Iks-zraka.

Tesla nije priznavao postojanje opasnosti od rada sa Iks-zracima, pripisujući oštećenja na koži ozonu pre nego, do tada nepoznatom zračenju: „U vezi štetnih dejstava na kožu... primećujem da su ona pogrešno tumačena... ona nisu od Rendgenovih zraka, već jedino od ozona stvorenog u kontaktu sa kožom. Azotna kiselina bi takođe mogla biti odgovorna, ali u manjoj meri“. (Tesla, Electrical Review, 30. novembar 1895.) Ovo je pogrešna ocena što se tiče katodnih cevi sa Iks-zračenjem. Tesla je kasnije primetio opekotine kod asistenta koje potiču od Iks-zraka i stoga je vršio eksperimente. Fotografisao je svoju ruku i fotografiju je poslao Rendgenu, ali nije javno objavio svoj rad i pronalaske. Ovaj deo istraživanja je propao u požaru u laboratoriji u ulici Hjuston 1895. godine.

Američko državljanstvo dobija 30. jula 1891, sa 35 godina, a tada započinje rad u svojoj novoj laboratoriji u ulici Hauston u Njujorku. Tu je prvi put prikazao fluorescentnu sijalicu koja svetli bez žica. Tako se prvi put pojavila ideja o bežičnom prenosu snage. Sa 36 godina prijavljuje prvi patent iz oblasti višefaznih struja. U nastavku istraživanja se posvećuje principima obrtnih magnetnih polja. Postaje potpredsednik Američkog instituta elektroinženjera (kasnije IEEE) u periodu od 1892. do 1894. godine.

Tesla 1892. godine putuje u Evropu, gde prvo drži 3. februara senzacionalno predavanje u Londonu u Britanskom institutu elektroinženjera „Eksperimenti sa naizmeničnim strujama visokog potencijala i visoke frekvencije“. Potom u Parizu 19. februara članovima društva inženjera drži isto predavanje i ostaje mesec dana pokušavajući, po drugi put, da u Parizu nađe investitore za svoj novi polifazni sistem struja.

Tu ga zatiče telegram sa vešću da mu je majka na samrti. Žurno napušta Pariz da bi boravio uz svoju umiruću majku i stiže 15. aprila, par sati pre smrti. Njene poslednje reči su bile: „Stigao si Nidžo, ponose moj.“ Posle njene smrti Tesla se razboleo. Proveo je tri nedelje oporavljajući se u Gospiću i selu Tomingaj kod Gračca, rodnom mestu njegove majke i manastiru Gomirje u kome je arhimandrit bio njegov ujak Nikolaj.

Jedini boravak Nikole Tesle u Beogradu bio je od 1. - 3. juna 1892. godine.
Došao je na poziv Đorđa Stanojevića u Beograd 1. juna. Sledećeg dana je primljen u audijenciju kod kralja Aleksandra Obrenovića kojom prilikom je odlikovan ordenom Svetog Save. Potom je Tesla održao čuveni pozdravni govor u današnjoj zgradi rektorata, studentima i profesorima beogradske Velike škole.

Teslin boravak u Beogradu je ostavio dubokog traga, međutim, iako je dobio 12. septembra priznanje engleskog udruženja inženjera i naučnika, ubrzo i počasnu titulu doktora Univerziteta Kolumbija, krajem 1892. godine nije prošao na izboru za redovnog člana Srpske kraljevske akademije. Za dopisnog člana izabran je 1894. a za redovnog 1937. godine.

Od 1893. do 1895. godine Tesla istražuje naizmenične struje visokih frekvencija. Uspeva da proizvede naizmeničnu struju napona od milion volti koristeći Teslin kalem i proučavao je površinski efekat visokih frekvencija u provodnim materijalima, bavio se sinhronizacijom električnih kola i rezonatorima, lampom sa razređenim gasom koja svetli bez žica, bežičnim prenosom električne energije i prvim prenosom radio-talasa. U Sent Luisu je 1893. godine, pred 6000 gledalaca, Tesla prikazao na atraktivan način mnoge eksperimente uključujući i prenos sličan radio komunikaciji. Obraćajući se Frenklinovom institutu u Filadelfiji i Nacionalnoj asocijaciji za električno osvetljenje on je opisao i demonstrirao svoje principe detaljno. Tesline demonstracije izazivaju veliku pažnju i pomno se prate.

Svetska izložba 1893. godine u Čikagu, Svetska Kolumbovska izložba, je bila međunarodna izložba na kojoj je po prvi put ceo salon izdvojen samo za električna dostignuća. To je bio istorijski događaj jer su Tesla i Vestinghaus predstavili posetiocima svoj sistem naizmenične struje osvetljavajući celu izložbu. Prikazane su Tesline fluorescentne sijalice i sijalice sa jednim izvodom. Tesla je objasnio princip obrtnog magnetskog polja i indukcionog motora izazivajući divljenje pri demonstraciji obrtanja bakarnog jajeta i postavljanja na vrh, što je predstavljeno kao Kolumbovo jaje. To je korišćeno da se objasni i prikaže model obrtnog magnetskog polja i induktivnog motora.

Februara 1894. se pojavljuje prva knjiga o Tesli, „Otkrića, istraživanja i pisani radovi Nikole Tesle“. Ubrzo knjiga biva prevedena na srpski i nemački jezik.

Veliki udarac za istraživanja se desio 13. marta 1895. godine kada izbija veliki požar u laboratoriji u Južnoj petoj aveniji broj 35 kojom prilikom je izgorelo oko 400 električnih motora, električni i mehanički oscilatori, transformatori, mnoge originalne konstrukcije i rukopis skoro završene knjige „Priča o 1001 indukcionom motoru“. Međutim, to je bilo vreme izuzetne Tesline kreativnosti i žilavosti. Već 15. marta osniva kompaniju pod imenom „Nikola Tesla“ i nastavlja rad.

Kasnih 1880-ih, Tesla i Tomas Edison su postali protivnici, povodom Edisonovog pokretanja sistema distribucije električne energije na osnovu jednosmerne struje uprkos postojanja efikasnijeg, Teslinog, sistema sa naizmeničnom strujom. Kao rezultat rata struja, Tomas Edison i Džordž Vestinghaus su zamalo bankrotirali, pa je 1897. Tesla pocepao ugovor i oslobodio Vestinghausa obaveza plaćanja korišćenja patenata. Te 1897. godine je Tesla radio ispitivanja koja su vodila ka postavljanju osnova za istraživanja u oblasti kosmičkih zračenja.

Kada je napunio 41 godinu, podneo je svoj prvi patent br. 645576 iz oblasti radija. Godinu dana kasnije američkoj vojsci prikazuje model radijski upravljanog broda, verujući da vojska može biti zainteresovana za radio-kontrolisana torpeda. Tada je on govorio o razvoju „umeća telematike“, vrste robotike. Radio kontrolisan brod je javno prikazan 1898. godine na električnoj izložbi u Medison Skver Gardenu. Samo godinu dana kasnije predstavio je u Čikagu brod koji je bio sposoban i da zaroni. Ovi uređaji su imali inovativni rezonantni prijemnik i niz logičkih kola. Radio-daljinsko upravljanje ostaje novotarija sve do Drugog svetskog rata. Iste godine Tesla je izmislio električni upaljač ili svećicu za benzinske motore sa unutrašnjim sagorevanjem, za šta mu je priznat patent 609250 pod nazivom „Električni upaljač za benzinske motore“.

Tesla je 1899. odlučio da se preseli i nastavi istraživanja u Koloradu Springsu, gde je imao dovoljno prostora za svoje eksperimente sa visokim naponima i visokim učestanostima. Po svom dolasku je novinarima izjavio da namerava da sprovede eksperiment bežične telegrafije između Pajks Pika (vrh Stenovitih planina u Koloradu) i Pariza. Teslini eksperimenti su ubrzo postali predmet urbanih legendi. U svom dnevniku je opisao eksperimente koji se tiču jonosfere i zemaljskih talasa izazvanih transferzalnim ili longitudinalnim talasima.

Tesla je u svojoj laboratoriji dokazao da je Zemlja provodnik i vršeći pražnjenja od više miliona volti proizvodio veštačke munje duge više desetina metara. Tesla je takođe proučavao atmosferski elektricitet, posmatrajući pražnjenja svojim prijemnicima. Reprodukujući njegove prijemnike i rezonantna kola mnogo godina kasnije se uvideo nepredvidivi nivo kompleksnosti (raspodeljeni helikoidni rezonator visokog faktora potiskivanja, radiofrekventno povratno kolo, kola sa grubim heterodinim efektima i regenerativnim tehnikama). Tvrdio je čak da je izmerio i postojanje stojećih talasa u Zemlji.

U jednom momentu je utvrdio da je u svojoj laboratoriji zabeležio radio-signale vanzemaljskog porekla. Naučna zajednica je odbacila njegovu objavu i njegove podatke. On je tvrdio da svojim prijemnicima meri izvesne ponavljajuće signale koji su suštinski drugačiji od signala koje je primetio kao posledica oluja i zemljinog šuma. Kasnije je detaljno navodio da su signali dolazili u grupama od jednog, dva, tri i četiri klika zajedno. Tesla je kasnije proveo deo života pokušavajući da šalje signal na Mars. 

Tesla napušta Kolorado Springs 7. januara 1900., a laboratorija se ruši i rasprodaje za isplatu duga. Međutim, eksperimenti u Kolorado Springsu su Teslu pripremili za sledeći projekat, podizanje postrojenja za bežični prenos energije. U to vreme prijavljuje patent u oblasti rezonantnih električnih oscilatornih kola.

Tesla počinje planiranje Svetske radio-stanice - Vordenklajf kule 1890. godine sa 150.000 $ (od kojih je 51% ulaže Džej Pi Morgan). Gradnja počinje 1901. godine, a januara 1902. godine ga zatiče vest da je Markoni uspeo da ostvari transatlantski prenos signala. Juna 1902. je Tesla premestio laboratoriju iz ulice Hjuston u Vordenklajf. Velelepna kula Svetske radio-stanice još nije dovršena, a glavni finansijer, Morgan, se novembra povlači iz poduhvata, dok su novine to propratile natpisima Teslin Vordenklajf je milionska ludorija. Godine 1906. Tesla napušta kulu i vraća se u Njujork. Ta kula je tokom Prvog svetskog rata razmontirana, pod izgovorom da može poslužiti nemačkim špijunima. Američki patentni zavod je 1904. godine poništio prethodnu odluku i dodelio Đuljelmu Markoniju patent na radio, čak je i Mihajlo Pupin stao na stranu Markonija. Od tada počinje Teslina borba za povratak radio patenta.

Na svoj 50-ti rođendan Tesla je priredio javno predstavljanje svoje turbine bez lopatica snage 200 konjskih snaga (150 kW) sa 16.000 min-1 (obrtaja u minuti). Tokom 1910—1911. su u Votersajd elektrane u Njujorku testirane Tesline turbine snaga između 100 i 5000 konjskih snaga.

Markoni 1909. godine dobija Nobelovu nagradu za otkriće radija, odnosno doprinos u razvoju bežične telegrafije što čini Teslu duboko ogorčenim. Godine 1915. Tesla podnosi tužbu protiv Markonija, tražeći sudsku zaštitu svojih prava na radio, međutim već 1916. je bankrotirao zbog velikih troškova. U tim trenucima njegov život opasno klizi ka ivici siromaštva.

Pred Prvi svetski rat Tesla je tražio investitore preko okeana. Kad je počeo rat, Tesla je prestao da prima sredstva od svojih evropskih patenata. Nakon rata izneo je svoja predviđanja u vezi posleratnog okruženja. U članku objavljenom 20. decembra 1914. godine, Tesla je izneo mišljenje da Liga naroda nije rešenje za tadašnje probleme.

Mada bez materijalnih sredstava Tesli ipak stižu priznanja. Tako 18. maja 1917. godine dobija zlatnu Edisonovu medalju za otkriće polifaznog sistema naizmeničnih struja. Te večeri je izrečena misao da kada bi jednog momenta prestali da rade svi Teslini pronalasci, industrija bi prestala da radi, tramvaji i vozovi bi stali, gradovi bi ostali u mraku, a fabrike bi bile mrtve. Istorijski obrt je upravo u tome što je Tesla dobio medalju sa imenom čoveka koji mu je bio ljuti protivnik sa svojom idejom i izgubio u toj bici, ali je Edison na kraju stekao bogatstvo, a Tesli je ostalo samo priznanje.

Tesla je počeo da jasno pokazuje simptome opsednutosti bizarnim detaljima. Pored već ranije pokazanog straha od mikroba postao je opsednut brojem tri. Često mu se dešavalo da obilazi oko bloka zgrada tri puta pre nego što bi ušao u zgradu, zahtevao je da se pored tanjira uvek postave tri platnene salvete pre svakog obroka, itd. Priroda ovog poremećaja je u to vreme bila nedovoljno poznata, tako da se mislilo da su simptomi koje je ispoljavao, bili pokazatelji delimičnog ludila. Ovo je nesumnjivo oštetilo ono što je preostalo od njegovog ugleda.

Tesla u tom periodu boravi u hotelu Valdorf-Astorija, u iznajmljenom apartmanu sa odloženim plaćanjem. Zbog naplate nagomilanog duga od 20.000$, vlasnik hotela, Džordž Bolt, je preuzeo vlasništvo nad Vordenklajfom. Baš 1917. godine u vreme dok Bolt ruši kulu da bi rasprodao placeve, Tesla dobija najviše priznanje Američkog instituta električnih inženjera, Edisonovu medalju. Ironija ovog događaja je u Teslinom slučaju bila višestruka.

Avgusta 1917. je Tesla postavio principe u vezi sa frekvencijom i nivoom snage prvog primitivnog radara. Emil Žirardo je 1934. godine radeći prvi francuski radarski sistem tvrdio da je sve radio „prema principima koje je postavio gospodin Tesla“.

Na njegov sedamdeset peti rođendan 1931. godine ga Tajm magazin stavlja na naslovnu stranu. U podnaslovu je naglašen njegov doprinos sistemima proizvodnje električne energije. Tesli je odobren poslednji patent 1928. godine u oblasti vazdušnog saobraćaja kada je predstavio prvu letelicu sa vertikalnim poletanjem i sletanjem. Tesla 1934. godine piše jugoslovenskom konzulu Jankoviću i zahvaljuje Mihajlu Pupinu na ideji da vodeće američke kompanije formiraju fond kojim bi Tesli bila obezbeđena bezbrižna starost. Tesla odbija takvu pomoć i bira da prima skromnu penziju od jugoslovenske vlade i bavi se istraživanjima u skladu sa svojim mogućnostima. Poslednje godine života proveo je hraneći golubove i živeo je uglavnom od godišnjeg honorara iz svoje domovine.

U 81. godini Tesla izjavljuje da je kompletirao jedinstvenu teoriju polja. Tvrdio je da je razradio sve detalje i da će ih otkriti svetu uskoro. Teorija nikad nije objavljena, a naučna javnost je već bila ubeđena da se njegove izjave ne mogu uzimati ozbiljno. Većina danas veruje da Tesla nikad nije u celosti razradio takvu teoriju, a ono što je ostalo ima više istorijsku vrednost dok je u fizici potpuno odbačeno. Tesla je bio nominovan za orden Svetog Save prvog reda, ali pošto je imao američko državljanstvo nije ga dobio, ali je primio orden Svetog Save drugog reda.

Jedno predveče 1937. tokom uobičajnog izlaska udario ga je taksi. Nikola Tesla je pao na zemlju nepomičan, a onda je ustao i vratio se u hotel. Prema nekim izvorima polomio je tri rebra, a prema drugima to su bile samo lakše povrede. Trebalo mu je šest meseci da se oporavi.

Godine 1939. na predlog svojig kolega iz kompanije Vestinghaus, vratio se na posao za nedeljnu platu od 125 dolara.

Tesla umire od srčanog udara sam u hotelskom apartmanu 3327 na 33. spratu Njujorker hotela 7. januara 1943. godine u 87. godini života. Zvanično je zabeleženo da je umro od srčane tromboze, 7. januara 1943. godine u 22 časa i 30 minuta. I pored prodaje patenata u oblasti naizmeničnih struja, Tesla umire siromašan i u dugovima. Tim povodom, gradonačelnik Njujorka Lagvardija je rekao: „Nikola Tesla je umro. Umro je siromašan, ali je bio jedan od najkorisnijih ljudi koji su ikada živeli. Ono što je stvorio veliko je i, kako vreme prolazi, postaje još veće“. Posmrtni obred je održan 12. januara u Crkvi svetog Jovana Bogoslova na Menhetnu u Njujorku. Posle službe telo je kremirano. Ispraćaju Teslinih posmrtnih ostataka prisustvovalo je oko 2000 ljudi, među kojima su bile i mnoge značajne ličnosti i nobelovci. Svi vodeći njujorški listovi imali su svoje izveštače.

Na sahrani je svirao njegov prijatelj, violinista Zlatko Baloković, tada jedan od najvećih virtuoza na svetu u pratnji slovenačkog hora Slovan, i to po Teslinoj želji, prvo Šubertovu kompoziciju „Ave Marija“, a onda srpsku pesmu Tamo daleko. Ostao je zabeležen i upečatljiv oproštajni govor tadašnjeg gradonačelnika Njujorka Fjorela Henrija Lagvardije.

Kasnije 1943. godine Vrhovni sud SAD vratio je Tesli pravo na patent 645.576, priznajući mu prvenstvo na patent radija.

Ubrzo po Teslinoj smrti FBI je zatražio od Useljeničke službe oduzimanje sve pokojnikove lične stvari i dokumenata, iako je Tesla bio američki državljanin. Kasnije je Ministarstvo odbrane kontaktiralo FBI, a Teslina dokumenta proglašena vrhunskom tajnom. Sva Teslina lična imovina po nalogu Edgara Huvera i predsednikovih savetnika dobila je etiketu „veoma poverljivo“ zbog prirode Teslinih otkrića i patenata.

Teslina porodica i jugoslovenska ambasada su se borili sa američkim zvaničnicima za povratak dokumenata i ličnih stvari, zbog mogućeg značaja nekog od njegovih istraživanja. Konačno, njegov sestrić Sava Kosanović uspeva da dođe do dela njegovih ličnih stvari i to je sada smešteno u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu.

Njegov pepeo je prenesen u Beograd jula 1957. godine. Urna je smeštena u Muzeju Nikole Tesle gde i danas stoji, tako da je Tesla i dalje nesahranjen.

U svojim srednjim godinama, Tesla je imao prijateljski odnos sa Markom Tvenom koji je obožavao da provodi puno vremena u Teslinoj laboratoriji. Među njegovim najbližim prijateljima je bilo i umetnika. Družio se sa urednikom Century Magazine časopisa Robertom Džonsonom koji je objavio par pesama Jovana Jovanovića Zmaja u Teslinom prevodu, dok je sa Katarinom Džonson negovao prijateljstvo. U ovom periodu je Tesla bio društveno aktivan, a poznato je da je jedno vreme čitao o Vedskoj filozofiji. Nakon incidenta sa Edisonom, Tesla je ostao ogorčen na njega, i nikada nisu popravili svoje odnose. Kada je Edison već bio star, Tesla je izjavio da mu je jedna od grešaka to što nikada nije poštovao Edisonov rad, ali to je malo značilo za popravljanje njihovog skoro nepostojećeg odnosa.

Imao je više od 700 zaštićenih patenata i inovacija. Njegovo ime uvedeno je u Dom slavnih pronalazača Amerike. Najznačajnija nagrada u domenu električne energije zove se Nagrada Nikole Tesle, a dodeljuje je Savet Elektro inženjera - IEEE. Osam američkih država (Njujork, Nju Džerzi, Pensilvanija, Kolorado, Nevada, Minesota, Arizona i Indijana) proglasile su Teslin dan rođenja za državni praznik. Tog dana, između ostalog, na svim javnim zgradama mora se istaći državna zastava, a učitelji u svim školama jedan čas posvećuju Tesli.

Govorio je mnogo jezika - srpski, engleski, nemački, italijanski, francuski, češki, mađarski, latinski i slovenački.

Mnogi današnji obožavaoci Tesle su skloni verovanju da je on „čovek koji je izumeo dvadeseti vek“ i nazivaju ga „Prometej dvadesetog veka“.

Nakon njegove smrti mnogi od njegovih izuma, teorija i tvrdnji su korišćeni neprimereno ili sa kontroverzama, da bi se podržale razne sumnjive teorije koje se sve smatraju nenaučnim. Većina Teslinog dela je nastala na principima i prema metodama prihvaćenim od nauke. Međutim njegova ekstravagantna ličnost i bombastične i nerealne izjave ujedinjene sa neospornim genijem su ga učinile izuzetno popularnim među naučnicima graničnih oblasti i sledbenicima teorija zavere o „skrivenom znanju“.

U patentnim prijavama koje je podnosio pre dobijanja američkog državljanstva za sebe je navodio eksplicitno da je „iz Smiljana u Lici, pograničnoj pokrajini Austrougarske, podanik austrijskog cara, nastanjen u Njujorku“, a od 31. jula 1891. (kada je dobio američko državljanstvo) u patentnim prijavama je navodio da je „građanin Sjedinjenih Država, nastanjen u Njujorku, u okrugu i državi Njujork...“.

Nikoli Tesli su dodeljeni sledeći počasni doktorati: 

I ordeni:

Poslednji Teslin dolazak na Balkan maja (po starom julijanskom kalendaru), odnosno juna (po novom gregorijanskom kalendaru) 1892. godine beleže i „Srpske novine“ , novine i službeni list Kneževine Srbije, u tri broja: 

U “Srpskim novinama“ od srede 20.maja (po starom, julijanskom kalendaru), odnosno od 2. juna (po novom gregorijanskom kalendaru) 1892. godine, na naslovnoj strani se kaže :

U svome govoru održanom u Zagrebu, Tesla prvenstveno navodi prednosti naizmenične struje u elektrifikaciji zagrebačkog osvetljenja. 

U daljnjem tekstu „Srpske novine“ govore da je na beogradskoj železničkoj stanici dočekan ovacijama i da je odseo u „gostionici Imperijal“. Bio je u audijenciji kod „Njegovog veličanstva kralja“ i zadržao se gotovo „sahat“ vremena. „Tačno u 4 sahata pojavio se u sali Velike škole“ gde su ga sačekali studenti i profesori uzvicima „Živeo, dobro nam došao“. Priređen je banket u njegovu čast. U najlepšem opštem raspoloženju, kažu „Srpske novine“, je „ naš uvaženi starina Zmaj ustao i potresnim glasom pročitao svoj napisak u stihovima: Pozdrav Nikoli Tesli pri dolasku mu u Beograd“. Tesla je bio vidno uzbuđen. Svi su ostali do pola jedan posle ponoći. Sutradan je Tesla, u 5 časova i 22 minuta, otputovao brzim vozom iz Beograda za Budimpeštu. Tako je prošao prvi i jedini za života boravak Nikole Tesle u prestonici Srbije. 

Lik Nikole Tesle se na filmu i televiziji pojavio pet puta:




#Article 73: Edo Stojčić (271 words)


Edo Stojčić (Karlovac, 20. lipnja 1952. – Rijeka, 29. rujna 2013.), jugoslavenski i hrvatski novinar i pisac.

Rodio se 20. lipnja 1952. u Karlovcu. Od 1959. živio je u Rijeci. Prve prozne radove objavio je 1970-ih u časopisima Osvit i Val. Završivši 1976. studij na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, radio je kao novinar u Karlovačkom tjedniku (1976–78) i na Radio Karlovcu. Od 1978. pisao je za riječki Novi list. U njemu je kao novinar pisao izvještaje i reportaže te bio urednik gradske i unutarnjopolitičke rubrike, subotnjeg revijalnog broja, šef redakcije i pomoćnik glavnog urednika. Pokrenuo je i uređivao više serijskih publikacija: prvi glavni urednik Butige (1994–2013), Goranskog Novog lista (1996–2000) i Moga grada (2005–13. za Rijeku, 2006–09. za Veliku Goricu, 2008-09. za Opatiju i 2008–13. za Sl. Brod). U Butigi je u kolumni Ispod pulta na satiričan i ironičan način analizirao društvenu svakodnevnicu, sabravši napisano u pet zbiraka (Boje kupleraja, 1999; Moja žena mene vara, 2001; Drug Tito je kriv za sve, 2002; Moja deva Barica : osam priča iz Egipta i šezdeset pet iz Hrvatske, 2003. i Bože, zašto sam tako glup?, 2005). Pod utjecajem Ephraima Kishona, u kolumni je u formi kratkih priča donosio duhovite slike svakodnevnog života sebe, svoje obitelji i prijatelja. Neobične satirične priče koje je od ožujka 2003. do ožujka 2006. objavljivao u astrološkom časopisu Zvijezde izdao je u knjizi Bajke za velike Hrvate (2008). Autor je i višestruko izvođenih kazališnih komada Gdje je moj sombrero? (2001), po predlošku Boje kupleraja i Moja žena mene vara, te Diže li se vama, gospodo? (2003) i Antrax (2004), od kojih je posljednji preveden i izveden za slovenski teatar.




#Article 74: Wilhelm Conrad Röntgen (460 words)


Wilhelm Conrad Röntgen (Lennep, 27. ožujka 1845. – München, 10. veljače 1923.), njemački fizičar.

Röntgen je 1895. otkrio posebnu vrstu elektromagnetskog zračenja, X-zrake (poslije nazvane rendgenske). Ustanovio je da djeluju na fotografsku ploču, prolaze kroz različite materijale i ioniziraju zrak kojim prolaze. Konstruirao je rendgenske cijevi s konkavnom katodom i platinskom antikatodom. Za to otkriće dobio je 1901. Nobelovu nagradu za fiziku te je tako postao prvi dobitnik ove nagrade.

Wilhelm Conrad Röntgen je rođen u Lennepu (danas dijelu grada Remscheida), u obitelji krojača. Kada mu je bilo tri godine, obitelj se preselila u Nizozemsku, u Apeldoorn, gdje je i odrastao.

Röntgen je studirao na sveučilištu u nizozemskom Utrechtu i na ETH u Zürichu, gdje je diplomirao strojarstvo. Godine 1869. doktorirao je na Sveučilištu u Zürichu.

Od 1867. do 1871. predavao je na Sveučilištu u Strasbourgu, kada je postao profesor na Poljoprivrednoj akademiji u Hohenheimu. Godine 1876. vratio se u Strassbourg na tri godine kao profesor fizike. Od 1879. do 1888. bio je pročelnik katedre za fiziku na Sveučilištu u Gießenu, kada prelazi na mjesto pročelnika katedre za fiziku na Sveučilištu u Würzburgu. Godine 1900., prema posebnom zahtjevu bavarske vlade, Röntgen prelazi na minhensko Sveučilište, gdje ostaje do kraja života.

Pogrešno se vjeruje da je Röntgen x-zrake pronašao slučajno. Slučaj je bio samo utoliko što je zavjesu barijevog platinacijanida, koju je pripremio za jedan od narednih eksperimenata, osvijetlio prije nego što ju je upotrijebio. Naime, tijekom 1895. Röntgen je, poput brojnih fizičara, ispitivao efekte visokog napona na električno pražnjenje u razrijeđenim plinovima u vakuumskim cijevima. Krajem te godine već su se ispitivali efekti katodnih zraka van vakuumskih cijevi. U pripremi jednog od takvih eksperimenata testirao je aparaturu u mraku i primijetio je nekakvo svjetlucanje na stolu, metar od aparature, kad god bi uključio visoki napon. Pošto se u ponovljenim pokušajima zbivala ista stvar, upalio je šibicu i shvatio da svjetlucanje dolazi od barijevog platinocijanida, koji je tu bio odložen čekajući neki od sljedećih eksperimenata.

Röntgen je nagađao da se radi o novoj vrsti zraka (katodne zrake su već bile poznate). Sljedećih nekoliko tjedana je jeo i spavao u laboratoriju, neprekidno ispitujući osobine novih zraka, koje je privremeno nazvao X-zrake, koristeći matematičko označavanje za nepoznatu veličinu. Premda je znanstveni svijet kasnije, kada je Röntgen postao poznat, zrake po njemu nazvao rendgenskima, on je radije koristio izraz X-zrake. I danas se u svakodnevnom govoru medicinska aparatura za snimanje X-zrakama naziva rendgen.

U studenom 2004. Međunarodna unija za čistu i primjenjenu kemiju dala je 111. elementu u periodnom sustavu ime roentgenij.

Röntgen je umro 1923. od raka. Vjeruje se da rak nije bio posljedica njegova rada s ionizirajućom radijacijom, jer je u tim istraživanjima proveo samo kratko vrijeme, a bio je jedan od rijetkih pionira istraživanja radioaktivnosti koji je redovito koristio olovnu zaštitu.




#Article 75: Sunčev sistem (7082 words)


Sunčev ili Solarni sustav, je sustav zvijezde Sunca i manjih nebeskih tijela što ih okuplja zajednička gravitacijska sila i kojima fizičko stanje određuje Sunčeva energija zračenja. Sustav sadrži 8 planeta, 3 patuljasta planeta, više od 150 njihovih prirodnih satelita, te mnoštvo sitnih tijela: kometa, planetoida, tijela Kuiperova pojasa, meteoroida i međuplanetne prašine. Sunčeva plazma ispunja heliosferu, a gravitacijski se utjecaj širi do područja Oortova kometskog oblaka (Jan Hendrik Oort), koji se nalazi bliže od susjednih zvijezda. Osam planeta razvrstano je u dvije skupine, unutarnju ili terestričku, gdje se nalaze Zemlja i njoj slična 3 planeta (Merkur, Venera i Mars), te u vanjsku ili jovijansku, s Jupiterom i njemu sličnim divovskim planetima Saturnom, Uranom i Neptunom. Unutarnja je skupina stjenovita, s tankim atmosferskim slojem (bez njega je jedino Merkur). Jovijanski su planeti plinoviti s malom stjenovitom jezgrom, i njihov je sastav bliži sastavu protoplanetnoga oblaka iz kojega su planeti nastali. Kemijski sastav Jupitera gotovo je identičan Sunčevu. Razlika između tih dviju skupina planeta posljedica je razvoja u kojem je zračenje mladoga Sunca zagrijalo jezgre bližih planeta i očistilo ih od lako isparivih elemenata. Dobivši tako čvrstu površinu, na njoj se geološkim procesima razvila sekundarna atmosfera od pretežitoga ugljikova dioksida (Venera i Mars) i tercijarna atmosfera Zemlje od dušika i kisika. Svi planeti osim Zemlje prozvani su po grčkim i rimskim božanstvima.

Patuljasti planeti su, prema određenju Međunarodnoga astronomskog saveza iz 2006., Ceres (Cerera), najveće tijelo glavnoga planetoidnoga pojasa, Pluton i Eris (Erida), najveća transneptunska tijela. Eris, otkrivena 2003., promjera 2 400 do 3 000 km, veća je od Plutona i zajedno s pratiocem Disnomijom među najdaljim je poznatim članovima Sunčeva sustava (srednja udaljenost od Sunca 67,7 astronomskih jedinica ili AJ). Glavni planetoidni pojas smješten u području između Marsa i Jupitera sadrži mala čvrsta tijela građena od stijena i metala. Ta se tijela razvijaju sudarno, a kreću se oko Sunca istim smjerom kao i planeti, ali su im staze izduženije, zbog čega neki odlaze dalje od Saturna ili se približavaju Suncu bliže od Merkura. U Hrvatskoj se planetoidi prate i otkrivaju na zvjezdarnici u Višnjanu. Zbog intenzivna praćenja i poboljšanja mjernih metoda, u novije se doba otkriva mnogo planetoida koji prolaze pokraj Zemlje.

Bliža transneptunska tijela gibaju se u blizini ekliptičke ravnine, dok su dalja više raspršena pa se dijele u Kuiperov pojas (Gerard Kuiper) i u raspršeni disk. Građena su od stijena i leda. Pretežno zaleđena tijela, s udjelom prašine, jesu kometi, kojih se manji dio nalazi u području divovskih planeta (kratkoperiodni kometi), dok većina pristiže iz Oortova oblaka i ima periode od više tisuća godina (dugoperiodni kometi). Građeni od zaleđenih tvari, kometi imaju svoje podrijetlo u prostorima iza Neptuna. Kometi u prolazu blizu Sunca razvijaju komu i rep te se postupno raspadaju. Ostarjeli kometi bez hlapljive tvari sliče planetoidima.

Postanak i razvoj Sunčeva sustava objašnjava se posljednjih nekoliko stoljeća nizom kozmogonijskih hipoteza i teorija. Postojeći podatci dokazuju da su planeti srasli od tvari prisutne u međuzvjezdanom oblaku od kojega je nastalo i Sunce prije 4,65 milijarde godina. Tijela manje mase i ona udaljenija od Sunca brže su se hladila, zbog čega je starost najstarijega stijenja pojedinih tijela različita (na primjer na Mjesecu 4,45 milijarde godina, a na Zemlji 3,7 milijarde godina). Udaljeni planeti i njihovi sateliti brže su postigli sadašnju nisku temperaturu pa su gravitacijskom silom privukli plin iz maglice.  Da se izbjegne zbrka, drugi sustavi nazivaju se planetarni sustavi. U većini drugih jezika (vidi poveznice) naziv je izveden iz riječi Sol, što je latinsko ime za Sunce. 

Prema današnjem shvaćanju, postanak i razvoj planetskog sustava odvijao se u nekoliko koraka. Ponajprije, veliki međuzvjezdani oblak se zbija i pritom cijepa na manje dijelove (fragmentacije). Iz tvari sadržane u jednom oblačnom fragmentu oblikuje se Sunčeva maglica kao rotirajući disk; u njemu dolazi do preraspodjele količine gibanja i pripremaju se uvjeti za nastanak malih kompaktnih tijela. Nakon toga dogotavljaju se i konsolidiraju planeti. Ovisno o građi s kojom su stasali, planeti i njihovi veći sateliti prolaze kroz geološki razvoj. Moramo prihvatiti misao da je sadašnje stanje tijela u planetskom sustavu posljedica načina nastanka i razvoja koji je slijedio nakon postanka. Stoga se i kozmogonija planetskog sustava provjerava sadašnjim stanjem svih vrsta tijela, a u cjelovitu opću sliku treba da se uklope i promjene prisutne u pojedinačnim slučajevima. 

Sudeći po razvoju zvijezda, Sunčev je sustav nastao iz međuzvijezdanom materijala koji se nalazio u spiralnom kraku naše Galaktike (Mliječni put). Hladni oblaci plina i praha postoje u galaktičkoj ravnini i danas, mnogo godina nakon nastanka prvih zvijezda Galaktike. Da bi se ti oblaci pretvorili u zvijezde, gravitacijska sila mora nadjačati težnju plina da se širi (ekspandira). Da bi gravitacijsko privlačenje nadvladalo, gustoća oblaka mora pri danoj temperaturi prijeći neku kritičnu vrijednost. Zamišljena su dva načina na koja dolazi do povećanja gustoće: ulazak međuzvjezdanog oblaka u područje spiralnog kraka galaktike ili pojava supernove u neposrednoj blizini. Izučavanje galaktika pokazuje da je u krakovima međuzvijezdana tvar veće gustoće nego izvan krakova, pa se s ulaskom oblaka u spiralni krak oblak usporava i sabija. S druge strane, supernove udarnim valovima zbijaju međuzvijezdanu tvar. U slučaju našeg sustava imamo potvrdu da se zbila eksplozija supernove. U ugljikovodičnim meteoritima nađeni su izotopi koji su potomci radioaktivnih elemenata kratkog vremena života, a koji se proizvode u toku eksplozije supernove. Prema broju atoma izotopa procijenjeno je da je od pojave supernove do ukrućivanja meteoritskog materijala prošlo od nekoliko milijuna do nekoliko desetaka milijuna godina. 

Prilikom odvajanja od drugih dijelova međuzvijezdana oblaka prasunčeva maglica zadržava galaktičko magnetsko polje - važno svojstvo međuzvijezdana prostora, a zadržava i dinamičko stanje u kojemu se oblak nalazio. Prasunčeva maglica zato pri osamostaljenju se vrti (rotira), i u odnosu na središte galaktike, i u odnosu na druge galaktike. Maglica se nastavlja urušavati. Tvar pada prema središtu oblaka gdje nastaje mlado Sunce. Ono se zbog stiskanja zagrijava i sve jače svijetli. Najjače je zagrijano u središtu, i ondje se počinju javljati termonuklearne reakcije, koje će mu dabati energiju u dugom nizu godina. Sunce se prestaje stezati tek kada ekspanzivni tlak plina poraste toliko da se izjednači s hidrostatskim tlakom. 

Za vrijeme stezanja Sunca i stezanja cijele maglice, a zbog sačuvanja kutne količine gibanja, Sunce i maglica se vrte sve brže. Disk je to plosnatiji što se brže vrti. Disk je tijelo osne simetrije i ima jednu osobitu ravninu - ravninu ekvatora. One čestice koje se još ne nalaze u ekvatorskoj ravnini privlači, osim Sunca, i veća masa koja se u ekvatorskoj ravnini već nalazi; čestice “padaju” u ravninu ekvatora. To omogućuju, i tome pridonose, neelastični sudari među česticama, jer se u toku neelastičnog sudara smanjuje komponenta brzine okomita na ekvatorsku ravninu (slično se dešava kod Saturnovih prstena). Takvo vladanje jače je izraženo kod zrnaca praha nego kod slobodnih atoma, pa se prah vrlo brzo taloži u sloj u ekvatorskoj ravnini; mnogo tanji od maglice. Staze budućih planeta bit će ograničene na širinu sloja pa ne moraju ležati točno u ravnini Sunčeva ekvatora. 

Nezaobilazni dinamički problem razvoja sustava označava prijenos kutne količine gibanja sa Sunca na planete. Budući je najmasivniji dio maglice, prasunce sadrži najveću kutnu količinu gibanja. Danas je pak 50 puta veća količina gibanja sadržana u revoluciji planeta nego u rotaciji Sunca, iako Sunce ima masu 750 puta veću od mase svih planeta. Na jedan način, količina gibanja može se prenijeti magnetskim poljem. Ono je usredotočeno u središnjem plinovitom zgušćenju, mladom Suncu i silnice izlaze iz njega u obliku spirala, prolazeći kroz čitav disk. Svojstvo je magnetskog polja da je u ioniziranom plinu zarobljeno. Sunce je pomoću magnetskog polja povezano s maglicom i predaje joj energiju. Mlado Sunce okretalo se 100 puta brže. Zamislimo li magnetske silnice kao elastične lisnate opruge koje vire iz osovine - Sunca, zaključit ćemo da će se te opruge požurivati vrtnju maglice u kojoj su isidrene; iako je ta slika posve mehanička, ona dobro opisuje stvaran proces. Sunčeva se vrtnja prenosi na maglicu. Koliko kutna količina gibanja maglice poraste, toliko se kutna količina gibanja Sunca smanji. Zbog povećanja kutne količine gibanja maglica se udaljava od Sunca. 

Na drugi način, kutna se količina gibanja može prenijeti i putem vrtložnih gibanja u maglici. A znatna količina gibanja mogla je da se izgubi u prostor gubitkom mase u obliku Sunčeva vjetra. Prijenos kutne količine gibanja sa Sunca na maglicu ima dvojaku posljedicu. S jedne strane u jednom će se trenutku izgubiti veza maglice i Sunca i ono više neće moći usisavati maglicu. Drugo, maglica poprima količinu gibanja koju će prenijeti na tijela u njoj rođena, na buduće planete. 

U kakvom su odnosu današnji pogledi na postanak planeta prema kozmološkim teorijama, kao što je Kantova i druge? Današnji stav rezultat je iskustva brojnih istraživača, provjerena neposrednim podacima o fizičkom stanju tijela, o sastavu njihovih atmosfera, reljefu, kemijskom i mineraloškoj strukturi, radioaktivnom datiranju, magnetskom polju, gravitacijskom polju. Od teorije Immanuela Kanta (1755.) i Pierre-Simona Laplacea (1796.) preuzeta je ideja o nastanku Sunca i planeta iz međuzvjezdane maglice (nebularna teorija). Kant je pošao od predodžbe hladnog oblaka prašine u kojemu se prilikom gravitacijskog stezanja rotacija javlja sama od sebe - što nije moguće (unutarnje sile ne mogu od kaotičnog gibanja dovesti do uređenog). Kant ne ide dalje od općih prirodoslovno-filozofskih postavki. Laplaceova teorija je prva metamatički obrađena teorija. Laplace pretpostavlja da već postoji usijana maglica koja rotira te prati kako se maglica hladi, steže i ubrzava vrtnju. Današnji slijed argumenata je drukčiji: maglica se ne steže zbog hlađenja, već zbog prevlasti gravitacijskog privlačenja, a pritom se, uz ubrzanje vrtnje, gravitacijskom energijom zagrijava. Kada postignu brzinu kruženja, vanjski dijelovi maglice više ne tlače na središnje dijelove. Postali su samostalni i imaju oblik prstena. Središnja se masa dalje steže i time razdvaja od prstena. Od prstena nastaje planet. Planeti bi tako morali nastati postupnim stezanjem središnje mase koja za sobom redom ostavlja prstenove. A sateliti bi morali nastati istim procesom pri ubrzavanju vrtnje planeta, koji je po Laplaceu na početku također plinovit. Postoji još jedan bitan nedostatak teorije. Ostavivši samostalan prsten, centralna masa bi pri stezanju trebala zadržati veći dio kutne količine gibanja. Dokaz protiv teorije je i gibanje Saturna i njegovih prstenova: unutarnji dijelovi Saturnova prstena gibaju se brže od Saturnove površine; slično se i Fobos giba brže od Marsove površine! Po današnjem tumačenju nebularne teorije maglica ne dolazi u stanje nestabilnosti zbog vrtnje. Osim toga, u odvojenom prstenu prije će doći do retrogradne vrtnje planeta nego do direktne. Teorije Kanta i Laplacea napuštene su početkom 20. stoljeća uglavnom stoga što nisu uspjele ispravno predvidjeti raspodjelu količine gibanja.

Sunce je najbliža zvijezda, središte sustava planeta, u kojem se nalazi i Zemlja. Smješteno je u ekvatorskoj ravnini Mliječne staze, 26 000 svjetlosnih godina daleko od njezina središta, oko kojega obiđe za 230 milijuna godina brzinom od 230 km/s. Brzinom od 20 km/s giba se u smjeru zvijezde Vege (Sunčev apeks). Sunce je nastalo prije 4,65 milijarde godina kao treća zvjezdana generacija, skupljanjem međuzvjezdane tvari, kojoj se gustoća počela povećavati potpomognuta vjerojatno udarnim valom bliske supernove. O njoj svjedoči prisutnost složenih atomskih jezgara u Suncu i planetima, koje ne bi mogle, zbog relativno male mase Sunca, nastati nuklearnim procesima. Danas Sunce zrači za trećinu više nego što je zračilo u početku, a porast se nastavlja, pa se smatra da će Zemlja postati nenastanjiva za manje od milijardu godina. Nakon 4 do 5 milijardi godina Sunce će jako povećati volumen i postati crvenim divom.

Sunce je žuta zvijezda spektralnoga razreda G2 i na glavnom nizu HR-dijagrama. Oblika je kugle s promjerom 1 392 000 km (109 Zemljinih promjera). Sunčev je volumen 1,3 milijuna puta veći od Zemljina. Mase je 1,9891 · 1030 kg, 750 puta više od svih planeta zajedno, a 333 000 puta veće od Zemlje. Prosječne je gustoće 1 400 kg/m3 (oko 1/4 gustoće Zemlje). Zrači snagom od 3,83 · 1026 W i ima učinkovitu temperaturu vanjskoga sloja atmosfere (fotosfere) od 5 770 K. Sastoji se od ioniziranoga plina. Većina poznatih elemenata otkrivena je i na Suncu. Dva su elementa najobilnija: 74% Sunčeve mase čini vodik, 24% helij, te 2% svi ostali elementi. U središtu Sunca, gdje se nalazi izvor energije i gdje temperatura doseže 15 milijuna Kelvina, a vodika je manje od helija.

Sunce se ne vrti kao kruta kugla, već mu je rotacija diferencijalna. Period vrtnje ekvatora iznosi 25 dana (s linearnom brzinom od 2 km/s), dok se period vrtnje u polarnim krajevima produljuje do 36 dana. Os rotacije nagnuta je prema okomici na ekliptiku za 7,2°. Zbog toga nagiba Sunčeva se kugla ne vidi sa Zemlje stalno u istoj projekciji. Sjeverni mu je pol prema nama najviše nagnut u rujnu. Zbog kretanja Zemlje oko Sunca vidljivi period rotacije ekvatora ne iznosi 25 već 27 dana (sinodički period rotacije). U tom periodu Sunčeva aktivnost iskazuje promjene utjecaja na Zemlju.

Sunčev je izvor energije potječe od procesa fuzije proton-proton, kojim od vodikovih jezgara nastaju jezgre helija. Dokaz odvijanja nuklearnih procesa dalo je proučavanje neutrina kao sporednih proizvoda termonuklearnih reakcija, koji gotovo brzinom svjetlosti pristižu do Zemlje izravno iz Sunčeva središta. Energija se iz središta prenosi najprije zračenjem (radijativna zona), a zatim miješanjem (konvektivna zona). Znak su miješanja zrnca (granule) vidljiva u dubljim dijelovima fotosfere. Zračenje od izvora do fotosfere zbog interakcija stiže u vremenu od više milijuna godina. U spektru Sunca prevladava infracrveno i vidljivo zračenje koje je nepromjenjiva intenziteta. Ultraljubičasto i rendgensko zračenje se stvara prolaznim procesima u višim slojevima atmosfere i promjenjiva je intenziteta.

Novim dijagnostičkim metodama, koje prakticira helioseizmologija, iscrpno se ispitala unutrašnjost Sunca. Kroz cijelo se Sunce prostiru akustički valovi, slično kao što se Zemljinom unutrašnjosti šire potresni valovi. Valovi se odbijaju od površinskih slojeva Sunca, u kojima gustoća naglo pada. Dubina prodiranja valova ovisi o njihovoj valnoj duljini. S pomoću njih ustanovljeno je da se dno konvektivne zone nalazi na 0,7 polumjera, te da ispod te zone više nema diferencijalne rotacije. S pomoću tih valova potvrđen je teorijski model unutrašnjosti Sunca s vrlo velikom točnošću. Sasvim praktična disciplina, helioseizmološka holografija, proučava stražnju, izravno nevidljivu Sunčevu stranu, predviđajući nastup aktivnih skupina pjega.

Sunčeva je atmosfera troslojna. 

Prvi, najniži sloj iz kojega Sunčevo zračenje pristiže do nas jest fotosfera, debljine nekoliko stotina kilometara. U fotosferi se nalaze Sunčeve pjege (makule), baklje (fakule), granule i supergranule. Sunčeve pjege, tamnija, i do 1 500 K hladnija područja fotosfere, posljedica su kvaziperiodične evolucije Sunčeva magnetskog polja. Ono je proizvedeno strujanjima Sunčeve plazme ispod fotosfere, pretežno u konvektivnoj zoni, te na granici radijativne i konvektivne zone, a nastaje tzv. dinamo-mehanizmom, podržavanim konvekcijom i zvijezdinom vrtnjom. Polje se stalno razvija i mijenja oblike. Na početku ciklusa aktivnosti polje je slabo i ima oblik dipola. Zbog diferencijalne rotacije polje se deformira i silnice se u blizini ekvatora izdužuju; polje se razvija u niz petlji. Na prodoru petlji iz fotosfere javljaju se skupine pjega.

Kromosfera je visoka 2 000 km, niže je temperature od fotosfere. Iz nje se podižu bodlje (spikule), mali izbačaji plina koji se dižu do visine od 7 000 do 9 000 km. Spikule nisu razmještene po cijelom Suncu, već su stiješnjene na rubovima supergranula. Iz kromosfere se dižu i prominencije, pojave nalik oblaku, koje se opažaju kao svijetle iznad ruba Sunčeva kruga, ili kao tamne (filamenti) kada se nalaze na disku. Veoma su različitih oblika i trajanja, od mirnih do eruptivnih. Njihov ionizirani plin podržavan je tlakom magnetskoga polja. Mirne prominencije preživljavaju i više mjeseci.

Korona je najrjeđi dio Sunčeve atmosfere, označuje prijelaz Sunčeve tvari u međuplanetni prostor. Između kromosfere i korone tanak je prijelazni sloj u kojem se temperatura naglo povisuje od 1 do 10 milijuna Kelvina. Korona je vidljiva za vrijeme Sunčeve pomrčine. Najniže područje, K-korona, raspršuje Sunčevu svjetlost, E-korona emitira spektralne linije višestruko ioniziranih atoma, a u najvišoj, F-koroni, Sunčeva se svjetlost raspršuje na međuplanetnom prahu. Gibanje plina u konvektivnoj zoni smatra se i razlogom diferencijalne rotacije. Daljnjim jačanjem magnetskog polja pojavljuje se veći broj pjega, aktivnih područja s bakljama, te brojni eksplozivni procesi, eruptivne prominencije, bljeskovi i koronini izbačaji. Plin je u jakom i složenom magnetskom polju nestabilan i nije u ravnoteži. Eksplozivnim procesima troši se nagomilana energija magnetskoga polja, polje se pojednostavnjuje i prazni, čime završava ciklus aktivnosti.

Bljesak ili erupcija i koronini izbačaji eksplozivni su procesi. Te su pojave posljedica naglog oslobađanja magnetske energije i njezina prelaska u kinetičku energiju, toplinsku energiju i svjetlost. Bljesak je koncentriran u malom području kromosfere iznad skupine pjega. Za razliku od bljeskova, izbačaji zauzimaju prostor usporediv s veličinom Sunca, u obliku plinovitih lupina koje napuštaju Sunce i poremećuju međuplanetni prostor, kao i magnetosfere planeta (polarna svjetlost). Te pojave dovode do znatne promjene Sunčeva vjetra, koji nastaje isparivanjem korone, a širi se prosječnom brzinom od 400 km/s. Sunčeva plazma ispunja prostor nazvan heliosferom, kojemu se polumjer procjenjuje na 100 astronomskih jedinica. 

Terestrički planeti su planeti s čvrstom površinom, za razliku od plinovitih divova. Naziv terestrički je nastao od latinske riječi terra što znači Zemlja, pa bi se atribut terestrički mogao prevesti kao Zemljoliki. Često ih se još naziva unutarnjim planetima. Najvećim dijelom se sastoje od stijena, malog su promjera, prosječno oko 5 puta veće gustoće od vode i imaju rijetku atmosferu. Od plinovitih divova su odijeljeni pojasom asteroida za koji postoji pretpostavka da predstavlja ostatke neuspjelog, neformiranog petog terestričkog planeta (pojas se nalazi između Marsa i Jupitera). 
Terestrički planeti su tijekom svog stvaranja bili pod utjecajem više temperature i jače gravitacije, te su zato manji i bogati tvrđim materijalima poput silicija i željeza. Struktura sva četiri terestrička planeta našeg Sunčevog sustava je slična: u njima se nalazi metalna jezgra, oko koje se nalazi silikatni omotač.

Merkur je planet najbliži Suncu; vrlo izdužene staze, kojoj numerički ekscentricitet iznosi 0,206, pa pokazuje relativistički zakret perihela. Maksimalna kutna udaljenost (elongacija) od Sunca iznosi 28°. Nema pratioca. U prosjeku je od Sunca udaljen 0,387 astronomskih jedinica (AJ) ili 57,91 milijuna kilometara, a približava se na 0,31 AJ (46 001 200 km) ili udaljuje na 0.47 AJ (69 816 900 km). Oko Sunca obiđe za zvjezdanu godinu (sideričku godinu) jednaku 88 dana. Promjer mu je 4 879,4 km, masa 0,055 Zemljine mase, srednja gustoća 5 430 kg/m³. Os vrtnje okomita je na stazu. Okreće se vrlo sporo i njegov siderički dan traje 58,65 dana, što iznosi 2/3 sideričke godine, dok mu sinodički (Sunčev) dan traje 176 dana. Zbog njegova svojstvena gibanja promatrač bi na Merkuru doživio dvostruk izlazak Sunca ili dvostruko podne. 

Merkur je gotovo tri puta manji od Zemlje, s površinskim ubrzanjem od 0,38 ubrzanja na Zemlji. Nema atmosferu u uobičajenom smislu, a zapaženi su plinovi kisik, vodik, helij i argon. Temperatura površine mijenja se od 100 K (- 173 °C) do 700 K (+ 427 °C). Dio Merkurove površine snimila je svemirska letjelica Mariner 10 godine 1974. i 1975., od 2008. oko Merkura obilazi letjelica MESSENGER. Površina mu je prekrivena kraterima i malim morima, te jako nalikuje Mjesečevoj površini: zbog jače privlačne sile, krateri su mu zbijeniji. Najveća je zaravan Ravnica vrućine (lat. Caloris Planitia). Na kori se vide ostatci velikih pomaka i stezanja planetnoga tijela uzrokovanoga hlađenjem. Središte mu se sastoji pretežno od metala (procjenjuje se da je omjer željeza prema stijeni 70 : 30) i ima slabo magnetno polje. U naizmjeničnim vremenskim razmacima od 7 i 13 godina, vidi se kako prividno prelazi (tranzit) preko Sunčeva kruga. 

Venera je drugi planet po udaljenosti od Sunca, bez satelita, nešto manji od Zemlje (promjer 12 104 kilometara). Na nebu je najsjajniji planet i pokazuje Venerine mijene. Od Sunca se najviše udalji 47° pa se vidi ili uvečer kao Večernja zvijezda ili ujutro kao Jutarnja zvijezda, odnosno Danica. Os vrtnje gotovo je okomita na ravninu staze. Okreće se retrogradno (smjer dnevnoga prividnog gibanja Sunca suprotan je onomu na Zemlji) i najsporije od svih planeta; siderički period vrtnje (siderički period) traje 243,0 dana i dulji je od godine, koja traje 224,7 dana, dok Sunčev dan na Veneri traje 116,7 dana, što je sumjerljivo s njezinom sinodičkom godinom (zvjezdana godina) od 583,9 dana.

Venerinu atmosferu otkrio je Mihail Vasiljevič Lomonosov 1761. prilikom njezina tranzita (Venerin prijelaz), kada je pri dodiru Sunčeva kruga ugledao prosvijetljenu atmosferu. Teleskopskim motrenjima nije se na Veneri, zbog guste atmosfere, moglo vidjeti tlo. Većina spoznaja o Veneri postignuta je s pomoću svemirskih letjelica, pa tako i točna vrijednost njezine mase (0,815 Zemljine mase). Prva se na njezino tlo spustila 1970. sovjetska letjelica Venera 7. Američka letjelica u orbiti (Magellan) snimila je od 1990. do 1992. Venerin reljef s pomoću radara.

Venerina atmosfera 50 je puta gušća od Zemljine, sadrži 96,5% ugljikova dioksida i 3,5% dušika; manjinski su sastojci ugljikov monoksid, argon, voda, sumporov dioksid, kisik, klorovodik, fluorovodik. Tlak pri tlu iznosi 90 · 105 Pa, a temperatura 733 K (460 °C), što je posljedica stakleničkog učinka. Bez tog učinka, zbog velikoga faktora odraza (albeda) atmosfere (0,65), temperatura bi na površini bila oko –20 °C, iako je Suncu bliže nego Zemlja. Sloj oblaka od kapljica razrijeđene sumporne kiseline nalazi se na visini od 50 do 65 kilometara i neproziran je; oblaci naglo nestaju s donje strane, gdje temperatura dostiže vrijednost pri kojoj se kapljice isparavaju. Tlak i temperatura Venerine atmosfere tek na visini od približno 50 kilometara podudaraju se s uvjetima na površini Zemlje. Brzina je vjetra na tlu oko 1 m/s. Na vrhu oblaka brzina je vjetra do 300 km/h, pa oblačni sloj obiđe planet za približno 4 do 5 dana.

Venerin reljef sastoji se pretežno od blagih nizina, iz kojih se do visine od 3 do 4 kilometara uzdižu visoravni kontinentskih razmjera i mnogi vulkani, zasigurno ugasli. Velik je broj vulkana plitkih kratera. Posebni vulkanski oblici svojstveni Veneri krune su i arahnoidi, vulkani isprepleteni finom mrežom pukotina. Krune su brda s urušenim središtem i dubokim kružnim opkopom, promjera do 2 500 kilometara. Eruptivnim stijenama pokriveno je 85% površine. Tokovi lave pružaju se stotinama i tisućama kilometara. Venera ima oko 800 udarnih kratera, u pravilu većih od 3 kilometra. Najveći je Meade, promjera 240 kilometara. Istaknute su visoravni Afroditina zemlja i Astartina zemlja, te vulkanski masivi Područje Alfa i Beta (lat. Alpha Regio i Beta Regio). Najviši je vrh u Maxwellovu gorju (lat. Maxwell Montes), s 10,8 kilometara visine nad srednjom razinom. Topografija se uglavnom služi ženskim imenima. Glavne sastojke tla, određene rendgenskim i gama spektrometrima, čini bazalt i granit. Mineralni sastav tla nije poznat. Erozija je vrlo izražena: gravitacijska erozija (urušavanje), kemijska (utjecaj jetkih sastavnica atmosfere), toplinska, eolska, te erozija geološkim procesima. Unutrašnjost Venere vjerojatno je slična Zemljinoj, s tom razlikom što nema tektonike ploča ni magnetskog polja. 

Zemlja je treći planet po redoslijedu udaljenosti od Sunca i najveći među unutarnjim planetima. Prosječno je od Sunca udaljen 149,6 milijuna kilometara, što se uzima kao astronomska jedinica (AJ). Zemljina putanja nije jako izdužena, numerički ekscentricitet Zemljine staze iznosi 0,016 79, zbog čega se Zemlja Suncu približi za 2,5 milijuna kilometara (perihel, oko 4. siječnja) ili udalji za jednako toliko (afel, oko 4. srpnja). Ekscentricitet se u 100 000 godina mijenja za iznos od približno 0,003 2 do 0,005 7. S vremenom se mijenja i položaj Zemljine staze u ravnini gibanja, pa godišnji progradni zakret perihela (pomicanje u smjeru ophoda oko Sunca), potaknut utjecajem planeta i relativističkim učinkom, iznosi 11,63. 

Zemlja ima svojstvenu topografiju (71% kore prekriveno je vodom), ima atmosferu s dušikom i kisikom, te biosferu. Jedini je planet koji ima oceane, atmosferu s mnogo kisika i živu geološku aktivnost. Do te raznolikosti, koju nema nijedan drugi planet, došlo je u toku razvoja. U oblikovanju atmosfere, na primjer suštinsku ulogu imali su procesi u organskoj tvari. Posebno, morske alge (modrozelene alge) izdvajaju iz atmosfere ugljikov dioksid i oslobađaju kisik. Promatrana iz daljine, Zemlja je modrikasti planet. Zemlja je planet na kojem živi čovjek i jedini nama poznati planet na kojem postoji život. Evolucionisti smatraju da je Zemlja nastala prije otprilike 4,6 milijarda godina.

Mars je četvrti planet po udaljenosti od Sunca, vidljiv sa Zemlje prostim okom i zato poznat od davnine. Promjer mu je 6 794 km, masa 0,107 Zemljine mase, srednja gustoća 3,94 ∙ 103 kg/m3, a površinsko ubrzanje sile teže 0,38 ubrzanja sile teže na Zemlji. Ima dva pratioca nepravilna oblika, Deimos (11 km × 12 km × 15 km) i Phobos (19 km × 22 km × 27 km). Sunčev mu dan traje gotovo kao i Zemljin, 24 h i 40 min. Oko Sunca obiđe za 687 zemaljskih dana, od Sunca je prosječno udaljen 228 milijuna km, a zbog nagiba osi vrtnje prema ravnini staze od 25°12′ i izduljenosti staze, pokazuje godišnja doba. Pogled sa Zemlje otkriva na Marsu bijele polarne kape, crvenkastonarančastu površinu s tamnijim i svjetlijim dijelovima te vrlo rijetku aatmosferu, koja se sastoji od 95% ugljikova dioksida, 2,7% dušika, 1,6% argona te primjesa. Površinski tlak iznosi oko 700 Pa. U atmosferi se pojavljuju oblaci, a podižu se i pješčane oluje. Temperatura može biti od –140 °C do nešto više od 0 °C, ovisno o dobu dana i godine te o položaju Marsa na stazi. Pojave na površini nazivane su prema kontrastu morima, zaljevima, planinama i slično (albedo), a stvaran reljef ustanovljen je s pomoću međuplanetarnih letjelica.

Polarne se kape sastoje od smrznute vode i ugljikova dioksida. Zimi se ugljikov dioksid djelomice smrzava pa atmosferski tlak pada za 1/3. Sjeverna i južna polutka geološki se razlikuju. Tlo sjeverne polutke geološki je mlađe, reljef mu je nekoliko kilometara niži od reljefa južne polutke; na južnoj polutki prevladavaju udarni krateri od pada meteoroida, a na sjevernoj ugasli vulkani. Na Marsu se nalazi najviši ugasli vulkan u cijelom Sunčevu sustavu, Olympus Mons, visok više od 27 km i promjera većega od 500 km. Marsovo tlo sastoji se od kremena i limonita i slično je Zemljinu tlu, osim velike prisutnosti željeza na njegovoj površini (oko 13,5%) u obliku oksida, što tlu daje crvenkastonarančastu boju. Mars ima ionosferu te vrlo slabo magnetsko polje. Tokovi nekadašnjih rijeka vode od južne na sjevernu polutku. Snimkama na površini ustanovljeno je postojanje sedimenata nastalih taloženjem u vodi. Zbog malene mase Mars je izgubio velik dio nekadašnje atmosfere i većinu vode u slobodnom stanju, osim malih smrznutih količina na polovima. Moguće je postojanje vode u smrznutom stanju ispod površine Marsa. Traga se i za mogućim ostatcima nekadašnjih oblika života, za sada bez pouzdanih podataka. 

Asteroidni pojas ili glavni planetoidni pojas je područje Sunčeva sustava između Marsove i Jupiterove putanje u kojem se gibaju patuljasti planet Cerera ili Ceres, oko 750 000 planetoida (asteroida) s promjerom većim od 1 kilometar (na primjer Junona, Vesta, Higijeja) i milijuni manjih. U tom se pojasu ne nalaze planetoidi Amori, Apoloni i Trojanci. Planetoidni pojas oblikovao se kad i ostali dijelovi Sunčeva sustava, a gravitacijski utjecaj Jupitera (plimna sila) onemogućio je stvaranje planeta, ograničio njegovu širinu i odredio pukotine u njemu (Kirkwoodove pukotine). Smatra se da su u tom području postojala veća tijela koja su prvih 10 milijuna godina bila iznutra vruća. Ta su tijela bila izložena mnogobrojnim udarima pa su razmrvljena. Sadašnji planetoidni pojas sadrži samo malen dio mase prvotnoga (oko 0,1%), a ostatak je Sunčevim vjetrom potisnut u svemir.  Asteroidni pojas je područje s prosječnim udaljenostima od Sunca između 1,7 i 4 AJ. Većina asteroida u pojasu imaju ekscentricitete od 0,1 do 0,2. Područje najveće gustoće putanja asteroida je između 2,2 i 3,3 AJ.

U Sunčevom sustavu se nalaze 4 plinovita diva koji se zajednički nazivaju jovijanskim planetima. To su Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Znanstvenici često planete Uran i Neptun svrstavaju u posebnu podklasu planeta - ledene divove ili uranske planete, zbog činjenice da su sastavljeni uglavnom od leda i stijenja te plina, za razliku od klasičnih plinovitih divova kao što su Jupiter i Saturn. Uran i Neptun imaju mnogo manji udio vodika i helija zbog njihove veće udaljenosti od Sunca.

Jupiter je planet s najvećim promjerom i najvećom masom u Sunčevu sustavu, peti po udaljenosti od Sunca (prosječna udaljenost mu je 778 milijuna kilometara); jednom obiđe Sunce za 11,862 godina. Masa mu je 318,4 puta veća od Zemljine, a gustoća mu je samo oko 1/4 gustoće Zemlje. Velik dio volumena tvori vodik, koji zbog velike mase i gravitacije Jupiter nije izgubio od postanka Sunčeva sustava (4,6 milijarde godina), kao što se zbilo s drugim planetima. Prema astronomskim ispitivanjima, podatcima te prema teorijskoj obradbi, Jupiter se sastoji od razmjerno malene silikatne jezgre, okružene dvama slojevima tekućega vodika; donji sloj, pod većim tlakom, ima metalna svojstva, to jest vodikovi su elektroni u slabo vezanom ili u slobodnom stanju; gornji je sloj tekući vodik u molekularnom stanju (H2). Iznad površine nalazi se atmosfera debljine oko 1000 km (1/70 polumjera planeta). U atmosferi je utvrđena prisutnost vodika, metana, helija, amonijaka, amonijeva hidrosulfida i smrznute vode. Pretpostavlja se da postoje i drugi spojevi (vodikov sulfid, različiti organski spojevi, kompleksni anorganski polimeri).

Jupiter se vrlo brzo vrti (rotira), što, uz njegov velik promjer, uzrokuje jake centrifugalne sile, pa je izrazito spljošten prema polovima; ekvatorski mu je promjer 142 800 km, a polarni samo 134 000 km. Atmosfera, koja se zbog njezine gustoće sa Zemlje jedino i vidi, raslojena je u pojase i zone. Rotacija mu je nejednolika: na ekvatoru jedan okret traje 9 h 50 min 30 s, a na 10° sjeverne ili južne širine 9 h 55 min 41 s. Jupiter ima oko 10 puta veće magnetsko polje od Zemlje. U njegovoj su atmosferi zamjetljive meteorološke i magnetske pojave slične onima na Zemlji, ali mnogo veće raširenosti i trajanja (na primjer oluje slične tropskim ciklonima). Do sada je otkriveno 67 Jupiterovih satelita, a četiri najveća otkrio je Galileo Galilei (do 1610.; galilejanski mjeseci). Dva najveća, Ganimed i Kalista, veći su od planeta Merkura. Potom slijede Ija i Europa, približno veličine Mjeseca. 

Motrenja pomrčine Jupiterovih satelita služila su u pomorstvu za određivanje položaja broda, zemljopisne dužine, u doba kada nije bilo pouzdanih kronometara ni radiosignala. Na temelju neravnomjernosti u pojavama pomrčina satelita, s obzirom na njihovu udaljenost od Zemlje, izračunao je Ole Rømer prvi put brzinu svjetlosti. Jupiterovi prsteni sastoje se od čestica mikroskopske veličine. Prošireni Halo prsten udaljen je od središta planeta 1,40 do 1,72 Jupiterovog polumjera, najsjajniji Glavni prsten na udaljenosti je od 1,72 do 1,81 polumjera, a rijetki Paučinasti (engl.: Gossamer Ring) prsten udaljen je 1,81 do 3 polumjera.  Jupiter je četvrto najsjajnije nebesko tijelo, nakon Sunca, Mjeseca i Venere (prividna magnituda). Jupiter ima 2,5 puta veću masu od ukupne mase ostalih sedam planeta u Sunčevom sustavu i 71% od svekolike planetske mase u Sunčevu sustavu.

Saturn je šesti planet u Sunčevu sustavu. Udaljen je 9,54 AJ odnosno 1 429 400 000 km od Sunca, promjera 120 536 km (na ekvatoru) i masu 5,68 times; 1026 kg. Saturn je po volumenu i masi drugi planet nakon Jupitera. Uz Jupiter, Uran i Neptun pripada skupini plinovitih divova, planeta vanjskog dijela Sunčevog sustava. Saturn je planet najmanje gustoće i s najvećim prstenom. Obiđe Sunce za 29,5 godina na srednjoj udaljenosti 1,426 · 109 km. Tijelo mu je znatno spljošteno (ekvatorski promjer 120 536 km, polarni promjer 108 728 km), tako da je najspljošteniji od planeta. Masa mu je 95 puta veća od Zemljine. Jedini je planet kojega je gustoća manja od gustoće vode (690 kg/m3).

Saturn se sastoji pretežno od vodika i helija (jednak odnos kao kod Jupitera). Ispod plinovite atmosfere prostire se sloj molekularnoga vodika s nešto zamrznute tvari (u kojoj ima tragova metana, amonijaka i drugog), zatim sloj metalnoga vodika, te središte sa stjenovitom jezgrom. Temperatura je u središtu vrlo visoka (12 000 K), pa je to Saturnov izvor energije usporediv s energijom koju prima Sunčevim zračenjem; temperature oblačnoga sloja iznosi –130 °C, dok bi temperatura samo zbog doprinosa Sunčeva zračenja bila –170 °C. U atmosferi se primjećuju svjetliji i tamniji oblaci usporedni s ekvatorom, manje istaknuti nego kod Jupitera, jer se, zbog niže temperature, stvaraju bliže središtu planeta. Među oblacima se opažaju vrtlozi, kao Velika bijela pjega. Infracrveno zračenje otkriva topliji polarni vrtlog, takozvanu vruću pjegu. Brzina vjetra iznosi do 500 m/s. U ekvatorskom području planet se vrti s periodom od 10 h 14 min, a središte se, prema podatcima prikupljenima uz pomoć radio valova, vrti s periodom od 10 h 39 min 22 s. Saturn ima prostrano magnetsko polje, kojega je magnetski moment 600 puta veći od Zemljina, a magnetska indukcija na površini iznosi oko 50 μT. Za razliku od Jupitera, os vrtnje mu je primjetno nagnuta. Oko Saturna zabilježeno je 62 prirodna satelita, od kojih je 7 zaokruženo djelovanjem vlastite gravitacije (u stvarnosti ima ih više od 150). 

Najpoznatije obilježje Saturna su planetarni prsteni koji ga okružuju u 7 pojaseva, označenih slovima A do G. Oko Saturna kruži i mnoštvo prirodnih satelita, kojih je do sada otkriveno 62. Osim satelita, u ravnini Saturnova ekvatora kruži golem broj satelitskih čestica, koje čine koncentrične prstene. Saturnov je prsten prvi vidio Christiaan Huygens 1655. Glavni se dio prstena, promjera 275 000 km, dijeli na prsten A (vanjski) i prsten B (srednji), između kojih je Cassinijeva pukotina, te prsten C (unutarnji). Prsten D nalazi se najbliže planetu, dok se dalje od glavnoga dijela nalazi tanak prsten F (sastavljen od vrpca), širi prsten G i najširi E, usred kojega se giba prirodni satelit Enkelad. Debljina je glavnoga dijela prstena 1 km. Čine ga uglavnom ledene i manje često stjenovite čestice, obujam kojih se kreće od praha pa do tijela metarskoga promjera. Na oblik i dijeljenje prstena utječu sateliti svojom gravitacijom.

Saturn odbija oko 47% Sunčeve svjetlosti (albedo 0,47). Saturn se za prosječne opozicije (kada je najbliži Zemlji) vidi pod kutem od 20 lučnih minuta, a magnituda mu je u prosjeku 0,7 (u najboljim uvjetima: 0,43). Saturn je jedan od najsvjetlijih objekata na nebu (iza Sunca, Mjeseca, Jupitera i Venere) pa je zato i poznat od davnina. Mali teleskop je dovoljan da se ugledaju prsteni. Sunčeva rasvjeta na Saturnu je oko 100 puta manja nego na Zemlji. Ravnotežna temperatura koju bi imao zbog Sunčeve rasvjete, 90 K, niža je od izmjerene prosječne temperature, 95 - 105 K, što znači da ima značajan vlastiti izvor energije. Sjaj Saturna mijenja se kako se mijenja vidljivost prstena. Saturn su istraživale letjelice Pioneer 11 (1979.), Voyager 1 (1980.), Voyager 2 (1981.), a umjetnim satelitom postala je svemirska letjelica Cassini-Huygens, u srpnju 2004. 

Uran je sedmi po redu planet od Sunca, na srednjoj udaljenosti od Sunca 19,23 astronomskih jedinica. To je prvi planet koji je bio otkriven teleskopom (William Herschel, 1781.), iako ga se može vidjeti i golim okom. Oko Sunca obiđe za 84,32 godine. Ekvatorskoga je promjera 51 118 km, oko 4 puta većeg od Zemljina, masa mu je 14,5 puta veća od Zemljine, obrne se oko osi za 17 sati 14 minuta, a gušći je od vode 1,27 puta. Zbog brze vrtnje splošten je. Ekvator mu je otklonjen od ravnine staze za 97,8°, te mu je os vrtnje gotovo polegnuta u ravnini staze. Zbog toga mu se redoslijed godišnjih doba bitno razlikuje od redoslijeda ostalih planeta: četvrtinu godine prema Suncu je okrenuto jedno od polarnih područja, kada se izmjena dana i noći zbiva jedino u području ekvatora, sa Suncem nisko pri obzoru. Drugu četvrtinu godine prema Suncu je okrenuto ekvatorsko područje, s brzom izmjenom dana i noći, i tako dalje. Iako ekvator nije stalno osunčan, temperatura na Uranu najviša je u ekvatorskom području. U atmosferi, s najnižom temperaturom od –224 °C, pušu vrlo brzi vjetrovi u smjeru vrtnje i lebde oblaci metana. Zbog metana atmosfera ima modrikast odbljesak. Unutrašnjost Urana sadrži stjenovitu jezgru usporedivu sa Zemljom, oko koje se nalazi prostrani ledeni omotač koji se sastoji od vode i amonijaka (vodeno-amonijačni ocean), te najviše pridonosi ukupnoj planetnoj masi. Uran ima prostrano magnetsko polje kojemu je os prema osi vrtnje nagnuta za 60°, te za 1/3 polumjera udaljena od planetnoga središta; ima ionosferu i radijacijske pojasove. Uz 27 prirodnih satelita prati ga sustav od 13 tankih, odvojenih prstenova. Pet najvećih satelita jesu: Miranda, Ariel, Umbriel, Titanija i Oberon. 

Uran odbija oko 51% Sunčeve svjetlosti (albedo 0,51). Za planete dalje od Saturna, antički narodi nisu znali. Uran je na rubu vidljivosti golog oka jer mu je za opozicije sjaj dostigne prividnu magnitudu m = +5,8. Neptun za prosječne opozicije ima zvjezdaju veličinu m = +7,6. Na srednjim udaljenostima od Sunca, koje iznosi 19,2 i 30 AJ, Uran i Neptun obiđu po stazama za 84 odnosno 165 godina. Stoga se među zvijezdama gibaju veoma sporo. Sa Zemlje se u najboljem slučaju vide kao pločice kutnog promjera 4 odnosno 2.

Neptun, osmi i od Sunca najudaljeniji planet Sunčevog sustava. Nazvan po rimskom bogu mora, četvrti je najveći planet po promjeru i treći po masi koja je sedmanaest puta veća od Zemljine. Oko Sunca orbitira na prosječnoj udaljenosti od 30,1 AJ. Astronomski simbol mu je ♆, stilizirana inačica trozuba boga Neptuna.

Otkriven 23. rujna 1846., Neptun je prvi planet pronađen matematičkim izračunima, a ne empirijskim promatranjima. Nepredvidljive promjene u orbiti Urana uvjerile su francuskog astronoma Alexisa Bouvarda da mu na orbitu utječe gravitacija nepoznatog planeta. Neptun je u konačnici uočio Johann Galle unutar stupnja od lokacije koju je predividio Urbain Le Verrier. Uskoro je otkriven i njegov najveći prirodni satelit, Triton, dok je preostalih dvanaest otkrivano pomoću teleskopa sve do 20. stoljeća. Neptun je posjetila samo jedna svemirska letjelica, Voyager 2, koji je pokraj planeta preletio 25. kolovoza 1989.

Sastav Neptuna sličan je Uranovom sa zajedničkom osobinom da se razlikuju od plinovitih divova Jupitera i Saturna. Neptunova aatmosfera, iako slična plinovitim divovima, uz vodik i helij sadrži veće količine ledova poput vode, amonijaka i metana. Da bi naglasili njihova glavna svojstva, astronomi Neptun i Uran ponekad nazivaju ledenim divovima. Unutrašnjost planeta uglavnom je sastavljena od stijena i leda. Plava pojava planeta rezultat je metana u atmosferi.

Suprotno od relativno nezanimljive atmosfere Urana, Neptunova atmosfera je prepoznatljiva po svojim aktivnim i vidiljivim vremenskim obrascima. Tako je na primjer tijekom preleta Voyagera 2 1989. na južnoj polutki primijećena Velika tamna pjega usporediva s Velikom crvenom mrljom na Jupiteru. Ovakve vremenske pojave pokreću najsnažniji vjetrovi u cijelom Sunčevom sustavu sa zabilježenim brzinama od čak 2 100 km/h. Zbog velike udaljenosti od Sunca, Neptunova vanjska atmosfera jedno je od najhladnijih mjesta u Sunčevu sustavu s temperaturama na vrhovima oblaka oko −218 °C (55 K). Temperature u središtu planeta iznose oko 5 000 °C. Neptun ima slabe i fragmentirane planetarne prstenove koji su možda otkriveni tijekom 1960-ih, no sa sigurnošću su potvrđeni tek 1989. s Voyagerom 2.

Ekvator mu je otklonjen od ravnine staze za 28,3°. Zbog brze je vrtnje splošten. U plavičastoj atmosferi, na temperaturi od –220 °C, pušu vrlo brzi vjetrovi (oko 2000 km/h, brže nego na ikojem planetu) i lebde oblaci metana s mnogo vrtloga, od kojih je najveći Velika tamna pjega, obrubljena bijelim cirusima. S približavanjem Suncu (na eliptičnoj stazi) oblaci se jače razvijaju, vjerojatno zbog toplije i dinamičnije atmosfere. Neptun ima unutrašnji izvor topline koji temperaturi njegove površine pridonosi više no Sunčevo zračenje. Magnetsko polje mu je slabije od polja drugih divovskih planeta, a os polja jako je nagnuta prema osi vrtnje – za 47°, pri čem je udaljena 0,5 polumjera od planetnoga središta. Neptun ima ionosferu i radijacijske pojaseve, a u središtu ima stjenovitu jezgru Zemljine veličine te plašt bogat vodom, metanom i amonijakom. Ima i 5 odvojenih tamnih prstenčića nepoznata sastava. Najveći mu je satelit Triton s promjerom 2 706 km (otkrio ga je William Lassell 1846.); njegova je staza jako nagnuta prema planetnom ekvatoru i satelit se giba retrogradno. 

Transneptunska tijela, tijela Sunčeva sustava koja se nalaze dalje od Neptuna, u Kuiperovu pojasu, u takozvanom raspršenom disku i u Oortovu oblaku (raspršeni disk može se smatrati unutarnjim dijelom Oortova oblaka). Pobrojeno ih je tisuću, od kojih je znatan broj s promjerom većim od 200 km. Razlikuju se po stazama, volumenu i fizičkim svojstvima. Mogu imati svojstva planetoida i kometa. U Kuiperovu pojasu nalaze se tijela kojima srednja udaljenost od Sunca iznosi do 47 astronomskih jedinica. Njihove su staze u prosjeku jače otklonjene (do 35°) od ravnine ekliptike, nego što su to staze tijela iz glavnoga planetoidnog pojasa. Unutarnji dio pojasa zauzimaju tijela na srednjoj udaljenosti od približno 40 astronomskih jedinica, plutini, koji predvođeni Plutonom imaju periode revolucije u rezonanciji s Neptunom (246 godina : 164 godina = 3 : 2). Najveći su plutini Pluton, Ork i Iksion. Tijela raspršenoga diska imaju veće srednje udaljenosti od Sunca, s afelima duljim od 1000 astronomskih jedinica. U njih se svrstavaju Sedna i Erida. Erida volumenom nadmašuje Pluton. Analiza svjetlosti koju šalju svi daleki objekti pokazuje da se oni većinom sastoje od mješavine stijenja i leda te po tome nalikuju kometima. 

Kuiperov pojas je područje Sunčeva sustava na udaljenosti između 30 i 55 astronomskih jedinica od Sunca. U pojasu se nalaze Pluton, Haumea, Iksion, Kvaoar, Makemake, Ork i uglavnom manja ledena tijela. Prvo nakon Plutona otkriveno je 1992., a do danas ih je poznato više od tisuću. Smatra se da ih je 100 000 s promjerom većim od 100 km. 

Oortov oblak je pretpostavljeni oblak koji čine kometi i slična tijela okružujući Sunce na udaljenosti do trećine udaljenosti najbližih zvijezda. Jan Hendrik Oort je 1950. pretpostavio da taj oblak u obliku sferne ljuske čini svojevrsnu granicu Sunčeva sustava. U ravnini ekliptike u njem se ističe nešto gušći prsten s većim brojem kometa. Najgušći je na udaljenosti od približno 50 000 astronomskih jedinica, a pretpostavlja se da se gubi na udaljenosti od približno 200 000 astronomskih jedinica. Kometi, kojih se ukupna masa procjenjuje na približno 40 masa Zemlje, u prosjeku su međusobno udaljeni desetke milijuna kilometara. Smatra se da su tijela koja ga čine nastala na raznolikim udaljenostima od Sunca i da su utjecajem velikih planeta potisnuta na veliku udaljenost. Iz analize kemijskoga sastava kometa koji su se približili Suncu može se zaključiti da se tijela Oortova oblaka sastoje uglavnom od vode, metana, etana, ugljikova monoksida i vodikova cijanida iako je moguće da postoje i stjenovita tijela. Najveće je poznato tijelo iz Oortova oblaka patuljasti planet Sedna. 

Mala tijela Sunčevog sustava su asteroidi (planetoidi), kometi, meteoriti i meteori, te sitna razdrobljena materija koja pluta međuplanetarnim prostorom. Među prirodnim (planetskim) satelitima ima i tijela koja po fizičkim svojstvima pripadaju redu malih tijela. Zanimanje za asteroide obnovljeno je nedavno. Saznale su se nove činjenice o njihovom fizičkom stanju i naslučene su neposredne veze s ostalim malim nebeskim tijelima. Kako povezati komete s asteroidima, asteroide s meteorima, meteore s meteoritima? Usporedna kemijsko - mineraloška ispitivanja meteorita i asteorida, jednih u labaratotiju, drugih na daljinu, uz pomoć optičkih metoda, dovela su do nedvojbenog zaključka da su meteoriti povezani s asteroidima. Meteoriti su izravni ostaci nekih asteroida. Istodobno, meteoriti namaju ništa fizički zajedno s meteorskim rojevima. Meteore i meteorite potrebno je pažljivo razdvojiti, ne obazirući se na jezičnu sličnost i sličnost pojave na dijelu puta kroz atmosferu. Provjereno je da od kometa nastaju potoci meteora; potoci prate postojeće komete ili se nalaze na putanjama iščezlih kometa, no ne zna se za ijedan takav meteor koji je izdržao kroz atmosferu. Prema tome, asteroidi ili planetoidi su povezani s meteoritima, a kometi s meteorima. O vezi asteroida i kometa spekulira se na razini kozmogonijskih teorija ili teorija o postanku Sunčeva sustava.




#Article 76: Pedagogija (2888 words)


Pedagogija je nauka čije su oblasti izučavanja vaspitanje i obrazovanje. Sam termin se različito definisao u različitim periodima, što ukazuje na razvoj same nauke kroz ljudsku istoriju.

Reč pedagogija potiče iz grčkog jezika nastala u doba antičkih država i sastavljena je od dve reči – pais, paidos što znači dete, odnosno dečak, i ago, agein što znači voditi. U početku je ovaj termin imao doslovno značenje – označavala je roba koji je vodio dete od kuće do mesta gde se tadašnja omladina okupljala radi sticanja obrazovanja. Taj rob se zvao pedagog, tj. onaj koji vodi dete. Međutim, prema nekim teoretičarima, rob se nije brinuo samo o sigurnosti deteta na putu od kuće i do nje, već se brinuo i o njegovom ponašanju. Za razliku od dečaka, devojčice su ostajale sa svojim majkama u kući.

U starom Rimu se značenje pojma pedagog () menja, te se sada odnosi na učenog roba, najčešće Grka, koji podučava decu. Već tada, kao i kasnije, sam termin „vođenje“ se menja iz doslovnog u preneseno značenje; pedagog je onaj koji usmerava, obrazuje i vaspitava.

Danas se termin pedagog može definisati u širem značenju i podrazumeva sve one koji se na neki način bave vaspitavanjem dece (tu se ubrajaju i roditelji i kada ne poseduju adekvatno pedagoško znanje) i u užim značenjima, gde se misli samo na lica koja se profesionalno bave vaspitanjem dece, odnosno nastavnike. Iz ovog termina, izvedeni su i uvreženi drugi, bliski termini poput pedagoških radnika, pedagoške ustanove, pedagoške mere itd. U različitim jezicima termin pedagogija ima različita značenja, što je donekle u vezi sa samim terminom, ali i različitim gledištima na samu nauku.

Pedagogija je nastala iz potrebe za sistematičnim prikupljanjem i uopštavanjem iskustava i znanja u vezi sa vaspitanjem i obrazovanjem. Određivanje predmeta proučavanja pedagogije, kao i metodologije nije jednostavno jer se i druge društvene nauke bave društvom, društvenim fenomenima i praksom, često neraskidivo povezanim sa vaspitanjem. Zbog toga postoje neslaganja među različitim autorima, ne samo u vezi sa predmetom proučavanja i izborom metodologije, već postoji i nedoslednost u korišćenju stručne terminologije.

Veoma je mnogo linija razvitka pedagoške ideje i one se međusobno donekle poklapaju, ali ima i takvih koje se međusobno isključuju. Različiti teoretičari su dali klasifikacije tih pravaca.

Poljski pedagog Bogdan Suhodolski sve pravce svodi pod „dve pedagogije“ koje su u međusobnoj „borbi“. Prva, „pedagogija esencije“ je okrenuta ka budućnosti i daje sliku vaspitanika kakav bi on trebalo da bude. Druga, „pedagogija egzistencije“ je okrenuta ka sadašnjosti i postavlja pitanja kakav vaspitanik zaista jeste. Međutim, između ova dva pravca mogući su i kompromisi, pogotovo u modernoj pedagogiji. Čehoslovački pedagog František Singule navodi više mogućih klasifikacija, ali se opredeljuje za onu koja razlikuje jedanaest pravaca, među kojima su pragmatična, eksperimentalna, psihoanalitičko-individualna, pa i fašistička. Francuz Žan Vijal ne daje konkretnu podelu pravaca, ali razgraničava faktore koji utiču na razvoj pedagogije. To su tehnopedagogija, pedocentrizam (zapravo spoj ove nauke sa biologijom i psihologijom) i sociocentrizam koji naglašava važnost socijalnih faktora u vaspitanju. Amerikanac F. Majer daje podelu samo pedagogije na tlu SAD koju naziva teorijom vaspitanja. On navodi, između ostalih, idealističku, neorealističku, perenialističku, esencijalističku i druge, a kao najnoviju egzistencijalističku koncepciju vaspitanja, odnosno pedagogiju. Njegov zemljak, Brameld, tvrdi da u SAD postoje četiri glavna pravca: esencijalistički, perenialistički, progresivistički i rekonstruktivistički, koji zapravo čine dva para zbog sličnosti među sobom. Takođe navodi i šest pravaca koji utiču na ova četiri, manje ili više ih menjajući.

Podela naučnih disciplina može da bude različita, jer može da se izvrši prema više kriterijuma. Ukoliko se kao kriterijum uzme vreme, tada se pedagogija može podeliti na savremenu, odnosno opštu i istoriju pedagogije. Iz osnovno-, srednje- i visoko-školske pedagogije, koje pripadaju oblasti vaspitanja mladih, razvija se didaktika i metodika pojedinih predmeta. Ukoliko se kao kriterijum uzme mesto gde se pedagoška delatnost odvija, opšta pedagogija se deli, osim na predškolsku i školsku i na vanškolsku, internatsku i porodičnu. Nijedan kriterijum za podelu ne može u potpunosti da prikaže sistem pedagoških disciplina, zbog kompleksnosti same vaspitne delatnosti, pa se pribegava kombinaciji tih kriterijuma. Jedna važna disciplina koja se na taj način izdvaja je specijalna pedagogija koja se primenjuje u radu sa vaspitanicima koji su fizički i/ili psihički ometeni u razvoju. Ona se dalje može podeliti na surdo, tiflo, oligofrenu, orto i logopediju. Nisu sve naučne discipline jednako razvijene. Recimo, didaktika je veoma razvijena, ali je penološka pedagogija znatno manje.

Prva razmatranja pedagoške teorije su dali još antički filozofi, posebno sofisti, poput Sokrata, Platona i Aristotela. Platon je recimo, svoje viđenje sistema obrazovanja i vaspitanja dao u delu „Država i Zakoni“ i to viđenje je bilo idealizovano i u skladu sa tadašnjim ustrojstvom države. Slična viđenja su imali i drugi navedeni filozofi i ona su se ticala isključivo robovlasničke omladine i bila usmerena ka interesima vladajuće klase. Bez obzira na to ograničenje, ova razmatranja su doprinela razvitku pedagogije, jer su nametnula potrebu za celovitim sistemom obrazovanja, vaspitanjem dece od najranijeg uzrasta i ljudima koji će se profesionalno baviti obrazovanjem, a davala su i na značaju samom vaspitanju i ulogama igre i priča u procesu obrazovanja. U starom Rimu izdvaja se teoretičar Kvintilijan koji posebnu važnost daje razvijanju govorništva i metodama vaspitanja.

Doba feudalizma nije donelo veći pomak u pedagogiji. Dominiralo je učenje napamet crkvenih dogmi, a centralna figura je bio učitelj – „magister dixit“ bio je princip kojim se znanje svodi na ono što govori učitelj. Potrebe deteta, kao i njegove mogućnosti nisu bile važne, a cilj vaspitanja bila je „priprema“ za život nakon smrti i u skladu sa tim deca su vaspitavana da budu pokorna, a kao najčešće sredstvo postizanja pokornosti učenika korišćena je fizička kazna.

Renesansa je, između ostalog, donela i procvat pedagoškoj misli. Ističu se Vitorino da Feltre, Erazmo Roterdamski, Ludvig Vives, Fransoa Rable i drugi. Ono na čemu humanisti posebno insistiraju je obogaćivanje sadržaja o kojima će se učiti, posebno prirodnih nauka i istorije koje su u prethodnom periodu bile zapostavljene, nove metode vaspitavanja, drugačiji odnos prema detetu, čije potrebe i mogućnosti sada postaju važne, uvođenje obaveznog fizičkog vaspitanja itd. Tomas Mor daje svoje utopijsko viđenje vaspitanja koje je poslužilo kao osnova budućem socijalističkom poretku.

Na prelazu iz srednjeg u novi vek izdvaja se češki pedagog Jan Amos Komenski (1592–1670), koji je ne samo teoretičar, već i čovek koji je radio na ostvarenju svojih koncepcija, te svoje ideje i praktično proverio i tako ih učinio životnim. U svojim idejama on propagira potrebe široke narodne mase tako što spaja naturalističku filozofiju renesanse i materijalistički pogled filozofa Fransisa Bejkona. Komnenski se može smatrati osnivačem didaktike i njegovo delo „Velika didaktika“ () jedna je od prvih celovitijih pedagogija. Posebno je zaslužan za uvođenje razredno-predmetno-časovnog sistema kao i određenih pedagoških principa koje je i potkrepio argumentima. Napisao je i mnoge udžbenike koji su se dugo vremena upotrebljavali u Evropi, a takože je pomagao i organizaciju obrazovanja u mnogim zemljama, kao što su Engleska i Švedska. Ipak, njegov koncept vaspitanja nije oslobođen verskog uticaja, posebno u domenu moralnog vaspitanja.

Pedagogija je poput drugih društvenih nauka, a možda i više od njih, prolazila kroz sve etape društvenog razvitka buržoazije. U početku, pedagogijom su se bavili uglavnom filozofi, te se najviše razmatraju oni problemi u pedagogiji koji su istovremeno mogli da budu i predmet filozofskih koncepcija. Malobrojni su dali svoj doprinos razvoju pedagoških ideja i danas se smatraju pedagoškim klasicima. Jedan od najranijih predstavnika je Džon Lok. On pre svega zastupa interese buržuaskog društva i njega ne zanima obrazovanje širih narodnih masa kao Komnenskog. On stavlja akcenat na sadržaj vaspitanja i njegovu ulogu u razvoju ličnosti, ali pre svega u porodici, a ne u školi. Od Komnenskog se razlikuje i u pogledu moralnog vaspitanja, jer izvor moralnih vrlina vidi u potrebama poslovnog čoveka i džentlmena, a ne u Bogu. Najveći doprinos je dao u oblasti teorije saznanja, jer je smatrao da formiranje ličnosti zavisi od iskustva, a ne od „urođenih ideja“, što ga čini predstavnikom empirijske teorije o faktorima razvitka ličnosti. U 18. veku se izdvaja više filozofa koji su dali doprinos pedagogiji, kao što su Helvecije, Didro i Holbah. Poput Loka i oni su poricali urođene ideje i davali prvenstvo čulnom saznavanju individue. Zbog toga su čak i precenjivali uticaj vaspitanja. Zalagali su se za izučavanje prirodnih nauka, kao i za umno i moralno vaspitanje, ali oslobođeno religijskog uticaja. Takođe su školskom vaspitanju davali prednost u odnosu na ono koje se stiče u porodici. Ipak, ovi francuski materijalisti su u nekim pedagoškim shvatanjima bili ekstremni. Žan Žak Ruso (1712–1778) se, pak, zalagao za interese sitne buržoazije, koja je tada predstavljala srednji sloj, demokratsko-liberalno nastrojen. Dao je, između ostalog, teorije o slobodnom razvitku i vaspitanju, o vaspitanju u prirodi, individualnom pristupu detetu, kaznama putem prirodnih posledica, jer je bio zagovornik protiv fizičkog kažnjavanja, a isticao je i značaj umnog vaspitanja. Njegove ideje su bile nedosledne i protivurečne, a zamerke su mu i da je idealizovao prirodu deteta, njegovo izdvajanje iz društva, nesistematičnost u sticanju znanja, loš stav prema ženskoj deci itd. Ipak, imao je uticaja na kasnije pedagoge, kao što je Kant. On je na Univerzitetu u Keningsbergu predavao i pedagogiju, kao „praktičnu filozofiju“. On zagovara neophodnost vaspitanja u ljudskom životu i deli ga na pet komponenti: fizičko, disciplinovanje, civilizovanje, umno i moralno vaspitanje. Kant na vaspitanje ne gleda kao na prijatnu aktivnost za dete i centralno mesto zauzima disciplinovanje, odnosno navikavanje na poslušnost, pri čemu je dozvoljeno i fizičko kažnjavanje. Ipak svoj stav brani neophodnošću vaspitanja, jer se dete rađa sa životinjskim osobinama i potrebno je da vaspitanjem postane čovek. Kant je bio protiv da se pedagogija izgradi kao nauka, jer je smatrao da ona ne može jasno da razgraniči svoj predmet proučavanja u odnosu na druge nauke, pa samim tim može da ima status samo teorije. Naime, on je smatrao da su za ciljeve, metode i sredstva vaspitanja već zadužene filozofija (odnosno etika) i psihologija. Njegov naslednik na katedri, Johan Fridrih Herbart je naprotiv smatrao da pedagogija može biti samostalna nauka oslanjajući se na dostignuća pomenute dve. Takođe pod uticajem Rusoa, ali sa drugačijim konceptom od Kanta je bio Pestaloci (1746–1827). On unosi novinu u moralnom vaspitanju, koje je nesebično i zagovara princip prirodnosti u vaspitanju. Naime, on zagovara očiglednost u učenju i važnost posmatranja i zapažanja sveta koji okružuje dete. Po Pestalociju, to uslovljava razvoj razuma, rasuđivanja i uopšte intelektualnih sposobnosti. Osim principa očiglednosti, on zastupa i princip samodelovanja, individualnosti i sistematičnosti. Takođe, pokušao je da spoji nastavu sa proizvodnim radom. Krajem 18. i početkom 19. veka javlja se još značajnih pedagoga, naročito u Nemačkoj. Adolf Disterveg (1790–1866) je bio protivnik klerikalizma, reakcionarnih pruskih zakona o školstvu i formalizma u školi. Značajno je da se bavio problemima obrazovanja nastavnika, za kojima se javljala sve veća potreba zbog širenja mreže škola u tadašnje vreme. Za njih je napisao i više udžbenika, a naglašavao je važnost ličnosti nastavnika u obrazovanju. Fridrih Frebel (1782–1852) se bavio predškolskim uzrastom i započeo je rad u oblasti koja danas predstavlja disciplinu pedagogije; predškolskoj pedagogiji. Iako postoje zamerke na njegova shvatanja, on je uradio i mnogo pozitivnih stvari, kao što je insistiranje na samoaktivnosti i stvaralaštvu i važnosti igre u vaspitanju i ostvario je jak uticaj na kasnije pedagoge u mnogim zemljama. Čak se kasnije koncepcije zasnovane na njegovim radovima i nazivaju „neofrebelizmom“. Već pomenuti Herbart je imao veliki uticaj pedesetih godina 19. veka, iako su se njegova dela pojavila mnogo ranije. Njegove ideje su bile prihvaćene u mnogim zemljama, a njihov uticaj se osećao do tridesetih godina 20. veka. Čitav pedagoški pokret je poznat kao „herbartijanstvo“. Zbog svega toga, mnogi ga smatraju najvećim pedagogom u istoriji, pa čak i osnivačem pedagogije kao nauke. On je zapravo i nastojao da pedagogiju izgradi kao samostalnu nauku i to dedukcijom, pa mnogi njegove koncepcije nazivaju „deduktivnom pedagogijom“. Naime, osnovni put za izgrađivanje i konstituisanje pedagoške nauke po Herbartu je bila dedukcija, odnosno da jedno pedagoško načelo proizilazi iz drugog, poput posledice. On je prvi koji je nastojao da jasno razgraniči naučni deo pedagogije od praktičnog, uz obrazloženje potrebe za postojanjem i jednog i drugog. Po stavovima, bio je individualista, a njegova teorija intelektualistička, na šta ukazuje njegovo shvatanje saznavanja; da je ono subjektivno, jer je rezultat uticaja spolja. Istovremeno, ono je i samospoznaja duše, pa ima za cilj da razvije formu mišljenja, koja je zato bitnija nego sam sadržaj saznanja. Ovakva koncepcija pedagogije je mehanicistička i u njoj dominira formalni pravac. Zbog svoje privrženosti idejama Platona, a istovremenim odbacivanjem ideja Rusoa, Herbart je bio omiljen među fašistima u Nemačkoj, koji su se pozivali na ideje o vaspitanju sa ciljem poslušnosti, neprikosnovenosti autoriteta vođe, disciplinovanosti volje. Herbart je insistirao na određivanju cilja vaspitanja, koji je bio idealistički postavljen. Da bi se cilj postigao, potrebno je primeniti tri sredstva: upravljanje decom, nastavu i disciplinovanje. Posebno se bavio problemima nastave, kojoj je pridavao veliki značaj, posebno srednjoškolskoj nastavi. Po njegovom mišljenju, nastava mora da prođe četiri stupnja: jasnost, asocijacija, sistem i metod. Iako je odlazio u šablonizam i formalizam, Herbart je uradio mnogo na unapređenju pedagogije, a i izdejstvovao je da katedra pedagogije na kojoj je predavao stekne ravnopravan status sa ostalima. Herbartovi sledbenici su bili brojni i među njima se izdvajaju Ciler, Rajn, Stoj i Vilman, ali nisu uvek slepo sledili njegove ideje, već su pokušali i da ih aktuelizuju. Međutim, javljali su se i pravci suprotstavljeni Herbartovim idejama. Jedan od značajnijih protivnika bio je Ušinski (1826–1870). On je težio da predmet proučavanja pedagogije poveže sa tekovinama više nauka, između ostalih i antropologije i fiziologije. Samu pedagogiju je posmatrao kao veštinu, veoma blisku umetnosti, koja da bi se postigla, potreban je širok spektar znanja o onome ko se vaspitava (otuda upliv i bioloških disciplina).

Razvoj socijalističkih pedagoških ideja ima više faza; prva se vidi u delima nekih utopista poput Tomasa Mora i Tomaza Kampanele koji su živeli i stvarali u 16. i 17. veku. Njihova dela su zapravo opisivanje idealnog društva koje se bazira na pravičnosti i jednakosti. U njima je opisano i idealno vaspitanje koje je jednako za sve, bez obzira na pol i druge razlike. U njihovom zamišljenom društvu nema privatne svojine, pa troškove obrazovanja i vaspitanja mladih snosi celo društvo. Zahtevaju obrazovanje na maternjem jeziku, a ono treba da obuhvati prirodne nauke, odnosno da bude bazirano na realnim predmetima. Vaspitanje treba da bude umno, fizičko, moralno, estetsko i kroz rad, jer je rad obaveza svakog građanina. Ono što oni eksplicitno ne pominju, ali što uočava Komnenski je da kroz favorizovanje učenja o realnim predmetima zagovaraju princip očiglednosti. Mnogi utopisti koji su dali doprinos i razvoju pedagogije su se pojavljivali i tokom 17, 18. i 19. veka, kao što su Hartlib, Džon Djuri, Vilijem Peti i drugi. Englez Robert Oven (1771–1858) i Francuz Šarl Furije (1772–1837) su osim teorijskih razmatranja, pokušali i da praktično realizuju svoje ideje. Oni visoko cene obrazovanje, jer je upravo ono sredstvo kojim se društvo može preobraziti, bez da se bilo ko ošteti i da svi mogu da osete blagostanje. Naime, oni ne propagiraju revoluciju kao način ostvarenja svojih ciljeva. Oni su verovali da je čovekov karakter uslovljen sredinom u kojoj živi i radi. Ukoliko bi ti uslovi bili idealni, ljudi bi bili dobri, puni ljubavi i poštovanja za druge. Dakle, moć vaspitanja je neograničena ukoliko se sprovodi u adekvatnim uslovima. Da bi dokazali svoju teoriju, osnivali su i naselja po Evropi, a kasnije i u SAD, ali je uspeh bio tek delimičan. Oven je takođe i društvenih predškolskih ustanova. Propagiraju vaspitanje za kolektiv, kroz rad i za rad od najranijeg mogućeg uzrasta, usavršavanje odraslih, povremenu promenu zanimanja kako bi se izbegla monotonija i povezivanja nastave sa industrijskom proizvodnjom. Takođe insistiraju na izučavanju prirodnih nauka i to u prirodi i na realnim predmetima. Zapravo, oni zahtevaju široko obrazovanje za radničku klasu, kojoj je isto bilo do tada uskraćeno i ističu dva principa; očiglednosti i svesnog usvajanja znanja, na kojima temelje svoju koncepciju obrazovanja. Etjen Kabe je pokušao dalje da razvije ideje svojih prethodnika komunista, takođe bez menjanja samog društvenog poretka. On je osmislio komunističku koloniju nazvanu „Ikarija“. Kolonija je osnovana u Americi, ali je doživela neuspeh. Naučno obrazloženje socijalističkog obrazovanja su kasnije dali Marks i Engels, koji su cenili radove pomenutih utopista. Doduše, problemima vaspitanja su se bavili kroz razmatranja i kritike buržoaskog društva, dakle ne direktno. Na vaspitanje i obrazovanje su gledali kao na oruđe klasne borbe, pa time ukazali na povezanost vaspitanja i društva. Takođe su ukazali i na povezanost vaspitanja i politike. Smatrali su da vaspitanje mora da ima svestrani karakter, što u dotadašnjem društvu nije bio slučaj. Propagirali su ideje o obaveznom, besplatnom i tako svima dostupnom obrazovanju, koje bi trebalo da bude u vezi sa radom. Posebno su isticali značaj permanentnog obrazovanja i tačno određene uloge škole. Prvi praktični pokušaji da se socijalističke pedagoške ideje realizuju su učinjeni tokom Pariske komune 1871. godine. Među odlukama ove Komune važne za pedagogiju su odvajanje religije i škole (što je značilo promenu sadržaja obrazovanja), dostupnost obrazovanja za sve, isticanje potrebe obrazovanja za odrasle, poboljšanje položaja nastavnika itd. Lenjin je takođe dao svoj doprinos razvoju socijalističke pedagogije, naročito nakon oktobarske revolucije. Ideje koje je izložio bile su spajanje nastave sa proizvodnim radom kroz politehničko vaspitanje, a i u vezi sa ulogom i odgovornošću nastavnika, sadržajima obrazovanja, omladinskim organizacijama itd. Lenjinova supruga N. K. Krupska u svom delu „Narodno obrazovanje i demokratija“ takođe iznosi ideje o radnom vaspitanju i spajanju nastave i proizvodnog rada. U Sovjetskom Savezu ona je bila cenjeni pedagoški radnik i učestvovala je u organizaciji tada novog sistema obrazovanja i vaspitanja.




#Article 77: Ateizam (5478 words)


Ateizam ( - odrični prefiks,  – Bog; bez Boga u doslovnom prevodu) je, u širem smislu, neverovanje u postojanje božanstava, bezbožnost, bezboštvo. U užem smislu, ateizam je stav da ne postoje božanstva. Kroz istoriju se često pojavljuje i kao odrečan stav prema zvaničnoj religiji. Ateizam je opozicija teizmu, deizmu koji je u svom najopštijem obliku verovanje da postoji barem jedno božanstvo.

Termin „ateizam“ je u početku imao negativno značenje kojim su označavane osobe koje su odbijale da veruju u ono u šta su tada verovali širi slojevi društva. Širenjem slobodoumlja, naučnog skepticizma i potonje kritike religije, značenje reči je primilo uže značenje. Prve osobe koje su se izjašnjavale kao ateisti pojavile su se u staroj Grčkoj pa u 18. veku.

Postoji prvobitni ateizam (kod nekih plemena i naroda kod kojih ne postoji potreba za bogom te nemaju pojam boga), zatim tzv. praktični ateizam kod čoveka koji živi i deluje bez boga, teorijski ateizam (dogmatski ili kritički) koji svesno, kritički, radikalno i argumentirano pokazuju, dokazuju (obarajući teološko tumačenje egzistencije boga, božanstava) i samu nemogućnost postojanja boga (božanstava) te marksizam koji nije ateizam, već njegovo praktičko i historijsko prevladavanje (pravi ili pozitivni humanizam ima da pozitivno počinje od sebe sama, a ne od boga, tj. njegove kritike i negacije u čistoj teoriji).  

Ateisti su skeptični prema tvrdnjama o natprirodnim pojavama, obrazlažući svoj stav nedostatkom empirijskih dokaza. Takođe, ateisti su ponudili brojne razloge za neverovanje u bilo koje božanstvo. Među njima su problem zla, argument protivrečnih otkrovenja i argument neverovanja. Drugi razlozi za ateizam spadaju u spektar od filozofskih do društvenih i istorijskih. Iako su neki ateisti prihvatili sekularne filozofije, ne postoji jedna ideologija ili skup pravila o ponašanju koji svi ateisti poštuju.

U zapadnom svetu, ateisti se smatraju isljučivo nereligioznim i nespiritualnim osobama. Međutim, ateizam postoji u nekim verskim ili duhovnim sistemima verovanja, kao što su đainizam, budizam i hinduizam. Đainizam i neki vidovi budizma ne propovedaju verovanje u bogove.

U ranoj antičkoj Grčkoj, pridev ( (od odričnog prefiksa ἀ- i  „bog“) je značio „bezbožan“. Prvim put se koristio kao cenzorski izraz koji je otprilike značio „sraman“ ili „grešan“. U 5. veku p. n. e. reč je počela da se upotrebljava da označi odlučnije i aktivnije bezbožništvo u smislu „kvarenja odnosa sa bogovima“ ili „negiranja bogova“. Reč ἀσεβής (asebēs) je kasnije počela da se upotrebljava protiv onih koji su bez stida negirali ili nisu poštovali lokalne bogove, čak i ako su verovali u njih. Moderni prevodi klasičnih tekstova ponekad daju atheos kao „ateistički“. Kao apstraktna imenica postojala je reč  (atheotēs). Ciceron je preslovio ovu grčku reč u latinsku . Ova reč se često koristila u raspravama između ranih hrišćana i helenista, u kojoj je svaka strana tako opisivala onu drugu u pežorativnom smislu.

U engleskom jeziku reč -{atheist}- (od francuske ), u značenju „onaj koji poriče ili ne veruje u postojanje bogova“, prethodi reči -{atheism}-, a prvi put se koristila najranije od 1566. godine, i ponovo od 1571.
Reč -{atheist}- (ateistički) kao izraz za praktično neverništvo se počela koristiti najranije od 1577. Reč -{atheism}- (ateizam) je izvedena od francuske reči , i pojavljuje se u engleskom oko 1587.
Ranije delo, nastalo oko 1534, je koristilo reč -{atheonism}-.
Povezane reč su nastale kasnije: -{deist}- 1621,-{theist}- 1662. godine,-{deism}- 1675. godine,
i -{theism}- 1678. godine.

Karen Armstrong piše da je „tokom 16. i 17. veka, reč „ateista“ još uvek bila rezervisana isključivo za polemiku... Reč „ateista“ je bila uvreda. Niko nije ni sanjao da nazove sebe ateistom.“ Sredinom 17. veka još uvek se smatralo da je nemoguće neverovati u boga; reč „ateista“ je značila neprihvatanje trenutnog poimanja božanskog.

Reč ateizam je prvi put upotrebljena u Evropi krajem 18. veka, a označavala je samopriznato izričito neverovanje u monoteističkog avramskog boga. Delimično zahvaljujući svojoj širokoj upotrebi u monoteističkom zapadnom društvu, reč ateizam obično znači „neverovanje u boga“, više nego uoštenije „neverovanja u božanstva“. U modernim radovima, ne pravi se jasna razlika između ove dve definicije. U engleskom jeziku, arhaično značenje reči -{atheism}- je značilo samo neverovanje u jednog boga, a ne i u politeistička božanstva. Na osnovu ovoga je u 19. veku skovana zastarela reč -{adevism}- da označi neverovanje u politeistička božanstva. Početkom 20. veka, globalizacija je doprinela širenju značenja reči ateizam na neverovanje u sve vidove božanstava, iako je u zapadnom svetu česta pojava da se ateizam označi prosto kao „neverovanje u Boga“.

Neki ateisti su se usprotivili samoj prirodi reči „ateizam“. U svojoj knjizi -{Letter to a Christian Nation}-, Sem Haris je napisao:

Iako izraz ateizam potiče iz Francuske iz 16. veka, ideje koje bi danas bile priznate za ateističke su zabeležene od vedskog perioda i antike.

Ateističke ideje su zabeležene u ranim indijskim školama i postojale su u vreme vedizma. Od šest pravovernih škola indijske filozofije, samkhja, najstariji filozofski sistem, ne prihvata postojanje bogova, dok rana mimansa takođe odbija pojam Boga. Rana mimansa ne samo da ne prihvata boga, već tvrdi da su ljudske akcije dovoljne da stvore potrebne okolnosti da bi se uživalo u plodovima svoga rada. Potpuno materijalistička i antiteistika škola čarvaka (poznata i pod imenom nastika ili lokajta) koja je nastala u Indiji oko 6. veka p. n. e. je verovatno najizraženija ateistička škola filozofije u Indiji, slična grčkoj kirenskoj školi. Ova grana indijske filozofije je klasifikovana kao heterodoksna zbog svog negiranja autoriteta veda i zbog toga se ne smatra delom šest pravovernih škola hinduizma, ali je važna pomena kao dokaz materijalističkog pokreta u hinduizmu. Negiranje boga kao tvorca se takođe vidi u đainizmu i budizmu.

Zapadnjački ateizam ima svoje korene u presokratovskoj grčkoj filozofiji, ali se nije pojavio kao poseban pogled na svet sve do kraja doba prosvećenosti.
Grčki filozof iz 5. veka p. n. e. Dijagora je poznat kao „prvi ateista“, i citirali su ga mislioci kao što je Ciceron u svojoj knjizi O prirodi bogova. Anaksagora je tvrdio da je Sunce usijan kamen, a ne božanstvo otelotvoreno u bogu Heliosu. Kritija je opisao religiju kao ljudski izum koji se koristi da zastraši ljude kako bi pratili moralni red. Atomisti kao što je Demokrit su pokušali da objasne svet na čisto materijalistički način, bez pozivanja na duhovno ili mistično. Drugi presokratovci koji su verovatno imali ateističke poglede na svet su Prodik i Protagora. U 3. veku p. n. e. grčki filozofi Teodor Bezbožnik i Straton nisu verovali u postojanje bogova. Teodor Bezbožnik je bio proteran iz svog grada zbog neverovanja u bilo koje božanstvo.

Sokrat je bio optužen za bezbožnost (vidi Eutiprova dilema) na osnovu toga što je inspirisao ljude da sumnjaju u državne bogove. Iako je osporio optužbu da je „potpuni ateista“,
kazavši da ne može da bude ateista jer veruje u duhove, Sokrat je na kraju osuđen na smrt. Sokrat se takođe molio u Platonovom dijalogu Fedar i govorio je „po Zevsu“ u dijalogu „Država“.

Euhemer je objavio svoj stav da su bogovi samo deifikovani vladari, osvajači i osnivači iz prošlosti, i da su njihovi kultovi i religija bili u osnovi nastavak nestalih kraljevstava i ranih političkih struktura. Iako nije bio strogi ateista, Euhemer je kasnije kritikovan da je „proširio ateizam na celoj naseljenoj Zemlji brisanjem bogova“.

Atomistički materijalista Epikur je osporio mnoge religijske doktrine, među kojima su postojanje zagrobnog života ili ličnog boga; smatrao je da je duša čisto materijalna i smrtna. Iako epikurejstvo nije negiralo postojanje bogova, on je verovao da, ako oni i postoje, nisu zainteresovani za čovečanstvo.

Rimski pesnik Lukrecije se složio s tim, da ako postoje bogovi, da su oni nezaiteresovani za čovečanstvo i nesposobni da utiču na prirodu i svet. Zbog ovoga je verovao da se čovečanstvo ne mora plašiti natprirodnog. Lukrecije je izložio svoje epikurejske poglede na kosmos, atome, dušu, smrtnost i religiju u knjizi „Ο suštini stvari“, koja je popularizovala Epikurovu filozofiju u antičkom Rimu. Julije Cezar, koji je znatno naginjao ka epikurejstvu, je takođe odbacio ideju o zagrobnom životu, što je na primer dovelo do njegovog prigovora protiv smrtne kazne na suđenju Katilini, na kom je on govorio protiv stoicizma Katona Mlađeg.

Rimski filozof Sekst Empirik je zastupao jednu formu skepticizma poznatu kao pironizam po kojoj bi ljudsko biće trebalo da prestane da donosi sud o bukvalno svim verovanjima jer ništa na ovom svetu nije nasledno zlo, i da je ataraksija (duševni mir) moguća ukoliko se suzdrži od osuđivanja. Veliki deo njegovih dela koja su uspela da se održe do danas, izvršila su jak uticaj na kasnije filozofe.

Značenje reči „ateist“ se menjalo tokom antike. Nehrišćani su nazivali prvobitne hrišćane ateistima zbog neverovanja u paganske bogove. Za vreme Rimskog carstva, hrišćani su bili pogubljivani zbog negiranja rimskih bogova i posebno zbog neobožavanja careva. Kada je hrišćanstvo postalo državna religija u Rimskom carstvu 381. godine za vreme cara Teodosija I, jeres je postala kažnjiv prestup.

Izražavanje ateističkih ideja je bilo retko u Evropi tokom srednjeg veka; metafizika, religija i teologija su bile od dominantnog interesa. Međutim, u ovom periodu postojali su pokreti koji su iznosili heterodoksne koncepcije hrišćanskog boga, uključujući različite poglede na prirodu, transcedentnost ili poznavanje boga. Individualci i grupe kao što su Jovan Skot Erijugena, David od Dinana, Amalrik iz Bena i Bratstvo slobodnog duha su zadržali hrišćanske poglede uz panteističke tendencije. Panteisti su često bili svrstavani u istu grupu sa ateistima zbog „čudnovatosti“ njihovog pogleda na božansko. Nikola Kuzinski je sastavio fideizam koji je nazvao „O učenom neznanju“ (), tvrdeći da je bog izvan ljudske kategorizacije i da je ljudsko znanje o bogu ograničeno pretpostavkama. Vilijam Okamski je inspirisao antimetafizičke tendencije sa svojim nominalističkim ograničenjem ljudskog znanja samo na objekte, i tvrdio je da je božanska suština intuitivno ili racionalno neshvatljiva za ljudski razum. Sledbednici Vilijama Okamskog, kao što su Jovan Mirekurski i Nikola Otrkurski su produbili ovo shvatanje. Rezultujuća podela između vere i razuma je uticala na kasnije teologe kao što su Džon Viklif, Jan Hus i Martin Luter.

Renesansa je mnogo uticala na proširivanje obima slobodnog mišljenja i skeptičnog istraživanja. Pojedinci, kao što su Leonardo da Vinči i Galileo Galilej, su zagovarali eksperimentisanje kao način objašnjavanja i suprotstavili su se argumentima od verskih autoriteta. Drugi kritičari religije i Crkve u ovom periodu bili su Nikolo Makijaveli, Bonavantur de Perie i Fransoa Rable.

Renesansa i doba refomacije su period u kome je došlo do oživljavanja verske revnosti, što se vidi iz širenja novih verskih redova, bratstava i masovne pobožnosti u katoličkom svetu, kao i pojave strogih protestantskih grupa, kao što su kalvinisti. Ovaj period međuverskog rivalstva dozvolio je čak i širi obim teološkog i filozofskog razmatranja, od kojih će se mnogi kasnije koristiti da unaprede skeptični religijski pogled na svet.

Kritika hrišćanstva je sve češća u 17. i 18. veku, naročito u Francuskoj i Engleskoj. Neki protestantski mislioci, kao što je Tomas Hobs, zastupali su materijalističku filozofiju i skepticizam prema natprirodnim pojavama, dok je jevrejsko-holandski filozof Baruh Spinoza odbacio božansko proviđenje u korist panenteističkog naturalizma. Do kraja 17. veka, za deizam se otvoreno zalažu intelektualci kao što je Džon Toland koji je skovao termin „panteista“. 

Prvi poznati eksplicitni ateista bio je nemački kritičar religije Matijas Knucen u svoja tri dela iz 1674. Pola veka posle njega pojavio se još jedan eksplicitni ateistički pisac, francuski sveštenik Žan Meslije, koji je živeo početkom 18. veka. Meslije je izneo mišljenje da je religija sredstvo za kontrolisanje masa, a slična ideja će kasnije implicitno biti prisutna i u marksističkoj misli. Knucena i Meslijea su pratili drugi ateistički mislioci, kao što su baron Holbah, Žak Andre Nežon i drugi francuski materijalisti. Filozof Dejvid Hjum je razvio skeptičnu epistemologiju utemeljenu na empirizmu, podrivajući metafizičku bazu prirodne teologije.

Francuska revolucija je izvela ateizam i antiklerikalni deizam iz salona u javnu sferu. Jedan od glavnih ciljeva Francuske revolucije bio je reorganizacija i podređivanje sveštenstva državi kroz Građanski ustav sveštenstva. Ovaj pokušaj je doveo do antiklerikalnog nasilja i proterivanja mnogih sveštenika iz Francuske. Haotična politička dešavanja u revolucionarnom Parizu na kraju su omogućila još radikalnijim jakobincima da preuzmu vlast 1793. godine, nakon čega je nastupila Vladavina terora. Jakobinci su bili deisti i uveli su Kult vrhovnog bića, kao novu francusku državnu religiju. Neki ateisti okupljeni oko Žaka Heberta su umesto toga nastojali da uspostave kult razuma, oblik pseudo-ateističke religije sa boginjom koja personifikuje razum. Oba pokreta su delimično doprinela pokušajima da se nasilno dehrišćanizuje Francuska. Kult razuma okončao se posle tri godine kada su jakobinci giljotinirali njegovo vođstvo, uključujući i Žaka Heberta. Antiklerikalni progoni okončani su Termidorskom reakcijom.

Napoleonovo doba institucionalizovalo je sekularizaciju francuskog društva, i izvelo revoluciju u severnu Italiju, u nadi da će doprineti stvaranju savezničkih republika. U 19. veku ateisti su doprineli političkim i socijalnim revolucijama, ubrzavajući nemire iz 1848. godine, rizorđimento u Italiji, kao i rast međunarodnog socijalističkog pokreta.

U drugoj polovini 19. veka, ateizam se proširio pod uticajem racionalističkih i slobodoumnih filozofa. Mnogi ugledni nemački filozofi tog vremena negirali su postojanje božanstava i bili su kritičari religije, a među njima su se nalazili Ludvig Fojerbah, Artur Šopenhauer, Maks Štirner, Karl Marks i Fridrih Niče. Karl Marks je religiju nazivao opijumom za narod.

Ateizam je u 20. veku, naročito u vidu praktičnog ateizma, napredovao u mnogim društvima. Ateistička misao je priznata u širokom spektru drugih, širih filozofija, kao što su egzistencijalizam, objektivizam, sekularni humanizam, nihilizam, anarhizam, logički pozitivizam, marksizam, feminizam i opšti naučni i racionalistički pokret.

Logički pozitivizam i scijentizam su utrli put neopozitivizmu, analitičkoj filozofiji, strukturalizmu i naturalizmu. Neopozitivizam i analitička filozofija odbacuju klasični racionalizam i metafiziku u korist strogog empirizma i epistemološkog nominalizma. Zagovornici kao što su Bertrand Rasel su nedvosmisleno odbacili veru u boga. Ludvig Vitgenštajn je u svojim ranim radovima pokušao da odvoji metafizički i natprirodni jezik iz racionalnog diskursa. Alfred Ejer je podvlačio neproverljivost i besmisao verskih tvrdnji, navodeći svoju privrženost empirijskim naukama. Džon Nimejer Findli i Dž. Dž. K. Smart tvrdili su da postojanje Boga nije logički neophodno. Prirodnjački i materijalistički monisti poput Džona Djuia su smatrali da bi prirodni svet trebalo da bude osnova svega, negirajući postojanje Boga ili besmrtnosti.

U 20. veku se dogodio i proboj ateizma u politici, raširen tumačenjem dela Marksa i Engelsa. Nakon Oktobarske revolucije, povećanje stepena verskih sloboda za manjinske religije je trajalo nekoliko godina, pre nego što je politika staljinizma pokrenula progon religije. Nekoliko komunističkih država se usprotivilo religiji i uvelo državni ateizam, među njima su bivši Sovjetski Savez, Albanija, a još uvek i Kina, Severna Koreja i Kuba.

Ostali lideri kao što je Perijar Ramasami, istaknuti ateistički indijski lider, su se borili protiv hinduizma i bramana u cilju okončanja diskriminacije i podele ljudi u ime religije i kasti.

Godine 1966, časopis Tajm je postavio pitanje: „Je li Bog mrtav?“ kao odgovor na teološki pokret Smrt boga, navodeći tadašnje procene da skoro polovina svih ljudi u svetu živi u državama na čijem čelu su antireligiozni režimi, dok milioni ljudi u Africi, Aziji i Južnoj Americi nemaju znanje o jednom Bogu.

Godine 1967. albanska vlada Envera Hodže je najavila zatvaranje svih verskih institucija u zemlji, izjavivši da je Albanija prva zvanično ateistička država na svetu., mada je poštovanje religije u Albaniji obnovljeno 1991. Ovi režimi su ojačali negativne asocijacije na ateizam, posebno tamo gde su antikomunistička osećanja bila jaka kao u SAD, uprkos činjenici da su neki istaknuti ateisti bili i antikomunisti.

Od pada Berlinskog zida, broj aktivnih antireligioznih režima je znatno smanjen. Timoti Šah je 2006. napisao da je primetio „globalni trend u svim većim verskim grupama, u kojima pokreti zasnovani na Bogu i uopšte na veri doživljavaju porast poverenja i uticaja u odnosu na sekularne pokrete i ideologije“. Međutim, Gregori S. Pol i Fil Zakerman smatraju ovo mitom i ukazuju na to da je stvarna situacija mnogo složenija i nijansirana.

Verski motivisani teroristički napadi 11. septembra 2001. i delimično uspešan pokušaj instituta Diskaveri za promenu nastavnog plana u američkim školama i uključivanje kreacionističke ideje, zajedno sa podrškom koju je Džordž Buš 2005. dao tim idejama, podstakli su ateističke pisce Sema Harisa, Danijela S. Deneta, Ričarda Dokinsa, Viktora Stengera i Kristofera Hičensa da objave knjige koje su postale bestseleri u Americi i širom sveta.
Istraživanje iz 2010. je pokazalo da osobe koje sebe identifikuju kao ateisti ili agnostici u proseku imaju više znanja o religiji od sledbenika velikih vera. Osobe koje ne veruju su bolje odgovorile na pitanja o centralnim načelima protestantizma i katoličanstva. Samo su mormoni i jevreji postigli isti rezultat kao ateisti i agnostici.

Ateizam 3.0 je pokret u okviru ateizma koji ne veruje u postojanje boga, ali tvrdi da je od religije bilo koristi za pojedince ili društvo, i da je njeno eliminisanje od manjeg značaja od drugih stvari koje bi trebalo da se urade.

Novi ateizam je naziv za pokret nekolicine ateističkih autora iz 21. veka koji zagovaraju stanovište da „religiju ne treba samo prosto tolerisati već joj se treba suprotstaviti, kritikovati je i ogoliti kad god se primeti njen uticaj“ 
Pokret se obično dovodi u vezu sa Ričardom Dokinsom, Danijelom Denetom, Semom Harisom, Kristoferom Hičensom i Viktorom Stengerom. Nekoliko bestselera od ovih autora, objavljenih između 2004. i 2007. su predmet mnogih diskusija o Novom ateizmu.

Teoretičari se ne slažu kako da najbolje definišu i klasifikuju ateizam, u smislu na koje se natprirodne entitete odnosi, da li je to neka tvrdnja ili odsustvo tvrdnje i da li to zahteva svesno, jasno odbijanje. Predložene su različite vrste kategorija kako bi se napravila razlika između različitih oblika ateizma.

Neke od nejasnoća i kontroverzi u definisanju ateizma potiču od poteškoće dostizanja konsenzusa o definicijama reči „božanstvo“ ili „bog“. Brojnost drastično različitih koncepicija boga i božanstava dovodi do različitih ideja koje se odnose na primenu ateizma. Na primer. Rimljani su optuživali hrišćane da su ateisti jer nisu verovali u paganska božanstva. Ovaj problem je postepeno rešen pošto je teizam usvojen kao izraz koji obuhvata verovanja u bilo kakva božanstva.

U zavisnosti od skupa fenomena koje odbacuje, ateizam se može suprotstavljati svemu, počevši od verovanja u božanstva, pa do postojanja spiritualnih, natprirodnih ili transcedetalnih koncepata, poput onih u budizmu, hinduizmu, đainizmu i taoizmu.

Definicije ateizma takođe zavise i od stepena razmišljanja koje neka osoba treba da posveti ideji bogova da bi bila smatrana ateistom. Ateizam je nekada definisan da znači prosto odsustvo verovanja da bilo koje božanstvo postoji. Ova široka definicija bi obuhvatila novorođene i druge osobe koje nisu bile pod uticajem teističkih ideja. Još 1772. godine baron Holbah je rekao da su „sva deca rođena kao ateistička; ona nemaju ideju o bogu“. Slično tome Džordž H. Smit (1979) je izjavio: „Čovek koji nije upoznat sa teizmom je ateista samo zato što ne veruje u boga. Ova kategorija bi obuhvatala dete sa konceptualnim kapacitetom da shvati ova pitanja, ali koje je još uvek nesvesno tih pitanja. Činjenica da to dete ne veruje u boga ga kvalifikuje kao ateistu.“

Smit je skovao termin implicitni ateizam da označi odsustvo teističkih verovanja bez svesnog odbacivanja samih verovanja i eksplcitni ateizam da označi uobičajenu definiciju svesnog neverovanja. Ernest Nagel se usprotivio Smitovoj definiciji ateizma kao prostog odsustva teizma, priznajući samo eksplicitni ateizam kao pravi ateizam.

Filozofi kao što su Entoni Flu, i Majkl Martin,
su postavili pozitivni (jak/čvrst) ateizam protiv negativnog (slabog/mekog) ateizma. Pozitivni ateizam je ekplicitno tvrđenje da bogovi ne postoje. Negativni ateizam obuhvata sve druge oblike neteizma. Stoga, prema ovoj kategorizaciji, svako ko nije teista je ili negativni ili pozitivni ateista. Termini slab i jak su relativno novijeg datuma, dok su termini negativni i pozitivni ateizam stariji, i koristili su se (u malo drugačijem smislu) u filozofskoj literaturi i među katoličkim apologetima. Po ovakvom razgraničenju ateizma, većina agnostika su negativni ateisti.

Većina agnostika vidi svoje poglede drugačijim od ateističkih, smatrajući ga ne više opravdanim od teizma ili tretirajući ih jednako. Tvrdnja o nedostupnosti saznanja za ili protiv postojanja bogova se ponekad vidi kao indikacija da i ateizam zahteva skok vere. U uobičajene ateističke odgovore na ovaj argument spada odgovor da nedokazane verske tvrdnje zaslužuju istu količinu neverovanja kao i sve ostale nedokazane tvrdnje, i da neproverljivost postojanja bogova ne podrazumeva jednaku vrednost bilo koje mogućnosti. Dž. Dž. K. Smart dalje tvrdi da „ponekad neka osoba koja je zapravo ateista može predstaviti sebe, čak i strastveno, kao agnostika zbog nerazumno generalizovanog filozofskog skepticizma koji bi nas sprečio da kažemo da znamo sve drugo, osim možda istina koje pružaju matematika i formalna logike.“ Zbog toga neki ateistički pisci, kao što je Ričard Dokins više vole da razlikuju teističke, agnostičke i ateističke stavove po verovatnoći koji svaki daju tvrdnji „bog postoji“.

Pre 18. veka, postojanje nekog boga je bilo opšte prihvaćeno u zapadnom svetu tako da je čak mogućnost istinskog ateizma bila pod znakom pitanja. Ovo se zvalo teistički inatizam - mišljenje da svi ljudi veruju u boga od rođenja; po ovom mišljenju ateisti su prosto vernici u samoporicanju.

Postoji i stav da su ateisti skloni da veruju u boga u kriznim trenucima, da ateisti postaju vernici na samrti i da ne postoje ateisti u rovovima. Neki zagovornici ovog stava tvrde da je prednost religije u tome što vera omogućava ljudima da bolje podnesu teške trenutke, delujući kao opijum za narod. Međutim, postoje i suprotni primeri razočaranja u religiju u teškim trenucima, među koje bukvalno spadaju i „ateisti u rovovima“.

Kao što je opisano gore, izrazi pozitivan i negativan su korišćeni u filozofskoj literaturi na sličan način kao i izrazi slab i jak. Međutim, u knjizi „Pozitivni ateizam“ Goparajua Ramančadre Raoa, uvedeno je alternativno značenje ovih izraza. Odrastivši u kastinskom hijerarhijskom sistemu sa religioznom podlogom, Gora je tražio sekularnu Indiju i predložio smernice za pozitivnu ateističku filozofiju, koja će promovisati pozitivne vrednosti. Pozitivni ateizam, definisan na ovaj način, podrazumeva takve stvari koje bi bile moralno ispravne, pokazujući razumevanje da pobožni ljudi imaju razloge da veruju, ne pokušavajući da preobrate ili uče druge, i braneći sebe istinoljubivšću umesto traženjem da pobede u bilo kakvom sukobu sa otvorenim kritičarima.

Najgrublja podela ateističkih argumenata je na praktične i teoretske.

U praktičnom ili pragmatičnom ateizmu, takođe poznatom pod nazivom apateizam, osobe žive kao da nema bogova i objašnjavaju prirodne fenomene bez njihovog pripisivanja nečemu božanskom. Postojanje boga nije obavezno odbačeno, ali se može smatrati bespotrebnim ili beskorisnim; prema ovom mišljenju, bogovi ne objašnjavaju svrhu života, niti utiču na svakodnevni život.
Oblik praktičnog ateizma sa implikacijama za naučnu zajednicu je metodološki naturalizam — „tiho usvajanje tvrdnje o filozofskom naturalizmu u okviru naučnog metoda sa ili bez potpunog prihvatanja ili verovanja u njega.“

Praktični ateizam može imati različite oblike:

Teoretski ateizam ekplicitno postavlja argumente protiv postojanja bogova, kao odgovor na česte teističke argumente kao što su argument o dizajnu ili Paskalova opklada.

Epistemološki ateizam tvrdi da ljudi ne mogu spoznati boga ili utvrditi postojanje boga. Osnova za epistemološki ateizam je agnosticizam, koji ima različite oblike. U filozofiji imanentnosti, božanstvo je neodvojivo od sveta, uključujući ljudski um, i svest svake osobe je zaključana u subjektu. Prema ovom obliku agnosticizma, ovo ograničenje u pogledu onemogućava svaki objektivni zaključak od verovanja u boga do potvrde njegovog postojanja. Racionalistički agnosticizam Kanta i doba prosvećenosti prihvata samo znanje izvedeno iz ljudske racionalnosti; ovaj oblik ateizma je stava da bogovi u načelu nisu primetni i stoga se ne može znati da postoje. Skepticizam, zasnovan na idejama Dejvida Hjuma, je stava da je izvesnost nečega nemoguća, pa niko nikad ne može znati za postojanje boga. Određivanje granice između agnosticizma i ateizma nije prosto; agnosticizam se može smatrati kao nezavisni, osnovni pogled na svet.

Drugi argumenti za ateizam koji se mogu klasifikovati kao epistemološki ili ontološki, uključujući logički pozitivizam i ignosticizam, navode besmislenost ili nerazumljivost osnovnih izraza kao što je „bog“ ili tvrdnji kao što je „bog je svemoguć“. Teološki nonkognitivizam smatra da stav „bog postoji“ ne iskazuje neki jasan stav, već da je besmislen. Dosta se raspravljalo oko toga da li takve osobe mogu biti tretirane kao ateisti ili agnostici. Filozofi Alfred Ejer i Teodor M. Drejndž, odbacuju obe kategorije argumentujući svoj stav time da obe kategorije prihvataju da postoji mogućnost da Bog postoji; stoga oni smeštaju nekongnitivizam u posebnu kategoriju.

Metafizički ateizam obuhvata sve doktrine koje drže do metafizičkog monizma. Metafizički ateizam može biti ili apsolutni - izričito negiranje postojanja boga povezanog sa materijalističkim monizmom (svi materijalistički trendovi, i u antici i u modernim vremenima) ili relativni - impliticno negiranje boga u svim filozofijama, koje, iako prihvataju postojanje apsolutnog, doživljaj apsolutnog ne poseduje nijednu od osobina koja se pripisuje bogu: transcendentnost, ličnost ili jedinstvo. Relativni ateizam je povezan sa idealističkim monizmom (panteizam, panenteizam, deizam).

Logički ateizam drži da su različitim koncepcijama boga pripisane logički protivrečne osobine. Ovi ateisti navode deduktivne argumente protiv postojanja boga, posebno ističući nekompatibilnost i protivrečnost između određenih osobina, kao što su savršenstvo, status tvorca, nepromenljivost, sveznanje, sveprisutnost, svemogućnost, sveblagonaklonost, transcendentnost, ličnost (kao osoba), nefizikalnost, pravednost i milost.

Teodicejski ateisti su mišljenja da je svet, kako ga oni doživljavaju, protivrečan osobinama koje teolozi često pripisuju bogu ili bogovima. Prema njima, tvrdnje o sveznajućem, svemogućem i sveblagonaklonom bogu nisu usaglašene sa svetom gde postoji zlo i patnja i gde je božja ljubav skrivena od mnogih ljudi. Sličan argument se pripisuje i Sidarti Gautami, utemeljivaču budizma.

Filozofi poput Ludviga Fojerbaha i Sigmunda Frojda zastupali su mišljenje da su bog i druga religiozna verovanja ljudsko delo, stvoreno da se zadovolje različite psihološke i emocionalne želje i potrebe. Ovo je takođe stav mnogih budista. Karl Marks i Fridrih Engels, ispirisani Fojerbahovim radom, su tvrdili da su bog i religija društvene funkcije, koje koriste oni na vlasti da iskorišćavaju radničku klasu. Prema Mihailu Bakunjinu, „ideja boga podrazumeva napuštanje ljudskog razuma i pravde; to je najodlučnije negiranje ljudske slobode, i neizostavno se okončava porobljavanjem čovečanstva, u teoriji i u praksi“. Bakunjin je obrnuo Volterov čuveni aforizam „ako bog ne postoji, potrebno ga je izmisliti“, napisavši umesto toga „ako je bog zaista postojao, trebalo bi ga ukinuti“.

Sociolog Fil Zakerman je analizirao prethodna istraživanja o sekularnosti i neverovanju, i zaključio da je blagostanje društva u pozitivnoj korelaciji sa nereligioznošću. Njegovi zaključci koji se posebno odnose na ateizam su:

Za osobe koji se samoidentifikuju kao ateisti se često pretpostavlja da su nereligiozni, ali i neke sekte u okviru velikih religija odbacuju postojanje ličnog boga tvorca.
U poslednjih nekoliko godina, u nekim verskim denominacijama se nakupio određen broj otvoreno ateističkih sledbenika, poput humanističkih jevreja
i hrišćanskih ateista. koji odbacuju postojanje božanstva, ali se pridržavaju poruka o moralu.

U najužem smislu pozitivni ateizam ne povlači neka specifična verovanja, osim neverovanja u bilo kakvo božanstvo. Zbog toga ateisti mogu imati širok spektar duhovnih verovanja. Iz istog razloga, ateisti mogu da poseduju širok spektar etičkih verovanja, od moralnog univerzalizma humanizma, koji zagovara da se moralni zakon mora dosledmo primeniti na sve ljude, pa do moralnog nihilizma, koji je stava da je moralnost besmislena.

Iako je tvrdnja da je „uloga bogova da odlučuju šta je ispravno a šta ne ili nepotrebna ili proizvoljna“ filozofski truizam (obuhvaćen u Platonovoj Eutifronovoj dilemi), argument da moralnost mora poticati od bogova i da ne može postojati bez mudrog tvorca je trajni predmet političke, ali ne toliko i filozofske debate.
Moralni koncepti kao što je „ubistvo je pogrešno“ se vide kao božanski zakoni, koji zahtevaju božanskog zakonodavca i sudiju. Međutim, mnogi ateisti tvrde da tretiranje moralnosti u zakonskom smislu uključuje lažnu analogiju i da moralnost ne zavisi od zakonodavca u istoj meri kao i zakoni. Drugi ateisti, kao što je Fridrih Niče, se nisu složili sa ovim pogledom i tvrdili su da je moralnost „istinita samo ako je bog istinit - ona stoji ili pada sa verom u boga“.

Postoje normativni etički sistemi koji ne zahtevaju da principi i pravila potiču od božanstava. Tu spadaju etika vrlina, društveni ugovor, Kantova etika, utilitarizam i Objektivizam. Sem Haris je predložio da moralni recept (etičko donošenje odluke) nije samo pitanje koje je potrebno istražiti u filozofiji, već da se može smišljeno praktikovati nauka o moralnosti. Ipak, svaki takav naučni sistem mora odgovarati na kritike oličene u naturalističkoj zabludi.

Filozofi Suzan Nejman
i Džulijen Bagini (između ostalih) tvrde da etičko ponašanje samo zbog božanske zapovesti nije pravo etičko ponašanje, već samo slepa poslušnost. Bagini zastupa stav da je ateizam superiornija osnova za etiku, tvrdeći da je moralna osnova izvan verskih imperativa neophodna da se proceni moralnost imperativa - da bude u stanju da raspozna, na primer, da je „ti ćeš krasti“ nemoralno, čak i ako nečija vera to nalaže - i da stoga ateisti imaju prednost da su skloniji da daju takve ocene.
Današnji britanski filozof Martin Koen je ponudio više istorijskih primera biblijskih zapovesti u korist mučenja i ropstva kao dokaz da verske zapovesti prate političke i društvene običaje, a ne obrnuto, ali je takođe primetio da ista težnja izgleda važi i za navodno nepristrasne filozofe. Koen razlaže ovaj argument u više detalja u Političkoj filozofiji od Platona do Maoa, gde tvrdi da je Kuran odigrao svoju ulogu u održavanju društvenih pravila iz ranog 7. veka, uprkos promenama u sekularnom društvu.

Neki istaknuti ateisti, kao što su Bertrand Rasel, Kristofer Hičens, Danijel Denet, Sem Haris i Ričard Dokins, kritikovali su religiju navodeći štetne aspekte religijskih praksi i doktrina.
Ateisti se često uključuju u debate sa zagovornicima religije, a debate se ponekad odnose na to da li religije uopšte donose korist pojedincu i društvu.

Jedan argument da religije mogu biti štetne je da oslanjanje abrahamskih religija na božanski autoritet vodi ka autoritarnosti i dogmatizmu.
Ateisti takođe navode podatke koji pokazuju vezu između verskog fundamentalizma i opredeljenosti ka nekoj veri (kada se religija održava jer služi skrivenim interesima)
i autoritarnosti, dogmatizma i predrasuda.
Ovi argumenti, zajedno sa istorijskim događajima za koje se navodi da pokazuju opasnosti od religije, kao što su Krstaški ratovi, džihad, inkvizicija, lov na veštice i teroristički napadi, koriste se kao odgovor na tvrdnje o korisnim efektima verovanja u religiju. Vernici kao kontraargumente navode da su neki režimi koji su se zalagali za ateizam, kao što je Sovjetska Rusija, takođe krivi za masovna ubistva.

Teško je odrediti broj ateista u svetu. Osobe koje odgovaraju na ankete o veri mogu drugačije definisati ateizam ili praviti drugačije razlike između ateizma, nereligioznih verovanja i neteističkih religioznih i duhovnih verovanja.
Hindus ateista bi mogao sebe da predstavi kao hindusa, iako je u isto vreme ateista. Istraživanje iz 2010. koje je objavljno u Enciklopediji Britanika pokazalo je da nereligiozne osobe čine oko 9,6% svetskog stanovništva, a ateisti 2,0%. Ove brojke ne ubrajaju one koji slede ateističke religije, kao što su neki budisti.

U anketi iz 2006. objavljenoj u Fajnenšl tajmsu daju se procenti za Sjedinjene Države i pet evropskih država. Najmanji procenat ateizma je bio u SAD, samo 4%, dok se procenat ateizma u evropskim državama pokazao znatno višim: Italija (7%), Španija (11%), Ujedinjeno Kraljevstvo (17%), Nemačka (20%) i Francuska (32%).
Procenti u ovoj anketi za evropske države su slični onima u zvaničnom istraživanju Evropske unije, koje je pokazalo da 18% stanovništva EU ne veruje u nekog boga.
Druga istraživanja su procenila procenat ateista, agnostika i drugih nevernika u nekog boga na manje od 10% u Poljskoj, Rumuniji, Kipru i nekim drugim evropskim državama, i do 85% u Švedskoj, 80% u Danskoj, 72% u Norveškoj i 60% u Finskoj. Prema Australijskom statističkom birou, 19% Australijanaca nema religiju, a u ovu kategoriju su uključeni i ateisti. Između 64% i 65% Japanaca su ateisti, agnostici ili ne veruju u boga.

Međunarodno istraživanje je pokazalo pozitivnu korelaciju između nivoa obrazovanja i neverovanja u neko božanstvo, a istraživanje Evropske unije je pokazalo pozitivnu korelaciju između ranog napuštanja škole i verovanja u nekog boga.
U članku objavljenom u časopisu Nejčer 1998. godine, spomenuto je istraživanje koje je sugerisalo da je verovanje u ličnog boga ili zagrobni život na najnižem nivou ikada među članovima američke Nacionalne akademije nauka, gde je 7,0% verovalo u boga u poređenju sa 85% ukupnog stanovništva SAD.
Nasuprot tome, u članku koji je objavio Univerzitet u Čikagu koji je razmatrao gore navedeno istraživanje, objavljeno je da je 76% lekara verovalo u boga, što je više od 7% među naučnicima, ali manje od 85% među ukupnim stanovništvom. Iste godine, Frenk Selovej sa Masačusetskog tehnološkog instituta i Majkl Šermer sa Kalifornijskog državnog univerziteta su sproveli anketu prema kojoj je u odabranom uzorku odraslih visokoobrazovanih osoba (12% osoba je imalo doktorat, a 62% su imali završeni fakultet) 64% verovalo u boga, te je postojala veza koja je pokazivala da verska ubeđenja opadaju sa višim nivoom obrazovanja. Inverzna korelacija između religioznosti i inteligencije/obrazovanosti je pronađena u 39 istraživanja sprovedenih između 1927. i 2002. Ovi nalazi se uglavnom podudaraju sa meta-analizom koju je 1958. sproveo profesor Majkl Argajl sa univerziteta Oksford. On je analizirao sedam istraživanja koja su istraživala korelaciju između stava prema religiji i izmerene inteligencije među đacima i studentima iz SAD. Iako je utvrđena jasna negativna korelacija, ova analiza nije otkrila uzrok, ali je napomenuto da su život u autoritativnoj porodici i društveni položaj mogli uticati.

Diskriminacija ateista obuhvata progone i diskriminaciju sa kojom se suočavaju ateisti i oni za koje se sumnja da su ateisti u prošlosti i sadašnjosti. Zbog različitih istorijskih i kulturnih definicija ateizma, oni koji su diskriminisani možda ne mogu da se smatraju pravim ateistima po današnjim standardima.

U ustavnim demokratijama, pravna diskriminacija ateista nije česta, ali neki ateisti i ateističke grupe, pogotovu one u Sjedinjenim Državama, protestuju protiv zakona, pravila i institucija koje smatraju diskriminatornim. Prema ustavu Irana, predsednikom države može da postane isključivo vernik. U nekim drugim islamskim zemljama, ateisti mogu da se suoče sa zatvorskom ili čak sa smrtnom kaznom u slučaju apostasije.




#Article 78: Hrišćanstvo (2838 words)


Hrišćanstvo  je abrahamska, monoteistička religija zasnovana na životu i učenjima Isusa iz Nazareta kako su predstavljeni u Novom zavetu.

Nastalo je u Palestini u prvom vijeku naše ere. Obuhvata brojne kršćanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista, te prihvatanje života u skladu s evanđeljem. Utemeljio ju je Isus Krist (Isus Hrist), a njezini sljedbenici nazivaju se hrišćanima.

Kršćanstvo pripada tipu povijesne, proročke i objavljene religije, etično-mistične strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz povijest se raščlanilo na više konfesija (rimokatoličanstvo, pravoslavlje, protestantizam, nestorijanstvo i monofizitstvo) i njima odgovarajućih crkava (Rimokatolička crkva, Pravoslavna crkva, protestantske crkve i istočne pretkalcedonske).

Kršćanska era počinje Isusovim rođenjem, i po njemu je određena nova era.

Hrišćanstvo je najveća svetska religija—sve frakcije zajedno imaju oko 2,1 milijardi vernika, ili oko jedne trećine svetskog stanovništva.

Kršćanstvo je nastalo u prvom vijeku naše ere u Palestini unutar Judaizma. U drugoj polovini tog vijeka osamostaljuje se kao posebna religija i širi po gradovima Rimskog carstva, osobito zaslugom apostola Pavla i njegovih misijskih putovanja. U Novom Zavjetu spominju se samo kršćani (Dj 11,26), a naziv kršćanstvo prvi spominje Ignacije Antiohijski (107) i drugi ranokršćanski pisci (Origen, Euzebije).

Osnivačem hrišćanstva smatra se Isus Hrist (hebrejski Jošua) po kome je kršćanstvo i dobilo ime. Isus je obično lično ime, dok Krist znači mesija, pomazanik, od boga poslat. Najnovija istraživanja govore da je Isus ipak istorijska ličnost. Naime, Isusa u svojim delima spominju i nehrišćanski pisci iz prvog veka (Tacit, Josif Flavije). Ipak, osnovni izvor podataka o Isusovom životu, radu i učenju predstavlja Biblija (grčki: “knjige”), sveta knjiga hrišćanstva, odnosno Novi zavet.

Novi zavet je zbirka spisa ideologa i osnivača rane hrišćanske crkve, pisanih na grčkom i delimično na jevrejskom jeziku u prvom i drugom veku nove ere. Inače, i sam Isus je govorio aramejski. Ovaj jezik danas je mrtav. Novi zavet sadrži ukupno 27 spisa kanonizovanih u nekoliko faza zaključno sa četvrtim vekom, iako su svi tekstovi bili dovršeni do sredine drugog veka. Sadrži četiri jevanđelja (grčki: evangelion - dobra vest) i to po Mateji, Luki, Marku i Jovanu. Prva tri jevanđelja su sinoptička. Novi zavet takođe sadrži ranu crkvenu istoriju (dela apostolska), dvadesetjednu poslanicu i jednu apokalipsu (otkrovenje Jovanovo).

Upravo četiri jevanđelja predstavljaju izveštaj o Isusovom životu, o njegovim kazivanjima i delima. Prema Bibliji, Isus je začet bezgrešnim začećem. Ideja da je Isusa rodila devica trebalo bi da ispuni verovanje iz Starog zaveta da je on Sin Božiji. Prema istorijskim podacima rođen je u 31. godini vladavine rimskog imperatora Avgusta, u Betlehemu, u Judeji, majke Marije, u siromašnoj jevrejskoj porodici, koja se sklonila u Galileju. Galileja je planinska oblast zapadno od reke Jordan i Galilejskog jezera. Prema Josifu Flaviju kod Jevreja su u to vreme postojale tri filozofske struje: fariseji, sadukeji i takozvani esenci. Treba napomenuti da je Isus bio poput rabina (hebrejski: učitelj, poznavalac pisma), odnosno jevrejski sveštenik i da je on ustvari iznutra reformisao jevrejsku religiju.

U Isusovo vreme Palestina je imala izvesnu autonomiju u okviru Rimskog carstva, a vlast u Palestini su držali fariseji. Esenci nisu prihvatali Zakonik koji je po mnogo čemu bio gotovo nepodnošljiv i koji su fariseji nametnuli narodu, i zbog toga su (esenci) bili prezreni i izolovani od strane sadukeja i fariseja. Isus je i sam poticao iz siromašnih krugova koji mahom nisu poštovali zakonik i koji su najviše bili pogođeni donošenjem istog. Braneći interese svih Jevrejskih plemena Isus se sukobio sa sadukejima i farisejima, doveli su do njegovog hapšenja i razapinjanja na krstu. Isusov sudija bio je Poncije Pilat. Prema Bibliji, Isus je nakon tri dana Uskrsao iz mrtvih, svojim vaskrsnućem pobedio smrt, vratio se Bogu Ocu i otvorio vrata raja. Najveći kršćanski praznici su Uskrs i Božić. Božić je posvećen Kristovom rođenju, dok Uskrs slavi Kristovo Uskrsnuće.

Hrišćanstvo je nastalo u prvom veku nove ere na prostoru moćne Rimske imperije. Jedan od bitnih preduslova za nastanak hrišćanstva jeste izmešanost naroda, izmešanost kultura i jezika, pa i izmešanost religija na teritoriji ogromnog Rimskog carstva u to vreme. Zbog toga je hrišćanstvo od samog nastanka nadnacionalna, univerzalna religija. Drugi bitan uslov za nastanak hrišćanstva jeste klasna nejednakost u Rimskom carstvu. Potlačeni slojevi naroda su u novoj religiji videli spas, sredstvo izbavljenja iz ropstva i siromaštva. Hrišćanstvo je propovedalo jednakost i zato je u početku bilo prihvaćeno od strane nižih, a odbacivano od strane viših slojeva društva.

U prvom veku nove ere kršćani su se tajno okupljali na zajedničkim verskim obredima, propovedima i molitvama. Zajednice hrišćanskih vernika zvale su se hrišćanske opštine, bilo ih je u svim delovima carstva, i u njima je imovina bila zajednička. Ali, hrišćanstvo je samo u početku bilo religija ugnjetenih i potlačenih, da bi vremenom sve više bogataša, nesigurnih i nezadovoljnih državnom vlašću, pristupalo novoj veri. Hrišćanske opštine su se sve više širile i bogatile. Tada hrišćani menjaju svoje učenje i od svojih pristalica počinju da traže poslušnost i pokornost državnoj vlasti. Uskoro je nestalo i imovinske jednakosti među hrišćanima. Krajem drugog veka nove ere sve hrišćanske opštine ujedinile su se u jednu zajednicu čiji je poglavar postao rimski episkop, kasnije nazvan papa (grčki: pappas, latinski: papa - otac). Sedište pape je u Vatikanu. Tako je stvorena verska organizacija Hrišćanska crkva.

Car Konstantin Veliki koji je vladao od (306. – 337.) uvidevši bezopasnost, šta više potencijalnu korisnost nove religije po državu, zbog hrišćanskog učenja da je svaka vlast od boga, 30. aprila 313. godine Milanskim ediktom proglašava ravnopravnost hrišćanstva sa ostalim religijama, i ono ubrzo postaje i zvanična državna religija u Rimskom carstvu. Interesantna je činjenica da, iako je bio prvi hrišćanski vladar, Konstantin nije bio kršten, već ga je pred smrt krstio Euzebije. Između crkve i države sklopljen je obostrano koristan savez. Kasnije je hrišćanstvo postalo vladajuća religija evropskih naroda. U ime hrišćanstva vođeni su mnogi ratovi sa ciljem pokoravanja naroda i nametanja istog.

Kršćanstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika, crkva, okupljenih oko temeljnoga kršćanskoga dogmatskoga, bogoštovnoga, moralnoga i kanonskopravnog sustava. Premda se u NZ i Nicejsko-carigradskom vjerovanju crkveno jedinstvo drži jednim od četiriju glavnih obilježja kršćanske Crkve, ona se kroz povijest raščlanila na brojne kršćanske crkve i sekte. Od sveopće Crkve najprije su se za prvih ekumenskih koncila odvojile pretkalcedonske kršćanske crkve, nestorijanske (431) i monofizitske (451). Za Istočnoga raskola (1054) od Katoličke su se crkve odvojile pravoslavne crkve, a za reformacije (XVI. stoljeće) protestantske crkve (Anglikanska crkva, luteranske i reformirane crkve) i sekte.

Pojedine su povijesne crkve organizirane u skladu s vlastitom vjeroispovijedi i svojim kanonskim pravom. U Katoličkoj je crkvi prevladao strogo centraliziran i hijerarhiziran crkveni ustroj (papa i biskupi), u pravoslavnim i pretkalcedonskim crkvama sinodalno načelo (sveti sinod s patrijarhom ili mitropolitom na čelu), a u
protestantskim crkvama prezbiterijalno ili kongregacionističko načelo, bez svećeničke hijerarhije. Katolička je crkva nadnacionalna, pravoslavne i pretkalcedonske crkve su autokefalne, a neke protestantske crkve bile su državne crkve, a vladar je ujedno i vrhovni crkveni poglavar (Anglikanska crkva).

U povijesti kršćanstva crkveni raskoli i konfesionalna podijeljenost izazivali su trajna sporenja, nesnošljivost, pa i vjerske ratove. U novije vrijeme povijesna nastojanja oko institucionalnoga crkvenog jedinstva zamijenjena su ekumenskim duhom.

Glavne kršćanske vjerske istine definirane su u antici na prvim ekumenskim (vaseljenskim) saborima i uglavnom ih prihvaćaju sve kršćanske vjeroispovijesti. U kršćanstvu je pet glavnih istina:

Pri daljnjem tumačenju tih temeljnih dogmi došlo je do razlika između kršćanskih konfesija. Tako su se za kristoloških sporenja o odnosu ljudske i božanske naravi u Kristu na Efeškom koncilu (431) odvojili nestorijanci, a na Kalcedonskom koncilu (451) monofiziti. Premda prihvaćaju zajednički nauk sedam prvih ekumenskih koncila, pravoslavni i rimokatolici razlikuju se s obzirom na učenje o proizlaženju treće božanske osobe. Osim toga rimokatolicizam je nakon raskola (1054) definirao još neke dogme (učenje o čistilištu, bezgrešno začeće, papska nepogrešivost, Marijino uznesenje na nebo), kojima se razlikuje od pravoslavlja. Protestantizam se razlikuje od rimokatolicizma i pravoslavlja prenaglašavanjem milosti na štetu naravi, svođenjem sedam sakramenata na dva (krštenje i večera Gospodnja) te dokidanjem svećeničke hijerarhije.

U Kršćanstvu se Bog slavi životom po vjeri i evanđelju te posebnim obredima, koji se obavljaju u posebnom prostoru, tijekom crkvene godine, nedjeljama i praznicima. Kršćanski najvažniji obred naziva se liturgija ili bogoslužje. U središtu im je euharistija (evharistija) ili misa. Kršćanske obrede predvode članovi crkvene hijerarhije (jerarhije), u rimokatoličanstvu biskup, svećenik i đakon, u pravoslavlju episkop, prezbiter i đakon, u protestantizmu pastor

U katolicizmu i pravoslavlju u kultu se razlikuje klanjanje (latrija), koje se iskazuje samo Bogu, te štovanje (dulija), koje se može iskazivati i stvorenjima (anđeli, sveci, slike i relikvije). U protestantizmu se dulija radikalno zabacuje. Stoga je u katolicizmu i pravoslavlju umjetnost snažnije uključena u oblikovanje bogoštovnog prostora (crkvena arhitektura, slikarstvo, kiparstvo), a svečanosti same liturgije pridonosi crkveno pjevanje, liturgijsko ruho i liturgijski predmeti. U protestantizmu, osobito u kalvinizmu, bogoštovni je prostor jednostavniji, slike su dopuštene samo u pedagoške i dekorativne svrhe, a liturgija je pojednostavljena i svedena na liturgiju riječi (čitanje biblijskog teksta, propovijed, crkvene pjesme) i primanje sakramenata (krštenje, večera Gospodnja). U katolicizmu je obveznost službenih bogoštovnih čina (nedjeljna misa, godišnja ispovijed i pričest) strože propisana nego u pravoslavlju (gdje su godisnje obavezna 4 posta) i protestantizmu.

Hrišćanstvo je etično-mistična religija pa moral zauzima središnje mjesto u hrišćanskom životu. Izvori su hrišćanskog morala Stari i Novi zavjet zatim grčka filozofija, osobito stoicizam. Iz Starog zavjeta prihvaćen je Dekalog ili Deset zapovijedi, načelo osobne odgovornosti, te novozavjetno načelo ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

U patrističkom razdoblju usvojeni su neki elementi stoičkoga (stožerne krjeposti) i neoplatonističkog morala (monaški asketizam), a u skolastičko doba neki etički stavovi iz aristotelizma. Katolička moralka temeljno evanđeosko načelo (ljubav prema Bogu i bližnjemu) dopunjuje naravnim moralnim zakonom i preciznim propisom. Pravoslavlje više slijedi učenje istočnih crkvenih otaca i opire se moralnom legalizmu. Protestantizam ističe evanđeosko poimanje morala i slobodu savjesti. U novije vrijeme kršćanski moralisti sve više naglašavaju društvenu stranu morala, poštovanje ljudskih prava i socijalnu pravednost.

U povijesti kršćanstva odnos naravi (dobro i zlo, dužnost i obveza, sloboda i determiniranost) i nad-naravi (grijeh i milost, opravdanje i spasenje) bio je središnja tema teoloških sporenja. Pritom su se razvile tri struje. Augustinizam i njegove povijesne izvedenice, osobito kalvinizam i jansenizam, u odnosu naravi i nadnaravi, čovjekova krjeposnog napora i božanske milosti, prenaglasio je ulogu milosti (predestinacija). Pelagijanizam je stavio naglasak na čovjekovu slobodnu volju i naravnu mogućnost da dosegne krjepost i spasenje. Semipelagijanizam je nastojao pomiriti te dvije krajnosti.

Hriscanska duhovnost ide za pounutrašnjenjem temeljnih hrisćanskih dogmatskih i moralnih načela, za njihovim osobnim doživljajem, iskustvom i produbljenjem. Postoje tri puta hrisćanske duhovnosti, jedan redoviti (liturgijsko-sakramentalna duhovnost) i dva posebna (asketsko-mistični put i pučka pobožnost). U liturgijsko-sakramentalnoj duhovnosti sudjeluju svi vjernici i ona pos toji u svim kršćanskim konfesijama. Asketsko-mistični oblik duhovnosti razvio se u otačkoj Crkvi (monaštvo, redovništvo), a na svoj su ga način razvile i normirale Katolička crkva i istočne kršćanske crkve, osobito pravoslavne.

Kršćanska mistika razvila se pod utjecajem novozavjetnih tekstova (Ivanova i Pavlova mistika) i neoplatonističke mistike (Pseudodionizije). Pripada tipu transcendencijske mistike ljubavi. Između ljudske duše i Boga nema ontološke istovjetnosti, zajedništva naravi, kao u imanencijskoj, panteističkoj mistici, već samo zajedništvo u ljubavi. U katolicizmu je takav tip mistike našao svoj izraz u samostanskoj duhovnosti katoličkih redova kroz povijest (benediktinska, cistercitska, viktorinska, dominikanska, franjevačka, karmelićanska, isusovačka duhovnost). U pravoslavlju duhovnost i mistika oblikovane su pod utjecajem istočnih crkvenih otaca i istočnokršćanskog monaštva (sv. Ivan Klimakos), a svoj najkarakterističniji oblik našle su u atoskoj duhovnosti i hezihazmu (Grigorije Palamas). Premda su reformatori odbacili samostansku askezu i duhovnost te bili nepovjerljivi prema mistici, u povijesti protestantizma došlo je do nastanka mističnih struja (pijetizam, probudni duhovni pokreti u XIX. stoljeće te pentekostalci u XX. stoljeće).

Pučka pobožnost (hodočašća, postovi, razni molitveni oblici) karakteristična je za katolicizam i pravoslavlje i strana je protestantizmu. U službi je katoličke i pravoslavne duhovnosti asketska, duhovna i nabožna književnost, a osobito bogata sakralna umjetnost. U pravoslavlju je poseban iskaz duhovnosti štovanje ikona. Protestantska duhovnost očituje se osobito u čitanju biblijskih tekstova i pjevanju crkvenih pjesama.

U susretu s grčko-rimskom civilizacijom i grčkom filozofijom kršćanstvo je osjetilo potrebu da biblijsku objavu izrazi pojmovima grčke filozofije, osobito neoplatonističke. Prvi se začetci kršćanske teologije nalaze u Ivanovu evanđelju (Proslov) i Pavlovim poslanicama. Kršćanski apologeti II. stoljeća (Justin, Klement Aleksandrijski, Origen) nastoje uskladiti kršćansku objavu s grčkom filozofijom, a grčke filozofe drže pretečama kršćanstva, koji su i sami preko razuma primili naravnu objavu. Istočni i zapadni crkveni oci (patristika) III- VII. st. teološki razrađuju glavne trinitarne (Trojstvo) i kristološke teme, što će omogućiti da se na sedam prvih ekumenskih koncila definiraju glavne kršćanske dogme (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). U patrističko doba bit će načeta i jedna od središnjih tema kasnije kršćanske teologije, odnos naravi i milosti, slobodne volje i predestinacije (augustinizam i pelagijanizam). Dok je teologija I. kršćanskog tisućljeća pod utjecajem neoplatonizma, II. kršćansko tisućljeće, na području zapadnoga kršćanskog svijeta, bit će u teologiji obilježeno aristotelizmom (skolastika). Glavni skolastički teolozi (Anselmo Canterburyjski, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura, Duns Skot) nastojat će u teologiji produbiti Augustinovo načelo credo ut intelligam te vjerskoj objavljenoj istini pružiti razloge što ih omogućuje naravna spoznaja (razum). Tako se filozofija stavlja u službu teologiji (ancilla theologiae). U doba visoke skolastike (XIII. st.) razrađena su načela i metode katoličke teologije, što će obilježiti katolicizam II. kršćanskog tisućljeća. Pravoslavna teologija ostat će vjerna neoplatonističkoj tradiciji istočnih crkvenih otaca i neće biti sklona skolastičkoj racionalizaciji objavljenih istina. Stoga će u njoj u visokome sr. vijeku prevladati mistična teologija (Simeon Novi Bogoslov, Grigorije Palamas). U renesansno doba dolazi do obnove neoplatonizma u teologiji (Nikola Kuzanski), a kršćanski humanisti (Erazmo Roterdamski) udaraju temelje novovj. biblijskoj egzegezi. Reformacijski teolozi (Martin Luther, Jean Calvin, Ulrich Zwingli, Philipp Melanchton) napuštaju skolastičku teologiju, obnavljaju radikalni augustinizam (predestinacija), a teološko razmišljanje usredotočuju na čovjekovo spasenje i opravdanje milošću i vjerom. U XIX. i XX. st. protestantska liberalna teologija (F. D. E. Schleiermacher, A. Harnack, R. Otto, R Bultmann, P. Tillich) nastoji izraziti kršćansku poruku u društvu obilježenu prosvjetiteljskim racionalizmom, laicizmom i modernom znanošću. Naprotiv, protestantska dijalektička teologija (Karl Barth) nastoji se vratiti izvornomu biblijskom protestantizmu. U XIX. st. i početkom XX. st. dolazi do obnove ruske pravoslavne teologije (A. S. Homjakov, S. N. Bulgakov). U XX. st. katolička teologija (Karl Rahner, Urs von Balthasar, P. Teilhard de Chardin) nastoji uz neoskolastičku uključiti i druge, suvremenije metode.

Dok kršćanska teologija polazi od svetopisamske objave te je nastoji sustavno izložiti, filozofija polazi od naravne spoznaje ljudskog razuma. Pošto se kršćanstvo unutar grčko-rimskog svijeta na samom početku srelo s grčkom filozofijom, njemu se neizbježno nametnuo odnos vjere i razuma, objave i filozofije, naravi i nadnaravi, slobodne volje i predestinacije te mogućnost ljudskog razuma da dokaže postojanje Boga i besmrtnost ljudske duše. Za ranokršćanske apologete (Justin, Klement Aleksandrijski, Origen) objava se na svoj način zbiva i u filozofiji pa su grčki filozofi (Sokrat, Platon, Aristotel, stoici) preteče kršćanstva. Tim je apologetima filozofija hermeneutička znanost koja omogućuje dublje poimanje objave i vjere. U otačkom razdoblju (Augustin, Grgur Nazijanski, Grgur Niski) u metafizičkim će razmišljanjima prevladati platonistički i neoplatonistički utjecaj, a u etici stoički. U srednjovjekovnoj kršćanskoj filozofiji (skolastika) prevladat će aristotelizam (Anselmo Canterburyjski, P. Abelard, Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Skot, William Occam), a skolastička će filozofija, osobito tomizam, biti obilježje katolicizma. Filozofija je bila u službi teologije (ancilla theologiae). U novom vijeku filozofija se osamostaljuje (Rene Descartes), a religiozni kršćanski mislioci (Malebranche, Pascal, Leibniz) tragaju za novom apologetikom i teodicejom u susretu s novovjekovnim skepticizmom, deizmom i ateizmom. U XIX. st. dolazi do buđenja ruske pravoslavne religiozne filozofije (F. M. Dostojevski, V. S. Solovjov), a protestant S. Kieerkegaard nagovješćuje kršćanski egzistencijalizam i personalizam XX. st. (M. de Unamuno, G. Marcel, E. Mounier, K. Jaspers, P. Tillich, N. Berdjajev). Uz službeni neotomizam u katoličku filozofiju prodiru i neskolastičke metode (M. Blondel, Ch. Peguy, E. Mounier).

Izvori kršćanstva su pisana Božja objava (Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta) i usmena kršćanska predaja (Tradicija). Nauk su mu razradili i sustavno obrazložili veliki teolozi, definirali ekumenski (vaseljenski) sabori, a nad njegovom pravovjernošću bdije crkvena hijerarhija. Dok rimokatoličanstvo i pravoslavlje priznaju oba izvora (Pismo i Predaju), a veliku važnost pridaju teološkom mišljenju i crkvenim ocima, protestantizam priznaje samo Pismo (sola Scriptura).

Kršćanstvo je na neki način proizašlo iz Judaizma, ali je prema njemu bilo i u opreci. Prihvatilo je starozavjetni monoteizam, ali ga je nadopunilo učenjem o Trojstvu. Starozavjetnom legalizmu suprotstavilo je evanđelje, a nacionalnoj religiji univerzalističku, nadnacionalnu religiju.

U antici se (I-IV vijeka) kršćanstvo proširilo po gradovima Rimskog Carstva, i glavna su mu središta bila Jeruzalem, Antiohija, Aleksandrija, Rim i Carigrad. Nakon seobe naroda kršcanstvo su V-X vijeka primili germanski, slavenski i ugrofinski narodi, koji danas naseljavaju Evropu. U kasnoj antici (V vijeka) monofizitsko kršćanstvo proširilo se u Armeniji i Etiopiji, a nestorijanski kršćani (V-XII vijeka) imali su brojne episkopije (biskupije) na širokom prostoru od Sirije do Kine i zapadne Indije.

Nakon širenja islama od VII vijeku kršćanstva gotovo nestaje u sjevernoafričkim berberskim zemljama, a manje zatvorene monofizitske, melkitske i nestorijanske crkve preživljavaju u Egiptu i na Bliskom i Srednjem istoku.

Nakon velikih pomorskih otkrića (XV-XVIII vijeku) kršćanstvo se širi uporedno s kolonizacijom tih područja (Sjeverna i Južna Amerika, crna Afrika, Australija, Filipini).

Danas je (2003) u svijetu 1,9-2,1 milijarde kršćana (33% svjetskog stanovništva), od čega je 1 milijardu rimokatolika, 300 miliona pravoslavnih, 700 miliona protestanata te oko 70 milijuna monofizita i nestorijanaca.




#Article 79: Islam (2504 words)


Islam ( الإسلام; latinično: al-'islām, predanost Bogu), monoteistička svjetska religija utemeljena je u Arabiji u VII. vijeku. Utemeljio ju je Muhamed, a njezini sljedbenici nazivaju se muslimani. Pripada tipu objavljene i pravne religije. Islam znači religiju (din), stav predanosti Bogu (iman) i civilizaciju (ovozemaljsko uređenje zajednice po islamskim zakonima). Islamska era počinje 622., kad se Muhamed sa svojim pristašama seli iz Meke (gdje su se tadašnji Arapi protivili širenju islama) u Medinu (hidžra).

Glavni članak Historija islama

Islam se razvija u VII. stoljeću u polunomadskome politeističkom društvu Arabijskog poluotoka, gdje je već bilo gradova s trgovačkom elitom. Karavane iz Meke i Jathriba (Medina) prometuju sa Sirijom i Palestinom, koje su onda bile unutar kršćanskoga Bizantskog Carstva. Na sjeveroistoku je zarathustrističko Perzijsko Carstvo, na jugu nestorijanski Jemen, a na zapadu, s one strane Crvenog mora, monofizitska Etiopija. U Medini i nekim drugim arapskim gradovima živjele su dobro organizirane židovske zajednice.

Islam, poput judaizma i kršćanstva, gaji strog monoteizam. Islam je nastao usavršavanjem prethodnih abrahamskih religija. Kako su se razvijali narodi i njihova svijest, tako su se mijenjali propisi. Muslimanima se smatraju ne samo sljedbenici Muhammeda, već i ljudi koji su kao Božje poslanike i Božje robove prihvatili Abrahama (Ibrahima), Mojsija (Musaa), Isusa (Isaa)i td.

Kabu su predislamski Arapi preuzeli od pravovjernih čistunaca tzv. hanifa, monoteista. Poligamija je kod predislamskih Arapa označavala moć i prestiž. U islamu je, pak, imala cilj da zbrine udovice palih boraca. Musliman ne smije oženiti drugu ženu bez pristanka prve, niti smije oženiti treću bez pristanka prve dvije, niti četvrtu bez pristanka prve tri. Svaku je ženu dužan darivati u istoj mjeri i nijednu ne smije preferirati. Unatoč tim složenim poticajima i utjecajima, islam će se oblikovati kao originalna religija, plod arapskoga religijskog iskustva. 
Četiri su izvora islamskog zakona:

Islamsko vjerovanje (akaid) sadrži šest temeljnih vjerskih istina, koje vjernik prihvaća dragovoljno, u njih čvrsto vjeruje i ispovijeda ih na arapskom jeziku, na slijedeći način:

 
Prva i temeljna istina vjere glasi: Amentu-bilahi - Ja vjerujem u Alaha. Bez nje čovjek ne može biti musliman. Označava vjerovanje u jednoga Boga - Alaha , stvoritelja i nestvorena, svemogućeg i milosrdnog, koji je slao objave preko poslanika svim ljudima. Islam gaji strogi monoteizam, tako da je jedino Alah bog i jedino on ima božanska svojstva, dok pripisivanje tih svojstava bilo kome drugome (širk) predstavlja teški grijeh koji izravno izvodi iz vjere. Alah je stvoritelj i upravitelj svemira, oduvijek i zauvijek živi, nije rodio, niti je rođen, i nitko mu ravan nije. On sve zna, sve vidi i sve čuje. Alahov lik nikome nije poznat, ali će čast da vide njegovo lice i s njime razgovaraju imati samo oni vjernici najčvršćega vjerovaja, koji su zaslužili da budu na najvećoj, sedmoj razini Raja.

Druga temeljna istina glasi: Ve melai-ketihi - I vjerujem u Njegove anđele (meleke), bezgrešna duhovna bića stvorena od svjetlosti (nur) kako bi služila Alahu, pokoravala mu se i izvršavala njegove naredbe. Njihova je dužnost veličati Boga i izvršavati zadatke koje im je on dao, a odnose se na održavanje svemira, navođenje ljudi na dobro i bilježenje njihovih djela, kažnjavanje nevjernika, nošenje Alahovog prijestolja i sl. Najpoznatiji meleki su: Džibril (Gabrijel), Mikail (Mihael), Azrail (Melek smrti) i Israfil (Rafael). Meleci su bezgrješni, ne jedu, ne piju, nisu muškog ni ženskog roda, stvoreni su o svjetla i žive od veličanja Alaha. Njihov broj poznat je samo Alahu. Ova ispovijest podrazumijeva i vjerovanje u ostale dvije skupine duhovnih bića, to su džini i njihovi zli pripadnici šejtani, koji su suprotnost od meleka, ljudima čine zlo i nagovaraju ih na grijehe i nevjerovanje, a njihov je vladar Iblis (Sotona).

Treća temeljna istina glasi: Ve kutubihi - I vjerujem u Njegove Knjige (Objave), to je vjerovanje u sve četiri pisane objave, koje su objavljene poslanicima: 

 
Pored velikih Alahovih objava, postoje i one male kojih ima mnogo, a to su: suhufi (svitci) - njih ima 100 (dakle ukupno postoje 104 Alahove pisane objave), i njih su primili vjerovjesnici Adem, Šit, Idriz, Nuh, Ibrahim, te risale(poslanice) i kelime (riječi), koje je Alah upućivao raznim narodima, preko njihovih vjerovjesnika.

Četvrta temeljna istina glasi:Ve rusulihi - I vjerujem u Njegove poslanike, to je vjerovanje u poslanike, ljude za koje se zna da su poslani od Boga, kako bi na pravi put izveli narode koji su zalutali, uzoholili se, postali bogohulni ili činili nered na Zemlji. U Kur'anu ih je spomenuto dvadeset pet, a najpoznatiji su: Adem (Adam), Nuh (Noa), Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije), Isa (Isus) i Muhamed. Muhamed je naveo da je najviše poslanika poslano Židovima, te da su oni većinu njih prognali ili ubili, i da je Alah ljudskom rodu poslao 124 000 poslanika. Svakom poslaniku Alah je dao mudžize, natprirodne sposobnosti, ako bi dokazali nevjernicima da su doista Božji poslanici. Muslimani su dužni poštovati i vjerovati u poslaničku misiju svih u Kur'anu spomenutih poslanika, a Muhameda moraju slijediti, poštovati i prakticirati sve ono što je on za života radio (sunnet), te čvrsto vjerovati u sve ono što mu je od Boga objavljeno. Muslimani nakon imena svakog poslanika dodaju i uzrečicu alejhi-s-selam (skraćeno: ), što znači: Neka je mir i spas Božji na njega.

Peta temeljna istina vjere glasi:Ve li-jevmil-ahiri - I vjerujem u Sudnji dan, odnosno kraj svemira i početak vječnog života. Postoje dva aspekta Sudnjeg dana:

O ova dva događaja najsažetije i najzornije su opisana 99. surom Kur'ana, El-Zilzal - Zemljotres. Muhamed navodi da je između ova dva dana razmak 40, međutim ne i čega (dana, godina, stoljeća...) Muslimani moraju vjerovati u ove događaje i tražiti od Alaha svakodnevno milost, spas i oprost na Sudnjem danu, te se uzdati u Muhamedov šefat.

Šesta temeljna istina vjere glasi: Ve bil kaderi hajrihi ve šerihi minalahi teala - I vjerujem da sve što se događa biva Alahovom voljom i određenjem, dakle vjerovanje u predodređenje (kader). To znači da sve što se događa biva Alahovom voljom i određenjem, i nitko drugi nije u stanju to promijeniti. Nije, međutim, predodređeno da li će ljudi izabrati put dobra ili zla, to je u njihovim rukama, a Alah unaprijed zna njihov izbor, i nadahnjuje onoga koga hoće. Vjernici vjeru u ovu istinu posebno moraju iskazati kada ih zadesi neka poteškoća (bolest, smrt bližnjih, siromaštvo...) vjerujući da o tako mora biti, jer Bog tako hoće i najbolje zna razloge za sve što je predodredio. Sudbinu cijelog svemira Alah je predodredio prije nego ga je stvorio, te je naredio da se ona zapiše na Levhil Mahfuzu - Ploči Pomno Čuvanoj.
  
Muslimani vjeruju u Isa-a (Isusa) ali vjerovanje da je on Bog smatraju najvećim grijehom (širk). U Kur'anu, jedina žena spomenuta imenom je Merjem (Marija), majka Isusova. Prema islamskom učenju, Merjem je začela bezgrešno i Božjom voljom, a njen je sin samo Božji poslanik i Božji rob, a ne Božji sin. Kada je Isa čuo da ga neki sljedbenici proglašavaju Bogom i sinom Božjim, pao je na koljena i molio Stvoritelja za oprost. Tako je nastala večernja molitva.

Po islamskom učenju čovjek je religiozno biće. To se očituje ukupnim životom vjernika, a na poseban način u bogoštovnim činima (ibadet). To čini i svjetovni život (muamalat), gdje svaki musliman mora imati dobre međuljudske odnose sa svim ljudima. Stoga, sve što je dobro i pozitivno islam prihvaća, a sve što je loše kategorički odbacuje. U islamu je pet bogoštovnih dužnosti, pet stupova (arkan) islama. Te dužnosti se dotiču svakog zdravog, pametnog i punoljetnog muslimana. To su islamski šarti, odnosno praktične dužnosti islama:

Recitiranje, odnosno čitanje i proučavanje Kur'anskog teksta (kiraet) jedno je od najvećih bogoštovnih čini. Ono predstavlja posebnu duhovnu aktivnost u životu svakog vjernika. Da bi vjernik mogao učiti Kur'an mora biti čist, dakle obaviti vjersko pranje (abdest), odjeven u čistu odjeću (vjernice moraju biti odjevene kao i za namaz, dakle pokriti sve osim lica, šaka i nogu do iza članaka), sjesti na lijepo mjesto, okrenuti se prema Kibli (Kabi u Meki), te lijepim i razgovijetnim glasom, smireno i skrušeno recitirati Kur'anski tekst. Vjernik mora biti koncentriran na recitiranje i nastojati razumjeti tekst, pa su zbog toga najčešće u uporabi Mushafi (zbirke Kur'anskog teksta) sa prijevodom na jezik kojim vjernik govori i tumačem nepoznatih pojmova. Također, postoji skup pravila recitiranja Kur'ana, koji se naziva tedžvid i koji bi svaki vjernik trebao poznavati, pored arapskog pisma (sufara). Iako bi recitiranje Kur'ana trebalo biti svakodnevna navika vjernika, oni to uglavnom čine za vrijeme svetog mjeseca Ramazana, blagdana i svetih noći, kada se ova vrsta ibadata višestruko nagrađuje. Postoji veliki broj vjernika koji znaju tekst cijelog Kur'ana napamet - hafizi. Muhamed je obećao vjernicima koji recitiraju i proučavaju Kur'an, da će se Sveta Knjiga zalagati za njih na Sudnjem danu. Muslimani se prema Kur'anu i njegovoj zbirci, Mushafu, nose s velikim poštovanjem, tako da je on postavljen na posebno mjesto u kući i umotan u čist i namirisan ubrus.

Islamski kalendar (koji se još naziva i Hidžretski kalendar, jer je za početak njegovog računaja uzet najvažniji događaj u povijesti islam - Hidžra) ima 12 lunarnih mjeseci, od kojih je najsvetiji Ramazan, 9. mjesec, mjesec duhovne obnove i preporoda i cijeli se obilježava kao mjesec ibadata (bogoštovlja), te se provodi u svečanom raspoloženju i duhovnom uzdizanju. Petak (jevmul-džuma) je molitveni dan, kad mujezin s minareta (danas preko razglasa) poziva vjernike u džamiju. Ondje imam predvodi zajedničko klanjanje i drži propovijed (hutba). Također, ponedjeljak (jevmul-isnejn) se smatra blagoslovljenim danom, kada je lijepo započinjati sve važnije i korisnije poslove.
Najvažniji islamski blagdani su: 

Osim ovih blagdana u životu svih muslimana veoma značajno mjesto zauzimaju i četiri svete noći, koje obilježavaju važne događaje za islam, i prilika su za iskupljenje grijeha kroz povećano slavljenje Boga: Lejletul - regaib ili Noć želja i nadanja - obilježava se prvog četvrtka u mjesecu Redžebu, Lejletul - miradž ili Noć uznesenja Muhameda - obilježava se 26. Redžeba, Lejletul- berat ili Noć čišćenja grijeha - obilježava se 14. Ša'bana i Lejletul - kadr ili Noć sudbine - najsvetija noć, službeno se obilježava 27. ramazana, ali nije izrijekom kazano koja je noć Kadr, sa sigurnošću se zna da je u posljednjoj desetini mjeseca ramazana.

Premda Kur'an sadrži osnovno načelo naravnog zakona (činiti dobro, a izbjegavati zlo) pa i postavku da ljudska djela vrijede po nakani (nijjet) i unutarnjem stavu, islam je tipično pravna religija. Obiteljske, društvene i bogoštovne odnose detaljno propisuje šerijatsko pravo. Šerijat znači put k Bogu, Božji zakon, a on ima četiri izvora (Kur'an, Sunnet, Idžma i Kijas). Šerijatsko pravo obuhvaća tri kategorije:

Šerijat regulira obveze i zabrane kojih ima nekoliko vrsta:

Pravo tumače uleme, a u praksi po njemu sude kadije. Od VII. do IX. stoljeća razvija se islamska pravna znanost (fikh) sa svoje četiri pravne škole (mezheb): malikitska (malikizam), hanefijska (hane-fizam), šafijitska (šafijizam) i hanbelitska (hanbelizam) škola. Muslimani u Hrvatskoj uglavnom pripadaju Hanefijskom mezhebu (školi). Sva četiri mezheba ubrajaju se u sljedbenike Sunneta- sunnite.

U XIX. i XX. stoljeće šerijatsko pravo doživljava krizu u susretu sa zapadnjačkim laičkim društvom i građanskim pravom. U islamskim zemljama danas je šerijatsko pravo uglavnom zadržano na području porodičnog prava (većina zemalja), negdje je zamijenjeno građanskim pravom (Turska), a u nekim je zemljama na snazi u cijelosti (Saudijska Arabija).

Uma se okuplja oko jedinstvenoga dogmatskoga, bogoštovnoga i pravnog sustava. Jedinstvo i raznolikost dva su komplementarna obilježja te religijske zajednice. Jedinstvo proizlazi iz jednostavna i obuhvatna dogmatskog i bogoštovnog sustava, raznolikost iz različitih jezičnih, kulturnih i etničkih zajednica u koje se islam uklopio u prostoru i vremenu. Uma je nastala 622. u Medini kao religijska i politička zajednica, u kojoj se vjersko i društveno, bogoštovno i svjetovno duboko isprepleću. Muhamed je Božji poslanik (prorok), ali i državnik, vojskovođa i diplomat. Izvor političke vlasti nije javno mnijenje te dogovor i ugovor prema njemu, već Alah koji je za to ovlastio svog poslanika. To jedinstvo religijskoga i političkoga kroz povijest će obilježiti Umu i u susretu sa zapadnjačkim društvom, gdje se to dvoje razlikuje i razdvaja, nametnut će muslimanima ozbiljne probleme.
U islamu nema klera u kršćanskom smislu, već se upućenu svjetovnjaku povjerava određena vjerska služba (mujezin, imam, hatib, muftija). Kako je u središtu islama šerijat i šerijatsko pravo, glavni su vjerski službenici pravnici teolozi (ulema). U islamskim zemljama (dar-ul-islam) muftija je u skladu sa šerijatskim pravom rješavao slučaj i donosio rješenje, a kadija ga provodio u praksi. Kalif je bio više svjetovni i politički zaštitnik islama, a ne vrhovni vjerski poglavar u užem smislu te riječi. Džamija je ne samo bogomolja (kultno mjesto) već i ustanova s popratnom vjerskom školom (mekteb, medresa) i knjižnicom (kutubhana).

Islamska zajednica na samom se svom početku (druga polovica VII. stoljeća) podijelila na sunite, haridžite i šijite. Premda je povod bio borba oko kalifata, ogranci su se s vremenom izdiferencirali pravno i dogmatski. Uz Kur'an suniti prihvaćaju još tri izvora islama i šerijatskog prava (sunu, idžmu i kijas). Šijiti osporavaju treći izvor (idžma) i naglašavaju ulogu osobnog istraživanja (idžtihad). Zbog naglašavanja subjektivnog načela religioznog iskustva, šijiti su se dalje raščlanjivali na pojedine sekte (duodecimiti, septimiti, ismailiti, karmati, muteziliti). Novije su sekte šijitskog ishoda ahmadizam i babizam. Čuvajući zajednički dogmatski i bogoštovni okvir, sunizam se raščlanjuje na pravne škole i derviške redove. Suniti tvore većinu (90%) u islamu, šijiti manjinu (10%).

Za Muhamedova života (medinska država) islam se proširio čitavim Arabijskim poluotokom, bilo vojnim pobjedama, bilo taktičnim pridobivanjem beduinskih plemena. Za četvorice prvih kalifa (632-661) vojnim osvajanjem se proširio u Siriju, Palestinu, Irak, Perziju, Zakavkazje, Egipat i Sjevernu Afriku (zlatno doba islama). Za omejidskih (661-750) i abasidskih (749-1258) kalifa osvojena je berberska Afrika i Španjolska, a na istoku dijelovi Indije i središnje Azije. Osmanlije su proširili islam u Maloj Aziji i po Balkanu. No islam se nije širio samo vojnim osvajanjem već i vjerovjesničkim posredstvom trgovaca i sufijskih bratstava (derviški redovi). Trgovačke karavane proširile su ga crnom Afrikom, a pomorski trgovci (VIII-XV. stoljeće) jugoistočnom Azijom (Malezija, Indonezija, južni Filipini).

Suvremeni islamski svijet obuhvaća pet kulturoloških zona: arapsku (arapske zemlje i narodi), tursku (Osmanlije, Azerbajdžanci, Turkmeni i dr.), iransko-indijsku (Iran, Afganistan, Pakistan, Bangladeš, muslimani u Indiji), malešku (Malezija i Indonezija) i crno-afričku (Eritreja, Nigerija, Sudan i dr.) zonu. Na tom raznoliku supstratu islam je stoljećima razvijao bogatu, raznoliku i u isto vrijeme jedinstvenu islamsku civilizaciju. U XIX. i XX. stoljeću u islamskom svijetu dolazi do istovremene težnje prema panislamizmu (političko, gospodarsko i duhovno jedinstvo islamskih zemalja i naroda) i prema nacionalizmu (stvaranje posebnih država na jezičnoj, kulturnoj i povijesnoj podlozi, s većim ili manjim stupnjem svjetovnosti).

Islamsko društvo u XX. stoljeću nije bilo imuno ni prema utjecaju socijalističke i komunističke ideologije. Osim toga, postoji težnja povratka izvorima islama i istovremeno nastojanje da se islam prilagodi modernom vremenu (reformizam). Broj muslimana danas (2004) je teško procijeniti zbog velika raspona u kojem se kreću objavljene brojke (od 950 milijuna do 1,6 milijardi), no, smatra se da je brojka od 1,5 milijardi najbliža realnosti.Sto cini 20% svjetske populacije.Oko 30% muslimana svijeta zivi na indijskom potkontinentu u Pakistanu 164 miliona ,Bangladesu 135 miliona i Indiji 160 miliona,18% u arapskim zemljama,15% u podsaharskoj crnoj Africi,17% u jugoistocnoj Aziji prvenstveno u Indoneziji oko 200 miliona i Maleziji.Skoro 10% muslimana zivi u Kini i zemljama centralne Azije isto toliko u Iranu i Turskoj.U evropi zivi oko 50 miliona muslimana prvenstveno na Balkanu u evropskom dijelu Rusije i zemljama zapadne Evrope.




#Article 80: Merkur (6687 words)


Merkur je najmanja, a ujedno i najbliža planeta Suncu i jedna od 8  planeta u Sunčevom sistemu, čiji orbitalni period traje oko 88 zemaljskih dana. Gledano sa Zemlje, Merkuru je potrebno skoro 116 dana da napravi jedan puni krug oko svoje orbite, što je mnogo brže nego kod i jedne druge planete. Upravo ova brzina revolucije Merkura je i bila razlog zbog kojeg je ta planeta dobila ime po starorimskom bogu trgovine i putovanja i glasniku bogova Merkuru (; grčki ekvivalent je Hermes).

Zbog gotovo nepostojanja atmosfere koja bi ublažila sunčevo zračenje, površina Merkura je izložena najintenzivnijim temperaturnim varijacijama među svim planetama Sunčevog sistema, koje se na području oko ekvatora kreću između -173 °C u toku noći i +427 °C u toku dana. Temperature na polovima su konstantno ispod -93 °C. Merkur je specifičan i po nagibu svoje ose jer ima najmanju vrednost među svim planetama Sunčevog sistema i iznosi svega 2,11′ (oko trideseti deo stepena), ali i po najizraženijem ekscentricitetu orbite. U fazi afela Merkur je čak 1,5 puta dalje od Sunca u odnosu na perihel. Prosečna udaljenost Merkura od Sunca je 0,387 AJ ili 57.910.000 km. Godišnja doba ne postoje u smislu godišnjih doba na Zemlji, što je posledica malog nagiba ose. Površina Merkura je izbrazdana brojnim kraterima meteorskog porekla i slična je površini Meseca, što navodi na zaključak da je sama planeta u geološkom stanju mirovanja više miliona godina.

U gravitacionom smislu Merkur je gravitaciono zarobljena planeta i ima potpuno jedinstven sistem rotacije u odnosu na ostale objekte Sunčevog sistema. Za vreme jedne revolucije, Merkur izvrši svega jednu i po rotaciju (dok Zemlja ima odnos 365:1).

Pošto Merkurova orbita leži u ravni sa orbitom Zemlje (kao što je slučaj i sa Venerom), ova planeta je vidljiva na zemljinom nebu tokom ranog jutra i uveče, ali ne i tokom ponoći. Zbog blizine Sunca, retko je u povoljnom položaju za posmatranje, a i tada je vidljiv iznad horizonta samo kratko vreme pre zalaska ili nakon izlaska Sunca. Gledano sa Zemlje, Merkur je vidljiv u raznim fazama (poput Meseca u svojim menama). Prva svemirska letelica koja se približila Merkuru bila je Mariner 10 tokom sedamdesetih godina 20. veka. Ona je tokom tri „susreta“ snimila oko 45% površine planete. Nova sonda MESSENGER, lansirana u avgustu 2004, u orbitu Merkura ušla je u martu 2011. i tokom naredne dve godine uspela je da snimi celokupnu površinu ove planete.

Merkur je najmanja od 4 terestričke planete u Sunčevom sistemu čiji ekvatorijalni radijus iznosi 2.439,7 km, što je tek za oko 40% više od radijusa Meseca. Po svojim dimenzijama, Merkur je čak manji i od najvećih prirodnih satelita u Sunčevom sistemu, kao što su Ganimed (Jupiterov mesec) i Titan (Saturnov mesec), iako je zbog znatno veće gustine masivniji od njih.

Sa gustinom od 5,427 gr/cm³ Merkur je druga najkompaktnija planeta u Sunčevom sistemu, sa gustinom nešto manjom od Zemljine (5,515 gr/cm³). Razlog zašto Merkur, uprkos velikoj količini gvožđa, ima manju gustinu nego Zemlja je u tome što veća masa Zemlju čini kompaktnijom planetom i stvara veću gustinu. Merkur ima masu od samo 5,5 % mase Zemlje. Ukoliko bi se isključili efekti gravitacione kompresije elementi od kojih je Merkur sastavljen imali bi veću gustinu i time bi Merkur sa gustinom od 5,35 gr/cm³ imao veću gustinu od Zemlje koja bi u tom slučaju imala vrednost od 4,4 gr/cm³. Na osnovu gustine planete može se izvesti i zaključak o njenoj unutrašnjoj strukturi. Glavni uzrok izrazito velikih gustina Zemlje, posebno u njenom jezgru je gravitaciona kompresija, koja je u slučaju Merkura nedovoljna za toliko velike gustine zbog znatno manje mase ove planete. To navodi na zaključak da velika gustina u unutrašnjosti Merkura može biti posledica postojanja jezgra koje je mnogo masivnije od Zemljinog, i koje u svojoj građi ima znatno veći udeo teških metala (posebno gvožđa). Strukturnu osnovu Merkura čine metali sa oko 70% udela i silikati koji čine preostalih 30% strukturnih elemenata.

Na osnovu geoloških istraživanja procenjeno je da Merkurovo jezgro ima udeo od oko 42% u celokupnoj zapremini planeta (Zemljino jezgro čini 17%). Radijus jezgra je oko 1.800 km i ono je okruženo mantlom čija debljina varira između 500 i 700 km. Iako se ranije smatralo da je jezgro ove planete u polučvrstom stanju, rezultati nekih istraživanja iz 2007. navode na zaključak da bi ono moglo biti u tečnom stanju. Za razliku od jezgra u čijoj strukturi dominira gvožđe, mantl je izgrađen pretežno od silikata. Na osnovu podataka dobijenih tokom istraživačke misije Mariner 10 ali i teleskopskih posmatranja sa Zemlje, litosfera Merkura verovatno ima debljinu između 100 i 300 km. Jedna od karakteristika površine Merkura je i prisustvo brojnih grebena koji se protežu u dužinu i do nekoliko stotina kilometara. Pretpostavlja se da su nastali kao posledica kontrakcija magme prilikom procesa hlađenja jezgra i mantla u trenucima kada je na površini planete već bila formirana tanka očvrsla kora.

Nekoliko teorija objašnjava veliko prisustvo gvožđa u građi jezgra Merkura. Najraširenija (i najprihvatljivija) teorija je ona po kojoj je Merkur u svojoj početnoj fazi nastanka imao odnos silikata i metala jednak onome kakav je danas u građi meteorita hondrita koji vode poreklo iz perioda formiranja Sunčevog sistema, a da je masa same planete bila do 2,25 puta veća nego danas. U istoj toj fazi došlo je do sudara sa planetezimalnom masom, približne zabremine od oko šestine tadašnje mase Merkura, prilikom kojeg je veliki deo kore i mantla otrgnut od ostatka planete, čime je jezgro postalo dominantna zapreminska komponenta u građi planete.

Prema drugoj teoriji, Merkur je nastao iz solarne maglice i u svom protostanju imao je masu dvostruko veću u odnosu na sadašnju, ali i znatno manju gustinu. Usled visokih temperatura (zbog blizine Sunca) koje su iznosile i do 10.000 K, stene na površini Merkura su se topile i isparavale. Isparenja su jedno vreme kružila oko planete formirajući tanku stenovitu atmosferu koju je s vremenom solarni vetar jednostavno oduvao iz orbite Merkura. Svaka od ovih hipoteza je proveravana istraživanjima na terenu prevashodno zahvaljujući svemirskoj misiji MESSENGER. Kako je sonda MESSENGER na površini pronašla znatno veće koncentracije kalijuma i sumpora nego što je bilo očekivano, ispostavilo se da ni jedna od pomenutih hipoteza ne odgovara stvarnom stanju, pošto bi oba elementa zbog visokih temperatura isparila u spoljašnji svemir.

Povšina Merkura je najsličnija površini Meseca, i prekrivena je brojnim udarnim kraterima i basenima, što navodi na zaključak da je ova planeta u geološkoj fazi mirovanja milionima godina. Tlo Merkura je razmrvljeno usled udara meteorita i erozije tla zbog naglih dnevnih varijacija temperature. Celokupna znanja o geologiji i geomorfologiji Merkura zasnovana su za sada jedino na istraživanjima svemirske sonde Mariner 10 iz 1975. i na teleskopskim snimcima sa Zemlje. Zbog svega toga, Merkur je još uvek najzagonentniji među unutrašnjim planetima Sunčevog sistema, a analiza novih podataka sa sonde MESSENGER će umnogome pomoći boljem razumevanju fizičkih procesa na ovoj planeti.

Na osnovu različitih vrednosti albeda na površini, moguće je prostim teleskopskim osmatranjima istraživati karakteristike reljefa Merkura. Osnovni oblici reljefa na Merkuru su naborani grebeni nazvani dorsum, visoravni „mesečevog tipa“, planinski lanci, baseni, kanjoni i doline.

Geomorfološke formacije na površini Merkura imenuju se u skladu sa međunarodnim pravilima o istraživanju svemira. Krateri obično nose imena po velikim umetnicima, slikarima, književnicima i muzičarima, dok grebeni dobijaju imena po istaknutim naučnicima koji su se tokom karijere bavili proučavanjem ove planete. Depresije ili fose () obično nose imena po arhitektonskim objektima, dok se planine (ili montes) imenuju u skladu sa varijacijama reči vrelina na raznim jezicima. Ravnice () predstavljaju verzije imena boga Merkura na raznim jezicima. Doline () imenuju se po opservatorijama na Zemlji.

Merkur je bio pod snažnim udarima kometa i asteroida tokom i neposredno po formiranju, pre oko 4,6 milijardi godina, a sam proces bombardovanja (poznat i kao Lunarna kataklizma) završio se pre oko 3,8 milijardi godina (nije isključeno i da se proces bombardovanja odvijao u više faza). U tom periodu formirana je većina ogromnih kratera, a udarima je bila zahvaćena cela površina planeta. Zbog nepostojanja atmosfere koja bi usporila, a samim tim i ublažila te udare, površina planete je bila izložena direktnim i najrazornijim udarima. U vreme najaktivnije faze formiranja udarnih kratera dešavala se i intenzivna vulkanska aktivnost, a iz tog perioda potiču i naslage magme na dnu basena Kaloris () i prostrane bazaltne ravnice u vidu glatkih ploča.

Na osnovu snimaka površine Merkura koje je u oktobru 2008. napravila sonda MESSENGER uočljivo je da je površina Merkura mnogo heterogenija nego što se to ranije mislilo, i da je znatno složenija nego što je to slučaj sa površinama Meseca ili Marsa koje sa Merkurom dele sličnu geologiju.

Cela površina Merkura izbrazdana je brojnim kraterima nastalim udarima mateora, čije dimenzije i oblici variraju od relativno malih pojedinačnih „zdelastih“ udubljenja, pa sve do složenih udarnih basena čiji prečnici prelaze više stotina kilometara. Ovi površinski oblici reljefa prisutni su na površini Merkura u raznim fazama svoje evolucije, počev od relativno mladih pa do gotovo u celosti erodiranih. U odnosu na slične kratere na Mesecu, krateri na Merkuru se razlikuju po količini izbačenog materijala iz kratera prilikom udara, a koja je znatno manja, što je posledica mnogo jače površinske gravitacije Merkura. Prema pravilima Međunarodne astronomske unije svaki novootkriveni krater dobija ime po nekoj od poznatih ličnosti iz sveta umetnosti (osoba mora biti međunarodno poznata najmanje 50 godina, odnosno da je preminula najmanje tri godine pre otkrivanja kratera).

Najveći poznati udarni krater na površini Merkura je basen Kaloris, čiji prečnik iznosi oko 1.550 km, i to je ujedno jedan od najvećih udarnih kratera u celom Sunčevom sistemu. Udar koji je stvorio ovaj krater je bio toliko jak da je prouzrokovao seriju vulkanskih erupcija čija lava je stvorila koncentrično prstenasto uzvišenje visine 2 km koje okružuje ceo krater. Njegovo dno prekriveno je bazaltnom lavom. Prema pretpostavkama krater je nastao pre oko 3,8 do 3,9 milijardi godina, a udarno telo je imalo prečnik veći od 100 km. Kaloris je otkriven 1974. godine zahvaljujući snimcima sa sonde Mariner 10, i nalazi se na liniji terminacije koja razdvaja tamni i svetli deo ove planete. Na antipodnoj tački u odnosu na basen Kaloris nalazi se neuobičajeno brdovito područje označeno kao „Čudna zemlja“ (). Udarni talasi usled kaloriskog udara obišli su jednakom brzinom celu planetu u svim pravcima i susreli su se na mestu antipoda samog udara (na 180° od istog), što je dovelo do snažnih podrhtavanja površinskih delova kore u toj oblasti i formiranja takvog oblika reljefa.

Do sada je na vidljivom delu površine Merkura registrovano postojanje oko 15 udarnih basena. Među veće basene ubrajaju se i Tolstojev sa prečnikom od oko 400 km, sastavljen od više koncentričnih krugova. Materijal izbačen iz kratera prilikom udara prostire se i do 500 km od ivice samog kratera. Sličnih dimenzija je i krater Betoven. Sve ove morfoskulpture su vremenom doživele (i doživljavaju i dalje) određene promene pod dejstvom elemenata kosmičke erozije (posebno veliki uticaj imaju solarni vetrovi i interplanetarna prašina).

Na površini Merkura postoje dve geološki različite grupe ravničarskih područja — međukraterske i uglačane ravnice. Međukraterske ravnice predstavljaju blago zatalasana ravničarska područja smeštena na nešto izdignutijem zemljištu između kratera. To su najstariji vidljivi delovi površine Merkura čija fizionomija nije izmenjena usled udara nebeskih tela iz spoljnog svemira. Ovaj tip ravnica razmešten je gotovo ravnomerno po celoj površini planeta. Nije sasvim jasno da li su nastale radom vulkana ili kao posledica ranijih meteorskih udara. Prema nekim pretpostavkama, ovaj tip ravnica nastao je stapanjem više manjih udarnih kratera čije dno se zasipalo usled dejstva gravitacione sile, čime se objašnjava postojanje jako malog broja kratera prečnika manjeg od 30 km na površini planete.

Uglačane ravnice predstavljaju široko rasprostranjene zaravnjene površine koje ispunjavaju udubljenja različitih dimenzija i geološki su mlađe tvorevine u odnosu na međukraterske ravnice. Svojom fizionomijom dosta podsećaju na „mesečeva mora“. Imaju isti albedo kao i znatno starije međukraterske ravnice. Iako ne poseduju nikakve vidljive vulkanske karakteristike, izvesno je da su vulkanskog porekla, na šta upućuje njihova lokacija i ovalan oblik. Činjenica da na ovim uglačanim ravnicama u basenu Kaloris postoji mnogo manje „novijih“ kratera nego na geološki starijem okolnom „izbačenom“ tlu upućuje na zaključak da je ovaj tip reljefa nastao dosta kasnije. Ovaj vid ravnica ispunjava širok prsten oko samog basena Kaloris.

Dno Kalorisa ispunjeno je geološki zasebnim ravnicama poligonalnih oblika, međusobno razdvojenih brojnim grebenima i pukotinama. Kod ovih ravnica još uvek nije jasno da li su nastale usled izliva lave izazvanih udarnim talasom ili su topljenje površinskog sloja litosfere uzrokovale visoke temperature nastale kao direktna posledica udara.

Na površini Merkura se mestimično zapažaju i uzvišenja u vidu nabora (u planetarnoj geologiji označena terminom rupes od ). Iako je njihovo poreklo nejasno, pretpostavlja se da su nastali usled kontrakcija u površinskom delu planete uzrokovanih hlađenjem u dubljim slojevima. Njihovo postojanje utvrđeno je kako na bazaltnim ravnicama, tako i na vrhovima kratera, što znači da su to najmlađi oblici reljefa na površini Merkura. Do sada je na površini Merkura registrovano 17 ovakvih nabora. Veliki uticaj na formiranje površinske geologije na Merkuru ima i samo Sunce, zbog čije je blizine intenzitet plimske sile u litosferi Merkura i do 17 puta jači nego što je na površini Zemlje i Meseca.

Površinske temperature na najekstremnijim tačkama na Merkuru (0°N, 0° ili 180°W) variraju između 100 K i 700 K, dok temperature na polovima usled odsustva atmosfere i stepenastog temperaturnog gradijenta u pravcu ekvator-polovi, nikada ne rastu iznad 180 K. Temperature subsolarne tačke zavise od položaja planete u orbiti, pa tako u fazi perihela iznose oko 700 K (na 0° i 180°W), a u fazi afela oko 550 K (na 90° ili 270°W). Prosečne temperature na tamnom delu planete su oko 110 K. Jačina sunčevog sjaja na površini Merkura kreće se između 4,59 i 10,61 vrednosti solarne konstante (1.370 W/m²). Prosečne dnevna temperatura na površini iznosi oko 623 K, dok u mračnom delu ta vrednost je znatno niža i iznosi oko 103°K.

Iako su dnevne temperature na površini Merkura izuzetno visoke, na osnovu snimaka sa sondi utvrđeno je postojanje smrznute vode. Led se nalazi u dubokim kraterima na polovima koji nikada nisu pod direktnim udarima sunčevog sjaja, i gde temperature uglavnom ostaju ispod 102 K, što je znatno niže od globalnog proseka (čija vrednost iznosi oko 440 K). Moguće postojanje leda utvrdili su i radari na površini Zemlje (opservatorije Goldstoun u Kaliforniji i Very Large Array u Novom Meksiku) koji su još početkom 1990-ih u blizini merkurovih polova registrovali područja sa veoma visokim refleksijama. Iako vodeni led nije jedini uzrok ovako intenzivnih refleksija, astronomi veruju da je to najrealnija opcija.

Veruje se da u ledenim oblastima postoje zalihe leda od oko 1014–1015 kg, i da je led po površini prekriven tankim slojem regolita koji inhibira njegovu direktnu sublimaciju. Za poređenje, zalihe leda na južnoj polarnoj kapi na Marsu iznose oko 1016 kg, dok na Antarktiku te iste zalihe iznose 4×1018. Poreklo nastanka leda na Merkuru još uvek nije precizno utvrđeno, ali se pretpostavlja da je nastao ili kao posledica degasifikacije vode iz unutrašnjosti planete, ili je na ovu planetu dospeo preko kometa.

Merkur ima veoma malu masu i dosta visoke temperature, te njegova gravitacija nije u stanju da na duži vremenski period zadrži značajniji atmosferski sloj oko planete. Merkur ima veoma slabu i nestabilnu egzosferu sa kombinovanim nivoom pritiska od oko 10-14 bara (1 nPa). Merkurova egzosfera je sastavljena uglavnom od kalijuma (31,7%), natrijuma (24,9%), kiseonika (atomski 9,5% i molekularni 5,6%), argona (7,0%), helijuma (5,9%), azota (5,2%), ugljendioksida (3,6%), vodonika (3,2%), vodene pare i ostalih elemenata. Merkurova atmosfera je veoma nestabilna i odlikuje je konstantno gubljenje atoma usled slabe gravitacije, dok se izgubljeni elementi nadoknađuju iz drugih izvora. Atomi vodonika i helijuma verovatno dolaze sa solarnim vetrovima i difuziraju se u zoni magnetosfere pre nego što se ponovo vrate u spoljni svemir. Radioaktivnim raspadima u kori takođe se oslobađaju značajne zalihe helijuma, natrijuma i kalijuma. Sonda MESSENGER je takođe utvrdila postojanje visokih količina kalcijuma, helijuma, magnezijuma, kisenika, kalijuma, silicijuma, hidroksida i natrijuma. Utvrđeno je i prisustvo vodene pare, ali i visokih koncentracija „vodenih jona“ O+, OH− i H2O+ (što je bilo veliko iznenađenje za istraživače). Naučnici pretpostavljaju da su ti joni nastali kao posledica delovanja solarnih vetrova. Postojanje atmosfere na Merkuru bilo je predmet diskusija među astrofizičarima sve do 1974. kada je sonda Mariner 10 utvrdila postojanje jedino slabog pojasa egzosfere.

Prisustvo natrijuma, kalcijuma i kalijuma u merkurovoj atmosferi otkriveno je tokom 1980-ih i 1990-ih, i veruje se da su ovi elementi u atmosferu dospeli isparavanjem gasova usled topljenja stena na površini planete uzrokovanih udarima meteora. Prisustvo magnezijuma utvrdila je sonda Mesindžer 2008. godine. Studije pokazuju da, s vremena na vreme, emisije natrijuma se lokalizuju na tačkama koje odgovaraju magnetnim polovima planete. To ukazuje na interakciju između magnetosfere i površine planete.

Temperature egzosfere zavise kako od geografske lokacije, tako i od koncentracije pojedinih elemenata u njoj. Temperature atomskog vodonika u egzosferi kreću se oko 420 K, dok su temperature natrijuma znatno više i iznose između 750—1.500 K iznad ekvatora, do 1.500—3.500 K iznad polova. Prema nekim istraživanjima, Merkur je okružen koronom od atoma kalcijuma u kojoj temperature variraju između 12.000 i 20.000 K.

Zbog velike blizine Suncu, intenzitet sunčevog sjaja na površini Merkura je znatno veći nego što je to slučaj sa Zemljom. Solarna radijacija prosto „izgurava“ neutralne atome daleko od površine Merkura, formirajući na taj način gasovite repove sličnim repovima kometa. Najvažniji strukturni elemenat tih repova je natrijum čije prisustvo je registrovano i na daljinama od 56.000 km od površine planete.

Iako je Merkur planeta relativno malih dimenzija i veoma spore rotacije (od 59 dana), njegovo magnetno polje je dosta značajno i ima globalni karakter. Prema podacima sa sonde Mariner 10, magnetno polje Merkura ima jačinu od tek 1,1% jačine magnetnog polja Zemlje. Najveće vrednosti ima na ekvatoru i one iznose oko 300 nT. Baš kao i na Zemlji, i na Merkuru magnetno polje je dipolarnog karaktera. U odnosu na zemljine magnetne polove, magnetni polovi Merkura su gotovo u ravni sa osom rotacije planete. Merenjima iz sondi utvrđeno je da su i snaga i obim magnetnog polja Merkura stabilni i postojani.

Magnetno polje Merkura verovatno je generisano dinamo efektom, na sličan način kao i na Zemlji (efektom kojim je magnetizovan već stvrdnuti materijal.). Za postojanje ovakvog dinamo efekta neophodno je tečno jezgo sa visokom koncentracijom rastopljenog gvožđa. Tečno stanje jezgra i visok stepen cirkulacije elemenata u njemu posledica je jakih plimskih efekata usled visoke orbitalne ekscentričnosti planete.

Magnetno polje Merkura je ipak dovoljno jako da deflektuje solarne vetrove oko planete, i na taj način formira pojas magnetosfere, koja je u stanju da zadržava plazmu iz solarnih vetrova. Upravo zbog ovog svojstva magnetosfere na površini Merkura vladaju uslovi svemirske klime. Prisustvo ovih niskoenergetskih plazmičnih elemenata utvrđeno je na tamnom delu magnetosfernog polja.

Sonda MESSENGER je tokom svog drugog preleta oko planete 6. oktobra 2008. utvrdila postojanje izuzetno visokog stepena propustljivosti magnetnog polja. Takođe je utvrđeno i postojanje takozvanih magnetnih tornada — kada izvrnuti snopovi magnetnog polja povezuju planetarno magnetno polje sa međuplanetarnim prostorom — širine i do 800 km, što je trećina poluprečnika planete. Ta magnetna tornada se formiraju kada se magnetna polja koja sa sobom nose solarni vetrovi prožimaju sa magnetnim poljem planete. U momentu prožimanja formiraju se vertikalne vrtložaste strukture u vidu magnetno fluksnih cevi kroz koje solarni vetrovi mogu direktno da dopiru do površine planete.

Ovakav proces međusobnog povezivanja interplanetarnih i planetarnih magnetnih polja poznat je kao magnetna rekonekcija i veoma je česta pojava u fizici svemira. Takođe se javlja i u magnetnom polju Zemlje (formirajući takođe magnetna tornada). Međutim, stepen magnetne rekonekcije u magnetosferi Merkura je i do deset puta viši nego što je to slučaj sa magnetosferom Zemlje (prema podacima sa sonde MESSENGER), a tek trećina te snage je posledica blizine Sunca.

Merkur je planeta sa najvećim ekscentricitetom orbite u Sunčevom sistemu, i njegova orbita odstupa od idealnog kruga za 0,21, odnosno udaljenost od Sunca se kreće između minimalnih 46 miliona do maksimalnih 70 miliona kilometara. Da bi obišao pun krug oko svoje orbite Merkuru je potrebno 87,969 zemaljskih dana. Na dijagramu sa desne strane (gornji dijagram) vide se efekti te ekscentričnosti, odnosno činjenica da Merkurova orbita deli istu veliku poluosu sa idealnom kružnom orbitom na dva mesta. Iz prvog dijagrama je očito i da su brzine kretanja po orbiti znatno veće što je planeta bliža tački perihela (i obrnuto), odnosno rastojanje između dva petodnevna perioda posmatranja je veće. Promene udaljenosti od Sunca na dijagramu 1 su predstavljene nejednakim veličinama planete, koje su inverzno proporcionalne u odnosu na udaljenost od Sunca. Te promene udaljenosti od Sunca u kombinaciji sa rotacionom rezonancijom od 3:2 (3 rotacije tokom 2 revolucije) rezultuju složenim varijacijama temperatura na površini planete, odnosno do smena dana i noći na površini Merkura dolazi nakon svake dve revolucije.

U odnosu na ravan ekliptike merkurova orbita je nageta pod uglom od 7 stepeni. To znači da je gledano sa Zemlje, Merkur u tranzitu preko površine sunčevog diska na horizontu svakih 7 godina, odnosno onda kada se Merkur pri prelasku preko ravni ekliptike nalazi između Sunca i Zemlje.

Nagib ose rotacije (aksijalna ravan) Merkura ima vrednost približno 0, odnosno najpreciznija izmerena vrednost je 0,027 stepeni. To je znatno manja vrednost u poređenju sa aksijalnom ravni Jupitera čija vrednost je 3,1° (drugi najmanji nagib ose rotacije među planetama Sunčevog sistema). To praktično znači da hipotetički gledano sa jednog od polova na Merkuru, Sunce na horizontu nikada ne prelazi 2,1 lučna minuta.

Gledano sa određenih tačaka sa površine Merkura, hipotetički posmatrač bi samo u toku jednog merkurijanskog dana bio u mogućnosti da tri puta vidi kulminaciju Sunca na horizontu i njegov pad (bez zalaska). To se događa zbog promena orbitalne brzine, prema 2. Keplerovom zakonu. Četiri dana pre perihela (koji se u slučaju Merkura naziva perihelion) orbitalna brzina prestiže brzinu rotacije i Sunce se počinje da se prividno giba unazad. Četiri dana nakon perihela orbitalna brzina se dovoljno smanji, tako da se Sunce nastavlja da se normalno giba. Kako je amplituda retrogradnog kretanja mala, stiče se prividan utisak da je Sunce gotovo fiksirano u zenitu i da tada ima najveći sjaj (što je i normalno jer je tada planeta u perihelu). Ovakav situacija dešava se na dve tačke na ekvatoru (međusobno udaljene 180° geografske dužine) u dva različita perioda merkurijanske godine. Te dve tačke su zbog produženog izlaganja Suncu tokom njegove kulminacije ujedno i dve najtoplije tačke na površini Merkura. Nasuprot ovim, postoje još dve tačke na ekvatoru, udaljene po 90° geografske dužine od njih, iznad kojih je Sunce u zenitu samo onda kada je Merkur u afelu. Tada je kretanje Sunca iznad horizonta najbrže i te tačke dobijaju najmanje sunčeve toplote.

Merkurove konjunkcije u odnosu na Zemlju u proseku se ponavljaju svakih 116 zemaljskih dana, ali se taj interval menja od 105 do 129 dana zbog velikog stepena ekscentriciteta orbite. Najmanja udaljenost između Merkura i Zemlje je 77,3 miliona km, a to rastojanje neće biti manje od 80 miliona kilometara sve do 28.622 zemaljske godine. Sledeće najbliže rastojanje u odnosu na Zemlju, Merkur će ostvariti 2679. godine i tada će biti na rastojanju od 82,1 milion kilometara, odnosno na 82 miliona kilometara udaljenosti će biti 4487. godine. 1.  ()  2.   3.  Taj period njegovog retrogradnog kretanja gledano sa Zemlje može da traje između 8 i 15 dana.

Merkur veoma sporo rotira oko sopstvene ose. Dugo vremena se smatralo da je zbog plimnih sila sinhronizovan sa Suncem, odnosno da je potrebno isto vreme i za revoluciju i za rotaciju, pri čemu bi uvek bio okrenut ka Suncu istom stranom, baš kao što je uvek ista strana Meseca okrenuta ka Zemlji (rezonancija 1:1rezonancija 1:1). Međutim, tek su radarska osmatranja iz 1965. godine pokazala da je u rezonanciji 3:2. Okrene se tri puta oko svoje ose za vreme dva obilaska oko Sunca. Ova rezonancija je stabilna zahvaljujući velikoj ekscentričnosti Merkurove putanje, što posebno dolazi do izražaja u fazi perihela kada su solarne plimske sile najintenzivnije. Do prvobitnog, pogrešnog zaključka astronomi su došli posmatrajući ga uvek u najpovoljnijoj tački putanje, gde je uvek pokazivao istu stranu. Razlog tome je što se uvek u istoj tački svoje 3:2 rezonancije nalazi u najpovoljnijem položaju za posmatranje sa Zemlje. To znači da je jedan rotacioni period Merkura jednak polovini njegovog sinodičkog perioda u odnosu na Zemlju. Upravo zbog te rezonancije od 3:2, jedan solarni dan na Merkuru (vreme koje protekne između dva prolaska gama tačke kroz nebeski/mesni meridijan) traje oko 176 zemaljskih dana. Siderički dan (period rotacije) traje 58,7 zemaljskih dana.

Simulacije upućuju na zaključke da orbitalni ekscentricitet Merkura varira haotično od blizu 0 do više od 0,45 u poslednjih nekoliko miliona godina usled perturbacija koje izazivaju ostale planete Sunčevog sistema. Na osnovu nekih numeričkih simulacija izvesno je da će u budućnosti sekularna orbitalna rezonancija u ineterakciji sa Jupiterom dovesti do rasta ekscentriciteta orbite, i povećati šanse za eventualni sudar Merkura sa Venerom u narednih 5 milijardi godina na oko 1%.

Godine 1859. francuski matematičar i astronom Irben Levirje ustanovio je da spora precesiju merkurove orbite oko Sunca nije objašnjiva pomoću Njutnovih pravila klasične mehanike, odnosno nije posledica perturbacija tada poznatih planeta. Levirje je tada izneo teoriju o postojanju još jednog nebeskog tela (ili više njih manjih dimenzija) u području između Merkura i Sunca koji su prouzrokovali te perturberacije. Kako su astronomi na sličan način ustanovili postojanje Neptuna (na osnovu perturbacija koje je uzrokovao u orbiti Urana), Levirjeova teorija je smatrana kao jednim od mogućih rešenja. Hipotetičko nebesko telo koje je uzrokovalo perturbacije merkurove orbite nazvano je Vulkanom. Ipak postojanje tog nebeskog tela nikada nije dokazano.

Apsidna precesija Merkura ima vrednost od 5.600 lučnih sekundi (1,5556°), u odnosu na jedan vek na Zemlji, ili 574,10±0,65 lučnih sekundi po jednom zemaljskom veku. Prema pravilima klasične mehanike ta odstupanja su preračunata na 1,5436°. Pojavom Ajnštajnove Opšte teorije relativnosti pronađeno je objašnjenje za ova mala odstupanja. Na osnovu OTR-a utvrđeno je da su ta odstupanja svega 42,98 lučnih sekundi na svakih 100 godina. Slična odstupanja zabeležena su i kod drugih planeta — Venera 8,62; Zemlja 3,84; Mars 1,35 i asteroid 1566 Ikar sa 10,05 lučnih sekundi.

Prividna magnituda Merkura varira u vrednostima između -2,6 (što je nešto sjajnije u odnosu na najsjajniju zvezdu Sirijus) i +5,7 (što je u teorijskim granicama vidljivosti golim okom). Ekstremne vrednosti se javljaju kada je Merkur u blizini Sunca na horizontu. Upravo njegova blizina Suncu je i najveći problem kod posmatranja sa Zemlje, pošto je u najvećem delu dana zaklonjen sunčevim sjajem. Detaljnije proučavanje Merkura metodom posmatranja sa Zemlje moguće je jedino tokom svitanja i sumraka. Merkur je moguće posmatrati tokom potpunog pomračenja Sunca, kao što je slučaj sa mnogim drugim planetama i zvezdama.

Gledano sa Zemlje, Merkur kao i Venera i Mesec, prolazi kroz različite periode mena. U fazi punog i mladog Merkura nije vidljiv sa Zemlje jer se nalazi u konjunktivnim fazama. Kada je u fazi punog Merkura tada je, tehnički gledano najsjajniji, iako je u toj fazi na najvećoj udaljenosti od Zemlje (ali tu razliku anulira fenomen zvan Zeligerov efekat).

Parktična posmatranja Merkura sa Zemlje u fazi njegovog najvećeg sjaja (za vreme pune faze) su gotovo nemoguća zbog ekstremne blizine sunčevog diska. Najoptimalniji uslovi za posmatranje javljaju se u fazama prve i poslednje četvrti, iako je njegov sjaj u tim fazama znatno slabiji. Prva i poslednja faza poklapaju se sa najvećim elongacionim uglovima, kako na istoku tako i na zapadu (u odnosu na sunčev disk na nebu). U tim fazama Merkur se nalazi na ugaonom rastojanju od Sunca od 17,9° (u fazi perihela) do 27,8° (u fazi afela). Tokom najveće elongacije na zapadu Merkur je najsjajniji pre izlaska Sunca, odnosno neposredno posle zalaska Sunca u istočnoj fazi elongacije.

Najpovoljnije tačke na Zemlji za posmatranje Merkura nalaze se u tropskim i subtropskim područjima, pošto na tim geografskim širinama u određenom periodu godine ekliptika preseca horizont pod oštrim uglom. Najpovoljnija pozicija za posmatranje Merkura na tamnom nebu je kada se on nalazi pod uglom od 10° iznad horizonta. To se dešava kada se Merkur na horizontu nalazi gotovo vertikalno iznad Sunca za vreme njegove maksimalne elongacije u odnosu na Sunce od 28°, odnosno kada je Sunce na horizontu pod uglom od 18°.

Na umerenim geografskim širinama Merkur je mnogo vidljiviji sa južne, nego sa severne hemisfere. To se dešava zbog toga što su makismalne elongacije Merkura zapadno od sunčevog diska u periodu rane jeseni na južnoj hemisferi, dok su maksimalne istočne elongacije tokom kasne zime na istoj hemisferi. U oba navedena slučaja ugao Merkurove orbite i ekliptike je najveći, što mu omogućava pojavljivanje na noćnom nebu tih područja nekoliko sati pre izlaska Sunca, odnosno zadržavanje na istom do nekoliko sati po zalasku.

Najstariji zapisani podaci o Merkuru pronađeni su na glinenim pločicama Mul. Apin i veruje se da su nastali u drevnoj Asiriji negde u 14. veku pre nove ere. Planeta Merkur je na tim pločicama označavana piktogramom koji je transkribovan kao Udu.Idim.Gu\u4.Ud, što bi u bukvalnom prevodu imalo značenje „skačuća planeta“.  Prvi Vavilonski pisani podaci o ovom nebeskom telu datiraju iz 10. veka pre nove ere, i u njima se planeta Merkur označava imenom Nabu, odnosno imenom vrhovnog glasnika bogova u lokalnoj mitologiji.

Hesiodovi savremenici u antičkoj Grčkoj su ovu planetu poznavali pod imenima Στίλβων (stilvon — „blistavo“) i Ἑρμάων (ermaon). Nešto kasnije Merkur je u grčkim izvorima označav dvojnim imenom, kao Apolon kada se pojavljivao na nebu u svitanje i Hermes, kada je bio vidljiv u sumrak. Sve do 4. veka pre nove ere grčki astronomi su smatrali da je reč o dva zasebna nebeska tela, pa zbog toga i dva posebna imena. Kasnije je ovo nebesko telo označavano po bogu Hermesu (u novogrčkom jeziku etnonim Ἑρμής se izgovara kao Ermis). I u rimskoj astronomiji Merkur je ime dobio po glasniku lokalnih božanstava Merkuru (), upravo zbog činjenice da se ovo nebesko telo preko horizonta kreće brzinama mnogo većim nego ostale planete i zvezde. Astronomski simbol Merkura je stilizovana verzija Hermesovog kaduceja ☿.

Helenski astronom i matematičar Klaudije Ptolemej u svom kapitalnom Velikom zborniku astronomije pominjao je mogućnost prelaska manjih nebeskih dela preko sunčevog diska, ali nije pisao o njihovom postojanju.

U drevnoj Kini planeta Merkur je bila poznata pod imenom Čeng Sing () ili u približnom prevodu kao „jednosatna zvezda“ i u astronomskom smislu izjednačavao se geografskim pravcem severa i fazom vode u filozofiji pet elemenata vusinga. I danas u Kini, Koreji, Japanu i Vijetnamu planeta Merkur ima značenje „vodene planete“, što je u skladu sa drevnom filozofijom. U Hinduizmu Merkur se izjednačava sa božanstvom Budha, zaštitnikom trgovine i trgovaca kojem je posvećena svaka sreda. U germanskoj mitologiji izjednačavao se sa božanstvom Odinom (ili Vodenom). U majanskoj civilizaciji Merkur je predstavljan u liku 4 sove koje su bile glasnice zagrobnog sveta.

Drevna konekcija Merkura sa trećim danom u nedelji, sredom i danas je vidljiva u imenima za taj dan u mnogim savremenim romanskim jezicima — francuski mercredi, španski miércoles ili rumunski miercuri.

U drevnim indijskim astronomskim spisima Surja Sidanta iz 5. veka postoji i astronomski spis u kom se nalaze izračunate i dimenzije tada poznatih planeta, i gde je vrednost prečnika Merkura 4.841 km, što je za svega 41 km (greška manje od 1%) manje od stvarnog dijametra (4.880 km).

U srednjovekovnoj islamskoj astronomiji velika pažnja se posvećivala položaju planeta i njihovim kretanjima. Tako je Al-Andalužanski astronom Al Zarkali u 11. veku opisivao „geocentričnu“ orbitu Merkura kao ovalnu i ekscentričnu. Ibn Baddža je u 12. veku uočio postojanje „dve tamne mrlje na površini Sunca“, a njegova otkrića su poslužila kao osnova za istraživanja u drevnoj Maragskoj opservatoriji gde je vek kasnije persijski astronom Al Širazi povezao te „tamne mrlje“ sa putanjama Merkura i Venere. Jedan od vodećih astronoma i matematičara indijske Keralske škole matematike i astronomije Nilakanta Somajadži je 1501. izradio delimično heliocentrični planetarni model po kojem se Merkur okretao oko Sunca (do sličnih zapažanja došao je i Tiho Brahe sredinom 16. veka).

Posmatranje površine Merkura sa površine Zemlje je dosta limitirano, kako zbog blizine Sunca, tako i zbog činjenice da je Zemlji okrenuta uvek ista strana te planete. Prva teleskopska osmatranja Merkura vršio je početkom 17. veka italijanski matematičar i astronom Galileo Galilej. Iako je svojim teleskopom utvrdio određene mene Venere, Galilej nije uočio istu osobinu kod Merkura zbog skromnih tehničkih mogućnosti njegovog teleskopa. Francuski astronom Pjer Gasendi je bio prvi koji je putem teleskopa potvrdio prelazak Merkura preko površine sunčevog diska 1631. godine. Gasendi je do tih rezultata došao sledeći matematičke proračune koje je ranije napravio Johan Kepler. Godine 1639. Đovani Cupi je pomoću teleskopa utvrdio postojanje sličnih orbitalnih faza Merkura kao kod Venere i Meseca, a dokazao je i činjenicu da se Merkur okreće oko Sunca.

Engleski astronom i lekar Džon Bevis je 28. maja 1737. posmatrajući iz Griničke opservatorije zabeležio jedan veoma redak fenomen  Merkura i Venere koji se dešava jednom u nekoliko stotina godina. Sledeća okultacija Merkura Venerom desiće se tek 3. decembra 2133. godine.

Zbog blizine Sunca i velike brzine revolucije, proučavanje Merkura putem teleskopa sa Zemlje je znatno otežano i ograničeno, zbg čega je ova planeta još uvek jedna od najmanje poznatih i najslabije izučavanih, a često su bila prisutna i nerealna i pogrešna zapažanja. Tako je nemački astronom Johan Jeronimus Šreter posmatrajući površinu Merkura 1800. tvrdio da je na površini te planete uočio i do 20 km visoke planine, dok je Fridrih Besel koristeći Šreterove mape pogrešno izračunao period rotacije na 24 sata i nagib aksijalne ravni od 70°. Tokom 1880-ih godina Đovani Skjapareli je napravio prve tačnije mape planete, ujedno tvrdeći da su usled uticaja plimskih sila sa Sunca i rotacija i revolucija identične i da traju 88 dana (), te da je zbog istih Merkur uvek istom stranom okrenut ka Suncu (što je bilo pogrešno). Dalje radove na mapiranju površine Merkura nastavio je francuski astronom grčkog porekla Ežen Antoniadi, objavivši 1934. knjigu u kojoj su se nalazile i Skjaparelijeve mape, ali i njegova vlastita zapažanja. Najveći deo geoloških formacija na površini Merkura (registrovanih na osnovu različitog albeda) dobio je imena upravo na osnovu Antoniadijevih mapa.

U junu 1962. tim sovjetskih naučnika sa Instituta za radio inžinjering i elektroniku predvođen Vladimirom Koteljnikovim uspeo je da uhvati prvi radarski eho sa Merkura, čime je počela nova — radarska faza u istoriji proučavanja ove planete. Tri godine kasnije je američki tim istraživača uz pomoć 300 metara širokog radio teleskopa Aresibo utvrdio je rotacioni period Merkura od 59 dana. Kako je ranije bilo rašireno mišljenje da Merkur ima sinhronizovanu rotaciju, rezultati radio-istraživanja su predstavljali veliko iznenađenje. Merenja su takođe potvrdila da su vrednosti temperatura na „tamnom delu planete“ znatno više nego što se to ranije mislilo, što je dovelo do konačnog odbacivanja teorije sinhronizovane rotacije. Novi rezultati su objašnjavani eventualnim postojanjem jakih vetrova na površini Merkura koji su uticali na distribuciju toplote u tamnom delu planete.

Italijanski astronom Đuzepe Kolombo prvi je utvrdio odnos između rotacije i revolucije Merkura u rezonanciji 3:2, što je praktično potvrdila i sonda Mariner 10, čime su dokazane i Skjaparelijeve i Antonijadisove tvrdnje.

Posmatranja putem radio-teleskopa uz pomoć tehnologije interferometrije u mikrotalasnim dužinama omogućio je astronomima da eliminišu efekte sunčeve radijacije i da utvrde nove detalje o fizičkim i hemijskim karakteristikama površinskog sloja zemljišta Merkura do dubina od nekoliko metara.

najveći deo površine Merkura je mapiran uz pomoć teleskopa Aresibo (rezolucije 5 km), uključujući i zalihe vodenog leda u kraterima na polarnim predelima.

Istraživanje Merkura putem slanja svemirskih sondi u pravcu orbite ove planete predstavlja veliki tehnički izazov za inženjere, kako zbog blizine Suncu, tako i zbog velike orbitalne brzine od čak 48 km/sek, što je mnogo brže od orbitalne brzine Zemlje (30 km/sek). Tokom putovanja ka orbiti Merkura svaka od sondi mora da se tokom puta od preko 91 milion kilometara bori i sa snažnim gravitacionim silama Sunca koje sa svakim pređenim kilometrom ka Merkuru postaju sve intenzivnije. Svaka od letelica mora konstantno da povećava brzinu (Δv) da bi uspešno prešla iz jedne u drugu orbitu (Hohmanov transfer orbita).

Potencijalna energija oslobođena pomeranjem na dole sunčeve potencijalne jame prelazi u kinetičku energiju što zahteva novo veliko ubrzanje delta-ni. Da bi letelica bezbedno ušla u orbitu Merkura potrebno je da u potpunosti koristi raketne motore. Aerokočenje je neupotrebljivo zbog nepostojanja značajnije atmosfere. Za eventualno putovanje na Merkur potrebno je znatno više raketnog goriva nego što bi hipotetičkoj letelici trebalo da ostvari brzinu oslobađanja iz celog Sunčevog sistema (Merkur ima vrednosti druge kosmičke brzine od 4,3 km/sek). Samim tim ekspedicije ka Merkuru su veoma skupe i do sada su izvršene samo dve: Mariner 10 u periodu 1974/75. i MESSENGER.

Jeftinija alternativa motorima sa raketnim gorivom je verzija letelica sa solarnim jedrima koje bi tokom leta koristile energiju sunčevog zračenja.

Prva svemirska sonda koja je upućena ka orbiti Merkura bila je sonda Mariner 10 agencije NASA, koja je lansirana 3. novembra 1973. sa kosmodroma Kejp Kanaveral na Floridi. Mariner 10 je bio prvi satelit koji je koristio principe gravitacione praćke. Gravitaciona sila planete Venere iskorišćena je kako bi se efikasnije stiglo do orbite planete Merkur. Mariner 10 je takođe koristio pritisak sunčevog zračenja na solarnim panelima i velikoj paraboličnoj anteni da bi promenio visinu orbite. Ujedno bila je to i prva svemirska misija koja je istraživala dve planete (pored Merkura i Veneru). Sonda Mariner 10 je napravila prve krupne kadrove površine Merkura i složene strukture njegove površine. Sonda je oko Merkura imala 10 orbitalnih perioda i kako je svaki put bila okrenuta istoj strani planete napravljeni su detaljni snimci tek 45% površine planete.

Nepuna dva dana pre ulaska u orbitu Merkura, 27. marta 1974. godine, instrumenti na sondi su počeli da van svakih očekivanja beleže velike vrednosti ultraljubičastog zračenja. U početku se mislilo da je zračenje posledica postojanja prirodnog satelita u orbiti Merkura, da bi se kasnije pretpostavilo da to zračenje verovatno vodi poreklo iz sazvežđa Pehara.

Sonda Mariner 10 je tokom svoje misije tri puta letela veoma nisko u orbiti oko Merkura (najniža visina je bila na svega 327 km iznad površine planete). Već tokom prvog preleta instrumenti su registrovali postojanje jakog magnetnog polja koje je detaljnije proučeno tokom trećeg preleta. Tada je utvrđeno da je magnetno polje Merkura dosta slično onome oko Zemlje, i da štiti planetu od jakih solarnih vetrova.

Svega 8 dana po okončanju poslednjeg planiranog preleta 24. marta 1975. godine nestalo je goriva koje je pokretalo letelicu i bilo je nemoguće održavati letelicu u precizno definisanoj orbiti, te je u tom trenutku letelici poslata komanda da isključi svoj signal i prestane sa slanjem podataka ka Zemlji. Pretpostavlja se da je sonda Mariner 10 ostala u orbiti oko Sunca i da svakih nekoliko meseci prolazi u blizini Merkura. Pretpostavlja se i da je većina uređaja na njoj uništena usled delovanja sunčevog zračenja.

Druga istraživačka sonda ka Merkuru pod imenom MESSENGER (u prevodu sa engleskog glasnik) lansirana je 3. avgusta 2004. godine sa kosmodroma Kejp Kanaveral na Floridi. Cela misija je organizovana pod pokroviteljstvo Američke svemirske agencije, uz tehničku pomoć  iz Hauarda u Merilendu, a sam proces lansiranja obavljen je uz pomoć raketnog nosača Delta II.

Osnovni zadatak misije je da iz orbite Merkura vrši snimanja i merenja fizičkih i hemijskih karakteristika planete u 6 osnovnih zadataka: proučavanje geološke istorije planete i uzroke visoke gustine, strukture jezgra, poreklo magnetnog polja, postojanje vodenog leda na polovima i karakteristike egzosfere (prevashodno se bazirajući na njen nastanak). Sonda je opremljena moćnim spektrometrima čiji je cilj detaljnije proučavanje sastava i gustine kore, te magnetometrima koji precizno mere brzine naelektrisanih čestica u magnetnom polju. Kamere visoke rezolucije omogućile su detaljno snimanje površine planete.

Nakon lansiranja sonda je oko godinu dana provela u orbiti oko Zemlje koju je konačno napustila 12. decembra 2005. godine zaputivši se u pravcu Venerine orbite. Boravak u zemljinoj orbiti iskorišćen je ujedno i za testiranje mernih uređaja na sondi i za probna snimanja. U orbitu oko Venere sonda je ušla u oktobru 2006. godine, a tokom juna 2007. napravila je drugi prelet oko ove planete, da bi potom krenula ka orbiti Merkura. U Merkurovu orbitu sonda je prvi put ušla 14. januara 2008. (a potom i 6. oktobra iste godine i 29. septembra 2009. godine koristeći gravitacioni manevar). Potom je sonda započela jednogodišnje orbitalno snimanje površine planete koje je započelo 18. marta 2011. godine, a prvi snimci površine planete napravljeni su već 29. marta. Prva faza snimanja završena je do sredine marta 2012. prikupljanjem oko 100.000 snimaka. Konačno snimanje celokupne površine planete okončano je tokom marta 2013. Planirano je da sledeća istraživačka misija bude okončana do marta 2015. godine.

Tokom boravka u orbiti oko Merkura, merni instrumenti sonde MESSENGER utvrdili su postojanje vodene pare u egzosferi, kao i postojanje vodenog leda na severnom polu planete.




#Article 81: Johann Sebastian Bach (3351 words)


Johann Sebastian Bach (fonetski: Johan Sebastijan Bah;  21. mart 1685 - 28. juli 1750) je bio njemački kompozitor. Svirao je orgulje, čembalo, violu, i violinu, a njegova crkvena i sekularna djela za hor, orkestar i solo instrumente okupila su sve periode baroka i dovela ga do njegove ​​najveċe zrelosti.
Iako on sam nije uveo nove muzičke oblike, obogatio je preovladavajuċi njemački stil s robusnom kontrapunktnom tehnikom, kontrolom harmonije i organizacijom muzičkih motiva bez premca, kao i usvajanjem ritmova, oblika i tekstura iz inostranstva, posebno onih iz Italije i Francuske.
Bachove orguljaške sposobnosti su bile visoko poštovane u cijeloj Evropi za vrijeme njegovog života, iako on nije bio široko priznat kao veliki kompozitor sve do oživljavanja interesa i nastupa s njegovom muzikom u prvoj polovini 19. vijeka.
Njegova djela, poštovana zbog intelektualne dubine, tehničke zahtjevnosti i umjetničke ljepote, su bila nadahnuće gotovo svim kompozitorima evropske tradicije, od Mozarta do Schönberga.
Uopšteno, Bach se danas smatra vrhunskim kompozitorom baroknog razdoblja i jednim od najvećih kompozitora svih vremena.

Mladi Bach je izgubio roditelje već u devetoj godini života. Nakon smrti oca, Bach se seli kod svog starijeg brata Johanna Christopha Bacha, crkvenog orguljaša u Ohrdrufu u Njemačkoj koji je bio učenik Pachelbela. Dok je živio u kući svog četrnaest godina starijeg brata, Bach nastavlja sa učenjem i tu stiče osnove svog buduċeg zanimanja. U Ohrdrufu posjećuje licej te stiče visoko obrazovanje u oblastima filozofije i teologije. Upoznaje se također sa metodama izrade i popravki orgulja. Orgulje u Ohrdrufskoj crkvi je trebalo održavati i popravljati i Bach često biva poslan da obavlja ovaj posao. Crkvene orgulje su u tom dobu najsloženiji uređaj u evropskom gradu. Ovo iskustvo poznavanja orgulja je bilo jedinstveno i Bach je bez problema mogao razgovarati sa graditeljima i sviračima orgulja. Godine 1700. dobija stipendiju da pohađa školu sv. Mihael u Lüneburgu gdje dolazi u dodir sa ozbiljnom muzičkom kulturom. Ovo ċe biti od odlučujuċe važnosti za njegov buduċi razvoj, jer je u horu ove škole upoznao neka od najboljih muzičkih djela iz tadašnjeg baroknog razdoblja. 

Georg Böhm jedan od najpriznatijih orguljaša u Njemačkoj je svirao u jednoj crkvi u Lüneburgu. Utisak koji je na Bacha ostavio ovaj sjajni muzičar biċe od trajne važnosti, a zahvaljujuċi njemu Bach ċe početi sa istraživanjem muzičkih moguċnosti tog vremena.
Lüneburg je bio blizu Hamburga i Cellea gdje je mladi Bach mogao prisustvovati uspjesima njemačke opere i diviti se orguljaškom sviranju Reinkena. Godine 1703. 18-godišnji Bach je postavljen za dvorskog violinistu u privatnom orkestru princa Johanna Ernsta, brata vladajuċeg kneza od Weimara. Zatim je kasnije iste godine dobio bolji posao orguljaša u novoj crkvi u Arnstadtu. Ali ovaj gradiċ nije zadovoljio muzičke apetite radoznalog Bacha. Sjeċanja na Lüneburg i njegova raznovrsna muzička iskustva navela su ga da potraži najveċeg maestra muzike u sjevernoj Njemačkoj. Bach odlučuje da posjeti Lübeck da čuje Buxtehudea. Iskustvo susreta i slušanje ovog velikog muzičara je imalo veliki uticaj na buduċnost mladog muzičara, jer bez Buxtehudea veliki Bach bi bio nezamisliv. Mladi Bach je u starom orguljašu pronašao virtuoznog umjetnika sa izuzetnim ličnim osobinama i bogatog idejama. Njegovo virtuozno i romantikom obojeno sviranje je ostavilo neizbrisiv trag na stil Johanna Sebastiana Bacha. 
Zbog njegove vještine, uskoro mu biva ponuđen bolji posao. Godine 1707. prihvata poziv da bude orguljaš u crkvi sv. Blasiusa u Mühlhausenu.
Ubrzo nakon prelaska u ovaj grad ženi se sa svojom rodicom Marijom Barbarom. Posjetioci crkvene službe u ovom gradu su veċinom bili protiv muzike za vrijeme molitve, što Bach nije mogao podnijeti. Tu ostaje manje od godinu dana. 
Neka od najranijih muzičkih djela napisana su u ovo vrijeme, ali veliki broj njih su danas izgubljena.

Još uvijek nezadovoljan sa poslom, 1708. godine prihvata novi posao kao dvorski orguljaš i koncertni majstor u Weimaru kod kneza Wilhelma Ernsta. Ovdje mu je pružena mogućnost, ne samo da svira orgulje nego da komponuje i svira raznovrsniji program koncertne muzike sa vojvodskim ansamblom. Muzički život u ovom gradu dovodi Bacha u dodir sa sa italijanskom kamernom i koncertnom muzikom koja je bila veoma popularna na dvoru. Tu on otkriva muziku koju nije čuo prije. Neobično je da ga crkvena sonata nije nije toliko interesovala kao kamerna sonata i concerto u svom konačnom obliku kreiranom od strane Vivaldija. U početku nije pokušavao da stvori vlastita djela nego je samo okušavao svoj talent obrađujuċi brojna concerta od Vivaldija i drugih kompozitora tog vremena ( Frescobaldi, Legrenzi, Arcangelo Corelli, Tomaso Albinoni...itd.). Tokom svojih weimarskih muzičkih istraživanja Bach je imao pomoċ od strane svog rođaka i kolege opštinskog orguljaša Johanna Gottfrieda Walthera. Ovaj vrlo vješti muzičar zadivio je Bacha sa svojim izuzetnim poznavanjem polifonije. Ovaj malo poznati, ali izuzetan muzičar imao je uticaja pri stvaranju takvih djela poput Umjetnost fuge i ostalih najvažnijih polifonijskih djela komponovanih od strane zrelog Bacha. U devet godina boravka u Weimaru Bach komponuje veċinu svojih važnih orguljaških djela. Tu također komponuje brojne kantate, a veċina njih je za solo glas sa orkestrom. U ovom razdoblju nastaju djela kontrapunktalne muzike, od kojih je najpoznatiji Dobro uštimani klavir, djelo koje se sastoji od 48 preludija i fuga, po dva za svaki dur i mol. Osim monumentalnosti samih kompozicija, po prvi put su na ovaj način upotrijebljeni svi muzički tonaliteti, a djelo je, kako sam naslov kaže, bilo izvodivo isključivo na precizno podešenom instrumentu. 
Bachova slava se širi, a poštovaoci su dolazili da čuju njegovo sviranje na orguljama ne samo iz njegove Tiringije, nego iz svih dijelova Njemačke. Svoj legendarni ugled uživao je najviše zahvaljujući svojim muzičkim improvizacijama.
Također u Weimaru nastaje Orgelbüchlein - mala knjiga kompozicija za orgulje namijenjena njegovom najstarijem sinu Wilhelmu Friedemannu. To su bile uglavnom tradicionalne luteranske himne, koje Bach harmonizuje i priređuje na način koristan učenicima. Ovo nedovršeno djelo predstavlja dvije važne teme iz Bachove zbirke: Prvo, njegovu posvetu učenju i drugo njegovu sklonost luteranskim himnama kao izvoru nadahnuća. Bachova posveta učenju je naročito značajna. Rijetki su bili slučajevi u Bachovom životu kada nije imao učenika na obuci, a uvijek je bilo učenika u njegovoj kući, poput Johanna Friedricha Agricola.

Nezadovoljan tretmanom i osjećajući povećavanje političke napetosti na dvoru u Weimaru, Bach ponovo počinje da traži posao u skladu sa njegovim muzičkim interesima. 
Godine 1717. preuzima novi posao kao dirigent i prelazi u Köthen gdje vodi dvorsku kapelu kneza Leopolda od Anhalt-Köthena, koji je i sam bio muzičar. Tu je dirigovao orkestrom od 18 muzičara koji su svirali kamernu muziku u nedostatku operske trupe. Većina kompozicija iz ovog razdoblja su svjetovnog karaktera kao Brandenburški koncerti (BWV 1046–1051), Svita za violončelo, sonate i partiture za violinu, te orkestralne svite.
Za vrijeme boravka u Köthenu komponuje neka važnija djela za klavijaturu uključujući prvi dio Dobro uštimanog klavira. Život u ovom gradu predstavlja jedno od najsretnijih perioda u životu Bacha, mada se završava tragično smrću njegove mlade žene Marije Barbare 1720.

Godine 1723. Bach prelazi u Leipzig, gdje biva imenovan kantorom i gradskim muzičkim direktorom u crkvama sv. Tome i sv. Nikole. To je za Bacha bio prvi posao za vladu u njegovoj karijeri kojim je uglavnom vršio usluge plemstvu. Ovaj zadnji posao, koji je radio 27 godina, sve do svoje smrti, doveo ga je u kontakt s političkim mahinacijama svog poslodavca, opštinskog savjeta Leipziga. Da bi uopšte dobio ovaj posao Bach je morao pristati na brojne ustupke vezane za njegov posao. Iako se čini da niko u opštinskom vijeću nije sumnjao u muzički genije Johanna sebastiana Bacha, ipak je bilo stalne napetosti između njega koji je sebe smatrao vođom crkvene muzike u gradu, i gradskih vlasti koji su ga vidjeli samo kao učitelja i željeli su smanjiti naglasak na izvođenje muzike kako u školi tako i u crkvama. Vijeće nikada nije ispoštovalo obećanje o plati od 1.000 zlatnih talira godišnje, iako su pružili Bachu i njegovoj porodici manje novčane prihode i dobar stan na jednom kraju školske zgrade. Posao je zahtijevao ne samo da uči učenike škole sv. Tome pjevanju, nego da i svake sedmice komponuje kantatu, koja bi se izvodila nedjeljom. Ovaj zahtjevan raspored, po kojem je u suštini svake sedmice trebao napisati muziku u trajanju od jednog sata (a povrh toga izvršiti svoje obaveze prema školi), rezultirao je nekim od njegovih najboljih kompozicija. Većine kantata iz ovog doba razjašnjavaju nedjeljna čitanja iz biblije za sedmicu tokom koje su bile napisane. 
.
Za važnije vjerske praznike, kao što su Božić, Veliki petak, ili Uskrs, Bach je pisao naročito nadarene kantate, kao npr. Magnificat za Božić, Muka po Mateju za Veliki petak itd. Izvođenje ovih kompozicija često je zahtijevalo učestvovanje velikog broja muzičara u orkestru.

Bach je 1707. godine oženio svoju drugu rodicu, Mariu Barbaru Bach. Imali su 7 djece, od čega je 4 doživjelo odraslu dob. Umrla je iznenada 7. jula 1720. godine dok je Bach putovao sa knezom Leopoldom.

Dok je živio u Köthenu, Bach ženi mladu sopranisticu Annu Magdalenu Wilcke. Unatoč starosnoj razlici od 17. godina, imali su sretan brak. Anna je podržavala Bachovo komponovanje dok on pomaže Anni sa njenim pjevanjem. Imali su trinaestoro djece.

Bachova djeca su bila muzički nadarena. Njegovi sinovi Wilhelm Friedemann Bach, Gottfried Heinrich Bach, Johann Christoph Friedrich Bach, Johann Christian Bach i Carl Philipp Emanuel Bach postaju istaknuti muzičari. Od njih, Carl Philipp Emanuel Bach postaje najpoznatiji. Uprkos preprekama koje su stajale na putu ženama koje su htjele imati profesionalne karijere, sve Bachove kćeri su vjerovatno pjevale, i možda čak i svirale, u ansamblima njihovog oca. Jedina udata Bachova kćer je Elisabeth Juliana Friederica, čiji je muž bio Bachov učenik Johann Christoph Altnikol. Većina Bachove muzike koja je sačuvana do danas je sačuvana zahvaljujući njegovoj djeci, koji su sačuvali mnogo toga što je C. Ph. E. Bach nazvao stari Bach arhi poslje smrti njihovog oca.

U vrijeme kad je Händel osvajao novu publiku sa svojim oratorijima Bach odustaje od neprestane borbe za svoje umjetničke principe. Zbog toga se povlači u sigurni krug svoje porodice. U zadnjoj deceniji svog života veliki kompozitor uživa u muzičkim sposobnostima svojih sinova. Bach je također bio u kontaktu sa mnogim muzičarima iz cijele Njemačke. Često ga posjećuje Georg Philipp Telemann, koji je bio kum C. Ph. E. Bachu. Međutim, Bach i Georg Friedrich Händel, koji su rođeni iste godine, nikada se nisu susreli.

Nastupi na svadbama i pogrebima pruža dodatni prihod za muzičke grupe iz Leipziga, što je vjerovatno bilo za ovu namjenu, a ne za školsku obuku, kad je napisao najmanje šest moteta, uglavnom za dvostruki hor. U sklopu svojih redovnih crkvenih obaveza, izvodio je motete tzv. Venecijanske škole i iz Njemačke od Heinricha Schütza, koji su služili kao uzori za njegove motete.
Bach je tokom 1720ih, komponujući kantate, prikupio ogroman repertoar sakralne muzike za dvije crkve u Leipzigu. Kasnije mu se pruža mogućnost da se posveti svjetovnoj, vokalnoj, i instrumentalnoj muzici. U martu 1729. preuzeo je mjesto direktora u Collegium Musicumu, ansambla za izvođenje sekularne muzike koji je započeo 1701. njegov stari prijatelj, kompozitor Georg Philipp Telemann. Mnogi radovi iz 1730ih i 1740ih nastali su u saradnji s Collegium musicumom iz Leipziga, ali neki su bili sve više introspektivna i apstraktna remek djela koja predstavljaju vrhunac Bachove umjetnosti. Ovi obrazovni radovi počinju sa četiri zbirke njegovih Klavirskih vježbi njem.: (Clavierübung) BWV 552, 669-689, 802-805, 825-831, 971, 988. Ova zbirka djela za klavijaturu napisana su da nadahnu orguljaše i ljubitelje muzike te sadrže 6 Partitura za klavir (Vol. I), Italijanski koncert, Francusku uvertiru (Vol. II), i Goldberg varijacije (Vol. IV).

Tokom ovog perioda, komponovao je Kyrie i Gloria za Misu u B-molu, te je 1733. je predstavio rukopis kralju Poljske, velikom knezu Litvanije i elektoru Saksonije, Augustu III. sa ovim djelom uspijeva da ubijedi monarha da ga imenuje za dvorskog kompozitora. Kasnije je proširio ovo djelo u punu misu, dodavanjem Credo, Sanctus i Agnus Dei stavaka.
Godine 1747. okom susreta s kraljem Pruske Fridrikom II. u Potsdamu, kralj zadaje muzički izazov, temu koja je Bachu trebala poslužiti kao temelj za šesteroglasnu fugu. Rezultat je bila Muzička ponuda (njemački Das Musikalische Opfer) koja je sadržavala niz fuga i kanona na zadanu kraljevsku temu. Bach je kasnije komponovao i 18 složenih fuga i kanona zasnovanih na jednostavnoj muzičkoj temi. Ove kompozicije, poznate kao Umjetnost fuge (njem.: Die Kunst der Fuge) su napisane ranije, ali su objavljene tek nakon Bachove smrti.

Muzički stil Johanna Sebastiana Bacha je nastao iz njegove izvanredne vještine izuma u kontrapunktu, kontrole muzičkih motiva, njegovog smisla za improvizaciju na klavijaturi, njegovoj izloženosti muzici iz Italije, Francuske, južne i sjeverne Njemačke, i njegovoj velikoj odanosti luteranskoj liturgiji.
Njegov pristup muzičarima, muzičkim djelima i muzičkim instrumentima već u njegovim ranim godinama, u kombinaciji sa njegovim sve izraženijim talentom za pisanje čvrsto satkane muzike snažnog zvuka, dovela je do toga da razvije poseban, energičan muzički stil u koji su bili ubrizgavani strani uticaji u unaprijeđeni oblik već postojećeg Njemačkog muzičkog jezika. 

Muzičko stvaralaštvo do ranih 20-ih godina njegovog života pokazuje veću vještinu u velikoj organizaciji muzičkih ideja, kao i unaprijeđenje modela improvizacije preludija i kontrapunkta ograničene složenosti pod uticajem Buxtehudea. Razdoblje između 1713-1714, kada je veliki repertoar italijanske muzike postao dostupan weimarskom dvorskom orkestru, bila je prekretnica. Iz ovog vremena pa nadalje, on je usvojio u svoj stil Italijanski dramatski početak u muzičkim djelima, jasnih melodijskih obrisa, oštrih obrisa njihovih bas linija, veće motoričke i ritmičke jasnoće, jedinstvenog tretmana muzičkih motiva, i jasnije izražene šeme za modulaciju. 

Duboko poznavanje i interes Bacha za liturgiju doveli su do razvoja složenog odnosa između njegove muzike i jezičkog teksta. Ovo je očigledno od najmanjih do najvećih nivoa njegove kompozicijske tehnike. Na najmanjoj razini, mnogi od njegovih sakralnih djela sadrže kratke motive koji, po povratnoj asocijaciji se mogu smatrati slikovnim simbolizmom i izražavanjem liturgijskih koncepata. Na primjer, skok za oktavu, obično u bas liniji, predstavlja odnos između neba i zemlje, a spore ponavljajuće note u bas liniji u prvom stavku kantate Gottes ist die Zeit allerbeste Zeit, BWV 106 opisuju Isusove muke dok je bio prisiljen vući krst od grada do mjesta raspeća.

Na najvećem nivou, strukture velikih razmjera u nekim od njegovih sakralnih pjevačkih djela je dokaz suptilnog razrađivanja i planiranja. Tako na primjer, ukupni oblik u djelu Muke po Mateju prikazuje liturgijski i dramatski tok Uskršnje priče na brojnim razinama istovremeno, preko teksta, muzičkih ključeva, instrumentalnih i pjevačkih varijacija koji se koriste u stavcima Ascension Oratorio Lobet Gott in seinen Reichen, BWV 11 može se napraviti oblik koji je sličan krstu.

Osim ove specifične muzičke karakteristike koja proizilazi iz bachove vjerske pripadnosti je činjenica da je on bio u stanju proizvesti muziku za publiku koja je bila ozbiljno posvećena redovnoj molitvi, za koju je usredsređena gustina i složenost bila prihvatljiva. 
Njegova prirodna sklonost je bila da obnavlja postojeće muzičke oblike, ne odbacujući ih u potrazi za dramatičnijim muzičkim inovacijama. Prema većini kritičara i historičara inventivni genij Bacha je bio gotovo u potpunosti usmjeren ka radu u okviru muzičkih struktura koje je naslijedio.
Bachov unutrašnji lični nagon kako bi prikazao njegova muzička dostignuća bio je očigledan na više načina. Najočitija je bila njegova uspješna težnja da postane vodeći virtuoso i improvizator tog vremena na orguljama. Muzika za klavijaturu zauzima središnje mjesto u njegovom stvaralaštvu kroz cijeli njegov život, a bio je pionir u uzdizanju klavijature u solo instrument iz continuo muzičke kombinacije (bas i harpsikord). To je vidljivo u njegovim brojnim koncertima za harpsikord u stavcima za kamernu muziku sa solom za klavijaturu (tzv. obbligato za harpsikord), gdje je i sam Bach vjerovatno svirao solo dionicu. Mnogi od njegovih preludija za klavijaturu su bila osnova za slobodnu improvizacijsku virtuoznost u njemačkoj tradiciji, iako je njihova unutrašnja organizacija postajala sve uvjerljivija kako je Bach sazrijevao. Virtuoznost je ključni element u drugim muzičkim oblicima, kao što su fuga stavak iz brandenburškog koncerta br. 4, u kojoj je sam Bach možda bio prvi koji je svirao brze violinske solo prelaze. Drugi primjer je fuga za orgulje iz BWV 548, kasno muzičko djelo iz Leipziga, u kojem su virtuozni prelazi preslikani na tzv. italijanski solo - tutti (ital. tutti - svi) naizmjenično se izmjenjujući unutar razvoja same fuge.

Slično njegovoj omiljenoj ulozi muzičkog učitelja, bila je i njegova namjera da obuhvati čitave muzičke žanrove proizvodeći zbirke stavaka kojima se temeljito istražuje niz umjetničkih i tehničkih mogućnosti svojstvenim tim žanrovima. Najpoznatiji primjeri su dvije knjige iz Dobro uštimanog klavira, od kojih svaki predstavlja preludij i fugu u svakom durskom i molskom ključu, u kojoj su prikazane razne tehnike iz kontrapunkta i fuge. U engleskim i francuskim svitama kao i partitama, sva djela iz Köthen perioda, sistematski istražuju niz ritmova kao i povisilice i snizilice na klavijaturi. Ovaj poriv da istražuje muzičke strukture je očigledan kroz cijeli njegov život: Goldberg varijacije ( ? 1746 ), uključuju niz kanona pri povećanim muzičkim intervalima (unison, drugi stepen , treći stepen, itd. ), i Umjetnost fuge iz 1749. godine može se smatrati zbirkom za učenje tehnika sviranja fuge. 

Pred kraj njegovog života i nakon smrti, Bachov ugled kao kompozitor je u opadanju: smatralo se je da su njegova djela staromodna u usporedbi sa nadolazećim klasičnim stilom. Međutim, nije bio zaboravljen. Bach je više bio upamćen kao svirač i učitelj i otac kompozitora Johanna Christiana Bacha i Carla Philippa Emanuela Bacha. 
U ovom periodu, njegove najcijenjenije kompozicije su njegova djela za klavijaturu. Mnogi su još uvijek bili svjesni njegove vještine s klavijaturom, posebno Mozart Chopin i Beethoven. Predanje glasi da je Mozart, u posjeti Tomasschule u Leipzigu nakon slušanja Bachovog moteta BWV 225 izjavio: . Beethoven je također bio ljubitelj muzike ovog kompozitora i smatrao je da je Bach Izvorni otac harmonije.

Preporod ugleda J. S. Bacha u široj javnosti dijelom biva ponukan životopisom Johanna Nikolausa Forkela iz 1802. godine. Johann Wolfgang von Goethe je upoznao Bachova dijela relativno kasno u životu, slušajući nekoliko izvođenja djela za klavijaturi i hor 1814. i 1815. godine. U pismu iz 1827. godine Goethe je poredio slušanje Bachove muzike sa slušanjem vječne harmonije u razgovoru sa sobom. 
Ipak, Felix Mendelssohn Bartholdy je uradio najviše na obnovi ugleda ovog kompozitora sa izvođenjem Muke po Mateju 1829. godine u Berlinu. Hegel, koji je prisustvovao koncertu, nazvao je Bacha, velikim, istinskim Protestantom, robusnim i istinskim genijem kojeg smo tek nedavno naučili da opet cijenimo u punoj vrijednosti. Mendelsohnovo potpomaganje Bacha i rast kompozitorovog ugleda nastavljen je i u narednim godinama. Bach Gesellschaft (Bachovo udruženje) se osniva 1850. godine za promovisanje njegovih djela i u sljedećih pola vijeka udruženje objavljuje sveobuhvatno izdanje kompozicija Johanna Sebastiana Bacha.

Nakon toga ugled ovog kompozitora ostaje vrlo visok, a tokom 20. vijeka proces priznanja muzičke i pedagoške vrijednosti nekih Bachovih dijela je nastavljen. 
Možda najzapaženija je predstavljanje Svita za violončelo od strane Pabla Casalsa. 
Još jedan uočljiv razvoj u predstavljanju muzike Bacha je sve češće autentično izvođenje muzike sa muzičkim instrumentima iz razdoblja kompozitorovog života. Cilj je bio što je moguće više pokušati predstaviti muziku onako kako ju je kompozitor zamislio. Primjeri uključuju sviranje muzičkih djela na harpsikordu umjesto na modernom klaviru i upotreba malih horova ili solo glasova umjesto više pjevača što je bila izvođačka odlika iz 19. i početka 20. vijeka. Bachov doprinos muzici, ili kako je njegov učenik Lorenz Christoph Mizler rekao muzička nauka, često se poredi s genijima poput Williama Shakespearea u književnosti i Isaaca Newtona u fizici.
Neki kompozitori su odali počast Bachu postavljanjem njegovog imena u muzičke note (B-sniženo, A, C, B, B se u njemačkim muzičkim tekstovima čita kao H, dok je B-sniženo samo B ) ili pomoću kontrapunktnih varijacija. Franz Liszt je napisao uvod i fugu na ovaj tzv. BACH motiv u oblicima za orgulje i klavir).
Kasniji kompozitori su koristili ovaj BACH motiv kao sekularno odavanje počasti samom kompozitoru. Primjeri su beethovenove Diabelli Varijacije, Preludiji i Fuge DmitrijaŠostakoviča, Preludij, ariozo i Fughetta na ime BACH od Arthura Honeggera, a Sonata za violončelo u E-duru Johannesa Brahms, čije finale se temelji na Temama iz umjetnosti fuge u cjelini.
Još jedno djelo koje je bilo pod velikim uticajem Bacha je Bachianas Brasileiras (Bach na brazilski način) od Heitor Villa-Lobosa.

Djela Johanna Sebastiana Bacha su uvedena pod BWV brojevima. BWV je skraćenica za Bach Werke Verzeichnis. Katalog, objavljen 1950. godine, je sastavio Wolfgang Schmieder i BWV sistem se ponekad zove Schmiederov sistem. Staromodni sistem upotrebljava S umjesto BWV za Schmieder.

Ovaj katalog je organizovan tematski a ne hronološki:

Tokom sastavljanja sistema, Schmieder je upotrebljavao Bach Gesellschaft Ausgabe, sveobuhvatno izdanje kompozitorovih djela napravljeno između 1850. i 1905. godine.




#Article 82: Aristotel (1729 words)


Aristotel (grč. ) (384. pne.-322. pne.) bio je najsvestraniji i najučeniji grčki filozof koji se smatra jednim od najuticajnijih ličnosti antike.

Aristotel je bio Grčki filozof i naučnik koji je rođen makedonskom gradu Stagira, Halkidiki, na severnoj periferiji klasične Grčke. Njegov otac, Nicomachus, je umro kad je Aristotel bio dete, nakon čega je Proxenus od Atarneusa postao njegov startelj. U svojoj osamnaestoj godini, pošao je na Platonovu akademiju u Atini i ostao je tamo do svoje tridest sedme godine (c. 347 BC). Njegovi rukopisi pokrivaju mnoge teme – uključujući fiziku, biologiju, zoologiju, metafiziku, logiku, etiku, estetiku, poetiku, pozorište, muziku, retoriku, lingvistiku, politiku i vladu – i čine prvi sveobuhvatni sistem zapadne filozofije. Ukratko nakon Platoeve smrti, Aristotel je napustio Atinu i, na zahtev Filipa Makedonskog, podučavao je Aleksandara Velikog počevši od 343 p.n.e. Prema pisanju Encyclopædia Britannica, Aristotel je bio prvi istinski naučnik u istoriji ... [i] svaki naučnik mu duguje.

Podučavanje Aleksandra Velikog je pružilo Aristotelu mnoge mogućnosti i obilje materijala. On je osnovao biblioteku u Liceju koja je pomagala u produkciji mnogih od njegovih stotina knjiga. Činjenica da je Aristotel bio Platonov učenik doprinela je njegovom ranom gledištu platonizma, međutim nakon Platonove smrti, Aristotel je uronio u empirijska izučavanja i udaljio se od platonizma u korist empirizma. On je verovao da su svi ljudski koncepti i svo njihovo znanje ultimativno bazirani na percepciji. Aristotelov pogled na prirodne nauke predstavlja podlogu u osnovi mnogih njegovih radova.

Aristotelovi pogledi na fizičke nauke temeljno su oblikovali gledište srednjovekovnih učenjaka. Njegov uticaj doseže do renesanse i nije bio sistematski zamenjen do prosvjetiteljstva i teorija kao što je klasična mehanika. Neka od Aristotelovih zooloških opažanja, kao što je hectocotyl (reproduktivna) ruka oktopusa, nisu potvrđena, niti osporena do 19. veka. Njegovi radovi sadrže najraniju poznatu studiju logike, koja je inkorporirana u kasnom 19. veku u modernu formalnu logiku.

Aristotel se rodio 384. godine pne. u Stagiri na poluostrvu Halkidici. Njegov otac Nikomah bio je dvorski lekar makedonskoga kralja Aminte III. Neko vreme živeo je Aristotel na kraljevskom dvoru u Peli, a nakon očeve smrti u Stagiri. Godine 368-367. pne. došao je kao sedamnaestogodišnji mladić u Atinu, gde je stupio u Akademiju i ostao Platonov učenik punih dvadeset godina, tj. do smrti Platonove. U Akademiji je stekao temeljito poznavanje ne samo Sokratove i Platonove filozofske misli već i cele presokratovske filozofije. Njegov dugogodišnji boravak u Akademiji bio je ispunjen vrlo intenzivnim stvaralačkim radom. Prilično rano stekao je u Akademiji veliki ugled, pa je i sam postao učiteljem. Prema nekim vestima može se zaključiti da se nije u svim pitanjima slagao sa svojim učiteljem Platonom. Ipak među njima nije bilo ozbiljnijih razmirica ako se može suditi po Aristotelovim rečima u krasnoj elegiji Eudemu, gde kaže za Platona da je čovjek kojega zli ne smeju hvaliti, jer je svojim životom i učenjem prvi i jedini dokazao da čovek istovremeno postaje dobar i srećan.

Nakon Platonove smrti odlazi Aristotel s prijateljem Ksenokratom u grad As u Troadi k Hermiji koji je bio tiranin gradova Asa i Atarneja. S Hermijiom se sprijateljio već u Akademiji, ali je to prijateljstvo još jače učvrstio oženivši se njegovom rođakom Pitijavom. Nakon trogodišnjeg boravka kod Hermije odlazi Aristotel u Mitilenu na Lezbosu, odakle ga je 342. pne. pozvao makedonski kralj Filip II za vaspitača i učitelja sinu Aleksandru. U makedonskoj prestonici Peli predavao je Aleksandru političke i filozofske nauke. Njegov učiteljski rad prekinut je kad je Aleksandar stupio na presto. Aristotel se vraća u Stagiru, a odande se s mlađim prijateljem Teofrastom vratio u Atinu 335. pne., gde je osnovao svoju školu u Likeju, gimnaziji posvećenoj Apolonu Likeju. Učenici su se prozvali peripatetici () ili po tome što je Aristotel poučavao šetajući, ili pak po vrtu () u kojem je učio svoje učnike.

Arislotelova škola stekla je brzo veliki glas i prestigla Akademiju. Dvanaestegošnji Aristotelov učiteljski rad u Likeju vrhunac je njegova filozofskog razvitka. To je vreme njegove pune zrelosti i samostalnosti, kada je napisao gotovo sva svoja glavna dela.

Nakon Aleksandrove smrti pojačala se u Atini borba protiv makedonske prevlasti. Aristotelu kao prijatelju makedonske kraljevske kuće i Antipatra, Aleksandrova namesnika, nije boravak u Atini bio više siguran. Priča se da je bio i optužen za bezbožništvo, ali se povukao u Halkidu na Eubeji, gde je 322. pne., iste godine kad i Demosten, umro od bolesti želuca. Ostavio je kćerku Pitijadu od prve žene Pitijade i sina Nikomaha od druge žene Herpilide koja je bila iz Stagire.

Dela: Organon (sakupljeni Aristotelovi logicki spisi), Poetika (O pesnickoj umetnosti), Retorika, Nikomahova etika (Nikomah je bio njegov otac), Politika, Metafizika, Fizika, O dusi.

Njegovi naslednici su učili po njegovim knjigama i po knjigama koje su pisane na osnovu njegovih dela. A, on je prvi koji je objektivno opisao svo dotadašnje znanje. Naglasak na objektivno, jer drugi filozofi su pisali dela, pesme, dijaloge... Aristotel je pisao udžbenike, u kojima je prvi put uredno pobrojao sva dotadašnja znanja (i, naravno, dopisao otkrića do kojih je i sam došao).

Aristotel je smatrao da ljudsko mišljenje ne može odražavati objektivnu stvarnost niti spoznati objektivnu istinu, ako samo nije postavljeno na sigurne principe. Pokazuje da je metoda indukcije put do spoznaje, da se od pojedinačne stvari dođe do odredenog pojma. Kaže da svako živo biće ima sposobnost opažanja, ali ljudi se odlikuju još i time, da zamijećeno mogu zadržati u sjećanju. Dakle od zapažanja dolazi do sjećanja, odatle uslijed čestog ponavljanja – iskustvo o dotičnom predmetu, a samim iskustvom čovjek stječe praktično umiježe i znanje. Predmet opažanja je samo pojedinačno, a pojam, kao optše – odnosi se na mnoštvo pojedinačnog, i do njega se dolazi putem indukcije.

Medutim, spoznaja ne ostaje samo na pojmu, jer se pojmovi u nekom sudu mogu opet svrstati pod još opcenitije pojmove, čime Aristotel prelazi na učenje o kategorijama tj. o
najopćenitijim predikatima. Aristotel ih je našao 10: supstancija, kvantiteta, kvaliteta, relacija, mjesto, vrijeme, položaj, posjedovanje, djelovanje i trpljenje. Da bi se ljudsko mišljenje moglo održati, ono mora imati osnovne principe, koji će biti opšte važeći i neće ih trebati dokazivati. Aristotel ih svodi na ova tri:

Prema tome Aristotelova logika (on je zove analitika – vještina razdvajanja) nije sama sebi svrha, niti se bavi praznim apstrakcijama, nego polazi od realnog, pojedinačnog predmeta, i proučava kako se on spoznaje u sadržajnom mišljenju. Dosljedno tome, Aristotel kaže, da je objekt opažanja postojao prije samog opažanja te da ce on i dalje postojati ako se to opažanje ukine. Stoga sudovi mogu biti pozitivni (istiniti) i negativni (lažni). Takoder je moguće iz opšteg, deduktivnim putem, doći do pojedinačnog, što se najbolje vidi u silogizmu:

Silogističkom formom zaključivanja se dva stava tzv. premise dovode u medusobni odnos, te se izvodi treci stav tzv. zakljucak. Aristotel svugdje upotrebljava cetiri osnovne
poznate vrste stavova:

S obzirom na ovo može se reci daj je Aristotelova logika ustvari teorija odnosa A, E, I i O. Aristotel takoder smatra, da dijalekticki zakljucak, zakljucak iz vjerojatnih premisa, nije ni istinit ni lažan, vec vjerojatan, ali ima svoju vrijednost jer postavljanjem suprotnih teza vrši kontrolu samog mišljenja i njegovih tvrdnji.

Pored dijalektickog zakljucka, postoji još i sofisticki koji je prema Aristotelu obmanjujuci, jer je izveden iz pogrešnih premisa. Istice da dijalekticar nije svjestan svojih pogrešaka, dok sofist je. Uz te dvije vrste zakljucka postoje i naucni zakljucci, koji služe u znanosti kao sigurno sredstvo za stjecanje novih spoznaja.
Iako je Aristotelova logika, logika pojmova, on je poznavao i neke zakone logike stavova, kao npr. zakon kontrapozicije:

Vrijednost i znacaj Aristotelove logike je jedinstvena, kako u povijesti tako i danas, te možemo reci da je ona ispunila svoj zadatak jer je postala sigurno sredstvo za ispitivanje tvrdnji i dokaza.

Prvobitna je metafizika bila tematski orijentirana na nadosjetilni svijet, te je predstavljala čistu teologiju. To je bila nauka o čistom, savršenom bitku i o najvišem Dobru, a kasnije postaje učenje o svim vrstama i značenjima bitka, odnosno opća nauka o biću kao biću i o čulnim stvarima. Kod Aristotela postoje 4 dijela metafizike, a to su ontologija (naoka o biću kao biću), psihologija ( nauka o biću u odnosu na ljudsku dušu), kozmologija ( biće u odnosu na svijet) i teologija ( biće u odnosu na božansko). Nazivi za metafiziku su varirali, ovisno o izdanjima, često je korišten termin prva filozofija (filosofia prota), sofia (mudrost) ili teolog

Aristotel, za razliku od Platona, cijeni umjetnost a naročito grčke tragedije jer etički djeluju na gledaoca (tvorac je termina katarza-pročišćenje putem straha i sažaljenja).
Za Aristotela, najveće dobro je sreća. Ona zavisi od naših umnih sposobnosti. Tvrdio je da je najveća vrlina sredina između dvije krajnosti. Učenje o vrlini Aristotel je izložio u svom djelu Nikomahova etika gdje je polazio od onoga u čemu se svi ljudi slažu, a to je da je cilj ljudskog života ili blaženstvo, koje nije površni hedonizam, niti materijalno bogatstvo ili slava, već je sreća ili blaženstvo - dobro po sebi ili samovrijednost.
Aristotel je tvrdio da je čovjek po prirodi političko biće (zoon politikon) i da svoju suštinu izražava tek u zajednici.
Vrline je podijelio u dvije kategorije. Prva su etičke (praktičke) vrline, a druge dijanoetičke. Za prve je karakteristično to da se one temelje na sredini, tipa hrabrost koja je sredina između plašljivosti i potpune nesvjesnosti opasnosti. Dijanoetičkih vrlina ima 5: episteme(znanje), sofia (mudrost), tehne (vještina), nus (razum) i fronesis (životna mudrost).

Aristotel je podijelio državne oblike na osnovne dvije grupe: dobre i loše.
Dobre oblike predstavljaju:

Loše oblike predstavljaju:

Platon je u svojoj Državi pokušao da formuliše apsolutno najbolju državu, dok je Aristotel uočio da ne postoji apsolutno najbolja država već samo relativno najbolja država u odnosu na postojeće stanje. pak kako ne bi došlo do zabune i Aristotel je stvorio svoju sliku koja je predstavljala Aristotelovu najbolju državu međutim bazirala se na realnim principima za razliku od Platonove, on svoju državu objašnjava kao onu koja stoji između Platonova komunizma i principa laissez-faire krajnjeg individualizma.Platonova idealna država ima tri staleža (filozofi, vojnici, robovi), dok Aristotelova ima dva staleža i to: upravljački stalež i stalež robova. Aristotel je pogrešno formulisao početnu premisu o robovima a to je da su oni takvi po svojoj prirodi, dok su u stvarnosti oni takvi zato što ih takvim čini društvo. U samoj toj tvrdnji Aristotel je formulisao i rasnu teoriju društva.

Aristotel je bio realniji od Platona iz razloga što se zalagao za državu po uzoru na Atinu. On je proučavao postojeće ustave grčkih država i iz njih izvlačio zaključke. Aristotel je, također, državu prikazivao u organicističkom obliku.




#Article 83: Đorđe Otašević (273 words)


Đorđe Otašević (Užice, 1. XII. 1959), lingvist i enigmat.

Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu radom iz semiotike Zagonetke kao znakovni sistem. To je prvi diplomski rad kod nas, a vjerovatno i šire, u cijelosti zasnovan na autorskim zagonetkama (ukrštene reči, rebusi, anagrami itd.). Na istom fakultetu je magistrirao i doktorirao. Objavio je veći broj naučnih radova. Radi u Institutu za srpski jezik SANU.

Prvu zagonetku objavio je 24. februara 1978. godine u Enigmi. Sarađivao je sa brojnim enigmatskim listovima (Enigma, Mala ukrštenica, Razonoda miliona, Mozaik, Eureka, Vjesnikov kviz, Orbis, Čvor-razbibriga, Pan-zabavnik, Rebus) i tri neenigmatska (Bistro, Sinergija, Pruga). Objavio je oko 1.300 zagonetaka, od čega najviše anagrama i rebusa, i desetak enigmoloških članaka. Jedan dio zagonetaka objavljenih u Eureci (velikoj i maloj) potpisivao je pseudonimima Branka, Biljana, Slavica i Eva. Neke sastave potpisivao je i pseudonimom Joe.

Na dva međunarodna skupa učestvovao je s referatima o zagonetkama u nastavi stranih jezika. Objavio je zbirke zagonetaka uz udžbenike ruskog jezika za sedmi i osmi razred. U rukopisu je zbirka zagonetaka sastavljena uz udžbenik engleskog jezika za šesti razred, kao i više zbirki zagonetaka za studente srpskog jezika kao stranog jezika.

Đorđe Otašević je bio prvak Beograda i vicešampion Srbije u džudou. Svirao je orgulje u rok-grupi. Autor je kultne pesme Nebo, objavljene na prvom albumu Električnog orgazma. Piše aforizme te satirične i nesatirične priče. Nagrađivan je i za jedne i za druge.

 Logogrifni anagrami Đorđa Otaševića
 
 KAMERA TI U RUCI  Emir Kusturica
 NOTE KAO MELEM  Kemal Monteno
 BATO: ALA SVIRAJU ROK!  Laboratorija zvuka
 ZAISTA SVIRA ROK  Lazar Ristovski
 DIVNI ROMAN BLOKA?  Vladimir Nabokov
 DOM RONIOCA  podmornica 
 
 Preuzeto iz knjige Istaknuti srpski enigmati




#Article 84: Anarhizam (3757 words)


Anarhizam (od grčkog ἀν (bez) + ἄρχειν (vladati) + ισμός (od korijena -ιζειν), bez arhonta, bez vladara) je politička filozofija, odnosno društvena teorija koja se zalaže za ukidanje svih organa vlasti i društvene hijerarhije.

Anarhisti se protive svakom autoritetu i sili i zalažu se za apsolutnu slobodu ličnosti. Glavni stav anarhizma je da država kroz svoje represivne organe vlasti (sud, policija, vojska) donosi više zla nego dobra i da državu treba ukinuti. Kao organizovan pokret se prvi put javlja posle francuske revolucije. Prvi je ovaj pokret sistematski obrazložio Prudon u 19. vijeku.

Neki teoretičari drže da se anarhistički sadržaji mogu pronaći u djelu taoističkog mislioca Lao Tzua. Diogen iz Sinope i cinici te njihov suvremenik Zenon iz Kitijuma, osnivač stoicizma, također su uveli slične teme u svoja djela.

Suvremeni anarhizam je, međutim, nastao na temeljima svjetovne misli Prosvjetiteljstva, posebno na temelju spisa Jean-Jacques Rousseaua i njegovih tvrdnji o tome kako u moralnom smislu središnji položaj ima sloboda. Sam izraz anarhizam odnosno anarhisti se prvi put počeo koristiti godine 1642. za vrijeme engleskog građanskog rata kao pogrdni izraz koji su rojalisti koristili za one koji su širili nered. U doba francuske revolucije su neki njeni sudionici, kao Enragés počeli koristiti taj izraz u pozitivnom smislu, protiveći se jakobinskoj centralizaciji vlasti, budući da su izraz  revolucionarna vlast smatrali besmislicom.

U takvoj klimi je William Godwin razvio ono što mnogi smatraju prvim izrazom suvremene anarhističke misli. Godwin je, prema Pjotru Kropotkinu prvi sročio politički i ekonomski koncept anarhizma, iako nije dao taj naziv idejama razvijenim u svom djelu. Godwin se kao filozofski anarhist suprotstavljao revolucionarnoj akciji, i također smatrao kako je minimalna država u datom trenutku nužno zlo koje će s vremenom postajati sve više zanemarivo i nemoćno zahvaljujući postepenom širenju znanjana. Godwin je zagovarao ekstreman individualizam predlažući da se eliminira sva suradnja u radu. Godwin je smatrao da je svaka diskriminacija osim one na temelju sposobnosti nedopustiva.

Prvi značajniji pisac koji sebe opisivao kao anarhista bio je Pierre-Joseph Proudhon zbog čega ga mnogi nazivaju ocem suvremene anarhističke teorije. Proudhon je predložio spontani poredak, u kome organizacija nastaje bez centralne vlasti, odnosno pozitivnu anarhiju gdje red nastaje “kada svatko radi što i samo što želi te same poslovne aktivnosti stvaraju društveni poredak. Kao i Godwin, Proudhon se protivio nasilnoj revolucionarnoj akciji. Za njega je anarhija bila oblik vladavine ili ustava u kojoj su javna i privatna svijest, oblikovana kroz razvoj nauke i prava, dovoljne da očuivaju red i garantiraju sve slobode. U skladu s time su instucije kao policija, preventivne i represivne metode, formalne vlasti, porezi itd. reducirani na minimum. To je posebno slučaj s oblicima monarhije i intenzivne centralizacije koji nestaju kako bi bili zamijenjeni federalnim institucijama i načinu života temeljenom na komuni Pod komunom je Proudhon podrazumijevao lokalnu samoupravu odnosno općinu.

Mutualizam se razvio u engleskom i francuskom radničkom pokretu 18. vijeka prije nego što je dobio anarhistički oblik koji se povezuje Proudhonom u Francuskoj i drugim misliocima u SAD. Proudhonove ideje je Charles A. Dana predstavio  individualističkim anarhistima u SAD kao što su Benjamin Tucker i William Batchelder Greene.

Mutualistički anarhizam se bavi uzajamnošću, slobodnim udruživanjem, dobrovoljni ugovorima, federacijama te kreditnim i valutnim reformama. Prema Greeneu, u mutualističkom sistemu će svaki radnik će primiti pravičnu i ispravnu plaću za svoj rad; usluge ekvivalentne cijeni radi se mogu dobivati za cijenu rada ekvivalentnu uslugi, bez profita ili popusta.  Mutualizam se kasnije karakterizirao kao ideološki između individualističkog i kolektivističkog oblika anarhizma.Blackwell Encyclopaedia of Political Thought, Blackwell Publishing 1991 ISBN 0-631-17944-5, p.11 Proudhon je prvi kao svoj cilj odredio treći oblik društva, sintezu komunizma i imovine. 

Individualistički anarhizam obuhvaća nekoliko tradicija [38] koje drže da pojedinačna savjest i ispunjavanje vlastitog interesa ne smije biti sputano bilo kakvim kolektivnim tijelom i javnom vlašću. [39] Individualistički anarhizam podržava postojanje privatnog vlasništva, za razliku od socijalnog /socijalističkom/kolektivistička/kolektivističkog pravca koji zagovara zajedničko vlasništvo. [40] Individualistički anarhizam su promicali pojedinci kao što su William Godwin, Henry David Thoreau, Josiah Warren i Murray Rothbard.
	
Jedan od najstarijih i najpoznatijih zagovornika individualističkog anarhiznma je Max Stirner, koji je napisao Pojedinac i njegovo vlasništvo (1844), temeljni tekst filozofije individualističkog anarhizma. Stirnerova je filozofija je egoistički oblik individualističkog anarhizma prema kojem ograničenja prava pojedinca predstavljaju jedino njegova moć da dobije ono što on želi [44], ne obazirući se na Boga, državu ili moralna pravila. Za Stirnera su pravila jaram uma, i on je držao kako društvo ne postoji, odnosno da su pojedinci vlastita stvarnost - on je podržavao vlasništvo na temelju fizičke snage umjesto na temelju moralnog prava. Stirner je propovijedao samoizražajnost i predvidio udruženja egoista gdje ljude spaja međusobno poštovanje prema bezobzirnosti.

Nešto manje radikalni oblik individualističkog anarhizma su zagovarali Bostonski anarhisti, odnosno grupa američkih individualista koji su podržavali privatno vlasništvo s kojim se moglo raspolagati na slobodnom tržištu. Oni su se zalagali za zaštitu slobode i imovine od strane privatnih ugovornih strana, te razmjenu rada za plaću. Oni nisu imali problema s konceptom u kome jedan čovjek upošljava drugoga ili da s njime upravlja, u svojem radu, ali su zahtijevali da sve prirodne mogućnosti potrebne za proizvodnju bogatstva budu dostupne svima pod jednakim uvjetima te da monopoli koji proizlaze iz posebnih privilegija na osnovu zakona budu ukinuti. Oni su vjerovali državni monopolski kapitalizam (definiran kao od države sponzorirani monopol) spriječava da rad bude pravično nagrađeni.

Američki individualisti su se kasnije počeli razlikovati po raznim pitanjima, uključujući prava na osnovu intelektualnog vlasništva odnosno primata posjeda nad vlasništvom na nekretninama. Najveći raskol se zbio krajem 19. vijeka kada Benjamin Tucker i drugi individualisti napuštaju koncešpt prirodnih prava i prihvaćaju egoizam po uzoru na Stirnerovu filozofiju. Nekiod Bostonskih anarhista, poput Tuckera, su se izjanšnjavali kao socijalisti - iako je taj pojam imao daleko šire značenje nego danas, odnosno označavao predanost rješavanju problema rada putem radikalne ekonomske reforme.

Na prijelazu u 20. vijek prolazi zenit individualističkog anarhizma, iako su ga oživjeli Murray Rothbard i anarho-kapitalisti u 20. vijeku kao dip šireg libertarijanskog pokreta.

Socijalni anarhizam obuhvaća jednu od dvije široke kategorije anarhizma, odnosno anarhizam suprotstavljen individualističkom anarhizmu. Izraz socijalni anarhizma se često koristi kako bi identificirao komunitarijanske oblike anarhizma koji naglašavaju kooperaciju i međusobnu pomoć. Socijalni anarhizam uključuje anarho-kolektivizam, anarho-komunizam, libertarijanski socijalizam, anarho-sindikalizam, socijalnu ekologiju, a ponekad i mutualizam.

Kolektivistički anarhizam (koji se definira kao specifična škola koju se ne smije miješati sa kolektivističkim ili komunitarijanskim anarhizmom) je revolucionarni oblik anarhizma koji se često povezuje sa Mihailom Bakunjinom i s Johannom Mostom. Za razliku od mutualista, kolektivistički anarhisti se suprostavljaju svim oblicima privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, te smatraju da vlasništvo mora biti kolektivizirani. Taj proces bi trebala pokrenuti mala kohezivna elita kroz akte nasilja ili progandu djelom, koja bi trebala nadahnuti radnike da se pobune i prisilno kolektiviziraju sredstva za proizvodnju. Međutim, kolektivizacija se ne bi trebala odnositi na raspodjelu prihoda, odnosno radnici bi trebali biti plaćeni prema vremenu rada, umjesto da im se roba distribuira prema potrebi kao u anarho-komunizmu. Iako su se kolektivistički anarhisti zalagali za naknadu za rad, neki su dozvoljavali mogućnosti post-revolucionarne tranzicije na komunistički sistem raspodjele prema potrebama. Kolektivistički anarhizam se razvio istovremeno s marksizmom, ali je odbacivao marksističku diktaturu proletarijata, usprkos tome što je s marksizmom dijelio cilj stvaranja kolektivističkog društva bez države.

Anarhistički komunisti se zalažu da se društvo organizira u nekoliko samoupravnih komuna s kolektivnim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju i direktnom demokracijom kao političkim oblikom organizacije, a što bi kroz federaciju s drugim komunama trebao biti najslobodniji oblik društvene organizacija. Neki anarhistički komunisti se, s druge strane, suprotstavljaju većinskom odlučivanju u direktne demokracije, smatrajući kako ono sputava pojedinačne slobode, te se umjesto toga zalažu za konsenzualnu demokraciju.U anarhističkom komunizmu pojedinci ne bi primali naknadu za izravan rad (kroz dijeljenje dobiti ili plaćanje), ali bi umjesto toga imali besplatni pristup resursima i proizvodnom višku komune. Prema anarhističkim komunistima kao što su Pjotr Kropotkin i, kasnije, Murray Bookchin, članovi takvog društva bi spontano vršili sav potreban rad, jer bi prepoznali prednosti zajedničkog pothvata i uzajamne pomoći. Kropotkin je vjerovao da je privatno vlasništvo jedan od uzroka ugnjetavanja i izrabljivanje te pozivao na njegovo ukidanje, zagovarajući umjesto toga uvođenje zajedničkog vlasništva.
	
Status anarhističkog komunizma u okviru anarhizma je predmet spora, jer ga, na primjer, većina individualističkih anarhista smatra nespojivim s idealom slobode. Neki anarho-sindikalisti, kao što je znameniti španski sindikat CNT. smatrali su upravo stvaranje anarho-komunističkog društva kao svoj cilj. Platformizam je, pak anarhistička komunistička tendencija u tradiciji Nestora Mahna koji se zalagao za vitalnu potrebu za organizacijom koja bi, nakun privlačenja većine sudionika u anarhistički pokret, uspostavila zajedničku taktičke i političku liniju anarhizma i tako služila kao vodič za cijeli pokret. Neki oblici anarhističkog komunizma su, pak, jako egoistični u svojoj prirodi, odnosno pod utjecajem radikalne individualističke filozofije, te vjeruju kako anarho-komunizam ne zahtijeva komunitarijansku prirodu; primjer za to je anarhistička komunistica Emma Goldman koja je bila pod uticajem Maxa Stirnera i Kropotkina te je njihove filozofije sintetizirala u svoju.

Anarhosindikalizam je nastao kao posebna škola anarhizma početkom 20. vijeka. S većim fokusom radnički pokret nego prethodnim oblici anarhizma, sindikalizam vidi radikalne sindikate kao potencijalnu snagu revolucionarne društvene promjene, odnosno zamjene kapitalizma i države s novim društvom, demokratski samo-upravljanim od strane radnika. Anarho-sindikalisti traže da se ukine sistem nadnica i privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, s obzirom da vjeruju da je ono uzrok podjela na klase. Važna načela sindikalizma uključuju radničku solidarnost, direktnu akciju (kao što su generalni štrajk i rekuperacije radnog mjesta), odnosno radničko samoupravljanje. Anarhosindikalizam i drugi oblici anarhizam nisu međusobno isključivi: anarho-sindikalisti su često prihvaćali komunističke ili kolektivistilčke anarhističke ekonomske sisteme. Njegovi zagovornici su promicali radne organizacije kao sredstvo za udaranje temelja ne-hijerarhijskog anarhističkog društva unutar trenutnog sistema, odnodno sredstvo za društvenu revoluciju.

Jednim od osnivača anarho-sindikalizma se smatra Rudolf Rocker koji je korijene pokreta, njegove ciljeve i budućnost objasnio u svom pamfletu iz 1938. godine pod nazivom Anarchosyndicalism. Iako se anarhosindikalizam danas češće povezuje s radničkom borbom na početku 20. vijeka (pogotovo u Francuskoj i Španiji), mnoge sindikalističke organizacije dan-danas postije te su povezane u Međunarodno radničko udruženje, koje uključuje SAC u Švedskoj, USI u Italiji i CNT u Španiji.

Anarhizam nastavlja stvarati mnogo eklektički i sinkretička sinkretičkih filozofija i pokreta; otkako je došlo renesanse anarhizam u SAD i drugim zapadnim zemljama 1960-ih godina, razvile su se brojne nove struje i pokreti. Tako se anarhokapitalizam razvio iz radikalnog protu-etatističkog libertarijanstva kao preporođeni oblik individualističkog anarhizma, dok je procvat feministički i zelenih pokreta doveo i do njihovih anarhističkih varijanti. Post-lijeva anarhija je, pak, struja u anarhizmu koja se nastoji distancirati od tradicionalne ljevice i tako izbjeći općenita organičena ideologije. Post-ljevičari nastoje dokazati da je anarhizam oslabio zbog svoje duge vezanosti uz lijeve pokrete, odnosno pokrete vezane uz jedno pitanje, te poziva na sintezu anarhističke misli te stvaranje anti-autoritarnog revolucionarnog pokreta izvan ljevičarskog miljea. Post-anarhizam je pak pokret u teoriji prema sintezi klasične anarhistike teorije i post-strukturalističke misli koju je razvio Saul Newman, a uz njega su vezani mislioci kao Todd May, Gilles Deleuze i Félix Guattari. Ona crpi inspiraciju iz širokog raspona ideja, uključujući autonomizam, post-lijeva anarhiju, situacionizam, postkolonijalizam i Zapatismo. Još jedan nedavni oblik anarhizam koji kritizira formalne anarhističke pokrete je insurekcionarni anarhizam koji zagovara neformalne organizacije i aktivni otpor državi; među njegove zagovorenike ulaze Wolfi Landstreicher i Alfredo M. Bonnano.

Tzv. 'anarho'kapitalizam ( ili anarhizam slobodnog tržišta) je kukavičje jaje koje nema nikakve dodirne točke s anarhizmom. Radi se o izdanku neoliberalističke kapitalističke teorije koja, radi zamagljivanja suštine stvari, koristi termin 'anarho'. Ta kapitalistička teorija se temelji na vjerovanju u slobodu raspologanja privatnim vlasništvom, neprihvaćanju bilo kojeg oblika državne vlasti ili intervencije, te držanja kompetitivnog slobodnog tržišta kao glavnog mehanizma za socijalne interakcije. S obzirom na antikapitalističku prirodu anarhističkih ideja, liberal(anarho)kapitalizam unutar anarhizma nema što tražiti i nije predmet ikakvog spora te je unisono odbačen kao ikakav vid anarhizma. Liberalni kvazi anarho-kapitalisti razlikuju kapitalizam slobodnog tržišta - temeljenog na mirnoj dobrovoljnoj razmjeni- od državnog kapitalizma, koji Murray Rothbard definira kao zavjereničko ortaštvo između velikih poslovnih subjekata i vlade koja koristi prisile kako bi suzbila slobodno tržište. Bez obzira da li kao temelj koristi prirodno pravo ili utilitarističke formulacije, liberal'anarho'-kapitalizam ima teoriju legitimiteta koja podržava privatno vlasništvo sve dok je ono proizvod rada, razmjene ili dara. U liberal(anarho)-kapitalističkom društvu, prema mišljenju njegovih zagovornika, dobrovoljni tržištu procesi bi rezultirali u djelovanju socijalnih institucija kao što su policija, obranu i infrastruktura kroz natjecanje konkurentnih tvrtki, dobrotvornih organizacija i građanskih udruženja koja bi preuzela funkciju države. U Rothbardovom liberal(anarho)kapitalizmu, zakoni (načelo ne-agresije) se provode kroz tržište, ali ne i stvaraju od tržišta, dok je prema utilitarističkim idejama Davida D. Friedmana pravo proizvod tržišta.

Dok je pojam anarhokapitalizam skovao libertarijanac Rothbard, a u upotrebu ušao 1960-ih u u Americi, neki historičari, uključujući i samog Rothbarda, korijene liberal(anarho)kapitalističke misli pronalaze u sredini 19. vijeka, odnosno u libertartarijanskim kapitalističkim teoretičarima tržišta kao što je Gustave de Molinari. Liberal(anarho)kapitalizam je primao uticaj iz pro-tržišnih teoretičara kao što su Molinari, Frédéric Bastiat i Robert Nozick, kao i američkih individualističkih filozofa kao što su Benjamin Tucker i Lysander Spooner. Iako se smatra oblikom individualističkog anarhizma, on se razlikuje od individualizma Bostonski anarhista 19. vijeka u svom odbacivanju radne teorije vrijednosti (i njene normativne implikacije) u korist neoklasičnih ili austrijskih marginalističkih pogled. Liberal(anarho)-kapitalističke ideje su doprinijeli razvoju 'anarho'egoizma, autarhizma i kripto-anarhizma.

Anarha-feminizam se definira kao sinteza radikalnog feminizma i anarhizma koja patrijarhat (mušku dominacije nad ženama) vidi kao temeljno očitovanje nenamjerane hijerahije kojoj su anarhisti suprostavljeni. Anarha-feminizam su inspirirali spisi ranih feminističkih spisateljica s kraja 19. vijeka kao što su Lucy Parsons, Emma Goldman i Voltairine de Cleyre. Anarha-feministice se, kao i druge radikalne feministice, kritiziraju i zalažu se za ukidanje tradicionalnog koncepta porodice, obrazovanja i rodnih uloga. Mnoge anarha-feministice su posebno kritične prema instituciji braka. Na primjer, Emma Goldman je tvrdila da je brak isključivo ekonomski sporazum i da ... [žena] plaća za to sa svojim imenom, privatnošću, samopoštovanjem, a na kraju i vlastitim životom. Anarha-feministice patrijarhat smatraju temeljnim problemom društva i vjeruju da je feministička borba protiv seksizam i patrijarhata suštinska komponenta anarhističke borbe protiv države i kapitalizma. L. Susan Brown je izrazila mišljenje da je anarhizam kao politička filozofija koja se suprotstavlja svim odnosima temeljenim moći, po prirodi feministički. Bilo je io nekoliko muških anarha-feminista, kao što je anarho-komunist Joseph Déjacque koji se suprotstavljao Proudhonovim anti-feminističkim pogledima.

Zeleni anarhizam je škola anarhizma koja naglasak stavlja na pitanja okoliša. Anarho-primitivizam je oblik zelenog anarhizam koji vjeruje da civilizacija i tehnologija neizbježno dovode do nejednakosti, da su nespojive s anarhizmom te da moraju biti ukinuti. Anarho-primitivisti često kritiziraju tradicionalni anarhizam zbog potpore civilizaciji i tehnologiji za koje vjeruju da su u svojoj prirodi temeljeni na dominaciji i eksploataciji. Umjesto toga se zalažu za rewilding ili ponovno stvaranje prirodnog okruženja. Svi zeleni anarhisti nisu primitivisti. Iako neki zeleni anarhisti snažno kritiziraju tehnologiju, ne odbacuju je u potpunosti. Oni se, ovisno o tome vjeruju li u to da tehnologija može biti zelena i održavati anarhističko društvo, nazivaju tehno-pozitivnim i tehno-negativnim zelenim anarhistinma. Ne-primitivistički zeleni anarhisti, kao što je antropolog Brian Morris, često inspiraciju pronalaze u konceptu socijalne ekologije Murraya Bookchina.

 

Anarhizam je kao društveni pokret redovito fluktuirao u svojoj popularnosti. Večina naučnika kao njegov klasični period određuje godine između 1860. i 1939. Anarhizam se najčešće povezuje s radničkim pokretom u 19. vijeku kao i španskim građanskim ratom. Anarhistički je pokret tradicionalno vezan za mediteranske zemlje gdje je i danas naročito snažan Španjolska, Francuska, Italija, Grčka, Turska i Bliski istok (Kudistan i Palestina) i daje najjači pečat u socijalnim nemirima. Iz tog je razloga anarhizam do danas najprisutniji u području povijesne pokrajine Julije gdje je u Rovinju 1905. zabilježen prvi anarhosindikalistički štrajk, a kasnije u Trstu i Rijeci. Preko 65 anarhista iz te regije borilo se u anarhističkim brigadama u Španjolskom građanskom ratu. 

Nakon propasti revolucija 1848. godine različite revolucionarne struje - uključujući francuske sljedbenike Proudhona, blankiste, Filadelfe, engleske sindikalce i socijaliste - su se udružile u Međunarodno radničko udruženje (kasnije poznato kao Prva Internacionala). Zahvaljujući vezama s aktivnim radničkim pokretima, Internacionala je postala značajnom organizacijom. Karl Marx je postao vodeća ličnost Internacionale i član njenog Općeg Savjeta. Proudhonovi sljedbenici, mutualisti, opirali su se Marxovom državnom socijalizmu, zagovarajući političku apstinenciju i mala imanja. Godine 1868. nakon neuspješnog sudjelovanja Lige za mir i slobodu, Mihail Bakunjin i njegovi sljedbenici su se priključili Prvoj Internacionali. Povezali su se anti-autoritarnim socialističkim sekcijama Internacionale koje su zagovarale zbacivanje države i kolektivizaciju vlasništva. Ispočetka su kolektivisti surađivali s marksistima kako bi Prvu Internacionalu povukli u smjeru revolucionarnog socijalizma. Nakon toga je Internacionala postala podijeljena na dva krila, na čijim su čelima bili Marx i Bakunjin. Bakunjin je Marxove ideje smatrao autoritarnim i predvidio da će marksistička stranka, kada dođe na vlast, od svojih vođa napraviti istu onakvu vladajuću klasu protiv koje se borila. Godine 1872. je sukob doživio klimaks sa raskolom dvije grupe na Haškom kongresu, gdje su Bakunjin i James Guillaume izbačeni iz Internacionale. Kao odgovor na to, anti-autoritarna sekciju su stvorile vlastitu Internacionalu na Kongresu u St. Imieru, usvojivši revolucionarni anarhistički program.

Anarhisti su od druge polovice 19. vijeka nastojali na svoju stranu dovesti radnički pokret u svijetu. Prvi primjer su dale anti-autoritarne, odnosno anarhističke sekcije pri Prvoj Intrernacionali, sa svojim zalaganjem da se privilegij i autoritet države zamijeni sa slobodnom i spontanom organizacijom rada.

Anarhističke ideje su postepeno prodirale u radnički pokret, ali i među njegove teoretičare, koji su u anarhističkim sindikatima vidjeli snagu koja će srušiti kapitalistički sistem. S vremenom su se počeli stvarati prvi anarhistički sindikati. Tako je godine 1881. stvorena Španska radnička federacija, a 1910. će se stvoriti Nacionalna konfederacija rada, vjerojatno najpoznatiji i najuspješniji anarhistički sindikat u historiji. Taj i drugi anarhistički sindikati su se 1922. udružili i u danas postojeće Međunarodno radničko udruženje (IWA) koje se smatra anarhističkim nasljednikom Prve Internacionale.

Anarhizam, međutim, nije postao dominantna struja u radničkom pokretu, a što je pogotovo bio slučaj u najrazvijenijim zapadnim državama. Razlozi su prije svega u tome što je radikalno odbacivanje postojećeg poretka bilo najprivlačnije pripadnicima radničke klase u najsiromašnijim i zemljama s najoštrijim klasnim razlikama. U razvijenijim državama, gdje su klasne razlike bile ublažene postojanjem srednje klase odnosno relativnim blagostanjem, radnički sindikati su više bili zainteresirani za postepeno poboljšanje socijalnog stanja svojih članova, a za što je kao ideologija bio pogodniji socijalizam, a kasnije i socijaldemokracija. Anarhizam je, također, zahvaljujući sklonosti nekih anarhista da kroz tzv. propagandu djelom vrše nasilje, stekao negativnu reputaciju koja se odrazila i na njegovu popularnost kod radnika.

Usprkos toga, upravo se anarhistima koji su 1888. godine sudjelovali u znamenitnmg čikaškom incidentu poznatom kao afera Haymarket pripisuje to što se danas širom svijeta slavi Prvi maj kao praznik rada.

Odnos prema organiziranom radništvu je, s druge strane, bio predmet rasprava i među samim anarhistima o čemu svjedoči Međunarodni anarhistički kongres u Amsterdamu koji se održao 1907. godine. Na tom je kongresu glavna tema bio upravo odnos anarhizma i sindikalizma. Neki od najpoznatiji sudionika su se sukobili po tom pitanju. Pierre Monatte je smatrao kako je sindikalizam po svojoj prirodi revolucionaran te da će stvoriti uvjete za socijalnu revoluciju. Nasuprot njemu je Errico Malatesta tvrdio da su sindikati njegovog vremena reformistički a da s vremenom mogu postati čak i konzervativni . Zajedno sa Christiaanom Cornelissenom je spominjao primjer američkih sindikata koji su diskriminirali nekvalificirane u korist kvalificiranih radnika.

S obzirom na snažnu anti-autoritarnu tradiciju anarhizam se u carističkoj Rusiji razvio kao najradikalniji oblik otpora samodržavlju. Mnogi anarhisti su zbog toga zdušno prigrlili februarsku, a potom i Oktobarsku revoluciju koja je zbacila raniji poredak. Pokušaji anarhista da, koristeći revolucionarno vrenje i kaos, neke od svojih ideja sprovedu u djelu, obično nisu imali uspjeha. Najviše se održala tzv. mahnovščina u Ukrajini čiji je vođa Nestor Mahno povremeno surađivao s boljševicima za vrijeme građanskog rata.

Anarhisti, a pogotovo anarho-komunisti, ispočetka su surađivali s boljševicima, ali su se vremenom s njima sukobili zbog sve autoritarnijih metoda boljševičke vladavine. Kao primjer se navode anarho-komunisti Emma Goldman i Alexander Berkman koji su zbog svoje kritike novog sistema protjerani iz Sovjetske Rusije. da pod parolom očuvanja revolucije uvode sve autoritarnije metode vlasti. Dio anarhista u samoj Rusiji se pokušao obračunati s boljševicima, ali ti pokušaji, od kojih je najpoznatiji kronštatski ustanak, nisu dali ploda, te je boljševička vlast konsolidirana.

Epilog ruske revolucije je Goldmanovoj i drugim anarhističkim teoretičarima poslužio kao potvrda Bakunjinove teze o tome da će marksistička diktatura proletarijata samo jednu vladajuću klasu zamijeniti drugom. Međutim, po sam anarhizam se boljševički uspjeh obaranja kapitalizma pokazao pogubnim. Najradikalniji dijelovi radničke klase su, vođeni ruskim primjerom, odbacili anarhizam i priključili se komunističkoj ideologiji.

Kada se 1920-ih u Evropi pojavio fašizam kao ideologija koja državu stavlja ispred svega ostalog, upravo su anarhisti bili njeni najvatreniji protivnici. U nekim evropskim zemljama, pogotovo onima sa snažnom anarhističkom tradicijom, anarhisti su sudjelovali u najmilitantnijim oblicima borbe protiv fašizma, uključujući oružanu. Tako je u Italiji početkom 1920-ih najjači otpor fašistima prilikom dolaska na vlast pružila paravojna organizacija Arditi del Popolo u kojoj su sudjelovali mnogi anarhisti.

Najpoznatiji, ali i najkontroverzniji, primjer anarhista-antifašista pruža Španija za vrijeme gradanskog rata. Anarhisti su pred rat pomogli dolazak na vlast lijeve vlade Narodnog fronta, a nakon desničarske pobune generala Franca se istakli u pružanju otpora pobunjenicima. Međutim, izbijanje rata su anarhisti u Kataloniji i nekim drugim dijelovima Španije iskoristili i kao priliku da sprovedu neke od svojih ideja u djelo, uključujući masovnu kolektivizaciju poduzeća i zemlje. Taj pokret, koji se ponekad naziv španskom revolucijom izazvao je raskol, a potom i oružane sukobe među pristašama legalne vlade te bitno pridonio pobjedi Franca, a samim time i jačanju snaga fašizma neposredno pred izbijanje drugog svjetskog rata. Zbog toga je anarhizam bio dugo godina diskreditiran kao antifašistički pokret, da bi se svojevrsna rehabilitacija u tom smislu mogla zabilježiti tek sa završetkom hladnog rata i ideološki neopterećenim preispitivanjem događaja u međuratnoj Evropi.

 
Anarhizam je filozofija koja utjelovljuje mnoge različite stavove, tendencije i škole mišljenja, te su česta neslaganja oko pitanja koja se tiču anarhističkih vrijednosti, taktika i ideologije. Neki od sporova se tiču oko kompatibilnosti kapitalizma, nacionalizma i religije s anarhizmom, što su ideje koje osporava veliki broj anarhista. Slično tome, anarhizam ima složen odnos s ideologijama poput marksizma i komunizma. Anarhisti, pak, u prihvaćanju anarhističke ideologije mogu biti motivirani humanizmom, antibožanskim autoritetom, prosvijećenim vlastititim interesom i brojnim drugim alternativnim etičkim doktrinama.

Fenomeni kao što su civilizacija, tehnologija (npr. unutar anarho-primitivizma i insurekcionarnog anarhizma), i demokratski proces su predmet oštre kritike među jednim, dok a hvaljene među drugim anarhističkim strujama. Anarhistički stavovi prema pitanjima rasu, roda i okoliša su se također mijenjali kroz godine.

Na taktičkoj razini je pak u 19. vijeku dominirala tzv. Propaganda djelom (pogotovo kod nihilističkog pokreta) suvremeni površni američki pop anarhisti pretežno preferiraju alternativne metode kao što su nenasilje, kontra-ekonomija i protiv-državna kriptografija, za razliku od mediteranskih anarhista kojima je osnivanje mnogobrojnih komuna i izlazak na ulice glavno područje djelovanja.




#Article 85: Francisco Ferrer Guardia (1473 words)


Fransisko Ferer Gvardija (), rođen 10. januara 1859—umro 13. oktobra 1909) je katalonski pedagog i osnivač „Pokreta modernih škola“.

Tako je pisao Fransisko Ferer u pismu upućenom španskom prijatelju iz Barselone tokom svog prisilnog egzila u Parizu, uzrokovanog represijom koju je španska monarhija sprovodila nad revolucionarima, protagonistima građanskih, političkih, antimilitarističkih i antiklerikalnih borbi.

I upravo u Parizu, gdje je upoznao brojne anarhiste kao što su Sebastijan Faure (Sebastien Faure), Žan Grave (Jean Grave), Šarl Malato (Charles Malato), i osobe iz kulturnih krugova među kojima su bili Emil Zola i Anatol Frans, krajem 19. veka formira se i usavršava njegova slobodarska i pedagoška teorija. U tim godinama rada, studija i putovanja druži se veoma učestalo sa Polom Robinom (Paul Robin), Luiđi Fabrijem (Luigi Fabrio) i Elisom Reklusom (Elise Reclus), sa kojima ima mogućnost da produbi i razvije svoju edukacionu koncepciju.

Njegova sklonost ka vaspitanju i obrazovanju narodnih masa koje su isključene iz znanja i nauke, dolazi do izražaja već u samom početku njegovog socio-političkog angažmana, što dokazuje i osnivanje putujuće biblioteke sa kojom on odlazi u ruralne delove Katalonije kako bi pospešio širenje svakog znanja i tako probudio svest o neizbežnosti narodne revolucije.

Ali razlozi koji su uticali na njegovo angažovanje na polju slobodarskog vaspitanja su i psihološke prirode - stvoriti pedagogiju koja će biti potpuno različita od one kojoj je on bio podvrgnut kao dete, živeći u veoma konzervativnoj porodici u Španiji, snažno obeleženoj kulturom Crkve i monarhije. Kasnije će potvrditi tu psihološku reakciju u jednom pismu: „Sve što želim je da činim upravo suprotno od onoga što sam do sada proživeo.“

Zahvaljujući i donaciji gospođice Monije (Meunier) koju je upoznao na večernjem tečaju španskog koji je Ferer vodio u Parizu, i koju je „osvojio“ svojim slobodarskim idealima o pedagogiji, mogao je započeti svoju jedinstvenu i tragičnu avanturu, postavši svetski simbol slobodarskog vaspitanja.

Polazna tačka njegove teorije i prakse je snažna kritika logike i ideološke funkcije postojeće škole. U svom najpoznatijem tekstu Moderna škola (La Escuela Moderna), Ferer kaže sledeće: 

Država i Crkva, po Fereru imaju kao edukativni cilj obrazovanje ljudi spremnih na služenje i pokoravanje, putem lažnog znanja i religije. Da bi potkrepio svoje kritike piše:

Tradicionalnoj školi i vaspitanju Ferer suprotstavlja sledeće alternativne principe:

Ferer će uvek mnogo insistirati na konceptu „racionalnog“ i „naučnog“ vaspitanja. Koncept „racionalnog“ definiše u suprotnosti sa religioznim i dogmatskim vaspitanjem, a „naučno“ se objašnjava kao pozitivistička vrednost svih naučnih otkrića, primenjivih na svim poljima ljudskog života, a nadasve na polju školovanja i vaspitanja. Njegove su ideje snažno obeležene ovim konceptima, ponekada čak i na štetu slobodarskog aspekta vaspitanja. Moderna škola će biti po nekim aspektima veoma različita od Tolstojeve škole „Jasna poljana“, mada su obe uvrštene u najveća slobodarska ostvarenja.

Njegova koncepcija celovitog školovanja različita je od škole Pola Robina, što je naročito vidljivo upoređujući praksu „Sempiusa“ i „Moderne škole“. Ferer podržava vrednost praktičnog odgoja, koji se nadovezuje na otkrivanje naučnih principa svojstvenih pozitivizmu. Iz ujedinjene teorije i prakse rađa se revolucionarna dimenzija odbacivanja hijerahijske podele rada. Ferer tvrdi da ako se dete odgoji za upotrebu razuma ono će to automatski činiti na svakom polju i u svakoj društvenoj aktivnosti: racionalizam je stoga, po toj logici, sam po sebi slobodarski. Kod Pola Robina su prisutni i ovi aspekti, ali naglasak je stavljen, po tradiciji prudonovske teorije, na profesionalno formiranje iz kojeg će nastati radnici svesni svojih sposobnosti. Na Ferera je Pol Robin značajno uticao i mada nije nikada posetio Sempius održavao je sa njim redovno dopisivanje, a u planiranju svoje katalonske škole nadovezuje se na iskustvo francuskog sirotišta.

Kada se 1901. Ferer vratio u Španiju, nakon 16 godina egzila, situacija u toj zemlji bila je vrlo teška i problematična. Dve trećine populacije bilo je nepismeno, samo je jedna trećina gradova imala školu i to veoma konzervativnu, pod čvrstom kontrolom Crkve i državne birokratije.

Dana 08. septembra 1901. otvara se prva Moderna škola sa 30 učenika (12 devojčica i 18 dečaka). Odmah je praktikovana zajednička nastava polova, što se nije nikada desilo u španskoj školi. 1905. u opštini Barselone ima već 147 podružnica, a 1908. u Barseloni postoji 10 modernih škola sa 1000 učenika. U tim godinama otvaraju se takve škole širom Španije: Madrid, Sevilja, Malaga, Granada, Kadiz, Kordoba, Palma de Malorka, Valensija.

Škola se zasnivala na racionalnom i naučnom školovanju (Fererovski pozitivizam), vaspitanju kao bitnom elementu narodne revolucije (uticaji Kropotkina i Bakunjina), apsolutnom odbacivanju religiozne nastave i neprihvatanju čak ni nekog oblika neutralnosti naspram religije (razlikujući se po tome od Robina) - neka vrsta militantnog ateizma, zasnovanog na totalnom obacivanju uplitanja crkve u vaspitanje i školovanje, i na vrednosti zajedničkog odgoja različitih polova i klasa.

Škola dobija i biblioteku: autonomna izdavačka kuća štampa odgovarajuće udžbenike, šireći slobodarske, antiklerikalne i antimilitarističke ideje. Izlazi i bilten škole () čiji je urednik Anselmo Lorenso. Između oktobra 1901. i maja 1909. objavljena su 62 broja.

Fererova edukacija jasno pokazuje da je vaspitanje revolucionarni element i polazi od činjenice da je neznanje osnovni uzrok razlika između klasa, te pridonosi održavanju tih razlika. Moderna škola ima zato oslobodilački zadatak prema proletarijatu i čitavom narodu. I upravo pozitivna nauka doprinosi revolucionarnosti vaspitanja, jer oslobađa um od svake dogme. Očigledno je privilegovanje slobodarskih elemenata u definisanju njegove pedagogije: polja znanja su prethodnici emancipacije, znanje treba širiti i iz njega stvoriti metodologiju slobode i autonomije.

U njegovim se stavovima primjećuje i neka vrsta idealizovanja nauke, što je odraz epohe u kojoj je živeo i stvarao. U jednom pismu napisanom nešto pre otvaranja prve škole možemo naći sažetak ideja koje su inspirisale Fererov dalji rad: 

Ferer je bio uveren da će deca koja odrastu u okruženju slobodarskog vaspitanja postati nezavisne i autonomne osobe, sposobne za stvaranje slobodarskog društva. Suština je u tome da treba osloboditi pojedinca a ne klasu.

Školovanje koje je predložio Ferer ne priznaje ni dogme ni ustaljene tradicije jer su to:

Ferer jasno daje do znanja da preferira slobodnu spontanost deteta, koje ne zna ništa od intelektualne deformacije deteta koje je pretrpjelo vaspitanje epohe. On postavlja akcenat na koncept celovite (integralne) edukacije koja razvija različite sposobnosti, a ne samo one koje pripremaju dete da postane nezavisan i autonoman radnik. Bitnija je psihološka dimenzija razvoja ličnosti od teoretske i praktične obuke kojoj je svrha profesionalno oblikovanje.

U Modernoj školi nema radionica, nema prakse, ali bitan je odnos teorije i prakse, u smislu da se do teorije treba doći putem praktičnog eksperimentisanja. U osnovi su racionalizam slobodne misli i pozitivna nauka (pod uticajem evolucionističkih teorija Herberta Spensera, Elisa Reklusa i Ernsta Hakela), koji transformišu vaspitanje u potpuno revolucionarni čin.

Nastavnik, po Fereru, ne bi trebalo toliko da zasniva svoja predavanja na „istini drugih“ već da omogući učeniku da „otkrije istinu koja je i njegova istina, putem metode koju će on sam pomalo usavršiti“. Stoga je ključna reč - sloboda.

Kako bi ostvarili nezavisnost od države moderna škola se plaćala, ali svako je doprinosio prema svojim mogućnostima. Nisu postojale ni nagrade ni kazne, ni bilo kakav oblik vrednovanja, samo jednostavan zapis o napretku kojeg su postizali učenici.

U jednom cirkularnom pismu iz aprila 1908. adresiranom brojnim revolucionarima-slobodarima i osobama sa polja kulture Ferer najavljuje da se stvara „Međunarodna liga za racionalni odgoj deteta“, čiji su najavljeni principi:

Ferer se vraća u Španiju u julu 1909. tokom događaja „tragične sedmice“ (), iz porodičnih razloga. Vlasti su ga uhvatile 31. septembra 1909. posle pet nedelja skrivanja u pećinama na svojoj farmi, i zatvorile u tvrđavu Montjuic u Barseloni, pod optužbom da je jedan od izazivača pobune. Prelati Barselone poslali su pismo Mauri otvoreno zahtevajući odlučnu akciju protiv Ferera i Moderne škole. Maura je javno odgovorio da će vlada „delovati u duhu vašeg pisma i pratiti liniju vladanja koju vi indicirate“. Usledilo je ubrzano suđenje u kome je Ferer optužen za podsticanje na zaveru (tokom „Tragične Nedelje“ u julu u Barseloni). Ferer nije imao ništa sa ustankom, za vreme kojeg se čak nije ni nalazio u Barseloni, ali stvoreni su lažni dokazi i iznuđena svedočenja. Vlada je takođe verovala da je Ferer podrstrkivao atentat na kralja 1906. i želela je osvetu. Vojni sud ga bez ikakvih dokaza osuđuje na smrt, bez obzira na ogromne proteste širom sveta. Dana 13. oktobra 1909. Fransisko Ferer je streljan u tvrđavi u Barseloni.

Pošto je Ferer bio poznat i van Španije, njegovo smaknuće izazvalo talas negodovanja širom Severne Amerike i zapadne Evrope. U Velikoj Britaniji, Džordž Bernard Šo, Herbert Džordž Vels i Artur Konan Dojl protestovali su sa Petrom Kropotkinom i drugim anarhistima. U Francuskoj demonstriralo je i borilo se protiv policije, preko 500.000 ljudi. U Argentini, demonstracije se se pretvorile u četvorodnevni generalni štrajk. Ovi događaji dovode do pada Maurinog ministarstva, koji je, i pored većine u Kortesu, smenjen zbog upravljanja „Tragičnom sedmicom“. Fererovo smaknuće je produbilo podelu u zemlji i okrenulo svet protiv Španije, a Ferer je postao mučenik slobodne misli. Moderne škole, po ugledu na njegovu u Barseloni, nastavile su da niču širom sveta još dugo vremena nakon njegove smrti.




#Article 86: Srpskohrvatski jezik (2264 words)


Ћирилична верзија

Srpskohrvatski ili hrvatskosrpski je najveći južnoslavenski jezik koji kao materinski govori oko 19 mil. ljudi na prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, u kojima pod različitim nazivima ima status službenog jezika. Poput drugih većih evropskih jezika, taj zajednički jezik Bošnjaka, Hrvata, Srba i Crnogoraca je policentrični standardni jezik jer se sastoji od svojih standardnih varijanata: hrvatske, srpske, bosanske i crnogorske.

Kroz povijest Južnih Slavena, narječjа i književni jezici raznih oblasti su se razvijali samostalno. Prije 19. stoljeća, razni govori koji su u pojedinim oblastima nazivani ilirski, slavenski, slavonski, bosanski, srpski ili hrvatski. Početkom 19. veka Srbi i Hrvati su koristili različite standarde književnog jezika. U Srbiji je u zvaničnoj upotrebi bio slaveno-serbski jezik, arhaični jezik obrazovanih slojeva pod jakim uticajem rusizama i crkveno-slavizama. Primer slavenosrpskog jezika pre jezičke reforme:

 
S druge strane, hrvatski pisci su koristili uglavnom kajkavsko narečje i neujednačen slovni sustav za zapisivanje tadašnjeg hrvatskog književnog jezika. Primer horvatsko-slavenskog jezika pre jezičke reforme:

I pored znatnih razlika u književnom jeziku, mnogi tadašnji slavisti su smatrali da je narodni jezik Hrvata i Srba, pa i drugih Južnih Slovena, jedan jezik. Znameniti lingivsta Josef Dobrovský je još 1815. godine upotrijebio izraz «srpski ili hrvatski». Ime srpskohrvatski jezik je, po svemu sudeći, upotrebio najprvi Jakob Grimm u predgovoru za njemačko izdanje Vukove Pismenice srpskoga jezika, godine 1824. Slovenski lingivsta Jernej Kopitar je smatrao da štokavski govor čini jedinstven jezik koji je u svom pismu iz 1836. godine nazvao «srpsko-hrvatski». 

Početkom 19. vijeka među južnim Slavenima Austrijskog carstva se razvijao Ilirski pokret čiji je cilj bilo kulturno i političko jedinstvo svih „Ilira“, to jest južnih Slavena. U vreme ilirskog pokreta se javljaju ideje o stvaranju zajedničkog književnog jezika, koji se u to vreme uglavnom nazivao ilirskim. Vuk i ilirci su nastojali da ostvare potpuno jedinstvo jezika i pravopisa. Vuk Karadžić je 1845. formulisao taj ideal ovako: 

Ilirski pokret je naišao na odobravanje većine pismenih u južnoslovenskim zemljama. Pokret je trajao od 1830. do 1843. a svoj najveći procvat je doživeo u Hrvatskoj. U Sloveniji je Stanko Vraz čak odlucio da piše na ilirskom umesto slovenačkom. U Hrvatskoj, Ljudevit Gaj je govorio: Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, sto mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan knjizevni jezik imamo. Ilirski pokret je doveo do sastanka u Beču gde je postignut dogovor o zajedničkom književnom jeziku, kojem je za osnovu uzet narodni govor Bosne i Hercegovine i Dubrovnika, karakterističan po štokavskom narečju i ijekavskom izgovoru.

Glavni potpisnik sporazuma sa srpske strane bio je Vuk Stefanović Karadžić, a sa hrvatske Ivan Mažuranić. 

 

Okupljeni južnoslovenski lingvisti zaključuju da ne valja miješajući narječja i graditi novo, kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik. Za književno narečje je izabrano južno narečje, odnosno štokavsko narječje i ijekavskog izgovora, iz razloga što najviše naroda tako govori, što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane i što je stara dubrovačka književnost u njemu spisana.

Radi približavanja književnog jezika, hrvatski pisci su izašli u susret odričući se kajkavštine i usvajajući štokavsko narečje za književno, a srpski književnici napuštanjem slaveno-serbskog jezika. Nakon toga, radi približavanja dva pisma, izvršene su reforme latinice i ćirilice po fonetskom principu. Ljudevit Gaj je govorio: Ponosimo se i hvalimo Bogu Velikomu, što mi Hrvati s bratjom Serbljima jedan književni jezik imamo.

U decenijama koje su usledile bečkom književnom dogovoru, srpskohrvatski jezik biva prihvaćen u svetskoj lingvistici, a u i lokalnoj upotrebi tako da hrvatski sabor nakon duže rasprave (od 1847) da li će se jezik koji govore Hrvati i Srbi zvati hrvatski ili će se zvati hrvatski ili srpski donosi odluku 1861. godine da se zove jugoslavenski, što će biti zabranjeno od carskog Beča nakon čega jezik dobiva ime hrvatski ili srpski jezik što će biti nakon nastanka samostalne Hrvatske historijskim revizionizmom izbrisano iz historije. Taj naziv je vrlo brzo prihvaćen i u inostranstvu tako da u Italiji, gramatičari Pero Budmani i Giovanni Androvich u svojim radovima iz 1867. i 1908. koriste naziv srpskohrvatski jezik, a u Njemačkoj slavni slavista August Leskien piše gramatiku srpsko-hrvatskog jezika Grammatik der serbo-kroatischen Sprache, Heidelberg, 1914. 1882. godine Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti izdaje kapitalno Daničićevo djelo Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika.
 
U Bosni i Hercegovini se ovaj jezik u periodu austro-ugarske vladavine od 1878. do 1907. godine službeno nazivao bosanskim. 1890. godine izlazi Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole autora Frane Vuletića. Od 1907. godine ovaj jezik se počinje službeno nazivati srpsko-hrvatskim, pa srpskohrvatski jezik tako postaje službeni jezik Bosne i Hercegovine od 1907. do 1918. godine. Gramatika za srednje škole od 1908. godine nosi naziv Gramatika srpsko-hrvatskog jezika.

Srpskohrvatski jezik, pod nazivom srpsko-hrvatsko-slovenski, je bio službeni jezik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Po slomu Kraljevine Jugoslavije, ustaše su u travnju 1941. preuzeli vlast u Hrvatskoj reafirmišući ideologiju zasebnog hrvatskog jezika. Nakon 2. svj. rata, srpskohrvatski je bio jedan od zvaničnih jezika u ustavima svih republika u sastavu SFR Jugoslavije.

Na osnovu ovakvih zaključaka o jeziku je odlučeno da treba preduzeti sledeće:

Rezoluciju je potpisalo 25 pisaca i lingvista (7 iz Hrvatske, 15 iz Srbije, 3 iz BiH), među kojima su Ivo Andrić, Aleksandar Belić, Mirko Božić, Miloš Đurić, Marin Franičević, Krešimir Georgijević, Josip Hamm, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jure Kaštelan, Mihailo Stevanović i mnogi drugi. Njima se pridružilo još 64 kulturna i naučna radnika, među kojima i Miroslav Krleža.

Odlučeno je da će Komisiju za izradu pravopisa i terminologije odrediti naša tri univerziteta (u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu), dve akademije (u Zagrebu i Beogradu) i Matica srpska u Novom Sadu i Matica hrvatska u Zagrebu. Na temelju tih odluka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

Nakon etničkih tenzija 1970-ih godina, a naročito nakon raspada Jugoslavije i rata koji ga je pratio, većina je odlučila da zovu svoj jezik srpski, hrvatski ili bosanski, zavisno od etničke ili regionalne pripadnosti. Raspadom SFRJ 1991. godine srpskohrvatski jezik je prestao biti u službenoj upotrebi. Državotvorljivi jezikoslovci su na svim stranama pri konstituisanju svojih jezika insistirali na jezičkom čistunstvu i međusobnim različitostima (kao primer se često uzima riječ kafa-kava-kahva). 

Radi većeg razlikovanja od ostatka BiH i približavanja Srbiji, Republika Srpska je u toku rata u BiH službeno uvela ekavicu kao jezični standard. Istovremeno, srpski nacionalisti su uporno dokazivali da su svi koji govore štokavskom ijekavicom – Srbi, dakle i Bošnjaci i Hrvati. U Beogradu je 1998. godine, prvo u režimskom listu Politika, a zatim i kao posebna knjižica u tiražu od 300.000 primeraka distribuirano Slovo o srpskom jeziku koje navodi da srpskohrvatski jezik ne samo da ne postoji, već da nikada nije ni postojao, da hrvatski jezik takođe ne postoji, već da Hrvati govore srpski a da to i ne znaju, te da ni oni sami ne postoje, tj. da su svi Hrvati u stvari Srbi. Po Miloševićevom Ustavu Srbije od 1990. godine zvanični jezik je još uvek bio srpskohrvatski, a službena pisma ćirilica i latinica. Tek Koštuničin Ustav Srbije od 2006. godine je ukinuo latinicu i proglasio srpski za službeni jezik. Pojedina srbijanska kulturna udruženja jezik nazivaju srbskim.

U Hrvatskoj je hrvatski postao jedini zvaničan jezik a latinica jedino zvanično pismo. Odjeljivanje hrvatskog jezika od srpskoga i ostalih štokavskih standarda je izvedeno po prostom obrascu: gdje god su za neki pojam postojala dva izraza, jednoga se dodjeljivalo hrvatskome, a drugoga ostalim trima standardima. Tako na primjer, „gvožđe je proglašeno srpskom riječju, a hrvatskom „željezo. Međutim, riječ „gvožđe se nalazi u Šarićevom prijevodu Biblije, Mažuranićevoj Smrti Smail-Age Čengića, nekoliko Šenoinih djela, kod Gundulića, Kamova, Badalića, Kovačića, Vojnovića, Ivane Brlić-Mažuranić, u hrvatskim narodnim pripovjetkama, itd, što ukazuje na proizvoljnost takve jezičke prakse. Jezičke vlasti tokom 1990-ih puristički kroatiziraju jezik promičući izraze poput zrakomlata (za helikopter), brzoglasa (za telefon) i slično. Hrvatska politika jezičkog udaljavanja kulminirala je 1999. bioskopskim prikazivanje srpskog filma „Rane“ (Srđana Dragojevića) koji je titlovan i preveden kao „Ozljede“. Preterivanje u ovakvoj jezičkoj politici je ubrzo i u samoj Hrvatskoj postalo predmetom sprdnje. 

Bošnjački lingvisti su, uz obrazloženje da opasna sintagma ‘srpsko-hrvatski’ implicira da u Bosni žive Srbi i Hrvati, a da Bošnjaka nema, jezik nazvali bosanskim. Srpski i hrvatski lingvisti su odgovorili tako što su ovaj jezik nazvali etničkom odrednicom bošnjački, izbegavajući naziv bosanski koji implicira da Srbi i Hrvati u Bosni govore bosanski jezik. Neki bošnjački jezikoslovci rade na zasebnosti bosanskog jezika umetanjem slova h gde god se ukaže prilika i insistiranjem na turcizmima. 

Tokom 2000-ih su i Crnogorci započeli standardiziranje crnogorskog jezika, uz argument da ako je u Crnoj Gori službeni jezik – srpski, onda su Crnogorci – Srbi. U Crnoj Gori se od 2009. novouvedeni crnogorski jezik uči po pravopisu srpskohrvatskog.

Iako govorni jezik nije promenjen, govornici ga danas uglavnom ne nazivaju srpskohrvatskim. Npr. na popisu u Hrvatskoj 2001. je samo 0,16 % stanovništva imenovalo svoj materinski jezik hrvatskosrpskim odn. srpskohrvatskim. I pored različitih naziva, te napora hrvatskih, srbijanskih, bosanskih i crnogorskih lingvista da dokažu suštinsku različitost njihovih jezika, narod se još uvek jako dobro razume. 

Suvremena lingvistika smatra srpsko-hrvatski jezik živim makrojezikom pod oznakom hbs. Iako je identifikator sh označen kao prevaziđen, zajedno s identifikatorima scc i scr.
Srpskohrvatski je u svetu i dalje u normalnoj upotrebi među jednim delom lingvista, prevodioca i profesora književnosti. U slavistici se danas pored naziva srpskohrvatski takođe koristi i naziv bosansko-hrvatsko-srpski jezik. Srpskohrvatski jezik se i dalje izučava na mnogim ozbiljnim univerzitetima sveta: Cambridgeu, Oxfordu, Sorbonni, Univerzitetu drzave Arizona u Phoenixu, itd. 

Neke međunarodne institucije, poput Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju službeno upotrebljavaju naziv bosanski, hrvatski ili srpski jezik (BHS) za zajednički jezik Bosanaca, Hrvata, Crnogoraca i Srba. Početkom 2010. godine dve poslanice u Evropskom parlamentu su, polazeći od činjenice da je originalni srpskohrvatski jezik podeljen u razne službene jezike, zatražile, zbog administrativnih ušteda oko prevoda i tumačenja, vraćanje srpskohrvatskoga jezika. To je traženo radi kasnijeg zaključivanja sveobuhvatnog sporazuma o jezicima s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom kada te zemlje postanu članice EU”.

Lingvistička pravila po pitanju svih svetskih jezika su prilično jednostavna i ona govore da se govori o jednom jeziku u slučaju ako je najmanje 81 posto osnovnog rečničkog blaga zajedničko. Pošto po rečima lingvistice Snježane Kordić bošnjački, crnogorski, hrvatski i srpski imaju 100 posto zajedničko osnovno rečničko blago - reč je o istom jeziku. Kordić srpskohrvatski jezik vidi kao policentrični jezik, koji danas ima svoje četiri varijante i četiri službena naziva, ali u strogo lingvističkom pogledu ne može biti tretiran drugačije nego kao jedan standardni jezik, jer su razlike među varijantama nedovoljne da bi se moglo prihvatiti stanovište o različitim jezicima.

Srpskohrvatski jezik ima tri osnovna dijalekta, koja su nazvana prema upitnoj zamenici koja se razlikuje u svakom od njih. Čakavski dijalekt koristi upitnu zamenicu ča, kajkavski dijalekt koristi kaj, a štokavski dijalekt koristi što ili šta. Dijalekti kao što je torlački dijalekt nisu prepoznata u ovoj klasifikaciji.

Takođe, postoje tri osnovna načina za zamenjivanje u govoru i pisanju protoslovenskog samoglasnika jat. U okviru čakavskog dijalekta obično se koristi samoglasnik i za zamenjivanje jata (tzv. ikavski izgovor), dok se u nekim čakavskim govorima koriste i samoglasnik e (ekavski izgovor), kao i samoglasnička grupa ije odnosno je (ijekavski izgovor). Kajkavski dijalekt obično zamenjuje jat samoglasnikom e, dok je štokavski, poput čakavskog, podeljen na govore koji koriste samoglasničke grupe ije i je (ijekavski), samoglasnik e (ekavski) i samoglasnik i (ikavski).

Protoslovenski samoglasnik jat je vremenom izmenjen i sada se izražava na tri različita načina u srpskohrvatskom jeziku:

Na primer:

Iz primera koji uključuju i dugačke i kratke samoglasnike se vidi da ijekavski izgovor ne zamenjuje prvobitno jat (ě) koristeći samo samoglasničke grupe ije i je, već koristeći i samoglasnike i i e. Po pravilu, jat se u ijekavskim govorima zamenjuje na četiri načina:

Treba napomenuti da je jat uvek pod akcentom ili posleakcenatskom dužinom. Međutim, ako je u pitanju jednosložna reč koja ima dugi akcenat, jat će se zameniti sa ije (npr. vijek, brijeg, svijet). Onda će se pojaviti dva sloga (vi-jek, bri-jeg, svi-jet), a pošto akcenat po pravilu ne može stajati na poslednjem slogu u reči, premestiće se na prethodni slog, pa će biti naglašeno i iz samoglasničke grupe ije, umesto e kako bi trebalo.

Razlike među dijalektima mogu se ilustrovati primerom Šlajherove basne. Dijakritički znaci upotrebljavaju se radi označavanja razlike u naglascima i prozodiji, što je često veoma značajno, no obično se ne odražava u pravopisu.

 style=font-size:90%;

Tokom istorije, ovaj jezik je bio pisan koristeći više pisama:

Danas se koriste latinica i ćirilica. Svako slovo iz jednog pisma odgovara samo jednom slovu iz drugog pisma.

Gajeva latinica je varijanta latiničnog pisma koje je razvio hrvatski lingvista Ljudevit Gaj u prvoj polovini 19. vijeka. Svoj konačni oblik je stekla nakon izmena srpskog lingviste Đure Daničića u 19. vijeku. Sastoji se od trideset slova (27 prostih i tri dvojnа), a prema izgovoru prva četiri slova toga pisma (a, be, ce, de) naziva se abecedom. 

Abeceda prema azbuci:

Ova latinica je u upotrebi na svim prostorima gde se govori srpskohrvatski, u Bosni, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Veoma sličnu verziju koristi i slovenski jezik.

Postoji i alternativni način predstavljanja glasova koji nemaju sopstvene znakove u originalnoj latinici (ako iz tehničkih razloga ne možemo upotrebiti Gaj-Daničićeve znakove): 

Vukova ćirilica je varijanta ćiriličnog pisma koje je razvio srpski lingvista Vuk Karadžić u prvoj polovini 19. vijeka. Sastoji se od 30 slova, a svako od njih predstavlja odgovarajući glas. Prema prva dva slova ćiriličnog pisma (az, buki) naziva se azbukom. 

Azbuka prema abecedi:

Vukova ćirilica je jedno od dva ravnopravna pisma srpskohrvatskog jezika. Danas se koristi u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Sličnu verziju ćirilice koristi i makedonski jezik.




#Article 87: Njemačka (3193 words)


Njemačka (ijek.) ili Nemačka (ek.) (njem. Deutschland međunarodna fonetska abeceda|[ˈdɔʏtʃlant]; službeno Savezna Republika Njemačka, njem. Bundesrepublik Deutschland), država u centralnoj Evropi. Na sjeveru izlazi na Sjeverno more i Baltičko more. Graniči se s Danskom na sjeveru, Austrijom i Švicarskom na jugu, Francuskom, Belgijom, Nizozemskom i Luksemburgom na zapadu i Poljskom i Češkom na istoku. Njemačka je  federalna parlamentarna republika (Bund der Länder).

Savezna Republika Njemačka je članica Ujedinjenih nacija, NATO-a, grupe G8 i osnivač Evropske ekonomske zajednice, današnje Evropske unije.

Nemačka se proteže od visokih planina Alpa (najviša tačka Cugšpic 2.962 m) na jugu, do obala Severnog i Baltičkog mora na severu. Između njih, u centralnom delu nalaze se planine umerenih visina: Švarcvald (1.493 m), Bavarska šuma (1.456 m), Rudne gore (1.215 m), i Harc (1.142 m). Na severu preovlađuju niska polja (najniža tačka je Vilštermarš na -3.54 m).

Uz obalu Severnog mora nalazi se niz Istočno-Frizijskih ostrva, a u Baltiku su veća ostrva Rigen i Usedom. U Nemačkoj postoji 6 velikih slivova reka: Rajna (865 km toka kroz Nemačku), Dunav (647 km), Elba (727 km), Odra (187 km), Vezer i Ems. Najveće jezero je Bodensko jezero na granici sa Švajcarskom.

Klima je uglavnom umerena, pod uticajem Golfske struje. Uz severne obale klima je vlažna tokom cele godine. Vreme je ponekad nepredvidivo. U sred leta moguć je topao dan, a hladan i kišovit odmah sutradan. Ali ekstremne vremenske neprilike su gotovo isključene na području Nemačke, osim poplava u dolinama reka kada su zimi temperature iznad nule. Prosečna temperatura po mesecima ide od 0,5 °C u februaru, do 17 °C u julu.

Za poljoprivredu se koristi 53,5% površina Nemačke, dok je pod šumama 29,5%. Naselja i komunikacije pokrivaju 12,3% površina (sa tendencijom povećanja). U Nemačkoj postoji 14 nacionalnih parkova.

Njemački jezik i „Germanizam“ traju više od tisuću godina, ali je država po imenu Njemačka formirana kao moderna nacionalna država tek 1871. godine, kada je Pruskom vodila Njemačke države do pobjede nad Francuskom. To razdoblje i poredak nazivaju se drugi rajh (Reich).

O ranoj njemačkoj historiji zna se iz arheoloških nalazišta i zapisa o bitkama s Rimskim Carstvom. Germanska plemena širila su se iz Skandinavije prema jugu u 1. stoljeću pne. Sukobljavali su se s Rimljanima, o čemu je pisao Tacit u knjizi Germania. Oko 260. godine, germanska plemena, probila su rimsku granicu (Limes Germanicus) dok nisu suzbijeni.

Prvi Rajh, poznatiji kao Sveto Rimsko Carstvo njemačke nacije, je potekao od carstva Karla Velikog (843), koga je osnovao Karlo Veliki 25. 12. 800. godine, a koji je trajao sve do 1806. Tokom ovih 1000 godina, Nijemci su uspješno proširili svoju moć uz pomoć Katoličke Crkve.

Godine 1530, pokušaj protestantske reformacije Katoličke Crkve je propao, što je dovelo do formiranja nove, Protestantske crkve, koja je postala nova službena religija u mnogim njemačkim državama. Ova događanja su dovela do Tridesetogodišnjeg rata (1618), koji je, kada se završio Vestfalskim mirom (1648), učinio da Njemačka postane ekonomski iscrpljena i politički nestabilna. Ovakva situacija je onemogućila da Njemačka ponudi efikasan otpor Napoleonu i Sveto Rimsko Carstvo je prakticki nestalo 1806. Poslije pada Napoleona je osnovana Njemacki savez, konfederacija (Deutscher Bund). gdje je glavnu reč i utjecaj imala Austrija. Između 1815. Konfederacija se sastojala od mnoštva malih država (39).

U Francusko-Pruskom ratu (1870), Pruska je porazila Francusku. Međutim, u Prvom svjetskom ratu (1914), kada je invazija na Francusku kao dio plana brzog svladavanja saveznickih protivnika propala (izmedju ostalih i na Verdunskom frontu) Njemacka sa svojim saveznicima gubi rat i potpisuje bezuvjetnu kapitulaciju u kojoj je prisiljena pristati na prihvaćanje teze o iskljucivoj njemackoj krivici za rat. Ta po mnogima nepravedna, ponizavajuca i sramotna kapitulacija bila je samo uvod u jos vecu katastrofu drugog svjetskog rata.

Drugi Rajh je proklamiran u Versaju, 18. januara 1871, poslije poraza Francuske. Ovo je uglavnom bio rezultat Ota fon Bizmarka, njemačkog najprominentnijeg državnika 19. veka, koji je bio poznat kao „kulturni borac“ protiv katoličanstva i borac za socijalne reforme. 

Drugi njemački Rajh je okončan Prvim svjetskim ratom, kada je njemački car bio prinuđen da abdicira. Posle revolucije, konstituirana je demokratska Vajmarska Republika. Velika ekonomska moć Njemačke je ostvarena zahvaljujući razultatu Versajskog mira i Velike depresije, što je dovelo do odbacivanja demokracije od strane i lijevo i desno orjentiranih njemačkih građana. Na dvaput održanim izborima 1932, Nacisti su dobili 37,2% glasova u julu/srpnju, a 33% u studenom/novembru. 30. januara/siječnja 1933, Adolf Hitler je imenovan za kancelara Njemačke, a 23. 4. 1933. godine njemački parlament je ukinuo ustav Vajmarske Republike.
Treći Rajh je trajao od 1933. do 1945. i bio je utemeljen na nacional-socijalizmu, odnosno nacizmu. 1934. Hitler je preuzeo apsolutnu kontrolu nad vladom, kada je de fakto postao i predsjednik Njemačke. Nakon aneksije Austije (1938), politika anektiranja susjednih teritorija, dovela je do Drugog svjetskog rata, koji je u Evropi otpočeo 1. 9. 1939. kada je Njemačka okupirala Poljsku. Njemačka i njeni saveznici su imali veliku i dobro organiziranu vojsku koja kratkotrajno preuzima kontrolu nad gotovo cijelim teritorijom Evrope.

Poslije operacije Barbarosa (napada na Sovjetski Savez) 22. 6. 1941. otvoren je drugi front na istoku, kao i napada na Sjedinjene Države, kada je prekršen dogovor o nenapadanju Njemačke na SAD, od strane Hitlera (11.12. 1941.). Od 1941. do 1945. nacistička Njemačka, uz pomoć susjednih kolaboracionista, sistematski je ubila 6 milijuna Jevreja u Holokaustu. Režim je isto tako masovno likvidirao Rome, Slavene, homoseksualce i mentalno retardirane osobe i druge nesposobne ljude i politički nepodobne građane (naročito komuniste i socijaliste). 8.5.a 1945. godine Njemačka je kapitulirala poslije okupacije Berlina od strane ruske Crvene Armije, a prije ulaska ruskih trupa u Berlin, Hitler je izvršio samoubojstvo.

Rat je rezultirao velikim gubitkom teritorija, preseljeno je oko 10 miliona Nijemaca s izgubljenih prostora u korist Poljske, a sljedećih 45 godina država će biti podijeljena na Zapadnu i Istočnu Njemačku. 1948. i 1949. tokom Berlinske blokade, saveznička vojska dopremala je hranu i sirovine u Zapadni Berlin, koji je sporazumom velikih sila pred kraj Drugog svjetskog rata postao zapadna enklava okružena istočnom Njemačkom.

Građani Zapadnog Berlina su postali proamerički orijentirani. To je bio rezultat mnogih činjenica, uključujući i jak njemački antikomunizam, američki Maršalov plan za rekonstrukciju Evrope poslije rata, osnivanje EZ, i generalno podržavanje prisustva američke vojske u Zapadnom Berlinu. Rekonstruirana Zapadna Njemačka je ponovno postala svjetska najveća ekonomska sila, a i DDR je je bio na 6. mjestu industrijskih zemalja svijeta.

Amerikanci su kontrolirali Zapadnu Njemačku, a Sovjeti su kontrolirali Njemačku Demokratsku Republiku, koja je bila jedna u nizu socijalističkih satelita Sovjetskog Saveza i članica Varšavskog pakta, sa kontrolom slobodnog kretanja njenih stanovnika. Iznenadno, 13. avgusta 1961. godine, Istočna Njemačka je postavila Berlinski zid između Istočnog i Zapadnog Berlina, i potpuno zatvorila granicu prema Zapadnoj Njemačkoj što je onemogućilo normalno cirkuliranje ljudi. Vili Brant, zapadnoberlinski gradonačelnik i zapadnonemački kancelar, su pokušali da smire tenzije, ali njegovo političko priznavanje gubitka Istočne Njemačke je dovelo do kontroverzi, neki Nijemci su smatrali da je izdajnik, dok su mnogi drugi (naročito mladi ljudi) mislili da je heroj.

Poslije pada socijalizma u Europi, Njemačka se ponovno ujedinila (1990), što je dovelo do ekonomskih problema koji se osjećaju i danas, naročito na području istočne Njemačke gdje je u procesu restauracije kapitalizma uništena ili kolojanizirana industrijska i poljoprivredna proizvodnja. Berlin je ponovno postao glavni grad..

Zajedno sa Francuskom, nova Njemačka igra glavnu ulogu u Evropskoj uniji. Njemačka je država koja se zalaže za zajedničku evropsku politiku, obranu i sigurnost. Kancelarka se konstantno poziva na sastanke Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija.

Glavni članak: Institucije Savezne Republike Njemačke

Njemačka je ustavna savezna republika, čiji se politički sistem zasniva na Ustavu iz 1949. godine (Grundgesetz – osnovni zakon). U njoj vlada parlamentarni sistem u kojoj kancelar igra najvažniju ulogu, a koga bira parlament.

Parlament poznatiji pod nazivom (Bundestag), se bira svake četiri godine. Sustav izbora je proporcionalni sa pragom a zastupanje je pol izravno i pol s lista. Kad se računa koliko će strake dobiti sa lista uzmi se u obzir koliko su već dobili izravno. Šesnaest pokrajina predstavlja federalni nivo Bundesrata (Federalni Savet), koji je izazvao mnogo polemika na račun odnosa sa Bundestagom zbog neusglašenosti prilikom donošenja odluka i jednog i drugog tela, što politički sistem čini vrlo komplikovanim.

Fukcija šefa države je poverena predsedniku, kome je ograničena moć odlučivanja na ceremonijalne i reprezntativne dužnosti.

Sudsku vlast uključuje Savezni ustavni sud Njemačke (Bundesverfassungsgericht), Savezni vrhovni sud i nekoliko saveznih sudova, odgovornih za kontolisanje nižih sudova. Svi niži sudovi su napravljeni od strane saveznih država.

Njemačka je podijeljena u šesnaest država (republika) (u Njemačkoj se nazivaju Bundesländer), koje su podijeljene u 439 distrikta i gradova (2004).

Njemačka se proteže od visokih planina Alpa (najviša tačka Cugšpic 2.962 m) na jugu do obala Sjevernog i Baltičkog mora na sjeveru. Između njih, u centalnom delu nalaze se planine umerenih visina, dok su na sjeveru preovlađujuća niska polja (najniža tačka je Neuendorfer/Wilstermarsch na -3,54 m). Kroz Njemačku teku neke od najvećih rijeka: Rajna, Dunav i Elba.

Vrijeme je ponekad nepredvidivo. U sred ljeta moguć je topao dan, a hladan i kišovit odmah sutradan. Ali ekstremne vremenske neprilike su gotovo isključene na području Njemačke osim poplava u dolinama rijeka kada su zimi temperature iznad nule.

Reljef Njemačke je vrlo raznolik, a ističe se pet osnovnih reljefnih cjelina: Alpe i predalpski prostor, Schwarzwald, Njemačko sredogorje, Južno njemačko pobrđe i Sjeverna njemačka nizina.

Južnije od Dunava nalazi se predalpski prostor, koji je u doba pleistocenskih odledbi bio oblikovan djelovanjem ledenjaka, što su se spuštali niz padine Alpa i u podlozi izdubili brojna ledenjačka jezera. Uslijed djelovanja ledenjaka nastale su brojne naslage pijeska i šljunka. Predalpski se prostor postupno izdiže prema jugu, gdje se nalaze Bavarske Alpe. Bavarske Alpe dio su najvećeg europskog planinskog lanca nastalog u doba alpske orogeneze u tercijaru. Zbog relativno mlađeg nastanka, Bavarske Alpe siromašne su rudnim bogatstvima, ali jačanjem turističkih kretanja ovaj se dio Njemačke zbog prirodnih ljepota i povoljnih uvijeta za razvoj skijaškog i planinarskog turizma posljednjih tridesetak godina posebno jače razvija.

Planinski sustav Schwarzwald nalazi se na jugozapadu Njemačke, a ime je dobio po vazdazelenim šumama jele i smreke. Planina je nastala za vrijeme hercinske orogeneze (Devon) pa je bogata rudama. Visine najviših vrhova ne prelaze 1500 m. U prošlosti se stanovništvo Schwarzwalda, zbog izoliranosti tijekom dugih zima, bavilo preciznim obrtima kao na primjer proizvodnjom satova.

Južno njemačko pobrđe uključuje relativno niske gorske nizove paleozojskog postanka, koji se pružaju oko jugozapada prema sjeveroistoku kao npr. Švapske Alpe ili Franačke Alpe. U dolinama rijeka povoljni su uvijeti za proizvodnju hrane.

Njemačko sredogorje nalazi se u središtu Njemačke. Nastalo je u vrijeme hercinske orogeneze pa su vrhovi uslijed dugotrajnog zaravnavanja relativno niski i prekriveni šumama, a geološki stare stijene bogate su rudama. Na temelju tih rudnih bogatstava u 19. stoljeću započela je prva njemačka industrijska revolucija. Ovaj kraj se često naziva prava Njemačka.

Sjeverna njemačka nizina najveća je reljefna cijelina Njemačke. Prostire se od Njmačkog sredogorja na jugu do obala Sjevernog i Baltičkog mora na sjeveru. Nizina je nastala u doba pleistocenskih odledbi, kada se ledeni pokrov nekoliko puta povlačio prema sjeveru (interglacijali) i ponovno je prekrivao (glacijali). Ledenjaci su svojim erozivnim djelovanjem zaravnili ovaj prostor, koji nigdje ne prelazi 90 metara nadmorske visine, ostavili velike naslage pijeska i šljunka te izdubili brojna jezera. Za ledenih doba eolskim su djelovanjem nastale naslage plodnog prapora ili lesa na južnim dijelovima Sjeverne njemačke nizine. Ti su prostori gusto naseljeni i iskorišteni za poljoprivrednu proizvodnju. Ledenjačko oblikovanje reljefa ove nizine prestalo je završetkom poslednje odledbe, prije otprilike 12 000 godina. Od tada se rijeke u slabo plodnu nizinu donosile naplavni materijal, a postepeno se šumski i travnati biljni pokrov. Dugotrajnim naseljavanjem i marljivim radom čovjek je uspio od slabo plodne pjeskovite nizine napraviti plodne površine. Uz neke niske obale Sjevernog i Baltičkog mora plima prodire u unutrašnjost i do desetak kilometara zbog čega nije moguće gospodarsko iskorištavanje pa su ponegdje izgrađeni polderi kao i u susjednoj Nizozemskoj. Rijeke koje se ovdije uljevaju u more tvore široka riječna ušća, estuarije, povoljna za nastanak luka kao npr. Hamburg (Laba) i Bremen (Weser), koji su duboko uvučeni u kopno.

Njemačka je četvrta ekonomska sila na svetu posle SAD-a, Japana i Kine ali ekonomski daleko najjača država Evrope.

Njemačka poseduje treću po redu najveću ekonomiju na svetu odmah posle SAD-a i Japana i deo je svetske najveće ekonomije – Evropske unije. Dok je spoljna trgovina vrlo uspešna, lokalna tržišta doživljavaju probleme, prvenstveno zbog socijalnih beneficija. Nezaposlenost je jedan od glavnih problema poslednjih decenija.

Nedavno usvajanje zajedničke evropske valute i opšta politička i ekonomska integracija u Evropu trebalo bi da donesu velike ekonomske promene.

Nemačka je bogata i tehnološki veoma jaka. Njena privreda je osetila teškoće tokom 90-ih godina. Iako je spoljna trgovina vrlo uspešna, nezaposlenost je jedan od glavnih problema poslednjih decenija. Modernizacija i pripajanje privrede Istočne Nemačke ispostavio se kao skup i dugoročan problem, sa godišnjem transferom sa zapada na istok u iznosu od oko 70 milijardi dolara. Nemačko stanovništvo je u evropskom proseku staro, ali kombinacija sa visokom stopom nezaposlenosti, doprinelo je da se teret troška za socijalno osiguranje uveća. Strukturalna krutost na tržištu radne snage, uključujući stroge propise u deljenju plata na nacionalnom nivou, učinili su nezaposlenost hroničnim problemom. Lokalna tržišta doživljavaju probleme, prvenstveno zbog socijalnih beneficija. Smanjenje poreza na dobit i dohodak u 2001. godini nije sprečilo pad u spoljnotrgovinski razmeni.

Nemačka privreda se, posle decenije stagnacije, polako oporavlja. Kao jedna od najmnogoljudnijih članica EU-a, sa potrošačima koji važe kao štedljivi, raspolaže velikim brojem diskontnih supermarketa, koji su, da bi izbegli visoke troškove posrednika, u stalnoj potrazi za što jeftinijim direktnim dobavljačima. Ipak, i pored toga što nastoje da imaju niske cene u nabavci, svi lanci supermarketa zahtevaju visok kvalitet i preciziran poslovni odnos koji predstavlja jedan od najbitnijih faktora za saradnju sa nemačkim preduzećima. Industrijska roba se kupuje, uglavnom, preko velikih posrednika. Što se maloprodaje tiče, pet vodećih firmi drže ⅔ tržišta. Tu su, pored starih, prepoznatljivih kompanija, kao što su EDEKA, Aldi, Špar itd. i novi lanci supermarketa, kao što su Lidl, Metro ili Reve. Ova grana ima godišnji obrt od preko 400 milijardi evra. O veličini i značaju prodaje u nemačkim supermarketima govori i činjenica da u Nemačkoj na milion stanovnika postoji 250 supermarketa.

Kao deo zajednice EU-a, Nemačka ima važnu poziciju i u Evropi. Nemačka je mnogim zemalja Evrope najvažniji partner u uvozu. Nemačka najviše izvozi mašine, vozila, hemikalije, metale, industrijske proizvode, prehrambene proizvode, kao i tekstil. Najvažnija privredna grana Nemačke su usluge. U tercijarnom sektoru radi najveći broj zaposlenih (71%). Glavni sektori su trgovina, zdravstvo i obrazovanje, kao i sektor osiguranja u kome su mnoge nemačke osiguračke kuće najpoznatije na svetu.

Bruto nacionalni dohodak (nominalno) Nemačke, 2013. godine, iznosio je oko 3,636 milijardi dolara, te 40,007 dolara po glavi stanovnika (mereći paritetom kupovne moći).
Inflacija prema izvorima iz 2014. godine, iznosila je 1,04 %

Nijemci - vidi: Germanski narodi

U Njemačkoj živi najmanje 7 miliona stranih državljana, u koje spadaju izbeglice, inostrani radnici (Gastarbeiter) i njihove porodice. 
Njemačka je glavni cilj političkih i ekonomskih begunaca iz mnogih zemalja u razvoju.

Na sjeveru živi danska manjina, dok u saveznoj državi Brandenburg živi malobrojna slovenska manjina po imenu Lužički Srbi. Frigijski jezik, koji se smatra najsrodnijim engleskom, 
govori kao maternji oko 12.000 ljudi u Njemačkoj. U seoskim područjima sjeverne Njemačke raširen je donjosaski jezik.

Doseljavanjem se stvorila i znatna turska manjina. Ostale značajne manjine su Rusi Srbi, Hrvati, Italijani i Poljaci.U rteligijskom pogledu Njemačka je veoma heterogena na jugu dominira katolicizam (oko 32%), na sjeveru protestantizam (oko 34%), prisutan je i islam (5%), judaizam, budizam (oko 200 000), trećinu čine agnostici i ateisti evidentni na istoku zemlje.

Njemačka je među prvim zemljama u svetu po obrazovanju, tehnološkom razvitku i privrednoj proizvodnji. 
Od kraja 2. svetskog rata, broj mladih koji upisuju fakultete porastao je više od tri puta, a zanatske i tehničke škole u Njemačkoj spadaju u sam svetski vrh. S prihodima od 25.000 evra po glavi stanovnika, Njemačka je društvo srednje klase. Širokogrudan sistem socijalnog osiguranja omogućuje besplatno zdravstvo, naknade za nezaposlenost i ostale socijalne prednosti. Nijemci su veliki turisti - svake godine milioni Nijemaca putuju u inostranstvo.

Njemačka je mnogo doprinijela svjetskoj kulturi. U Njemačkoj su rođeni skladatelji Carl Maria von Weber, Jacques Offenbach, Schumann, Mendelssohn, Beethoven, Bach, Brahms i Wagner; književnici Goethe, Hoffmann, Heine, Rilke, Mann, Brecht i Schiller; umjetnici Dürer, Ernst, Beuys i Baselitz; filozofi Engels, Kant, Hegel, Marx i Nietzsche; matematičari Carl Friedrich Gauss, Bernhard Riemann, Gottfried Leibniz; znanstvenici Robert Wilhelm Bunsen, Gustav Robert Kirchhoff, Immanuel Kant, Wilhelm Eduard Weber, Einstein, Hertz, Alexander von Humboldt, Born i Planck te izumitelji Benz, Otto, Diesel i Daimler.

Nobelovu nagradu dobilo je 98 Nijemaca. Wilhelm Conrad Röntgen otkrio je x-zrake (rentgenske zrake) i prvi je dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1901.

Njemački jezik, koji ima mnogo dijalekata, u 19. stoljeću je bio lingua franca srednje, istočne i sjeverne Europe, a i danas se uči diljem svijeta kao jedan od najvažnijih jezika. Mnogi velikani nisu bili Nijemci, ali su djelovali u ozračju njemačke kulture, npr. Mozart, Kafka i Nikola Kopernik.

Odnedavno se Njemačka vratila na svjetsku kulturnu scenu u velikom stilu, s preporođenim Berlinom (Berlinski filmski festival), te novom glazbom i umjetnošću.

Između ostaloga, u filmu i književnosti postoji jak trend, da se obrađuju teme vezane uz njemačko ujedinjenje.

Nemačka književnost se može pratiti do srednjeg veka i radova pisaca kao što su Valter fon der Fogelvajde i Volfram fon Ešenbah. Poznati klasični nemački pesnici i pisci su Johan Volfgang Gete, Fridrih Šiler, Gothold Efrajm Lesing i Teodor Fontane. Kolekcije narodnih priča koje su objavili braća Grim je popularisala nemački folklor u svetu. Uticajni pisci iz 20. veka su Gerhart Hauptman, Herman Hese, Hajnrih Bel, Hajnrih Hajne, Tomas Man, Bertolt Breht i Ginter Gras.

Nemačka filozofija je istorijski značajna. Značajni su doprinosi Gotfrida Lajbnica racionalizmu i Imanuela Kanta filozofiji prosvetiteljsva. Johan Gotlib Fihte, Georg Vilhelm Fridrih Hegel i Fridrih fon Šeling su utemeljili klasični nemački idealizam, a Artur Šopenhauer metafizički pesimizam. Karl Marks i Fridrih Engels su formulisali markističku teoriju, Fridrih Niče je razvio perspektivizam. Gotlob Frege je doprineo razvoju analitičke filozofije, Martin Hajdeger je doprinuo svojim radovima o tubitku, a Frankfurtska škola Maxa Horkheimera, Teodora Adorna, Herberta Markuzea i Jirgen Habermasa je bila posebno uticajna.

Popis gradova u Njemačkoj

Njemački ustav, Grundgesetz, jamči slobodu vjere i vjeroispovijesti, te zabranjuje vjersku diskriminaciju.

Katoličanstvo je bila glavna religija u Njemačkoj do 16. vijeka, kad je reformacija drastično promijenila stanje. 
Martin Luter se 1517. suprostavio katoličkoj crkvi i osnovao protestantizam. Danas većina protestanata u Njemačkoj spada u Njemačku evangeličku crkvu.

Oko 30% stanovnika su protestanti, oko 30% katolici, a 30% su ateisti.

Preostalih 10% stanovništva čini 3,3 mil. muslimana, 1,2 miliona pravoslavaca, milion ostalih hrišćana, milion članova zajednica s posebnim statusom, milion članova novih religioznih pokreta, milion članova religioznih zajednica, 150.000 Jevreja, 150.000 budista i 100.000 hinduista. (Izvor: Goethe Institut, 

Sport je sastavni dio života Nijemaca. Članovi sportskih klubova su 27 miliona Nijemaca, a još 12 miliona se induvidualno bavi sportskim aktivnostima. Nogomet je najpopularniji sport. Njemački nogometni savez je najmasovniji svjetski nogometni savez sa 6.3 miliona službenih članova. Bundesliga je drugo najgledanije profesionalno sportsko natjecanje na svijetu. Njemačka fudbalska reprezentacija osvajala je Svjetsko nogometno prvenstvo 1954., 1974. i 1990. te Evropsko nogometno prvenstvo 1972., 1980. i 1996. Njemački sportaši su treći po broju osvojenih medalja na svim Olimpijskim igrama. Bili su domaćini Ljetnih olimpijskih igara u Berlinu 1936. i u Münchenu 1972. te Zimskih olimpijskih igri u Garmisch-Partenkirchenu 1936.




#Article 88: Potsdam (630 words)


Potsdam () je grad u njemačkoj saveznoj državi Brandenburg, sa oko 150.000 stanovnika, i prestonica nemačke savezne države Brandenburg. Nalazi se na reci Hafel, 26 km jugozapadno od Berlina, sa kojim je povezan S-vozom (brzim prigradskom vozom) (ne:S-Bahn - Schnellbahn).

Potsdam je verovatno osnovan u 10. veku kao slovensko selo po imenu „Poztupimi “. Prvi put se pominje 993, a do 1317. pominje se kao mali (sada nemački) grad. Stekao je gradsku povelju 1345. godine. 1573. je još bio mali trgovački grad (2000 stanovnika). Za vreme Tridesetogodišnjega rata (1618—1648) uništena je skoro polovina grada.

Sudbina Potsdama se dramatično promenila kada je izabran za lovačku rezidenciju Fridriha Vilhelma I, kneza-izbornika Brandenburga, 1660. U gradu je takođe bila stacionirana pruska vojska. Grad je kasnije postao rezidencija pruske kraljevske porodice. Značajne zgrade su mahom građene za vreme vladavine Fridriha Velikog. Palata Sansusi (na francuskom: „bez briga“, Georga Venceslava fon Knobelsdorfa, 1744) je jedna od ovih građevina, čuvena po svojim formalnim vrtovima i unutrašnjosti u stilu Rokokoa.

Dok je Berlin bio zvanična prestonica Pruske i kasnije Nemačkog carstva, dvor je bio u blizini Potsdama, a i mnogi vladini zvaničnici su bili smešteni u Potsdamu. Grad je izgubio status druge prestonice 1918, kada se završio Prvi svetski rat.

Kad je osnivan Treći rajh, ceremonijalno rukovanje između predsednika, Paula fon Hindenburga i novog kancelara Adolfa Hitlera je održano 21. marta, 1933. U potsdamskoj garnizonskoj crkvi (Garnisonskirche), simbolišući koaliciju vojske (rajhsvera) i nacizma.

Potsdam je teško oštećen u bombardovanju tokom Drugog svetskog rata. Sesilenhof palata je bila mesto gde je održana Potsdamska konferencija od 17. jula do 2. avgusta, 1945, kad su se saveznički lideri (Frenklin Ruzvelt, Hari Truman, Vinston Čerčil, Klement Atli i Staljin) sastali da odluče o daljoj sudbini Nemačke.

Vlada Istočne Nemačke je nastojala da izbriše simbole pruskog militarizma. Mnoge istorijske građevine koje su teško oštećene tokom rata su srušene.

Potsdam je jugozapadno od Berlina, i graničio se sa zapadnim Berlinom kad je izgrađen Berlinski zid. Zid nije samo odsekao Potsdam od zapadnog Berlina, već je i udvostručio vreme potrebno da se stigne do istočnog Berlina. Most Glienike preko reke Hafel je spajao grad sa zapadnim Berlinom, i bio je mesto odigravanja nekih od razmena špijuna tokom Hladnog rata.

Posle ujedinjenja Nemačke, Potsdam je postao glavni grad ponovo osnovane savezne države Brandenburg.

Potsdam je imao gradonačelnika (Bürgermeister) i gradski savet od 15. veka. Od 1809, gradski savet je bio biran, sa nad-gradonačelnikom (Oberbürgermeister) na čelu. Za vreme Trećeg rajha, gradonačelnika je birala NSDAP, a gradski savet je raspušten; rekonstruisan je simbolično posle rata, ali slobodni izbori se nisu održavali do ujedinjenja.

Danas je gradski savet centralni administrativni organ grada. Poslednji lokalni izbori su održani 26. oktobra 2003, a sledeći bi trebalo da se održe 2008. Od 1990. do 1999, predsedavajući gradskog saveta je bio poznat kao „gradski predsednik“ (danas jednostavno „predsedavajući gradskog saveta). Gradonačelnik se bira direktno. Na poslednjim izborima za gradonačelnika, 22. septembra, 2002. nijedan kandidat nije osvojio većinu glasova, i drugi krug izbora je održan između Jana Jakobsa (SPD), i Hans-Jirgena Šarfenberga (PDS). Jakobs je pobedio izrazito tesnom većinom, osvojivši 50,1 % posto glasova.

Potsdam je univerzitetski grad. Univerzitet u Potsdamu je osnovan 1991. NJegov prethodnik je bio Brandenburgische Landeshochschule Karl Liebknecht, obrazovni koledž, osnovan 1948, i on je bio jedna od najznačajnijih visokoškolskih ustanova u Istočnoj Nemačkoj.

Osim toga postoje i Koledž za film i televiziju, osnovan, 1954. u Babelzbergu, prvi centar nemačke filmske industrije od njenog nastanka. Takođe postoji i nekoliko istraživačkih fondacija, uključujući Fraunhofer institut za istraživanje primenjenih polimera i Institut Maks Plank za gravitacionu fiziku (Albert-Ajnštajn-institut).

Grad se nalazi na nadmorskoj visini od 35 metara. Površina opštine iznosi 187,4 km². U samom gradu je, prema procjeni iz 2010. godine, živjelo 152.966 stanovnika. Prosječna gustina stanovništva iznosi 816 stanovnika/km². Grad ima seriju povezanih jezera. Posjeduje regionalnu šifru (AGS) 12054000.




#Article 89: Njemački jezik (2583 words)


Nemački jezik (), je jedan od jezika zapadne grupe germanskih jezika i spada među najveće svetske jezike. To je maternji jezik najvećeg broja stanovnika Evropske unije.

Nemačkim jezikom se govori u Nemačkoj, Austriji, Lihtenštajnu, u dve trećine Švajcarske, u dve trećine provincije Južni Tirol u Italiji, istočnim kantonima Belgije i u pograničnim delovima Danske.

U Luksemburgu (), kao i u francuskim oblastima Alzas () i Lorena (), starosedeoci ovih oblasti govore različitim nemačkim dijalektima, dok je deo stanovništva ovladao standardnim nemačkim (posebno u Luksemburgu), mada je u Alzasu i Lorenu francuski jezik potisnuo nemački u poslednjih četrdeset godina.

Male zajednice koje govore nemačkim jezikom opstale su u Rumuniji, Republici Češkoj, Mađarskoj, posebno Rusiji, Kazahstanu i Poljskoj, mada su masivne emigracije stanovništva nemačkog porekla iz ovih zemalja u Nemačku smanjile broj govornika u ovim zajednicama.

Van Evrope, najveće zajednice u kojima se govori nemački jezik nalaze se u Sjedinjenim Američkim Državama (u državama Severnoj i Južnoj Dakoti, Montani, Viskonsinu i Indijani; u Brazilu (oblasti Rio Grande do Sul, gde je nastao , Sveta Katarina, Parana i Espirito Santo), u koje je migriralo milione Nemaca u zadnjih dvesta godina; ali većina njihovih potomaka ne govori nemački.

Zajednice u kojima se govori nemački se mogu takođe naći u bivšoj nemačkoj koloniji Namibiji, kao i drugim zemljama u koje su emigrirali Nemci, kao npr. Kanada, Island, Argentina, Meksiko, Paragvaj, Čile, Peru, Venecuela, Tajland i Australija.

Nemački jezik je maternji jezik oko sto miliona ljudi u Evropi (podaci iz 2004), odnosno maternji je jezik 13,3% Evropljana, što ga čini jezikom kojim se služi najviše govornika u Evropi bez Rusije, više od francuskog jezika (66,5 miliona govornika 2004) i engleskog jezika (64.2 miliona govornika 2004). Nemački je treći jezik po broju onih koji ga uče u školama, drugi po broju onih koji ga uče u Evropi, i treći u SAD (posle španskog i francuskog). Nemački je jedan od zvaničnih jezika Evropske unije, gde je treći jezik po broju onih koji ga uče (odmah posle francuskog).

Standardni nemački jezik nije nastao iz nekog dijalekta, već su ga osmislili pesnici, filozofi i drugi obrazovaniji ljudi. U 16. veku Martin Luter je preveo Bibliju na nemački, svesno spajajući karakteristike različitih dijalekata. Želeo je da što veći broj ljudi razume prevod.

Sa Geteom i Šilerom u 18. veku na vrhuncu je bila standardizacija nemačkog jezika. Sa više od 120 miliona govornika u 38 zemalja sveta, nije začuđujuće da se razlikuje upotreba nemačkog jezika. Kao i engleski, i nemački jezik je pluricentričan i sa tri glavna centra u kojima se koristi: Austriji, Nemačkoj i Švajcarskoj.

Zbog premeštanja stanovništva, zbog puteva komunikacija i trgovine (uglavnom reka), izolovanosti (visokih planina i nepreglednih šuma) razvili su se različite dijalekti nemačkog jezika. Ovi dijalekti, ponekad međusobno i nerazumljivi, korišćeni su u Svetom Rimskom carstvu.

Kako je Nemačka bilo podeljena na mnogo država, jedino što je podsticalo standardizaciju nemačkog jezika je želja pisaca da ih što veći broj ljudi razume.

Kada je Martin Luter preveo Bibliju (Novi zavet 1521, Stari zavet 1534), svoj prevod je uglavnom bazirao na već razvijenom jeziku, koji je u to vreme bio najrazumljiviji jezik. Ovaj jezik je bio zasnovan na severoistočnim i dijalektima srednje Nemačke (okolina Hanovera) i sačuvao je puno od srednjevisokonemačkog, (za razliku od dijalekata srednje i severne Nemačke u kojima je genitiv već počeo da nestaje). U početku, uz svaku Bibliju dolazila je i lista reči koje nisu poznate u tom dijalektu i njihov prevod. Katolici su u početku odbijali Luterov prevod i pokušali su da stvore sopstveni katolički standard (Gemeines Deutsch) - koji se od „protestantskog Nemačkog“ razlikovao u sitnim detaljima. Tek je sredinom 18. veka, stvoren standard koji je dobro prihvaćen, čime se završio period ranonovovisokonemačkog.

Nemački je bio jezik trgovine i vlasti u Habzburškom carstvu, koje je okruživalo velike površine centralne i istočne Evrope. Do sredine 19. veka bio je to jezik ljudi iz gradova u najvećem delu carstva. Znanje nemačkog je značilo da je govornik bio trgovac, urbani čovek, a ne njegovu nacionalnost. Neki gradovi, poput Praga i Budimpešte (Budim), su postepeno bili germanizovani u godinama nakon njihovog ulaska pod habzburšku vlast. Drugi, poput Bratislave, su prvobitno naseljeni tokom habzburškog perioda i bili su primarno nemački u to vreme. Nekoliko gradova, kao što je Milano su ostali prvobitno ne-nemački. Međutim, većina gradova su bili primarno nemački u ovom periodu, kao što su Budimpešta, Bratislava, Zagreb, i Ljubljana, iako su bili okruženi teritorijama u kojima su se govorili drugi jezici.

Otprilike do 1800, standardni nemački je bio gotovo jedino pisani jezik. U ovom periodu, ljudi u urbanim krajevima severne Nemačke, koji su govorili dijalektima koji su se značajno razlikovali od standardnog nemačkog, učili su ga gotovo kao strani jezik i trudili se da ga izgovaraju što je sličnije moguće onome šta je napisano. Propisane smernice za izgovor su običavale da smatraju severno-nemački izgovor standardom. Ipak, stvarni izgovor standardnog nemačkog varira od regiona do regiona.

Mediji i štampana dela su gotovo uvek na standardnom nemačkom (), koji razumeju u svim teritorijama na kojima se govore nemački jezici (sa izuzetkom predškolske dece u zonama u kojima se govore samo dijalekti - na primer Švajcarska — ali u eri televizije čak i predškolska deca nauče standardni nemački još pre polaska u školu).

Prvi rečnik braće Grim, koji se sastoji iz 16 delova objavljivanih između 1852 i 1960, je najsveobuhvatniji rečnik nemačkog. 1860. godine, gramatika i pravopis su se prvi put pojavili u Dudenovom priručniku. 1901, ovo je proglašeno standardnom definicijom nemačkog jezika. Zvanične izmene su učinjene tek 1998. godine, kada je nemačka pravopisna reforma stupila na snagu u svim zemljama u kojima se govori nemački. Od tada je pravopis nemačkog u tranziciji, sa obavezom da se u roku od osam godina pređe na novi pravopis. Pošto su obrazovanje i kultura, po nemačkom zakonu u nadležnosti nemačkih pokrajina, razlike u pogledima na pravopisnu reformu i dalje usporavaju sprovođenje te reforme.

Tokom sedamdesetih godina XIX veka, nemački jezik je potisnuo latinski na svim glavnim evropskim i američkim univerzitetima tog doba.

Nemački je član zapadno-germanske grane germanskih jezika, koji je član indoevropske porodice jezika.

Nemački jezik, zajedno sa danskim kao svojim najbližim rođakom, formira čvrst i dobro definisan jezički region, koji je od drugih jezika odvojen jezičkim granicama. Njegovi susedi su: na severu frizijski i danski jezik; na istoku poljski jezik, gornjolužičkosrpski jezik, donjolužičkosrpski jezik, češki jezik, slovački jezik i mađarski jezik; na jugu slovenački jezik, italijanski jezik, friulski jezik, ladinski jezik i retoromanski jezik; na zapadu francuski jezik. Sem frizijskog, nijedan od ovih jezika nije iz zapadnogermanske grupe, tako da se jasno razlikuju od nemačkog i holandskog. Iako je frizijski u bliskoj vezi sa nemačkim i holandskim, oni nisu međusobno razumljivi.

Situacija je složenija kada se uzme u vidu odnos između nemačkog i holandskog. Do skora, kroz ceo prostor na kome se govori nemačkim postojala je jezička neprekidnost (kontinuum), bez jezičkih granica. Na takvom prostoru, svaki dijalekt je razumljiv sa njegovim susedom, ali dijalekti koji su fizički udaljeni često nisu međusobno razumljivi. Nemačko-holandski kontinuum se deli na dve grupe dijalekata: niskonemački (germanski) i visokonemački (germanski) varijetet, prema tome da li se u njima javila promena suglasnika; holandski je deo dijalekata niskonemačkog.
Iz političkih razloga, Nemački i Holandski dijalekti počeli su da divergiraju tokom XX veka. Takođe, u Nemačkoj i Holandiji, neki dijalekti su blizu izumiranja, jer su ih zamenili standardni nemački, odnosno holandski. Zbog toga, u toku je formiranje jezičke granice između Nemačke i Holandije.

Dok je nemački jezik na mnogo načina sličan holandskom, veoma se razlikuju u izgovoru. Govorniku jedne zemlje bi bila potrebna vežba da bi naučio da razume govornika druge zemlje. Uporedite, npr:

Holanđani uglavnom mogu da razumeju pisani nemački, a Nemci koji govore niskonemačkim uglavnom mogu da razumeju pisani holandski, ali imaju problema da razumeju govorni jezik.

Standardni nemački je zvanični jezik u Nemačkoj, Lihtenštajnu i Austriji; jedan je od zvaničnih jezika Švajcarske (zajedno sa francuskim, italijanskim i retoromanskim jezikom) i Luksemburga (zajedno sa francuskim i luksemburškim jezikom). Koristi se kao lokalni zvanični jezik i regionima gde se govori nemački u Belgiji, Italiji, Danskoj i Poljskoj. Nemački je jedan od 24 zvaničnih jezika Evropske unije.

Nemački jezik je takođe manjinski jezik u Kanadi, Francuskoj, Rusiji, Kazahstanu, Tadžikistanu, Poljskoj, Rumuniji, Togou, Kamerunu, Sjedinjenim Američkim Državama, Namibiji, Brazilu, Paragvaju, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Holandiji, Sloveniji, Ukrajini, Hrvatskoj, Moldaviji, Australiji, Letoniji, Estoniji i Litvaniji.

Nemački je nekad bio lingua franca srednje, istočne i severne Evrope. Uticaji iz engleskog su se u nemačkom tek skoro počeli osećati. Međutim, nemački je među najpopularnijim jezicima u svetu, i drugi po popularnosti u Evropi. 38% svih Evropljana tvrdi da mogu da se sporazumeju na nemačkom (ne uključujući ljude čiji je maternji jezik nemački). U Poljskoj, na primer, lakše je naći nekog ko dobro govori nemački nego engleski, što se može objasniti velikim prisustvom nemačkih medija na tom prostoru.

Nemački je drugi jezik po zastupljenosti na internetu, više od 8% veb-sajtova je na nemačkom.

Izraz „nemački“ koristi se za dijalekte Nemačke, Austrije, dela Švajcarske i nekih susednih zemalja, kao i za govore kolonija i etničkih grupa koje su osnovali Nemci (npr. Nemački u SAD).

Razlike među nemačkim dijalektima su značajne. Samo su susedni dijalekti međusobno razumljivi. Za govornika standardnog nemačkog (nem. Hochdeutsch), većina dijalekata nije razumljiva.

Nemački dijalekti se dele na niskonemački i visokonemački. Da li su oni različiti jezici, ne postoji tačan odgovor; međutim, tačno je da formiraju dijalektski kontinuum gde je svaki dijalekt u tesnoj vezi sa susednim dijalektom, bez obzira da li se radi o niskonemačkom ili visokonemačkom.

Govornici srpskog jezika mogli bi da budu zavarani nazivima ova dva varijeteta i da pomisle da su nazive dobili prema nekoj vrsti socijalnog vrednovanja tih idioma, gde bi visokonemački imao neku „prednost“ nad niskonemačkim. To ne može biti dalje od istine. Nazivi ova dva varijeteta nastali su prema njihovoj geografskoj distribuciji: niskonemački jezik govori se na severnoj polovini Nemačke, koja je sama ravnica, dakle - nizak teren. A visokonemački jezik govori se na jugu Nemačke i u Austriji, gde su uglavnom brda i planine, dakle - visok teren. Ukoliko i postoji neko socijalno vrednovanje ovih varijeteta, prednost će uvek biti data niskonemačkom - mada treba imati na umu da kod Nemaca, Švajcaraca i Austrijanaca to vrednovanje nije izraženo kao npr. kod govornika srpskog ili engleskog jezika (najčešće se svako, uključujući: pisce, političare, javne ličnosti, profesore, itd, uvek služi svojim rodnim dijalektom i ponosan je na njega).

U dijalektima niskonemačkog nije izvršena zamena suglasnika kao u visokonemačkom. Niskonemački jezik se deli na dve grupe: niskofranački i niskosaksonski. Niskofranački se sastoji iz holandskog jezika i flamanskog jezika, kojim se govori u Holandiji i Belgiji; niskosaksonski se sastoji iz dijalekata kojima se govori u nemačkim ravnicama i u istočnoj Holandiji. Vidi gore za razliku između nemačkog i holandskog.

Dijalekti visokonemačkog dele se na centralni nemački jezik i gornji nemački jezik. Središnji nemački dijalekti uključuju: rajnski, luksemburški, mozel frankonski, rajnsko frankonski, hesenski, tirinški i gornje saksonski, i njime se govori u severnoistočnoj Holandiji, istočnoj Belgiji, Luksemburgu, delovima Francuske, i u nemačkoj između reke Majne i severnih nizija. Standardni nemački se uglavnom zasniva na dijalektima srednje Nemačke.

Visokonemački dijalekti uključuju alemanski jezik (na primer švajcarski nemački - nem. schwizedeutsch), švapski (nem. schwäbisch), istočno frankonski (nem. fränkisch), austro-bavarski (nem. bayerisch) jezik. Njima se govori u Alzasu, južnoj Nemačkoj, Lihtenštajnu, Austriji i u delovima Švajcarske gde se koristi nemački, kao i Italije.

Visokonemački kojim govore Jevreji Aškenazi (uglavnom u bivšem Sovjetskom Savezu) imaju nekoliko jedinstvenih crta, i uglavnom se smatraju zasebnim jezicima (Jidiš).

Dijalekti nemačkog kojima se govorilo u kolonijama liče na dijalekte nemačkog kojima govore/su govorili Nemci koji su tu došli (npr. pensilvanijski nemački liči na dijalekt nemačkog zvan palatinski).

U SAD, druga generacija imigranata stvorila je nov varijetet koji je kobinacija nemačkog jezika sa gramatikom i pravopisnim pravilima engleskog. On uglavnom nije razumljiv ni za jedne, ni za druge. Govornici ga nazivaju „američki nemački“ (nem. Amerikanischdeutsch).

Nemačka lingvistika dijalektima naziva samo regionalne varijetete, ne i varijetete standardnog nemačkog.

Standardni nemački je nastao ne kao dijalekt nekog posebnog regiona, već kao pisani jezik. Međutim, na nekim mestima je standardni nemački potisnuo dijalekte (posebno u velikim gradovima Nemačke i Austrije)

Standardni nemački se razlikuje po regionima, naročito među zemljama u kojima je on zvaničan jezik, u rečniku, malo u izgovoru, pa čak i gramatici. Ove razlike ne treba mešati sa razlikama u dijalektima. Iako su dijalekti u maloj meri uticali na standardni Nemački, oni se veoma razlikuju. Nemački jezik se stoga smatra pluricentričnim jezikom.

U većini oblasti, govornici koriste mešavinu jezika (dijalekte kao i standardni nemački), zavisno od situacije.

U Švajcarskoj se, naprotiv, retko koriste mešavine standardnog nemačkog i dijalekta, i standardni nemački se skoro isključivo koristi kao pisani jezik. Ovakvo stanje naziva se diglosija. Standardnim nemačkim se retko govori, npr. sa govornikom koji ne razume švajcarske dijalekte, a očekuje se da se koristi u školi.

Nemački je infleksijski jezik - što znači da se odnosi među rečeničkim elementima iskazuju promenom reči, odnosno dodavanjem nastavaka (nastavci za padež, nastavci za broj, nastavci za vreme za glagole ...).

Nemačke imenice spadaju u:

Iako je nemački infleksijski jezik, u odnosu na staronemački ili islandski, broj nastavaka je znatno manji. Tri roda nestaju u množini, koji se ponaša kao četvrti rod. Sa četiri padeža i tri roda i množinom, postoji ukupno 16 kombinacija padeža i roda/broja. Dodavanje nastavaka na imenice je obavezno za genitiv muškog i srednjeg roda, ali ne za ženski rod ili množinu. Sa druge strane, nastavak je obavezan u dativu množine. Postoje i nastavci za dativ muškog i srednjeg roda, ali se vrlo retko sreću, čak ređe nego što se npr. aorist koristi u standardnom srpskom jeziku kada bi trebalo (uglavnom se menja perfektom).

Nemački pravopis, za razliku od drugih, zahteva pisanje imenica velikim slovom, čak iako nisu na početku reči.

Kod nemačke složenice, levi delovi reči modifikuju značenje desnih, npr. Regenschirm (srp. kišobran). Za razliku od srpskog gde se složenice sa većim brojem reči pišu odvojeno (stoga i nemamo utisak da su složenice), u nemačkom se one pišu sastavljeno, npr. Hundehütte (srp. kućica za pse).

Najduža zvanična reč u nemačkom jeziku je Rindfleischetikettierungsüberwachungsaufgabenübertragungsgesetz (Zakon o dužnostima izaslanstva i nadgledanja za obeležavanje stoke i goveda).

Nemački glagoli se menjaju prema:

Takođe postoje brojni načini da se proširi značenje osnovnog glagola korišćenjem više prefiksa.

Red reči je znatno fleksibilniji nego na primer u engleskom. Red reči se može menjati zarad suptilnih promena značenja rečenice.

Najveći deo fonda reči nemačkog jezika potiče iz germanske grane Indoevropske porodice jezika, mada nije zanemarljiv broj reči poreklom iz latinskog, francuskog, a skorije i iz engleskog jezika. Reči slovenskog porekla je malo; primer: Grenze (granica) i Palatschinken (palačinke).

Nemački jezik je pisan latiničnim alfabetom, pored standardnih 26 latiničnih znakova, nemački poseduje tri samoglasnika sa preglasima (umlautima): ä, ö i ü, kao i poseban znak za ss (ß), koji se koristi posle dugih samoglasnika i diftonga (koji se ne koristi u Švajcarskoj).

Postoji mnogo reči koje su po obliku i značenju slične engleskom.

Ako se ove reči razlikuju u ponekom suglasniku, to je zbog zamene suglasnika koja se dogodila u visokonemačkom.

Postoje reči koje su po obliku slične onima u engleskom jeziku, ali razlikuju se u značenju.

U nemačkom postoji puno pozajmljenica iz drugih jezika, posebno francuskog, latinskog i grčkog, ali i drugih. Većina ovih reči imaju isto ili slično značenje kao u prvobitnom jeziku, ali neke od njih su promenile značenje. Ove reči, koje su često pozajmljivane od strane drugih jezika nazivamo internacionalizmima. 

Zbog burne istorije Nemačke i nemačkog jezika, imena koja su drugi narodi izabrali za ovaj jezik variraju više nego kod većine drugih jezika.

Uopšteno, imena za nemački jezik se mogu podeliti u pet grupa po svom poreklu:




#Article 90: Anagramoid (277 words)


Anagramoid (u značenju nepravi anagram) zagonetka je ili zadatak kod koga od niza nepovezanih slova anagramiranjem treba dobiti neku riječ ili sintagmu, na primjer A, B, E, D, G, O, R - Beograd ili A, A, B, I, K, K, K, O, O, S, S, T, V - Kosovska bitka. Slova u zadatom nizu mogu biti složena abecednim, azbučnim ili proizvoljnim redom.

Anagramoid se rjeđe objavljuje kao posebna zagonetka, a češće u sklopu drugih zagonetaka, npr. u opisima klasičnih i skandinavskih ukrštenica i magičnih likova ili u ispunjaljkama.

Od anagramoidnih ispunjaljki naročito su bile zapažene serija Niz anagrama (kasnije Anagramijada) u Krsmanovićevoj Zagonetki i Kutnjakova serija S riječi na humor u zagrebačkoj Kvizorami.

Neka vrsta anagramoida pojavljuje se i kao igra u televizijskim kvizovima, npr. u Brojkama i slovima Televizije Zagreb (danas Hrvatska televizija) i u TV muzičkoj slagalici Televizije Beograd (danas Radio-televizija Srbije), s tom razlikom što u tim igrama takmičar na slučaj (ili djelomično dirigovano kad može uzimati suglasnik ili samoglasnik) bira slova i što mu je zadatak da pronađe što dužu riječ od raspoloživih slova (a to znači da ne mora upotrijebiti sva slova kao kod klasičnog anagramoida).

Za anagramoidne ukrštenice karakteristično je da se kao rješenja traže opšte imenice u nominativu jednine, dok kod televizijskih anagramoidnih igara u obzir dolaze sve riječi bez ograničenja koja inače važe za ukrštenice (osim, katkada, onih riječi koje se pišu velikim početnim slovom, po čemu su takve igre slične kvizovci).

Bilo je pokušaja (npr. dr. Marijan Jurčec u osječkom listu Mraz 1991. godine) da se termin anagramoid koristi za anagrame koji nisu čisti, tj. za krnje, proširene ili anagrame s izmjenom, ali se takvo imenovanje nije proširilo.




#Article 91: Winston Churchill (2765 words)


Vinston Čerčil (30. 11.1874. - 24. 1.1965.), punog imena Winston Leonard Spencer-Churchill, bio je britanski državnik, najpoznatiji kao premijer Ujedinjenog Kraljevstva tokom Drugog svetskog rata. Takođe je bio i pisac, vojnik, novinar i političar. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost.

Čerčil je rođen u Blenhajm Palasu (Blenheim Palace), blizu Vudstoka (Woodstock) u engleskom okrugu Oksfordširu (Oxfordshire). Njegov otac Randolf (Randolp) Čerčil je bio treći sin sedmog Vojvode Marlboroa te uspešni političar. Vinstonova majka bila je Dženi Džerom Lejdi Randolf Čerčil ćerka američkog milionera Leonarda Džeroma.

Čerčil je najveći deo svog detinjstva proveo u internatima. Majka koju je bukvalno obožavao retko ga je posećivala zbog čega su skoro sva njegova pisma počinjala sa molbom da ga poseti ili da zamoli njegovog oca da mu dopusti da dođe kući. Iako je budno pratio političku karijeru svoga oca nikada nisu bili bliski. 

S ozbirom na to da je bio sin uspešnog političara, nije bilo iznenađenje kada je mladi Čerčil odlučio da se politički angažuje. Prve političke nastupe imao je 1890. godine kao govornik na skupovima Konzervativaca. Bilo je primetno da je u ranim godinama svoje političke karijere i kasnije sredinom dvadesetih godina dvadesetog veka često koristio politički slogan svog oca o Torijevskoj demokratiji. Mnogi su smatrali da je Čerčil na početku svoje političke karijere bio opsednut željom da nastavi političke bitke svog oca od pre petnest godina.

Posle neuspeha na izborima Čerčil je postao ratni dopisnik u Drugom burskom ratu između Britanaca i Holandskih doseljenika u Južnoj Africi koji su se nazivali Afrikanerima. Bio je zarobljen od strane Bura ali je uspeo da pobegne i da pređe granicu sa Mozambikom. Brzo se vratio u Južnu Afriku gde se pridružio Južno afričkoj konjičkoj regimenti sa kojom je učestvovao u nekoliko brutalnih i krvavih bitaka. Zbog hrabrosti koju je pokazao u ovim bitkama bio je predložen za odlikovanje Viktorijin krst ali je Horacio Kičiner stavio veto na ovaj predlog.

Čerčil se kasnije vratio u Oldhem i iskoristio stečeni publicitet da se kandiduje za mesto u parlamentu i bude izabran na opštim izborima 1900. godine. To je bio uspešan početak njegove političke karijere duge šezdeset dve godine kao predstavnika u Donjem domu parlamenta od 1900. do 1922. godine i od 1924. do 1964. godine. Bio je politički aktivan čak i u kratkom periodu u kojem nije bio poslanik u Donjem domu. Iako je na početku svoje političke karijere bio član Konzervativne stranke 1904. je zbog svog protivljenja zaštitnom oporezivanju morao da pređe u Liberalnu stranku.

Na opštim izborima 1906. godine Čerčil je osvojio mesto u Mančesteru. U Liberalnoj vladi Henrija Kempbela-Banermana bio je na funkciji Državnog podsekretara za kolonije. Čerčil je uskoro postao najznačajniji član vlade izvan Kabineta zbog čega javnost nije bila iznenađena kada ga je novi premijer Herbert Henri Asket 1908. godine uveo u Kabinet kao predsednika Odbora za trgovinu. Po tadašnjem zakonu novopostavljeni ministar u Kabinetu je morao da prođe reizbor. Čerčil je izgubio svoje mesto u Mančesteru od konzervativca Vilijema Džojnsona-Hiksa ali je uskoro osvojio mesto na izborima u Dandiju (Dundee). Kao predsednik Odbora za trgovinu forsirao je radikalne socijalne reforme u koordinaciji sa tadašnjim ministrom finansija Dejvidom Lojd Džordžom.

U decembru 1916. godine Asket je izgubio poverenje i zamenio ga je Lojd Džordž. Ipak političke prilike bile su isuviše varljive da bi rizikovao da na sebe navuče bes konzervativaca time što bi dozvolio Čerčilu povratak u vladu. Ipak, jula 1917. godine Čerčil je imenovan za Ministra municije. Po završetku rata Čerčil je bio na položaju Državnog sekretara rata i Državnog sekretara za vazduhoplovstvo (1919-1921). O mogućoj upotrebi bojnih otrova pri gušenju pobuna na teritorijama bivšeg Otomanskog carstva pod britanskim mandatom Čerčil je napisao:

Nije mi jasna halabuka koja se diže oko pitanja upotrebe plina. Mi smo definitivno na Mirovnoj konferenciji postigli saglasnost o daljoj primeni bojnih otrova kao metoda ratovanja. It is sheer affectation to lacerate a man with the poisonous fragment of a bursting shell and to boggle at making his eyes water by means od lachrymatory gas. Ja se snažno zalažem za primenu bojnih otrova protiv divljačkih plemena. Moralni efekat bi bio izuzetan, a broj ljudskih žrtava bi bio sveden na minimum. Nema potrebe za korišćenjem najsmrtonosnijih bojnih otrova: mogu se koristiti i bojni otrovi koji izazivaju iritaciju i mučninu i koji bi širili teror među stanovništvom a čije dejstvo ne bi izazvalo trajnije posledice po zdravlje ljudi koji su došli u neposredan kontakt sa otrovom.

U ovom periodu (1919-1921) svestrano se zalagao za smanjenje vojnog budžeta. Ipak, njegova glavna preokupacija kao Ministra rata bila je saveznička intervencija u Ruskom građanskom ratu. Čerčil je zagovarao stranu intervenciju tvrdeći da boljševizam treba zadaviti u kolevci. U tom cilju Čerčil je uspeo da od razjedinjenog Kabineta dobije saglasnost za intenziviranje i produženje britanskog angažovanja u ovom sukobu i to protivno stavovima svih važijih parlamentarnih grupa i uprkos velikom protivljenju engleske radničke klase. 1920. godine posle povlačenja i poslednjeg engleskog vojnika iz Rusije Čerčil je izdejstvovao slanje naoružanja Poljskoj koja je izvršila invaziju na Ukrajinu. 1921. godine imenovan je za Državnog sekretara za kolonije i bio je jedan od potpisnika Anglo-irskog sporazuma 1921. godine kojim je uspostavljena nezavisna država Irska.

U oktobru 1922. godine Čerčil je operisao slepo crevo. Po izlasku iz bolnice saznao je da je vlada pala i da predstoje opšti izbori. Liberalna partija bila je oslabljena unutrašnjim podelama zbog čega je Čerčilova predizborna kampanja prošla jako loše. Izgubio je mesto u Dandiju žaleći se da je istovremeno izgubio i ministarsku poziciju i poslaničko mesto i slepo crevo. 1923. godine ponovo se kandidovao kao predstavnik Liberalne stranke za mesto u Lesteru i izgubio. U narednih godinu dana njegovi politički stavovi približili su se stavovima Konzervativne stranke iako je sebe nazivao anti-socijalistom i konstitucionistom. Dve godine kasnije na opštim izborima 1924. godine izabran je da predstavlja Eping kao konstitucionista i to uz svestranu podršku Konzervativaca. Sledeće godine je i formalno pristupio članstvu Konzervativne stranke uz primedbu da Svako može da promeni političku stranku ali da je potrebna genijalnost da se to učini više puta.

Tokom Generalnog štrajka 1926. godine zabeleženo je da je Čerčil predložio da se protiv rudara štrajkača upotrebe mitraljezi. Čerčil koji je istovremeno bio i urednik vladinog lista Britanska gazeta je u jednoj raspravi izneo sledeći stav ili će država slomiti Generalni štrajk, ili će Generalni štrajk slomiti državu. U svojim izjavama otišao je toliko daleko da je čak zabeleženo da je rekao da je Fašizam koji je sprovodio Benito Musolini u Italiji učinio uslugu svetu pokazavši mu kako treba da se bori protiv subverzivnih snaga smatrajući da vladajući režim treba da predstavlja branu o koju će se razbiti talas Komunističke revolucije.

Konzervativna vlada je poražena na opštim izborima 1929. godine. Tokom sledeće dve godine Čerčil se razišao sa rukovodstvom Konzervativne stranke po pitanjima zaštitnog oporezivanja i Indijskog Houm rula. Kada je Ramzi Mekdonald formirao Nacionalnu vladu 1931. godine Čerčil nije pozvan da u njoj učestvuje. U tom trenutku našao se na najnižoj tački u svojoj dotadašnjoj političkoj karijeri. U ovom periodu uglavnom se bavio pisanjem i javnim istupima u kojima se žestoko protivio ideji o nezavisnosti Indije.

Ubrzo zatim njegovu pažnju privukao je brzi uspon na vlast Adolfa Hitlera u Nemačkoj praćen ponovnim naoružavanjem Nemačke. Početkom tridesetih godina dvadesetog veka bio je jedan od retkih političara koji je bio svestan opasnosti koju Hitler predstavlja zbog čega je insistirao na jačanju Britanske odbrambene moći i sprovođenju agresivnije spoljne politike. Bio je jedan od najžešćih kritičara pomirljivog stava koji je Nevil Čemberlen zauzeo u odnosu na Adolfa Hitlera. U isto vreme pružio je svestranu podršku Kralju Edvardu 8 tokom abdikacione krize što je izazvalo špekulacije u javnosti da mu je zauzvrat ponućeno da bude Premijer ukoliko bi Kralj odbio da prihvati Boldvinov savet što bi dovelo do raspuštanja vlade. Ipak, do toga nije došlo i Čerčil se našao u političkom zapećku.

Po izbijanju Drugog svetskog rata Čerčil je postavljen za Prvog lorda Admiraliteta. Na ovoj poziciji bio je jedan od najangažovanijih britanskih ministara tokom tzv. Dosadnog rata u kojem su se zaraćene strane uglavnom sukobljavale na moru. Kao Prvi lord Admiraliteta organizovao je napad na nemačke snage u Norveškoj.

Čerčil je uprkos proglašenoj neutralnosti Norveške zagovarao preventivnu okupaciju norveške luke Narvik koja je bila ključna za transport gvozdene rude iskopane u rudnicima Kirune u Švedskoj. Oklevanje vlade Nevila Čemberlena da donese odluku o iskrcavanju britanskih trupa u Narviku zbog straha od američke reakcije s obzirom na Norvešku neutralnost omogućila je Nemačkoj da pripremi i izvede vojnu operaciju u kojoj je okupirala Dansku i Norvešku. Britanske snage su se ipak iskrcale kod Narvika i potisnule nemačke snage iz grada. Međutim, kako je Francuska bila pred porazom, a pripreme za evakuaciju Britanskog ekspedicionog korpusa u toku ove trupe su povučene iz Norveške kako bi bile angažovane na odbrani britanskih ostrva i kako bi podržale ratne napore u Francuskoj.

Uprkos neuspehu operacija u Norveškoj nakon Čemberlenove ostavke 1940. godine Čerčil je izabran za premijera i formirao je vladu sastavljenu od predstavnika svih političkih stranaka. Kao odgovor na sveopštu kritiku na račun vlade koja se odnosila na nepostojanje konkretne ministarske funkcije koja bi se bavila isključivo vođenjem rata Čerčil je uspostavio i odmah zauzeo dodatnu funkciju Ministra rata. Odmah nakon toga postavio je svog dobrog prijatelja i poverenika, industrijalca i novinara Lorda Biverbruka na funkciju sa koje je rukovodio celokupnom vazduhoplovnom industrijom. Upravo Biverbrukova zapanjujuća poslovna sposobnost omogućila je Britaniji da za kratko vreme značajno ubrza i poveća proizvodnju postojećih i konstruisanje novih tipova aviona što je imalo značajnog uticaja na dalji tok rata. 

Čerčilovi govori inspirisali su poraženu javnost Ujedinjenog kraljevstva na nastavak borbe. Prvi govor koji je Čerčil održao kao premijer je ostao zapamćen kao jedan od njegovih najboljih govora u kojem se engleskom narodu obratio sa rečima: Mogu vam ponuditi samo krv, znoj i suze. Ubrzo zatim održao je još dva poznata govora neposredno pred početak Bitke za Britaniju. Prvi govor sadržao je ove besmrtne reči: Branićemo naše ostrvo, bez obzira na cenu, borićemo se na plažama, borićemo se na desantnim zonama, borićemo se na poljima i na ulicama, borićemo se u brdima; nikada se nećemo predati. Drugi govor je takođe sadržao njegove poznate reči: Zato prionimo na naše obaveze, učinimo krajnji napor kako bi ukoliko Britanska Imperija i Komonvelt potraju hiljadu godina ljudi bez razmišljanja govorili 'To je bio njihov najslavniji čas.' Na vrhuncu Bitke za Britaniju njegovo odlično poznavanje odbrambenih napora Britanskog kraljevskog ratnog vazduhoplovstva bilo je ovekovečeno u jednoj čuvenoj rečenici: Nikada u istoriji ljudskog ratovanja nije se dogodilo da veliki broj pojedinaca duguje toliko mnogo tako malom broju ljudi pri tom misleći na engleske pilote od čije pobede u Bitci za Britaniju je zavisila sudbina Engleske. 

Njegovi odlični odnosi sa Frenklinom D. Ruzveltom obezbedili su Ujedinjenom kraljevstvu isporuke značajne količine ratnog materijala koji je transportovan brodskim konvojima preko Severno-atlantskog okeana. Upravo iz tih razloga Čerčil je osetio veliko olakšanje kada je Ruzvelt po treći put izabran sa američkog predsednika. Odmah po reizboru Ruzvelt je inicirao uspostavljanje specijalnih ekonomskih odnosa sa Ujedinjenim kraljevstvom koji su omogućili da se Engleskoj obezbedi potreban ratni materijal bez nadoknade kao i transportni brodovi i to bez plaćanja poreza. Jednostavno rečeno Ruzvelt je ubedio američki Kongres da se cena koju Engleska plaća sastoji u odbrani Amerike i njenih interesa; i tako je nastao Lend-liz. Čerčil je imao 12 sastanaka na najvišem nivou sa Ruzveltom koji su rezultirali donošenjem Atlantske povelje, prve evropske strategije, Deklaracije Ujedinjenih nacija kao i drugih ratnih i političkih odluka. Čerčil je takođe inicirao i stvaranje Ureda za specijalne operacije (Special Operations Executive - SOE) pod rukovodstvom ministra ratne industrije Hjua Daltona koji je sa zapaženim uspehom organizovao partizanski otpor i subverzivne akcije na okupiranim teritorijama u Evropi; kao i Komandose koji će kasnije postati šablon za formiranje specijalnih snaga u armijama širom sveta. Rusi su Čerčilu zbog njegove upornosti i tvrdoglavosti dali nadimak Britanski buldog.

Uprkos uspešnom vođenju rata neki Čerčilovi postupci izazvali su kontraverzu. Čerčil je u velikoj meri bio indiferentan, a možda i saglasan sa izazivanjem Velike Bengalske gladi 1943. godine zbog koje je umrlo 2,5 miliona Bengalaca. Nakon uspešnog osvajanja Britanske Burme japanske snage zapretile su Britanskoj Indiji. Smatra se da je odsustvo britanske pomoći izgladnelima u Bengalu bilo deo smišljene politike spaljene zemlje kako bi se u slučaju uspešne japanske invazije ovaj problem natovario neprijatelju na vrat. Čerčil je takođe podržao i bombardovanje Drezdena neposredno pred kraj rata uprkos tome što je grad imao mali vojni značaj ali je zato bio pretvoren u veliko prihvatilište za nemačke izbeglice sa istoka koje su se povlačile pred napredovanjem Crvene armije. 

Čerčil je bio jedan od glavnih učesnika pregovora koji će ponovo iscrtati posleratne granice u Evropi i Aziji. Pregovori na tu temu započeti su početkom 1943. godine. Predlozi sporazuma o Evropskim granicama bili su ozvaničeni od strane Harija S. Trumana, Čerčila i Staljina na konferenciji u Posdamu.

Deo sporazuma koji se odnosio na granice Poljske kao i na njenu granicu sa Rusijom i Nemačkom smatrao se izdajničkim zato što je bio zaključen protivno stavovima zvanične Poljske vlade u egzilu. Čerčil je smatrao da je jedini način da se otkloni tenzija između ove dve nacije da se izvrši razmena stanovništva u pograničnim krajevima. Transfer stanovništva je na kraju sproveden na način koji je za posledicu imao patnju i smrt velikog broja ljudi. Čerčil je bio veliki protivnik aneksije Poljske od strane SSSR-a. U svojim delima žestoko se usprotivio aneksiji ali nije bio u mogućnosti da je spreči.

Iako je značaj uloge Vinstona Čerčila u Drugom svetskom ratu bio neosporan uspeo je da stvori mnoge neprijatelje u svojoj domovini. Javno se usprotivio brojnim popularnim idejama kao što je obezbeđenje zdravstvenog osiguranja i boljeg školovanja za najveći deo populacije što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u narodu, a naročito u onim slojevima koji su aktivno učestvovali u Drugom svetskom ratu. Na prvim posleratnim izborima Čerčil je pretrpeo težak poraz od kandidata Laburističke partije Klementa Atlija. Neki istoričari smatraju da je stav britanskog naroda bio da političar koji tako dobro vodi državu u ratu neće moći da je isto tako dobro vodi i u miru. Drugi pak tvrde da su poražavajući rezultati na izborima posledica ne negativnog stava prema Čerčilovoj ličnosti već loših rezultata vladavine Konzervativne partije ostvarenih tridesetih godina za vreme Boldvina i Čemberlena.

Čerčil je bio jedan od prvih zastupnika pan-evropejstva koje je vremenom dovelo do formiranja Evropskog jedinstvenog tržišta i kasnije Evropske Unije (zbog čega je jedna od tri glavne zgrade Evropskog Parlamenta nazvana po njegovom imenu). Čerčil je takođe bio zaslužan i za imenovanje Francuske za stalnog člana Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. 

Na početku hladnog rata prvi je upotrebio izraz gvozdena zavesa koji je prvobitno skovao Jozef Gebels. Ovaj izraz ušao je u široku upotrebu 1946. godine nakon govora u Vestminster koledžu u Misouriju kada je Čerčil, koji je inače bio gost Harija S. Trumana izjavio: Od Šćećina na Baltiku do Trsta na Jadranskom moru spustila se gvozdena zavesa na kontinent. Iza ove linije se nalaze sve prestonice drevnih država Centralne i Istočne Evrope. Varšava, Berlin, Prag, Beč, Budimpešta, Beograd, Bukurešt i Sofija, svi ovi poznati gradovi i njihovo stanovništvo su deo teritorije koju sada moramo zvati Sovjetskom interesnom sferom.

U posleratnim godinama Čerčil je bio neumorni vođa konzervativne opozicije. Posle poraza laburista na opštim izborima 1951. godine ponovo je postao premijer. Bila je to treća vlada koju je formirao i u kojoj će ostati sve do svoje ostavke 1955. godine. Tokom ovog perioda obnovio je specijalne odnose između Britanije i SAD i aktivno je učestvovao u formiranju posleratnog poretka.

Njegova unutrašnja politika međutim ostala je u senci čitave serija spoljno-političkih kriza koje su delimično bile posledica stalnog opadalja Britanske vojske i imperijalnog prestiža i moći. Kako je bio jedan od najjačih zastupnika Britanije kao internacionalne sile Čerčil je često u ovakvim situacijama primenjivao direktnu akciju.

Odmah posle Drugog svetskog rata i poraza na izborima Čerčilu je ponuđeno mesto u Gornjem domu i titula prvog Vojvode od Londona. Nadajući se da njegova politička karijera još uvek nije gotova Čerčil je odbio ponuđenu čast.

Nekoliko sledećih godina revidirao je i konačno objavio Istoriju naroda engleskog govornog područja u četiri toma. 1959. godine Čerčil je dobio titulu Father of the House - Otac doma postavši poslanik sa najdužim neprekidnim mandatom još od 1924. godine. Na ovoj funkciji ostao je sve do svog povlačenja iz Donjeg doma 1964. godine kada je titula Oca doma preneta na Reba Batlera.

Svestan svog lošeg fizičkog i mentalnog stanja Čerčil se povukao sa mesta premijera 1955. godine. Na mestu premijera zamenio ga je Entoni Idn. Penzionerske dane provodio je u Čartvelu i na jugu Francuske.

Po njegovoj želji sahranjen je na porodičnoj parceli u dvorištu crkve Sveti Martin u Bledonu blizu Vudstoka nedaleko od mesta njegovog rođenja u Blenhejmu.




#Article 92: Magnus Hirschfeld (823 words)


Magnus Hirschfeld (1868. - 1935.), je bio nemački lekar, seksolog i zastupnik prava homoseksualaca. 

Hirschfeld je rođen u porodici poznatog lekara u Kolbergu, tadašnjoj Prusiji. Studirao je 1887.-1888. filozofiju i filologiju u Breslauu, a kasnije 1888-1892 medicinu u Strasbourgu, Minhenu, Heidelbergu i Berlinu. Posle studija putovao je po SAD, a nakon povratka započeo je lekarsku praksu u Magdeburgu. Godine 1896. se preselio i počeo da radi u Berlinu.

Charlotte Wolff u biografiji Hirschfelda navodi njegov biseksualni preokret, dok ga biograf Manfred Herzer opisuje kao gej muškarca. Sam Hirschfeld nije govorio o svojoj seksualnosti, smatrajući da je to privatno pitanje, ali je sigurno da je imao vezu sa Karlom Gieseom i Li Shiu Tongom. Hirschfeld obojicu navodi u svom testamentu kao naslednike.

Hirschfeld je bio veoma plodan pisac, koji je objavljivao tekstove ne samo o novoj nauci o seksualnosti, već i o širim temama, kao što su opšte zdravlje, politika, promena zakona o seksualnosti, istorija morala i rasizam. U bibliografiji, James D. Steakley navodi više od 500 naslova koje je Hirschfeld objavio tokom života. Njegov prvi članak o seksualnosti objavljen je 1896. godine pod naslovom:  Sappho und Sokrates oder Wie erklärt sich die Liebe der Männer und Frauen zu Personen des eigenen Geschlechts?  (Sapfo i Sokrat ili Kako se objašnjava ljubav muškaraca i žena prema osobama sopstvenog pola?) Ovaj tekst Hirschfeld je objavio pod pseudonimom Th. Ramien.

Hirschfeld je učestvova u snimanju prvog filma koji se bavi emancipacijom homoseksualaca Anders als die Andern. Film se pojavio maja, 1919. godine sa ciljem da ukaže na zlo paragrafa 175 i da prikaže kako su gej osobe lake žrtve ucena zbog pomenutog zakona. Film je zabranjen u Nemačkoj avgusta, 1920.

Godine 1928. učestvovao je u osnivanju Svetske lige za polnu reformu, koja je imala tri predsednika: Hirschfeld, Havelock Ellis i Auguste Forel. Nakon kongresa u Kopenhagenu, gde je osnovana, Liga je organizovala još tri kongresa, 1929 u Londonu, 1930 u Beču i 1932 u Brnu. Naredni kongresi, planirani da se održe u Moskvi i Čikagu, nisu organizovani zbog jačanja staljinizma u Rusiji i ekonomske krize u SAD.

S obzirom na to da je bio Jevrejin i zalagao se za progresivne ideje, Hirschfeld je bio česta meta nacista. Godine 1920. napadnut je i teško povređen u Minhenu, a 1921. je ponovo napadnut i zadobio je frakturu lobanje. Od 1929. nacisti su stalno napadali Hirschfelda i prekidali njegova predavanja. 

Godine 1930. Hirschfeld odlazi u SAD, gde je trebalo da održi više predavanja u različitim gradovima. Ovo putovanje se, međutim, pretvorilo u svetsku turneju, tokom koje je posetio Japan, Kinu, Indonezuju, Indiju, Filipine, Egipat i Palestinu. U Evropu se vratio 1932, ali više nije ušao u Nemačku. Godine 1933 nacisti su uništili Institut za seksualnu nauku, uključujući i biblioteku. Naredne godine oduzeto mu je nemačko državljanstvo.

Nakon nekog vremena provedenog u Askoni i Parizu, Hirschfeld se konačno nastanjuje u Nici, gde i umire na svoj 67. rođendan, 1935. godine.

Zajdeno sa izdavačem Maxom Spohrom, pravnikom Eduardom Obergom i piscem Maxom von Bülowom osnovao je 15. maja, 1897. godine u svom stanu u Charlottenburgeru Naučno-humanitarni komitet (Wissenschaftlich-humanitäre Komitee - WhK), čiji je postao predsednik. Komitet je bila prva organizacija u svetu koja je imala za cilj dekriminalizaciju istopolnih odnosa između muškaraca. Organizovano je potpisivanje peticije za ukidanje paragrafa 175 krivičnog zakona, koja je poslata Reichstagu. Peticiju je potpisalo oko 5000 ljudi, među kojima su bili i Albert Einstein, Hermann Hesse, Käthe Kollwitz, Thomas Mann, Heinrich Mann, Rainer Maria Rilke, August Bebel, Max Brod, Karl Kautsky, Stefan Zweig, Gerhart Hauptmann, Martin Buber, Richard von Krafft-Ebing i Eduard Bernstein. Predlog promene zakona je došao pred Reichstag 1898. godine, ali ga je podržala samo manjina iz SPD-a. Taktiku koju je komitet nakon neuspeha peticije primenio kasnije je dobila ime outovanje - razotkrivanje homoseksualaca među onima koji su glasali protiv prava homoseksualaca. Ovo je 1907.-1909. izazvalo veliku aferu, poznatu kao Harden-Eulenburg afera, koja je išla do dvora. Predlog promene zakona se pojavljivao još nekoliko puta pred parlamentom i izgledi da će se predlog usvojiti postali su veći tokom 1920-ih godina, ali progres je prekinuo dolazak nacista na vlast.

Između 1899. i 1923. objavljivao je časopis Jahrbuch für sexuelle Zwischenstufen, prvi naučni časopis koji se bavio seksualnim varijetetima. Materijal koji je objavljivan u godišnjaku obuhvatao različite teme, od članaka o homoseksualnosti kod primitivnih naroda, do književnih analiza i studija slučajeva.

Godine 1919. u liberalnoj atmosferi Berlina u doba Weimarske republike, Hirschfeld je kupio vilu u Tiergartenu, gde je osnovao Institut für Sexualwissenschaft (Institut za seksualnu nauku). Institut je imao ogromnu biblioteku i arhiv, organizovao je predavanja i medicinske konsultacije. 

Pored pitanja seksualne orijentacije, Hirschfeld i Institut su se bavili i rodnim identitetom. Hirschfeld je još 1910 skovao nov termin  Transvestitismus (transvestizam) koji definiše kao nošenje odeće suprotnog pola. Danas bi ovaj termin odgovarao pojmu transrodnosti. U poslednjem izdanju svog  Jahrbuchs für sexuelle Zwischenstufen , 1923. Hirschfeld koristi termin seelischer Transsexualismus (duševni transseksualizam). Godine 1930. Hirschfeld je učestovao u prvoj modernoj operaciji korekcije pola kod Lili Elbe.




#Article 93: Goran Svilanović (251 words)


Goran Svilanović (rođen 22.10.1963. u Gnjilanu) je srpski političar, trenutno na funkciji generalnog sekretara Saveta za regionalnu saradnju, sa sedištem u Sarajevu, nakon što su ga na taj položaj imenovali ministri inostranih poslova zemalja članica Procesa saradnje u jugoistočnoj Evropi (SEECP). 

Goran Svilanović ima doktorat sa Univerziteta Union u Beogradu. Diplomirao je i magistrirao na Pravnom fakultetu na Univerzitetu u Beogradu. Učio je na Institutu za ljudska prava u Strazburu i radio je u Sasakava fondaciji 1990. Takođe je studirao na pravnom fakultetu u Saarbrücken i na Evropskom Univerzitetu Mira u Austriji. Svilanović je izbačen sa Beogradskog Univerziteta gde je radio kao asistent kada je javno napao kontraverzi Zakon o univerzitetima 1998. godine. Takođe je radio za nekoliko organizacija za ljudska prava u Srbiji.

Postao je potpredsednik Građanskog saveza Srbije (GSS) 1998. godine, a njen predsednik naredne godine. Stranka nikada nije imala široku podršku, ali je kao deo Demokratske opozicije Srbije učestvovala u Vladi od 2000. godine. Bio je ministar spoljnih poslova Srbije i Crne Gore od 2000. do 2004. godine.

Na srpskim parlamentarnim izborima decembra 2003. GSS se kandidovala na listi Demokratske stranke. Dobili su 12,6% glasova i Svilanović je poslanik od januara 2004. Decembra 2004. godine je zbog obaveza u Paktu za stabilnost napustio mesto predsednika stranke, ali je ostao član Glavnog odbora.

Od kraja 2004. do kraja 2007. godine Svilanović je bio predsednik Radnog stola I (demokratizacija i ljudska prava) Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope.

Od 2008. do 2012. obavljao je dužnosti koordinatora ekonomskih i ekoloških aktivnosti OEBS-a.




#Article 94: Hanibal (1767 words)


Hanibal Barka (247. pne – 182. pne.) je vojni komandant drevne Kartagine, najčuveniji po dostignućima u Drugom punskom ratu u vođenju armije od Španije preko Pirineja i Alpa u sjevernu Italiju i pobjedom nad Rimljanima u Bici kod Trebije (218. pne), bici kod Trazimenskog jezera i bici kod Kane. Nakon Kane mnogi gradova su pobunili protiv Rima. Međutim, Rimljani su izbjegavali da se bore sa njim u velikim bitkama i postepeno su osvojili sva njegova utvrđenja u južnoj Italiji. U invaziji na Afriku 204. pne. Rimljani su postigli velike uspjehe i natjerali su Hanibala da se vrati u Afriku gdje ga je rimski komadant Scipion Afrikanac porazio u bici kod Zame (202. pne).

Nakon Prvog punskog rata (264. pne. – 241. pne.), Kartaga i Rim su podijelili Iberski poluotok na zone utjecaja čija je granica bila rijeka Iber. Spor je nastao oko grada Sagunta, koji je bio rimski saveznik. 219. pne. Hanibal je osvojio Sagunt, grad na Španjolskoj obali Sredozemnog mora, što označava početak 2. punskog rata.

Danas se sa sigurnošću ne zna koja je današnja rijeka odgovarala rijeci Iber. Najvjerojatnije da je to bila rijeka Ebro, i u tom slučaju, Sagunt se nalazio duboko u teritoriju utjecaja Kartage, međutim, također postoje indicije da se radi o rijeci Júcar, i u tom slučaju, Sagunt je bio na teritoriju rimskog utjecaja. Bilo kako bilo, Rim nije pritekao u pomoć Saguntu, i dozvolio je da Hanibal opustoši ovaj grad, kako bi kasnije to mogao iskoristiti kao izgovor za početak Drugog punskog rata.
Rim se pozvao na dogovor i zahtijevao povlačenje kartažanskih trupa. Ali Hanibal tada kreće na Italiju preko Alpa, i na sjeveru Apeninskog poluotoka dobiva pomoć Kelta plemena koji su ondje bili nastanjeni.

Kartaški general je pri prelaženju Alpa izgubio je gotovo polovicu od 64000 vojnika svoje vojske s kojom je krenuo iz hispanskog grada Sagunta. Razlog tome bila je alpska zima, neprohodni putevi te učestali napadi alpskih plemena. 
S druge strane, Rim je pripremao golemu vojsku za obranu matičnog poluotoka koja je krenula ususret Hanibalu.

Bitka kod Ticina zbila se 218. godine pr. Kr. između Kartažana i Rimljana i predstavlja prvi korak Hanibalovog zauzimanja Italije. Rimljani su doživjeli katastrofalan poraz od strane kartaških slonova i plaćenika. Neki misle da se Ticino nalazi blizu rijeke Pad (ili Po) u sjevernoj Italiji.

Bitka kod rijeke Trebije odigrala se 218. pne.. 

Dvije vojske susrele su se kod hladne rijeke Trebije. Rimljani su u iščekivanju Hanibala napravili logor s one strane rijeke, ne znajući da ih Hanibal već odavno promatra. U šumama oko rijeke čekali su skriveni elitni afrički konjanici i plaćenička numidska konjica. Upravo su Numiđani prešli rijeku da bi izmamili neprijatelja iz logora. Rimljani, ne sluteći ništa, nasjeli su na zamku te krenuli sa svim raspoloživim snagama preko rijeke. Nakon prelaska, susreli su se s glavnom kartaškom vojskom koja se sastojala od iberskih, libijskih, keltskih i numidskih plaćenika, elitnih afričkih trupa i bojnih slonova. Hanibal, uvidjevši da su Rimljani doveli brojčano dvostruko veću silu, odlučuje da je vrijeme da se konjica skrivena u šumi napokon pojavi.
Također pušta u borbu bojne slonove koji, iako su poginuli svi osim jednog, rade priličnu zbrku u rimskim redovima. Kada je konjica napokon došla, Rimljani bivaju opkoljeni pa su se samo neki sretnici uspjeli spasiti od pobjedničkih Kartažana.

Godinu nakon pobjede kod Trebije, Hanibal vodi preživjele prema samom srcu Italije, Rimu. No, na njegovu nesreću, na putu mu se ispriječila još jedna rimska vojska. Hanibal ipak, zahvaljujući oprezu primijetio je na vrijeme Rimljane te još jednom imao vremena da pripremi zamku.

Krećući se kroz padinu blizu Trazimenskog jezera, rimski general šalje izvidnicu koja mu nakon nekog vremena javlja o kartaškoj vojsci koja ide ravno prema njima. No, što izvidnici nisu znali, je da velika većina Hanibalove sile se sakrila u obližnjoj šumi, samo čekajući na znak svog vođe.
Kada je rimska vojska, ponovno brojčano nadmoćna, zagrizla mamac, iz šume su izletili divlji galski plaćenici i afričke jedinice s takvom žestinom da Rimljani nisu znali što drugo napraviti, nego bježati. No, oni koji su ostali i borili se, imali su više sreće od onih koji su se bacili u bijeg, jer svi koji su se pokušali povući bili su, ili pobijeni, ili pobacani u hladne vode Trazimenskog jezera.

Nakon ove pobjede, Hanibal je imao otvoren put prema Rimu i priliku da zauvijek promijeni povijest čitavog čovječanstva. On tu priliku ipak nije iskoristio.

Godine 216. pne. Hanibal Barka nakon dvije velike pobjede protiv Rima, ipak se odlučuje na pustošenje Italije i čekanje na pojačanja umjesto napada na vječni grad. U Rimu se tih godina, muško stanovništvo smanjilo za čak 17% zbog katastrofalnih poraza koje su doživjeli protiv Puna. Unatoč tome, senat je pripremio još jednu vojsku, veću od sve tri prethodne da izbriše Hanibalove Kartažane s lica zemlje. Ta vojska krenula je prema brdu sjeverozapadno od grada Tarenta zvanom Kana.

Vojska koju je Hanibal predvodio sastojala se od Gala, Ibera, Libijaca, Numiđana, Balearaca, Samnićana i samih afričkih postrojba. Sveukupno ih je bilo 50.000 (40.000 pješadije i 10.000 konjice). Vojska je bila umorna od silnog ratovanja a očekivao ih je još jedan sraz s Rimljanima.
Rimljane su predvodila dva konzula: Terencije Varo i Lucije Emilije Paul, a vojska je brojala 80.000 ljudi (74.000 pješaka i samo 6.000 konjanika).
Rimljani su, ovaj put uhvatili Kartažane na otvorenom, pa Hanibal nije mogao pripremiti novu zamku.
Konzuli, međutim, veliku brojčanu nadmoć nisu iskoristili. Mislivši kako pukim brojem vojnika mogu pobijediti umorne Kartažane, daju naredbu legijama da napadnu Pune svom snagom. Hanibal šalje 6.000 numidskih konjanika protiv 2.000 italičkih te 4.000 hispanskih i kartaških konjanika protiv jednako toliko rimskih equita. Numiđani lako tjeraju Italike u bijeg i nakon toga se prebacuju na desni bok da bi pomogli afričkoj konjici skršiti rimske plemiće. Kartaški veterani se dotle prebacuju na bokove i polako formiraju obruč oko 74.000 rimskih pješaka. No, tada Kelti počinju bacati oružje i bježati pred rimskom legijom. Barem su Rimljani mislili da je tako. Keltima je Hanibal unaprijed rekao da to učine kako bi uvukli Rimljane još nazad, pa nakon bježanja Kelti odjedanput staju, uzimaju pričuvno oružje i napadaju Rimljane (ovo se danas smatra jednim od najboljih taktičkih poteza ikad). Rimljani, iako još uvijek nadmoćni, polako počinju panično bježati nazad. Ali, sve je uzalud, jer numidska i afrička konjica na vrijeme se vraćaju zatvoriti rupu u obruču i tako onemogućiti bijeg Rimljanima. Nakon toga slijedi masakr u kojem je poginulo više od 70.000 rimskih vojnika a preživjeli su samo oni koji su se uspjeli provući kroz obruč. U ovoj bitci također je poginuo i velik broj plemića i senatora (oba konzula su ostavili svoju kožu na Kani), pa legenda kaže da je Hanibal pokupio svo prstenje od poginulih plemića u jednu košaru i pobacao ih pred kartaški senat.

Ipak, Hanibal nakon ove pobjede nije udario na Rim (uplašeni Rimljani su vikali Hannibal ante portas! - Hanibal pred vratima) jer nije imao dovoljno opreme ni pojačanja. Također, nakon što su Rimljani bili na koljenima poslije Kane, makedonski kralj Filip V. pridružio se Hanibalu, ali je odbio poslati pojačanju savezniku jer se bojao da će falange biti stavljene pod zapovjedništvo velikog generala a ne Makedonaca. Ovo se, možda, pokazalo odlučujućim, jer da je Hanibal imao dovoljno ljudi, povijest kakvu danas poznajemo ne bi postojala.

Hanibal se, međutim, iz nepoznatih razloga okrenuo od Rima i sklopio savez s Filipom V., makedonskim vladarom. Rim je s druge strane pozvao svoga vojskovođu Publije Kornelije Scipiona, koji je izborio pobjede na Pirinejskom poluotoku. Dok je Hanibal pljačkao i palio po čitavoj Italiji bez ikakvog otpora i polako osiguravao kartašku prevlast na zapadnom Sredozemlju, rimski Senat očajnički je tražio načina da sačuva rimsku državu.

Rimljani, iako su imali vrlo malo vojnika u svom glavnom gradu, šalju glavne postrojbe u Hispaniju kako bi je ponovno osvojili i onemogućili Hanibalu da dobije pojačanja. Tu rimsku vojsku predvodio je Publije Kornelije Scipion, poslije nazvan afrički. Scipion Afrički bio je jedan od najsjajnijih vojskovođa u rimskoj povijesti. Međutim, svoju slavu nije zasnivao samo na svojoj vještini vojevanja, nego i na talentu za diplomaciju. Sklapao je saveze s lokalnim plemenima što je višestruko pomoglo rimskim snagama. Iberska plemena su kao saveznici i najamnici služili kao pojačanje za rimsku vojsku, a svojim poznavanjem terena su doprinijeli borbi s Kartažanima. U svojoj želji da se oslobode Kartažana, hispanska plemena su prešla na stranu Rimljana. S druge strane, u Kartagi je izabrana nova vlada. Vlast su preuzeli demokrati srušivši tako oligarhijski poredak. Nažalost po Hanibala, nova vlada nije shvaćala ozbiljnost situacije u Italiji, pa mu nije poslala pojačanja koja je on očekivao. U pomoć mu stiže, međutim, njegov brat Hazdrubal, kojeg Rimljani u Hispaniji ne uspijevaju zaustaviti, dopuštajući mu tako da se probije na Apeninski poluotok. Njegov plan je bio da se ujedini s bratom Hanibalom i krene na Rim. Ali je jedne noći, Senat tajno uputio formaciju rimskih vojnika forsiranim maršom da se suprotstavi Hazdrubalu. Rimska vojska podijelila se u dvije skupine da onemogući Hazdrubalu bijeg i kada su se Rimljani napokon približili Kartažanima, Hazdrubal, brojčano slabiji, bio je poražen i ubijen na rijeci Metaur. Njegova glava bila je bačena u Hanibalov tabor što je značilo prvu veliku rimsku pobjedu u Drugom punskom ratu i slabljenje Hanibalove moći. Hanibalu se pripisuje da je, vidjevši odrubljenu glavu svoga nesretnog brata, rekao: Sada vidim sudbinu Kartage!.

Hanibalov drugi brat Mago pokušao je kasnije izvršiti invaziju na obaliu Ligurije ,ali je poginuo zadobivši u borbi udarac sjekirom.202. pne. nakon prelaska Rimljana na afrički teritorij i velikih pobjeda pod vodstvom Scipiona koji sada dobiva pridjev Afrički, odvila se bitka kod Zame, koja predstavlja kraj rata, poraz Hanibala i Kartage. Drugi punski rat završio je uvjerljivom pobjedom Rima nakon 16 godina ratovanja.

Nakon rata, Hanibal se protivio oligarhiji. U tome je, s podrškom puka, bio uspješan. Zatim, Hanibal je vodio Kartaginjane nekoliko godina, pomažući da se oporave od ratnih razaranja, dok ga Rimljani nisu protjerali u egzil 195. pne. Otišao je da živi na dvor selucidskog kralja Antiohijusa trećeg. Godine 189. pne. Rimljani su porazili Antiohijusa u ratu i zahtijevali su od njega da im izruči Hanibala. Tada je Hanibal pobjegao na dvor kralja Prusijasa u Bitiniju. Kada su Rimljani zatražili od Prusijasa da izruči Hanibala, Hanibal je izvršio samoubistvo jer nije želio da padne u ruke Rimljanima. Hanibal se smatra jednim od najvećih vojnih komadanata svih vremena. 

Nebo mi obecava pobedu. Ne nama ,no Rimljanima se valja bojati. Pogledajte na bojno polje! Tamo nema mesta za kukavice. Svi do jednoga cemo izginuti ako me pobedimo. Sta nam moze pouzdanije obezbediti pobedu do takav zavet? Sta li od takvog zaveta moze cvrsce usaditi u nama veru da nas nebo zasticuje?
Drugovi! Bogovi nas postavise izmedju pobede i smrti.




#Article 95: Milko Hromić (182 words)


Milko Hromić (Mrljane na otoku Pašmanu, 28. III. 1951), enigmat. Po zanimanju je VKV-strojobravar. Bio je zaposlen u zadarskom poduzeću Bagat d.d. - Precizna mehanika sve dok ta tvornica nije propala .

Enigmatikom se bavi još od 1963. kao odgonetač. Prvu križaljku objavio je u zagrebačkom Vikendu (15. II. 1971). Surađivao je u bjelovarskom Čvoru, zagrebačkom Kvizu, a najviše radova, uglavnom križaljki, objavio je na stranicama splitske Slobodne Dalmacije kao član Enigmatskog kluba Božidar Vranicki.

Pod novim poretkom u Hrvatskoj surađivao je u zadarskom izdanju Novog lista, skupa sa zadarskim zagonetačima Mladenom Fainom, Zdravkom Žarkovićem i Krešimirom Šimičevićem. Od 1995. objavljuje radove u riječkom Feniksu, a od 2000. i u splitskom Predahu (koji više ne izlazi).

 Milko Hromić: Kvadrat u osmosmjerci, 
 Feniks, ..., 117, 80 - Rijeka, 3. VI. 1999.
 -------------
 O P S K R B A
 P R E V A R E
 S E N A T O R
 K V A S I J A
 R A T I M I R
 B R O J I T I
 A E R A R I J
 -------------
 kvasija




#Article 96: Antička Grčka (5025 words)


Antička Grčka (često nazivana i kao stara ili drevna Grčka) je naziv koji se koristi za opisivanje sveta u kojem se govorilo grčkim jezikom u antičkim vremenima. Taj naziv se ne odnosi samo na područje današnje grčke države, nego i na područja naseljena Grcima u antičkim vremenima: Kipar, egejska obala Turska (tada poznata kao Jonija), Sicilija i južna Italija (poznata kao Velika Grčka), te razbacana naselja na obalama današnje Albanije, Bugarske, Egipta, Francuske, Hrvatske, Libije, Španije i Ukrajine.

Ne postoje određeni ili opšte prihvaćeni datumi početka i kraja razdoblja antičke Grčke. U uobičajenoj upotrebi to se razdoblje odnosi na cijelu grčku istoriju prije osnivanja Rimskog Carstva, međutim istoričari taj termin koriste preciznije. Tako neki autori u taj period uključuju i razdoblja minojske i mikenske civilizacije (od oko 1600. pre n.e. do oko 1100. godine pne.), dok drugi to osporavaju smatrajući da su te civilizacije, iako s grčkog govornog područja, dosta različite od kasnijih grčkih kultura, pa bi se trebale odvojeno svrstavati.

Prema tradiciji razdoblje antičke Grčke počinje prvim Olimpijskim igrama 776. pre n.e., ali većina današnjih istoričara proširuju taj termin do oko 1000. pre n.e. Tradicionalni datum kraja razdoblja antičke Grčke smatra se smrt Aleksandra Velikog 323. pre n.e., a razdoblje koje slijedi naziva se helenističkim dobom.

Ovi su datumi dogovoreni među istoričrima dok neki autori smatraju civilizaciju antičke Grčke neprekinutim razdobljem koje je trajalo sve do dolaska Hrišćanstva u 3. veku poslije Hrista.

Antičku Grčku neki istoričari smatraju temeljom kulture zapadnoevropske civilizacije. Grčka kultura je izvršila snažan uticaj na Rimsko Carstvo, koje je prenijelo njen oblik po mnogim dijelovima Evrope. Civilizacija antičke Grčke je neizmjerno uticala na jezik, politiku, obrazovanje, filozofiju, umjetnost i arhitekturu modernog svijeta, posebno tokom renesanse u zapadnoj Evropi i ponovo tokom procvata neoklasicizma tokom 18. i 19. veka u Evropi i objema Amerikama.

Vjeruje se da su se Grci, krećući se prema jugu, doselili na grčko poluostrvo u nekoliko talasa pred kraj tri hiljade godine pre nove ere, a poslednja je bila navala Dorana. Razdoblje od 1600. do oko 1100. je doba mikenske Grčke, a poznato je po vladavini kralja Agamemnona i ratovima protiv Troje kao što je prikazano u Homerovim epovima. Razdoblje od 1100. godine do 8. veka pre Hrista naziva se mračnim dobom jer iz tog razdoblja nema nikakvih zapisa, a arheološki dokazi su oskudni. Istorija antičke Grčke se završava vladavinom Aleksandra Velikog koji je umro 323. pne. Slijedeći događaji čine doba helenističke Grčke.

Pri korišćenju izvora iz istorije antičke Grčke potrebna je velika opreznost. Grčki istoričari i politički pisci čija su djela preživjela, a među kojima su posebno ugledni Herodot, Sokrat, Ksenofon, Demosten, Platon, Aristotel bili su uglavnom Atinjani ili njeni simpatizeri, a svi su bili politički konzervativci. Stoga znamo daleko više o istoriji i politici Atine od bilo kojeg drugog grada i njegove istorije. Štaviše, ovi su se pisci usredsredili gotovo samo na cijelokupnu političku, vojnu i diplomatsku istoriju, a zanemarili su ekonomsku i socijalnu. Sva se istorija antičke Grčke mora boriti s tim pristrasnostima u svojim izvorima.

Grčka je u 8. veku pre Hrista počela izlaziti iz mračnog doba koje je slijedilo nakon propasti mikenske civilizacije. Pismenost se izgubila i mikensko pismo je zaboravljeno, pa su Grci prilagodili feničansko pismo grčkome i od oko 8. veka počinju se pojavljivati pisani zapisi. Grčka je bila podijeljena na mnogo malih samoupravljajućih zajednica čiji je oblik uzrokovan grčkom geografijom gdje su sva ostrva, doline i nizije odsječeni od susjeda morem ili planinskim lancem.

Dok se Grčka ekonomski oporavljala, njeno se stanovništvo povećalo više nego što je bilo obradive zemlje. Zbog toga su Grci od oko 750. pne. započeli širenje koje je potrajalo 250 godina naseljavajući kolonije u svim pravcima. Na istoku su prvo kolonizovali egejsku obalu Malu Aziju, a onda Kipar i obale Trakije, Mramorno more i južna obala Crnog mora. Grčka je kolonizovala sve do dalekog sjeveroistoka Ukrajine. Na zapadu su naseljene obale Albanije, Hrvatske, Sicilije i južne Italije, a onda i južna obala Francuske, Korzika pa čak i sjeveroistočna Španija. Grčke kolonije su također osnovane u Egiptu i Libiji. Današnji gradovi Sirakuza, Napulj, Marselj i Istanbul u svom početak su bili grčke kolonije Syracusa, Neapolis, Massilia i Byzantium.

Do 6. vek pne. Helada (kako Grci zovu svoju zemlju) je postala kulturno i jezičko područje mnogo veće od geografskog područja Grčke. Grčki gradovi nisu politički nadzirali kolonije koje su osnivali, ali su često ostajali povezani s njima u religiji i trgovini. Grci su se i u otad�bini i u inostranstvu organizovalii u nezavisne zajednice, pa je grad (polis) bio osnovni oblik grčke vladavine.

Grčki su gradovi u početku bili monarhije, iako su mnogi gradovi bili jako mali pa naziv kralj za njihove vladare lako može zavarati zbog današnjeg značenja te riječi. U unutrašnjosti zemlje, uvijek blizu obradivih površina, mali sloj zemljoposjednika je imao moć. Oni su oblikovali ratničku aristokratiju boreći se često u malim međugradskim ratovima oko zemlje. Međutim uspon trgovačkog sloja (koji se pojavio uvođenjem kovanog novca oko 680.) započinje klasni sukob u većim gradovima. Od 650. pa nadalje, aristokratije su zbačene i zamijenjene narodnim vođama nazvanim tiranima (τγρρανοι), riječ koja nije imala današnje značenje za okrutne diktatore.

Do 6. veka pojavilo se nekoliko dominantnih gradova u grčkim poslovima. To su bili gradovi Atina, Sparta, Korint i Teba. Svaki od njih je stavio okolna seoska područja i manje gradove pod svoju upravu, a Atina i Korint su pak postali glavna pomorska i trgovačka sila.

U Sparti se aristokratija održala na vlasti, a Likurgov ustav (oko 650.) koji je dodatno učvrstio njenu snagu, dao je Sparti trajni militaristički režim pod dualnom monarhijom. Sparta je dominirala nad ostalim gradovima na Peloponezu, pa je stvorila savez s Korintom i Tebom.

Suprotno, u Atini je monarhija zabranjena 683., a Solonove reforme uvele su poluustavni sastav aristokratske vladavine. Aristokrate je zamijenila tiranija Pizistrata i njegovih sinova, koji su grad učinili velikom pomorskom i trgovačkom silom. Kad su Pizistratidi zbačeni, Klisten je utemeljio prvu svjetsku demokratiju (500.) čiju vlast je imalo vijeće svih muških građana.

Glavni članak: Grčko-persijski ratovi

U Joniji (današnja egejska obala Turske) grčki gradovi, koji su uključivali velika središta poput Mileta i Halikarnasa, nisu mogli održati svoju nezavisnost i došli su pod vlast Persijskog Carstva sredinom 6. veka. Grci su 499. podigli Jonski ustanak, pa su im Atina i neke Grčke oblasti pristigle u pomoć.

Persijski Veliki vladar, Darije prvi, ugušio je 490. pobunu jonskih gradova, poslavši flotu da kazni Grke. Persijanci su se iskrcali na Atici, ali ih je grčka vojska pod vodstvom atinskog vojskovođe Miltijada porazila u Maratonskoj bitci. Posmrtni grob atinskih poginulih boraca još se uvijek može vidjeti na Maratonskom polju.

Deset godina kasnije Darijev naslednik Kserks prvi poslao je kopnom znatno veću silu. Spartanski kralj Leonida zaustavio ga je kod Termopila. Leonida je poražen, a Kserks je nastavio napredovanje prema Atici gdje je osvojio i spalio Atinu. Atinjani su predhodno napustili grad sklonivši se na ostrvo Salamini i pod vodstvom Temistokla su porazili persijsku mornaricu u bitci kod Salamine. Godinu dana kasnije Grci su pod vodstvom Spartanca Pauzanija porazili persijsku vojsku kod Plateje.

Atenska se mornarica tada okrenula goneći Persijance sa Egejskog mora i 478. Atinjani su zauzeli Vizantium. Dok su napredovali stvorili su Delski savez u kojem su bile sve ostrvske i neke kontinentalne države. Savez je nazvan po svetom ostrvu Delu na kojem se čuvala zajednička riznica. Spartanci, iako su odigrali važnu ulogu u ratu, povukli su se nakon toga u izolaciju dopuštajući Atinjanima da uspostave pomorsku i trgovačku silu kojoj nije bilo ravne.

Grčko-persijski ratovi su najavili vek atinske prevlasti u grčkim poslovima. Atina je bila neizazvan gospodar mora i takođe vodeća trgovačka sila, iako je Korint ostao njen ozbiljni protivnik. Vodeći državnik tog perioda bio je Periklo koji je iskoristio porez koji su plaćali članovi Delskog saveza za izgradnju Partenona i ostalih velikih spomenika klasične Atine. Do sredine 5. veka Savez je preimenovan u Atinsko Carstvo, simbolizujući prijenos zajedničke riznice s Dela na Partenon 454.

Bogatstvo Atine je privlačilo mnoge talentovane ljude iz svih dijelova Grčke, te je stvorilo bogati besposleni sloj koji su postali zaštitnici umjetnosti. Atinska država je podupirala i nauku i umjetnost, a naročito arhitekturu. Atina je postala centar grčke književnosti, filozofije (vidi grčku filozofiju) i umjetnosti (vidi grčko pozorište). Neka od najvećih imena zapadnoevropske kulturne i intelektualne istorije živjela su u Atini tokom toga perioda: dramatičari Eshil, Aristofan, Euripid i Sofoklo, filozofi Aristotel, Platon i Sokrat, povjesničari Herodot, Tukidid i Ksenofon, pjesnici Simonid i kipar Fidija. Grad je postao, po Periklovim riječima, škola Helade.

Ostale grčke države u početku su prihvatile atinsko vodstvo u nastavku rata protiv Persijanaca, ali nakon pada konzervativnog političara Kimona 461., Atina je postala sve izraženije imperijalistička sila. Nakon grčke pobjede u bitci kod Eurimedonta 466., Persijanci više nisu bili prijetnja, pa su neke države, poput Naksosa, pokušali istupiti iz saveza, ali su bili prisiljeni da se pokore. Nove atinske vođe, Perikle i Efijalt, pustili su da se odnosi između Atine i Sparte pogoršaju, pa je 458. izbio rat. Nakon nekoliko godina beskrajnog rata potpisan je 30-godišnji mir između Delskog i Peloponeskog saveza (Sparta i njeni saveznici). To se podudarilo sa pomorskom bitkom kod Salamine na Kipru, zadnjom bitkom između Grka i Persijanaca, a nakon koje je zaključen Kalijin mir (450.) između Grka i Persijanaca.

Glavni Članak Peloponeski rat

Spartanska početna strategija bila je invazija Atike, ali su se Atinjani sklonili iza svojih čvrstih zidina. Tokom opsade u gradu je izbila kuga koja je uzrokovala velike gubitke, a od koje je stradao i sam Perikle. U isto vrijeme atinska mornarica je iskrcala vojsku na Peloponez, te je pobjedila u bitkama kod Naupakta (429.) i Pila (425.). Takav način ratovanja nijednoj strani nije uspio donijeti odlučujuću pobjedu, pa je nakon nekoliko godina beskonačnog ratovanja umjereni atinski vođa Nikija zaključio Nikijin mir (421.).

Neprijateljstvo između Sparte i atinskog saveznika Arga je ipak dovelo do nastavka borbe 418. Sparta je porazila združene vojske Atine i njenih saveznika kod Mantineje. Nastavak borbe donijelo je radikalnu stranku, koju je vodio Alkibijad, ponovo na vlasti u Atini. 415. Alkibijad je uvjerio Atinsko vijeće da pokrene glavni pohod protiv Sirakuze, peloponeskog saveznika na Siciliji. Pohod je bio potpuni promašaj i ekspedicijska sila je izgubljena. Nikija je zarobljen, a Alkibijad je otišao u progonstvo. To je bila prekretnica u ratovanju.

Sparta je tada sagradila mornaricu da izazove atensku pomorsku silu, te je pronašla odličnog vojskovođu Lisandra koji je iskoristio prvi strateški potez zauzevši Helespont, izvor atinskog uvoznog žita. Pod prijetnjom gladi, Atinjani su poslali svoju zadnju mornaricu da se suoči s Lisandrom koji ih je odlučno porazio kod Egospotama (405.). Gubitak vlastite mornarice zaprijetila je Atini propašću. Zato je 404. Atina zatražila mir, a Sparta je to uslovljavala očekivano teškom pogodbom: Atina je izgubila vlastite zidine, mornaricu i sve prekomorske posjede. Uz spartansku pomoć antidemokratska stranka je zavladala u Atini.

Kraj Peloponeskog rata učinio je Spartu gospodarom cijele Grčke, ali uski vidokrug spartanskih elitnih ratnika nije ih prilagodio toj ulozi. U nekoliko godina demokratska stranka je povratila vlast u Atini i ostalim gradovima. 395. spartanske vođe su oduzele službu Lisandru, pa je Sparta izgubila pomorsku nadmoć. 387. Sparta je sablaznila grčko mišljenje zaključivši sporazum s Persijom kojim su Persijanci okružili grčke gradove u Joniji i na Kipru, tako izvrgavajući sto godina grčkih pobjeda nad Persijom. Sparta je tada pokušala oslabiti moć njene bivše saveznice Tebe, što je dovelo do rata u kojem je Teba sklopila savezništvo sa starim neprijateljem, Atinom. Tebanski vojskovođe Epaminonda i Pelopida izvojevali su odlučujuću pobjedu u bitci kod Leuktre (371.).

Posljedica te pobjede bio je kraj spartanske i uspostavljanje tebske nadmoći. Takođe je i Atina obnovila velik djeo svoje prijašnje snage. Prevlast Tebe bila je kratkog vijeka. Epaminondinom smrti kod Mantineje (362.) grad je izgubio svog najvećeg vođu, a njegovi naslednici učinili su veliku grešku započevši neuspješni desetogodišnji rat s Fokidom. 346. Tebanci su pozvali Filipa drugog Makedonskog da im pomogne protiv Fokiđana, te su tako po prvi put uvukli Makedonce u grčke poslove.

Kraljevstvo Makedonaca stvoreno je u 7. veku. Neki Grci su smatrali Makedonce varvarima, ali bez obzira na njihovo etničko porijeklo, oni su od 5. veka govorili grčkim jezikom i bili dijelom grčke kulture. Makedonci su imali neznatnu ulogu u grčkoj politici prije početka 4. veka, te je Filip drugi, preduzimljiv čovjek koji se školovao u Tebi, htjeo imati veću ulogu. Naročito je htjeo biti prihvaćen za novog grčkog vođu u vraćanju slobode grčkim gradovima u Aziji koji su bili pod persijskom vlašću. Zauzevši grčke gradove Amfipol, Metonu i Potideju, stekao je upravu nad makedonskim rudnicima zlata i srebra. To mu je dalo izvore da ostvari svoje namjere.

Filip je uspostavio makedonsku prevlast nad Tesalijom (352.) i Trakijom, a do 348. je nadzirao sve sjevernije od Termopila. Koristio je svoje veliko bogatstvo da potkupi grčke političare i stvori makedonsku stranku u svakom grčkom gradu. Njegova intervencija u ratu između Tebe i Fokide donijelo mu je prepoznatljivost grčkog vođe i dalo mu je mogućnost da postane vodeća sila u grčkim poslovima. Ali bez obzira što je njegovo iskreno divljenj bilo prema Atini, atinski je vođa Demosten u svojim slavnim govorima (filipikama) podsticao grčke gradove da se odupru njegovoj moći.

Filip je pokušao pobjediti Atinu dodvoravanjem i darovima, ali nije uspeo. Organizovao je gradove u Korintski savez i proglasio da će voditi napad na Persiju kako bi oslobodio grčke gradove i osvetio persijske invazije u prethodnom veku. Prije nego što je to mogao učiniti ubijen je 336.

Filipa je naslijedio 20-godišnji sin Aleksandar koji je odmah nastavio sprovoditi očeve planove. Otputovao je u Korint gdje su ga okupljeni grčki gradovi priznali za vođu Grka. Nakon toga krenuo je na sjever da skupi vojsku. Vojska kojom je napao Persijsko Carstvo je uglavnom bila sastavljena od Makedonaca, ali su se također prijavili i mnogi zanesenjaci iz grčkih gradova. Dok je Aleksandar ratovao u Trakiji, čuo je da su se grčki gradovi pobunili. Pojurio je ponovo na jug, osvojio i razorio Tebu do temelja kao upozorenje svim grčkim gradovima ako bi se pokušali oduprijeti njegovoj snazi.

Darije je sada bio spreman da sklopi mir, gde bi se Aleksandar pobjednički vratio kući, ali Aleksandar je odlučio da osvoji Persiju i postavi sebe za vladara čitavog svijeta. Napredovao je sjeveroistočno kroz Siriju i Mesopotamiju, te je opet porazio Darija kod Gaugamele (331.). Darije je krenuo u bijeg, ali su ga ubili vlastiti vojnici. Aleksandar se proglasio gospodarom Persijskog Carstva, zauzevši Suzu i Perzepol bez otpora.

U međuvremenu grčki gradovi su pokušavali obnoviti napore da se oslobode makedonske moći. Kod Megalopola 331., Aleksandrov regent Antipater porazio je Spartance koji su odbili da se pridruže Korintskom savezu i priznaju makedonsku prevlast.

Aleksandar se žurio napredujući kroz današnji Avganistan i Pakistan do doline rijeke Ind i 326. je dosšao do Punjaba. Mogao je lako napredovati sve do Gangesa i Bengala ali je njegova vojska odbila ići dalje uvjerena da su na kraju svijeta. Aleksandar se nerado vratio nazad. Umro je od groznice u Vavilonu 323.

Aleksandrovo Carstvo se raspalo ubrzo nakon njegove smrti, ali njegova osvajanja zauvijek su promijenila grčki svijet. Hiljadu Grka su putovale s njim ili za njim da se nasele u novim grčkim gradovima koje je osnovao dok je napredovao. Najvažniji grad bila je Aleksandrija u Egiptu. Kraljevstva u kojima se govorilo grčkim jezikom osnovana su u Egiptu, Siriji, Iranu i Baktriji. Započelo je helenističko doba.

Antička Grčka se sastojala od nekoliko stotina manje-više nezavisnih (u zavisnosti od pojedinog perioda u kojem su se sklapali i rušili savezi, potpadalo pod vlast stranih ali i domaćih osvajača i sl.) gradova-država, tzv. polisa. Ovakva struktura činila je Grčku veoma različitom od drugih zajednica tadašnjeg vremena koje bile ili plemenske zajednice ili kraljevstva čija se vladavina prostirala često velikim područjima. Uprkos velikim udaljenostima i geografskim preprekama čak i između relativnog bliskih gradova, stari Grci su osjećali da pripadaju jednom narodu; imali su zajedničku religiju, jednake kulturne osnove i govorili istim jezikom. 

S druge strane, oni su bili svjesni i svog plemenskog porijekla, Herodot je veoma dobro kategorisao grčke polise prema plemenima. Iako su postojali i takvi odnosi, čini se da oni nisu igrali značajniju ulogu u grčkoj politici. Nezavisnost polisa je bila odlučno branjena a ujedinjenje je bila tema koja se rijetko razmatrala. Čak i kada se nekoliko polisa udružilo u odbranu Grčke prilikom druge invazije Perzijanaca, veliki dio njih je ostao neutralan, a nakon Perzijskog poraza, ponovo su se vratili međusobnim sukobima.

Dakle, osnovne posebnosti političkog sistema antičke Grčke bila je fragmentiranost koja nije bila posebno uslovljena plemenskim porijeklom i fokus na urbana središta u tim, inače malim, gradovima-državama. Dodatne dokaze ovakve strukture čine i kolonije koje su, doduše, ostajale u prisnom odnosu sa gradovima iz kojih su kolonizatori otišli ali su ipak bile i potpuno nezavisni od njih. Naravno, manji polisi su mogli biti pod dominacijom svojim većih i moćnijih susjeda ali osvajanja ili direktna vladavina jednog polisa nad drugim je bila rijetka. Umjesto toga, polisi su se udruživali u saveze ili lige čije je članstvo bilo veoma promjenljivo po broju i trajanju. Tokom klasičnog perioda broj liga je postao manji a one same veće i to pod dominacijom jednog od tri najznačajnija grada; Atine, Tebe ili Sparte. 

U pocetku su mnogi grčki polisi bili mala kraljevstva na čijem čelu je bio gradski zvaničnik u ceremonijalnoj ulozi kralja - bazileusa, npr. archon basileus u Aitni. Već u arhajskom periodu većina su postali aristokratske oligarhije. Prelazak vlasti s jednog čovjeka na veću grupi bio je postepen i vjerovatno trajao nekoliko stotina godina (oko X-VII vijeka p. n. e.). Aristokratske grupe su se često sukobljavale oko pojedinačnih interesa i povremeno držale vlast. Tada su se pojavljivali i tzv. tirani koji su vladali po vlastitom nahođenju.

Atina je zapala u tiraniju u drugoj polovini VI vijeka p. n. e. Kada je tiranija okončana Atinjani su osnovali prvu demokratiju na svijetu kao rješenje kojim su spriječili aristokratiju da ponovo osvoji vlast. Nakon Solonove reforme početkom V vijeka p. n. e., svi osim najsiromašnijih građana su se mogli obratiti skupštini ili kandidovati za službenu poziciju. Sa uspostavom demokratije, skupština je postala de jure mehanizam vlasti sa podjednakim pravima svih građana u vlasti. Ipak, stranci i robovi (imati u vidu da je antička Grčka i dalje bila robovlasnička)nisu imali politička prava. Po uzoru na Atinu, i ostali polisi su uspostavili svoje demokratije sa određenim posebnostima i izuzecima. Najočitiji primjer posebnosti i izuzetaka je bila Sparta kojom su vladali monarsi po nasljednom pravu.

Građani su bili samo oni slobodni ljudi rođeni u Grčkoj koji su posjedovali zemlju i kao takvi su uživali puna prava i zaštitu polisa i zakona kasnije je Perikle uveo izuzetke od uslova da se mora biti rođen u Grčkoj). U većini polisa, za razliku od antičkog Rima, društveni status nije značio i posebna prava. Pojedine porodice su kontrolirale religiozne funkcije ali im to uglavnom nije davalo veću moć u vlasti. U Atini je stanovništvo bilo podijeljeno u četiri klase, prema bogatstvu. Prelazak u višu klasu je bio moguć ako se imalo više novca. U Sparti su svi muškarci bili jednaki nakon što bi dobili potrebno obrazovanje. Spartanski kraljevi imali su ulogu i vojnih i religioznih vođa i dolazili su iz dvije različite porodice. Robovi nisu imali, status, moć ili politička prava ali su mogli zasnivati porodice i posjed. Robovi u Sparti se gotovo nikada nisu bunili jer su imali previše brojno i različito porijeklo i bili previše raštrkani da mi se mogli organizovati. 

Većina porodica, čak i one najsiromašnije, držala je robove kao sluge u domaćinstvima i radnu snagu. Ipak, vlasnici robova nisu imali pravo tući ili ubiti roba. Često su im obećavali slobodu kao poticaj za bolji rad. Za razliku od Rima, oslobođeni robovi nisu mogli postati građani. 

I polisi su, prema zakonu, posjedovali robove. Ti javni robovi su uživali nešto više sloboda od onih čiji su vlasnici bile porodice, živjeli su samostalno i obavljali različite specijalizovane poslove. U Atini, na primjer, javni robovi su bili obučeni da prepoznaju krivotvoreni novac ili su služili u hramovima. 

U Sparti su postojali posebni robovi - heloti. Oni su bili ratni zarobljenici u vlasništvu države i dodijeljeni porodicama kod kojih su morali ostati, brinuti se o hrani i kućnim poslovima dok su se spartanske žene posvećivale odgoju djece a muškarci uvježbavanju ratnničkih vještina. Prema ovim robovima postupalo se grubo pa su ponekad pokušavali bizati bune.

Tokom većeg dijela antičke grčke historije, obrazovanje je bio privatno, osim u Sparti. Samo bogate porodice su mogle priuštiti nastavnike. Dječaci su učeni čitati, pisati i citirati dijelove književnih djela. Učili su i pjevanje i sviranje te trenirani kao atlete ili obučavani kao ratnici. Ovo obrazovanje nisu sticali radi kvalifikovanja za neki posao već da bi stekli pravo da budu punopravni građani. I djevojčice su učile čitati, pisati i jednostavan račun potreban za vođenje domaćinstva. Nakon djetinjstva gotovo nikada nisu dobijale dodatno obrazovanje. 

Sa sedam godina života dječaci su odlazili u školu, ili vojnu kasarnu aku su živjeli u Sparti. Nastava se sastojala od aritmetike, muzičkog i sportskog programa. 

O dječacima iz bogatih porodica koji su išli u privatne škole brinuli su se pedagozi - paidagogos, kućni robovi koju su bili odabrani posebno za to i bili pratioci tim dječacima. Nastava se održavala u kućama nastavnika u kojima su dječaci učeni navedenim predmetima. Od dvanaeste godine dječaci su vježbali hrvanje, trčanje i bacanje diska i bacanje koplja. A Atini su stariji dječaci učeni i prefinjenijim disciplinama poput kulture, nauke, muzike i umjetnosti. Obrazovanje se završavalo sa 18 godina nakon čega je slijedila vojna obuka u trajanju od 1-2 godine.

Veoma bitan dio obrazovanja za bogate dječake predstvaljalo je učenje pod okriljem mentora. Učenik je sticao znanja prateći političke govore svog mentora u agori, pomažući mu u obavljanju javnih poslova, vježbajući sa njim u gimnaziji i prisustvujući simpozijumima. Najbogatiji mladići su nastavljali svoje obrazovanje kod najučenijih Grka, naročito na Akademiji.

Na vrhuncu svoje ekonomske moći, u V i IV stoljeći p. n. e. antička Grčka nije imala premca u tadašnjem svijetu. Prema nekim historičarima ekonomije, Grčka je imala jednu od najnaprednijih ekonomija prije pojave industrije. Navodno je prosječna dnevna plata grčkog radnika bila, u protivvrijednosti izraženoj u žitu, oko 12 kg pšenice. To je bilo više od tri puta od onog što je dobijao npr. egipatski radnik u rimsko doba.

Filozofija u staroj Grčkoj zasnivala se na razumu i preispitivanju. Grčka filozofija (Sokrat, Platon, Aristotel) je imala mnogostruk uticaj na razvoj moderne filozofske misli i nauke općenito u zapadnom svijetu. Postoji jasna neprekinuta veza grčkih uticaja na savremenu sekularnu nauku koja vodi od antičkih grčkih i helenističkih filozofa preko srednjovjekovne arapsko-islamske filozofije i nauka, evropske Renesanse i Doba prosvjetiteljstva. 

Razum i preispitivanje kao temelje, sredstva i metode promišljanja svijeta i čovjeka nisu izmislili Grci. Mnogi teoretičari civilizacije već dugo se bave istraživanjima kojima pokušavaju odrediti razlike između grčke žudnje za znanjem i sličnih žudnji starijih civilizacija poput staroegipatske i babilonske.

U društvu antičke Grčke literatura je zauzimala veoma značajno mjesto. Nije neopravdano smatrati da književna tradicija u kulturama zapadnih zemalja počinje sa Homerovim epovima Ilijada i Odiseja u kojima je autor vješto opisao i živo predočio rat i mir, čast i sram, ljubav i mržnju. 

Eshil, tragičar, je dao temelje u kategoriji drame uvođenjem dijaloga i interakcije između likova. Eshilova trilogija Orestija smatra se njegovim najznačajnijim djelom. Sofoklu se daju zasluge za uvođenje ironije u spektar književnih tehnika, posebno u djelu Kralj Edip. Euripid je koristio drame kako bi kritikovao društvene norme i običaje, njegova Medeja i nakon više od 2.000 godina ostaje aktuelna. Aristofan, komediograf, oblikovao je komediju kao umjetničku formu i jednako je vrijedan svojoj suprotnosti - Eshilu. Najpoznatija djela su mu Lizistrat i Žabe. 

Filozofija je našla svoje mjesto u književnosti u formi Platonovih dijaloga, kojima je zapravo predstavio Sokratova pitanja i odgovore u pisanom obliku. Slijedeći u nizu je Aristotel, koji je napisao na desetine radova na temu mnogih naučnih disciplina. Njegov poseban doprinos književnosti je Poetika, u kojoj je objasnio svoje razumijevanje drame i time vjerovatno postavio temelje književnoj kritici.

Matematičari antičke grčke su dali značajan doprinos razvoju matematike, postavili osnove geometrije, matematičkog dokazivanja, teoriji brojeva, matematičkoj analizi, primijenjoj matematici i zamalo se približili integralnom računu. Otkrića Pitagore, Euklida i Arhimeda i danas se izučavaju u škkolama. 

Grci su razvili i astronomiju do veoma sofisticiranog nivoa, a smatrali su je dijelom matematike. Već u IV vijeku p. n. e. predstavili su prvi trodimenzionalni model kojim su objasnili prividno kretanje planeta. U III vijeku p. n. e. predložili su heliocentrični sistem. Eratosten, je procijenio obim zemljine kugle sa velikom preciznošću. 

Antički Grci su i na polju medicine dali značajan doprinos. Posebno se isticao Hipokrat koji se smatra ocem medicine zbog velikog doprinosa na tom polju i ustanovljenja škole medicine. Danas medicinsko osoblje polaže tzv. Hipokratovu zakletvu.

Umjetnost antičke Grčke imala je ogroman uticaj na kulture mnogih zemalja, naročito na polju skulpture i arhitekture. Umjetnost starog Rima se temeljila na grčkoj; izrađeni su mnogi umjetnički objekti po uzoru na grčke, zahvaljujući takvim rimskim umjetninama, koji su često bili samo kopije, danas je poznat dio opusa grčkih umjetnika. Osvajanja Aleksandra Velikog na Istoku započela su viševjekovnu kulturnu razmjenu kojom su grčki uticaji doprli i do Japana, preko Indije i budizma. Grčki humanizam i estetika te visoki tehnički standardi u umjetnosti inspirirali su generacije evropskih umjetnika. 

Stvaralački duh grčke umjetnosti može se pratiti kroz nekoliko perioda: arhajski period, prijelazno doba, klasični period, period IV vijeka i helenizam.

Grčka arhitektura skoro isključivo je vezana za izgradnju hramova. Postojala su dva osnovna stila: dorski i jonski. Njihov uticaj na rimsku arhitekturu bio je veliki, a kasnije i na renesansu i klasicizam. Najstariji hramovi bili se sa građeni su od drveta i ćerpiča, s vremenom je i kamen bio djelimično korišten. Kasnije su hramovi u potpunosti bili izgrađeni od mramora.

Od značajnijih građevina treba pomenuti atensku Akropolu na kojoj se posebno ističu Partenon, Erehteon, hram boginje Nike, i Propileji. Umjetnik Fidija, autor kipa Zeusa u Olimpiji, jednog od svjetskih čuda starog svijeta, je na Partenonu uradio bogati friz, i kipove Atena Parthenos i Atena Promahos.

U antičkoj grčkoj skulpturi treba uočiti razvijanje umjetničkih veština i estetskog izraza preko oblika kora, odjevenih ženskih skulptura i nagih muških kipova - kurosa koji su ukočeni, poput egipatskih likova. S vremenom grčki kipari idu ka drugačijim i složenijim kompozicijama i nastoje skladnije i vjernije prikazati oblike ljudskog tijela, tipičan primjer je Moskoforos, sa tzv. arhajskih osmijehom.

Jedan od najvećih umjetnika bio je kipar Miron. Pripisuje mu veliki broj kipova izrađenih u bronzi. Sa sigurnošću se njegovim djelom, između ostalog, može smatrati Diskobolos. Originali ovih djela nisu sačuvani, ali postoje mnoge kopije.

Fidijin savremenik bio je Poliklet. Bio je kipar i radio prvenstveno u bronzi. Prvi je postavio principe idealnih proporcija ljudskog tijela. Njegova poznata djela su: Doriforos (Nosač koplja), Diadumenos (Mladić koji veže vrpcu), Heraklo i Amazonka.

U IV vijeku p. n. e. u Grčkoj je djelovao veliki je broj značajnih kipara: Skopas, Praksitel, Leohares, Lizip i drugi. Skopas se istakao kao veliki kipar i kao arhitekta. O njegovim djelima svjedoče replike, kopije i tekstovi antičke literature; Menada, Heraklo, Afrodita, alegorijska grupa Eros (Ljubav), Pathos (Žudnja), Himeros (Čežnja) i dr. Sa Leoharesom, Brijaksisom i Timotijem radio je skulpure koje su ukrašavale Mauzolej u Halikarnasu. Učestvovao je i u obnovi Artemidinog hrama u Efesu. I Mauzolej u Halikarnasu i Artemidin hram u Efesu ubrajali su se u svjetska čuda starog svijeta.
                                                      
Nažalost, starogrčko slikarstvo nije sačuvano. O njemu možemo suditi na osnovu pisanih izvora i slika na vazama a za uvid u nestale originale grčkog slikarstva mogu poslužiti njihove kopije pronađene u iskopinama Herkulanuma i Pompeja.

Iako je obožavanje boga neba Zeusa počelo već u II milenijumu p. n. e., grčka religija u užem smislu riječi formirala se oko 750. godine p. n. e. i trajala oko hiljadu godina, šireći uticaj po mediteranskom svijetu, a i dalje. Grci su imali mnogo bogova kojima su pripisivali moć nad raznim prirodnim ili društvenim silama (npr. Posejdon morem, Demetra žetvom, Hera brakom). Na različitim mjestima poštovana su različita božanstva, ali su Homerovi epovi doprinijeli da se stvori jedinstvena religija, u kojoj se za glavne bogove vjerovalo da žive na planini Olimp pod vlašću Zeusa. Grci su poštovali i razne bogove iz prirode: Pana, Nimfe, Najade, Erinije, Nereide i satire, pored Furija i Suđaja. Klanjali se i herojima iz prošlosti, kao što su Heraklo i Asklepije. Od velike važnosti je bilo žrtvovanje životinja, obično u hramu na oltaru boga. Druge kultne aktivnosti obuhvatale su molitve, povorke, atletska takmičenja i proricanja, posebno kroz proročišta i ptice. Od velikih religijskih festivala izdvajaju se Dionizijske igre u Atini, svetkovina Zeusa na zapadnom Peloponezu koja je obuhvatala i Olimpijske igre.

Smrt je smatrana dostojna prezira. Mrtvi su obitavali u Hadovom kraljevstvu, a samo su heroji uživali u Eliziju. Veliki griješnici trpjeli su muke u Tartaru. Mistične religije su se pojavile da zadovolje potrebu za ličnim vođstvom, spasenjem i besmrtnošću. Grčka religija postepeno je nestajala s širenjem hrišćanstva.

Grčka mitologija predstavlja usmena i pismena predanja starih Grka o njihovim bogovima, herojima, prirodi i historiji. Za grčke mitove i legende danas se prvenstveno zna iz grčke književnosti, uključujući i klasična dela kao što su Homerova Ilijada i Odiseja, Hesiodovi Poslovi i dani i Teogonija, Ovidijeve Metarmofoze i drame Eshila, Sofokla i Euripida. Mitovi se bave stvaranjem bogova i svijeta, borbom za prevlast među bogovima i pobjedu Zeusa, ljubavne veze i svađe među bogovima i posljedice njihovih pustolovina i moći na svijet smrtnika, uključujući njihovu povezanost sa prirodnim pojavama kao što su grmljavina ili godišnja doba i njihovu vezu sa kultnim mjestima i ritualima. U najveće grčke mitove i legende spadaju priče o Trojanskom ratu, lutanjima Odiseja, Jasonovoj potrazi za zlatnim runom, Herakleovim podvizima, Tezejevim avanturama i Edipovoj tragediji.

Proricanje je navodna vještina pronalaženja skrivenih značenja događaja i predskazivanja budućnosti. Proricanje se sreće u svim društvima, antičkim i modernim, mada im se metode razlikuju. U antičkoj Grčkoj i Rimu postojala su mnoga proročišta. Najslavnije je bilo Apolonovo proročište u Delfima, gde je medijum preko 50 godina bila žena zvana Pitija. Nakon kupanja u Kastilijanom izvoru, ona je silazila u podzemnu prostoriju, sjedala na sveti tronožac i onda žvakala lišće lovora, koji je bio posvećen Apolonu. Ostala proročišta, uključujući ona u Klarosu (Apolonovo), Olimpiji (Zevsovo) i Epidaurusu (Asklepijevo) konsultovana su na najrazličitije načine; na primjer, najstarije od svih proročišta, Zevsovo u Dodoni, govorilo je šaputanjem lista svetog hrasta. U nekim hramovima molilac bi spavao u svetom gaju i dobijao odgovor u snu.




#Article 97: Rimska Republika (1510 words)


Rimska Republika označava razdoblje državnog uređenja rimske države u vremenu između rimskog kraljevstva (510. pne.) i uspostave rimskog carstva 13. siječnja 27. pne. 

Rimska republika je imala mnogo činitelja podjele vlasti koji se i danas mogu naći u mnogim državnim uređenjima širom svijeta.
 
Od posebnog značaja državnog uređenja rimske republike su bila tri principa:

Najveću izvršnu neograničenu vlast u rimskoj republici je imao konzul imperium maius. Konzuli su bili odgovorni za vrhovno vojno zapovjedništvo, pravo presude, uprava nad Senatom i Comitiama. Tijekom kriza, Senat bi imenovao diktatora, sa mandatom dok traje kriza, koji je imao summus imperium, tj. svi su mu bili podčinjeni osim pučkih tribuna. 
 
Nosaitelji vlasti su bili imenovani kroz tri različite skupštine:

Rimski Senat i narodne skupštine (Comitia), koji su bili nadležni i za zakone, su nadgledali rad svih činovnika. Članovi senata nisu bili birani već imenovani iz sloja cenzora na doživotno vrijeme. Prvobitno u Senat su birani samo patricije, a kasnije i plebejci.

Točan datum postanka rimske Republike je teško odrediti. Livije izvještava da je posljednji rimski kralj Lucije Tarkvinije Oholi 510. pne. protjeran iz Rima i da su Lucije Junije Brut i Lucije Tarkvinije Kolatin izabrani za rimske konzule, dok je 508. pne. izabran i prvi visoki svećenik (Pontifex Maksimum). 

Razdoblje postanka i ranog doba rimske republike označava vrijeme osnivanja i osiguranja rimske države. 496. pne Rimljani pobjeđuju Latine u bici kod Regilskog jezera a 493. pne. stvaraju i ulaze u savez s federacijom latinskih gradova. U ovom razdoblju se i javljaju i prvi sukobi između plebejaca i patricija (prvi secesija plebejaca), gdje plebejci, zbog svog teškog položaja u gradu koji je pod vlašću patricija, odlučuju napustiti grad Rim i osnovati drugo naselje. Polovinom 5 stoljeća pne. Decemviri objavljuju Zakon dvanaest tablica, kojim se određuju prava rimskih građana. 

U tom razdoblju Rim je igrao vrlo važnu ulogu u u Latiju, pa je odmah nakon uspostavljanja Republike, Rim počeo sustavno provoditi politiku širanja svojih teritorija. Ipak, u tim svojim teritorijalnim pretenzijama, Rim je, na samom početku širenja, doživio i poraze. Najteži od njih je bio 387. pne. kada su grad zauzeli i opustošili Kelti. Grad se ubrzo oporavio i nastavio svoje širenje kako na jug tako i na sjever, pri čemu je došlo do oštrih sukoba protiv Samnita između 343. pne. i 290. pne.

Poslije 340. pne. , Rimljani uspijevaju kontrolirati većinu gradoma u području Latija. Od negdje oko 280. pne. poslije sukoba sa Pirom i pobjedom nad njime, Rimljani osvajaju i južnu Italiju, gdje su već stoljećima bili prisutni stari Grci i na taj način dolaze u dodir sa njihovom kulturom. U cilju ostvarivanja i održanja kontrole na osvojenoj teritoriji, Rimljani počinju osnivati svoje kolonije i provincije, što opet vodilo ka stvaranju saveza sa gradovima i plemenima sa različitim pravima i privilegijama:

U razdoblju između 246. pne. i 146. pne., Rimljani vode punske ratove nakon čega grad-država Rim postaje vrlo moćna. Prvi punski rat (264. pne. - 241. pne.) počinje zbog sukoba interesa Rima i trgovačke države Kartage zbog otoka Sicilije. Rimljani bivaju prinuđeni izgraditi pomorsku flotu i 241. pne. uspijevaju poraziti Kartagu, koja kapitulira, plaća ratnu odštetu Rimu i odustaje od Sicilije, ali zauvrat zadržava svoj utjecaj u Španjolskoj, gdje osnivaju svoje novo kolonijalno carstvo.

U međuvremenu, genijalni strateg Hanibal prelazi Alpe i 218. pne. započinje Drugi punski rat (218. pne.- 201. pne.) protiv Rima. Poslije nekoliko poraza, kao kod Kane (216. pne.) i kada je izgledalo da će Hanibal osvojiti Rim, Rimljani ipak uspijevaju sačuvati svoj utjecaj i pobijediti Hanibalovog brata u bici kod Metaura (207. pne.) nakon čega se slabi i moć samog Hanibala i usprkos savezu sa makedonskim kraljem Filipom V. koji također 214. pne. započinje rimsko - makedonske ratove protiv Rimljana, Rimljani se uspijevaju iskrcati u sjevernu Afriku i konačno se obračunati u bici kod Zame (201. pne.) protiv Kartage. Kartaga je izgubila sve svoje teritorije. U Trećem punskom ratu (149. pne. – 146. pne.) Rimljani su pobijedili ostatak Kartažana i osnovali su provinciju Afriku.

Rimljani su se već 200. pne. politički umiješali u Grčku i stali na stranu malih i srednje jakih zemalja i na taj način se suprostavili Makedoniji, pa su čak 196. pne. proglasili Grčku slobodnom ali pod rimskim protektoratom, što je uzrokovalo i nemire, pa su 192 – 188. pne. morali voditi rat protiv širenja sirijskog kralja Antioha III. Nakon pobjede i povlačenja sirijske vojske, Rim se u Trećem rimsko-makedonskom ratu (171 – 168. pne.) konačno obračunava sa Makedonijom kod Pidne i proglašava Makedoniju svojom provincijom. 

Pobjedom protiv Kartage i Makedonije i stavljanjem njihovih teritorija pod svoje okrilje, ali i protjerivanjem Sirijaca, Rim u tom razdoblju gospodari cijelim zapadnim svijetom, dok na istočnom dijelu, Rim štiti slabi ptolomejski Egipat od Seleukida i 133. pne. na tlu Pergama osniva provinciju Aziju. 

U tom razdoblju se pojavljuju i prvi otpori unutar Rima. 136. pne. počinje pobuna robova na Siciliji, a od 111. pne. - 105. pne. Rim vodi rat protiv Jugurte u Numidiji. Sa sjevera na Rim nasrću i germanska plemena Teutonci i Cimbri, a 104. pne. započinje i drugi robovski rat. Od 91 do 88. pne. italski savezi vode rat protiv Rima, što iskorištava Mitridat VI. Eupator i zauzima provinciju Aziju pri čemu ubija nekoliko tisuća rimskih naseljenika. Kornelije Sula se imenuje za upravitelja Azije i zapovjednika u pontonskim ratovima protiv Mitridata VI. Eupatora čime se zaoštravaju i počinju sukobi unutar Rima.

Uspon i razvitak Rima kao vrlo moćne države donio je pored mnogih prednosti također i probleme. Kao ključni problem se pokazao agrarni, tijesno povezan za vojno ustrojstvo, što je u krajnjem slučaju dovelo do sukoba i građanskih ratova u samom Rimu i vodilo ka propasti rimske Republike.

Tradicionalni milicijski sustav, kod kojeg su svi građani uključeni u obranu i vođenje rata, pokazuje se nepraktičnim zbog uvelikog širenja rimske države. Poslije poraza u Jugurtinom ratu i u ratovu protiv Teutonaca i Cimbra, Gaj Marije uspijeva provesti vojnu reformu, gdje se uvodi od dobro obučenih vojnika profesionalna vojska, a koja je dovela do uske povezanosti vojnika sa svojim zapovjednicima. Za većinu vojnika koji nisu posjedovali zemlju, vojna služba nije više bila obveza već izvor zarade. Oni su, osim podjele plijena iz osvajanja, od svojih zapovjednika očekivali da im po prestanku vojne službe bude dodijeljeno i zemljište. Skrb veterana na taj način sve više postaje političkom raspravom u Rimu.

Uska se povezanost postrojbi za pojedine zapovjednike iz drugog kuta pokazala kao otežavajuća okolnost političkog ustrojstva Rima. Naime, zapovjednici su dobili mogućnost da se pomoću svojih postrojbi a iz svojih sopstvenih interesa suprostave volji Senata ili narodnih skupština, pa je vrijeme građanskih ratova obilježeno ambicioznim idejama političara i njihovih «privatnih « vojski.

Politički sukobi unutar Rima se počinju zaoštravati od 133. pne. U stalnom su političkom sukobu optimati i populari, pri čemu se popularisti zalažu za promjenu socijalnih razlika u Rimu kroz uvođenje agrarne reforme. Pokušaju narodnih tribuna Tiberija Grakha 133. pne. i njegovog brata Gaja Grakha deset godina kasnije nisu urodili plodom. Gaj Marije 107. pne. uvodi vojnu reformu i postaje vođa popularista. 

Na drugoj strani na čelo se stavlja Kornelije Sula. Poslije pobjede nad Mitridatom VI. Sula se 88. pne. vraća u Rim i protjeruje Marijeve pristalice iz Rima i zavodi diktaturu. 82. pne. se ponovno obračunava sa Marijevcima u krvavoj bici kod Porta Kolina nakon čega ponovno ulazi sa svojim legijama u Rim, obračunava se sa svojim protivnicima i zavodi tiraniju i mijenja ustav. 

Nakon prvog građanskog rata u Rimu, uspiješni zapovjednici preuzimaju vrlo važnu ulogu. Pompej Veliki, koji je kao mlad zapovjedik bio u Sulinim postrojbama, steče veliku slavu nakon pobjede nad Seleukidima i osnivanja novih porovincija i sklapa savez sa Krasom i Cezarom (prvi trijumvirat), što je ujedno i vrlo jasan pokazatelj strukturne slabosti kasne Republike, čije institucije nisu bile dorasle nastaloj krizi. Poslije pogibije Krasa 53. pne., a i velike moći Pompeja ali i Cezara, 49. pne. dolazi do njihovog sukoba čime ujedno počinje i drugi rimski građanski rat, nakon čega Cezar pobjeđuje Pompeja 48. pne. kod Farsale i protjerava ga u Egipat. Poslije pobjeda nad Pomejevim pristalicama u Hispaniji i Egiptu, Cezar postaje i jedini vladar Rimskog Carstva, što uzrokuje 15. ožujka 44. pne. atentat sa smrtnim ishodom na njega u Senatu i početak građanskog rata. Cezarov bliski suradnik Marko Antonije i nećak Oktavijan se udružuju i pobjeđuju republikance (Bruta i Kasija) 42. pne. kod Filipa u Grčkoj.

Izgledalo je da se situacija iz 49 p.n.e ponavlja: Marko Antonije i Oktavijan dijele rimske teritorije ugovorom iz Brindizija na interesne sfere, Antonije vlada istočnim a Oktavija zapadnim dijelom. Međutim Antonije i njegova, bivša Cezarova, ljubavnica, Kleopatra počinju sanjati o velikom carstvu, čiji bi središte trebalo biti na istoku, što 32. pne. uzrokuje i prekid prijateljstva između njih dvojice. Pod utjecajem Oktavijana, senat objavljuje rat Egiptu i u odlučujućoj bitki kod Akcija 31. pne. Oktavijan protjeruje Antonija i Kleopatru u Egipat, gdje oni nedugo zatim umiru. Egipat postaje provincija pod izravnom vlasti budućeg cara Oktavijana. Oktavijan postaje samostalni vladar Rima i preuzima sve ovlasti od republikanskih institucija i 27. pne. osniva Rimsko Carstvo. On biva proglašen počasnim imenom Augustus. Od svih republikanskih institucija ostavio je samo senat, ali je imao apsolutnu moć nad njime.




#Article 98: Nenad Bogdanović (148 words)


Nenad Bogdanović (12. 5. 1954. — 27. 9. 2007.) je bio srpski političar najpoznatiji po tome što je bio gradonačelnik Beograda.

Posle završene Matematičke gimnazije diplomirao je i magistrirao na Elektrotehničkom fakultetu. Bavio se telekomunikacijama, na istraživačkim i razvojnim, a potom i na menadžerskim poslovima, najpre u Pupinu, a zatim i u drugim firmama iz ove oblasti.

Od 1992. član je Demokratske stranke, koja ga je već 1993. izabrala za predsednika zemunskog odbora, potom potpredsednika Gradskog odbora i poverenika za Beograd.

Bio je i potpredsednik ekspertske Vlade za Beograd DS-a i GSS-a do septembra 2000. i predsednik Gradskog odbora Beograda Demokratske stranke do 2004.

Od 2000. do 2004. bio je predsednik Izvršnog odbora Skupštine grada Beograda.

Od oktobra 2004. bio je gradonačelnik glavnog grada Srbije. Bio je prvi gradonačelnik Beograda izabran na neposrednim izborima za tu funkciju.

Preminuo 26.9.2007. posle kratke i teske bolesti u 54. godini života.




#Article 99: David Albahari (351 words)


David Albahari (Peć, 15. 3. 1948), srpski pisac koji trenutno živi u Kalgariju u Kanadi. Albahari uglavnom piše romane i kratke priče koje su često autobiografske. Takođe je i prevodilac sa engleskog jezika.

David Albahari rođen je u Peći 15. 3. 1948 godine. Jevrejskog je porekla. Otac mu je bio pobožan čovek, ali je tek nakon penzionisanja počeo redovno odlaziti u hram i postao aktivan član jevrejske zajednice. U kućanstvu Albaharijevih su se obeležavali svi jevrejski praznici i običaji. David je u Zagrebu studirao englesku literaturu i jezik. Prvu zbirku kratkih priča „Porodično vreme“ je objavio 1973. Postao je popularan u književnim krugovima četvrtom knjigom „Opis smrti“, za koju je dobio nagradu „Ivo Andrić“.

David Albahari je pisac prilično zatvorenog, na momente čak hermetičnog izraza, autor koji zahteva ne samo veliki čitalački napor, već i punu saradnju čitaoca u izgrađivanju značenja pojedinih dela. Uprkos tome, on je tokom svog gotovo tridesetogodišnjeg postojanja u srpskoj literaturi stekao ne samo nepodeljenu naklonost kritike, već i prilično veliki broj čitalaca. Interesantna je pojava da se među ljubiteljima knjige u Srbiji teško može naći čitalac koji nema jasno izražen vrednosni stav prema Albaharijevom opusu: s jedne strane nalazi se prilično širok sloj obožavalaca njegove proze među kojima on često predstavlja pravog kultnog pisca, dok se s druge strane nalazi nešto uža grupa onih kojima izrazita složenost i naglašena artificijelnost njegovog izraza stvara prilično jak otpor.

Kritika je od samog početka prihvatila Albaharijevo stvaralaštvo uz izuzetno pohvalne ocene, počev od najranijih prikaza prve zbirke, kada je Bogdan A. Popović zaključio u prikazu „Porodičnog vremena“ da je pripovedačka polazišna pozicija „za darovitog mladog pisca... od neprocenjive vrednosti“, pa sve do skorašnjeg suda Vase Pavkovića da je samo pitanje vremena „kada će svet prepoznati velikog pisca srpskog jezika“. Albaharijeva ostvarenja prevođena su na francuski, nemački, engleski, hebrejski, poljski, italijanski, makedonski, slovenački, albanski, slovački, mađarski...

Kasnih osamdesetih, Albahari je započeo prvu formalnu peticiju za legalizaciju marihuane u Jugoslaviji. Za sebe tvrdi da nije vernik, te da mu je uvek smetalo automatizovanje religije.

U julu 2016. godine osvojio je prvu nagradu na festivalu Друга приказна (Druga priča), u Skoplju, Makedoniji.




#Article 100: Predrag Koraksić Corax (134 words)


Predrag Koraksić Corax je politički karikaturista rođen u Čačku 1933. godine. Njegovog oca, partizana, ubili su četnici tokom Drugog svetskog rata, a Corax je proveo četiri godine u izbeglištvu.

Nakon rata Corax je matirurao u Zemunu i studirao arhitekturu u Beogradu. Započeo je profesionalno da se bavi karikaturom 1950. godine u novinama Jež. Nakon toga je radio u Večernjim novostima, odakle je izbačen 1993. godine posle sudskog spora.

Od 1989. Corax je radio za nezavisne novine Borba, ali je prešao u Danas kada je tadašnja srpska vlast preuzela Borbu. Od 1990. godine radi i za magazin Vreme, gde je član uredničkog odbora. Oktobra 2004. godine mu je dodeljena francuska Legija časti. 

Coraxove karikature su duhoviti prikazi modernih, uglavnom srpskih, političkih dešavanja. Retko koristi pisani tekst, već se oslanja da same karikature prenesu jasno značenje.




#Article 101: Kanzas (443 words)


Kanzas je država na srednjem zapadu Sjedinjenih Američkih Država. Reč Kanzas (Kansas) potiče od siuske reči Kansa, što znači ljudi južnog vetra.

Kanzas, kao deo Kupovine Luizijane, je aneksovan u SAD 1803. godine kao neorganizovana teritorija. Nakon toga, Kanzas je postao deo Teritorije Mizuri do 1821. godine. 

Fort Levenvort je bio prvo evropsko naselje, nastao oko 1827. Putnici na putu do Jute, Kalifornije ili Oregona su koristili Kanzas kao usputno mesto za odmor i nabavku neophodnih stvari. 30.3.1855, Border Ruffians su napali Kanzas iz Mizurija tokom prvih izbora u ovoj teritoriji da bi nametnuli robovlasničku legislaturu.

Krvareći Kanzas (Bleeding Kansas) je bio serija sukoba od 1854. do 1856. oko pitanja robovlasništva i smatra se jednim od povoda Američkog građanskog rata.

Kanzas je postao 34. država Unije 29.1.1861. godine. 19.2.1861. Kanzas je postao prva američka država koja je zabranila sva alkoholna pića.

Glavni grad Kanzasa je Topika.

Najvišna izvršna vlast leži u guverneru države, trenutno Mark Parkinson iz Demokratske stranke, koji zamenjuje Katlin Sibilius, koja je dala ostavku radi mesta sekretara za zdravstvo u Obaminoj administraciji. Guverner se bira na svake četiri godine i ima prava na dva mandata. Trenutni mandat ističe u januaru 2011.

Zakonodovna vlast države leži u bikameralnom kongresu.

Trenutni delegati u američkom senatu su Sem Braunbek (Sam Brownback) i Pet Roberts (Pat Roberts). Kanzas ima četiri predstavnička mesta u donjem domu Amerike, a trenutni predstavnici su Džeri Moran (Jerry Moran), Džim Rajan (Jim Ryan), Denis Mur (Dennis Moore) i Tod Tajrt (Todd Tiahrt). Mur je jedini predstavnik iz Demokratske stranke, dok su svi ostali iz Republikanske stranke.

Kanzas ima reputaciju progresivne države sa puno originalnih zakonodavnih inicijativa. Kanzas je bio prva država koja je uvela kompenzaciju radnicima (1910). Gradski sistem uprave sa savetom i menadžerom je uveden u većini velikih kanzaških gradova nakon Prvog svetskog rata, dok su mnogi drugi gradovi i dalje funkcionisali u tradicionalnim sistemima, tada podložnim korupciji i uticaju organizovanog kriminala. 

Kanzaške škole, kako privatne tako i državne, imaju standard koji je među najvećim u Americi. Kanzas je prva država u kojoj je prekinuta rasna segregacija u školama, nakon što je sudski spor Braun protiv Prosvetnog odbora u Topici zaustavio segregaciju u školama širom Amerike.

Od početka 1990, Kanzas se transformisao u društveno konzervativnu državu. Dekada je donela nove zabrane na abortus, koji je bio jedan od glavnih faktora koji je zamenio demokrate u državi republikancima. 2005. godine, Kanzas je ustavom zabranio brakove između osoba istog pola.

Kanzas se graniči s Nebraskom na severu, s Mizurijem na istoku, s Oklahomom na jugu i s Koloradom na zapadu. Geografski centar kontinentalne SAD se nalazi u okruga Smit u Kanzasu.

Država je podeljena na 105 okruga i 628 gradova.




#Article 102: George Orwell (1237 words)


Džorž Orvel, engl. George Orwell, pravo ime Eric Arthur Blair (Motihari, Bengal, 25. lipnja 1903 – London, 21. siječnja 1950) britanski pisac i novinar najpoznatiji po alegorijskim političkim romanima Životinjska farma i 1984. Potonji, koji opisuje futurističko pokvareno društvo, doveo je do upotrebe pridjeve orvelijanski za opis totalitarnog mehanizma kontrole misli.

Eric Blair rodio se u Bengalu 1903., u britanskoj koloniji Indiji, gdje je njegov otac, Richard, radio za Državni odsjek za opijum. Njgova majka, Ida, dovela ga je u Englesku kad je bio star godinu dana; nije vidio oca sve do 1907. kad je Richard posjetio Englesku na tri mjeseca prije ponovnog odlaska 1912. Eric je imao stariju sestru Marjorie i mlađu sestru Avril.

U dobi od pet godina, Eric je bio poslan u malu anglikansku školu u Henley, koju su prije njega pohađale njegove sestre. Nikada nije pisao o svojim uspomenama, ali je zasigurno zadivio učitelje jer je dvije godine kasnije predložen za ravnatelja jedne od najuspješnijih srednjih škola onodobne Engleske: škola Crossgates u Eastbourneu, u Sussexu. Mladi je Eric pohađao školu Crossgates sa stipendijom koja je njegovim roditeljima omogućavala plaćanje samo polovice uobičajene školarine. Mnogo godina kasnije, prisjetio se vremena u sv. Ciprijanu s gorčinom u eseju Such, Such Were the Joys, ali je bio dovoljno uspješan da zaslužii stipendije za koledže Wellington i Eton.
Nakon jednog semestra provedenogu Wellingtonu, Eric se preselio u Eton, gdje je bio kraljev stipendist od 1917. do 1921. Kasnije u životu je napisao da je bio relativno sretan u Etonu, koji je studentima dozvoljavao određenu slobodu, ali da je dolaskom u Eton prestao ozbiljno raditi. Izjave o njegovoj uspješnosti na Etonu su različite: neki tvrde da je bio loš student, drugi to opovrgavaju. Jasno je da ga nisu voljeli neki profesori, kojima se nije svidjelo Blairovo ponašanje, koje su oni shvaćali kao nepoštovanje njihovog autoriteta. 

Nakon završetka studija u Etonu, bez nade za dobivanje sveučilišne stipendija i premalo novca za plaćanje, Eric se pridružio Indijskoj kraljevskoj policiji u Burmi, 1922. Dao je ostavku i vratio se u Englesku 1928., zamrzivši imperijalizam (dokaz tome su njegova prva novela Burmese Days, objavljena 1934., te zapaženi eseji A Hanging/Vješanje i Shooting an Elephant/Ubijanje slona). Pseudonim je počeo koristiti godine 1933., dok je pisao za New Adelphi. Pomalo začuđujuće za pisca progresivnih, socijalističkih stavova, izabrao je pseudonim koji je naglasio njegovu u doboku životnu ljubav prema engleskoj tradiciji: George je svetac zaštitnik Engleske, dok je rijeka Orwell u Suffolku jedan od omiljenih dijelova Engleske.
Blair je nekoliko godina živio u besparici, ponekad i kao beskućnik, ponekad radeći kao najamni radnik, kao što se kasnije prisjećao u knjizi Down and Out in Paris and London/Nitko i ništa u Parizu i Londonu. Neko je vrijeme radio kao učitelj, dok ga loše zdravlje nije prisililo da prestane honorarno raditi kao pomoćnik u antikvarijatu u Hampsteadu.

Kao član Nezavisne radničke partije, Orwell je osjećao da se mora boriti u anti-staljinističkoj POUM (Radnička partija marksističkog jedinstva) u Španjolskom građanskom ratu. U knjizi Homage to Catalonia/Kataloniji u čast, opisao je svoje divljenje očitom nedostatku klasnog društva u revolucijom zahvaćenim područjima Španjolske koje je posjetio. Opisao je ono što je vjerovao da je bila izdaja radničke revolucije u Španjolskoj od strane Španjolske komunističke partije, potpomognuta od Sovjetskog Saveza. Orwell je bio ranjen u vrat (blizu Huesce) dana 20. svibnja, 1937.; to je sikustvo opisao u kratkom eseju Wounded by a Fascist Sniper, kao i u knjizi Homage to Catalonia.

Orwell je počeo zarađivati za život pišući književne kritike za list New English Weekly sve do 1940. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je član Home Guard (domovinska zaštita), a 1941. počeo je raditi za BBC Eastern Service, radeći na programima koji su trebali zadobiti podršku Indije i Istočne Azije za britanske ratne potrebe. Bio je svjestan da formira propagandu, te je zapisao da se osjećao kao naranča koja je zgnječena vrlo prljavom čizmom. Usprkos dobroj plaći, dao je otkaz 1943. da bi postao književni urednik Tribunea, lijevo orijentiranog časopisa kojeg je sponozirala grupa članova Radničke partije i vojne policije. 

Godine 1944. Orwell je završio svoju anti-staljinističku alegoriju Animal Farm/Životinjska farma, koja je objavljena sljedeće godine s velikim uspjehom kao kod kritike tako i kod čitatelja. Honorar od Životinjske farme je donio Orwellu solidan dohodak prvi put u životu. Od 1945. Orwell je bio ratni izvjestitelj časopisa Observer, te kasnije reodvito pisao za Manchester Evening News. Bio je blizak prijatelj urednika i vlasnika Observera Davida Astora i njegove su ideje snažno utjecale na Astorovu uredničku politiku. 

Godine 1949. objavljeno je njegovo najpoznatije djelo, antiutopijski roman Nineteen Eighty-Four (1984.)/Tisuću devetsto osamdeset četvrta. Roman je napisao za vrijeme boravka Jura, blizu obale Škotske.

Između 1936. i 1945. Orwell je bio oženjen s Eileen O'Shaughnessy, s kojom je usvojio sina Richarda Horatia Blaira. Umrla je tragično, za vrijeme operacije 1945. godine. U jesen 1949., neposredno prije smrti, oženio se Soniom Brownell. Godine 1949. Orwell se obratio Odjelu se istraživanje informacija, vladinoj organizaciji koja je poticala izdavanje anti-komunističke propagande. Ponudio im je informacije o kripto-komunističkim naginjanjima nekih od njegovih kolega pisaca i savjete o tome kako najbolje širiti anti-komunističke poruke. Orwellovi motivi za taj čin nisu jasni, ali ne mora značiti da je napustio ideje socijalizma – samo je prezirao staljinizam, kao što naglasio u svojim ranijim radovima. Orwell je umro u dobi od 47 godina od tuberkuloze od koje je vjerojatno obolio u razdoblju opisanom u djelu Down and Out in Paris and London. Posljednje tri godine života je proveo u bolnicama. Zatražio je pogreb u skladu s pravilima anglikanske crkve, te je pokopan u crkvi Svih Svetih u Sutton Courtenayu, u Oxfordshireu pod svojim pravim imenom, Eric Arthur Blair.

Većinu svoje profesionalne karijere Orwell je bio poznat ponajprije po novinarskim radovima, kao u britansku tisku tako i u reportažama kao što su Homage to Catalonia (koja opisuje njegove aktivnosti u Španjolskom građanskom ratu), Down and Out in Paris and London (koja opisuje razdoblje siromaštva u tim gradovima, te u The Road to Wigan Pier (koja opisuje životne uvjete siromašnih rudara sjeverne Engleske). Prema Newsweeku, Orwell je bio najbolji novinar svog vremena i najbolji arhitekt engleskog eseja još od doba Hazlitta.

Orwell je danas najpoznatiji po svojim romanima Životinjska farma (Animal Farm) and Hiljadu devetsto osamdeset četvrta (Nineteen Eighty-Four). Prvi je alegorija korupcije socijalističkih ideala Ruske revolucije od strane staljinističkog sistema, a potonji je Orwellova vizija rezultata totalitarizma. Orwell se vratio iz Katalonije kao čvrsti anti-staljinist i anti-komunist, ali je do kraja života ostao ljevičar i, prema svojim vlastitim riječima, demokratski socijalist.
Još jedno poznato Orwellovo djelo je njegov esej Politics and the English Language/Politika i engleski jezik, u kojem se negativno postavlja prema rezultatima političke propagande, službenom jeziku, površnim razmišljanjima o književnim stilovima, vokabularu i na kraju o mišljenju samome. Orwellova briga o prestanku uporabe jezika za izricanje stvarnosti iskreno se odrazila u njegovom izumu Newspeaka (Novogovora), jezika izmišljene zemlje Oceanije u romanu 1984. Newspeak je varijanta engleskog jezika čiji je vokabular strogo ograničen od vladinim zakonima. Njegov je cilj postepeno otežati izražavanje misli koje se kose s službenim idejama – i, s vremeno, spriječiti pojavu takvih misli. (usp. Sapir-Whorfova hipoteza).

Orwellova književna i politička karijera bila je u raskolu između njegove želje za veću jednakost i društvenu pravdu i njegovog nesigurnog stava prema klasi u koju je i sam pripadao – srednjoj klasi. Ne možete izgubiti ništa osim svojih h-ova jednom je rekao, rugajući se tabuima o izgovoru riječi srednje klase. 

U Hrvatskoj su izašla Orwellova izabrana djela u 6 svezaka.




#Article 103: Zagonetački starina (143 words)


Zagonetački starina (doajen enigmatike, zagonetački doajen), počasni naslov koji je EUB dodjeljivao svom članu-zagonetaču s najduljim zagonetačkim stažom.

Prvim starinom proglašen je 14. IX. 1969. u Vinkovcima, na Danu zagonetača, zagrebački enigmat Zlatan Čop (1905-1977). Nakon njegove smrti (26. XI. 1977) taj je naslov službeno upražnjen pa je Savjet EUČ-a 4. II. 1979. godine za drugog zagonetačkog starinu proglasio splitskog enigmata Božidara Vranickog (1903-1980), poznatog pod pseudonimom Boživran, koji je u to vrijeme imao aktivan enigmatski staž od 60 godina (1918-1978).

Nakon smrti B. Vranickog (11. XII. 1980) naslov je opet postao upražnjen pa je Predsjedništvo EUČ-a 31. I. 1981. za doajena proglasilo splitskog zagonetača i odgonetača Niku Marianija (1909-1984), koji je tada imao 55-ogodišnji zagonetačko-odgonetački staž.

Prema članku Slavka Peleha iz Zagonetača broj 307 Niko Mariani je bio prvi nosilac novoustanovljene titule vicedoajena zagonetaštva, koja mu je dodijeljena 4. II. 1979. godine.




#Article 104: Mihail Ljermontov (497 words)


Mihail Jurjevič Ljermontov (Михаил Юрьевич Лермонтов) (15.10.1814 - 27.7.1841) je bio ruski romantičarski pisac i pesnik, poznat kao pesnik Kavkaza. Nakon Puškinove smrti postao je najbitniji ruski pisac. Kroz svoju prozu osnovao je tradiciju ruskog psihološkog romana.

Ljermontov je rođen u Moskviu uglednoj plemićkoj porodici, a odrastao je u selu Tarhani, gde se nalazi njegov grob. Njegova porodica vodi poreklo od Škota Learmount, koji se doselio u Rusiju u ranom XVII veku. 

Njegov otac, Jurij Ljermontov, vojni čovek sa činom kapetana, oženio se njegovom majkom, Marijom Arsenejevom, kada joj je bilo 16 godina, na veliko nezadovoljstvo njene majke. Godinu dana kasnije Marija je rodila sina, Mihaila. Ubrzo potom došlo je do svađe između Jurijevog oca i bake, te je umrla 1817. godine, ne mogavši podneti takav pritisak. 

Njegova baka (Marijina majka), plašeći se da će joj ga njegov otac oduzeti, brinula se o Mihailu i postarala se da on dobije odlično obrazovanje. Intelektualna atmosfera u kojoj je odrastao bila je slična onoj kod Puškina, s tim da je postojao manji uticaj francuskog i rastući utecij engleskog jezika. Tokom ranog detinjstva podučavao ga je Francuz Gendrot. Sa deset godina se razbolio i baka ga je odlučila odvesti na Kavkaz zbog bolje klime, nakon čega je razvio svoju ljubav prema toj regiji. Međutim, njegova baka je smatrala da njegovo dotadašnje obrazovanje nije bilo dovoljno, pa ga je odvela u Moskvu, kako bi ga pripremila za gimnaziju. 

Nakon završetka gimnazije, Ljermontov je 1830. upisao Moskovski Univerzitet, ali se nije dugo zadržao zbog nepokornosti prema jednom profesoru. U leto te iste godine došlo je do novih tragičnih događaja u njegovoj porodici. Njegov otac, duboko potišten Mihailovim otuđenjem od njega, napustio je kuću Arsenejevih i umro nedugo zatim. Njegova smrt imala je veliki uticaj na Mihaila, što je on izrazio u nekoliko pesama. Od 1830. do 1834. je išao u vojnu školu u Sankt Peterburgu te je postao oficir. Za to vreme je pisao dosta poezije pod uticajem Puškina i Bajrona. Takođe se zanimao za ruski istoriju i srednjevekovnu epsku poeziju, što se odrazilo na pesmu trgovca Kalašnjikova, dugačku poemu Borodino i seriju popularnih balada.

Nakon smrti Puškina 1837. godine, Ljermontov je izrazio osećanja kroz pesmu upućenu Caru Nikolaju I Pavloviču, zahtevajući osvetu nad ubicom Puškina. Pesma je osudila stubove ruske visoke klase za Puškinovu smrt. 

Nikolaj Pavlovič ga je zbog ove pesme prognao na Kavkaz, gde je Ljermontov već bio kao mali.

Ljermontov je posetio Sankt Peterburg 1838. i 1839. godine. Njegova neuzvraćena ljubav prema Varvari Lopuhini je zabeležena u nezavršenom romanu Princeza Ligovskaja. Nakon duela s sinom francuskog ambasadora, opet je vraćen u armiju na Kavkazu.

Tokom svog života, Ljermontov je objavio samo jednu zbirku pesama 1840. godine. Tri nove zbirke, oštro cenzurisane, objavljene su godinu dana nakon njegove smrti. 

Objavio je samo jedan roman, koji je imao mnogo uticaja na rusku prozu. Heroj našeg vremena je usko povezana kolekcija pripovetki o karakteru Pečorina. 

Tada inovativna struktura romana je navela nekoliko imitacija, jedna od kojih je Nabokov roman Pnin (1955).




#Article 105: Douglas Adams (238 words)


Douglas Noël Adams ( 11. ožujka 1952. - 11. svibnja 2001.) je bio britanski radio dramaturg i pisac, najpoznatiji po seriji knjiga Vodič kroz Galaksiju za autostopere. U vreme njegove smrti, ovaj serijal je bio prodan u više od petnaest miliona primeraka.

Adams je rođen u Kembridžu i obrazovan u Brentvud školi u Eseksu, gde se sprijateljio s Grifom Džonsom. Adams je pohađao St. John's College, gde je 1974. godine diplomirao englesku književnost.

Neki od njegovih ranih radova su prikazani na televiziji BBC2 1974. godine. Uskoro ga je otkrivo Grejam Čepmen iz Monti Pajtona. Adams je napisao jedan od skečeva u 45. epizodi Letećeg cirkusa.

Adamsov rani rad na radiju uključuje skečeve u programima The Burkiss Way i News Huddlines, a i bio je pisac jedne epizode programa Doctor on the Go.

Prema Adamsu, ideja za Vodič za autostopere kroz galaksiju (roman) je nastala kada je pijan ležao u polju u Insbruku u Austriji, gledajući zvezde. Lutao je noseći knjigu Vodič kroz Evropu za autostopere kada je naišao na grad gde niko nije pričao za njega razumljiv jezik. Kada se napio i otišao u polje da spava, bio je inspirisan nemogućnošću da komunicira sa ljudima iz tog grada.

Vodič kroz Galaksiju za autostopere je originalno nastao kao šestodelna radio serija na BBC Radio 4 1978. godine. Radio serija je bila osnova za seriju knjiga, koja je postala poznata kao trilogija u pet nastavaka, a kasnije i TV seriju.




#Article 106: Lawrence, Kansas (466 words)


Lorens (Lawrence) je grad u okrugu Daglas, državi Kanzas u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema cenzusu 2000. godine, stanovništvo je brojalo 80.098 ljudi. Lorens je glavni grad okruga Daglas (Douglas County) i dom Univerzitetu u Kanzasu i Univerzitetu Haskel Indijanskih Nacija. Lorens se nalazi u severoistočnom Kanzasu, na reci Kanzas, jugozapadno od Kanzas Sitija.

Grad je 1851. godine osnovao Čarls Robinson, i nazvao prema Amos Adams Lorensu (Amos Adams Lawrence), sinu poznatog filantrope Amosa Lorensa.

Tokom građanskog rata, Lorens je bio centar anti-robovlasničkog pokreta. 21.5.1856. pro-robovlasnički napad vođen šerifom Semjuelom J. Džonsom je ostavio spaljen Free State Hotel, uništine mašine dve anti-robovlasničke novine i nekoliko trgovina opljačkanim. Nije bilo ljudskih žrtava.

Lorens ima dve državne srednje škole: Lawrence High School i Free State High School. Privatne škole uključuju Bishop Seabury Academy i Veritas Christian School.

Sestrinski gradovi Lorensa su Ojtin (Eutin) u Nemačkoj, Hiratsuka u Japanu i El Papaturo (El Papaturro) u Salvadoru.

Lorens se nalazi na 38°57'36 severno i 95°15'12 zapadno. Ovo je oko 25 milja zapadno od Kanzas Sitija, najvećeg grada u regiji, i oko 20 milja istočno od Topike, glavnog grada Kanzasa.

Grad ima površinu od 74.3 km². 72.8 km² je kopno a 1.5 km² je voda.

Prema cenzusu iz 2000. godine, u Lorensu živi 80.098 ljudi, 31.388 domaćinstava i 15.725 porodica, što čini oko 1.100 ljudi po kvadratnom kilometru. 83,8% stanovnika su belci, 5,09% crnci, 2.93% indijanci, 3.78% azijati, 3,65% hispanic.

Prosečni dohodak po domaćinstvu je $34.669, a za porodicu je $51.545. Muškarci imaju u proseku $33.481, a žene $27.436. 18.9% stanovništva je ispod granice siromaštva.

Centar Lorensa, posebno Ulica Massachusetts, ima aktivnu atmosferu i ispunjen je restoranima, galerijama, prodavnicama i muzičkim klubovima.

Univerzitet u Kanzasu sadrži mnogo muzeja, uključujući Muzej prirodne istorije i Umetnički muzej Spencer. Robert J. Dole institut politike ima i odeljak s mnoštvom ličnih stvari bivšeg kanzaškog senatora.

Jezero Clinton se nalazi tri milje jugoistočno od Lorensa i atraktivno je za čamdžije, pecaroše, plivače i lovce.

Lorens je i mesto sakupljanja biciklista, zahvaljujući mnogim stazama oko reke i jezera.

Iako je Kanzas jedan od najrepublikanskijih država u SAD, Lorens je liberalno orijentisan. Okrug Daglas je jedan od dva okruga u Kanzasu u kojima su na poslednjih četiri predsedničkih izbora pobedile demokrate. Lorenšani smatraju grad bastionom visoke kulture nalik Berkliju u Kaliforniji i Medisonu u Viskonsinu. Zbog ovoga, a i zato što je grad osnovan na brdu Mount Oread, ostali Kanzašani su gradu nametnuli nadimak Snob Hill (Snobovsko Brdo).

U gradu se nalaze neke tipične stvari za liberalni univerzitetski grad, kao što su socijalističke knjižare, nezavisne pivnice, nezavisni kafići i zakoni koji štite prava homoseksualaca. Grad je poznat i po muzičkoj sceni u regiji. New York Times je nazvao Lorens najvitalnijom muzičkom scenom između Denvera i Čikaga. Lorens je i dom umetnicima kao što su Lengston Hjuz i Vilijam Burouz.




#Article 107: Peloponeski rat (1683 words)


Peloponeski rat je sukob između Delskog saveza (predvođenog Atinom) i Peloponeskog saveza (predvođenog Spartom). Rat je, sa jednim prekidom, trajao 27 godina (od 431. do 404. god. pne.) i obuhvatio je skoro ceo antički grčki svet. Rat je završio pobedom Sparte.

Rat se, generalno, može podeliti u tri faze:

Rat se završio 404. pne. kapitulacijom Atine. Flota je zaplenjena, zidovi koji su spajali grad sa Pirejom, trgovačkom i ratnom lukom su srušeni, a prekomorski posedi su joj oduzeti.

Prema Tukididu uzrok rata je strah od rasta Atinske moći tokom 5 veka pne. . Tokom Grčko-Persijskih ratova formiran je Delski savez nekoliko polisa da bi postojala i bila financirana stalna mornarica, koja se može koristiti protiv Persije. Atina je bila najveći član saveza, a imala je i najveću mornaricu. Zbog toga Atina preuzima vođstvo saveza. Tokom sledećih dekada Atina pretvara Delski savez u Atinsku imperiju. Neki članovi saveza su se s tim slagali, a neki su se bunili.
Postepeno sredstva namenjena obrani od Persije počela su se koristiti za Atinske projekte. Perikle je premestio središte saveza sa Dela u Atinu, a sredstva saveza su korištena i za gradnju Partenona.

Članovi Delskog saveza su postepeno gubili nezavisnost. Članovi lige su bili polisi oko Jonskog i Egejskog mora i oslanjali su se na brodove za trgovinu i obranu od pirata i persijske flote. Kako se savez pretvarao u atinsku imperiju, članovi saveza su gubili nezavisnost, a tako su gubili i kontrolu nad svojim brodovima. Atina je tako nakupljala ogromnu mornaricu. Sparta, kao vođa Peloponeskog saveza i dotad neprikosnovena vojna sila u Grčkoj, počela je da gleda sa velikim podozrenjem jačanje Atine.
Neposredni povodi za rat su bile akcije Atine, kojima je pogađala Spartanske saveznike. Tako je atinska mornarica intervenirala u sporu između Korinta i Korkire (Krfa), tako što je sprečila Korint da osvoji Korkiru u bici kod Sibote. Atina je takođe zavela sankcije protiv spartanskog saveznika Megare.

Sparta i njeni saveznici (osim Korinta) bili su uglavnom kopnene sile, koje su mogle skupiti veliku kopnenu armiju, skoro nepobedivu zahvaljujući legendarnim Spartancima. Atinska imperija bila je raširena preko Egejskih ostrva. Atina je postala bogata zahvaljujući danku, koji su plaćala ta ostrva.
Prva faza rata se zove Arhidamov rat, prema spartanskom kralju Arhidamu, koji je izvršio invaziju Atike.

Strategija Sparte je bila da invazijom okoline Atine onemogući Atini pristup obradivoj zemlji. Pošto je Atina imala pristup moru, nije trpila mnogo. Mnogi Atinjani su napustili svoje farme i preselili se unutar zidina, koje su povezivale Atinu sa njenom lukom Pirejem. Spartanci bi okupirali okolicu Atine samo po 3 sedmice, a najduže 40 dana.
Perikle je rukovodio atinskom strategijom, koja je bila da se izbegavaju otvorene bitke sa mnogo brojnijim i izvežbanijim spartanskim hoplitima. Atina se oslanjala na mornaricu, koja je bila strateška prednost Atine. Atinska mornarica je krenula u ofanzivu i dobila je tako bitku kod Naupakta .

Posle smrti Periklea, Atinjani menjaju strategiju. Kreću u ofanzivnije akcije. Vođeni od generala Demostena (ne treba ga brkati sa govornikom Demostenom) uspevaju u nizu pomorskih napada na Peloponezu. Atinjani šire vojne aktivnosti po Beotiji i Etoliji i učvršćuju niz mesta oko Peloponeza. Jedno od takvih mesta je blizu Pilosa, na malom ostrvcetu Sfakteriji.

Ta utvrda blizu Pilosa bitno pogađa najslabiji dio Sparte. Sparta je bila ovisna o robovima helotima. Heloti su se bavili zemljoradnjom i stočarstvom, dok su građani Sparte vežbali da budu vojnici.

Atinska utvrda kraj Pilosa je počela privlačiti helote. Heloti su bežali. Spartancima je bežanje helota bio težak udarac, a još teže im je padala mogućnost opšte pobune helota u prisustvu Atinjana. Sparta povlači sve trupe iz okoline Atine i odlučuje se na akciju i napada atinsku utvrdu na ostrvu Pilosu. Demosten uspeva da se odupre i protera spartansku flotu, a spartanski hopliti ostaju u okruženju na Sfakteriji. Konačno, Kleon predvodi Atinjane koji u bici na Sfakteriji zarobljavaju 300-400 spartanskih hoplita. Ta poraz je bio ponižavajući za Spartu.

Posle poniženja u bici na Sfalkariji, spartanski general Brasida, zauzima važnu atinsku koloniju Amfipolj, koja je sa nekoliko okolnih rudnika srebra bila vrlo važna za finansiranje rata. U bici kod Amfipolja ubijeni su i Brasida i Kleon.

Obe strane su bile umorne od rata, pa se sklapa mir 421. pne. . Mir traje 6 godina. Po odredbama mirovnog sporazuma obe strane uglavnom (sem dve iznimke) vraćaju sve što su zauzeli, Amfipolj se vraća Atini, a Atinjani oslobađaju zarobljene u bici na Sfaktariji.

Moćna država na Peloponezu Argos, uz atinsku pomoć pravi koaliciju demokratskih državica Peloponeza. Sparta pokušava da razbije koaliciju, ali bezuspešno. Ohrabreni Argos sa saveznicima i uz pomoć malo Atinjana pokušava da zauzme Tegeu, blizu Sparte. Sparta sa malo saveznika se nalazila blizu strateškog poraza.

Bitka kod Mantineje 418. pne. bila je najveća kopnena bitka tokom Peloponeskih ratova. S jedne strane je bila Sparta sa saveznicima, a sa druge strane Argos,Matineja,Arkadija i Atina. U početku bitke Argos sa saveznicima je bio uspešan, da bi na kraju bili pobeđeni. Demokratski savez državica Peloponeza je razbijen te većina njegovih članova se vraća u Peloponeski savez. Sparta se spasava od strateškog poraza i ponovo uspostavlja dominaciju na Peloponezu.

Zauzimanje Sicilije i okoline bi donelo Atini velike prihode i vojnike, koji bi poslužili zauzimanju Peloponeza. Tokom priprema za ekspediuciju, netko je uništio religiozne kipove, a optužba pada na Alkibijada. Strahujući da će biti nepravedno optužen, Alkibijad beži u Spartu i otkrivava Atinske planove o zauzimanju Sicilije.

Atina šalje 100 brodova i 5.000 pešaka u sicilijansku ekspediciju pod vodstvom Nikije. Nakon iskrcavanja nekoliko gradova se pridružuje Atini. Umesto da odmah napadne Nikija odugovlači, tako da do zime i ne nanosi neku veću štetu Sirakuzi. Sa dolaskom zime Atinjani se povlače i skupljaju saveznike za sledeću sezonu. Ta odgoda omogućava Sirakuzi da dobije pomoć od Sparte.

Spartanski general Gilip dolazi na Siciliju sa pojačanjima, preuzima komandu sirakuške vojske i pobeđuje atinsku vojsku. Gilip savetuje Sirakužane da izgrade mornaricu. Nikija moli Atinu da pošalje pojačanje. General Demosten predvodi flotu od 100 brodova i 5.000 vojnika, koja dolazi da pomogne, ali Sirakuza sa saveznicima ponovo pobeđuje. Demosten je tražio da se povuku u Atinu. Nikija se posle još neuspeha složio, ali pomračenje meseca, što protumačiše kao loš znak, sprečilo ih je da se povuku. Ta odgoda ih je skupo koštala jer su bili teško poraženi u pomorskoj bici kod Sirakuze. Preostali atinski vojnici tražili su gde da se sklone, ali sirakuška konjica ih ubija ili porobljava. Od Atinske flote i ljudi ne ostaje ništa. Oni koji su ostali živi pretvoreni su u robove.

Tokom rata na Siciliji, po savetu Alkibijada Spartanci se učvšćuju kraj Atine u Dekeliji, da bi sprečili Atinjanima korištenje zemlje celu godinu. Utvrđenje u Dekeliji sprečava bilo kakav kopneni prevoz namirnica. Atina je prinuđena da dobavlja namirnice morskim putem po daleko većoj ceni. Posle poraza Atina se našla u očajnom položaju, bez novčanih rezervi i sa sve nepouzdanijim saveznicima. Atinska omladina je ili stradala u ratovima ili zarobljena u stranoj zemlji. Nazirao se početak kraja Atinske imperije.

Posle propasti Sicilijanske ekspedicije Atina se našla u očajnom položaju sa sve nepouzdanijim saveznicima. Sparta ohrabruje pobunu Atinskih saveznika, tako da se pobunilo mnogo jonskih gradova. Sirakužani pomažu svojom mornaricom na Peloponezu, a i Persijanci pomažu Spartu i novcem i brodovima. Atina se našla na rubu propasti.

Ipak uspevaju da prežive, jer im neprijatelji nisu bili dovoljno žustri. Korint i Sirakuza su sporo dovukli svoje brodove, a i drugi saveznici su bili dosta spori. Persijanci su isto tako bili spori u ispunjavanju obećanja u novcu i brodovima. Jonski gradovi su očekivali žaštitu Sparte, a nisu je dobili. Izgleda da je Atina preživela najviše zbog nedostatka diplomatskih veština kod Spartanaca.Na početku rata Atina je odvojila 100 brodova i izvesnu sumu novca kao zadnju rezervu u slučaju najgoreg. Ti brodovi su tada ušli u upotrebu i koristili su se do kraja rata.

Vrhunac krize predstavlja oligarhijski prevrat 411. pne., koji na vlast dovodi tzv. veće od četiri stotine i otvoren raskol prevratnika sa flotom i vojskom stacioniranom u Joniji. Bio je moguć mir sa Spartom, ali Atinska flota bazirana na otoku Samosu odbija da prizna prevratnike. Flota postavlja Alkibijada kao vođu i nastavlja rat u ime Atine. Alkibijad je bio osuđivan kao izdajica, ali još uvek je bio važan za Atinu. Sprečio je da atinska flota napada Atinu u doba borbi za vlast. Nije dozvolio povratak demokracije ratom. Uspeo je da pomogne uspostavljanje demokracije na suptilniji način. Ta flota ratuje sa Spartom 411. pne. u bici kod Sime.

Nakon dve godine uspostavlja se ponovo demokratska vlast u Atini. Alkibijad uverava Atinjane da trebaju napasti Spartansku flotu. U bici kod Kizika 410. pne. spartanska flota je poražena, a Atina ponovo ima veliku pomorsku nadmoć, koja omogućava ponovo jačanje financijske osnove Atinskog carstva. Zahvaljujući Alkibijadu, između 410. pne. i 406. pne. Atina pobeđuje u bici za bitkom, ponovo vraćajući velike delove Atinskog Carstva.

Sparta je tada sagradila mornaricu da izazove atensku pomorsku silu i ima odličnog vojskovođu Lisandra. Lisandar pobeđuje u bici kod Notijuma. To je bio povod da pobedi frakcija protiv Alkibijada, u Atini smenjuju Alkibijada. Posle pomorske bitke kod Arginuskih ostrva, Atina gubi 12 brodova i ne mogu da spase posadu zbog lošeg vremena. Atinjani krive najviše mornaričke oficire i ubijaju ih, a to ubija i moral cele atinske mornarice.

Lisandar iskorištava pomutnju i zauzimajući Helespont, sprečava opskrbu Atine žitom sa područja Crnog mora. Pod prijetnjom gladi, Atinjani su poslali svoju zadnju mornaricu da se suoči s Lisandrom koji ih je odlučno porazio kod Egospotama (405. pne. ). Uništeno je 168 atinskih brodova. Samo 12 je pobeglo, neki čak do Kipra.

Gubitak vlastite mornarice zaprijetio je Atini propašću. Suočavajući se sa glađu i bolestima usled opsade Atina je zatražila mir, a Sparta je to uslovljavala očekivano teškom pogodbom: Atina je izgubila vlastite zidine, mornaricu i sve prekomorske posjede. Uz spartansku pomoć antidemokratska stranka je zavladala u Atini.

Uz spartansku pomoć antidemokratska stranka trideset oligarha zavladala je u Atini 404. pne. Demokratija je ukinuta. Demokratija je ponovo uspostavljena, a oligarsi su svrgnuti 403. pne.

Sparta je postala dominantana sila u Grčkoj. Atina to više nije bila. Atina se nešto povratila tokom Korintskog rata. Sparta je doživela poraz od Tebe tek 371. pne., da bi samo nešto kasnije došlo do makedonske dominacije.




#Article 108: Josip Dubrović (303 words)


Josip Dubrović (Osijek, 19. V. 1972), enigmat.

Osnovnu školu te elektrometalsku srednju školu (EMŠC) završio je u Osijeku. Bio je zaposlen kao autobravar, prodavač i grafički radnik, a od 2008. do 2013. godine radio je kao urednik zagrebačkog enigmatskog časopisa Kviskoteka i drugih izdanja Roberta Pauletića. Zaljubljenik je u sport, najviše u nogomet, vatreni navijač NK Osijek, član osječke navijačke skupine Kohorta. Jedan je od osnivača i igrača Badmintonskog kluba (BK) Osijek (1992). Oženjen je i ima sina (Fran).

Enigmatikom se bavi od 1987. godine. Prvo kao odgonetač, a kasnije i kao sastavljač. Prvu zagonetku - križaljku - objavio je u bjelovarskom Miničvoru 1989. godine. Sastavlja uglavnom križaljke i osmosmjerke te druge zagonetke. Dosad je objavio preko 2000 radova u desetak enigmatskih listova i časopisa (Feniks, Kviz, Kviskoteka, 50 Skandi, 101 Skandi, Kvizorama, Osmosmjerka, Skandi Čvor, Skandi Feniks, zvornička Zagonetka...) i u nekoliko neenigmatskih listova (Glas Slavonije, Multimedia info, Oglasnik (Osijek), Osječki dom, Slavonska burza, 'Slobodna Dalmacija'...).

Bio je glavni i odgovorni urednik i jedan od glavnih suradnika osječkog enigmatskog časopisa Slova do krova (brojevi 1-8; 2002. godine). Sudjelovao je na enigmatskim manifestacijama (Enigmatska kolonija, Enigmatski vlak, SOZAH...) i takmičenjima (Feniksov kup...) te u kvizu Najslabija karika. Radove potpisuje pseudonimima: Ćos, Dujo, Fran, Kohortaš, Luka.
Tijekom 2012. godine (točnije u ožujku) sa svojim osječkim enigmatima osniva Zagonetački klub Osijek (ili skraćeno ZAKOS).
Trenutno je zaposlen (od 2017. godine) kao grafički urednik u najtiražnijim i najčitanijim dnevnim novinama u Hrvatskoj 24sata te uređuje enigmatske stranice navedenih novina i prvenstveno uređuje web križaljke portala 24sata koje se mogu rješavati on-line.

 Josip Dubrović: Premetaljke - Urednik zabavnog programa,
 Feniks, ..., 275, 47 - Rijeka, 23. VI. 2005.
 
 A, KRASNA DALEKOVIDNOST!   Aleksandar Kostadinov
 
 Josip Dubrović: Premetaljka - U potrazi za novim prvakom (+H),
 Feniks, ..., 278, 57 - Rijeka, 4. VIII. 2005.
 
 EKSTRAVAGANTNA GOMILO!  HRVATSKA NOGOMETNA LIGA




#Article 109: MEN Bibliograf (197 words)


Međunarodna enigmatska nagrada Bibliograf (MEN Bibliograf), godišnja međunarodna nagrada koju je dodjeljivao EUČ za doprinos bibliografiji svjetskog zagonetaštva. Nagradu je ustanovio Savjet EU Čvora 4. II. 1979, a prva nagrada proglašena je 24. VI. 1979. u Koprivnici na XI. SZOJ-u. 

Nagrada Bibliograf dodjeljivala se za najbolji prilog u vidu bibliografske knjige ili napisa iz određene godine. Time se željelo posredno utjecati na zagonetačke istraživače da se okrenu pripremanju bibliografskih rasprava jer samo one doprinose brzom i bržem upoznavanju neke inostrane enigmatike. Nagrada je bila u vidu bibliografske knjige Biografija enigmatike s odlukom napisanom na toj knjizi i potpisom predsjednika komisije za dodjelu te nagrade i žigom EUČ-a. Odluka s motivacijom pisana je, u pravilu, na tri jezika (jeziku dobitnika, našem i engleskom).

Prvi MEN je dodijeljen Krzysztofu Oleszczyku iz Varšave za članak Polskie czasopisma szaradziarskie w okresie miedzywojennym (Poljski zagonetački časopisi u međuratnom razdoblju), objavljen u varšavskom zagonetačkom godišnjaku Kalendarz Szaradisty za 1978. godinu (str. 150-155).

Drugi MEN, odlukom Skupštine EUČ-a od 7. XII. 1980. godine, dodijeljen je američkom enigmatu (puzzler!) Willu Shortzu (pseudonim Willz) za rukopis pod naslovom Puzzleana (engl. puzzle = zagonetka). Radi se o popisu od nekih 160-ak naslova (većinom knjiga) iz američkog zagonetaštva.




#Article 110: Nikola Triva (230 words)


Nikola Triva (Šibenik, 26. 10. 1910. – Split, 2. 9. 1989), enigmat. Završivši srednju školu, čitav svoj radni vijek proveo je kao službenik Jugoslovenskih željeznica, gdje je i penzionisan. Sahranjen je 6. IX. 1989. u Kninu na groblju sv. Đurđa.

U zagonetaštvu se pojavio 1928. godine. Objavljivao je u mnogim enigmatskim listovima: Sfinga (Sfinga Rebus), Problem, Čvorova izdanja, Vjesnikov kviz, Eureka (velika i mala) te u Slobodnoj Dalmaciji. Postao je poznat po pseudonimima Va-va-va i 3-va (tri va  Triva). Isticao se i kao svestran odgonetač. Dobitnik je nagrade za izmjenjivaljku u zagrebačkom Startu broj 79 (26. I. 1972).

Bio je veliki zaljubljenik crno-bijelih križaljkaških polja i vrijedni član splitskog Enigmatskog kluba Božidar Vranicki (EKBV) od njegovog osnivanja. U klubu su ga od dragosti zvali Šjor Nikola. Redovno je prisustvovao svim sastancima, skupštinama i drugim aktivnostima. Bio je posebno plodan autor križaljki, prije svega u enigmatskoj rubrici Slobodne Dalmacije. Križaljke je sastavljao, iako teško bolestan, do zadnjeg dana života.

Popularna je njegova gotovo nevjerovatna dogodovština. Jednom, kad je putovao vlakom, izašao je da kupi novine i Vjesnikov kviz jer je trebalo da vlak stoji malo duže. Međutim, zabavljen novinama, zaboravio je na vlak koji je otišao prije nego što je trebalo. Tada je, unajmivši taksi, lovio vlak sve do Austrije jer se sve što je imao nalazilo u njemu. Tako je postao čovjek koji je vjerovatno najskuplje platio neki enigmatski list.




#Article 111: Lista država (221 words)


Ovaj popis država, naveden po abecednom redu, daje pregled danas postojećih država u svijetu. On uključuje teritorije koje su nezavisne države (one koje su međunarodno priznate i uglavnom nepriznate), naseljene zavisne teritorije i područja s posebnim suverenitetom.

Zbog takvih kriterija popis ne tretira izraz država kao sinonim za suverenu državu, kao što je slučaj s kolokvijalnom upotrebom tog izraza. 

Popis pokriva sva područja pod nadležnošću navedenih država, što znači teritorije, teritorijalne vode (uključujući unutrašnje vode), ekskluzivne ekonomske zone, kontinentalni pojas i zračni prostor.

Imena država na popisu su navedena na srpskohrvatskom te uključuju i srpskohrvatsku verziju kratkog službenog naziva (npr. Afganistan) i srpskohrvatsku verziju (dužeg) službenog naziva (npr. Islamska Republika Afganistan). Korištenje bilo kakvog od naziva u članku ne pretpostavlja nikakav službeni stav ukoliko je naziv predmet diplomatskog ili kakvog drugog spora. 

Ako želite pisati o nekoj zemlji, Wikipedia preporučuje da ne izmišljate svoj način organizacije članka, nego da koristite standardni oblik, koji možete vidjeti u engleskim člancima o zemljama (dobar primjer je ) i koji je opisan na .

Na ovoj listi se nalazi 246 entiteta sljedećih tipova:

U Prilogu popisu država se daje pregled entiteta koji se ne nalaze na ovom popisu. To uključuje posebne političke praven entitete koji se nazivaju državama ali se smatraju integralnim dijelom suverenih država, na primjer konstitutivne države Ujedinjenog Kraljevstva i Länder u Njemačkoj.




#Article 112: Rusija (2548 words)


Rusija (rus. Россия [rɐˈsʲijə]; službeno Ruska Federacija, rus. Российская Федерация, skrać. RF), država na istoku Evrope i sjeveru Azije. Površinom je najveća država na svijetu (oko 11,5% zemaljskog kopna), ali je većina državnog teritorija slabo naseljena pa po broju stanovnika zauzima deveto mjesto (poslije Kine, Indije, SAD-a, Indonezije, Brazila i Pakistana, Nigerije i Bangladeša). Glavni grad je Moskva.

Rusija je najveća od svih nezavisnih država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza. Danas je vodeća zemlja u Zajednici Neovisnih država, ODKB, Šangajske organizacije za suradnju. Igra značajnu ulogu na svjetskoj sceni, članica je G8, stalna članica Ujedinjeni narodi i članica grupe BRIC.

Područja na kojima su živjeli istočni Slaveni prvi su u jedinstvenu državu ujedinili Varjazi, vjerojatno doseljenici iz Skandinavije. Prvi zabilježeni varjaški vladar bio je Rurik, okrunjen oko 860., a njegovi su nasljednici prenijeli prijestolje iz Novgoroda na sjeveru današnje Rusije u Kijev, danas glavni grad Ukrajine, dok je pokušaj širenja ove države na područje Balkana u 9. vijeku bio zaustavljen u ratu s Bizantom.

Kijevska Rusija bila je jedna od najvećih država tadašnje Evrope sa privredom koja se bazirala na trgovini između Skandinavije i Bizanta, ali je njena decentraliziranost bila faktor koji ju je na na kraju doveo do samouništenja. Odlučujućim za kasniju historiju istočnih Slavena pokazalo se prihvaćanje Pravoslavlja kao državne religije 988. u doba velikog kneza Vladimira, koje je za posljedicu imalo snažnu vezu crkve i države i izolaciju od katoličkog, a kasnije i protestantskog ostatka Evrope.

Od prve polovice 12. vijeka Kijevska Rusija se našla oslabljena u neprestanim građanskim ratovima raznih prinčeva koji se bore za krunu velikog kneza što na kraju dovodi do njenog raspada. Ratovima oslabljeni centar države je u potpunosti izgubio kontrolu tako da u drugoj polovici 12. vijeka nastaju nova ekonomsko politička središta, a jedno od najvažnijih je Veliko kneževstvo Vladimara-Suzdalja na području današnjeg grada Moskve. Invazija Mongola u 13. vijeku dovodi do potpunog uništenja Kijevske Rusije na veći broj neovisnih kneževstava, a najvažnije među njima će ubrzo postati novostvoreno Moskovsko kneževstvo koje nastaje podjelom Veliko kneževstvo Vladimara-Suzdalja. Ubrzo ovo novo kneževstvo dobiva na važnosti zbog svoje lojalnosti prema Mongolskim gospodarima tako da dobiva posao skupljanja poreza koje su dužne uplaćivati ruske kneževine svojim gospodarima. Već od 1328 kneževi Moskve nose titulu prvo velikog kneza Moskve, a ubrzo potom i velikog kneza Vladimira-Suzdalja. Dodatnu legitimnost tamošnji vladari dobivaju te odlučujuće 1328. godina kada se metropolit seli u čime ona postaje i vjersko središte ruskih zemalja.

Oslanjanjući se na svoje dobre odnose s mongolskim osvajačima, Moskva je započela širenje na okolna područja. Ekspanzija je ubrzana pod velikim kneževima Ivanom III. (1462. - 1505.) koji je udvostručio državni teritorij na račun susjednih država i oslobodio Moskvu od Tatara, i Ivanom IV. Groznim (1547. - 1584.), prvim ruskim vladarem koji se okrunio za cara.

Država je nakon smrti Ivana Groznog potonula u borbu za njegovo naslijeđe koja je trajala sve do 1613. kada na vlast dolazi dinastija Romanov. Rusija je doživjela preporod za vladanja Petra I. Velikog (1682. - 1725.). koji je u mladosti putovao po Zapadnoj Evropi i odlučio reformirati Rusiju po zapadnim uzorima. Velike promjene doživjela je državna uprava, obrazovanje, vojska, osnovana je mornarica, a glavni grad je umjesto Moskve postao novoosnovani Sankt Peterburg (1703.) na ušću rijeke Neve u Finski zaljev.

U sljedeća dva stoljeća Rusija je nizom ratova proširila svoj teritorij kolonizirajući, za razliku od zapadnoevropskih država, susjedna područja. Na zapadu je zauzela Finsku, baltičke zemlje, Poljsku, Bjelorusiju i najveći dio Ukrajine. Na jugu je svoje područje proširila na Zakavkazje do sjeverne Armenije, te na najveći dio srednje Azije. Na istoku je ruska kolonizacija doprla do sjevernoameričke Aljaske, koja je 1867. prodana SAD-u. Osobito je širenju državnog teritorija pridonijela Katarina II. Velika (1762. - 1796.) vještim kombiniranjem diplomacije i ratovanja.

Devetnaesto stoljeće obilježeno je i sve jačim zahtjevima srednje klase za udjelom u vlasti, s povremenim izljevima političkog nasilja (pobuna dekabrista 1825., atentat na cara Aleksandra II. 1881.) praćenim valovima državne represije. Nakon revolucije 1905. Rusija je dobila predstavničko tijelo, Dumu, što je donekle ublažilo političke tenzije.

Loše stanje na bojištu u prvom svjetskom ratu i kolaps gospodarstva doveli su do pobune stanovništva Petrograda nakon čega car Nikolaja II. potpusije abdikaciju i u februaru 1917. Rusija je postala republika (Februarska revolucija). Republikanske vlade kneza Lvova i Aleksandra Kerenskog su nastavili istu državnu politiku koju je ranije vodio Nikola II. što dovodi do masovnog nezadovoljstva i nove revolucije 25.10. 1917. kada državnim udarom vlast preuzela stranka boljševika - komunista predvođena Vladimirom Iljičem Lenjinom (Oktobarska revolucija). Uslijedio je četverogodišnji građanski rat u kojem su boljševici ili tada popularno zvani crvenogardejci pobjedili opoziciju to jest bjelogardejce. Moskva je 1918. ponovo postala glavni grad, a 1922. sovjetska Rusija postala je Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR).

Nakon Lenjinove smrti 1924. vlast je postupno preuzeo Josif Staljin (vladao je do 1953.) koji je pokrenuo ubrzanu industrijalizaciju i nasilnu kolektivizaciju poljoprivrede. U drugoj polovici tridesetih godina započeo je i velike čistke u vodstvu komunističke partije, vojske i države u kojima su mnogi u montiranim procesima osuđeni na smrt ili dugogodišnju robiju.

Uspjeh nasilne kolektivizacije i industrijalizacije se počeo pokazivati 1939 - 1940 tako da država koja 1922 ima samo 13 % industrijskih kapaciteta zaostale carske Rusije iz 1913. godine sada postaje druga svjetska industrijska velesila. Izbijanje drugog svjetskog rata je nanio katastrofalnu štetu razvoju tokom 30-tih godina, a ali na kraju u njemu Sovjetski savez je dava najveći, odlučujući doprinos pobjedi saveznika s više od 20 milijuna poginulih. Nakon rata SAD je zaoštrio odnose s Sovjetskih Savezom što dovodi do početka - hladnog rata. Rastući utjecaj SSSR-a i uspjesi na mnogim poljima poput osvajanja svemira i nuklearnog naoružanja skrivali su neuspjehe i zaostajanje sovjetskog gospodarstva i rastuće društvene tenzije. Godine 1991. komunistički sustav je propao, a SSSR se raspao na 15 država, među kojima je najveća i najznačajnija upravo Rusija.

Postsovjetska Rusija je nakon nekoliko godina bolne tranzicije i krize koja je dosegnula dno 1998. zahvaljujući svojim enormnim sirovinama krenula putem gospodarskog oporavka i ubrzanog rasta potpomognutog visokim cijenama nafte - glavnog ruskog izvoznog proizvoda. Prvog demokratskog predsjednika Borisa Jeljcina čiji je mandat bio obilježena liberalizmom, kriminalnom privatizacijom i katastrofalnim padom standarda za kojeg grupe ekonomista smatraju da je bio najgori u modernoj historiji svijeta, zamijenio je 1999. Vladimir Putin kojeg ruski građani i inozemni promatrači smatraju efikasnijim, ali i autoritarnijim od svog prethodnika koji je čak bio poslao tenkove na ruski parlament 3.10. 1993. U trenucima preuzimanja vlasti pošto je Jeljcin podnio ostavku Vladimir Putin je bio prisiljen potpisati potpunu amnestiju za sva moguća ili stvarna kriminalna djela koje je počinio njegov prethodnik.

Od 1994. traje gerilski sukob čečenskih pobunjenika koji se bore za neovisnost republike i oružanih snaga Ruske Federacije. Veći broj terorističkih napada u Čečeniji i ostatku Rusije dovodi se u vezu s ekstremističkim frakcijama gerilaca.

Rusija je federativna republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Federalna skupština. Zastupnike gornjeg doma, Savjeta federacije, imenuju federalni subjekti (republike, oblasti, krajevi i dr.), a zastupnici donjeg doma, Dume, biraju se u izravnim izborima na mandat od četiri godine mješavinom proporcionalnog i većinskog sustava.

Izvršnu vlast dijele predsjednik i vlada na čelu s premijerom. Predsjednik republike bira se direktnim izborima dvokružnim sustavom na četiri godine, a može na položaju provesti najviše dva mandata. Predsjednik predlaže Dumi sastav vlade kojeg ona potvrđuje natpolovičnom većinom. Ako Duma tri puta odbije potvrditi vladu, predsjednik je može raspustiti i sazvati nove izbore. Predsjednik ima i brojne druge ovlasti u području imenovanja, često je inicijator zakonodavstva i vrhovni je zapovjednik oružanih snaga.

Federalna struktura Rusije je složena i obuhvaća 89 federalnih subjekata s različitim razinama autonomije. Najveću autonomiju ima 21 autonomna republika (to su npr. Čečenija, Tatarstan ili najveća Saha (Jakutija)). Osim njih, postoji i 10 autonomnih okruga i 1 autonomna oblast. Većina ovih autonomnih jedinica osnovana je za vrijeme komunizma u skladu s tadašnjom politikom o nacionalnostima koja je svakoj većoj nacionalnosti davala pravo na domicilni teritorij.

Ostatak državnog teritorija podijeljen je na upravne jedinice koje imaju manje formalne autonomije. To su 49 oblasti, 6 krajeva i 2 federalna grada (Moskva i Sankt Peterburg).

Godine 2000. ustanovljena je nova razina upravne podjele - 7 federalnih okruga od kojih svaki obuhvaća više federalnih subjekata. Vode ih izaslanici koje imenuje federalni predsjednik. To su:

Rusija se obično dijeli na zapadni evropski (oko 3,5 mil. km²) i istočni azijski dio - Sibir (13,5 mil. km²). Prirodnu granicu ovih dvaju dijelova čini gorje Ural koje se prostire u smjeru sjever - jug u duljini od oko 2000 km od Sjevernog ledenog mora do granice s Kazahstanom.

Najveći dio evropskog dijela Rusije zauzima Istočnoevropska ravnica, s nizinskim reljefom koji samo ponegdje prelazi u uzvisine (Valdajska i Srednjeruska na zapadu, Privolžje uz srednji tok Volge) čiji vrhovi ne prelaze 200 – 400 m. Kroz ovu nizinu protječe Volga (3688 km), gospodarski i kulturalno najvažnija ruska rijeka. Prevladava kontinentalna klima koja na krajnjem sjeveru prelazi u polarnu, a u uskom pojasu crnomorskog priobalja u mediteransku. Od sjevera prema jugu redaju se pojasevi crnogorične šume, miješane šume, prijelazne šumsko-stepske zone, te stepa pokrivena plodnom crnicom (černozemom). Uz obale Kaspijskog mora zbog jakog isparavanja prisutna je i polupustinja.

Na krajnjem jugu evropske Rusije granicu s Gruzijom i Azerbejdžanom čini gorje Kavkaz s najvišom točkom Rusije, Elbrusom (5633 m).

Na zapadu Sibira prostire se golema Zapadnosibirska ravnica kroz koju protječe najduža ruska rijeka Ob' (s Irtišem 5568 km, 5. na svijetu). Između rijeke Jenisej na zapadu Lene na istoku nalazi se Centralnosibirska visoravan s vrhovima do 1700 m. Srednjejakutska ravnica kroz koju protječe Lena dijeli ovu visoravan od planinskih lanaca istočnog Sibira.

Na jugu i istoku Sibira do obala Tihg ocana prevladava planinski reljef s lancima čiji su vrhovi uglavnom iznad 2001 m (Beluha u Altajskom lancu - 4516 m, Ključevska Sopka na Kamčatki - 4752 m). Ovdje se nalazi i najveće i najdublje rusko jezero - Bajkalsko (31.500 km², dubina 1537 m, najdublje na svijetu).

Klima većeg dijela Sibira je vrlo oštra kontinentalna koja na sjeveru prelazi u polarnu, a na većim nadmorskim visinima u planinsku. Prevladavaju guste crnogorične šume - tajge, sa zonama oskudne vegetacije - tundrama - i zonama trajnog leda na krajnjem sjeveru. Ruski daleki istok ima monsunsku klimu.

Na zapadu Rusija graniči s (od sjevera prema jugu):

Ruska enklava Kalinjingrad graniči i s Litvom i Poljskom.

Na jugu graniči s (od zapada prema istoku):

Na istoku graniči sa SAD-om (morska granica).

Oružane snage Ruske Federacije su osnovane nakon raspada Sovjetskog Saveza. Boris Jeljcin je 7. maja 1992. godine potpisao Uredbu o osnivanju Ministarstva odbrane i stavljanju svih sovjetskih oružanih snaga na teritoriji RSFSR pod kontrolu Ruske Federacije.

Oružane snage Rusije podeljene su na tri vida:

Posebni vidovi su:

U ruskoj vojsci ima oko jedan milion vojnika. Na vojne troškove svake godine Rusija troši više od 40,3 milijardi dolara.

Vojni rok u ruskoj vojsci traje jednu godinu. Rok profesionalne vojne službe može da traje od 3 do 10 godina. Profesionalna vojna služba je moguća samo nakon odsluženja vojnog roka. Kandidati za profesionalnu vojsku iz Rusije moraju da imaju do 40 godina, iz inostranstva - do 30 godina.

U toku je reforma oružanih snaga, koja je počela nakon rata u Južnoj Osetiji 2008. godine.

Petnaest godina nakon propasti komunizma ruska privreda se približila ekonomijama srednje razvijenih zemalja zapada. Danas ona ima visoku stopu rasta BDP-a (u 2004. 7,1% godišnje) i relativno visoku inflaciju (oko 11,7%). Ipak, i danas su u Rusiji uočljivi ostaci starog, komunističkog sustava.

Na današnju sliku prvrede je utjecala i brza privatizacija nekih profitabilnih državnih poduzeća početkom devedesetih. Njih je preuzela nekolicina poduzetnika povezana s tadašnjom političkom elitom (oligarsi). U posljednje vrijeme neki su oligarsi bili prisiljeni odreći se kontrole nad svojim poduzećima, a neki su i zatvoreni ili su emigrirali. Veliki koncerni i dalje dominiraju ruskom privredom, a država najavljuje mjere za poticanje malog i srednjeg poduzetništva.

Danas se ruska privreda uglavnom temelji na dva stupa: izvozu energenata (nafte i zemnog plina) i sirovina te rastućoj domaćoj potrošnji. Tradicionalna sovjetska metalurgija i s njom povezana proizvodnja strojeva, automobila i aviona preživljavaju zahvaljujući visokim carinama koje sprječavaju uvoz jeftinijih i kvalitetnijih inozemnih proizvoda. Mnoge tvornice preorijentirale su se na suradnju sa zapadnim kompanijama i licenčnu proizvodnju stranih proizvoda (inomarke).

Propast sovjetskog centralnog planiranja dovela je i do izrazite neravnoteže u razvoju pojedinih regija. Najviše stranih investicija i najbrži gospodarski rast imaju Moskva i Peterburg. Razlike u prosječnom dohotku stanovnika prijestolnice i provincija su i do deset puta.

Velike udaljenosti i često surovi klimatski uslovi veoma su uticali su na razvoj transportne infrastrukture u Rusiji. U prevozu robe, a i putnika još uvek dominantnu ulogu ima železnica. Železnička mreža ima 87.000 km pruga u javnoj upotrebi i 63.000 km industrijskih pruga. Udeo železnice u ukupnom prevozu robe je 83,2%, a putnika 40,9%. U Rusiji se nalazi i najduža svetska železnička pruga, 9.289 km duga Transsibirska železnica koja povezuje Moskvu i Vladivostok na Tihom okeanu.

Iako je putna infrastruktura u prilično lošem stanju, bez savremenih auto-puteva, putni prevoz je u usponu. Automobil je danas u Rusiji sve manje statusni simbol, posebno u velikim gradovima što dovodi do velikih gužvi i jedne od najvećih stopa smrtnosti u drumskim saobraćajnim nesrećama u Evropi.

Vazdušni prevoz je u stalnom porastu pa ima dominantnu ulogu u putničkom prevozu na relacijama većim od 1.500 km. Najveće avionske kompanije su Aeroflot, zatim S7 erlajns, Pulkovo i KrasEr.

Rusija je dala istaknute predstavnike na gotovo svim poljima umjetnosti i znanosti. Među najpoznatijima su:

Prema popisu stanovništva iz 2002. najbrojniji su Rusi (79,8%), slijede Tatari (3,8%), Ukrajinci (2,0%), Baškiri (1,2%) Čuvaši (1,1%) i Čečeni (0,9%). Još 17 etničkih grupa ima više od 400 tisuća pripadnika. Ruski jezik je izrazito dominantan, i njime se služi 98% stanovništva.

Podaci o vjerskom sastavu su nepouzdani jer se vjera ne ispituje u popisima stanovništva. Samo je manji dio populacije aktivno religiozan, a dominiraju tradicionalne vjerske zajednice: Ruska pravoslavna crkva kojoj pripada slavensko stanovništvo obuhvata oko 80 miliona vjernika, te islamska zajednica kojoj pripadaju neki narodi turskog porijekla (Tatari, Baškiri i dr.) i većina naroda sjevernog Kavkaza (Čečeni, Inguši i dr.)oko 15 miliona vjernika.Manji je procenat katolika oko 500 000, budista 400 000 uglavnom narodi juznog Sibira Jakuti i Burjati, jevrejskoj zajednici pripada oko 300 000 vjernika,isto toliko je baptistickih protestanata.

Gradskog stanovništva ima 72,4%, seoskog 27,6%. Dobni sastav je slijedeći: 0-19 25,2%, 20-59 56,3%, 60 i više 18,5%.

Velike udaljenosti i često surovi klimatski uvjeti uvelike su utjecali su na razvoj transportne infrastrukture u Rusiji. U prijevozu roba, a i putnika još uvijek dominantnu ulogu ima željeznica. Željeznička mreža ima 87.000 km pruga u javnoj upotrebi i 63.000 km industrijskih pruga. Udio željeznice u ukupnom prijevozu robe je 83,2%, a putnika 40,9%. U Rusiji se nalazi i najduža svjetska željeznička pruga, 9.289 km duga Transsibirska željeznica koja povezuje Moskvu i Vladivostok na Tihom oceanu.

Iako je cestovna infrastruktura u prilično lošem stanju, bez suvremenih autocesta, cestovni prijevoz je u usponu. Automobil je danas u Rusiji sve manje statusni simbol, osobito u velikim gradovima što dovodi do velikih gužvi i jedne od najvećih stopa smrtnosti u cestovnim prometnim nesrećama u Evropi.

Zračni prijevoz je u stalnom porastu pa ima dominantnu ulogu u putničkom prijevozu na relacijama većim od 1500 km. Najveće zrakoplovne tvrtke su Aeroflot (5,8 mil. putnika u 2003.) koji održava i redovitu zračnu liniju Moskva - Zagreb, a leti s moskovskog aerodroma Šeremetjevo, zatim Sibir (Novosibirsk i moskovsko Domodjedovo, 3,4 mil.), Pulkovo (Sankt Peterburg) i KrasAir (Krasnojarsk).




#Article 113: Kipar (5587 words)


Cipar ili Kipar (grč. Κύπρος međunarodna fonetska abeceda|[ˈcipros], tur. Kıbrıs međunarodna fonetska abeceda|[ˈkɯbɾɯs]; službeno Republika Cipar ili Kipar, grč. Κυπριακή Δημοκρατία, tur. Kıbrıs Cumhuriyeti), otočna država u istočnom dijelu Sredozemnog mora.

Kipar je dugo bio raskršće između Europe, Azije i Afrike, i još uvijek su prisutni mnogi tragovi drevnih civilizacija - rimske, bizantske i venecijanske. Glavne gospodarske aktivnosti otoka su turizam, trgovačka mornarica, izvoz odjeće i farmaceutskih proizvoda, te poslovne usluge.

Postoji nekoliko teorija o nastanku ovog imena. Jedna je da nastao od grčke reči za čempres. Druga teorija je ta da je drugo ime boginje Afrodite, koja se po verovanju rodila baš na ovom ostrvu (Kipar se inače još naziva i Afroditino ostrvo), bilo Kipris, pa je po njoj ovo ostrvo dobilo naziv. Ipak, najverovatnija teorija, koja je danas prihvaćena, je ta da ime potiče od grčke reči za bakar.
Naime, u antičko doba Kipar je bio poznat kao jedno od većih, ako ne i najvećih nalazišta bakra na Mediteranu. Pa je tako latinsko ime hemijskog elementa bakar (Cuprum) dobilo ime po nepravilnom čitanju naziva ovog ostrva.

Kipar je najistočnije ostrvo u Sredozemnom moru, a sa površinom od 9.251 km² treće je po veličini u istom (nakon Sicilije i Sardinije). Što se tiče država, po površini je 161. na svetu i po tome je najsličniji Libanu i Portoriku.

U geološkom i geotektonskom pogledu Kipar predstavlja deo Male Azije, koji se u prošlosti odvojio. U klimatskom i vegetacijskom smislu ovo ostrvo je smešteno u severnom umerenom pojasu, tačnije mediteranskoj podoblasti.

Sa saobraćajnog aspekta ima više nego povoljan položaj. Ova zemlja se nalazi bukvalno između istoka i zapada, pa je pri prelazu između istih gotovo nezaobilazna stanica. Za Kipar se često kaže da je najistočnija zapadna zemlja, to im je donelo mnogo koristi u saobraćajnom pogledu. Sa obzirom na to da se nalazi 64 km južno od Turske, 97 km zapadno od Sirije, te 439 km severno od Sueckog kanala, skoro svaki brod koji prolazi ovda i ide dalje na istok, i obrnuto, zaustavlja se u nekoj od kiparskih luka. Više od 1.000 stranih brodova danas plovi svetskim morima pod kiparskom zastavom. Osim brodskog, Kipar je važna stanica i za avionski saobraćaj. Mnogi avioni koji lete sa zapada na Bliski istok, pa i dalje, sleću prvo na aerodrome u Larnaki i Pafosu (češće Larnaki). Glavni grad Nikozija ne poseduje aerodrom za korištenje. Aerodrom u Larnaki je moderan i odgovara svim svetskim standardima. Sa njega poleću avioni, kako za sve veće evropske gradove (Frankfurt, London, Pariz, Rim, Amsterdam i dr.), tako i za mnoge destinacije na Bliskom istoku i zemljama Persijskog zaliva.

Što se tiče istorijskog i političkog položaja, koliko god on bio povoljan, toliko se nepovoljno odrazio na ovo ostrvo. Naime, bukvalno svaka veća sila koja se pojavila na Mediteranu nije ga mogla promašiti, upravo zbog tog povoljnog položaja. Pa su tako vlast nad njim izmenjali: Fenikija, Grčka, Egipat, Persija, Aleksandar Veliki, Rim, Vizantija, Arapi, Velika Britanija, Francuska, Mletačka republika, Osmanlije, opet Britanija, sve do relativne nezavisnosti. Relativne, zato što Kipar i dan danas više zavisi od velikih sila i suseda (pre svega Grčke, Turske, Velike Britanije, SAD-a i EU), a manje sam od sebe. Dakle, sve važnije političke odluke se donose prvo na relaciji Atina-Ankara, pa se tek onda pitaju kiparski zvaničnici, koji uglavnom samo potvrde te odluke.

Objašnjavanje društvenih i političkih odlika Kipra nemoguće je bez prethodnog upoznavanja istorije ovog otoka. Kipar zauzima vrlo povoljan geografski položaj te je zbog toga imao vrlo burnu prošlost. Naime, uvek je bio zanimljiv većim civilizacijama i državama zbog strateške važnosti na Mediteranu. Tako je bilo i u davnoj prošlosti, ali takođe je tako i danas, pa je tako Kipar kroz istoriju prelazio iz ruku jednih osvajača u ruke drugih.

Najstarija naselja koja su pronađena na Kipru potiču još iz neolita, otprilike perioda od 7000 do 3900 godina pne. To su bila naselja Kirokitija i Kalavasos koji se nalaze u unutrašnjosti Kipra.

U bronzanom dobu ovde doseljavaju Grci i sa sobom donose uticaj Mikenske kulture. Oni grade i svoje prve gradove ovde: Salamis, Pafos, Kurion i Kition. Otprilike u slično vreme ovde i Feničani osnivaju svoje kolonije, tako da su se već tad počele mešati kulture na ovom ostrvu. Uskoro se na ostrvu formira 10 kraljevina koje su neko vreme uspevale održavati samostalnost. Ali ipak oko 1600 g. pne. Egipat osvaja ovo ostrvo. No, nakon pada Egipta, vlast preuzima Persija. A za sve ovo vreme Kipar je ipak bio pod najvećim uticajem Grčke, verovatno iz razloga što su Grci bili i dalje većinski stanovnici. 333. pne. Aleksandar Veliki osvaja ostrvo i u sastavu države koju je on osvojio Kipar ostaje nekih malo manje od 200 godina, kad se javlja Rimsko Carstvo kao velika sila koja naravno nije mogla promašiti ovo ostvo. U trećem veku nove ere na Kipar stiže i hrišćanstvo.

Nakon raspada Rimskog Carstva, Kipar ostaje pod vlašću Vizantije. Uskoro se na ostrvu pojavljuju i Arapi, koji se ipak nisu dugo zadržali, niti ostavili dublji trag. 1191. godine tokom Krstaških ratova, ostrvo osvaja engleski kralj Ričard Lavljeg Srca. On je vladao ovim ostrvom samo jednu godinu, nakon čega ga je prodao Templarima, a oni su otok prodali francuskom vojskovođi Giju Luzinjanu. Iako je vladao samo jednu godinu Ričard je počeo izgradnju grada Limasola. U ovo vreme Kipar je bio bitna strateška baza krstaša. 1489. godine vlast nad ostrvom preuzima Mletačka republika, a u Maloj Aziji se javila nova velika sila - Osmansko Carstvo. Jasno da ni njih nije mogla zaobići ideja o zauzimanju Kipra, pa su tako oni definitivno isterali Mlečane odavde 1570. Osmanlije tada masovno počinju naseljavati ostrvo sa svojim stanovništvom, tako da su postali brojčano nadmoćniji od autohtonih Grka. Takođe treba reći da se nisu ponašali baš fino prema domaćem pravoslavnom stanovništvu. I tako verovatno ovde počinju svi današnji poblemi Kipra.

Sa vremenom je Osmansko Carstvo sve više slabilo, pa je na Berlinskom kongresu, po posebnom dogovoru Velike Britanije i Turske, odlučeno da će ova prva okupirati ostrvo, što je ova uskoro i uradila bez većih problema. Turci su ovo dopustili u zamjenu za to da Englezi stanu na njihovu stranu u Tursko-Ruskom ratu.

Pred početak prvog svetskog rata VB. anektira ostrvo, koje sada i službeno postaje njihova kolonija. Nakon predaje vlasti Velikoj Britaniji, veliki broj Turaka napušta ostrvo i seli se u Tursku, čime Grci opet postaju većinsko stanovništvo. No, kiparskim Grcima se nije svidelo da budu najveća kolonija u Evropi, tako da se između 2 svetska rata javlja pokret Enosis što znači ujedinjenje, čiji cilj je bio oslobađanje od kolonijalne vlasti i priključenje ostrva matičnoj Grčkoj. Sada usleđuje Drugi svetski rat, a Kipar u njemu odigrava bitnu stratešku ulogu, a kiparski dobrovoljci se bore na strani saveznika pod zastavom Velike Britanije. Tek nakon rata i početka dekolonizacije sveta, Enosis počinje da dobija veću ulogu. Formira se organizacija EOKA koja sprovodi politiku oslobađanja kolonijalne vlasti oružanom borbom. Kiparski Grci su je smatrali oslobodilačkim pokretom, a Englezi terorističkom i zločinačkom organizacijom, kao i sve druge oslobodilačke antikolonijalne pokrete. Englezi su kao i u svim drugim kolonijama sprovodili politiku zavadi pa vladaj. Turcima su davali privilegije da bi izazvali zavist kod Grka. Npr. državni tužilac Kipra je bio Rauf Denktaş. Osim toga davali su do znanja Turcima da ako oni (Englezi ) odu, da će privilegije nestati. Time je zasijano seme budućeg građanskog rata i invazije.

Početkom pedesetih godina na čelo oslobodilačkog antikolonijalnog pokreta dolazi arhiepskop Makarios III, poglavar kiparske pravoslavne crkve. On je ujedno bio i duhovni vođa pokreta. Zato ga je Velika Britanija proterala iz zemlje, te je nekoliko godina proveo u egzilu na Sejšelima. U međuvremenu je pokret Enosis sve više rastao i bivao sve jači, da je Velika Britanija morala popustiti. Makarios se vraća na čelo kiparskih Grka i Kipar dobija nezavisnost 1960.g. Iste godine pristupa UN-u, a ubrzo i Komonveltu, te Pokretu nesvrstanih.

Engleska je Kipru dala nezavisnost uz teške uslove. Turci, koji su činili 18% stanovništva 

Makarios postaje prvi predsednik Kipra. Makarios počinje voditi nesvrstanu politiku i prisustvuje prvom samitu nesvrstanih 1961. u Beogradu. Makarios je postao veliki prijatelj Jugoslavije i Josipa Broza Tita. Izazvao je podozrenje i mržnju SAD i Velike Britanije zbog svoga mlakog odnosa prema Zapadu i zbog zalaganja za nesvrstanost, što je slabilo pozicije NATO-a u Grčkoj. Na čelu Turaka je bio dr. Mustafa Kučuk, koji je ujedno bio i potpredsednik države. Blokirao je sve Makariosove odluke, po nekima ohrabren bivšom kolonijalnom silom. Makarios je vodio politiku nesvrstavanja, što nije odgovaralo Britaniji, koja je imala vojne baze na Kipru.
Makarios je 1963. predložio 13 ustavnih amandmana, sa ciljem da omogući normalno funcioniranje države. Tada počinju nevolje i prvi sukobi Grka i Turaka. Grcima su bile vezane ruke jer su Turci činili 40% policije. Prvi sukob je bio 21. decembra 1963., u kome su stradal 2 Turčina i jedan grčki policajac. U sukobima ili ratu posle toga tokom 1964. stradao je 191 Turčin i 133 Kiparska Grka. Pošto je policija bila blokirana, a Kipar nije imao vojske u sukob se umešala EOKA i postigla je nadmoć nad Turcima, pa se usled toga ponovo pojavljuje Engleska da zaustavi potpuni poraz Turaka.

Rat je zaustavljen uglavnom zahvaljujući stranom pritisku, ali i predsedniku Makariosu. Dolaze prve UN snage za razdvajanje zaraćenih sela i zaselaka na Kipru. Uskoro je Makarios suspendovao EOKA-u i time pokazao znak pomirljivosti sa grčke strane. Jedan dobar deo Kiparskih Grka je zbog sukoba smatrao da je ujedinjenje sa Grčkom spas od nevolja.

Nakon ratnih sukoba Makarios je uspeo koliko-toliko ubediti većinu kiparskih Grka da im je bolja nezavisnost od ujedinjenja sa Grčkom. No, ipak kiparski Turci su bili nepoverljivi, pa su se povukli iz rada kiparskih organa vlasti, te su osnovali svoje. Ipak, sledećih nekoliko godina je bilo relativno mirno. Ali 1967.g. u Grčkoj se dešava državni udar i na vlast dolazi vojna hunta. Pod njihovim sponzorstvom na Kipru se organizuje EOKA B na čijem čelu je bio Jorgos Grivas. Vojnoj hunti i Zapadu ne odgovara nesvrstana politika Kipra.

Vojna hunta u Grčkoj je nakon 7 godina bila u opasnosti da se uruši. Bila im je potrebna akcija. SAD su davno vršile pritisak na Makariosa da im ustupi baze na severu Kipra. SAD nagovaraju vojnu huntu u Grčkoj da izvrši vojni udar. 
A 15. jula 1974.g. uz pomoć iz Grčke i ovde se dešava državni udar. Predsednik Makarios je zbačen sa vlasti, pa je pobjegao u London, a vlast je došla u ruke EOKA-e B. Na mesto predsednika je postavljen Nikos Sampson, dotadašnji član EOKA-e i glavni urednik jednih kiparskih novina. Sada više skoro da i nije bilo prepreka ka ujedinjenju sa Grčkom.

Turska je izvršila invaziju Kipra 20. jula 1974. pod navodnim razlogom da vrati vlast u stanje kakvo je bilo pre državnog udara. Ta invazija se pretvorila u trajnu okupaciju 37% Kipra. Desant je izvršen u gradu Kirenija. Turska je tokom tri dana do prvog prekida vatre osvojila 3% teritorija. Tada je 22. jula ponovo uspostavljena demokratija. Već tokom prekida vatre, Turska ga često krši s namerom da proširi koridor do Nikozije.
Na mirovnim pregovorima 14. avgusta Turska traži da se formira federalna država i da Turci dobiju 34% Kipra.
Grčki pregovarač je tražio 36 sati za konzultacije. Turci nisu čekali, nego su krenuli 15. avgusta 1974. u bespravnu drugu invaziju velikog dela Kipra, dok nisu osvojili 37% Kipra. Američki državni sekretar Kisindžer je dao veto na odluku o da se zaustavi turska invazija.

Nakon toga, turska vojska je bez većih problema osvajala mesto po mesto, selo po selo. Naime, na prostorima koje su osvajali nije ostajalo nimalo Grka, koji su uglavnom proterani, pa je oko 200.000 Grka postalo izbeglice u vlastitoj zemlji.

Razlog lakog napredovanja turske vojske je bio verovatno to što se Grci nisu nadali ovom napadu, zatim razjedinjenost između pristalica Grivasa i Makariosa, kao i to što je Kipar mnogo bliže Turskoj nego Grčkoj, pa nije mogla na vreme da stigne pomoć od vojne hunte. Tako je Turska vojska zauzela više od trećine teritorije. Tako su prestali sa ratom, ali su zadržali svoje vojnike na okupiranoj teritoriji. Grčki neuspeh ovde je doveo do sloma vladavine vojne hunte u Republici Grčkoj, a samim tim i njihovih istomišljenika na Kipru. Njihova vladavina je trajala oko dve nedelje, a uskoro nakon toga se iz Londona vraća Makarios i ponovo zauzima mesto predsednika Republike Kipar.

Rat je završen, ali ostrvo je podeljeno zelenom linijom na turski i grčki deo i tako je ostalo i do danas. Ta linija prolazi kroz Nikoziju, te i nju deli na dva dela. No kako to nije samo linija, već pojas pod kontrolom UN, na nekim mestima širok i desetak kilometara, u njemu su ostali mnogi objekti (kao na primjer nikozijski aerodrom), pa i mali gradovi i sela. Stotine hiljada Kiparskih Grka je ostalo bez svoje imovine, a preko 50.000 turskih vojnika se nalazi kao okupaciona vojska na severnom delu Kipra. Turska je naselila i na okupirani deo veliki broj naseljenika iz Turske.

Glavni politički problem ostrva je ona osnovna podela na grčki i turski deo. U ovih tridesetak godina, od podele do danas nije učinjen bukvalno ni jedan korak ka ponovnom ujedinjenju. Istina, u interesu i jednih i drugih jeste ujedinjenje, Grcima jer bi se vratili da žive na celom ostrvu, gde su pre podele i bili, a Turcima da bi izašli iz izolacije. Ipak Turci na otoku su pod neprekidnom kontrolom turske armije, tako da je njihov politički angažman ograničen. Pa je tako i bilo nekih pokušaja i pregovora, ali problem je taj što ni jedna pregovaračka strana nije nimalo odstupila od svojih zahteva. Turci traže našto nalik konfederalnoj zajednici država , dok Grci traže sasvim suprotno, nešto nalik unitarizmu. Dakle, želje ima, ali vizije se totalno razlikuju. Najozbiljniji pokušaj za ujedinjenje bio je 2004. g, a sastavio ga je generalni sekretar UN-a Kofi Anan. Ako bi se prihvatio taj plan celo ostrvo bi ušao u EU, ako ne, samo južni, odnosno grčki. No, grčki političari su procenili da ovaj sporazum puno više odgovara turskoj strani, pa su ga odbacili i to iz sledećih razloga: plan nije omogućavao povratak svih grčkih izbeglica, kao ni povratak svog zemljišta koje je im pre pripadalo, zatim Turci bi dobili previše mesta u organima vlasti i plan takođe nije uključivao nestanak britanskih baza sa ostrva. Tako je na referendumu na grčkom delu ostrva 75% građana je odbilo sporazum. Iako je plan prihvatilo 64% građana Severnog Kipra, on nije prošao, i u EU je de facto ušao samo južni deo, iako se službeno i TRSK računa kao deo Republike Kipar pa samim tim i kao deo EU. No, to je samo formalno, nije ni blizu pravom stanju.

Veliki problem ujedinjenju otoka je stalna prisutnost 50.000 turskih vojnika na jednom malom teritoriju.
Dakle, zaključak je sledeći, gotovo jedini problem ovog ostrva je njegova podeljenost, kakva se malo gde može sresti u svetu.

Službena površina Republike Kipar koja stoji u svim svetskim podacima je ustvari površina otoka koja iznosi 9251 km². No, stvarna površina kojom raspolaže ova republika je dosta manja. Dakle, kada se oduzme površina Turske Republike Severni Kipar, ovoj republici ostaje 5.896 km². Ali ni to nije sve. Površina britanskih baza im oduzima još 154 km² ili 2% teritorije, a ako se izuzme i površina UN-ove tampon zone, dođe se do podatka da Republika Kipar raspolaže teritorijom od oko 5500 km² ili nešto više od polovine teritorije ostrva. Ova prvobitna površina se piše zato što je TRSK nepriznata i priznaje se samo kao deo Republike Kipar. Dakle, Republika Kipar raspolaže većim delom ostrva, i to na zapadu, jugu, većim delom centralne oblasti, te nešto manje na jugoistoku. Taj deo na jugoistoku je odvojen od matične teritorije britanskom vojnom bazom Dekelija, te se može smatrati enklavom. A unutar ove baze postoje i 2 sela koji se smatraju enklavama, jer su potpuno okružene ovom vojnom bazom. To su sela Ksilotimvu i Ormidia. Međutim granice sa britanskim vojnim bazama nisu toliko izražene kao sa turskim delom ostrva.

Republika Kipar je stekla nezavisnost od Velike Britanije 16. augusta 1960. godine, kada su je priznale sve svetske države osim Turske, koja je nije priznala ni do danas. Zbog već poznatih razloga, ona nema suverenitet nad svom svojom teritorijom od 1974. godine. Dan nezavisnosti slavi se 1. oktobra.

Zastava Republike Kipar je jedina svetska zastava na kojoj se nalazi oblik države na geografskoj karti. Taj oblik se nalazi u centru zastave i obojen je bakrenom bojom, sa obzirom da je bakar simbol Kipra, te da je ostrvo dobilo ime baš po njemu. Ispod oblika ostrva, nalaze se dve ukrštene maslinove grančice koje trebaju predstavljati jedinstvo i mir između Grka i Turaka. Podloga je bela. Zastava je usvojena odmah nakon dobijanja nezavisnosti, a osmislio ju je tadašnji potpredsednik dr. Fazil Kučuk, a prihvatio predsednik Makarios. Uz zastave Irske, Indije (sve 3 imaju iste boje: narandžastu, belu i zelenu) i Bosne i Hercegovine, predstavlja tzv. mirovne zastave.

Himna Republike Kipar je Ύμνος προς την Ελεύτεριαν - Ymnos is tin Eleftherian. Ovo u prevodu sa grčkog glasi Himna slobodi. Zanimljivo je to da su himna Republike Kipar i himna Republike Grčke ustvari jedna te ista himna. Dakle, kad igaju reprezentacije ove dve zemlje u bilo čemu, dovoljno je da se himna intonira samo jedanput.
Valuta je Kiparska Funta (CYP). 1 CYP ~ 1.76 evra

Vlada Republike Kipar se sastoji od Predsednika i potpredsednika, te Parlamenta koji broji 59 članova , 56 iz reda Grka i 3 iz reda manjina. Sudska vlast ima 13 članova. Sadašnji predsednik Kipra je Tasos Papadopulos koji je izabran na izborima 2003. godine. 
Vojska Republike Kipar se sastoji od oko 6.500 vojnika, sa 8,33 vojnika po 1.000 stanovnika jedna je od solidnije militariziranih država. Treba napomenuti da Kipar iako je članica EU, nije članica NATO-a.

Službeni jezik je grčki. Pored grčkog vrlo je korišten i engleski kog govori, oko 90% domaće populacije, a to je posledica toga što je Kipar bio britanska kolonija praktično oko 80 godina.

BDP po glavi stanovnika iznosi 19.633 $, što Republiku Kipar svrstava među razvijenije zemlje sveta, tačnije na 36. mesto, negde otprilike sa Slovenijom, Južnom Korejom i Maltom, koje imaju sličan BDP. A otkad je članica EU, Kipar se ubraja među razvijene zemlje sveta (ne među zemlje u razvoju, kao do tad).

Republika Kipar je članica mnogih svetskih i evropskih organizacija, a između ostalih izdvaja se članstvo u EU i Komonveltu.

Turska Republika Severni Kipar zauzima sever, te veći deo istoka ostrva. Površina koju zauzima iznosi 3355 km² ili nešto oko 37% celokupne površine ostrva. No, zbog UN-ove neutralne zone ta površina je nešto manja. Kao i južni tako i Severni Kipar ima jednu svoju eksklavu, istina mnogu manju, ali mnogo više izoliranu nego što je to slučaj kod južnjaka. To je selo Erenkoj (Kokina), koje leži u Morfu zalivu i od matične teritorije odvojeno je nekih 5–10 km grčke plaže.
Glavni grad je službeno Nikozija, ali vrlo često i Kirenija vrši tu ulogu.

Ova država nije priznata od nikog u svetu, osim od Turske. A zanmivljivo je i to da je Autonomna Republika Nahičevan, koja je pod suverenitetom Azerbejdžana, takođe priznala ovu republiku, dok sam Azerbejdžan nije. Inače, Severni Kipar ima međunarodni embargo u svakom pogledu: političkom, ekonomskom, trgovinskom, saobraćajnom, vojnom, sportskom, kulturnom i dr. Ovo je uslovljeno time što se on smatra okupatorom i argresorom na Republiku Kipar, te se smatra njenim delom. Tako Severni Kipar uveliko zavisi od Republike Turske, bez koje praktično ne bi opstao. Sve svoje spoljne poslove mora izvršavati preko nje. Ipak, u poslednjih nekoliko godina, ova izolacija polako počinje popuštati, te ova republika sve više počinje da samostalno deluje, iako to još nije ni blizu pravih samostalnih zemalja.

Podloga zastave TRSK je bela. Na podlozi se nalaze dve vodoravne crvene pruge, koje su odvojene od gornjeg, odnosno donjeg ruba. Između ovih pruga se nalazi crveni polumesec i zvezda, simbol islama, koji je službeno državna religija, iako se TRSK deklariše kao sekularna država.

Himna nosi naziv Istiklal Marsi.
Valuta je Nova Turska Lira, koja je zamenila staru Tursku Liru 1. januara 2005. godine.
Sadašnji predsednik je Mehmet Ali Talat. Pored njega vladu čini premijer Ferdi Sabit Sojer, te parlament od 50 članova, u kom većinu ima Turska Republikanska Stranka. Izbori su svakih 5 godina, a sadašnji predsednik je prošle godine na izborima pobedio Raufa Denktaša koji je bio predsednik od samoproglašavanja nezavisnosti 1983. godine.

Vojska TRSK je ustvari vojska Republike Turske, koja se nalazi na ostrvu od 1974. do danas. Broji oko 30.000 vojnika, koji čuvaju suverenitet ove samoproglašene republike. Jedan od osnovnih zahteva kiparskih Grka je taj da se ova vojska povuče, međutim to Turci ne žele.

Službeni jezik je Turski. Grčki ovde baš i nije poželjno čuti, a naravno isto se odnosi i na Turski jezik sa druge strane granice.

BDP po glavi stanovnika iznosi 8,095 $. To jeste manje od polovine BDP-a grčkog Kipra, ali kada se uzme u obzir da je ovo zemlja u izolaciji, te da gotovo skroz zavisi od Turske, ovo je više nego solidna cifra. Ovo je veći BDP po glavi stanovnika, čak i od BDP-a same Turske. Ipak, ova nelogičnost u pogledu BDP-a TRSK i BDP-a njenog zaštitnika i mogu tako reći finansijera, dobija smisao kada se zna da Severni Kipar ima stanovnika kao prosečno naselje Istanbula, te da Turci iz svog budžeta izdvajaju dobar deo novca za svoju braću sa Kipra.

Dakle, nakon odlaska kolonijalne vlasti Ujedinjenog Kraljevstva sa Kipra, oni su ovde ostavili svoje dve vojne baze koje egzistiraju i do danas i važne su strateške pozicije ove države, zbog blizine Bliskog istoka. Površina ovih baza je 154 km² ili nešto manje od 2% ostrva. Na ovoj teritoriji živi oko 15.000 ljudi: oko 8.000 njih su britanski vojnici i njihove porodice, dok su ostalih 7.000 domaći Grci koji ili rade u ovim bazama ili ovdje imaju svoje posede kojih se nisu hteli odreći.

Baza Dekelija je nešto veća i nalazi se na jugoistočnom delu ostrva i osim grada Dekelije ovde se nalazi i selo Ajos Nikolaos. Ova baza graniči i sa Severnim Kiprom, a delove Republike Kipar odvaja od matičnog dela teritorije, te južnim kipranima, odnosno Grcima i nije baš drago što postoje ove baze, pogotovo ova, Dekelija.

Druga baza je Akrotiri i nalazi se na samom jugu ostrva, tačnije zauzima istoimenio poluostrvo. Ovde se nalazi i najjužnija tačka ostrva, rt Gata. Pored Akrotirija na teritoriji baze nalazi se i gradić Episkopi.

Svi zakoni na ovoj teritoriji su isti kao i u Britaniji, te se ovi delovi ostrva zvanično i tretiraju kao deo Ujedinjenog Kraljevstva.

Bitno je reći i to da su kroz zelenu liniju do danas otvorena 4 punkta kroz koje se može doći iz jednog dela ostrva u drugi. Najvažniji takav punkt se nalazi u Nikoziji, pored Ledra palate.

Vezano za stanovništvo, treba napomenuti da većina podataka (uglavnom brojčanih) važe za celokupno ostrvo.

Prema podacima iz 2005. godine, Kipar ima 780.133 stanovnika. Gustina naseljenosti ostrva iznosi negdje oko 84 st/km2, što Kipar svrstava u zemlje sa srednjom gustinom stanovništva. Kao ni u većini država, stanovništvo nije ravnomerno raspoređeno. Najgušće je naseljen priobalni sektor oko većih gradova, pre svega Limasola i Larnake i prostor centralne nizije Mesaorije pogotovo u neposrednom okruženju glavnog grada Nikozije. Najslabije je naseljen unutrašnji planinski deo. Međutim, ni ovi prostori nisu nešto ekstremno naseljeni, odnosno nenaseljeni, pa tako najveća naseljenost ne prelazi 200 st/km2, a najmanja je negde u granici između 20 i 40 st/km2. Iz činjenice da 18% stanovništva (Turaka) živi na 37% prostora, da se zaključiti da je Severni Kipar ređe naseljen od južnog.

Etnička struktura stanovništva je sledeća: 78% Grci, 18% Turci i 4% ostale etničke grupe. Gotovo svi i Turci i Grci žive na svom delu ostrva, uz slučajne izuzetke. Tako 0,5% Grka živi u Severnom Kipru i to na poluostrvu Karpas. Treba reći da 40% ovog naroda je izbeglica u svojoj državi. Sa druge strane 1.3% Turaka živi u južnom delu i njih je mnogo manje izbeglica.

Što se tiče ostalih, ovde ima mnogo manjinskih naroda, a ovaj podatak od 4% nije do kraja relevantan, jer njihov broj iz godine u godinu raste, a ima i dosta neprijavljenih ljudi, kao i oni koji su ovde na privremenom radu ili nešto dužem (ili kraćem, svejedno) turističkom odmoru. Dve autohtone manjine koje žive ovde duže vreme su Armenci i Maroniti, dok u novije vreme Kipar su naselile i druge etničke grupe, poput Engleza, Nemaca, Rusa, Jevreja, Južnih Slavena (najviše Srba) i dr. Ipak ogromna većina ovih stanovnika živi u Republici Kipar, a izuzetak je jedino jedan broj Maronita i Kurdi koji žive u TRSK.

Religijska struktura se gotovo poklapa sa etničkom. Dakle, Grci su pravoslavci, a Turci sunitski muslimani, uz jedan manji broj ateista u oba naroda. Ostatak su Jermenski pravoslavci, Maronitski hrišćani, rimokatolici, protestanti, jevreji i ostali pravoslavci.

Slična je situacija i sa jezičkom strukturom. Grci govore Grčki, a Turci Turski jezik. Ove manjine prakticiraju u svojim zajednicama svoje jezike, a oko 90% stanovništva govori i Engleski jezik.

Vezano za stepen urbanizacije treba reći da 69% stanovništva živi u gradovima, a ostatak je naravno ruralno stanovništvo.
Spolno-starosna struktura pokazuje sledeće: broj muškaraca i žena je otprilike podjednak, a udeo mladog stanovništva je 22%, zrelog 67%, te starog 11%. Starosno-spolna piramida ima relativno pravilan oblik, međutim smatra se da će u narednih 50 godina ona postepeno gubiti svoju pravilnost, jer će se broj starog i zrelog stanovništva povećavati, dok će se broj mladog smanjivati. Očekivana životna dob na Kipru je 77 godina i nešto meseci. Za žene je ta očekivanost nešto veća nego za muškarce.

Nepismenost na Kipru iznosi oko 2% (0,8% muškarci i 3,1% žene). Na Kipru osnovno obrazovanje traje 6, srednje još toliko, a oba su obavezna. U južnom delu otoka postoji nekoliko univerziteta, dok učenici iz Sevenog Kipra moraju ići u Republiku Tursku ako se žele dalje školovati.

Veći gradovi: Popis gradova na Cipru

Prije početka, treba napomenuti da međunarodne organizacije ne priznaju Tursku Republiku Severni Kipar, pa većina sledećih podataka važi za celi Kipar.

Kipar je u poslednjih 15-tak godina doživio brz ekonomski rast. Osnovni razlozi za to su: relativno bogatstvo privrednim sirovinama potrebnim za razvoj ekonomije (koje je ipak imalo više značaja u prošlosti nego danas), pre svega rudama i šumom, zatim plodno zemljište, povoljan geografski položaj, povoljni klimatski uslovi, te jeftina imigrantska snaga. Mislim da ove faktore za razvoj privrede nije potrebno dodatno objašnjavati. Naravno, postoje i neki negativni činioci po privredu, koji su uglavnom društveno-političkog karaktera. Tu se podrazumeva nedavna istorija ostrva što za posledicu ima podelu ostrva. Vrlo verovatna činjenica je ta da bi Kipar beležio još veći privredni napredak kada ne bi bilo ove podele.

Inače i pre famozne 1974. godine Kipar je imao dosta dobar ekonomski razvoj sa tendencijom daljeg napredovanja. No, turskom invazijom te godine i podelom ostrva, ekonomska situacija se drastično mijenja, a BDP opada za jednu trećinu, a otprilike i trećina ljudi na ostrvu tada biva nezaposlena. Od tada se grčki i turski deo počinju posebno razvijati. Republika Kipar se brzo oporavlja, pre svega zbog pomoći Velike Britanije, a najbolji pokazatelj je i to što se u sledećih 7 godina nezaposlenost smanjila za 90%. Celokupni tercijarni sektor predvođen turizmom, koji je i osnova ekonomskog razvoja ostrva, doživljava puni zamah, posebno u 90-tim godinama, kada se dešava eksplozija u ovoj oblasti, što je nastavljeno i u ovoj deceniji. Pored tercijarnog, takođe su i primarni i sekundarni sektor privrednih delatnosti doživeli brz oporavak (istina sekundarni nešto manje nego što se očekivalo).
Ulazak u EU je još više učvrstio dobro ekonomsko stanje i dao temelje za još mnogo veći ekonomski rast.

Sa druge strane Severni Kipar je bio u težoj poziciji za oporavak, jer su između ostalih sankcija, dobili i onu ekonomsku. Ali, ipak uz veliku pomoć Republike Turske i oni uspevaju da dignu svoju ekonomiju i stave je na jedan solidan nivo, koji jeste istina dosta niži nego kod južnjaka, ali za jednu zemlju u izolaciji je više nego fantastičan. Istina je da Severni Kipar bez Turske, ne bi mogao opstati u bilo kakvom pogledu, a najmanje ekonomskom. Sva ekonomija ovde je zasnovana na turskoj pomoći i ulaganju, a svaku vezu sa svetom TRSK održava upravo preko Turske. Najklasičniji primer toga je izvoz proizvoda, koji se vrši isključivo preko Turske, da o ostalim primerima i ne govorimo.

U BDP-u Kipra primarni sektor učestvuje sa 4,6%, sekundarni sa 19,9%, a razumljivo tercijarni najviše sa 75,5%. Slični su i procenti zaposlenosti stanovništva po sektorima: 4,9% primarni, 24% sekundarni i 71,1% tercijarni.

Primarni sektor ili poljoprivreda zapošljava 5% aktivnog stanovništva i ostvaruje otprilike isti procenat učešća u BDP-u ostrva. Poljoprivreda se veže uglavnom da centralnu oblast plodne Mesaorije. Grane koje dominiraju su ratarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo, te nešto manje stočarstvo. Pod usevima je 8% obradivog zemljišta. U ratarstvu dominira uzgoj krompira (kog i izvoze), te paradajiza, kupusa, pšenice, kukuruza, ječma, pamuka, lana i duvana. Duvan je posebno važan jer u izvozu učestvuje sa 7%. Voćarstvo i vinogradarstvo su takođe vrlo značajni, a u izvozu učestvuju sa 25%. Tu se podrazumjeva uzgoj limuna, agruma, smokvi, lubenica, jabuka, vinove loze i dr. Od vinove loze se dobija poznato kiparsko vino, koje je jako važan izvozni proizvod, i grožđice. Stočarstvo je slabije razvijeno, a veže se uglavnom za planinska područja. Dominira govedarstvo, peradarstvo i svinjogojstvo. Ribarstvo je skoncetrisano u priobalju ostrva i dosta je razvijenije od stočarstva. Za šumarstvo treba reći da je u problemima zbog neplanske seče. Ostrvo je inače prirodno bogat šumom, ali veliki deo tog bogatstva je posečen. Ipak, kiparske vlasti su sprovele niz zakona i reformi u vezi ovog pitanja, pa se očekuje poboljšanje situacije u budućnosti.

Sekundarni sektor uglavnom je predstavljen kroz rudarstvo i industriju.

Rudarstvo danas ima manji značaj nego što je imalo kroz istoriju. Kipar je bio jedno od najvećih nalazišta bakra u poznatom svetu u antičko doba, pa je i dobio ime po bakru. Danas zaliha bakra skoro da i nema, a značajnija rudna bogatstva predstavljaju azbest i hrom.

U industriji najveći broj radnika je zaposlen u prehrambenoj industriji, te nešto malo manje u tekstilnoj. U zadnje vreme je postala značajna i petrohemijska industrija, koja se zasniva na uvozu nafte. U Larnaki se nalazi značajna rafinerija nafte. Nafta je najznačajniji uvozni proizvod, jer je Kipar nema nikako, iako se nalazi na Bliskom istoku. Hemijska industrija se bavi proizvodnjom đubriva koja su vrlo bitna za ovdašnju poljoprivredu. Metalna i mašinska industrija su tek u razvoju i uveliko zavise od uvoza. Da se vratim malo prehrambenoj i tekstilnoj industriji, kao najvažnijim granama ovog sektora. Prehrambena industrija vrši preradu poljoprivrednih proizvoda. Tu su najvažnije razne vrste voća i agruma, zatim već spomenuto vino, pa onda mlečna i mesna industrija, a u Nikoziji se nalazi i velika fabrika duvana. Tekstilna industrija zajedno sa industrijom kože i obuće učestvuje u izvozu sa 35%. Uglavnom se prerađuju sopstvene sirovine, poput pamuka i svile. Ova industija je više razvijena u TRSK, posebno čipkarstvo, koje je ovde izuzetno kvalitetno.

Kipar ubedljivo najviše koristi ima od tercijarnog sektora, a to se pre svega odnosi na turizam, od kog u principu i zavisi celo ostrvo. Kipar ima sve predispozicije za razvoj turizma, što je vrlo dobro i iskorišteno. Kipar ima godišnju turističku posetu nešto manju od 2.5 miliona, a zarada čini oko 3 četvrtine budžeta države. Osnovu turizma čini kupališni turizam, baziran na prelepim i raznolikim obalama i plažama, od strmih do ravnih i postranih, od šljunkovitih do peskovitih. Plaže Pafosa, Limasola, Aje Nape, Morfua i dr. spadaju među najlepše plaže Mediterana, pa možda čak i sveta. U prilog razvoja ovog turizma ide i to što Kipar ima otprilike 340 sunčanih dana godišnje. Osim kupališnog razvijen je i kulturno-istorijski turizam. Na ostrvu se nalazi nekoliko antičkih gradova od kojih su najpoznatija tri: Salamis, Kurion i Amatus. Takođe i u većim gradovima postoje mnoge stare građevine interesantne za turiste, poput Kolosi dvorca u Limasolu, tvrđave Pafos, Selimije džamije u Nikoziji itd. Mnogi od ovih objekata su pod zaštitom UNESKO-a, uključujući tu i 9 pravoslavnih manastira i crkvi. U unutrašnjosti Kipra postoje brojna, kako grčka tako i turska sela, u kojima se život odvija na prilično tradicionalan način, pa je Kipar pogodan i za seoski turizam. Takođe, postoji i mogućnost i razvitka planinskog, zimskog i skijališnog turizma na Trodosu, ali taj oblik turizma je daleko iza ovih ostalih.

Vezano za putni saobraćaj, možemo reći da Kipar ima oko 13.000 km puteva od čega je oko 7 000 km asfaltirano. Treba napomenuti da je ovaj saobraćaj mnogo razvijeniji na južnom nego na severnom delu ostrva. Na Kipru ne postoji železnički saobraćaj. Vadušni saobraćaj je dosta razvijen. Glavni aerodrom se nalazi u Larnaki, a veoma značajan, pogotovo za dolazak turista, je i aerodrom u Pafosu. Severni Kipar ima aerodrom Erkan nedaleko od Nikozije, ali zbog međunarodne izolacije, odavde se može leteti samo za Tursku i Azerbejdžan. Istina, u zadnje vreme sankcije popuštaju, pa se ponekad avioni sa ovog aerodroma zapute i u neke zapadne zemlje, na primer Veliku Britaniju. Na Kipru postoji još nekoliko manjih aerodroma i helidroma, koji ne služe za međunarodni saobraćaj. Pomorski saobraćaj je vrlo razvijen. Glavne luke Limasol i Larnaka su vrlo prometne. Severni Kipar ima dve luke: Famagusta i Kirenija, ali brodovi ovamo dolaze samo iz Turske zbog već opisanih razloga.

Pretpostavka je da je situacija nakon ulaska u EU povoljnija. Ovako, ukupna vrednost izvoza R. Kipar je 1,3 milijarde $, a TRSK 63 miliona $. Ali vrednosti uvoza su sledeće: za R. Kipar 3,9 milijardi, a za TRSK 301 milion. Ovde se vidi da i jedan i drugi deo ostrva imaju trgovinski deficit. Ali, oni ovaj neostatak i više nego kompenziraju velikom zaradom od turizma, a S. Kipar i novčanom pomoći od Turske. Glavni trgovinski partneri Kipra su: V. Britanija, Grčka, Italija, SAD, Rusija, Nemačka, Turska, Sirija, Liban itd. Podaci se odnose na oba dela ostrva.




#Article 114: Julije Cezar (2003 words)


Gaj Julije Cezar (lat. Gaius Iulius Caesar; Rim, 13. jula 100. pne. — Rim, 15. marta 44. pne.), rimski vojskovođa, političar i pisac. Najslavniji rimski vojskovođa, Cezar je brojnim vojnim pobjedama znatno proširio uticaj i vlast Rimske imperije. Pobedivši Pompeja Velikoga u građanskom ratu od 46. pne. zavladao je kao diktator. Njegova diktatura označava kraj vrhovne vladavine senata u Rimu i početak carstva. Iako je ubijen u Senatu, 27. pne. označen je kao datum kada je Rimska Republika postala Rimsko Carstvo.

Cezar je poticao iz ugledne patricijske porodice, Julijevci. U doba cara Oktavijana, koji je naslijedio Cezara i postao prvi rimski car, u epu Eneida [Publije Vergilije Maron] veliča Julijevce povezujući ih sa legendarnim trojanskim junakom Enejom.

Kao mladić Cezar je imao vrhunsko obrazovanje pa je naučio i nekoliko stranih jezika npr. hebrejski jezik i galski jezik. Bio je nećak političara Gaja Marija. Gaj Marije je od 88. pne. započeo građanski rat sa Lucijem Kornelijem Sulom. Marije je umro 86. pne.. Cezar se 84. pne. oženio sa Kornelijom, takođe plemkinjom. Kada je Sula 82. pne. postao apsolutni diktator naredio je Cezaru da se razvede. Ovaj je to odbio i otišao iz Rima. Cezarovi prijatelji su ga savjetovali da se ne vraća zbog rizika proskripcije. Jedino činjenica da je imao veze na visokim položajima spasila ga je od gotovo sigurne smrti. Cezar je prijavio u Rimsku vojsku i otišao u Malu Aziju. Iako mu je Sula formalno oprostio i pomilovao ga Cezar se nije vraćao u Rim do Suline smrti, 78. pne..

Po povratku u Rim Cezar počinje raditi kao advokat. Na toj funkciji istaknuo se kao žestok kritičar i protivnik korupcije kod političara. Cezar je putovao na otok Rhodos kako bi usavršio retoriku kod slavnog govornika Apolonija Moloa. Na putu su ga zarobili gusari. Kada su namjeravali zatražiti otkupninu od 20 talenata, Cezar im se nasmijao i rekao da očito ne znaju koga su oteli. Na njegov nagovor ovi su zatražili i dobili 50 talenata za Cezarovo puštanje. Čim je pušten Cezar je organizirao poteru na moru, zarobio gusare koji su ga oteli i osudio ih na smrt.

Iste godine Cezar je zajedno sa Markom Licinijem Krasom optužen pred senatom za kletvu koju je pokrenuo rimski političar Lucije Sergije Katalina. Petorica Katalinih bliskih suradnika i prijatelja osudjeni su na smrt bez suđenja. Iako je konzul Marko Tulije Ciceron zatražio smrtnu kaznu za obojicu, Cezar i Kras su oslobođeni.

Cezar je 62. pne. izabran za pretora. Iste se godine razveo od svoje druge žene, Pompeje. 61. pne. Cezar odlazi kao propretor u Španiju gde je vojnim osvajanjima stekao znatno bogatstvo. 60. pne. vraća se u Rim i podmiruje sve svoje dugove. 59. pne. godine Cezar je zajedno sa Pompejom i Krasom sklopio prvi trijumvirat. 

Cilj ovog sporazuma je bio preuzimanje vlasti u Rimskoj republici iz ruku senata. Pompej je bio najčuveniji rimski general, a Kras vjerojatno najbogatiji Rimljanin. Cezar je imao brojne političke veze, pa je ova podjela vlasti bila korisna za sve. Da bi zapečatili savez Pompej je oženio Juliju, Cezarovu jedinu kćerku. Iako je ovo bio bez sumnje politički brak, ljubav između Julije i Pompeja je bila obostrana.

Trijumviri su podelili vlast na način da je Cezar dobio za upravu Galiju. 58. pne. Cezar je započeo Galski rat, koji je trajao do 51. pne. Rezultat rata je bila potpuna pobeda Rimljana i pokoravanje srednje Evrope. 55. pne. Pompej i Kras su izabrani ponovo za konzule, a Cezar za prokonzula na rok od još pet godina. 54. pne. Cezarova kćer Julija je umrla tokom porođaja. Kras je poginuo u ratu sa Partima u bitci kod Carrhae, 53. pne.. Nakon Krasove smrti Pompej i Cezar se počinju međusobno udaljavati u stajalištima, što konačno dovodi i do građanskog rata između njih.

Dok je Cezar još uvijek bio u Galiji, Pompej je u Rimu zadobio većinu u senatu. Kada je Cezaru istekao petogodišnji rok prokonzula, 50. pne., pozvan je u Rim od senata. Senat mu je naredio da se pojavi sam u Rimu, a da prije toga raspusti svoju vojsku. Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul, ili ukoliko nema zaleđe koje mu donosi zapovjedništvo nad legijama. Cezar je odbio naredbu senata i 10. februara 49. pne. prešao sa vojskom rijeku Rubikon. Rubikon je bila granica sa Italijom i to je označilo početak građanskog rata. Tradicija tvrdi da je kod prelaska Rubikona Cezar rekao: Alea iacta est! ( Kocka je bačena ).

Mnogi senatori su pobjegli iz Rima jer nisu znali da Cezar ima svega jednu legiju sa sobom. Pompej je imao mnogo veću vojsku i Cezar mu je nudio pregovore i mogućnost da obnove savezništvo. Pompej je odbio. Prekretnicu u građanskom ratu donosi bitka kod Farsala, 48. pne.. Cezar je tu pobedio dvostruko veću vojsku od Pompeja. Pompej je pobegao u Egipat, a Cezar krenuo u potjeru za njim.

U Egiptu Cezar je pobijedio Ptolemeja XIII. u bitci kod Nila i prepustio upravu Egipta Kleopatri VII.. Zatim je pobedio i pontskog kralja Farnaka II. u bitci kod Zele, 47. pne.. Nakon te bitke poslao je senatu čuvenu poruku: Veni, vidi, vici! ( Dođoh, vidjeh, pobijedih ), misleći na brzinu kojom je pobijedio neprijatelja. U međuvremenu Pompej je ubijen u Egiptu. Cezar je pobedio protivnike i u bitci kod Thapsusa, 46. pne. i Gnej Pompeja, sina Pompeja Velikog, u bitci kod Munde, 45. pne.

Godine 46. pne. Cezar je po treći put postao konzul zajedno sa Markom Emilijem Lepidom, a 45. pne. postaje jedini konzul. Nakon ovoga Cezar postaje apsolutni diktator i sva vlast u Rimskom imperiju je u njegovim rukama. 44. pne. Cezar postaje konzul po peti put, ovaj put zajedno sa Markom Antonijem.

Zapravo, nakon pobjede nad Pompejem i senatom Cezar je postao glava rimske države i taj je položaj zadržao sve do svoje smrti 15. ožujka 44. st. e. Nije smatrao da svoj položaj treba da ojača služeći se Marijevim i Sulinim metodama, niti je odlučio uništiti sve svoje protivnike. Nikada nije ni pomišljao na to da senatu vrati nekadašnju moć niti da prizna suvjerenu vlast rimskoga puka. Cezar je zadržao stara imena državnih ustanova, a njegova vlast, vrhovna i neuporedivo veća od vlasti drugih magistrata, bila je izražena titulom diktatora, koja mu je prvi put dodjeljena 49. st. e., a posljednji put 44. st. e., kada je bio proglašen za doživotnog diktatora (dictātor in perpetuum). Cezar je imao i druga ovlaštenja, npr. doživotnu tribunsku vlast (tribunicia potestas), što znači da je imao sva prava narodnih tribuna, uključujući i njihov imunitet. Dato mu je i pravo nadzora nad moralom (praefectūra morum), koje je ranije pripadalo cenzorima. Cezar je na osnovi toga mogao bilo kome zaprijetiti isključivanjem iz senata ili iz viteškog staleža. Drugi specijalni zakoni dodijelili su mu pravo da postavlja upravnike provincija i da narodu preporučuje polovicu svih magistrata za položaje u Rimu (ius commendatiōnis), pravo da zaključuje mir i objavljuje rat, pravo da u senatu prvi glasa, trajno pravo vrhovnog zapovjedništva nad vojskom te pravo raspolaganja sredstvima državne blagajne. Tokom Cezarove diktature komicije su poslušno primale sve njegove predloge. Broj članova senata povećao se na 900, budući da su u njega ušli mnogi Cezarovi oficiri i čak bivši oslobođenici. 

Cezarovu unutarnju politiku nakon građanskog rata karakterisala težnja da pridobije različite društvene grupe. Do kraja života uživao je podršku rimskog plebsa, a značajan broj pristaša imao i među stanovništvom italskih gradova. Također je težio privući na svoju stranu vladajuće grupe provincijskoga stanovništva, pa je dodijeljivao prava rimskog građanstva i pojedincima i čitavim gradovima, posebno u galskim provincijama. Istovremeno je vodio politiku izmirenja sa nobilitetom, još uvijek vladajućom grupom u državi: istaknuti aristokrati, bivše Pompejeve pristaše, biraju se na najviše državne položaje, šalju u provincije kao deo upravnog aparata, dobijaju posjede na poklon. 

Međutim, Cezar je otišao previše daleko u narušavanju republikanskog ustava. Na martovske ide (15. ožujka) 44. pne. Cezara je na početku jedne senatske sednice ubila grupa zaverenika među kojima su glavni bili Kasije Longin, Marko Junije Brut i Decim Junije Brut. Prema antičkoj tradiciji, koju nam prenosi rimski pisac Svetonije, Cezar je na samrti Marku Juniju Brutu na grčkom rekao Kai su, teknon? (»I ti, sine?«), premda treba imati u vidu da Brut nije Cezaru bio niti sin niti posinak niti su uopće bili u srodstvu. Latinsku verziju ove izreke (Et tu, Brute?) besmrtnom je učinio William Shakespeare, a danas se ponekad navodi i u obliku Tu quoque, Brute, mi fili (»Zar i ti, sine Brute?«).

Nakon Cezarovog ubojstva, međutim, do automatskog prijelaza vlasti u ruke senata, što su zaverenici očito očekivali, nije uopće došlo. Senatori su se razbježali u panici, a u gradu je zavladala iznimno napeta situacija. Prvih dana nakon Cezarove smrti položaj konzula Marka Antonija i predstavnika starog patricijskog roda Lepida, koji su bili na čelu cezarovaca, nije bio čvrst. U toj pomalo kaotičnoj situaciji održana je sednica senata. Tu je odbačen prijedlog da se Cezar proglasi za tiranina te da se izjavi zahvalnost njegovim ubojicama, a prihvaćen je Ciceronov kompromisni prijedlog da se sva Cezarova akta i naredbe priznaju za važeće, a da njegove ubojice ostanu nekažnjene.

Nakon Cezarovog ubojstva stvoren je drugi trijumvirat između Marka Antonija, Oktavijana i Marka Emilija Lepida. Kada su se trijumviri obračunali sa Cezarovim ubojicama (svi su ili ubijeni ili počinili samoubojstvo) izbio je novi građanski rat između Oktavijana sa jedne i Marka Antonija i Kleopatre VII. sa druge strane. Pobjedom u pomorskoj bici kod Akcija, 31. pne., Oktavijan je ostao samovladar a od 27. pne. i službeno prvi rimski car.

Glavno Cezarovo delo jesu istoriografski Zapisi o galskom ratu (Commentarii de bello Gallĭco, u 7 knjiga), pisani verovatno već tokom njegovih galskih pohoda, ali doterani, dovršeni i objavljeni oko 52. god. st. e. Delo je zapravo izraziti primer memoarske književnosti i opisuje Cezarove pohode u Galiji, Germaniji i Britaniji. Naizgled objektivistički opisujući političke prilike, dramatične ratne događaje i etnografsko-geografske činjenice, Zapisi zapravo imaju političku tendenciju: njima Cezar teži da pokaže, prvo, da su njegove ratne operacije preduzete iz opravdanih razloga i da nisu predstavljale besmislene akte nasilja, kako su mu prebacivali protivnici, i drugo, da rimskoj publici skrene pažnju na svoje ratne uspehe. Težnja da se događaji opisani u Zapisima predstave objektivnim stilom ogleda se i u tome što Cezar o sebi uvek govori u trećem licu. Jezički stil je jasan i proziran, sintaksa jednostavna i kratka ali privlačna (pura et illustris brevĭtas, kaže Ciceron), leksika sasvim u skladu s Cezarovim purističkim stavovima, pa se Zapisi ubrajaju među vrhunska ostvarenja rimske proze. I pored tendencioznosti ovog dela i izvesnih protivrečnosti u njemu, ono predstavlja izvanredan istorijski izvor. Osmu knjigu Zapisa nije napisao Cezar već njegov oficir Aul Hircije (Aulus Hirtius).

Zapisi o građanskom ratu (Commentarii de bello civīli, u 3 knjige) zapravo su nastavak prethodnog dela. I ovaj je spis tendenciozan, i ima za cilj da odbrani Cezara i s njega skine krivicu za izbijanje građanskog rata. Delo je objavljeno posthumno, stilski i uopšte književno zaostaje za prethodnim, te ostavlja utisak nedovršenosti. 

Cezar se bavio i gramatičkim pitanjima te napisao tri, danas izgubljene, knjige O analogiji (De analogia). Ništa nam se nije sačuvalo ni od Cezarovih pesničkih dela, među kojima je bila tragedija Edip i neke druge pesme. Cezar je za sobom ostavio bogatu prepisku, od koje je posthumno priređeno nekoliko zbirki. Neka su pisma bila napisana šifrovano. Ni od te korespondencije ništa nije sačuvano. Nisu nam se očuvali niti njegovi govori, o kojima Ciceron izriče najveće pohvale.

Cezar je osnovao i prve novine, koje antički pisci različito nazivaju: acta diurna, acta publĭca, commentarii diurni itd. Sadržina im je bila zvanična i opšta: vesti o aktivnostima Cezara i njegovog neposrednog okruženja, naredbe, senatske sednice, znamenja od opšte važnosti, razne druge novosti, a takođe i privatna: rođenja, venčanja, smrti itd.

Zbornik Cezarovih spisa (Corpus Caesariānum) sadrži još tri (sačuvane) monografije, pisane po uzoru na Zapise, ali njihov autor nije Cezar. Aleksandrijski rat (Bellum Alexandrīnum) možda je takođe napisao Aul Hircije. Afrčki rat (Bellum Afrĭcum) i Hispanski rat (Bellum Hispaniense) dela su nekih nepoznatih Cezarovih oficira. Obe monografije su daleko slabije od Cezarovih zapisa, ali su interesantne zbog brojnih primera tzv. vojničkog jezika (sermo castrensis).




#Article 115: Milovan Đilas (3553 words)


Milovan Đilas Đido (Podbišće, Mojkovac, Crna Gora 4. jun 1911 — Beograd, 20. april 1995) je bio crnogorski komunista, politički zatvorenik u obe Jugoslavije, učesnik Narodnooslobodilačke borbe, politički teoretičar i pisac. 

Bio je jedan od vođa ustanka u Crnoj Gori. Nakon rata general JNA, ministar FNRJ, šef Agitpropa i predsednik Savezne narodne skupštine. Zbog zagovaranja višestranačja 1950-ih završio je u zatvoru, postavši jedan od najpoznatijih disidenata u svijetu. Milovan Đilas je dva puta politički robijao, za vreme Kraljevine Jugoslavije od 1933. do 1936, a potom za vreme socijalističke Jugoslavije od 1956. do 1966. 

Đilas je tokom života menjao stavove, pa je od tvrdokornog boljševika, komuniste i revolucionara, nakon rata počeo da se izjašnjava kao demokratski socijalista. Takođe je menjao stavove o crnogorskoj samobitnosti — od zastupanja teze da su Crnogorci zasebna nacija, postala od Srba, do tvrdnje Crnogorci čine sastavni deo srpske nacije.

Neki autori Đilasa drže odgovornim za streljanja ideoloških protivnika tokom Drugog svetskog rata u Crnoj Gori. Drugi smatraju da je kampanja protiv Đilasa, koja je vođena četiri decenije, zasnovana na dve laži: da je harao po Crnoj Gori skoro sve vreme rata, i da je izmislio crnogorsku naciju.

Milovan Đilas Đido je rođen 4. 6. 1911. u selu Podbišće kod Mojkovca. Otac mu je bio granični oficir crnogorske vojske, a majka domaćica. Školovao se u Kolašinu i Beranama, gde završava osnovnu školu i gimnaziju. Za vreme pohađanja gimnazije aktivno se bavio pisanjem poezija i pesama. Stekao je veliku slavu kod učenika i nastavnika. Milovan Đilas se za vreme gimnazijskih dana sve više opredeljivao za radnički pokret u zemlji.

Posle svršetka gimnazije, odlazi u Beograd gde počinje da studira filozofiju i pravo na Beogradskom univerzitetu 1932. godine. Tada se povezuje da ilegalnom Skojevskom organizacijom i vrlo brzo postaje član SKOJ-a u septembru 1932. Za vreme svojih studija, aktivno je radio i kao Skojevski poverenik na štampanju, pisanju i rasturanju propagandnog materijala. 

Bio je jedan od organizatora revolucionarnog studentskog pokreta na Beogradskom univerzitetu. Vršio je propagandni rad po Univerzitetu i objašnjavao studentima ciljeve i zadatke radničkog pokreta i ilegalne KPJ. 
Zbog toga je nekoliko puta bezuspešno izbacivan sa studija. Krajem 1932. njegovu aktivnost zapazilo je i članstvo KPJ, pa je Milovan Đilas od aprila 1933. pristupio KPJ.

Iste godine je stekao diplomu Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu.

Za vreme velike provale komunista u Beogradu, policija ga je uhapsila u avgustu 1933. na pijaci. Milovan Đilas je prebačen u Glavnjaču gde su ga ispitivali Dragi Jovanović i Svetozar Vujković. Nije ništa priznao, pa je bio pretučen i ostavljen celu noć da bez odeće leži u svojoj ćeliji. Sutradan mu je počelo suđenje pred Opštinskim sudom grada Beograda koji ga je po Zakonu o zaštiti države osudio na pet godina zatvora.

Islednici su ga nekoliko puta zatvarali u samicu, tražili da otkrije partijsku liniju, ali nisu uspeli. Milovan Đilas je jedne večeri toliko pretučen, da ujutru nije mogao da stoji na nogama. Zato je rešio da započene štrajk glađu. Sva jela koja bi mu se servirala, prosipao bi i vraćao. Krajem 1934. imao je srčanih problema, pa su ga na predlog lekara prebacili u udobniju ćeliju i više nije bio u samicama.

Za vreme svog boravljenja u Sremskoj Mitrovici, Milovan Đilas je uspeo da prevede tri romana Maksima Gorkog i deset njegovih pripovedaka, na dva džaka toalet-papira. jer mu nije bilo dozvoljeno korišćenje papira. Takođe je preveo i Miltonov Izgubljeni raj, za koji je 1989. dobio nagradu “Miloš N. Đurić”.

Punu kaznu nije izdržao. Pomilovan je i iz zatvora je izašao početkom 1936. godine.

Po izlasku iz zatvora stanovao je kod svog prijatelja sa studija na periferiji Beograd. Nastavio je da se bavi komunističkom propagandom.

Za Milovana Đilasa je čuo i generalni sekretar KPJ Tito. On je tada probao na sve načine da se poveže s njim i da iskoristi njegovu sposobnost na jačanju Partije. Tito šalje direktivu da se Milovan Đilas nađe na Partijskom savetovanju u Zagrebu početkom 1938. godine. Na sastanku u Zagrebu, Milovan Đilas je dobio od Tita zadatak da organizuje slanje srpskih dobrovoljaca za Španiju. Iste godine je bio izabran u Centralni komitet KPJ.

U maju 1939. učestvuje na Zemaljskoj konferenciji u Šmartnoj Gori kao delegat iz Srbije. Početkom 1940. Milovan Đilas je primljen u Politbiro CK KPJ. Radio je u uređivanju članka Za čistoću i boljševizaciju Partije, koju je u nastavcima pisao Tito. Pokretao je niz časopisa koji su favorizovali KPJ: Naša Stvarnost, Sodobnost Književni Savremenik, Mlada Kultura itd.

Za vreme pristupanja Trojnom paktu i prvih narodnih nezadovoljstava, Tito šalje Đilasa u Beogradu da izveštava Partiju o narodnim utiscima. U Beograd stiže sa svojom ženom Mitrom Mitrović, sa kojom je zajedno pošao u rat kasnije. U Beogradu mu se pridružio i Rade Končar. 

Đilas se uoči demonstracija sastao sa Dragoljubom Jovanovićem, vođom levih zemljoradnika i rekao mu da će se komunisti bez obzira na demonstracije zalagati za borbu. Nakon završetka demonstracija, poslao je svoju ženu da iznese Titu raport. Po dolasku Tita u Beograd, učestvuje na sastanku Politbiroa u Molerovoj ulici.  Prvih dana posle napada Nemačke na SSSR, učestvuje na sastanku Agitpropa CK za Srbiju.

Đilas je bio upućen u julu 1941. u Crnu Goru radi pripremanja i pokretanja borbe protiv italijanskih okupatora. Na njega se prenose izvanredna ovlašćenja po partijskoj i vojnoj liniji, s pravom smenjivanja lokalnog rukovodstva i s pravom kažnjavanja. Kao član Politbiroa, automatski je izabran i za člana Vrhovnog Štaba NOVJ. U Crnoj Gori zajedno sa kapetanom Arsom Jovanovićem organizuje ustanak koji je bio opštenarodni, veliki delovi Crne Gore su oslobođeni i kod ustanika nije bilo ozbiljnijih podela i sukoba izmedju komunista i nekomunista. 

Prvo naređenje koje je Đilas izdao 9 dana posle izbijanja ustanka u Crnoj Gori zagarantovalo je ličnu slobodu, nepovredivost stana i vlasništva, slobodu vere i veroispovesti, slobodu misli i govora, slobodu organizovanja, sastajanja i razmene mišljenja. Isto naređenje je legalizovalo sve demokratske političke partije, dalo opšte pravo glasa (žene tada prvi put u Crnoj Gori mogu da biraju i budu birane), uvelo obavezno izvođenje optuženih pred sud najdalje 48 časova posle hapšenja i uz obavezno angažovanje advokata.

Zajedno sa Mitrom Bakićem dočekao je prvu englesku vojnu misiju koju je predvodio kapetan Dvejn Hadson u Petrovcu na moru. Zajedno su ga odveli u partizanski Vrhovni Štab u Užicu.

Đilas u novembru 1941. stiže u oslobođeno Užice i preuzima rad u listu Borba, glavnom partijskom glasilu. Povlačio se zajedno sa Vrhovnim štabom prema Zlatiboru, pa dalje u Sandžak. Milovan Đilas se pred kraj 1941. nalazi s Vrhovnim štabom u Sandžaku gde radi na prikupljanju ostalih partizanskih jedinica koje su se povlačile posle pada Užičke republike. U trenucima malaksavanja partizanskog pokreta posle sloma ustanka u Srbiji, Đilas sprovodi mere na održavanju discipline i morala boraca, uključujući i mere streljanja. Posle odstupanja glavnine partizana u Bosnu, Đilas ostaje u Novoj Varoši, na granici Srbije i Crne Gore, odakle se usred zime i u teškim okolnostima povlači s jedinicama pod njegovom komandom i pridružuje Vrhovnom štabu.

Dok je Đilas bio odsutan, u Crnoj Gori je došlo do pojave levih skretanja i pasjih grobalja za ideološke protivnike. U martu 1942. godine Đilas se vraća u Crnu Goru, gde se u međuvremenu rasplamsao partizansko-četnički sukob. Momčilo Cemović smatra da su CK KPJ i Vrhovni štab poslali Đilasa da utvrdi stvarno stanje i smeni odgovorne rukovodioce. Đilas u to vreme piše Centralnom komitetu KPJ kako se „kulački elementi po selima plaše da će komunisti sve komunizirati, da će uskoro kod nas biti sovjeti, da su NOO škola za sovjete, da je objavljen rat londonskoj vladi i da sve to unosi paniku u srednje seljaštvo; da se „tutnjavom o revoluciji zaboravlja na fašizam i borbu protiv njega.

U aprilu 1942. godine, Milovan Đilas je učestvovao u donošenju presude o streljanju četvoro mladih partizana iz porodice Tadića, braće poznatog filozofa Ljubomira Tadića, koji je jedini izbegao streljanje, jer smo ga smatrali premladim da bismo ga ubili. Prema Đilasovoj verziji, oni su streljani jer je Tadija Tadić, politički komesar bataljona, upozorio svog strica Spasoja, koji je bio u četnicima, da ga partizani traže da ga ubiju, što je proglašeno izdajom. Prema verziji Ljube Tadića, njihova krivica je izmišljena, a ubijeni su za odmazdu posle blamaže i neuspeha, nakon što je partizanska potera nastradala od starog komite Spasoja Tadića. Tadić navodi da su oni streljani jer su odbili da lično likvidiraju svog strica.

Hapšenja partizana iz porodice Tadića je izvršeno na prevaru, tako što su pozvani na razgovor o prekomandovanju. Pored braće Tadića, ubijeni su još neki mladići koji su se stavili na njihovu stranu. Neki od streljanih u Gornjem Polju nisu imali više od osamnaest godina. U posleratnoj prepisci sa profesorom Ljubom Tadićem, Đilas je odgovorio kako bi ponovo učinio isto, odnosno ne bi drukčije postupio ni s rođenom braćom.

Aleksa Đilas, sin Milovana Đilasa, smatra da je profesor Tadić bio obmanut policijskim dezinformacijama, koje su plasirane protiv Đilasa nakon rata. Prema njegovim rečima, profesor Tadić i Milovan Đilas su nakon prepiske postali prijatelji.

Radio je na uređivanju partijskog lista Borba koja je obnovljena u Bosanskoj krajini, u selu Drinićima. Radio je i na uređivanju organa CK Proletera, izrađivao je biltene Vrhovnog štaba, radio je na radio-stanici Slobodna Jugoslavija , na rasturanju članka Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlosti narodnooslobodilačke borbe po Crnoj Gori, Hercegovini i Sloveniji.

Za vreme operacije Vajs i Švarc nastupao je zajedno sa Vrhovnim štabom. Bio je prisutan na Martovskim pregovorima pod lažnim imenom Miloš Marković. 

Izgladnio, iznuren, izubijan i pocijepan, Milovan Đilas je u noći nakon neuspješnog proboja Treće udarne divizije preko Sutjeske sanjao Isusa Hrista. Kad se probudio i otvorio oči, nije ga bilo, kad ih zatvori — opet vidi Hrista. Član Politbiroa CK KPJ i Vrhovnog štaba NOVJ, ubijeđeni komunista, Milovan Đilas se pomolio:

Godine 1943. učestvovao je u pripremi odluka Drugog zasedanja AVNOJ-a, održanog 29. i 30. novembra 1943. u Jajcu. Ova jugoslovenska skupština, koju je organizovalo vođstvo partizanskog pokreta, zasnovala je posleratnu Jugoslaviju koja je trebalo da bude demokratska i federativna država. Đilas je bio i delegat na zasedanju.

Đilas je bio najzapaženiji ideolog u jugoslovenskom sukobu sa Kominformom, čiji je inače suosnivač bio i u kome je pre sukoba učestvovao u osudi skretanja italijanskih i francuskih komunista.

Na otvaranju Kominforma u zapadnoj Poljskoj, Milovan Đilas, zajedno sa Edvardom Kardeljom je predstavljao KPJ. Početkom 1948. Đilas dobija poziv iz Moskve da učestvuje u nekim diskusijama oko Albanije. Đilas odlazi iz Beograda za Moskvu vozom preko Rumunije zajedno sa tadašnjim Načelnikom Političke uprave Generalštaba JA Svetozarom Vukmanovićem-Tempom i generalom Kočom Popovićem. Učestvovao je u razgovorima sa Staljinom, Bulganjinom, Vasiljevskim i Antonovom.

Misija Đilasa u Moskvi je trajala do marta 1948., kada se vratio u Beograd. Učestvovao je na svim sednicama Politbiroa prilikom objavljivanja kompromitujućih pisama iz Moskve i radio je na sastavljanju odgovora u ime CK KPJ.

Po objavljivanju Rezolucije Informbiroa u Bukureštu, pozvan je da dođe u Centralni komitet, jer je Radio Prag tada uveliko prenosio Rezoluciju protiv Kompartije Jugoslavije. Na noćnoj sednici u Belom Dvoru je određen da napiše odgovor CK KPJ na optužbe Informbiroa. Za vreme borbe sa Informbiroom, Milovan Đilas je bio stalno sa Partijom, učestvovao je na svim Plenumima i sednicama. Radio je na pisanju članaka u Politici i Borbi.

Šesti kongres KPJ održan u Zagrebu od 2. do 7. novembra 1952. bio je rekapitulacija antistaljinističkog kursa. Ništa nije toliko sveto da ne može biti promenjeno!, piše u tada usvojenom programu SKJ. Prihvaćene su Đilasove ideje o neophodnosti diskusije i borbe mišljenja, o tome da svi članovi Partije treba da imaju pravo da slobodno raspravljaju javno o stavovima drugih članova Partije, čak i ako nose najviše funkcije. U diskusiji se Đilas založio da se ne sme zabranjivati ljudima različitih shvatanja, čak ni reakcionarnih i antimaterijalističkih, da objavljuju svoje radove, i da se treba boriti pre svega političkim i idejnim argumentima, a ne policijskim i sudskim progonima. U međuvremenu se razveo od svoje supruge Mitre Mitrović i oženio po drugi put, sa Štefanijom Đilas.

Početkom 1953. godine je izabran za predsednika Savezne narodne skupštine FNRJ.

Đilas je januara 1953. pokrenuo antidogmatski mesečnik Nova misao, u čijem su redakcijskom kolegijumu bili Dobrica Ćosić, Miroslav Krleža, Skender Kulenović, Oskar Davičo, Mihajlo Lalić... Već juna 1953, na Drugom plenumu CK, održanom u Titovoj rezidenciji na Brionima, novi kurs se dovodi u pitanje, ali Đilas nastavlja. U Borbi od 11. oktobra 1953. do 7. januara 1954. on objavljuje seriju članaka u kojima kritikuje partijsku birokratiju. Članci su izazvali veliko interesovanje, tiraž Borbe skočio je na tri stotine hiljada primeraka, a u redakciju je stiglo oko trideset hiljada pisama podrške.

Bilo je ukupno 17 ovakvih članaka koji su osim u Borbi izlazili i u listu Nova misao. Đilasovi članci su izazvali veliku diskusiju u Savezu komunista Jugoslavije i u najširim masama. Naročito je bio upečatljiv Đilasov članak pod nazivom Anatomija jednog morala, objavljen u poslednjem broju Nove misli. Đilas je njime kritikovao neke posleratne pojave jugoslovenskog komunizma, kao i sam život nekih viših funkcionera. U članku je stao u odbranu glumice Milene Dapčević, žene Peka Dapčevića, izložene izrugivanju žena ostalih partijskih funkcionera.

Tri dana posle poslednjeg članka Milovana Đilasa 7. 1. 1954, Borba je objavila ogradu Izvršnog komiteta CK SKJ, od Đilasovog pisanja. Napomenuto je da su Đilasovi članci izazvali zabunu u redovima članova Saveza, da su članci direktno protivni odlukama VI kongresa SKJ i da su ništavni za čitav politički sistem.

Đilas je izjavio Izvršnom komitetu da će obusatviti dalje objavljivanje članaka. Međutim, za to je bilo kasno, jer je već bio sazvan Treći (vanredni) plenum CK SKJ da raspravi slučaj Milovana Đilasa.

U Beogradu je 16. i 17. 1. 1954. održan Treći vanredni plenum CK SKJ posvećen Milovanu Đilasu, a jedna tačka dnevnog reda je nosila naziv Slučaj Milovana Đilasa i pitanje sprovođenja odluka VI kongresa SKJ. Đilas je o plenumu obavešten na dan zasedanja — došao je pešice sa suprugom Šteficom i Dedijerom, a u konferencijskoj sali niko mu nije pokazao mesto. 

Plenum je otvorio Tito kritikujući Đilasova pisanja, optuživši ga za revizionizam, da je napao Savez komunista, da je pokušao da izazove anarhiju. Protiv Đilasa na Plenumu govorilo je čak 39 članova CK, a branio ga je jedino Vladimir Dedijer. Dedijer je i sam iskritikovan, jer je kao urednik Borbe radio na uređivanju Đilasovih članaka. Đilas se prvog dana branio, a drugog dana se ponašao pokajnički. Kasnije je pisao da je to bio čist staljinistički proces. 

Plenum je doneo odluku da su shvatanja Milovana Đilasa u osnovi protivna političkoj liniji usvojenoj na VI kongresu SKJ, pa je tako Đilas izazvao zabunu i konfuziju u celoj Partiji, izolovano delovao protiv Partije i time pokušao da razbije idejno jedinstvo celog Saveza komunista. Zato je Plenum isključio Milovana Đilasa iz CK SKJ, udaljio sa svih funkcija u Partiji i kaznio poslednjom opomenom. Sve to je pomno pratila zapadna kapitalistička propaganda.

Decembra 1954. Đilas daje intervju dopisniku Njujork Tajmsa u kome je kritikovao političko stanje u Jugoslaviji i istakao potrebu postojanja opozicione partije kao činioca demokratije. Zbog toga se pokreće tajni sudski postupak u Beogradu, gde je izveden i Vladimir Dedijer. Đilas je osuđen na kaznu zatvora od osamnaest meseci, uslovno na tri godine.

Milovan Đilas više nije obavljao ni jednu funkciju i bavio se jedino pisanjem. U vreme Mađarske revolucije, on u intervju od 24. oktobra 1956. kritikuje jugoslovenski stav neutralnosti kao faktičku podršku sovjetskoj vojnoj intervenciji kojom je ugušena revolucija u Mađarskoj. Ponovo je uhapšen 19. novembra 1956. i već 12. decembra, po članu 118, stav 1, Krivičnog zakona o neprijateljskoj propagandi osuđen na tri godine strogog zatvora, zbog antijugoslovenske delatnosti. 

Kaznu je izdržavao u Sremskoj Mitrovici. Dok je bio u Kazneno-popravnom domu u Sremskoj Mitrovici kao kažnjenik broj 6880, objavljena je u SAD njegova knjiga Nova klasa. Uprava kaznionice se uzrujala, jer je u stranoj štampi bilo objavljeno da je knjigu proturio iz zatvora. U Sovjetskom Savezu i zemljama Istočne Evrope Đilas je dobijao nazive kralj antikomunizma, potpaljivač Hladnog rata, i marioneta u rukama američkih imperijalista.

Na novo suđenje su ga odvezli rano ujutro 4. oktobra 1957. u Okružni sud u Sremskoj Mitrovici, gde je 5. oktobra osuđen na sedam godina zatvora — u zbiru s ranijom kaznom, na devet godina. 

Na Sedmom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, održanom od 22. do 26. aprila 1958. u Ljubljani, Tito Đilasa naziva luđakom, izdajnikom, renegatom, čovekom koji pljuje na dostignuća revolucije. Leta 1958. godine ukinut mu je ćelijski režim i u njegovo prizemlje dovedeno je oko trideset zatvorenika. Istovremeno, za Novu klasu dobio je francusku nagradu Prix de la Liberte za 1958. godinu. Za vreme robije napisao je roman „Knjiga o Njegošu“ u Sremskoj Mitrovici od 1957. do 1959. godine.

Krajem zime 1960. dobio je napad slepog creva i odvezli su ga u bolnicu. Posle toga, došao je Slobodan Penezić Krcun, predsednik Vlade NR Srbije. Podneo mu je da potpiše već otkucanu molbu, koja je sadržala i obećanje da Đilas neće ubuduće štampati Novu klasu. Nekoliko dana posle Krcunovog dolaska, 20. januara 1961. godine, oslobođen je uslovno. Već krajem februara Njujork tajms je najavio novu Đilasovu knjigu Razgovori sa Staljinom. Nakon toga, Penezić ga je upozorio: 

Đilas je 14. maja 1961. godine osuđen na pet godina zatvora zbog odavanja državne tajne iz perioda kada je bio na funkciji, iznete u knjizi Razgovori sa Staljinom. Tajna se odnosila na pregovore s Rusima o ujedinjenju Jugoslavije s Albanijom. Član 320. Krivičnog zakonika po kome je Đilasu suđeno za odavanje službenih tajni uveden je inače 17. marta, dve nedelje pre Đilasovog hapšenja i u svetskoj javnosti podrugljivo je nazivan Lex Djilas. Ova kazna mu je sabrana s prethodnim kaznama, tako da je konačna osuda bila: kazna zatvora od trinaest godina.

Amnestiran je 1966. Za to vreme u zatvoru je završio svoje delo Razgovor sa Staljinom i Istoriju Crne Gore, opširniju knjigu o Petru Petroviću Njegošu i dr. Iz zatvora je izašao 31. 12. 1966. 

U martu 1967. godine poslao je privatno pismo Titu u kojem ga ubeđuje da su zemlji neophodne demokratske reforme:

Đilas je imao petogodišnju zabranu da daje bilo kakve izjave ili bilo šta objavljuje, ali se toga nije pridržavao. On je javno podržao demokratske reforme i Praško proleće u Čehoslovačkoj, koje su ugušile države članice Varšavskog ugovora, kada su vojno okupirale Čehoslovačku u avgustu 1968. Podržao je studentske proteste u zemlji 1968.

Iste godine napušta zemlju. Od 4. do 13. oktobra 1968. boravi u Velikoj Britaniji — objavljuje dva članka u Tajmsu i daje TV intervju o sovjetskom imperijalizmu kao opasnosti za Jugoslaviju, drži predavanja, uključujući i jedno na Univerzitetu Oksford. Zatim putuje u SAD, gde je od 16. oktobra do 20. novembra gostujući profesor na Univerzitetu Prinston. Američki Freedom house 10. novembra 1969. dodeljuje mu Nagradu slobode. Po povratku u zemlju, Đilasu je oduzet pasoš 3. marta 1970, a zahtevi da mu se ponovo izda biće nekoliko puta odbijeni — dobio ga je tek 19. januara 1987.

Zajedno s Andrejom Saharovim, Aleksandrom Solženjicinom, Eženom Joneskom, Josifom Brodskim, Đilas je 1974. bio jedan od pokretača časopisa Kontinent, posvećenog književnim, socijalnim, političkim i religijskim temama zemalja Istočne Evrope, koji je izlazio u Zapadnoj Evropi na engleskom, nemačkom, francuskom, ruskom, i još nekim evropskim jezicima.

U starosti je oslepio na jedno oko. Pred kraj života bio je veoma blizak se Matijom Bećkovićem.

Iznenada je umro u svome stanu 20. 4. 1995. u Beogradu. Sahranjen je u porodičnoj grobnici u svome selu Podbišće.

Milovan Đilas iz braka sa prvom suprugom Mitrom imao je ćerku Vukicu (1948—2001), dok je u braku sa drugom suprugom Štefanijom dobio sina Aleksu Đilasa (* 1953).

Đilas je ubrzo nakon rata prestao da se bavi politikom i posvetio se isključivo pisanju knjiga. Najznačajnije su:

Đilasova knjiga Nova klasa je od strane Njujork Tajmsa uvršćena u 100 najznačajnijih knjiga u 20. veku, a tiraž je iznosio 3 miliona primeraka. Đilasove knjige su bile dugo zabranjivane u Jugoslaviji, a anatema je skinuta početkom devedesetih.

Od 1954. do 1988. Đilas nije mogao da objavi u Jugoslaviji nijedan svoj tekst, pa čak ni prevod engleskog speva iz 17. veka Izgubljeni raj Džona Miltona. Rešenjem Saveznog sekretara za unutrašnje poslove od 3. oktobra 1969. zabranjeno je unošenje i rasturanje u zemlji Đilasovog Nesavršenog društva, štampanog u SAD maja 1969, a 29. juna 1981. bilo je zabranjeno unošenje i rasturanje u Jugoslaviji Đilasove memoarske knjige o Titu.

Đilas je 1. maja 1945. u Borbi objavio tekst O crnogorskom nacionalnom pitanju kojim je definisao komunističko shvatanje crnogorske samobitnosti. U članku Đilas zaključuje da su Crnogorci porijeklom Srbi, ali da su vremenom izrasli u posebnu naciju, odnosno da su postali posebni, drukčiji 'Srbi' od svih Srba, — Crnogorci. Evo bitnijih stavova Đilasa iz tog članka:

U vreme svog disidenstva i boravka u inostranstvu, Đilas je svoje stavove znatno revidirao. On je u intervjuu pariskom „Le Monde” 30. decembra 1971. godine, u kojemu govori o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, pored ostalog, rekao: „Crnogorci čine sastavni deo srpske nacije“. Dalje Đilas kaže da je Crna Gora, u toku drugog svjetskog rata i po njegovom završetku, „kažnjena statusom posebne republike i izmišljanjem posebne crnogorske nacije“.

Velikosrpski autori od 1990-ih optužuju Milovana Đilasa da je svojim člankom iz 1945. izmislio crnogorsku naciju.

Milovan Đilas je za vreme zatvora lišen ordena narodnog heroja, koga je dobio krajem 1953. godine, a Vojni sud mu je oduzeo čin general-pukovnika JNA u rezervi, a Sud časti sva odlikovanja koje je stekao u borbama tokom rata.

Ni nakon sloma komunizma nije usledila politička rehabilitacija Milovana Đilasa:

Na zgradi u Palmotićevoj ulici broj 8, u kojoj je Đilas živeo, je u septembru 2011. godine postavljena spomen-ploča.

O Milovanu Đilasu

Dela Milovana Đilasa




#Article 116: Osijek (1591 words)


Osijek je grad u Hrvatskoj u Osječko-baranjskoj županiji. Prema prvim rezultatima popisa iz 2011. u gradu je živilo 108.048 stanovnika, a u samom naselju je živilo 84.104 stanovnika. Osijek je smješten u podunavskoj ravnici na desnoj obali rijeke Drave 22 km od ušća u Dunav i kao najveći grad u istočnom dijelu Hrvatske predstavlja industrijsko, upravno, sudsko i financijsko sjedište Slavonije. 

U gradu Osijeku živi 83.496 stanovnika. Zajedno sa prigradskim naseljima:
Tvrđavica, Višnjevac, Podravlje, Josipovac, Sarvaš, Tenja, Briješće, Brijest, Klisa i Nemetin ima 108.048 stanovnika (2011.).

Osijek se sastoji iz starog grada -- Tvrđe, izgrađenu početkom 18. stoljeća u baroknom stilu, -- zatim Gornjeg, Donjeg i Novog grada sa klasicizmom, historicizmom i secesijom, te Retfale i Višnjevca. Za svoju veličinu grad Osjek ima mnogo zelenila: 17 parkova u ukupnoj površini od 394.000 m².

Osijek ima jedanaest katoličkih župa, dvije pravoslavne parohije, jednu evangelističku župu, Evanđeoski teološki fakultet, Židovsku općinu, samostan franjevaca i kapucina te rezidenciju Družbe Isusove.

Zemljopisni položaj grada:

 
Prosječna temperatura je 11 °C:

Zrak je prilično vlažan, dok kroz jeseni i zime ima dosta magle.

Bikara, Brijest, Briješće, Josipovac, Klisa, Nemetin, Osijek, Podravlje, Sarvaš, Sjenjak, Tenja, Tvrđavica, Višnjevac .

Naselje i lokalitet na prostoru Osijeka postojalo je od 4. st. prije nove ere i ranije pod ilirsko-keltskim imenom Mursa, a potom se nastavlja pod Rimljanima. Na temelju navoda grčkog historičara Zosima pretpostavlja se postojanje građevine amfiteatra izvan jugozapadnog segmenta obrambenih zidina rimske Murse. Također ing. Franjetić spominje jednu depresiju koja se može odčitati na karti iz 18. st. blizu spomenutog ugla Castruma, koja po svoj verojatnosti predstavlja indicirani ostatak građevine rimskog amfiteatra. Ne zna se točno kada su Slaveni osnovali svoje prvo naselje, no arheološki izvori govore da je slavensko naselje postojalo već u 8. st.

Osijek je 1996. proslavio 800-tu obljetnicu postojanja mada je kao trgovačko i prometno središte postojao mnogo ranije. Godina 1196 je godina otkada se raspolaže sa prvim pisanim pisanim dokumentom vezanim za grad. Isprava iz tog doba pokazuje da je to doba postojala pravna država je upućuje na sistem zaštite privatnog prava i materijalnih dobara. U dokumentu kralj Emerik, (1196 - 125?), potvrđuje cistercitskom cikadorskom samostanu pravo ubiranja pristojbi od carina i trgovine te skelarine preko rijeke pošto je Osijek bio poznat prijelaz preko rijeke Drave. 

Ime Osijek su Slaveni dali naselju zbog ponešto povišenog mjesta od okolih voda, mjesto gdje je oseka , te je suho i pogodno za izgradnju nastambi. U jednom dokumentu se ime spominje kao Ösek, kao i Oesek, da bi pod uticajem mađarskog jezika i njegove prilagodbe bio zapisan kao Eszek ili Ezeek. Kasnije su varijante, Essegg (njemačka) ili Essec ( latinska) samo jezične prilagodbe izvornom slavenskom.

Osvajači Osmanlijskog Carstva u grad su stigli 14.8. 1526. kad je Osijek predan bez borbe, no kažu da ga je Ibrahim-paša do temelja razorio. Kasnije ga Sulejman Veličanstveni potpuno obnavlja te gradi čuveni pontonski most preko Drave i obližnjih močvara do mjesta Darda u ukupnoj dužini od 8 km. Osijek kasnije opet postaje čuven po obrtu, trgovini i velikim sajmovima.

Grad je ostao pod Turcima više od 150 godina i biva zauzet od Austriahanaca 29.9. 1687. da bi uskoro, od 1690. pod turskom opsadom, bio potpuno porušen, no ovoga puta ne i osvojen.

Od 1687. Osijek i Slavonija nalazili su se u okviru Austrijskog Carstva. Zbog strateškog položaja grada, nove su vlasti na obali Drave izgradile vojno utvrđenje, koje čini današnju Tvrđu, (1712 - 1721). Unutar bedema nastao je grad građanskih kuća u baroknom stilu. Stanovništvo, prvenstveno germanofono, se zbog vojnih razloga naseljavalo zapadno i istočno te su tako nastale nove četvrti. Na zapadu, uzvodno uz Dravu Gornji grad te nizvodno od Tvrđe Donji grad. Germansko stanovništvo je do 20. stoljeća konstantno činilo polovinu pa i preko polovine ukupnog broja stanovnika grada. Prema popisu stanovništva iz 1702. godine od 259 zabilježenih prezimena 101 je njemačko, dva stoljeća kasnije, 1905, od ukupno 24.180 stanovnika 12.436 je Nijemaca. Stoga ne iznenađuje da je njemački jezik cijelo to vrijeme dominirao nad svim drugim jezicima u gradu.

Privredni i kulturni razvoj Osijeka doveo je do ujedinjenja triju gradskih općina u jednu 2. prosinca 1786. godine, koja je ubrzo postala grad, u kome su se nalazili brojni obrtnici, trgovci, knjižnice, kazališta, a već 1729. godine otvorena je latinska gimnazija. U 1735. godini osnovana je tiskara, a započeli su i viši studiji filozofije i teologije. Dana 28. kolovoza 1809. godine Osijek je svečano proglašen slobodnim i kraljevskim gradom u Austrijskom Carstvu, a time počinje novo doba grada Osijeka.

Sredina 19. stoljeća je doba bržeg razvoj Osijeka, osobito Gornjeg grada. U Donjem je gradu 1874. godine sagrađena jedna od najvećih i najljepših bolnica u ovom dijelu Evrope. Godine 1846. podignuta je velika županijska palača, a kasnije, 1866, nasuprot županijske palače i zgrada današnjeg Hrvatskog narodnog kazališta. Pod kraj 19. stoljeća otvoraju se srednje škole - obrtna, realna, učiteljska i trgovačka. Na potezu od Tvrđe do Gornjeg grada kasnije se grade vile i druge građevine u secesijskom stilu.

Krajem 1918. i raspadom Austro-Ugarske, Osijek i Slavonija ulazi u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja 1929. mijenja ime u Kraljevina Jugoslavija. U aprilu 1941, s početkom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, Jugoslavija se raspada te Osijek ulazi u sastav NDH. Od 1941. do 1945. dio Baranje između Drave i Dunava pripaja se Mađarskoj te je Osijek pogranični grad. Nakon sloma fašizma, u aprilu 1945, svi dijelovi današnje Hrvatske i Osijek ulaze u sastav Federativne Narodne Republike Jugoslavije (kasnije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije). U Osijeku se osniva više fakulteta i viših škola, a 1975. i sveučilište, koje danas nosi naziv Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera.

Tokom rata u Hrvatskoj, posebno nakon pada Vukovara krajem 1991, srpske paravojne snage i Jugoslavenska narodna armija (JNA) prodiru nadomak grada. Pod njihovim topništvom Osijek trpi znatna razaranja, ali se uspijeva održati. 9.7. 1991. započeto je granatiranje Osijeka, koji se našao opkoljen sa tri strane. Prva topovska granata razorila je stan na sedmom katu stambene zgrade u naselju Sjenjak. 1.8. od strane JNA i srpskih paravojnih četa okupirani su Dalj, Erdut i Aljmaš, okolna mjesta Osijeka. Grad prima mnogobrojno prognano stanovništvo. Procjenjuje se da je na Osijek ispaljeno 50 tisuća granata i bombi. Od 2.5. 1991. do 26.7. 1994., u tom gradu primljene su u bolnice 5.222 ranjene osobe, od kojih je 954 poginulo. Preko 8,000 stambenih zgrada je uništeno ili oštećeno.

GRAD OSIJEK 

Sjedište: 31000 Osijek, Kuhačeva ulica 9 
Tel: (031) 228-228 
Telefax: (031) 207-140
 
  www.osijek-online.com/ezc/sbnl
Udruga građana Nezavisni Slavonije i Baranje Osijek, Ružina 108, telefon 091 7611769, govorni automat 060 220022, e.mail: nezavisni@net.hr

Kazališta

Knjižnice

Povijest visokog školstva

Povijest visokoga školstva na ovim prostorima započinje prije gotovo tri stoljeća - 1707. godine, kada je u Osijeku osnovana prva visokoškolska ustanova, i to bogoslovna visoka škola, koja je započela svoj redoviti rad školske 1707./1708. godine kao Studium Philosophicum Essekini, trogodišnji visokoškolski studij odnosno učilište filozofije.
Inicijativa za osnivanje Sveučilišta u Osijeku pokrenuta je 1975. godine, te valja istaknuti da je 26. ožujka 1975. godine Hrvatski sabor donio Odluku o davanju suglasnosti za osnivanje Sveučilišta u Osijeku, a dva mjeseca kasnije, 31. svibnja 1975. godine potpisan je Sporazum o osnivanju Sveučilišta u Osijeku, čiji potpisnici su bili: Ekonomski fakultet, Poljoprivredno-prehrambeno-tehnološki fakultet, Poljoprivredni institut, Fakultet strojarstva i brodogradnje iz Zagreba za Studij strojarstva u Slavonskom Brodu, Pedagoška akademija u Osijeku, Muzička akademija u Zagrebu za Odjel glazbe u Osijeku, Gradska knjižnica i Povijesni arhiv u Osijeku. 
Stoga 31. svibnja obilježavamo kao dan osnivanja Sveučilišta. 

U ovom sažetom prikazu valja istaknuti još nekoliko značajnih godina u povijesti Sveučilišta: 1975. godine osnovan je Pravni fakultet u Osijeku; 1976. godine Prehrambeno-tehnološki fakultet, a 1977. Pedagoški fakultet; 1979. godine i osnovan je Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu kao i Studij medicine u Osijeku, koji je 1998. prerastao u Medicinski fakultet u Osijeku. 

Godine 1982. osnovan je Fakultet građevinskih znanosti, 1990. Studij elektrotehnike prerastao je u Elektrotehnički fakultet, a iste 1990. godine Sveučilišna skupština na inicijativu rektora Stanislava Marijanovića donosi Odluku o unošenju imena Josipa Jurja Strossmayera u naziv Sveučilišta i tako najmlađe hrvatsko sveučilište nosi ime iznimno važne osobe za hrvatsku i evropsku kulturu.

Ratne godine

Akademsku 1991./1992. godinu, Sveučilište je započelo u ratnim uvjetima. 
Također valja napomenuti da je Sveučilište u Osijeku jedino hrvatsko sveučilište koje je teško stradalo u ratu, te da su poginula 24 studenta i 5 sveučilišnih nastavnika. 
Uz velike materijalne štete koje su pretrpjeli osječki fakulteti i ustanove, a koje su procijenjene na 30 milijuna DEM, treba posebno istaknuti da su Poljoprivredni i Prehrambeno-tehnološki fakultet ostali bez svojih fakultetskih zgrada na Tenjskoj cesti. 
Prehrambeno-tehnološki fakultet smješten je u Tvrđi na lokaciji Kuhačeva 18, a Poljoprivredni fakultet još uvijek nema svoje fakultetske zgrade i privremeno je smješten u Tvrđi u zgradi rektorata. 

U povijesnom prikazu Sveučilišta valja istaknuti da je 1995. godine osnovan Studentski centar u Slavonskom Brodu, a 1998. godine osnovana je, nakon 19 godina postojanja dislociranog Studija medicine u Osijeku, samostalna ustanova Medicinski fakultet u Osijeku. 

Uredbom Vlade Republike Hrvatske 1998. godine osnovana je Visoka učiteljska škola u Osijeku, a iste godine izdvojeni su stručni studiji iz fakulteta i ustrojeni su na Veleučilištu u Požegi. 
Godine 1999. osnovan je Odjel za matematiku kao podružnica Sveučilišta, a iste godine osnovan je dislocirani Učiteljski studij u Slavonskom Brodu i otvoren Studentski dom u Slavonskom Brodu. 

Na temelju dopusnice Ministra znanosti i tehnologije u akademskoj 2001./2002. godini stručni studiji iz ekonomije, prava, elektrotehnike, građevinarstva, poljoprivrede i strojarstva izvode se na osječkim fakultetima, dislocirani stručni studij ekonomije izvodi se u Varaždinu, te dislocirani studij elektrotehnike u Požegi i dopunski dislocirani studij knjižničarstva u Zadru.

 kandidat je za popis svjetske baštine UNESCO-a od 1999.g.

Više o današnjem Osijeku možete doznati na portalima:




#Article 117: Vinkovci (1271 words)


Vinkovci su grad u istočnoj Hrvatskoj koji pripada Vukovarsko-srijemskoj županiji.

Grad Vinkovci nalazi se na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske, između Dunava i Save, smješten uz rijeku Bosut. 

Grad i njegovo šire područje smješteno je na 78-125 m nadmorske visine, s površinom od 102.805 ha, od čega 60.623 ha oranica i 29.149 ha pretežito hrastovih i jasenovih šuma, s blagom kontinentalnom klimom,te s dovoljnim i povoljnim rasporedom oborina. 

Prostire se uz Bosutsku nizinu, te autoput i željezničku prugu, koji spajaju Zapadnu Europu s Dalekim istokom, te Srednju Europu s izlaskom na Jadransko more.

Grad Vinkovci je jedan od najdulje neprekidno naseljenih gradova u ovom dijelu Europe.

Arheološka istraživanja na području Vinkovaca pokazala su postojanje starije faze starčevačke kulture neolitika, prije 7000 godina. Dvije autohtone kulture, sopotska i vinkovačka nastanjivale su širje područje grada od 4000-1800 g. pne. U starijem željeznom dobu područje grada naselili su Iliri, a u mlađem Kelti koji su se ubrzo stopili s Ilirima.

U rimsko doba današnji Vinkovci su se nazivali Aurelia Colonia Cibalae (riječ cibalae je na ilirskom značila brežuljak). Bio je to jedan od većih antičkih gradova, koji se protezao na 45600 m2. Podatak da je Cibalae bio i rodni grad dvaju rimskih careva, ukazuje nam na važnost položaja grada u rimskom carstvu. Kraj Cibale se odigrala i velika Bitka kod Cibale 316. No, nakon bitke kod Hadrianopolja godine 378. kada je poginuo i car Valens, Cibalae je spaljena i postaje malo naselje koje jo nekoliko puta stradava od avarskih plemena koja sve učestalije provaljuju na to područje. 

Grad se spominje i u darovnici cara Justinijana iz godine 529. kad je to područje kao kulturno žarište dodijeljeno Benediktu iz Nursije. Ubrzo je grad podjelom rimskog carstva prešao u njegov istočni dio, a time je nestao kao poznato središte svjetske pozornice onoga doba.

U ranom srednjem vijeku Vinkovci se spominju pod imenom Sveti Ilija. Naselje (u mađarskim spomenicima Zenthelye, Zenthylye, Zenthylya i sl.) uz rub ruševina antičkih Cibala dokazano postoji od XI. Stoljeća, o tome svjedoče arazni arheološkki ostaci ranoromaničke crkve sv. Ilija na Meraji. Naselje Sveti Ilija vjerojatno je stradalo prilikom Tatara 1242. godine. Mjesto se oporavilo, pa je u XIV. Stoljeću sagrađena veća gotička crkva, koja se dijelom naslanja na temelje stare predromaničke crkve. Narodno ime Vinko/Vinkovci uz ono Sveti Ilija upisano je na strim zemljopisnim kartama iz 1592. i 1640. godine. 

Vinkovci se prvi put spominju u jednom izvještaju iz 1615. godine, uz napomenu da su nekada bili dobro nastanjeni, a pod Turcima su se rasuli u nekoliko sela. Nakon pogibije kralja Matije Korvina na Mohačkom polju, Turci se sve više zalijeću na ova područja. Vinkovce osvajaju godine 1533. i u gradu se zadržavaju sve do godine 1691, no osim ruševina i pokojeg turcizma u govoru stanovništva, ne ostavljaju velikog traga. Iako se grad oslobodio od Turaka, ipak je još strepio nd mogućih napadaja turske vojske, te je osnovana Vojna krajina u koju su uvršteni i Vinkovci. U gradu je smješten stožer regimente, te se Vinkovci razvijaju u važno vojno i kulturno središte. Grad je bio sjedište Brodske i Gradiške regimente koje su činile brigadu. S obzirom na takav status, ubrzo počinje izgradnja objekata neophodnih za uspješno djelovanje obrambenih snaga. Stoga je izgrađeno veliko vojno vježbalište, a izgradnja je uzela maha za vrijeme vladanja carice Marije Terezije. U to se doba grad pretvorio u vojnokrajišku jezgru s urbanom fizionomijom panonskog baroknog tipa. S vojnom vlašću počinje sustavna naobrazba. naime, otvoreno je više vojnih učilišta, a od godine 1766. djeluje i vinkovačka klasična gimnazija. Osnovana je u Petrovaradinu, a 1799. premještena je u Vinkovce i postaju potpuna gimanzija. To je jedina vojnokrajiška gimnazija i odigrala je važnu ulogu u izobrazbi brojnih znanih Vinkovčana kao što su Josip Kozarac, Joza Ivakić, Vanja Radauš i drugi. 

Vinkovci su 1900.g imali oko 8.500 stanovnika. Kada je 1918. g. Hrvatska ušla u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, došlo je do nove organizacije uprave kojom su u 1921. g. ukinute županije, a osnovane oblasti. Nezadovoljstvo koje se pojavljuje među narodima u novostvorenoj državi 1929. g. dovodi do diktature vladara i ukidanja oblasti i oblasnih skupština. Bivši kotar Vinkovci ulazi u sastav Drinske banovine, no radom hrvatskih političkih stranaka 1931. g. kotarevi Vinkovci, Vukovar, Šid i Ilok pripojeni su Savskoj banovini. Rat je grad zatekao i 1940.-1945. godine kada su se na ovom području izvojevale važne bitke, kao što je probijanje srijemskog fronta, kada je gotovo cijelo područje Vojvodine i Slavonije oslobođeno od nacističkog agresora. Dan kada su se Nijemci povukli iz Vinkovaca, 13. travnja, je dugo slavljen kao dan grada. Nakon Drugog svjetskog rata u tada novoj Jugoslaviji osnivaju se kotarevi sa sjedištem u Vinkovcima, Vukovaru, Županji. U tom razdoblju usporavan je razvoj industrije na području Slavonije i zapadnog Srijema, ali marljivšću i upornošću njenih stanovnika i zahvaljujući prirodnom bogatstvima ovoga kraja razvila se napredna poljopriveda i neke industrijske grane. 

Krajem 1990, početkom 1991 u Hrvatskoj je započeo domovinski rat. Bio je to rat između Hrvata i Republike Srpske Krajne i Jugoslavenske narodne armije (JNA). Rat je imao četiri faze. Prva faza je započela krajem 1990, početkom 1992, kada je srpska vojska započela nemire. Druga faza je trajala od siječnja 1992 do 1995 kada je došlo do primirja između zaračenih strana, uz stalno motrenje od strane UN-a. Treća faza je trajala od svibnja do kolovoza 1995 kada je hrvatska vojska oslobodila područja koja su bila pod takozvanom Srpskom Krajnom. Zadnja, četvrta faza je bio Deytonski sporazum potpisan 14. prosinca u Parizu, kada su se zaračene strane obvezale na prekid rata. Reintegracija je trajala do 1998.

Raspadom socijalističke Jugoslavije u neovisnoj Hrvatskoj obnavlja se 1992. g. županija pod imenom Vukovarsko-srijemska u čijem se sastavu našao i grad Vinkovci. Grad je jedno vrijeme bio upravno sjedište županije dok uvjeti nisu dopuštali da se nakon mirne reintegracije okupiranog Podunavlja ured premjesti u Vukovar.

Vinkovci su bili središte velikosrpske agresije i grad je trpio neprekidna bombardiranja. Polovica grada je uništena, puno ljudi moralo je napustiti grad. Jugoslavenska vojska je okupirala veliki dio istočne Hrvatske. U posljednji tren je hrvatska vojska zaustavila prodor srpskih snaga deset kilometara prije ulaza u Vinkovce.

U vrijeme kada su Vinkovci i cijela Hrvatska trebali pomoć, javilo se puno ljudi iz Njemačke, kao i stanovnici grada Kenzingena i Njemački Crveni Križ okruga Emmendingen koji su željeli pomoći. Odlučili su djecu iz Vinkovaca pozvati u Kenzingen i na taj ih način maknuti iz grada te im priuštiti lijepo vrijeme daleko od ratnih stradanja i razaranja. Djeca su jedno vrijeme provela u Kenzingenu kod obitelji. Kroz ovu humanitarnu gestu razvilo se i prijateljstvo između dvaju gradova. Dolaskom delegacije iz Kenzingena, 2002 je i potpisan sporazum o prijateljstvu. Tim činom započeto je niz zajedničkih akcija ( dječja igrališta okružena minama, razmjena glazbenih i folklornih grupa), donacije (novac, hrana, odjeća) kao i razmjena učenika, dok na kraju nije potpisana i povelja o prijateljstvu gradova. Povelja su potpisali 8. kolovoza 2007 gradonačelnik Dr. Mladen Karlić i gradonačelnik Matthias Guderjan

Vinkovci imaju bogatu kulturu i tradiciju na koju su jako ponosni. Mnoge slavne i važne ličnosti dolaze iz Vinkovaca, kao na primjer, Josip Šokčević, hrvatski ban; Josip Runjanin, skladatelj hrvatske nacionalne himne; pisici Josip i Ivan Kozarac, Vladimir Kovačić, umjetnici Vanja Radauš, Slavko Kopač, Albert Kinert, sportaš Mirko Filipović, poznatiji kao Crocop, PRIDE-prvak 2006 u teškoj kategoriji, pjevači Goran Bare, Shorty i drugi.

Već 36 godina postoje „Vinkovačke jeseni“, manifestacija koja njeguje slavonsku i hrvatsku nacinalnu baštinu. U to vrijeme prikazana su kultura i običaji iz cijele Hrvatske. Manifestacija traje dva tjedna i svaku večer drugo kulturno umjetničko društvo ima svoj nastup. 
Svake se godine u svibnju održava “Festival glumca”. Tom prigodom se okupljaju glumci iz cijele Hrvatske i uz druženje razmjenjuju iskustva i priređuju kazališne predstave. 




#Article 118: Zagreb (5177 words)


Zagreb je glavni grad Republike Hrvatske, i najveći grad u Hrvatskoj po broju stanovnika. Povijesno gledano, Zagreb je izrastao iz dva naselja na susjednim brdima, Gradeca i Kaptola, koji čine jezgru današnjeg Zagreba, njegovo povijesno središte.

Zagreb danas predstavlja upravno, gospodarsko, kulturno, prometno i znanstveno središte Hrvatske. Položajem i kulturom spada u gradove srednje Europe.

Grad Zagreb je posebna jedinstvena, teritorijalna, upravna i samoupravna jedinica koja ima položaj županije.

Zagreb se nalazi u kontinentalnoj središnjoj Hrvatskoj, na južnim obroncima Medvednice te na obalama rijeke Save. Nalazi se na nadmorskoj visini od 122 metara (Zrinjevac). Povoljan zemljopisni smještaj na jugozapadnom kutu Panonske nizine, između alpske, dinarske, jadranske i panonske regije, uzrok je činjenici da se Zagreb nalazi na prometno čvorištu puteva između srednje i jugoistočne Europe te Jadranskog mora.

Klima u Zagrebu je umjerena kontinentalna. Ljeta su vruća i suha s prosječnim temperaturama od 20° C, dok su zime hladne s prosječnim temperaturama od 1° C.

O nastanku imena grada govori poznata legenda, u kojoj stari drevni ban, umoran i žedan, naredi djevojci Mandi da donese vode s izvora. Ban reče: Mando, dušo, zagrabi !

Prvi pisani spomen Zagreba datira iz 1094. godine kada je na Kaptolu osnovana biskupija, što govori u prilog činjenici da je i ranije postojalo naselja. 

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine Grad Zagreb ima 790.017 stanovnika, i to 420.678 žena i 369.339 muškarca. Šire gradsko područje okuplja više od milijun stanovnika. Prosječna starost stanovnika je 39,7 godina. Prema narodnosti većinu stanovnika čine Hrvati (oko 92%), a od nacionalnih manjina najznačajnije skupine su: Srbi, Slovenci, Bošnjaci (bosanski muslimani) i Albanci. Prema vjeri većina Zagrepčana izjašnjava se katolicima (87%), a ostale najznačajnije vjerske zajednice su: pravoslavna zajednica, islamska zajednica (2%), Jehovini svjedoci, Evangelička crkva i Reformirana kršćanska (kalvinska) crkva kao povijesne protestantske konfesije, te Adventistička crkva, Baptistička crkva te židovska zajednica. Oko 4% izjašnjava se agnosticima, a 3,5% ateistima. Najveće gradske četvrti su: Sesvete (70.009 stanovnika), Trešnjevka - jug (66.674 stanovnika) i Gornja Dubrava (61.841 stanovnika). Po popisu stanovništva iz 1991. godine, naseljeno mjesto Zagreb imalo je 706 770 stanovnika, dok je Grad Zagreb imao 777 826 stanovnika.

Grad Zagreb, kao glavni grad Republike Hrvatske, ima status jedinica lokalne samouprave (grad) koja ujedno ima i položaj jedinice područne (regionalne) samouprave, odnosno županije. Status Grada Zagreba reguliran je Zakonom o Gradu Zagrebu (NN 62/2001.). 

Tijela Grada Zagreba jesu:

Gradska skupština je predstavničko tijelo građana Grada Zagreba koje donosi akte u okviru samoupravnog djelokruga Grada Zagreba te obavlja druge poslove u skladu sa zakonom i Statutom. Gradska skupština ima 42 zastupnika, a njen aktualni saziv izabran je na općim lokalnim izborima 20.lipnja 2013. godine. Predsjednik Gradske skupštine je Darinko Kosor a potpredsjednici su Davor Bernardić, Jelena Pavičić Vukičević, Vesna Sudar i Andrija Mikulić.  Stranački sastav Gradske skupštine sastoji se od:

Na području Grada Zagreba 1999. osnovane su gradske četvrti i mjesni odbori kao oblici mjesne samouprave. U Gradu Zagrebu osnovano je 17 gradskih četvrti:

Četvrti se neformalno dijele na «kvartove», odnosno manje četvrti određene specifičnom izgradnjom, urbanizmom i stanovništvom koje ih naseljava. Dobrim za život općenito se smatra nekoliko četvrti. Prva je centar grada (Donji grad i Medveščak) zbog raznolikosti sadržaja i dobre urbane opremljenosti. Druga je podsljemenska zona, koja predstavlja svojevrsni rezidencijalni dio Zagreba (bivši tzv. ljetnikovački predjeli), u koje spadaju: Šalata, Tuškanac, Pantovčak, Horvatovac i dr. Na trećem su mjestu novija stambena naselja u četvrti Jarun, privlačna zbog blizine rekreacijskog područja, te druga naselja s pretežito novogradnjom (primjerice Špansko) , Gajevo , Gajnice ,  Gredice , Blato , Botinec , Bukovac , Cerje , Cvjetno naselje ,  Čučerje , Dedići , Dubec , Dugave , Podsused , Kozari Bok , Lanište , Malešnica , Markovo Polje ,  Markuševec , Miroševac , Miroševec , Sutinska Vrela , Trnsko , Kajzerica , Gračani , Ivanja Reka , Zrinjevac , Jakuševec (Jakuševac) , Jankomir , Kupinečki Kraljevec ,  Ljubljanica , Odranski Obrež , Podbrežje , Prečko , Pupinovo naselje , Rebro , Resnik , Retkovec, Rudeš , Sesvetski Kraljevec, Sloboština ,  Stenjevec ,  Travno , Utrina , Volovčica , Voltino, Vrbani , Vukomerec , Siget , Svetice i Sesvete.

Četvrti kao što su Trešnjevka, Trnje, Črnomerec, Peščenica - Žitnjak su većinom nekvalitetno izgrađene bivše radničke četvrti, koje proživljavaju snažnu urbanizaciju i još uvijek nemaju dobru urbanu opremljenost. Isti je slučaj s velikim naseljenim područjem na istočnom rubu grada, Dubravom, koja je zbog stanovništva s pretežno niskim imovinskim standardom, ilegalne trgovine i kriminala, na glasu kao najlošija gradska četvrt. 

Novi Zagreb građen je u potpunosti u drugoj polovici 20. stoljeća kao velika skupina stambenih naselja na južnoj obali Save. Karakteriziraju ga široke avenije, zelene površine te neatraktivne zgrade građene u duhu socijalističkog funkcionalizma. Novi Zagreb ima vrlo dobar urbanitet, a lokacija Zagrebačkog velesajma, uređenje parka Bundek, otvaranje novog trgovačkog centra (Avenue Mall) koji je postao središtem okupljanja ljudi, te izgradnja novih stambenih zgrada, znači postupno poboljšanje urbanog života u ovom velikom gradskom području.

Najvažnije grane gospodarstva u Zagrebu su: proizvodnja električnih aparata, kemijska, farmaceutska i tekstilna industrija, te industrija hrane. Zagreb je međunarodno trgovinsko i poslovno središte, te prometno raskrižje između Srednje i Istočne Europe. Proračun grada Zagreba za 2008. godinu je iznosio 7,45 milijardi kuna.

Grad Zagreb ima najveći nominalni bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u Hrvatskoj (19 132 $ u 2005. godini, hrvatski prosjek je 10 431 $). Godine 2004. bruto domaći proizvod u paritetu kupovne moći iznosio je 28 261 $ (19 067 €).

Od srpnja 2008. prosječna mjesečna neto plaća u Zagrebu je najviša u Hrvatskoj i iznosi 6228 kn, što je oko 1356 $ (hrvatski prosjek je 5234 kuna, odnosno 1140 $). U prva tri mjeseca 2009. godine prosječna stopa nezaposlenosti je porasla sa 6,2 na 6,8%, što znači da je bez posla bilo 28 000 Zagrepčana.

Zagrebu je sjedište 34% tvrtki u Hrvatskoj, i zapošljava 38,4% hrvatske radne snage, uključujući gotovo sve banke, uslužne tvrtke i javni prijevoz.
U Zagrebu su sjedišta najvažnijih gospodarskih subjekata u Hrvatskoj. Među njima se ističu su Franck, Kraš, Croatia Airlines, Croatia osiguranje d.d., Croatia Records , Badel 1862 , Cedevita , HT, INA, Konzum, Ledo, Pliva, RIZ, Tisak, Vipnet, Lesnina , Tepih Centar , itd. Tvrtke u Zagrebu činile su 52% ukupnog prometa i 60% ukupnog dohotka Hrvatske u 2006. godini, te 35% hrvatskog izvoza i 57% hrvatskog uvoza.

U Zagrebu je razvijen i turizam. Ponuda turističkog smještaja je raznolika. Hoteli su u rasponu od velikih, vrhunskih, koji posluju u sastavu poznatih lanaca, do malih prenoćišta u privatnom smještaju. U Zagrebu postoje tri hotela sa pet zvjezdica (Westin, Sheraton, Regent Esplanade) i 10 sa četiri zvjezdice.

Sve glavne autoceste prolaze kroz Zagreb i granaju se prema raznim dijelovima Hrvatske. Možda najvažnija od njih je autocesta A1 Zagreb - Split - Dubrovnik, koja je u potpunosti završena do Splita, te su u tijeku radovi od Splita do Ploča sa završetkom do 2009. godine.

Druga glavna trasa je na koridoru X Transeuropskih autocestnih mreža, A3 Bregana - Zagreb - Lipovac, koja spaja sjevernu Europu s Turskom preko Balkana i Grčke. Zadnji dio te dionice od Županje do graničnog prijelaza Bajakovo sa Srbijom dovršen je na ljeto 2006.

Treća glavna trasa je autocesta A6 Zagreb - Rijeka, koja spaja glavni grad s najbližom velikom lukom na Jadranu. 
Uz te tri glavne grane tu su još i autoceste A4 Zagreb - Goričan koja se u Mađarskoj nastavlja na autocestu prema Budimpešti, te autocesta A2 Zagreb - Macelj, koja pripada Phyrnskoj autocesti od Nürnberga u Njemačkoj do Beograda u Srbiji (od Zagreba do Lipovca/Bajakovo Phyrnska autocesta nosi ime A3). Započeti su i radovi na novoj autocesti A11 Zagreb - Sisak, dovršetak dionice do Lekenika previđa se poslije 2009. godine.

Zagreb je također veliko željezničko čvorište. Dvije od tri najvažnija europska koridora u Hrvatskoj prolaze kroz Zagreb. To su Paneuropski Željeznički koridor V (krak b) koji ide od Botova do Rijeke i Paneuropski Željeznički Koridor X koja je najvažniji željeznički pravac u Republici Hrvatskoj. Osim toga, u Zagrebu se spajaju i pruge za Karlovac i Sisak. Razvijen je i prigradski putnički promet Zagreba. Teretni promet se vrši obilazno. Zagreb posjeduje i veliki teretni kolodvor.

Zračna luka Zagreb jedna je od najprometnijih u zemlji. Nalazi se u naselju Pleso pored Velike Gorice. Današnja putnička zgrada i platforma dovršene su 1959., a u jesen iste godine je zračna luka otvorena za civilni zračni promet. Godine 2008. raspisan je međunarodni arhitektonski natječaj za novi terminal Zračne luke Zagreb.

Pored međunarodne zračne luke, u Lučkom postoji i manji sportski aerodrom, Zračno pristanište Lučko.

Javni gradski prijevoz u Zagrebu čini mreža tramvajskih i autobusnih linija, gradsko-prigradski vlakovi te taksi vozila. Glavninu javnog prijevoza u Zagrebu obavlja Zagrebački električni tramvaj (ZET), koji je operator tramvajskog i autobusnog prometa, a brine se i o uspinjači i žičari, koja je trenutno izvan funkcije (očekuje se izgradnja nove). ZET je podružnica gradskog trgovačkog društva Zagrebački holding d.o.o.

Prvi električni tramvaj pušten je u promet 18. kolovoza 1910. godine. Današnja tramvajska mreža ima ukupnu dužinu od 116 km (širina tramvajskog kolosjeka je 1000 mm). Promet je organiziran u 15 dnevnih i 4 noćne linije. Autobusni promet ZET-a trenutno se sastoji od 120 autobusnih linija, od toga 69 gradskih i 51 prigradskih.

Uspinjača ZET-a spaja zagrebački Gornji i Donji grad. S prugom dugom samo 66 metara poznata je i kao najkraća žičana željeznica na svijetu namjenjena javnom prometu. Službeno je puštena u pogon 8. listopada 1890. godine. Danas je zaštićena kao spomenik kulture, a također je jedna od turističkih atrakcija u Zagrebu.

Žičara Sljeme puštena je u promet 27. srpnja 1963. godine, a za promet je zatvorena sredinom 2007. godine (službeno je zatvorena 1. srpnja), nakon kvara na elektromotoru (5. lipnja) za koji je procijenjeno da je neisplativ za saniranje. U tijeku su pripreme za izgradnju nove moderne sljemenske žičare. Žičara je bila u funkciji prijevoza izletnika na vrh Medvednice.

U Zagrebu danas ima oko 1.150 taksi vozila, a vožnja taksijem dostupna je 24 sata dnevno. Ovlašteni koncesionar je Radio taksi Zagreb - udruženje autotaksi prijevoznika Grada Zagreba. Prvi autotaksi u Zagrebu pojavio se na Trgu Bana Jelačića 11. lipnja 1901. godine.

Gradsko-prigradskim željezničkim prijevozom koristi se radnim danom u prosjeku oko 70.000 putnika. Glavna željeznička linija prometuje na relaciji Savski Marof - Zagreb Glavni kolodvor - Dugo Selo. Hrvatske željeznice uvele su ovu liniju 1992. godine. Uz ovu liniju, drugi važni prigradski smjerovi su prema Velikoj Gorici te Jastrebarskom, a zajedno s lokalnim vlakovima iz smjera Zaboka, Novske, Karlovca i Koprivnice.

S obzirom na svoju povijest i značaj, Zagreb je bogat spomenicima i arhitekturom. Središtem Zagreba smatraju se povijesne četvrti Gornji grad i Kaptol, te Donji Grad, u kojima je iznimna raznolikost arhitekture od baroka do današnjih dana. Centar je okružen sa sjeverne strane rezidencijalnim četvrtima s višom razinom stanovanja, a s juga bivšim radničkim četvrtima koje proživljavaju snažnu reurbanizaciju. Izgledom i uređenjem, Zagreb je tipičan srednjoeuropski grad.

Gornji grad ili Gradec je povijesna jezgra Zagreba. Zasnovana u srednjem vijeku, sve do 19. stoljeća činila je, zajedno s Kaptolom, središnje urbanizirano područje grada Zagreba. Tijekom vremena su ondje izgrađene brojne zgrade kojima se oblikovao njezin današnji izgled. Glavni trg Gornjega grada je Trg sv. Marka, nekad mjesto trgovanja, a danas političko sjedište Hrvatske, sa zgradama Hrvatskog sabora, Vlade i Gradske skupštine. Na Gornjem gradu nalazi se niz muzeja i galerija.

Trgom sv. Marka dominira crkva sv. Marka, izvorno gotička građevina iz 14. stoljeća, kasnije preoblikovana u neogotičkom stilu. Iz srednjega vijeka sačuvan je monumentalni južni portal s kipovima dvanaest apostola. Portal je nastao pod utjecajem glasovite kiparske radionice Parler iz Praga te predstavlja najznačajnije ostvarenje gotičkog kiparstva u kontinentalnoj Hrvatskoj. Krov crkve s povijesnim grbovima Hrvatske i grada Zagreba potječe iz 19. stoljeća, iz velike obnove pod vodstvom arhitekata Hermanna Bolléa i Friedricha von Schmidta. Zvonik crkve je iz baroknog vremena, a godina 1841. na njemu označava jednu od većih obnova.

Druga poznata crkva Gornjeg grada je barokna crkva sv. Katarine (1620.-32.), koja se smatra prvom baroknom građevinom kontinentalne Hrvatske. Dvoranska crkva s bočnim kapelama, u unutrašnjosti je bogato ukrašena štukaturama Antonija Quadrija (1732.), a svetište je oslikano iluzionističkom arhitekturom oltara sa scenom „Sveta Katarina i aleksandrijski filozofi“. Ovo značajno djelo baroknog slikarstva radio je slovenski slikar Krištof Andrej Jelovšek. Crni oltari potječu većinom iz 17. stoljeća, osim oltara sv. Ignacija (18. st.), koji je rad znamenitog kipara Francesca Robbe.

Uz crkvu sv. Katarine pruža se kompleks bivšeg isusovačkog samostana, sagrađenog u 17. stoljeću te nadograđenog 1980-ih. Danas je ova građevina sjedište galerijske ustanove Klovićevi dvori, gdje se održavaju vrhunske umjetničke izložbe. Od nekadašnjih samostana, na Gornjem gradu je i samostan sv. Klare, odnosno opatica klarisa, u po njima nazvanoj Opatičkoj ulici. Zanimljiv je po oslikanim pročeljima. Naslikani, odnosno lažni prozori, vjerojatno su povezani sa zatvorenom funkcijom ovoga ženskog samostana. U samostanu je danas smješten Muzej grada Zagreba, jedan od najbogatijih muzeja u Hrvatskoj.

Na Gornjem gradu se također nalazi niz baroknih kuća i palača. Najznačajnija među njima je palača Vojković u Matoševoj 9 (1764.), u stilu marijaterezijanskog baroka, s vrlo reprezentativnim pročeljem s motivima školjki. Danas je u njoj smješten Hrvatski povijesni muzej. Od drugih palača ističu se Banski dvori te uz nju palača Rauch (na Trgu sv. Marka 1 i 2), koje su danas jedinstven objekt u funkciji sjedišta Vlade Republike Hrvatske. U Ćirilometodskoj ulici 3 nalazi se palača Raffay, danas Hrvatski muzej naivne umjetnosti, a u blizini i kuća znamenite hrvatske plemićke obitelji Zrinski (Markovićev trg 3). Tri vrlo lijepe barokne palače smještene su u Opatičkoj ulici: palača Juršić (Opatička 2), palača Rauch-Sermage (Opatička 6), te palača Bužan (Opatička 8) iz 1754., djelo najpoznatijeg zagrebačkoga baroknog graditelja Matije Leonharta. 

U Opatičkoj 10 nalazi se zgrada bivšeg Vladinog Odjela za bogoštovlje i nastavu, tj. nekadašnjeg Ministarstva kulture i prosvjete. U njoj su bogati interijeri (poznata Zlatna dvorana), a ispred je raskošna neobarokna kovana željezna ograda (1894.), rad arhitekta Hermanna Bolléa i Obrtne škole u Zagrebu. Od ostale stambene arhitekture valja spomenuti i ostatke nekadašnje renesansne kuće s crno-bijelom naslikanom dekoracijom (ugao Mesničke i V. Lisinskog), te poznatu ljekarnu u Kamenitoj 9 (pročelje je radio zagrebački graditelj Bartol Felbinger). U toj je kući živio unuk slavnog talijanskog pjesnika Dantea.

Gornji je grad nekad bio okružen zidinama s kulama i nekoliko gradskih vrata. Do danas su očuvana jedino istočna, tzv. Kamenita vrata. 
Na sjevernom dijelu Gornjeg grada je kula Popov toranj, u kojoj je smještena zvjezdarnica. U zgradi u podnožju kule je legendardna zagrebačka gostionica Palajnovka. Spomenimo ovdje i poznatu gostionicu Pod starim krovovima (Basaričekova 9), koja radi već desetljećima, a bila je inspiracija za gostionicu K Žnidaršiću u slavnom filmu Tko pjeva zlo ne misli, a koji je dijelom sniman u susjednoj kući. 

Kula Lotrščak poznati je vidikovac s kojeg se pruža prekrasan pogled na Donji grad. Ispod kule nalazi se Strossmayerovo šetalište te uspinjača koja povezuje Gornji i Donji grad.

Kaptol je povijesno naselje u Zagrebu formirano oko Zagrebačke katedrale. Danas je središte crkvenih institucija (Zagrebačka nadbiskupija, Kaptol zagrebački, Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište).
 
Katedrala dominira svojim položajem u vizuri ne samo Kaptola već čitavog grada. Smatra se najvišom građevinom u Hrvatskoj. Prvotno srednjevjekovna katedrala dobila je svoj neogotički izgled nakon potresa, u velikoj obnovi (1880.-1902.) pod vodstvom arhitekata Hermanna Bolléa i Friedricha von Schmidta. Iz srednjevjekovnih vremena sačuvana je kapela sv. Stjepana (danas u biskupskom dvoru) s gotičkim freskama. U sakristiji katedrale nalazi se oltarna slika Golgota, djelo slavnog slikara Albrechta Dürera. Zagrebačka se katedrala ponosi i bogatom riznicom u kojoj se čuva plašt kralja Ladislava iz 11. stoljeća (!). Oko katedrale su renesansne zidine s kružnim kulama, uz koje je u barokno doba, za vrijeme biskupa Jurja Branjuga, podignut biskupski dvor. 

Duž trga i ulice Kaptol nalazi se niz baroknih kanoničkih kurija te franjevački samostan s crkvom. Osim crkve, u samostanu je zanimljiva kapela sv. Franje (dovršena 1683.), bogato urešena baroknim štukaturama i zidnim slikama s prikazima iz života sv. Franje. U ulici Nova ves je barokna crkva sv. Ivana Krstitelja, također sa zidnim slikama. 

Između Gornjeg grada i Kaptola smjestio se predjel zvan Dolac, gdje je Tržnica Dolac, najpoznatija zagrebačka tržnica na otvorenom. Uz nju se nalazi i barokna crkva sv. Marije. Zapadno od crkve prolazi Tkalčićeva ulica, nastala na mjestu nekadašnjeg potoka Medveščak koji je razdvajao povijesna naselja Gradec i Kaptol. Potok je u prvoj polovici 20. stoljeća natkriven, ali je ulica svojom ambijentalnom arhitekturom očuvala duh starih vremena. Niz kafića, restorana i dućana, čini danas Tkalčićevu ulicu središtem noćnog života Zagreba.

Donji grad je urbano središte suvremenog Zagreba. Izgrađen je u 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, od kada potječe i najveći dio njegove arhitekture. 
Glavni i najveći trg Zagreba je Trg bana Jelačića. Nekad tržnica, a danas mjesto susreta, stjecište turista i građana te glavni dio pješačke zone centra Zagreba. Na trgu je poznati spomenik banu Josipu Jelačiću (1866.), rad autrijskog kipara Antona Dominika Fernkorna. Izvorno je kip bio okrenut prema sjeveru kako bi simbolički mačem pokazivao prema Mađarima, budući da se ban Jelačić u svoje doba snažno odupirao mađarskoj vlasti. Kip je tijekom komunizma uklonjen te je ponovo postavljen 1990. godine. Na istočnoj strani trga nalazi se suvremeno oblikovana fontana Manduševac, uz koju je vezana poznata priča o nastanku Zagreba. Od značajnijih zgrada na trgu treba spomenuti palaču Kolmar (danas Društvo hrvatskih književnika) s dva tornjića, kuću Rado (1904.-05., arhitekt Vjekoslav Bastl) – remek djelo secesije s kamenim zmajevima na krovu, te kuću Popović (1906.-07., arhitekt Aladar Baranyai), na kojoj su reljefi umjetnika Ivana Meštrovića.

Sa zapadne strane trga dolazi se u Ilicu, najpoznatiju zagrebačku shopping ulicu. Centar Zagreba ima izrazito veliku pješačku zonu koja, osim Trga bana Jelačića i dio Ilice, obuhvaća i brojne okolne ulice nanizane dućanima i trgovinama. Neke od ulica, poput Bogovićeve, poznate su po terasama kafića. U Bogovićevoj se ulici nalazi poznata skulptura Prizemljeno sunce kipara Ivana Kožarića, koja je poslužila za zanimljivu suvremenu instalaciju pod nazivom Zagrebački Sunčev sustav. Južno od Ilice je Cvjetni trg, intimni gradski trg francuskog tipa, koji je svoj nadimak cvjetni dobio po štandovima cvjećara. Na trgu se nalazi kip pjesnika Petra Preradovića te poznata zgrada Oktogon, tj. Prva hrvatska štedionica. Ova zgrada (1898.-1900., arhitekt Josip Vancaš), ima trgovački prolaz karakterističan za srednoeuropske gradove, a zanimljiva je po središnjoj dvorani natkrivenoj staklenom kupolom od vitraja.

Donji grad je poznat po svom urbanizmu, kojeg karakteriziraju zgrade raspoređene u pravokutne blokove i načelno sijecanje ulica pod pravim kutem. Ovdje se nalazi jedinstven zeleni pojas gradskih trgova-perivoja, u obliku uglatog slova U, nazvan Zelena potkova ili Lenuzzijeva potkova. Zasnovan prema zamislima urbanista Milana Lenuzzija u drugoj polovici 19. stoljeća, predstavlja najveće i najznačanije urbanističko-hortikulturno ostvarenje u hrvatskoj gradogradnji. Perivoji su većinom oblikovani kao kombinacija francuskih vrtova s cvjetnim parterima i engleskih šumovitih parkova, a okružuju ih velike javne i privatne zgrade. Najstariji od parkova je Zrinjevac, sa stoljetnim platanama i glazbenim paviljonom u sredini. Na Zrinjevcu se ističe zgrada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u stilu neorenesanse (1884., arhitekt Friedrich von Schmidt), u kojoj je Strossmayerova galerija starih majstora. Na istočnoj strani trga su zgrada Ministarstva vanjskih poslova te Županijski sud u Zagrebu, a na sjevernoj Vrhovni sud Republike Hrvatske. Sa zapadne strane su reprezentativne historicističke zgrade: palača Vranyczany u kojoj je Arheološki muzej u Zagrebu, te palača Medaković s poznatom kavanom Lenuci i stropovima na katu koji su oslikani arabeskama. 

Na obližnjem Strossmayerovu trgu su iznimno raskošne zgrade s bogatim pročeljima, poput neorenesansne palače Vranyczany (1882.-83., arhitekt Otto Hoffer) u kojoj je Moderna galerija. Tu su i palača Priester (danas Odsjek za povijesne znanosti HAZU) i Hotel Palace, obje s kraja 19. stoljeća te djela zagrebačkih arhitekata Lea Hönigsberga i Julija Deutscha, poznatih po gradnjama u neobaroknom stilu. Spomenimo ovdje i kuću Milana Lenuzzija (Strossmayerov trg 11), tvorca Zelene potkove.

Trg kralja Tomislava uređen je kao parterni vrt s fontanom i kipom kralja Tomislava. Sa sjeverne strane omeđen je zgradom Umjetničkog paviljona (1897.-98.), a s južne se nalazi Glavni kolodvor. Od zgrada se također ističu kuća slikara Vlahe Bukovca (1895.-96.), te kuća Feller (1903.), djelo arhitekta Vjekoslava Bastla u stilu venecijanske neogotike. Isti je arhitekt projektirao i znamenitu secesijsku kuću Kallina (1903.-04.), na uglu Gundulićeve i Masarykove ulice, poznatu po prikazima šišmiša i keramičkim pločicama koje su nastale u tvornici vlasnika kuće Josipa Kalline.

Južni dio Zelene potkove obuhvaća Starčevićev trg sa zgradom Starčevićeva doma (1894.-95) (danas Gradska knjižnica), izgrađenog za političara Antu Starčevića, koji nikad nije u njoj živio. Slavni Hotel Esplanade (1922.-24.) smješten je odmah uz Glavni kolodvor, jer su ondje nekad odsjedali putnici znamenitog vlaka Orient Express. Prema zapadu se pruža i zagrebački botanički vrt.

Zapadni dio Zelene potkove čine Marulićev, Mažuranićev i Trg maršala Tita. Na Marulićevu trgu se nalazi secesijska zgrada Hrvatskog državnog arhiva (1910.-13., arhitekt Rudolf Lubinsky), izvorno građena za Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku. I dok je unutrašnjost bogato ukrašena po načelu totalnog dizajna radovima vrhunskih umjetnika i obrtnika toga doba, krov zgrade je poznat po ukrasima u obliku zelenih sova koje simboliziraju mudrost.

 
Zapadni krak Zelene potkove završava na Trgu maršala Tita, koji se smatra jednim od najljepših u Zagrebu. Trgom dominira velebna neobarokna zgrada Hrvatskog narodnog kazališta (1894.-95.), sjedište najveće kazališne ustanove u Hrvatskoj. Zgradu ju otvorio car Franjo Josip I., a projektirali su je Fellner i Helmer, poznati graditelji srednjoeuropskih kazališta. Ispred zgrade nalazi se Meštrovićeva skulptura Zdenac života (1905.). Na istom se trgu nalazi još i Muzej za umjetnost i obrt, Hrvatski školski muzej te Rekorat Sveučilišta u Zagrebu. S južne strane su lijepa secesijska zgrada bivše Trgovačko-obrtne komore te zgrada Hrvatskog sokola, danas Akademija dramske umjetnosti.

Istočni dio Donjega grada, izvan Zelene potkove, većinom je izgrađen u prvoj polovici 20. stoljeća i karakterističan je po modernoj arhitekturi. Na Trgu burze, danas zvanom Trg hrvatskih velikana, je monumentalna Palača burze (1923.-27., danas Hrvatska narodna banka), djelo modernog arhitekta Viktora Kovačića. U blizini je i Trg žrtava fašizma s kružnom zgradom Hrvatskog doma likovnih umjetnika (1938.), nastaloj prema zamisli Ivana Meštrovića. U njoj se danas održavaju izložbe suvremene umjetnosti.

Malo izvan Donjega grada, u četvrti Trnje, kao znameniti primjer suvremene arhitekture može se izdvojiti i zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Dovršena 1995. godine, djelo je skupine zagrebačkih arhitekata pod vodstvom Velimira Neidhardta.

Istočno od središta grada, u četvrti Maksimir, smjestio se park Maksimir, povijesni perivoj osnovan u 18. stoljeću te oblikovan po uzoru na engleske romantičarske parkove. U njemu se nalazi Zoološki vrt grada Zagreba.
U sjevernom dijelu grada je glavno zagrebačko groblje Mirogoj. Građeno je krajem 19. i početkom 20. stoljeća prema projektu arhitekta Hermanna Bolléa, a iznimnom se ljepotom odlikuju tamošnje arkade u kojima su pokopane znamenite ličnosti iz hrvatske povijesti.

U južnom dijelu Zagreba je sportsko-rekreacijski centar Jarun, s umjetnim jezerom uređenim za kupanje te veslačkom stazom. Na nasuprotnoj obali Save, u naselju Lanište, nalazi se najveća sportska dvorana u Hrvatskoj - Arena Zagreb.

Sve brojnije nove poslovne i stambene zgrade, zagrebački neboderi, također su doprinos urbanoj vizuri hrvatskog glavnog grada.

Popularno izletište Zagrepčana je planina Medvednica, poznatija po nazivu svojeg vrha Sljeme, na kojoj se nalazi srednjevjekovna utvrda Medvedgrad.

Sveučilište u Zagrebu je drugo najstarije u Hrvatskoj, osnovano nakon zadarskog (1396), i među najstarijima u Europi. Osnovano je 1669. Do danas je na Sveučilištu u Zagrebu diplomiralo je više od 200.000 studenata, magistriralo više od 18.000 i doktoriralo više od 8.000 predloženika.

Na Sveučilištu u Zagrebu, znanstveno-nastavni i umjetnički rad obavlja se na 28 fakulteta, 3 umjetničke akademije, stručnoj - Učiteljskoj akademiji i sveučilišnom studiju - Hrvatskim studijima. Pri Sveučilištu djeluju 33 visoka učilišta.

U Zagrebu djeluju 22 instituta na područjima društvenih i prirodnih znanosti. Najpoznatija ustanova na području prirodnih znanosti je Institut Ruđer Bošković, društvenih znanosti Institut Ivo Pilar, a znanstveni rad u sklopu humanističkih znanosti predvode Hrvatski institut za povijest, Institut za povijest umjetnosti i Institut za arheologiju. 
Zagreb je također sjedište HAZU - Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koju je 1866. osnovao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer.

U Zagrebu djeluje 100 srednjih škola, od čega je 31 gimnazija.

Zagreb je najveće kulturno središte Hrvatske. U gradu se nalazi više ustanova koje tradicionalno imaju velik prestiž. U glazbi je to Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, u svijetu kazališta, baleta i opere Hrvatsko narodno kazalište, a među knjižnicama Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Među brojnim kvalitetnim muzejima i galerijama, po kulturnom odjeku izložaba možda se najviše ističu Klovićevi dvori.

Zagrebački muzeji čuvaju više od 3,6 milijuna eksponata u više od trideset zbirki, od javnih i crkvenih muzeja do privatnih zbirki i galerija. Više desetaka privatnih manjih i većih galerija nalazi se gotovo u svim dijelovima grada. 

Arheološki muzej u Zagrebu (Zrinjevac 19) čuva gotovo 400,000 artefakata stečenih iz različtih izvora u stoljetnom razdoblju. Najpoznatija je Egipatska zbirka s tzv. Zagrebačkom mumijom, koja je uvijena u tkaninu s najstarijim etrušćanskim natpisom na svijetu (Liber Linteus Zagrabiensis).

Od umjetničkih muzeja najznačajniji je Muzej za umjetnost i obrt (Trg maršala Tita 10), osnovan 1880. godine, u kojemu su zbirke povijesnog pokućstva i obrta, a danas brojem artefakata čine najbogatiji muzej u Hrvatskoj. Historijsko slikarstvo i skulptura od 14. do 19. stoljeća može se vidjeti u Strossmayerovoj galeriji starih majstora (Zrinjevac 11) u sklopu HAZU i Muzeju Mimara, donaciji kolekcionara Ante Topića Mimare gradu Zagrebu, koja je otvorena 1987. godine u zgradi nekadašnje gimnazije.
Potonja sadrži 3.750 djela iz različitih kultura i civilizacija. Moderna galerija (Hebrangova 1) je umjetnička zbirka hrvatskih slikara i kipara 19. i 20. stoljeća. Od drugih umjetničkih muzeja, tu je Atelier Ivana Meštrovića (Mletačka 8) sa skulpturama, crtežima i litografijama najznačajnijeg hrvatskog umjetnika 20. stoljeća. Potom Hrvatski muzej naivne umjetnosti, kao i Muzej suvremene umjetnosti, čije je nova zgrada otvorena 2009. u Novom Zagrebu.

U Zagrebu se nalaze i dva bogata povijesna muzeja. Muzej grada Zagreba (Opatička 20), osnovala je Družba Braće hrvatskog zmaja, a smješten je u obnovljenom kompleksu bivšeg samostana klarisa iz 17. stoljeća. Muzej tematizira kulturnu, gospodarsku i političku povijest Zagreba od rimskih vremena do najnovijeg doba. Tu je i Hrvatski povijesni muzej u palači Vojković (Matoševa 9). 

Od drugih muzeja, značajni su Hrvatski prirodoslovni muzej, Tehnički muzej te Etnografski muzej. Vrijedne zbirke čuvaju i Hrvatski školski muzej, Gliptoteka HAZU i Kabinet grafike HAZU.

Najposjećenije izložbe svjetskih umjetnika nudi galerija Klovićevi dvori, a stogodišnje iskustvo u tom smislu ima Umjetnički paviljon.

Prve kazališne predstave održavale su se u Zagrebu još u 18. stoljeću, a prva kazališna zgrada podignuta je 1833. godine. Danas u Zagrebu postoji dvadesetak stalnih i sezonskih kazališta. Hrvatsko narodno kazalište, otvoreno 1895. godine, ima najveći prestiž u izvedbi povijesnih djela, drame, opere i baleta. Osim HNK najpopularniji su Gradsko dramsko kazalište Gavella, Gradsko kazalište Komedija, Zagrebačko kazalište mladih, Teatar Exit i Satiričko kazalište Kerempuh. Postoje specijalizirana kazališta za dječju publiku, dok ih je nekolicina smještena izvan centra grada i orijentirana na publiku iz većih gradskih četvrti (Trešnjevka, Dubrava). Tijekom ljeta, razna se kazališna i koncertna događanja odvijaju pod vedrim nebom, a najpoznatije je Zagrebačko histrionsko ljeto na Opatovini.

Zagreb je mjesto održavanja više festivala sa svjetskim značenjem, kao što su Animafest, svjetski festival animiranog filma koji se održava svake parne godine, potom Međunarodna smotra folklora, kazališni festival Eurokaz, te Festival suvremenog plesa.

Zagreb ima i filmski festival, Zagreb Film Festival, a posebno je zanimljiv ZagrebDox, festival dokumentarnog filma. Tu je i One Take Film Festival, koji prikazuje filmove snimljene u jednom kadru, a koji je osnovao Kino Klub Zagreb. Od glazbenih festivala, tu je Zagrebfest, jedna od najstarijih manifestacija hrvatske pop glazbe, potom festival avangardne glazbe Muzički Biennale Zagreb svake neparne godine te Festival Zagrebačke filharmonije. Od 1996. se na ulicama središta Zagreba održava Cest is d'Best, međunarodni multimedijalni festival uličnih zabavljača. Ljeti se također održavaju koncerti na otvorenom, većinom na Gornjem gradu (Ljeto na Gornjem gradu). 

Najpoznatija koncertna dvorana u Zagrebu je Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, sagrađena 1973. i nazvana po znamenitom skladatelju prve hrvatske opere Vatroslavu Lisinskom. Dvorana je bila i mjesto održavanja Eurosonga 1990. godine. Veći koncerti zabavne glazbe održavaju se u Domu sportova, a od nedavno i u veličanstvenoj Areni Zagreb. 

Od drugih događanja poznata je izložba cvijeća Floraart (krajem srpnja i početkom lipnja), te Old-timer Rally, koji se održavaju jednom godišnje. Posebno je zanimljiv Markov sajam, tj. sajam starih obrta i zanata koji se izvorno održavao na Trgu sv. Marka, nekada glavnom gradskom trgu, a danas na Trgu bana Jelačića. Dani Grada Zagreba održavaju se 16. studenog.

Izvorni govor grada Zagreba je bio kajkavsko-ekavski. Međutim, uslijed doseljavanja on je do kraja 20. stoljeća uvelike štokaviziran  U svakodnevnom govoru se npr. ne razlikuju glasovi č i ć, dž i đ.

Zagreb je jedno od medijskih središta jugoistočne Europe. 

U njemu je sjedište Hrvatske radiotelevizije. HRT je nastala spajanjem Hrvatskog radija, pokrenutog 1926. godine i Hrvatske televizije, osnovane kao TV Zagreb 1956. godine. Hrvatska televizija je prema istraživanjima najgledanija televizija u jugoistočnoj Europi. HRT centar sa studijima smješten je na adresi Prisavlje 3, a sam naziv Prisavlje se prema tome u medijskom žargonu upotrebljava i kao sinonim za upravni establishment televizije. 
 
U Zagrebu djeluju i dvije jake komercijalne TV postaje: Nova TV (studiji na Remetinečkoj cesti 139), u vlasništvu međunarodne kompanije CME, te RTL Televizija (studiji u Krapinskoj 45), u vlasništvu RTL grupe . U Zagrebu je također sjedište manjih privatnih televizija, OTV i Z1 Televizija i Infopunkt tv koje su sadržajima regionalno orijentirane na Zagreb i okolicu. U Zagrebu su i prva poslovna televizija u Hrvatskoj Kapital Network i glazbena televizija Croatian Music Channel, koje je moguće pratiti preko kabelske mreže.

U Zagrebu djeluje i niz radio postaja, od kojih su najslušanije: Hrvatski radio na 3 kanala u sklopu HRT-a, Radio Sljeme, Radio 101, Narodni radio, Otvoreni radio, Soundset, Radio Cibona, Antena Zagreb itd.
Prve dnevne novine počele su izlaziti u Zagrebu još 1784. godine (Agramer deutsche Zeitung). Danas je Zagreb sjedište najvećih novinskih kuća u Hrvatskoj. Kapitalom je najsnažnija kompanija Europapress Holding (EPH), sa sjedištem u Koranskoj ulici 2, koja izdaje 5 dnevnih novina i 30 časopisa. Najtiražnije dnevne novine su Jutarnji list i Sportske novosti u vlasništvu EPH, te Večernji list (osnovan 1959.) , 24sata, u sastavu austrijskog medijskog koncerna Styria Medien AG i Lider press. Značajan je i Vjesnik. Mjesečni magazini Nacional, Globus, 7Dnevno, Gloria i Story.

U Zagrebu je sjedište i najposjećenijih Internet portala u Hrvatskoj: Index.hr, Net.hr, Tportal.hr, Oglasnik.hr, Mediaservis.hr, Metro portal, Pixsell.hr i dr.

U Zagrebu djeluju brojni profesionalni, ali i amaterski športski klubovi iz Zagreba. Od poznatijih profesionalnih klubova valja istaknuti nogometne klubove koji nastupaju u 1.HNL: NK Dinamo, NK Zagreb, NK Lokomotiva Zagreb, NK Croatia Sesvete, košarkaške klubove koji nastupaju u NLB ligi: KK Cibona, KK Zagreb, KK Cedevita, rukometne klubove koji nastupaju u Dukat Premijer ligi RK Zagreb, RK Medveščak, RK Dubrava. Također se ističu vaterpolski klubovi Mladost i Medveščak, hokejaška momčad Medveščak koja nastupa u EBEL ligi, te veslačke, atletske i mnoge druge klubove.

U Zagrebu postoje brojni športski objekti i športsko-rekreacijski centri (Šalata, Jarun, Mladost, Svetice, itd.). Najveći broj takvih objekata izgrađen je ili preuređen za potrebe Univerzijade 1987. godine. Jedna od najpoznatijih športskih dvorana u Zagrebu je Dom sportova, koja sadrži 6 dvorana, najveće dvije mogu primiti 4.000 i 12.000 gledatelja. Popularna Cibona, tj. Košarkaški centar Dražen Petrović prima oko 5.400 posjetitelja. U prosincu 2008. dovršena je Arena Zagreb koja može primiti do 16.300 gledatelja te predstavlja najveći objekt zatvorenog tipa za održavanje sportskih manifestacija u Hrvatskoj. Najveći nogometni stadion u Zagrebu je Stadion Maksimir (37,168 sjedećih mjesta) na kojem utakmice igra NK Dinamo.

Zagreb ima uspostavljenu prijateljsku suradnju sa sljedećim gradovima:




#Article 119: Milan Barać (200 words)


Milan Barać (Korenica, 1936. - Sombor, 20. VII. 1987), enigmat. Kao oficir JNA službovao u više mjesta. S enigmatskim stvaralaštvom otpočeo u Leskovcu 1971. godine, a od 1972. pa do smrti živio i stvarao u Nišu. Umro na odmoru u Somboru.

U Enigmi broj 761 (podatak iz Leksikona zagonetača nije tačan) iz 1971. godine objavio je prve tri premetaljke. Objavio preko 1.200 enigmatskih radova, uglavnom stihovnih zagonetaka, brojčanica, ukrštenica i dr. Objavljivao u izdanjima EKB, Eureci, izdanjima ZDČ, Vjesnikovom kvizu, enigmatskoj rubrici niških Vojničkih novina, a najviše u također niškim Narodnim novinama...

Bio je inicijator, jedan od osnivača i jedan od najaktivnijih članova te dugogodišnji član najužeg rukovodstva Enigmatskog kluba Naissus. Enigmatikom se bavio i njegov brat Jovo Barać, a i kćerka Dragana Barać.

 Milan Barać: Tri anagrama iz kosmosa,
 Enigma, ..., 761, 8 - Beograd, 22. I. 1971.
  
 VAN ERE ove
 i van našeg sveta,
 u kosmosu silnom
 krije se p l a n e t a.
 
 ASU TRN ne smeta
 da u sjajnom letu,
 kosmoplovom svojim
 stigne na p l a n e t u.
 
 RANU leči junak
 dok kosmosom leti,
 ranjen je u borbi
 na nekoj p l a n e t i.
 
 Rješenje: Venera, Saturn, Uran




#Article 120: Enigmatikum (132 words)


Enigmatikum ( enigmatski praktikum), naslov manje rubrike (oko 12 kucanih redaka) u bjelovarskom enigmatskom časopisu Miničvoru, u kojoj su u početku objavljivani tekstovi s praktičnim savjetima sastavljačima križaljki. Kasnije su objavljivani napisi o raznim zanimljivostima koje na ovaj ili onaj način imaju veze sa zagonetaštvom.

Prvi put je rubrika s naslovom Enigmatikum objavljena u Miničvoru broj 332 (14. IV. 1982), a potom u brojevima 335, 336, 338, 339, 340, 342, 344, 345, 348, 353, 354 i 356 (30. XII. 1982). Sve te tekstove napisao je Jovan Nedić. Slično koncipirana rubrika objavljivana je u stotine nastavaka još godinama (npr. i 1990), ali bez zajedničkom (nad)naslova, tako da je ona postala zbirka velikog broja enigmatskih zanimljivosti. Pored spomenutog pisca u njoj su sarađivali i drugi autori. Velikim brojem napisa naročito se istakao Franjo Tušek.




#Article 121: Ivan Trnski (287 words)


Ivan Trnski (Rača kod Bjelovara, 1. V. 1819. - Zagreb, 30. VI. 1910), književnik, prevodilac i zagonetač.

Rodio se u učiteljskoj porodici u selu Rači kod Bjelovara. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, a trogodišnji tečaj za administrativnog graničnog oficira svršio je u Gracu. Kao višegodišnji upravni oficir Krajiške uprave unaprijeđen je 1867. u potpukovnika, a 1869. u pukovnika. Bio je prvi veliki župan bjelovarsko-križevačke županije od jula 1871. do februara 1872, kad se odrekao te dužnosti. Umro je u Zagrebu.

Pisao je pjesme (davorije, prigodnice i popularne napjeve (Oj jesenske duge noći) te pripovijesti, prevodio s engleskog, njemačkog, ruskog i češkog jezika (Shakespearea, Schillera i Puškina - Evgenij Onjegin), bavio se pitanjima jezika i metrike. Neki ga zbog rasprave O stihotvorstvu (Vijenac, 1874) nazvaše ocem hrvatske metrike. Savremenici su ga slavili kao svojeg ovjenčanog pjesnika i borca za narodna prava, dok ga je kasnija kritika odredila kao vještog versifikatora i ustrajnog prigodničara. Bio je glavni organizator (1900) i predsjednik Društva hrvatskih književnika. Saradnik je mnogih časopisa - od Gajeve Danice (1835) do Savremenika (1910). Sarađivao je i u listovima Neven i Vijenac.

Pjesničke zbirke: Pjesme krijesnice; Popijevke i milosnice mladenke.

Trnski je također značajan kao autor zagonetaka (čistih zagonetaka, anagrama odn. premetaljki, akrostihova, kombinacija...), koje je s prekidima objavljivao tokom 50 godina. Objavljivao ih je u Zori dalmatinskoj (Zadar), Nevenu (Zagreb), Glasonoši (Karlovac), Prosvjeti (Zagreb) i Nadi (Sarajevo).

Prva zagonetka u Nevenu objavljena mu je 15. I. 1852. (br. 3, str. 46), a posljednja vjerojatno u broju 46 od 23. XI. 1854. godine. Objavio ih je dvadesetak, sve su bile stihovne i sve su objavljene pod nazivom zagonetka, premda su bile različitih vrsta.

Koristio je pseudonim Skrivnatin (anagram od Ivan Trnski) ili Skrevnatin (anagram od Ivan Ternski).




#Article 122: Mladen Đurđević (246 words)


Mladen Đurđević (Branjin Vrh /Šećerana (Baranja)/, 5. I. 1944. – Osijek, 30. X. 2004) bio je križaljkaš, jedan od najistaknutijih u hrvatskoj i srpskoj enigmatici.

Osnovnu školu pohađao je u Šumarini (1. r.), Šećerani (2-4. r.) i Belom Manastiru (5-8. r.), a srednju ekonomsku školu završio je u Osijeku. Radni vijek proveo je kao knjigovođa na Belju, komercijalist u darđanskoj Agrogradnji i najvećim dijelom kao bankarski službenik (voditelj ispostave Privredne banke u Dardi). Živio je u Dardi, gdje je i sahranjen nakon smrti.

Bio je dugogodišnji sportski aktivist i neprofesionalni fotograf (fotografije je objavljivao u brojnim listovima i časopisima).

Prvu križaljku objavio je 1. XI. 1960. u osječkom Rebusu. Objavio je na hiljade križaljki (prestao ih je brojiti nakon 5000) u mnogim jugoslovenskim, hrvatskim i srpskim enigmatskim listovima (izdanja Čvora, Džepna križaljka, Enigma, izdanja Feniksa, Huper, Križaljke ZG-revije, Kviz, Kvizorama, Mala ukrštenica, Marbo-megaukrštenica, Razonoda miliona, Rebus, Sfinga, Slova do krova, ...), kao i u više neenigmatskih listova (Belje, Baranjske novine, Dosje XX stoljeća, Glas Slavonije, Politika, Politika ekspres i dr.).

Za svoj enigmatski rad dobio je više priznanja (npr. Kvizovu Godišnju enigmatsku nagradu Boris Janković, 1989), uvršten je u Horvatov Leksikon zagonetača Jugoslavije (1979), u knjigu Ivice Mlađenovića Istaknuti enigmati Jugoslavije (1989) i u Leksikon srpskih enigmata (2007). 

Enigmatski opus gotovo isključivo čine mu križaljke, dok je ostale enigmatske vrste (kvadrate 7x7 i 8x8, štitove, anagrame i rebuse) sastavlja povremeno. Objavljivao je pod brojnim pseudonimima: Aristid, Cooper, Dardan, Daros, Jordan, M. Baranjac, Trane, Vanja i dr.




#Article 123: Split (2662 words)


Split je neformalni glavni, a ujedno najveći grad Dalmacije u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Split jei drugi po veličini grad u Hrvatskoj i administrativno središte Splitsko-dalmatinske županije. Prema prvim rezultatima popisa iz 2011. u administrativnom Gradu je živilo 178.192 stanovnika, a u samom gradu je živilo 165.893 stanovnika.

Iako se vjeruje da su određena naselja na području Splita postojala i ranije, ime Split se povezuje s malom grčkom kolonijom zvanom Aspalathos, nazvanoj po grčkoj riječi za brnistru, biljku koja raste u okolici. To je naselje, međutim, dugo vremena bilo u sjeni obližnje Salone, daleko većeg grada koji će kasnije postati prijestolnica velike rimske provincije Dalmacije.

Početak Splita u današnjem obliku se povezuje za rimskog cara Dioklecijana, koji je navodno bio rodom iz okolice Salone. Pred kraj svog života se odlučio povući u rodni kraj, te je tamo sagradio velebnu palaču. Ta je palača nešto kasnije služila kao ljetnikovac i rezidencija careva i velmoža, od kojih je posljednji Julije Nepot, rimski vladar Dalmacije, ubijen 480. godine.

Ključni događaj za Split je bilo uništenje Salone od strane Avara i Slavena prilikom njihove invazije na Balkan godine 614. Preživjeli stanovnici su utočište našli iza zidina Palače, koja otada dobija karakter grada, odnosne jezgre oko koje će se vijekovima početi razvijati Split. 

U srednjem vijeku je Split ispočetka bio bizantskom vlašću, ali je povremeno dolazio pod nominalnu vlast hrvatskih kraljeva, odnosno Mletačke republike. Split se s vremenom razvio i tipični srednjovjekovni grad-državu, koji je donosio vlastite zakone, pa čak i vodio ratove protiv svojih susjeda, tako da se bilježi rat između Splita i susjednog Trogira 1282. godine. U isto doba je Split, čije je stanovništvo ispočetka bilo romansko, zabilježio priliv slavenskog stanovništva iz zaleđa Dalmacije, što je proces koji traje sve do današnjih dana. Split se također počinje javljati kao jedno od najvažnijih kulturnih središta na ovim prostorima.

Godine 1358. Split je dopao pod hrvatsko-ugarsku vlast, da bi 1420. godine nad njim vlast trajno preuzeli Mlečani. U doba renesanse Split nastavlja svoj kulturni procvat, tako da je u njemu djelovao i Marko Marulić, koji se često naziva ocem hrvatske književnosti.

Razvoj Splita je zaustavio prodor Otomanskog imperija na zapad Balkana, što se pogotovo iskazalo nakon pada obližnjeg Klisa 1526. godine. Turska osvajanja su neposrendo ugrozila i sam Split, tako da su turske stražarske kule bile u blizini današnjeg središta grada. Split je pogotovo teško stradao za vrijeme dugotrajnog kandijskog rata u 17. vijeku, kada ga je osim rata pogodila i epidemija kuge. Tako je na početku 18. vijeka imao tek nešto više od 1000 stanovnika.

Nazadovanje Splita je tek usporeno u relativno dugom periodu relativnog stabilnosti nakon Požarevačkog mira. Godine 1797. padom Mletačke republike Split kao i ostatak Dalmacije prelazi pod vlast Austrije, a 1805. mirom u Požunu pripada Napoleonovoj Francuskoj. Godine 1813. Split ponovno zauzimaju Austrijanci, čija će vlast biti potvrđena Bečkim kongresom.

U Splitu, kao i u drugim hrvatskim krajevima, se u 19. vijeku javlja nacionalna svijest. Ona dobija i svoju političku komponentu s nastankom Austro-Ugarske, odnosno podjelom Carstva na austrijski dio - kome je pripala Dalmacija i mađarski dio- kome je pripala jezgra današnje Hrvatske. Dok se dio stanovnika Splita zalaže za ujedinjene s Hrvatskom, dio se izjašnjava kao pripadnicima italijanske nacije i traži ujedinjenje s nezavisnom Italijom. Potonji kao alternativno rješenje nude stvaranje autonomne Dalmacije, odnosno novu slavensku naciju Dalmatinaca. Tim opcijama se krajem 19. vijeka priključuje radnički pokret, odnosno zagovornici socijalizma i anarhizma čije če Split postati tradicionalno uporište, a od početka 20. vijeka i zagovornici stvaranja Jugoslavije.

Nakon prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Split postaje dijelom Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a kasnije i Kraljevine SHS. Od 1929. godine postaje središte Primorske banovine. U tom periodu je ekonomski razvoj Splita potakla činjenica da je Zadar, dotadašnje administrativno središte Dalmacije, mirovnim ugovorima postao italijanska enklava na istočnom Jadranu. 

Za vrijeme drugog svjetskog rata su Split okupirale italijanske snage, a i formalno anektirale tzv. Rimskim ugovorima s Nezavisnom državom Hrvatskom. Split je ostao bez svog prirodnog zaleđa, a stanovništvo je podvrgnuto brutalnoj fašističkoj politici italijanizacije. Zbog toga je već 1941. veliki dio lokalnog stanovništva posredno ili neposredno pristupio Titovim partizanima. Partizani su grad zauzeli u septembru 1943. nakon kapitulacije Italije, ali su ga nakon žestokih borbi morali prepustiti njemačkom Wehrmachtu. Split je formalno pripao NDH, ali je 26.10. 1944. ponovno došao pod partizansku kontrolu. Do kraja rata je služio kao privremeno sjedište vlade Federalne države Hrvatske.

U doba SFRJ Split doživljava nagli ekonomski rast, dijelom vezan uz ratvoj indutsrije u obližnjem Kaštelima, ali i sve veći razvoj turizma u Dalmaciji. Porast industrije i životnog standarda je imao i značajne demografske posljedice, prvenstveno u naglom priljevu stanovništva iz ekonomski zaostalih krajeva Dalmatinske Zagore i Hercegovine.

Raspad SFRJ se u Splitu odrazio kroz niz ozbiljnih oružanih incidenata, koji su prethodili eskalaciji rata u Hrvatskoj. Razlog za to je bilo postojanje anažnog garnizona JNA u gradu, vezanog uz ratnu luku Lora, glavnu bazu JRM. Za vrijeme rata su Lora i drugi objekti JNA bili pod opsadom, okončanom tek potpisivanjem Sarajevskog primirja 1992. godine i povlačenjem snaga JNA početkom 1992. godine. U međuvremenu su se zbili mnogi incidenti, od kojih je najveći bio pomorski napad na Split, 15.11. 1991., kada je razarač Split bombardirao grad prije nego što je oštećen i prisiljen na povlačenje vatrom hrvatskih obalnih baterija. To je zasada jedini slučaj u historiji da je neki ratni brod bombardirao grad po kome je dobio ime. 

Rat je nakon toga trajao još tri godine, a Split, iako ne neposredno pogođen, je dosta pretrpio zbog ekonomskog kolapsa, tek djelomično ublaženog činjenicom da je služio kao glavna logistička baza snagama UNPROFOR-a u BiH.

Teška ekonomska situacija se nastavila i nakon rata, s obzirom da se Split, slično kao i ostatak Dalmacije daleko teže oporavljao u odnosu na Zagreb i druge dijelove Hrvatske. Zbog toga se Split - pogotovo njegova okolica - pokazao daleko plodnije tlo za održavanje nacionalističke desnice. To se između ostaloga iskazalo i u čuvenom mitingu na Rivi održanom početkom 2001. godine u znak podrške generalu Mirku Norcu, hrvatskom generalu optuženom, a kasnije i osuđenom za ratne zločine.

Splitu su 1952. upravno pripojena naselja Strožanac, Kaštel Gomilica, Kaštel Sućurac, Kaštel Kambelovac, Grljevac, Vranjic, Rupotina Donja i Rupotina Gornja.(N.N. NRH, 16/52)[5]

Godine 1954. su mu pripojena naselja Amižići, Most, Stobreč, Podstrana, Sirotkovići, Dvori, Korešnica, Gajine Žrnovničke, Kamen, Glavica i Privor (N.N. NRH, 33/54).[5]

Godine 1952. odnosno 1954. Splitu su bili pripojeni Mravince, Podstrana, Sitno Gornje i Sitno Donje, Solin i Strana Solinska.(N.N. NRH, 16/52 I 33/54)[5]

Godine 1962. su iz Splita upravno odvojena i osamostaljena mjesta Solin, Kaštel Kambelovac, Kaštel Sućurac, Kamen, Kaštel Gomilica, Kučine, Slatine(Slatina, Čiovo), Mravince, Stobreč, Blaca, Podstrana (kojoj je pripojen iz Splita netom odvojen i osamostaljen Strožanac), Vranjic, Žrnovnica, Srinjine, zatim Sitno Gajine od kojeg su stvoreni Donje Sitno i Gornje Sitno.(N.N. SRH, 39/62)[5]

Za socijalističke Hrvatske Splitu bili pripojeni Solin, Donje Sitno i Gornje Sitno .[5] Također su bila ova naselja pripojena Splitu, a poslije su izdvojena: Blaca, Kamen, Kaštel Gomilica, Kaštel Kambelovac, Kaštel Sućurac, Kučine, Lovrinac, Srinjine i Stobreč.[5] Splitu su bila pripojena i ova naselja: Grabavac, Grljevac, Sveti Martin, Torčići, Amižići, Korešnica, Sveti Kajo, Majdan (Solin), Meterize.[5]

Tijekom 1980-ih, do preustroja administrativne podjele uspostavom samostalne RH, Split je bio jedan od osam velikih gradova u SFRJ koji su imali donekle različit oblik lokalne samouprave, te je jedini od velikih urbanih područja na obali organiziran u tzv. gradsku zajednicu općina (GZO) Split, a tvorile su je općine Kaštela, Solin i Split. Ovakav oblik gradske administracije u Hrvatskoj je, osim Splita, imao jedino Zagreb, koji je i danas zadržao sličan oblik ustroja lokalne samouprave, primjeren velikim gradovima, dok je Split ukidanjem statusa velikoga grada s GZO, praktički uskraćen za mogućnost integriranja njegovog urbanog područja u osmišljeniju i bolje upravljanu cjelinu, podjeljen na tri grada sa zasebnim upravama i interesima, iako su im granice realno nevidljive i protežu se po sredini gradskih ulica.

Gradu Splitu danas pripada 8 naselja (stanje 2006), to su: Donje Sitno, Gornje Sitno, Kamen, Slatine, Split, Srinjine, Stobreč i Žrnovnica. Split je podijeljen na više gradskih kotareva: Bačvice, Bilice, Blatine-Škrape, Bol, Brda, Dračevac, Duilovo, Firule, Grad, Gripe, Karepovac, Kila, Kman, Kocunar, Lokve, Lora, Lovret, Lučac-Manuš, Mejaši, Meje, Mertojak, Neslanovac, Žnjan-Pazdigrad, Plokite, Pojišan, Pujanke, Ravne njive, Sirobuja, Skalice, Smokovik, Split 3 (Smrdečac), Stoci, Sućidar, Sustipan, Šine, Šperun, Špinut, Trstenik, Varoš, Veli Varoš, Visoka, Žnjan [6].

Prvi opći popis stanovništva, koji se ujedno smatra i prvim suvremenim popisom, proveden je 1857.  godine, a Split je tada brojio 10.358. stanovnika. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, na površini od 79 km2, imao je 178.102 stanovnika, što predstavlja 39,16% od ukupnog broja stanovnika Splitsko-dalmatinske županije, odnosno 4,15% od ukupnog broja stanovnika Hrvatske. 

Grad Split ima sredozemnu klimu koju karakteriziraju blage zime te suha i vruća ljeta. Republika Hrvatska klimatski se nalazi u sjevernom umjerenom pojasu u kojem vrlo važnu ulogu imaju Sredozemno i Jadransko more čije zračne struje zimsko razdoblje u Primorskoj Hrvatskoj, a tako i u gradu Splitu,  čine blagim, toplim i često vrlo vlažnim. 

Klimu u Splitu određuju blizina mora, reljef i geografski smještaj. U razdoblju od mjeseca studenog do ožujka moguće je hladno razdoblje s prosječnom temperaturom od 7,6 ℃.  U ovom razdoblju bilježe se veće količine padalina zbog česte pojave i zadržavanja ciklone u kojem padne prosječno 62% ukupne godišnje količine padalina (uz važan podatak da kroz cijelu godinu u Splitu prosječno padne 825 mm padalina). Vruće razdoblje obuhvaća period od mjeseca svibnja do rujna, a statistički najtopliji je mjesec srpanj. Prosječna temperatura u ovom razdoblju je 22℃. Toplo razdoblje karakterizira mala količina padalina, sušno razdoblje, visoke dnevne temperature i tople noći. Ipak, i najtoplije razdoblje u godini, zbog obrnuto proporcionalnog odnosa vlažnosti i temperature, vrućine čini podnošljivima. Klimatski položaj grada Splita karakterizira vrlo mali broj oblačnih dana. Vjetrovi karakteristični za grad Split u zimskom periodu su vjetrovi iz sjeveroistočnog kvadranta – poznat pod nazivom bura. Ipak, u hladnim mjesecima puše i puno jači, ali topliji vjetar koji se zove jugo. U ljetnom periodu pušu vjetrovi iz jugozapadnog kvadranta, kao što su maestral, blaga bura ili burin. Klima grada Splita uvrštava se u umjereno toplu kišnu klimu sa sušnim  i vrućim ljetnim periodom. Klimatski gledano, prema Walterovu klimadijagramu, izrazito sušan i iznimno topao je mjesec srpanj, umjerena suša traje od lipnja do rujna, a svibanj je granični mjesec vlažnog razdoblja i umjerene suše. 

Arheološki muzej u Splitu ujedno je i najstariji hrvatski muzej, a utemeljen je 1820. godine. Dugo vremena smatran je kulturnim središtem Splita, ali i Dalmacije. U knjižnici i arhivu Arheološkog muzeja u Splitu čuvali su se predmeti koji su bili od velikog značaja za kulturnu povijest, poput različitih arheoloških zbirki, te umjetnina. Časopis Arheološkog muzeja u Splitu – Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, smatra se najstarijim hrvatskim hrvatskim časopisom.

Izgradnja zgrade u kojoj se i danas nalazi Arheološki muzej u Splitu završena je 1914. godine, a i rađena je prema projektu dvojice austrijskih arhitekata A. Kiresteina i F. Ohmanna. Ideja navedenih arhitekata bila je izgraditi objekt koji će omogućiti kružno kretanje posjetitelja muzeja. Muzej je otvoren 1922. godine. Na objektu je izvršen veći građevinski zahvat tek 80 godina od izgradnje.

Najznačajniji kulturni spomenik i turistička atrakcija Splita jest Dioklecijanova palača. Ona se nalazi u užem centru grada. Povijesnu jezgru grada Splita tvori Dioklecijanova palača i dio grada unutar mletačkih obrambenih zidova iz XVII. st. (od 1979. na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine).. Značajna atrakcija je i sjeverni ulaz u palaču, nazvan Zlatna vrata.

Splitska riva mjesto je zabave, festivala i religijskih manifestacija. Najveća fešta održava se na Rivi svake godine 7.5., kad se slavi zaštitnik grada sv. Dujam.  

Park šuma Marjan mjesto je iznimno očuvane prirode, te izletište i mjesto rekreacije mnogih Splićana i posjetitelja.

U tijeku pripremnih iskopavanja za izgradnju trgovačkog centra Small Mall na raskrižju Ulice Domovinskog rata s Vukovarskom, Livanjskom i Bihaćkom ulicom otkriveno je novo i neočekivano važno arheološko nalazište. Radi se o do sada nepoznatom amfiteatru iz IV stoljeća, odnosno iz vremena kad je car Dioklecijan obitavao u svojoj palači. Unatoč nepristupačnosti većem dijelu ostataka antičke građevine zbog okolnih kasnije sagrađenih i danas još funkcionalnih građevina, arheolozi su bili u mogućnosti procijeniti neke njene osnovne karakteristike, a nalazio se uz sam Dioklecijanov aqueduct sve do kraja kandijskog rata 1647. godine kada ga je, već djelomično porušenog, u potpunosti dao razrušiti mletački providur Dalmacije Leonardo Foscolo kako bi spriječio moguće utvrđivanje Osmanlija na tako maloj udaljenosti od tadašnjeg mletačkog Splita. Inače, lokalitet na kojem su pronađeni ostatci ove povijesno toliko važne građevine već je poznat pod nazivom “Ad basilicas pictas” (“Kod oslikanih bazilika”). Tu su već ranije pronađeni ostatci arhitekture koja je prethodila nastanku Dioklecijanove palace, točnije antičnom naselju Spalathum, kao i ostaci nekih drugih antičkih i srednjovjekovnih građevina.

Ovaj pronalazak je od iznimne ne samo arheološke, već i kulturno-povijesne, kao i turističke važnosti. Uz Pulsku Arenu, te amfiteatre u antičkoj Saloni i Burnumu kraj Knina, ovo je četvrti primjer ove arhitekture na području Republike Hrvatske. Ipak, zbog nemogućnosti daljnjeg istraživanja na lokalitetu, pronađeni ostatci su konzervirani i ostavljeni za neka daljnja proučavanja. Vjerojatno je iz istog razloga zaustavljena i izgradnja navedenog trgovačkog centra jer se nakon tog otkrića odustalo od gradnje istog na toj vrlo atraktivnoj poziciji uz sam povijesni centar grada.

Fokus zanimljivosti je u tome da je prostor proizvodnje prenamijenjen u prostor potrošnje i to u doba kada je veća stopa nezaposlenosti u gradu što ukazuje na određeni apsurd.

Jugoplastika je bila ideja zajedništva, discipliniranog rada i brzog napretka kojoj je pripadalo gotovo 13 000 radnika od kojih je 10000 bilo u samoj proizvodnji.

Sama tvornica je bila najsnažniji simbol modernizacije, tehnološke inovativnosti i dobara.

Osim što grad Split odiše bogatom poviješću i kulturnom baštinom, mlađi domaći turisti percipiraju Split kao grad koji je lijep, opušten i zabavan, no ne glamurozan i zapadni. Iako Split već dugi niz godina ima reputaciju tranzitne destinacije i odredišta jednodnevnih izleta, ta slika se polako mijenja u korist percepcije istoga kao city break destinacije, što u konačnici utječe na sve veća ulaganja lokalnih vlasti u razvoj turističke infrastrukture.

Bačvice su najpoznatija splitska plaža koja se nalazi u neposrednoj blizini centra grada.  Podrijetlo riječi Bačvice nije u potpunosti protumačeno iako se javlja još za vrijeme mletačke vlasti. S obzirom na neugledni izgled uvale uz koju je prolazio poljski put kojim su se kretali težaci sa magarcima natovarenim teretom na putu do svojih vinograda dugo vremena nikome nije palo na pamet ovdje se kupati sve dok prvo kupalište nije podigao 1891. Ivan Košćina iz poznate splitske obitelji toga vremena, a do kupališta se dolazilo kočijama i omnibusom. Članovi obitelji obitelji Bui i Paparelo-Rizmondo bili su prvi kupači u uvali koji su ondje posjedovali kuće. 1919. godine kupalište prelazi iz privatnog vlasništva u javno te se uređuju i postavljaju prve drvene kabine čiji broj se konstantno povećava te u godini 1928. broji već 300 kabina koje su podijeljene na muške, ženske ili obiteljske. U početku je kupanje bilo strogo ograničeno i podijeljeno, kada su smjeli ulaziti muškarci, a kada žene, a sve radi očuvanja morala zbog čega je Košćina kupalište morao preurediti i podijeliti sa visokom ogradom. Na desnoj strani kupali su se muškarci, a na lijevoj žene, a na ogradi koja je dijelila mušku od ženske strane stajao je veliki natpis: 'Globom i zatvorom kaznit će se prekršitelj zabrane zajedničkog kupanja'. Picigin je društvena igra loptom koja se izvodi u plićaku pješčane plaže gdje igrači, stojeći u moru, nabacuju loptu koja ne smije dodirnuti morsku površinu. Pravim je piciginašima igranje način života i razmišljanja te igraju tijekom cijele godine, u prosjeku čak 250 dana godišnje. Bez njih je teško vizualizirati plažu Bačvice i uvelike su zaslužni za stvaranje njezinog identiteta.

Danas je plaža Bačvice sve više komercijalizirana sa prevelikim brojem ležaljki i kioska s hranom te ju sve veći broj ljudi zamjenjuje plažom Firule.

U neposrednoj blizini Bačvica nalazi se plaža Ovčice.

Žnjan je najveća splitska plaža koja se nalazi u istoimenom kvartu. Od rujna 2017. godine plaža je u procesu potpune rekonstrukcije, koja bi trebala završiti do 1. srpnja 2018. godine.

Ovdje ulaze osobe koje su rođene i/ili su djelovale u Splitu.




#Article 124: Bjelovar (805 words)


Bjelovar je grad u Hrvatskoj, središte Bjelovarsko-bilogorske županije.

Grad Bjelovar je smješten na visoravni u južnom dijelu Bilogore (sjeverozapadna Hrvatska) na 135 metara nadmorske visine. Bjelovar je sjedište Bjelovarsko-bilogorske županije, ali i prirodno, kulturno i političko središte ovog kraja. 

Bjelovar je i raskrsnica putova ovog kraja. Sijeku ga ceste od Zagreba za Osijek, zatim iz Varaždina i Koprivnice preko Čazme do Ivanić Grada i auto-ceste, a preko Daruvara na jednu stranu, za Viroviticu, a na drugu stranu za Pakrac i Lipik. 
Na kakvom se važnom prometnom pravcu nalazi Bjelovar, govori i početak izgradnje brze ceste Zagreb - Bjelovar - Virovitica, koja će Bjelovar još približiti Zagrebu, ali će biti i snažan poticaj razvoju gospodarstva.

Grad Bjelovar zauzima ukupnu površinu od 191,9 km2 a administrativno obuhvaća još 31 naselje. Na tom prostoru danas živi oko 42.000 stanovnika.

Sa sjeveroistočne strane Grada Bjelovara nalazi se duga i niska uzvisina Bilogora, čija je prosječna visina od 100 do 150 m. 

Visoravan je nastala plitkim nadsvođenjem, no pri njenom oblikovanju sudjelovali su i rasjedni procesi. U sastavu su pliocenski pjeskuljasti lapori i pješčanici s mjestimičnim manjim naslagama lignita. Starije kamenje nigdje ne dopire do površine. Kristalinske stijene su otkrivene u dubokim bušotinama.

Grad Bjelovar je klimatski prijelazan prostor umjereno kontinentalnih obilježja. Zime u ovom prostoru su umjereno hladne, a ljeta su topla.Pretežno je povoljan godišnji raspored padalina, a iznosi oko 900 mm godišnje.

Od vjetrova puše sjevernjak, koji je karakterističan za zimu, a istočnjak postaje jači u proljetnim mjesecima i vrlo je hladan, a može puhati i nekoliko dana neprekidno. Ljetni vjetar koji otprilike puše od lipnja do kolovoza je južni, topao, te povećava relativnu vlagu i prethodi kiši.

Srednja godišnja temperatura u Gradu Bjelovaru je oko 12° C.

Bjelovar, Breza, Brezovac, Ciglena, Galovac, Gornji Tomaš, Gudovac, Klokočevac, Kokinac, Kupinovac, Letičani, Mala Ciglena, Malo Korenovo, Novi Pavljani, Novoseljani, Obrovnica, Patkovac, Plavnice Gornje, Plavnice Stare, Prespa, Prgomelje, Prokljuvani, Puričani, Rajić, Stančići, Stari Pavljani, Tomaš, Trojstveni Markovac, Veliko Korenovo, Vinkovićevo naselje, Zvijerci i Ždralovi.

Krajem 14. i početkom 15. stoljeća u ovom već gusto naseljenom području nalaze se mnogi feudalni i crkveni posjedi. U neposrednoj blizini današnjeg Bjelovara nalaze se crkvene župe u Korenovu, Velikim Sredicama, Pavljanima, Međurači i Novoj Rači. 
U to doba može se smjestiti začetak Bjelovara koji se prvi put spominje u zasad nepouzdanom zapisu iz 1413. godine.

Nadiranjem Turaka u 15. i 16. stoljeću ovaj kraj postaje ničija zemlja te neprestano prelazi iz ruke u ruku. Stanovništvo se razbježalo i život se uglavnom odvija u malim utvrdama duž nestalne granice s Trucima. Tada je na području Varaždinskog generalata osnovana proslavljena 16. pješačka pukovnija.

Prvi zapovjednik te slavne pukovnije bio je 1538. godine Nikola Jurišić od Kisega. U velikom ratovanju 1591. do 1594. godine hrvatska je vojska konačno zaustavila prodiranje Turaka.
Nakon poraza kod Siska bili su potisnuti iz Posavine. Širok pojas zemlje od Moslavine i Čazme do Drave ponovno je u hrvatskim rukama.
Podižu se nove utvrde i počinje naseljavanje i oživljanje Krajine. Jedna takva utvrda bio je i Bjelovar.

U pismu križevačkog generala Ivana Herbersteina 1666. godine dvorskom ratnom vijeću spominje se G'schloss Bellovar oko kojega su se vodili bojevi s doseljenim Vlasima. Slavonska krajina je u 16. i 17. stoljeću bila razdijeljena u četiri kapetanije - Križevci, Ivanić, Koprivnica i Đurđevac, a svaka kapetanija u vojvodstva.

Jedan je časnik kao zapovjednik vojvodstva s vojnicima stanovao u utvrdi Bjelovar. Te su četiri kapetanije spojene 1749. godine u dvije pukovnije: 5. križevačku i 6. đurđevačku, koje su se sto godina kasnije, 1872. godine, ponovno spojile u 16. varaždinsku pješačku pukovniju. Zapovjednik te nove pukovnije ibo je pukovnik Peter Csikos von Sessia, otac slavnoga hrvatskog slikara Bele. Ta je pukovnija 1919. godine preimenovana u 42. bjelovarski pješadijski puk.
Polovicom 18. stoljeća posvuda su u Vojnoj krajini zaredale bune krajišnika zabrinutih za svoje pravice, koje su im bile ograničene novim odredbama carskoga dvora. Severinska buna, koja je dobrano uzdrmala Varaždinski generalat, krvavo je ugušena 1755. godine pa je odmah nakon toga carica Marija Terezija odredila da se u središtu krajiških pukovnija sagradi snažno vojno uporište - Novi Varaždin.

Prema zamisli generala Filipa Becka graničari su već 1756. godine počeli graditi novi grad. O tome Baltazar Adam Krčelić u svojim Annuama piše:

Beck naredi, da se to mjesto ne smije nazivati Bjelovar, nego Novi Varaždin, pod prijetnjom kazne, ako ga bude tko drukčije nazivao.

(...)Novi Varaždin ili Bjelovar neće pružati nimalo sigurnosti, jer se sve gradi od drva, pa će prema tome jednom otvoriti put neprijatelju na uništenje ove naše domovine. U tim novim tvrđavama ništa nije čvrsto, staro će se rušiti i propadati, a osim što se prave beskorisni
troškovi domovina se izlaže opasnosti.
Dali višnji Bogovi da to ispadne drukčije! 

Beck je, ne osvrčući se na pritužbe i prigovore, bjelovarsku utvrdu sagradio na visoravni okruženoj močvarama koje su ipak pružale sigurnost.
Grad je sagrađen gotovo u jednome dahu.




#Article 125: Berlinski zid (248 words)


Berlinski zid () je dugačka barijera koja je razdvajala Zapadni Berlin od Istočnog. Njegova funkcija je bila da prijelaz između Zapadnog i Istočnog berlina učini restriktivnijim. Sagrađen je 1961, a utvrđen godinu dana kasnije. 9. 11. 1989, otvoren je za slobodan protok ljudi, a ubrzo potom je skoro potpuno srušen.

Poslije Drugog svjetskog rata, Berlin je zajedno s ostatkom Njemačke podjeljen u četiri sektora i bio je opkoljen sa svih strana sovjetskim sektorom. Sovjetski Savez, Sjedinjene Države, Velika Britanija i Francuska su kontrolirali svaki svoj dio Berlina. Sovjetski sektor je bio daleko najveći.

Godine 1948. Berlinska blokada je prethodila stvaranju Berlinskog aerolifta.

U početku, građanima Berlina je bilo dozvoljeno da se slobodno kreću između sektora. Isto tako, kao što je Hladni rat napredovao, tako je slobodan protok bio sve restriktivniji. Granica između Istočne i Zapadne Njemačke je bila zatvorena 1952, ali je jedino u Berlinu bila otvorena. Oko dva i pol milijuna Istočnih Nijemaca je prešlo na Zapad između 1949. i 1952. godine. 

Veliki broj profesionalnih radnika iz svih ovlasti je već prelazilo na Zapad (na primjer, cijela matematička katedra Univerziteta u Leipzigu).

Sovjeti su odlučili da izgrade zid ne bi li spriječili prelazak Nijemaca u zapadni dio grada.

Zid je služio da ljudi iz istočnog Berlina ne bi mogli da prijeđu u bolju polovinu grada, Zapadni Berlin. U istočnom dijelu Berlina zid je smatran antifašističkim bedemom.

Zid je srušen 9. 11. 1989. godine nakon što su vlasti DDR objavile ukidanje ograničenja putovanja svojih građana u SR Njemačku.




#Article 126: Drugi svjetski rat (8552 words)


Drugi svjetski rat je naziv za oružani sukob, odnosno seriju međusobno povezanih oružanih sukoba koji se između godine 1939.. do 1945. vodio između dva bloka država – tzv. Sila Osovine na čelu s Njemačkom, Japan i tzv. Savezničkih sila na čelu s SAD, Sovjetskim Savezom, Velikom Britanijom i Kinom, a u kome su pobijedili Saveznici.

Po broju država, odnosno ljudi koji su u njemu sudjelovali, te broju ljudskih žrtava i stepenu materijalnog razaranja, drugi svjetski rat predstavlja najveći oružani sukob u historiji čovječanstva. Po svojim posljedicama drugi svjetski rat predstavlja jedan od najvažnijih događaja u povijesti..

Glavnim uzrocima Drugog svetskog rata smatraju strasni se Njemačka invazija Poljske, te Japanski napadi na Kinu, SAD i britanske i nizozemske kolonije.

Hitlerov NSDAP na vlast u njemačkoj stigao je demokratskim putem, iako je prije toga eliminirao mnoge pobornike Weimarske Republike. Popularnost stranke porasla je zbog njezinih odluka o prekidu poštovanja Versajskog ugovora koji je ograničio njemačke moći, o poticanju anti-komunizma, te zbog Dolchstoßlegende i na kraju obećanja o stabilizaciji i ekonomskoj obnovi. Sve to poticalo je na narod da razmisli o njemačkom identitetu i superiornosti, što je bio jedan od glavnih motiva za početak rata, jer su nacisti tražili priključenje zemalja za koje su tvrdili da pripadaju Njemačkoj.

Japansko Carstvo za vrijeme 1930-ih bilo je pod većinskim utjecajem militarizma japanskih vojnih i mornaričkih zapovjednika koji su željeli da Japan postane svjetska kolonijalna sila. Japanske invazije počele su 1931., kada su ušli u Mandžuriju, a nastavile su se 1937. njihovim ulaskom u Kinu. Za vrijeme invazije pomoć Kini slale su SAD i Velika Britanija, što je na kraju prisililo Japan ili na odustajanje od osvajanja Kine ili na pronalaženje novih resursa. Japan se tada suočio sa problemima povlačenja iz Kine, razvijanja vlastitih resursa, potpisivanja sporazuma, kupovanja resursa negdje drugdje ili ulaska u rat da bi dobio ono što mu je potrebno. Japan se od svega toga odlučio za rat, pod velikim utjecajem Hitlerove Njemačke, i počeo planove za rat. Budući da se tada vjerovalo da SAD neće ući u rat, Japan je imao prostora za osvajanja na Pacifiku. No nakon napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. i njemačkog objavljivanja rata SAD-u 11. prosinca 1941., Amerikanci su ušli u rat.

Novoizabrani njemački kancelar Adolf Hitler bio je velik protivnik Versajskog ugovora. Nije želio da se tako velika nacija kao Njemačka ograničuje u bilo kojem pogledu.

Idući potez bio je 1937. ugovor koji se zvao Antikominternski pakt koji su uz Njemačku potpisali Italija i Japan. Godine 1938. Hitler anektira Austriju. Taj događaj poznat je pod imenom Anschluss.

Hitler je isti plan imao i za čehoslovačko područje Sudeta čije su većinsko stanovništvo također sačinjavali Nijemci. Čehoslovačka je bila spremna na oružani otpor (uz francusku pomoć). Međutim, britanska vlada nije bila u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da se s Njemačkom 30. rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Većina svjetske javnosti zgrozila se ovim potezom, ali Zapad je ovo smatrao ispravljanjem versajske nepravde i pokušajem uspostavljanja svjetskog mira.

No o miru nije bilo ni govora jer su, kao i Hitler, Mađarska i Poljska vlada tražile pravo na teritorij Čehoslovačke. Vlada u Pragu bila je uzdrmana, a na Hitlerov poticaj osnovan je i separatistički pokret. U proljeće 1939., pod izgovorom zaustavljanja pokreta, Njemačke trupe okupiraju Češku, a Slovačku uspostavljaju kao satelitsku državu.

To komadanje Čehoslovačke predstavljalo je poniženje za Zapadne sile. Oni su zbog nekršenja sporazuma iz Münchena osigurali samostalnost Poljskoj i Rumunjskoj - koje su trebale biti iduće mete širenja. No, širenje države nije bio samo njemački plan. Benito Mussolini na isti je način (bez borbe) Italiji pripojio Albaniju, a nešto prije i Etiopiju.

Hitler je za idući potez širenja odabrao luku Danzig (polj. Gdansk) koja je bila pod upravom Lige naroda. No Poljaci su, za razliku od Čehoslovačke, bili spremni za oružani otpor. Hitler je tada primijenio već u proljeće isplaniranu invaziju koja će započeti rat.

Bio je uvjeren kako će zapadne sile na kraju Poljsku ipak ostaviti na cjedilu isto kao što su bile ostavile Čehoslovačku. Tome je u prilog išao debakl pregovora o eventualnoj vojnoj suradnji koji su se u to vrijeme vodili u Moskvi između anglo-francuskih i sovjetskih predstavnika.

Na kraju je Staljin odlučio kupiti vrijeme za pripreme za rat tako što je prihvatio Hitlerovu ponudu za sporazum. Pakt Ribbentrop-Molotov potpisan je 23. kolovoza 1939. Tim ugovorom Reich se osigurao od sovjetskih napada. Rat je službeno započeo 1. rujna 1939. tj. kad je Njemačka napala Poljsku zbog napada (koji su zapravo izveli Nijemci) na pograničnu postaju Gleiwitz (polj. Gliwice) .

Suprotno uvriježenom mišljenju, Njemačka u vrijeme izbijanja rata za njega nije bila spremna, odnosno, po objektivnim kriterijima, bila je u mnogo inferiornijem položaju s obzirom na stanje na početku Prvog svjetskog rata. S druge strane, u kvalitativnom smislu bila je u velikoj prednosti u odnosu na svoje protivnike.

Njemačka vojska imala je tri grane. Najbrojnija grana bila je kopnena vojska, poznatija pod nazivom Wehrmacht. Njome su zapovijedali vojni stručnjaci kao von Manstein, Rommel, Keitel, Jodl i drugi. Kopnena je vojska većinu rata vodila metodom koja je nazvana Blitzkriegom (munjeviti rat).

Luftwaffe, odnosno ratno zrakoplovstvo bilo je pod zapovjedništvom dopredsjednika Göringa, letačkog asa iz Prvog svjetskog rata, nanijela velike štete po Europi.

Kriegsmarine, tj. ratna mornarica, bila je treća grana Njemačke vojske. Ona u pomorskim bitkama nije postigla neke veće pobjede, unatoč tome što je bila pod vodstvom izvrsnih vojnih stručnjaka - admirala Dönitza i Raedera, a ponajveće uspjehe je postigla podmornička flota.

Brojčano, od svih rodova vojnih snaga, talijanska mornarica je do pred Drugi svjetski rat toliko ojačala da je mogla biti ozbiljnim protivnikom i francuskoj i britanskoj mornarici. Time je postala 3. po snazi u Europi. Najkvalitetniji dio mornarice zasigurno su činile diverzantske postrojbe, tzv.ljudi žabe, koje su tijekom rata imale brojne uspješne akcije.

Mussolinijev je režim jednako veliki napor uložio u stvaranje kvalitetnog i relativno modernog zrakoplovstva koje se 1930-ih moglo mjeriti s većinom velikih sila. Tome je pogotovo u prilog išla doktrina generala Dueta koji je držao da će upravo avijacija biti ključan faktor pobjede u budućem ratu, odnosno da se nadmoćnom zrakoplovstvu ništa ne može suprotstaviti.

Talijani su pomoću raznih doktrina pokušali napraviti taktiku sličnu blitzkriegu, no njihov glavni nedostatak bila je slaba kopnena vojska.
 
Ipak, najveća talijanska slabost bio je moral, uzdrman traumatskim iskustvima bitaka na Soči koje nije izbrisala čak ni pobjeda u prvom svjetskom ratu.

Od svih velikih sila Japan je godine 1939. imao najviše ratnog iskustva, zahvaljujući svojem pohodu na Kinu koji ne samo da je na početku postigao spektakularne uspjehe, nego je bio i sjajna prilika za testiranje novih tehnologija, pogotovo na mornaričkom i zrakoplovnom polju.

Japanska ratna mornarica bila je među najjačima i najmodernijima. Nastojeći održati korak s Britancima i Amerikancima, Japanci su bili skloni inovacijama i primjeni modernih tehnologija i strategija. Među njima veliku je važnost imala orijentacija na visoku koordinaciju mornarice i avijacije, što je dovelo do gradnje nosača aviona i stvaranja vrhunski obučenog kadra mornaričkih pilota sposobnih za najsloženije operacije. Japanci su također veliku važnost udijelili površinskim snagama, pri čemu se razvio tzv. dugi torpedo koji će postati jedno od najubojitijih oružja rata i omogućiti Japancima pomorsku nadmoć na samom početku rata na Pacifiku.

Za razliku od mornaričkog, japansko ratno zrakoplovstvo u sastavu kopnenih snaga po kvaliteti aviona i pilota ponešto je zaostajalo za većinom država u svijetu, a poseban nedostatak bila je orijentacija na neposrednu podršku kopnenim snagama.

Kopnene snage su, pak, slično kao i u Italiji, predstavljale najslabiju japansku kariku, iako je to postalo vidljivo tek u kasnijoj fazi rata. Japanci su smatrali da će se budući rat odvijati po slabo nastanjenim otocima gdje primjena tenkova ili slične moderne opreme nije tako bitna. Tome su u prilog išla i iskustva iz Kine gdje su veliki uspjesi postignuti protiv, u pravilu tehnički inferiornih, kineskih snaga. Zbog svega toga japanska je vojska po kvaliteti opreme i oružja bila na razini prvog svjetskog rata, ali je sve to nadoknađivano fanatičnom indoktrinacijom i vrhunskom izvježbanošću ljudi.

Velika Britanija godine 1939. ušla je u rat s planovima prilično sličnima onima s kojima se ušlo u prvi svjetski rat.

Britanske kopnene snage bile su relativno malobrojne i profesionalne naravi, te su se na početku trebale koristiti u ograničenim akcijama, odnosno kao podrška brojnijoj francuskoj vojsci, sve do trenutka kada se popuni novacima. S druge strane, malobrojnost je britansku vojsku učinila jedinom potpuno motoriziranom vojskom u svijetu, te je kvalitetom i obučenošću ljudstva bila iznad europskog prosjeka. S druge strane, međuratni period predstavljao je i svojevrsnu stagnaciju, jer su na temelju iskustava prvog svjetskog rata, pogotovo u primjeni i taktici tenkova izvučeni pogrešni zaključci.

Nedostatke kopnenih jedinica nadomjestila je Royal Navy, tj. Kraljevska mornarica, koja je imala sve moguće vrste brodova. Od torpednih čamaca pa do nosača aviona. Koristili su strategiju kao i u napoleonskim ratovima što je Britancima omogućilo voditi rat protiv cijele Europe.

Najvredniji i najmoderniji dio britanskih oružanih snaga predstavljao je Royal Air Force, tj. Kraljevsko ratno zrakoplovstvo. Bilo je sastavljeno od mnogih tipova aviona koji su uglavnom služili za strateško bombardiranje, no kasnije je veći naglasak stavljen na lovačke avione koji će braniti Britansko otočje i njegove industrijske centre, za što su razvijeni kvalitetni lovci Spitfire i Hawker Hurricane, od kojih se potonji pokazao i dobrim izborom za podršku kopnenim snagama.

Francuska je 1939. godine bila pod snažnim utjecajem iskustva prvog svjetskog rata koje se odrazilo, kako na vojnu doktrinu, tako i na moral nacije.

Francuzi su zbog ofenzivne taktike u Prvom svjetskom ratu pretrpili velike gubitke u ljudstvu. Zato su u ovaj rat odlučili ući defenzivnije. Takvom je doktrinom postavljena poznata Maginot linija koja se protezala uz granicu s Njemačkom, a držalo se da je neprobojna.

Francuzi su zbog velikih troškova odlučili da na belgijskoj granici ne naprave takvu liniju, no to su napravili i zato da bi potakli Belgiju da više surađuje sa Saveznicima. Francuska vojna oprema bila je zastarjela, osim tenkova koji su bili najsuvremeniji u svijetu, no nisu došli do izražaja u ratu zbog krive taktike.

Francuski zapovjedni kadar uglavnom su činili, osim izuzetaka kao što su general de Gaulle, stari i nesposobni zapovjednici koji nisu bili prilagođeni novim vojnim taktikama i načinima borbe.

Francuska ratna mornarica, s druge strane, bila je prilično moderna, ali ona u ratu, s obzirom da je bila koncentrirana u Mediteranu, uglavnom nije došla do izražaja.

Francusko je ratno zrakoplovstvo, pak, bilo inferiorno njemačkom brojem i kvalitetom. Tek je krajem 1930-ih uložen određeni napor da se počnu proizvoditi moderni tipovi aviona, no to je bilo prekasno da bi se odrazilo na bojištu.

SSSR je od svih velikih sila godine 1939. imao najbrojnije oružane snage, kako po pitanju ljudstva, tako po pitanju broja zrakoplova, tenkova i drugog suvremenog oružja. Pravi razmjeri sovjetske vojne sile postali su očiti tek kasnije tijekom rata. Također, mnogo novca uloženo je i u nabavu najmodernijih tehničkih sredstava za ratovanje.

No početkom Staljinovih čistki, cijela jedna generacija izvrsnih vojnih zapovjednika izbrisana je s lica zemlje. Staljin je zbog svoje antipatije prema Trockom oslabio Crvenu armiju. No Zimski rat, koji je izbio u Finskoj, prisilio je Staljina obnoviti kopnenu vojsku i ojačati Crvenu armiju.

Sovjetsko zrakoplovstvo bilo je impresivno, no služilo je uglavnom kao potpora kopnenim jedinicama. Što se tiče sovjetske RM, bila je u podređenom položaju zbog toga što je SSSR imao malo izlaza na more, pa je bila najslabije razvijana.

Zbog oceana koji su ih odvajali od Europe i Azije, te u domaćoj politici vladajućeg izolacionizma, SAD su 1930-ih vrlo malo ulagali u obranu, držeći kako će se budući rat izbjeći, odnosno da SAD u njemu neće sudjelovati.

No izuzetak je bila mornarica, koja se razvijala sve više i više. Imali su sve tipove brodova, a posjedovanje mnogih oceanskih otoka omogućilo je izgradnju luka izvan matičnog kopna. To je bila ključna činjenica u američkim pobjedama na moru.

SAD je tada još uvijek tehnološki zaostajale. No zahvaljujući golemoj industrijskoj bazi te veličini dobro obrazovanog stanovništva bili su kadri u veoma kratkom vremenu razviti svoje oružane snage.

Prije izbijanja neprijateljstava, Poljska je većinu vojske koncentrirala na granicama, nastojeći demonstrirati volju za otporom, odnosno krenuti u protuofenzivu ako se ukaže prilika. Time je, s obzirom na poljski geostrateški položaj, Nijemcima omogućena prilika da na samom početku izvedu seriju obuhvatnih manevara kojima će poljske snage biti odsječene od svoje pozadine i prisiljene na predaju.

Dva dana nakon njemačkog napada, Njemačkoj su rat objavile Francuska i Britanija, čime je rat i formalno dobio karakter svjetskog, pa zato neki povjesničari navode 3. rujna 1939. kao datum njegovog početka.

Sve nade Poljaka da će se uspjeti obraniti vrlo su brzo raspršene iz dva razloga: Nijemci su, u potpunosti iznenadili Poljake brzinom svog napredovanja, a francuska ofenziva u Saarskoj oblasti, koja je trebala rasteretiti Poljake, odmah je zaustavljena, mada je bila poduzeta čisto demonstrativno bez volje i dovoljnih snaga da postignu bilo kakav značajan uspjeh. 17. rujna, SSSR je poduzeo invaziju s istoka i bez nekog većeg otpora izbio na unaprijed dogovorenu demarkacijsku liniju koja manje-više odgovara današnjoj istočnoj poljskoj granici. Dio poljske vojske izbjegao je u Rumunjsku, odakle će prijeći na Zapad, dok je ostatak zarobljen do početka listopada. Istočni dio Poljske anektirao je SSSR, a zapadni je bio pod tzv. Generalnim guvernerom u sastavu Trećeg Reicha.

Saveznička vrhovna komanda nakon toga je zaključila da nikakva ofenziva na Njemačku nema smisla, nego da se rat treba dobiti pomorskom blokadom, odnosno ograničenim operacijama u cilju sprječavanja Nijemaca da dobivaju strateške resurse iz neutralnih zemalja. U međuvremenu se ispostavilo da odluka Italije da bude neutralna ima zapravo koristan efekt na Njemačku, jer je preko nje nesmetano išao uvoz tih istih sirovina. Dotle se na zapadnom bojištu razvilo stalno zatišje, povremeno prekidano ograničenim akcijama - period poznat kao tzv. Lažni rat.

U međuvremenu je SSSR konsolidirao svoje pozicije u Istočnoj Europi, uspostavivši vojne baze u baltičkim državama Estoniji, Latviji i Litvi, pripremivši tako teren za formalnu aneksiju sljedeće godine. Pokušaj da se Finska natjera na ustupanje teritorija sjeverno od Lenjingrada doveo je krajem studenoga do finsko-sovjetskog ili tzv. Zimskog rata u kojem su Finci ispočetka uspješno zaustavili nadmoćne sovjetske napade, zahvaljujući i dobro utvrđenoj Mannerheimovoj obrambenoj crti i motti taktikom ratovanja.

Zimski rat savezničkim je planerima učinio zanimljivom Skandinaviju. Stvoreni su planovi da se pošalje ekspedicijski korpus s ciljem pružanja pomoći Finskoj, odnosno njenog stavljanja na savezničku stranu. To je kasnije trebalo poslužiti kao izgovor za blokadu dopreme Njemačkoj strateški važnih zaliha željezne rudače iz Švedske. Na planovima se nastavilo raditi i nakon finske kapitulacije u ožujku 1940. godine.

Djelomično uznemiren najavama o takvim planovima, Hitler je zapovjedio da se pripremi invazija Danske i Norveške. Dana 9. travnja 1940. godine Nijemci su bez otpora osvojili Dansku koja će biti okupirana sljedećih pet godina. U Norveškoj su kralj i vojska pružili otpor, ali su Nijemci, koristeći lokalnu nadmoć u zraku te brzo osvajanje aerodroma, uspostavili mostobrane koje nije bio u stanju uništiti ni dolazak relativno malobrojnog savezničkog ekspedicijskog korpusa. Iako je Britanska mornarica njemačkoj mornarici nanijela velike gubitke, Norveška je u lipnju 1940. pala pod potpunu njemačku kontrolu, čime je stvorena važna baza za buduće podmorničke operacije na Atlantiku.

Dana 10. svibnja, nakon višestrukog odgađanja i promjene planova, otpočela je velika njemačka ofenziva na zapadnoj fronti.

Kao što se bilo i očekivalo, Nijemci su odlučili zaobići Maginotovu liniju i Francusku napasti preko teritorija neutralne Belgije. Zbog toga su saveznici odmah poslali svoje najbolje i najbrojnije snage u dubinu belgijskog teritorija da ih tamo, prema prethodnom planu, zaustave.

Ono što se nije očekivalo bilo je da će Nijemci zajedno s Belgijom napasti Nizozemsku koja je, za pet dana i nakon terorističkog bombardiranja Rotterdama, odmah kapitulirala, odnosno da će glavni udar biti kroz šumovite Ardene za koje se držalo da su neprohodni za tenkove i druga moderna vozila.

Francuske su snage bile potpuno iznenađene, te, kada su njemačke snage već za tri dana izbile na rijeku Meuse kod Sedana, nisu bile u stanju pružiti adekvatan otpor. Nijemci su prešli rijeku i tenkovskim kolonama brzo odsjekli glavninu savezničkih snaga u Belgiji od Francuske. Pokušaji saveznika da se razbije njemački klin nisu uspjeli, a 28. svibnja Belgija je službeno kapitulirala. Savezničke su snage bile svedene na sve manji mostobran kod Dunkerquea gdje je do 4. lipnja izvedena jedna od najspektakularnijih i najuspješnijih evakuacija u vojnoj povijesti.

Osvajanje Dunkerquea Nijemcima je omogućilo da se okrenu na jug prema uglavnom demoraliziranim francuskim trupama i 5. lipnja započnu ofenzivu koja je brzo probila njihove položaje. Francuska je vojska, uz sve veći defetizam, bila paralizirana velikim brojem izbjeglica na cestama te sve većim političkim podjelama u vladi, gdje je počelo prevladavati mišljenje Philippea Pétaina da dalji otpor nema smisla.

Dana 10. lipnja, smatrajući je da su saveznici izgubili rat te da se jeftino može domoći njihovih kolonija, Italija se i službeno pridružila Hitleru kao saveznik. Prva važnija talijanska ofenziva bio je napad na francuske položaje na granici, tokom koga je nekoliko francuskih bataljuna uspješno zaustavilo cijelu jednu talijansku vojsku.

Taj uspjeh nije imao skoro nikakav efekt na opće stanje u Francuskoj, gdje je vlada i službeno otpočela pregovore o kapitulaciji. S time se nije složio general de Gaulle koji je 18. lipnja odletio u London i stao na čelo tzv. Slobodnih Francuza koji će iz emigracije nastaviti pružati otpor Nijemcima. Četiri dana kasnije Pétainova vlada potpisala je primirje temeljem kojeg je Francuska podijeljena na sjeverni dio pod njemačkom okupacijom, i južni dio kojim je upravljala Pétainova vlada u Vichyju, tzv. Vichyjevsku Francusku.

Dana 28. lipnja SSSR je, koristeći njemačku zauzetost na Zapadu, ultimatumom natjerao Rumunjsku da preda Besarabiju - teritorij koji danas predstavlja republiku Moldovu.

Početkom ljeta 1940. Hitler se nalazio na vrhuncu moći i većina europskih političara i vlada smatrala ga je pobjednikom rata. Nakon sloma Francuske cijeli se kontinent nalazio pod njegovom kontrolom, bilo preko okupacijskih snaga, saveznika, ideološki bliskih vlada ili neutralnih država koje je bilo lako ucijeniti. Jedino mu je na putu stajala usamljena Britanija.

No britanska vlada na čelu s Winstonom Churchillom bila je odlučna nastaviti rat do konačne pobjede, što je pokazano već 5. srpnja napadom na francusku pomorsku bazu Mers-el-Kebir. Cilj te operacije bio je spriječiti da flota pod kontrolom vichyjevske Francuske bude predana silama Osovine te tako ugrozi britansku pomorsku nadmoć. Napad je izazvao velike žrtve među Francuzima i na duže vrijeme pokvario odnose bivših saveznika.

U međuvremenu je Hitler nastojao s Britanijom ishoditi mir nudeći garanciju opstanka Britanskog carstva u zamjenu za povrat bivših njemačkih kolonija. Kada su Britanci te ponude odbili, Hitler je naredio da započne bombardiranje Britanskog Otočja i, u svrhu dodatnog psihološkog pritiska, započnu javne pripreme za invaziju koja je dobila šifru Operacija Morski lav.

Plan za invaziju izazvao je velike podjele i nesuglasice među njemačkim vojnim krugovima, ali su se svi, pa i Hitler, složili da je za njegovo uspješno izvođenje nužno prethodno osigurati zračnu nadmoć nad Britanijom, odnosno eliminirati RAF. U tu je svrhu započeta višetjedna serija zračnih napada kojima su se Britanci suprotstavili u nizu zračnih okršaja koji se zovu Bitka za Britaniju. Zahvaljujući nizu pogodnosti - posjedovanje radara, brža proizvodnja lovačkih aviona te mogućnost ponovnog angažiranja vlastitih pilota srušenih nad britanskim tlom - Britanci su uspjeli očuvati prednost te tako prisiliti Hitlera da sredinom rujna otkaže invazijske planove.

Hitler je za tu odluku bio djelomično motiviran očigledno nezadovoljavajućim stanjem invazijskih priprema i planova, kao i sve većom željom da započne pohod protiv SSSR-a. Britaniju je umjesto invazijom trebalo pobijediti iscrpljivanjem njenih resursa kroz bjesomučno zračno bombardiranje gradova, pomorsku blokadu te napade na uporišta na Mediteranu i Bliskom istoku.

Kako se u Prvom svjetskom ratu Atlantski ocean pokazao kao bitno bojište između Britanske Kraljevske Mornarice i Njemačke ratne flote, Njemačka je znala da bi eventualni sukob sa Britanijom zahtijevao jaču flotu. S time u planu, Njemačka je započela Plan Z kojim bi trebala obnoviti ratnu flotu uništenu nakon 1. svjetskog rata. Plan je trebao biti završen tek 1949., pa je Njemačka mornarica dočekala rat relativno nespremna i kao najslabiji element Njemačke vojske - a situacija je išla samo na gore jer su resursi predviđeni za Plan Z preusmjereni na prioritetnije stvari. Ipak, tijekom rata Njemačka je uspjela staviti u pogon dva velika bojna broda (Bismark i Tirpitz), te dvije bojne krstarice (Scharnhorst i Gneisenau). Glavni element flote, pak, bila je podmornička sila koja je u početku bila brojčano slaba, ali je tijekom rata jako ojačala da bi postala ozbiljna prijetnja.

Njemačka je strategija bila jednostavna: sve moguće jedinice mornarice poslane su u lov na teretne brodove u Atlantik gdje su trebali prekinuti dohod zaliha za Veliku Britaniju. Strateška pomorska situacija Njemačke i golema premoć Britanske mornarice su značili da je plan teško izvediv, ali se situacija ipak popravila kada je Njemačka 1940. zauzela pomorske baze u Norveškoj i Francuskoj. To im je omogućilo lakši izlazak iz Britanske blokade na Atlantik gdje su mogli u lov.

Tako je već 1940. godine došlo do nekoliko većih sukoba na moru (npr. Lov za Bismarkom i Bitka kod River Platea) koji su uvijek slijedili istu formulu: njemački bi brodovi krenuli u lov na Atlantik, što bi rezultiralo potjerom veće skupine britanskih brodova i na kraju potapljanjem Njemačkog broda. Takvo je stanje samo iscrpilo ionako slabu Njemačku flotu koja je do 1943. efektivno smanjena na samo jedan kapitalan brod. Te je godine i došlo do zaokreta u mornarici, kada Hitler smijenjuje Erich Raedera (proponenta velikih brodova) i umjesto njega postavlja Karl Dönitza (odanog podmorničarskoj struji) i mornarica se sasvim preusmjerava na pomorsko ratovanje.

Kako su Saveznici već do tada razvili efektivna sredstva za borbu protiv podmornica (npr. sonar), podmornička sila više nije bilo toliko efektivna kao u doba 1940. i 1941. - godine koje su nazvane 1. i 2. Sretno doba radi nedostatka pratnje kod teretnih brodova - i do 1944. je potpuno istisnuta sa Atlantika. Pred kraj rata, Njemačka je ulagala u razvoj podmornica, posebno revolucionarnu tip XXI podmornicu, ali je taj trud došao prekasno.

Težište rata od jeseni 1940. godine počelo se prebacivati sa zapada na Mediteran, odnosno Bliski istok, gdje je Hitlerov cilj bio Britancima oduzeti strateški važne naftne izvore, odnosno glavnu prometnu arteriju u Sueskom kanalu. Ovo potonje bio je zadatak Talijana, koji su u Libiji i istočnoj Africi (Etiopija, Somalija) imali znatne snage.

U rujnu je iz Libije na Egipat krenula velika talijanska ofenziva koja je nakon kraćeg napredovanja brzo zaustavljena od strane višestruko malobrojnijih britanskih snaga, pokazavši još jednom talijansku vojnu inferiornost. Talijanske snage u istočnoj Africi, pod komandom vojvode od Aoste, pokazale su se nešto uspješnijim te su Britance istjerale iz britanske Somalije, napale Keniju i Sudan te tako prisilile Britance da tamo dovlače svoje kolonijalne snage.

U međuvremenu su se u Mediteranu počele voditi oštre borbe između talijanske i britanske mornarice. Zahvaljujući kvalitetnijoj taktici i boljoj opremi, Britanci su u njima imali nešto više uspjeha, a ravnoteža se dodatno pokrenula u britansku korist napadom kojim su 11. studenog u napadu na Taranto koji su izvela britanska flota torpednim avionima onesposobljena tri talijanska bojna broda.

Kako bi dodatno oslabio britanski položaj, Hitler je u to doba na stranu Osovine nastojao dovući Španjolsku, smatrajući kako će Francisco Franco uzvratiti za potporu dobivenu prilikom građanskog rata. No, ispostavilo se kako je Španjolska previše iscrpljena da bi mogla sudjelovati u novom ratu te je umjesto toga Franco Osovinu podržao posredno, kao formalno neutralna država.

Najvažniji događaj bila je Mussolinijeva odluka da, u svrhu izjednačavanja prestiža s Hitlerom, poduzme vlastiti blitzkrieg u formi napada na Grčku. Pohod koji je započeo 28. listopada, i koji se ponekad naziva Talijansko-grčki rat, vrlo se brzo, zahvaljujući uspješnom otporu slabo opremljene ali dobro vođene grčke vojske, pretvorio u još jedan talijanski vojni fijasko. Ne samo što je talijanska ofenziva zaustavljena, nego su talijanske snage odbačene u dubinu albanskog teritorija. Još je važnije bilo to da se Grčka stavila na stranu Britanije i tako dala mogućnost Britancima da ugrožavaju njemačke pozicije na Balkanu, odnosno bombardiraju strateški važne naftne izvore u Ploestiju.

Krajem 1940. Britanci su pokrenuli Operaciju Kompas - prvu važniju savezničku ofenzivu u ratu - koja je za posljedicu imala potpuno rasulo talijanske vojske u Sjevernoj Africi. No, taj se uspjeh nije mogao iskoristiti, jer je Churchill donio odluku da se britanska pojačanja i drugi resursi upute u Grčku, čime je izazvao Hitlera da zapovijedi napad na Grčku, poznat pod šifrom Operacija Marita.

Bilo je planirano da se napad izvede s teritorija Bugarske i Jugoslavije - država koje su do proljeća 1941., isto kao i Mađarska i Rumunjska, priključene Trojnom paktu. No, 27. ožujka u Jugoslaviji je izveden puč i ustanovljena nova, pro-britanska vlada na čelu s generalom Dušanom Simovićem.

Razbješnjeli Hitler odlučio je da zajedno s Grčkom bude napadnuta i Jugoslavija, što se i dogodilo 6. travnja. Demoralizirana jugoslavenska vojska brzo je savladana i prisiljena na kapitulaciju 17. travnja. Grčka vojska održala se nešto duže - do 20. travnja, nakon čega su njeni ostaci, zajedno s britanskim ekspedicijskim korpusom našli utočište na Kreti. Nijemci su 20. svibnja izvršili padobranski desant na Kretu te je zauzeli, iako uz velike gubitke među svojim elitnim padobranskim jedinicama.

U tom trenutku britanske su se pozicije na Mediteranu i Bliskom istoku našle na najnižoj točki. Serija njemačkih uspjeha, uključujući protuofenzivu u Sjevernoj Africi koju je vodio Erwin Rommel, potakla je pro-njemačkog premijera Rashida Alija da u Iraku otpočne pobunu protiv Britanaca. Pobuna je relativno brzo ugušena, ali ne prije što su vichyjevske vlasti u Siriji i Libanonu pristale da se tamošnji aerodromi koriste za njemačko snabdijevanje pobunjenika. To je Britancima dalo povod da započnu ofenzivu s ciljem zaposjedanja tih teritorija. Ona je, uz dosta poteškoća, uspješno završena sredinom lipnja.

Operacija Barbarossa naziv je za njemačku invaziju Sovjetskog Saveza 22. lipnja 1941. godine. Njemačke snage, koje su brojile više od 150 divizija iz Njemačke i satelitskih zemalja, napale su 22. lipnja 1941. Sovjetski Savez. Sovjetske su divizije u početku padale jedna za drugom što je dovelo do skorog kolapsa SSSR-a.

Njemačka ofenziva išla je u tri smjera: jedan prema Lenjingradu, drugi prema Moskvi, a treći prema Staljingradu. Moskva, Lenjingrad i Staljingrad izdržali su napade. Najsudbonosnija bitka za SSSR bila je bitka za Staljingrad - važno čvorište za jugoistočnu Rusiju s naftnim nalazištima. Zahvaljujući otporu sovjetskih vojnika, Nijemci su bili suzbijeni. Sreća na frontu preokrenula se u korist Sovjeta početkom 1943. godine kada su se Nijemci počeli povlačiti prema Njemačkoj što je značilo propast moćnog Wehrmachta.

Od samog početka rata američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt nije krio svoje pro-britanske simpatije, odnosno uvjerenje kako je u američkom interesu da sile Osovine budu poražene. No, direktno uključivanje u rat onemogućavalo je uglavnom izolacionističko raspoloženje američke javnosti, odnosno mišljenje kako se Amerikanaca pitanje kontrole nad Europom i ostatkom Starog svijeta ne tiče.

Roosevelt je, s druge strane, koristio svoje predsjedničke ovlasti da bi Britaniji pomagao na svaki način osim vojnom intervencijom. Britanci su dobivali izdašnu vojnu pomoć, a njihove narudžbe dovele su do postupnog procvata američke vojne industrije. Roosevelt je SAD u rat nastojao uvući tako što je slao američke ratne brodove da prate konvoje s američkom robom za Britaniju i tako provociraju sukobe s njemačkim podmornicama u Atlantiku.

No u jesen 1941. prava je kriza nastala na Pacifiku, umjesto Atlantiku. Japan je godinu dana ranije, koristeći zauzetost zapadnih sila, okupirao Indokinu, dotada pod vlašću vichyjevske Francuske, te tako stekao vrijedan izvor sirovina. Sljedeća na redu trebala je biti Nizozemska Istočna Indija, s obzirom na svoje izvore nafte. SAD su na to, kao i na nastavak rata u Kini, reagirali naftnim embargom koji je posebno pogodio japansku mornaricu.

Suočena s krizom, japanska vlada odlučila je vojnom akcijom zauzeti Nizozemsku Istočnu Indiju. No, to je sa sobom povlačilo oružani sukob s Britanijom i SAD. Američka je vlada, kao dodatno upozorenje, bila premjestila veći dio svoje Pacifičke flote iz San Diega u bazu Pearl Harbor na Havajima.

To je japanskim planerima dalo sjajnu priliku da smisle akciju koja je na samom početku trebala ostvariti japansku premoć na Pacifiku i omogućiti neometana osvajanja po ostatku Azije. Dana 7. prosinca američku su bazu napali japanski avioni te potopili, odnosno oštetili veliki broj brodova i aviona. Taj je napad, izveden bez formalne objave rata, izazvao veliki bijes američke javnosti te otklonio sve sumnje oko toga trebaju li se SAD aktivnije uključiti u događaje u svijetu.

Dan prije napada na Pearl Harbor Sovjeti su pokrenuli jednu od svojih prvih velikih ofenziva. Ona je ne samo odbacila Nijemce od Moskve nego im nanijela i velike gubitke, srušivši tako mit o nepobjedivosti Wehrmachta. Dok se sve to događalo, Hitler je smatrao kako bi pritisak na istočnom frontu mogao smanjiti ulaskom Japana u rat protiv SSSR-a. U tu svrhu Njemačka je formalno objavila rat SAD, ali je, na Hitlerovo veliko razočaranje, Japan održao neutralnost u odnosu na SSSR.

Ulazak SAD, sa svojim ogromnim ljudskim, materijalnim i industrijskim resursima, predstavljao je veliko olakšanje za Britaniju i SSSR, ali je trebalo vremena da se svi ti resursi mobiliziraju i počnu efikasno koristiti. U međuvremenu su Sile Osovine na različitim bojištima nastavile bilježiti uspjehe.

Najspektakularniji bili su oni na Pacifiku. Japanci su uspjeli osvojiti Malaju te 15. veljače prisiliti na predaju veliki britanski garnizon u Singapuru, što je predstavljalo jedan od najsramotnijih poraza u britanskoj povijesti. Slično je bilo s Filipinima, Nizozemskom Istočnom Indijom, Središnjim Pacifikom te Burmom, a daljnje napredovanje preko Nove Gvineje do Australije zaustavljeno je tek pomorskom bitkom u Koraljnom moru. Nešto kasnije u bitci kod Midwaya zaustavljen je još jedan japanski pokušaj daljnjeg osvajanja, pri čemu je potopljeno nekoliko nosača aviona sa stotinama elitnih pilota.

Na istočnom frontu sovjetska zimska ofenziva zastala je na proljeće, dijelom zahvaljujući Hitlerovoj zapovijedi da se ne odstupa ni milimetar, a prekršitelji najstrože kažnjavaju. Novi sovjetski pokušaj ofenzive u svibnju je doveo do katastrofalnog poraza u harkovskoj bitci. Time su Nijemcima olakšani uvjeti za započinjanje velike ljetne ofenzive kojoj je, ovoga puta, cilj bio ograničen na Kavkaz i tamošnja naftna polja, odnosno eventualno izbijanje na Bliski istok. Ofenziva koja je započela u lipnju izazvala je sovjetsko povlačenje, no rasulo iz godine 1941. nije se ponovilo. Sovjeti su s vremenom bili u stanju usporiti njemačko napredovanje, a dodatni problem predstavljalo je razdvajanje njemačkog nadiranja na dva pravca - jedan prema Kavkazu, drugi u smjeru Staljingrada, industrijskog središta na rijeci Volgi. Shvaćajući stratešku važnost Staljingarada, Sovjeti su ga odlučili odlučno braniti, što je dovelo do staljingradske bitke.

Njemačko zapovjedništvo nadalo se prodrijeti na Bliski istok i s južnog pravca zahvaljujući novoj Rommelovoj ofenzivi kojom su britanske snage teško poražene u bitci kod Bir Hakeima i prisiljene na povlačenje iz Libije u dubinu egipatskog teritorija. Rommel se nadao zauzeti Aleksandriju, izbiti na Sueski kanal te se poslije spojiti s njemačkim snagama na Kavkazu, odnosno japanskim u Indiji. Ali taj ambiciozni plan sredinom ljeta zaustavila je loša logistika te reorganizirana britanska obrana pod zapovjedništvom generala Bernarda Montgomeryja koja je Rommelovo napredovanje konačno zaustavila u bitci kod Alam Halfe.

U međuvremenu se, u skladu sa zaključcima konferencije u Wanseeu u siječnju, na teritorijima pod vlašću Njemačke i njenih satelita počelo provoditi tzv. Konačno rješenje židovskog pitanja, danas poznatije pod nazivom Holokaust.

Sredinom 1942. SSSR se ponovno našao u teškoj situaciji, te je Staljin to iskoristio kako bi zapadne saveznike natjerao na otvaranje tzv. drugog fronta u Zapadnoj Europi s ciljem rasterećenja Crvene armije. Američki vojni krugovi također su se zalagali za takav plan iz političkih razloga, nastojeći da rat u Europi bude što kraći, odnosno da se mogu obračunati s Japanom. Churchill je, pak, smatrao kako do otvaranja drugog fronta treba doći na obalama Mediterana koje je on nazivao mekim trbuhom Hitlerove Europe. Propast kanadskog prepada na Dieppe u lipnju je Amerikance uvjerila u snagu njemačke obrane na atlantskim obalama, odnosno prihvaćanje Churchillovih argumenata.

Iako su Rommelove osovinske snage u Sjevernoj Africi dugo vremena bile brojčano, tehnički i logistički inferiorne Britancima, tek je Montgomery to uspio shvatiti, odnosno praktički iskoristiti za jednostavan plan koji je 23. listopada doveo do početka bitke kod El Alameina. Rommelove snage teško su poražene i natjerane na povlačenje koje će postupno dovesti do gubitka Libije. Zato se ta bitka smatra prvom prekretnicom Drugog svjetskog rata.

U međuvremenu su osovinske pozicije 4. studenog dodatno oslabljene operacijom Torch, anglo-američkim iskrcavanjem na obale Maroka i Alžira, koji su bili pod kontrolom vichyjevske Francuske. Nakon kraćeg otpora vichyjevske su se snage predale, odnosno prešle na stranu Saveznika, ali je daljnje napredovanje u Tunis zaustavljeno zbog iskrcavanja njemačko-talijanskih snaga te lošeg vremena. Bez obzira na to, uspjeh složene amfibijske operacije pokazao je kako su Saveznici sličan pothvat u stanju ponoviti drugdje, tjerajući Hitlera da na račun istočnog fronta šalje trupe na zapad radi obrane europskih obala. Zato se Torch naziva drugom prekretnicom drugog svjetskog rata.

Najvažnija prekretnica ipak se dogodila na istočnom frontu, gdje su ulične borbe u Staljingradu bile toliko iscrpile njemačko ljudstvo da je njemačko zapovjedništvo bilo prisiljeno popunjavati bočne linije trupama svojih saveznika, Rumunjske, Mađarske i Italije. To je sovjetskoj vrhovnoj komandi (Stavka) dalo sjajnu priliku da dvostrukim bočnim udarom 19. studenog te linije probije i u Staljingradu opkoli 6. armiju generala Friedricha Paulusa. Pokušaji da se obruč probije i opkoljena armija izbavi nisu uspjeli, pa su se 1. veljače 1943. njeni ostaci predali, označivši najveću katastrofu u dotadašnjoj njemačkoj vojnoj povijesti.

Poraz kod Staljingrada Nijemce je natjerao na povlačenje s Kavkaza, ali je imao i ozbiljnije političke posljedice. Uništenje vojski na Istočnom frontu vladine je krugove u Rumunjskoj, Mađarskoj, pa i u Italiji, natjeralo da razmišljaju o napuštanju Njemačke i priklanjanju Saveznicima prvom povoljnom prilikom.

Prekretnica se dogodila i na Pacifiku, nakon što su 2. kolovoza američki marinci izvršili desant na strateški važan otok Guadalcanal na Solomonskim Otocima. Japanci su ih odatle pokušali otjerati vlastitim desantom što je dovelo do šestomjesečnih žestokih borbi na kopnu, moru i zraku. Iako su obje strane pretrpjele ogromne gubitke, Amerikanci su ih lakše nadoknađivali te su se Japanci početkom veljače 1943. povukli, označivši uspjeh prve velike savezničke ofenzive na tom ratištu.

Savezničkim snagama u Sjevernoj Africi Tunis je, nakon relativno lakog zauzimanja Alžira i Maroka, predstavljao veliki problem, što zbog lošeg vremena, što zbog teškog planinskog terena koji je vješto koristila njemačko-talijanska ekspedicijska armija na čelu s generalom von Arnimom. Saveznici su dodatni problem imali u slaboj koordinaciji između britanskih, američkih i francuskih kolonijalnih trupa. Još veći problem bilo je neiskustvo američkih snaga koje je 19. veljače došlo do izražaja u bitci kod Kasserinea prilikom koje je Rommel uspio probiti američke položaje i izazvati panično povlačenje koje je zaustavljeno tek krajnjim britanskim naporima.

No taj Rommelov uspjeh nije mogao biti iskorišten jer je u Tunis s juga, iz Libije, prodirala britanska Osma armija na čelu s Montgomeryjem. Dana 6. ožujka Montgomery je Rommela porazio u bitci kod Medenina, a 17. ožujka započeo je pustinjskim manevrom zaobilaziti utvrđenu Marethsku liniju na tuniško-libijskoj granici. Uspješan proboj tih položaja zapečatio je sudbinu osovinskih snaga u Tunisu, jer nisu imale dovoljno ljudstva ni materijala kako bi se oduprle savezničkim ofenzivama iz dva pravca.

Iako su pojedini osovinski komandanti tražili dozvolu za evakuaciju, Hitler je to odbio iz političkih razloga, plašeći se dodatne demoralizacije nakon staljingradske katastrofe. Evakuacija je s vremenom postajala sve teža, isto kao i snabdijevanje trupa zbog sve očitije pomorske nadmoći Saveznika u Mediteranu. 14. svibnja posljednji su se ostaci osovinskih snaga predali, označivši konačni kraj rata u Sjevernoj Africi.

U međuvremenu su se sile Osovine mogle utješiti djelomičnim uspjehom njemačke ofenzive na istočnom frontu, tokom koje su Sovjeti odbačeni iz područja Harkova koji su bili oslobodili početkom godine. To je Wehrmachtu povratilo optimizam, odnosno potaklo planove za još jednu veliku ljetnu ofenzivu, dok su Sovjeti odlučili zaustaviti daljnje napade i posvetiti se konsolidaciji svojih redova. To je dovelo do relativnog zatišja na istočnom frontu koje će trajati nekoliko mjeseci.

Desant na Sjevernu Afriku među osovinskim je snagama potakao strah od eventualnog savezničkog iskrcavanja na druge dijelove Sredozemlja. Zato su poduzete mjere za jačanje obrane na tom području - vichyjevska je Francuska okupirana, nakon čega se njena flota u Toulonu samopotopila kako ne bi pala u ruke Nijemcima. Na Balkanu, gdje se razgranao široki partizanski pokret, pokrenute su ofenzive u cilju njegovog gušenja, pogotovo u Jugoslaviji gdje su pokušaji uništenja Titovih partizana doveli do bitaka na Neretvi i Sutjesci.

Kurska bitka (5. srpnja - 23. kolovoza 1943.) vođena je između sovjetskih i njemačkih snaga tijekom ljeta 1943. godine. To je najveća tenkovska bitka u povijesti ratovanja i najznačajnija saveznička pobjeda tijekom 1943. godine.

Namjera njemačkih kopnenih snaga (Wehrmacht) bila je razbiti središnji dio istočnog fronta, s juga obuhvatiti Moskvu i nanijeti odlučujući udarac. Njemačka ofenziva počela je 5. srpnja pod tajnim nazivom Zitadelle (tvrđava, citadela). U bitci je s njemačke strane angažirano 50 divizija (od čega 14 oklopnih i 2 motorizirane) - ukupno oko 800.000 vojnika, 2.700 tenkova i samovoznog topništva, 10.000 topova i minobacača, uz podršku oko 2.000 zrakoplova, a sa sovjetske 12 armija (od čega 2 oklopne). Rusi su imali izvjesnu brojčanu nadmoćnost u ljudstvu i naoružanju - 20.000 topova i minobacača, 920 raketnih bacača, 3.600 tenkova, uz podršku 2.400 zrakoplova. Ruske snage izvele su uspješan protunapad i do 23. kolovoza Nijemci su poraženi: iz stroja im je izbačeno oko 60.000 poginulih i oko 150.000 ranjenih vojnika. Stvarni ruski gubici objelodanjeni su tek 1991. i iznosili su oko 80.000 poginulih uz velik broj ranjenih i nestalih. Pobjedom Crvene armije u ovoj bitci, inicijativa na Istočnom frontu prešla je na sovjetsku stranu. Od tada pa sve do kraja rata njemačke jedinice nalaze se u konstantnoj defenzivi.

U skladu s Churchillovim strateškim zamislima, zapadni su saveznici 10. srpnja započeli iskrcavanje na Siciliju, što je bio prvi korak prema izbacivanju Italije iz rata. Iako su osovinske snage, pogotovo njemačke, pružale žestok otpor, brzo je postalo jasno da se moraju povući na talijansko kopno. U međuvremenu su svi ti događaji imali utjecaj na fašističke vođe u Rimu, koji su 21. srpnja svrgnuli i uhitili Mussolinija, a nova vlada odmah je započela tajne pregovore o kapitulaciji.

Do kapitulacije je došlo 8. rujna, kada se trebalo dogoditi koordinirano veliko iskrcavanje kod Salerna. No, njemačke snage pod komandom feldmaršala Kesselringa pokazale su se kao vrlo vješte, kako u obrani od zapadnih saveznika, tako i u brzom stavljanju Italije pod okupaciju. Mussolini je oslobođen akcijom njemačkih komandosa i postavljen na čelo kvislinške Talijanske Socijalne Republike. U međuvremenu su Nijemci, vješto koristeći planinski teren, zadržavali saveznički prodor prema Rimu te postupno stvorili gotovo nesavladivu obrambenu liniju čiji je centar bio Monte Cassino. Oko tog mjesta mjesecima će se voditi krvave borbe.

Kapitulacija Italije imala je ozbiljne posljedice i na Balkanu. Dok je britanski pokušaj da iskoriste kapitulaciju talijanskog garnizona i na brzinu osvoje Dodekanez završio katastrofom, u Grčkoj i Jugoslaviji partizanima su pale u ruke velike količine oružja i opreme. Pogotovo je to imalo veliki utjecaj na Jugoslaviju, gdje se partizanska vojska i s njom povezan politički pokret nametnula kao glavni čimbenik u budućem poratnom uređenju zemlje.

Isfrustrirani uspješnim njemačkim otporom kod Monte Cassina, saveznički su zapovjednici odlučili osvojiti Rim obilaznim manevrom, odnosno iskrcavanjem trupa kod Anzija, u pozadini njemačkih linija. No, iskrcavanje, koje je otpočelo krajem siječnja, vrlo je brzo zapelo zbog logističkih problema i nesposobnosti američkog generala Lucasa. To je Nijemcima dalo dragocjeno vrijeme da dovuku rezerve i pokrenu protunapad koji je saveznike gotovo uspio baciti u more. Mostobran je očuvan, ali su saveznici odustali od namjere da ga koriste kao polazište za napad na Rim.

Monte Cassino osvojen je nekoliko mjeseci kasnije i Nijemci su konačno prisiljeni na povlačenje, što je Amerikancima omogućilo da 4. lipnja oslobode Rim. No, dotada je Churchillova mediteranska strategija bila temeljito diskreditirana i talijansko bojište izgubilo prioritet među savezničkim planerima.

Nakon poraznih iskustava u brdovitoj Italiji, saveznici su konačno prihvatili američko stajalište da je rat najbolje dobiti direktnim udarom u Njemačku preko ravničarske Zapadne Europe. Od kraja 1943. intenzivirale su se pripreme za veliko iskrcavanje na francusku obalu, koje je dobilo šifru Operacija Overlord. Pomorski i zračni desant bio je godinama planiran, a mjesecima uvježbavan, uz dotada neviđeni sustav dezinformacije neprijatelja.

Sve te mjere urodile su plodom kada je 6. lipnja - datum koji će u povijest ući kao Dan D - izvršena dotada najveća amfibijska operacija u povijesti. Savezničke snage iskrcale su se na širokom frontu u Normandiji, umjesto kod Pas de Calaisa gdje su ih Nijemci bili očekivali. Iako su Nijemci na sve moguće načine pokušali saveznike baciti u more, mostobran se postupno širio. Nakon mjesec i pol dana krvavih i žestokih borbi, Amerikanci su uspjeli izvršiti proboj i poduzeti veliki obuhvatni manevar. Hitlerovo uporno odbijanje da izda zapovijed za povlačenje dovelo je do opkoljavanja i uništavanja njemačkih snaga kod Falaisea.

Istovremeno je izvršen i manji desant na južnu obalu Francuske. Nijemci su počeli povlačenje iz Francuske koje se vrlo brzo pretvorilo u paniku i rasulo. General de Gaulle u tim je danima uspješno ishodio da njegov pokret Slobodnih Francuza postane legitimna vlada oslobođene Francuske i izbjegne savezničku okupacijsku upravu. 24. kolovoza, nakon oslobođenja Pariza, to je i potvrđeno.

Duboko uvjereni da će rat moći završiti do Božića, saveznici su se odlučili za riskantni plan zračnog desanta u južnoj Nizozemskoj, kojemu je cilj bilo osvajanje mostova preko Rajne. Taj plan, prozvan Operacija Market Garden, 17. rujna doveo je do velikog zračnog desanta, pri čemu su britanski padobranci kod Arnhema stjecajem okolnosti naletjeli na elitne njemačke jedinice. Rezultat toga bila je arnhemska bitka u kojoj su Britanci desetkovani, a Nijemci stekli jednu od posljednjih velikih pobjeda u ratu.

Crvena armija od kurske bitke bila je u stalnom napredovanju. U prvoj polovici 1944. godine borbe su se uglavnom vodile na sjevernom i južnom dijelu istočnog fronta, pa je tako odsječen njemački garnizon na Krimu, a Lenjingrad konačno oslobođen opsade.

Glavni i najspektakularniji udar dogodio se u lipnju, a nosio je šifru Operacija Bagration. Njime je slomljena njemačka Grupa armija Centar i oslobođena Bjelorusija, pri čemu su Sovjeti stekli ogroman broj zarobljenika i bazu za daljnje napredovanje prema Poljskoj i Njemačkoj.

U isto vrijeme pokrenuta je i velika ofenziva na Finsku, čija je vlada odlučila pristati na sovjetske uvjete za primirje. Ta odluka nije značila kraj rata za Finsku. Nijemci su odmah pod okupaciju stavili sjeverni dio zemlje koji će postati poprište višemjesečnog krvavog rata između bivših saveznika.

Dva mjeseca kasnije poduzet je udar na Rumunjsku, koja je imala daleko više uspjeha u mijenjanju strana. Sovjeti su prodrli i preko bugarske granice, iako ta zemlja formalno nije objavila rat SSSR-u. Obje vojske stavile su se Sovjetima na raspolaganje i poslije uzele učešće u borbama protiv Nijemaca na istočnom frontu.

Dolazak Sovjeta na Balkan prisilio je Nijemce na povlačenje iz Grčke prema sjeveru. Nastali vakuum nastojale su ispuniti suparničke gerilske frakcije, što je dovelo do građanskog rata u koji su se upetljale britanske trupe. U Jugoslaviji su u jesen Titovi partizani uz pomoć Crvene armije oslobodili Beograd te se polako transformirali u regularnu vojsku koja je držala svoj dio fronta.

U Mađarskoj je pokušaj kapitulacije, odnosno stavljanja na stranu Saveznika, doveo do njemačke vojne intervencije protiv admirala Horthyja i instaliranja fašističkog režima koji će provesti Holokaust među dotada pošteđenim mađarskim Židovima.

U 1943. i 1944. godini na Pacifiku glavna saveznička, odnosno američka, strategija bilo je tzv. preskakanje otoka. Ona se sastojala u tome da se prodor u dubinu područja pod japanskom kontrolom izvodi zaobilaženjem većine otočnih uporišta koja bi tom prodoru stajala na putu. Amerikanci bi se jednostavno iskrcali u pozadini tih uporišta, tamo sagradili pomorske i zračne baze, a japanske baze ispred njih bile bi podvrgnute zračnom i pomorskom bombardiranju, odnosno blokadi u cilju njihove trajne neutralizacije.

Takva je strategija donijela ploda u savezničkom sporom, ali nezaustavljivom napredovanju u Jugozapadnom, odnosno Središnjem Pacifiku. No, kako su se savezničke linije približavale Japanu, tako su rasle nesuglasice između generala Douglasa MacArthura i admirala Chestera Nimitza. Dok se Nimitz zalagao za direktan prodor prema Japanu, dotle je MacArthur, dijelom zbog svoje povrijeđene taštine, inzistirao na prethodnom oslobođenju Filipina.

Na kraju je iz političkih razloga prevagnulo MacArthurovo mišljenje. U jesen su Amerikanci prikupili veliku invazijsku flotu i izvršili desant na Filipine. Japanski pokušaj da to spriječe doveo je do bitke u zaljevu Leyte - najvećeg i najspektakularnijeg pomorskog okršaja u ratu, nakon kojeg je japanska ratna mornarica prestala postojati kao ozbiljan faktor. Američke kopnene snage na Filipinima su, s druge strane, s japanskim garnizonima vodili žestoke borbe do samog kraja rata.

Krajem 1944. Njemačka je ostala usamljena, bez saveznika, a i njen matični teritorij već je bio načet sa zapada i s istoka. No, Hitler je još uvijek vjerovao u uspješan završetak rata, uzdajući se u nova oružja poput raketa V-2 ili mlaznih lovaca Me-262. Kako bi stekao vrijeme da ih usavrši, naredio je veliku ofenzivu na zapadu protiv američkih položaja u Ardenima. Velika ardenska protuofenziva u potpunosti je iznenadila Amerikance i nanijela im teške gubitke, ali su njihovi položaji brzo konsolidirani uz pomoć britanskih saveznika te su Nijemci postupno potisnuti na polazne položaje.

Gubitke u Ardenima više ništa nije moglo nadoknaditi, što su odmah iskoristili Sovjeti, probivši njemačke linije u Poljskoj i približivši se samom Berlinu. U ožujku su zapadni saveznici konačno prešli Rajnu i počeli prodirati u samo srce Njemačke. Saveznici su također pokrenuli ofenzivu u Italiji, isto kao i Titova jugoslavenska vojska.

Njemačka je vojska nakon više od pet godina doživjela potpuni slom pa su se mnoge jedinice, pogotovo na zapadu, počele predavati bez borbe, a na istoku boriti manje zato da zaustave Sovjete, a više zato da sebi daju priliku za predaju zapadnim saveznicima. 25. travnja sovjetske i američke trupe spojile su se kod Torgaua, presjekavši tako Njemačku napola. U isto vrijeme otpočela je berlinska bitka tijekom koje je Hitler izvršio samoubojstvo, a sam Berlin predao se 2. svibnja.

Nova njemačka vlada pod admiralom Dönitzom otpočela je pregovore o kapitulaciji koji su završeni 7. svibnja, a 8. svibnja objavljen je prekid neprijateljstava. U nekim dijelovima Europe, pogotovo onim istočnim, borbe su se vodile još nekoliko tjedana, ali je tog dana službeno otpočeo mir.

U prvoj polovici 1945. godine američki su se vojnici iskrcali na otok Iwo Jimu i nakon dugotrajnih i žestokih borbi svladali tamošnji japanski garnizon. Otok je poslije počeo služiti kao baza američkim strateškim bombarderima B-29 u njihovim napadima na ciljeve u samom Japanu. Prilikom napada korištene su zapaljive bombe što je samo u Tokiju dovelo do 300.000 mrtvih.

U lipnju su se Amerikanci još više približili samom Japanu nakon iskrcavanja na Okinawi. I tamo je japanski garnizon svladan, ali uz ogromne gubitke na savezničkoj strani. Ti su gubici uvjerili američke planere da će invazija samog Japana zahtijevati nezamislivo veliki broj žrtava i doveli do odluke da se Japan na predaju pokuša prisiliti upotrebom novog oružja zvanog atomska bomba.

Dana 6. kolovoza na Hirošimu je bačena atomska bomba koja je izazvala dotad nezamislivo razaranje i patnje među lokalnim stanovništvom. Dok je japanska vlada pokušavala shvatiti što se dogodilo, uslijedio je još jedan šok u obliku objave rata od strane SSSR-a. Sovjetske snage vrlo su brzo razbile japanske snage u Mandžuriji i otpočele brzo napredovati prema Koreji. Dana 9. kolovoza bačena je druga atomska bomba na Nagasaki (vidi Atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija).

To je bilo dovoljno da japanska vlada nakon nekoliko dana shvati da daljnji otpor nema smisla, te je 15. kolovoza objavljena bezuvjetna kapitulacija. Ona je formalno potpisana 2. rujna na američkom bojnom brodu USS Missouri u Tokijskom zaljevu, što je datum koji predstavlja službeni završetak drugog svjetskog rata..

Točan broj ljudskih žrtava u ratu nepoznat je i do danas. Broj se procjenjuje na oko 55 milijuna ljudi, što je najveći broj do danas. Broj ranjenih bio je višestruko veći, što, s obzirom na tadašnji broj stanovnika planeta Zemlje, Drugi svjetski rat čini najkrvavijim sukobom u povijesti.

Rat je doveo do dramatičnih demografskih promjena u mnogim dijelovima svijeta. Cijele su etničke zajednice ili desetkovane ili prisilno raseljene. Najžalosniji su primjer tog desetkovanja i mučenja europski Židovi i Romi. Židovi koji su preživjeli holokaust uglavnom su se iselili u SAD i Aziju gdje su stvorili Izrael.

Od protjeranih naroda to su bili Nijemci (iz Istočne Europe).

I materijalni gubici bili su veliki. U ratu su nestali i mnogi dijelovi kulturne baštine, za što su najbolji primjer Varšava, koju su, nakon neuspjelog ustanka godine 1944., Nijemci u potpunosti razorili, te Dresden čiji je veći dio godine 1945. spaljen u savezničkom bombardiranju.

Najvidljivije promjene bile su one koje su se ticale državnih granica. SSSR je u svoj sastav uveo Estoniju, Latviju i Litvu te se proširio na račun Finske, Njemačke, Poljske, Čehoslovačke i Rumunjske. Mirovnim ugovorima proširila se Poljska na račun Njemačke, odnosno Jugoslavija na račun Italije - s time da je pitanje Trsta riješeno tek 1954. godine. Kina je preuzela otok Tajvan, dok je Koreja stekla neovisnost.

Sama Njemačka ubrzo je nakon rata podijeljena na Zapadnu i Istočnu Njemačku. Austrija je također povratila neovisnost i godine 1955. postala suverena i neutralna država.
U Africi su Talijani uspjeli održati vlast u Libiji, ali su Etiopsko - britanske snage već 1941. osvojili Etiopiju čime je obnovljeno Etiopsko kraljevstvo. Italija je izgubila i Albaniju, Istru, Rijeku i druge gradove na istočnoj obali Jadrana koji su pripaliSFRJ. Izgubila je i Dodekanze koji su pripojeni Grčkoj.

Jedna od dugoročnijih posljedica rata postala je jasna već pri samom kraju ratnih operacija, kada su se one u Aziji iz globalnog transformirale u lokalni sukob. Nastojanje bivših kolonijalnih sila Holandije i Francuske da povrate suverenitet nad teritorijima prethodno izgubljenim od Japana je dovelo do oružanih sukoba u Holandskoj Istočnoj Indiji i Indokini, odnosno do demonstracija i jačanja pokreta za nezavisnost u mnogim kolonijama.

Britanija, koja je bila krajnje iscrpljena ratom, shvatila je da više ne može održavati Britanski Imperij te je godine 1947. Indiji, odnosno Pakistanu, priznala nezavisnost. Dvije godine kasnije su Holanđani priznali nezavisnost Indonezije. Francuzi su bili nešto uporniji u Vijetnamu te ga napustili tek nakon vojnog poraza godine 1954. Dotada je već započeo proces koji će se nazvati dekolonizacija i tokom koga će bivši kolonijalni imperiji biti zamijenjeni nizom novih suverenih država poznatih pod nazivom Treći svijet.

Dekolonizacija je bila samo jedna od manifestacija kraja primata Evrope u međunarodnoj politici. Na mjesto iscrpljenih, poniženih i devastiranih bivših evropskih su došle dvije države oko kojih će se slijedećih nekoliko desetljeća formirati globalni blokovi - SAD i SSSR. Njihovo suparništvo, djelomično motivirano borbom za prevlast u svijetu, a djelomično nesuglasicama nazvano je hladni rat, a granica između njihovih sfera u Evropi prozvana Željezna zavjesa - često navođena kao jedna od najvidljivijih i najdugotrajnijih posljedica drugog svjetskog rata.

U nastojanju da steknu propagandnu i drugu nadmoć nad Sovjetima, Amerikanci su u Zapadnu Evropu uložili ogromna sredstva u svrhu ekonomske obnove preko tzv. Marshallovog plana. Mnoge od evropskih država, pogotovo one u početku neopterećene potrebom obnove oružanih snaga, ta su sredstva uspješno iskoristile za nezapamćeni ekonomski uzlet, pa će tako s vremenom ratni gubitnici poput Njemačke i Japana uspješno suprotstaviti SAD na ekonomskom polju.

Drugi svjetski rat je također mnoge u Evropi uvjerio kako će kontinent svoj primat u svijetu moći barem dijelom povratiti jedino ako se nadvladaju tradicionalne historijske podjele. Ubrzo nakon rata počeli su prvi diplomatski koraci koji će s vremenom dovesti do stvaranja Evropske Unije.

Dijelom zbog svog trajanja i dimenzija, a dijelom zbog toga što je bio prvi oružani sukob u kome su ulogu imali novi masovni mediji kao radio i film, Drugi svjetski rat na svjetsku je kulturu općenito ostavio snažan utisak koji traje i danas i koji se manifestira u dva često proturječna oblika.

U Drugom svjetskom ratu, koji je bio puno razorniji od Prvog, pojavio se i razvio pacifizam. On je nalagao izbjegavanje rata pod svaku cijenu.

Zbog sve veće upotrebe nuklearnog oružja smatra se da bi treći svjetski rat, ukoliko bi došlo do njega, bio još razorniji i da bi prijetio uništenju ljudske vrste.

Posebno je velik zločin predstavljao Holokaust. Mnogi smatraju Holokaust težim zločinom od svih razaranja u ratu.




#Article 127: Adolf Hitler (4875 words)


Adolf Hitler (Braunau am Inn (Austrija), 20. travnja 1889. - Berlin, 30. travnja 1945.) je njemački političar, 1933. imenovan njemačkim kancelarom, od 1934. s diktatorskim ovlastima. Vođa (njem. Führer) Njemačke Nacionalsocijalističke radničke stranke i nacističke Njemačke od 1933. do 1945.

Kao predstavnik njemačke ekstremne desnice, Hitler je iskoristio nezadovoljstvo velikog dijela njemačkog naroda gospodarskom krizom i nametnutim reparacijama iz Prvog svjetskog rata te sa svojom strankom pobijedio na dvama uzastopnim parlamentarnim izborima 1932. nakon čega ga je, 1933., Paul von Hindenburg imenovao kancelarom. Godinu dana kasnije, 1934., je, uz potporu svih njemačkih stranaka osim SPD-a, isključio parlament iz procesa donošenja zakona i time praktički zaveo stranačku i osobnu diktaturu koja je kulminirala 1939. pokretanjem osvajačkih ratova i genocidom nad pojedinim europskim narodima, prije svega Židovima (vidi: Holokaust).

Hitlerov pokušaj stvaranja Velike Njemačke (Grossdeutschland), prvo mirnim putem: lobiranje kod velikih sila kao i kroz masovne marševe i referendume uspjeli su u malom vremenskom razdoblju dovesti do pripajanja Austrije (Anschluss), kao i pojedine dijelove Čehoslovačke s njemačkim življem. Ne uspjevši učiniti isto s Poljskom, prisiliti povrat teritorija koje su bile izgubljene nakon Prvog svjetskog rata, Hitler izvršava invaziju 1939. pogrešno procijenivši da Velika Britanija i Francuska neće priteći u pomoć. Ovim napadom počinje 2. svjetski rat - šestgodišnji sukob između bloka Osovina i Saveznika.

Hitler je također bio glavni ideolog rasne politike nacističke njemačke, što je najavio već u knjizi Mein Kampf (Moja borba) 1924. Pod njegovom vlašću došlo je do istrebljenja Židova (više od pet milijuna) i Roma u Holokaustu.

Hitlerov san - stvoriti tisućljetni Reich, super državu u kojemu bi njemački narod imao apsolutnu vlast - slomljen je 30. travnja 1945., kada je Hitler izvršio samoubojstvo u svom bunkeru, ispred nadiruće sovjetske Crvene armije.

Adolf Hitler je rođen je u austrijskom graničnom gradu Braunau am Inn 20. travnja 1889., kao četvrto od ukupno šestero djece carinskog činovnika Aloisa Hitlera i njegove žene Klare (rođene Pölzl). Od sve djece preživjeli su on i sestra Paula. Alois je bio vanbračni sin Anne Marie Schicklgruber, a u svojoj 40. godini života je promijenio prezime u Hitler. Nikada nije dokazano je li kasniji muž od Aloisove majke zapravo bio i njegov biološki otac, no Johann Georg Hiedler (Hitler je različita pisana varijanta istog prezimena) sam nikada nije priznao njegovo očinstvo, iako je nakon smrti naveden kao Aloisov otac u dokumentima. Podatak o nepoznatom očinstvu su saveznici mnogo koristili za vrijeme 2. svjetskog rata kada su saveznički avioni bacali propagandne letke iznad Njemačke koje su započinjale s Heil Schicklgruber. Sam Adolf je jednom u šali komentirao da je jedina pametna odluka koju je njegov otac donio u životu bila upravo promjena prezimena.

Zbog posla obitelj Aloisa Hitlera preseljavala se često: prvo iz Braunaua u Passau, zatim u Lambach te najposlije u Leonding kod Linza. Alois je opisivan kao strog i hladan čovjek; po izjavama kćeri, Paule, Adolf mu se znao suprotstavljati zbog čega je često dobivao batine. Majka Klara je bila vrlo brižna i popustljiva i Adolf ju je jako volio.

Postoje također izvori koji upućuju da je Adolf Hitler dijelom Židov što je obilno korišteno u propagandi političkih protivnika, a prije pogubljenja je isto tvrdio i njegov suradnik Hans Frank. Navodno je Hitlerova baka, majka njegovog oca Maria Schicklgruber, začela dijete dok je bila sluškinja u jednoj židovskoj obitelji u Grazu. Ove tvrdnje pobijaju povjesničari Werner Maser i Ian Kershaw jer su Židovi bili protjerani iz Graza u 15. stoljeću te nisu imali pravo živjeti u Grazu za vrijeme kada je Maria Schicklgruber navodno radila kao sluškinja u tom gradu. i 

U osnovnoj školi je bio dobar učenik, a isticao se i društvu svojih vršnjaka. 1900. nakon završene osnovne, Alois je odlučio da mu sin upiše Realschule i njegovim stopama krene u činovničku karijeru, iako je ta ideja Adolfu bila potpuno odbojna jer je želio postati umjetnik. U srednjoj školi nije bio uspješan: morao je ponavljati prvu godinu, a u kasnijim je išao na popravne ispite. Iako je kasnije tvrdio da je jako volio povijest, zemljopis i vjeronauk, i iz tih predmeta je imao prosječne ocjene. Do kraja je zbog loših ocjena bio prisiljen prijeći u drugu školu. Hitler opravdava svoj loš uspjeh željom da na taj način razljuti oca s kojim se nije slagao; iako je loše ocjene imao i nakon očeve smrti 1903., u pozadini njegove odbojnosti prema školi vjerojatno jest sukob s ocem. Većina profesora tvrdi da se mladi Hitler nije ni po čemu isticao, ni na pozitivan ni na negativan način; neki smatraju da je bio bistar, ali nedovoljno zainteresiran te da je imao problema s autoritetom. Profesor povijesti, Leopold Poetsch, ga je svojim pričama o njemačkoj povijesti i mitologiji zainteresirao te je od njega upio ideje pangermanskog nacionalizma.

Nakon završetka Realschule 1905., Hitler nije nastavio s daljnjim školovanjem. Nije pokazivao ni želju za bilo kakvim radom, a financijsko stanje obitelji ga nije ni prisiljavalo na to. Umjesto toga, uz potporu svoje popustljive majke, proveo je dvije godine živeći neurednim životom, čitajući knjige, svirajući klavir, slikajući i sanjajući da će jednom postati veliki umjetnik. Ovo razdoblje je opisao kao najljepše u životu. Družio se s Augustom Kubizekom, mladićem koji je dijelio Hitlerove snove i bio vrlo fasciniran njime i njegovim idejama.

Iako nije upisao Akademiju, Hitler se odlučio preseliti u Beč; uz mirovinu za siročad i financijsku potporu od tetke, mogao je živjeti bez rada. Prijatelj Kubizek mu se također pridružio kao cimer jer je studirao glazbu. U Beču je Hitler razgledao kulturne znamenitosti i kovao planove o potrebnim arhitektonskim preinakama grada, Kubizek tvrdi da ga politika nije zanimala. Mnogo je čitao, a navodno je pokušavao i pisati drame i opere koje nikada ne bi dovršio; često je išao gledati opere, a posebno je volio Wagnera. Kubizek također navodi da se Hitler osjećao nelagodno u društvu žena, iako mu je i homoseksualnost bila odbojna.

Iako je imao dovoljno sredstava za život, nije živio raskošno. Soba u kojoj je stanovao s Kubizekom bila je vrlo skromna, obroci su također bili oskudni, a jedini luksuz bila je opera. Iako je polako ostajao bez novca, nije želio raditi; sanjao da će postati veliki umjetnik. 1908. je po drugi put pokušao upisati Akademiju i nije uspio; nakon toga je bez pozdrava odselio od Kubizeka. Živio je u siromašnijoj četvrti, no brzo je ostao bez novca te je neko vrijeme spavao na otvorenom i gladovao.

Kad je od preminule tetke dobio nasljedstvo preselio je u skromni Dom za samce i životario slikajući razglednice koje je jedan njegov kolega prodavao po kavanama. Hitler je svoje slike nazivao prosječnima i amaterskima, iako je na njima pristojno zarađivao. U zajedničkoj kantini Doma često se upuštao u političke razgovore sa sustanarima te se isticao svojim govorništvom i uživao određeno poštovanje, iako sam smatra da su ga držali za čudaka.

Beč je u to doba bio antisemitski nastrojen, atmosferu je podgrijavao i gradonačelnik Karl Lueger svojim oštrim ispadima; utjecajne su bile ideje ekstremnih rasista von Schönerera i Liebenfelsa. Hitler je bio žestoki nacionalist, a u siromašnoj četvrti u kojoj je živio bio je u dodiru s brojnom židovskom zajednicom. Ian Kershaw ipak smatra da Hitlerove preuveličane tvrdnje iz Mein Kampfa, da je u to vrijeme usvojio svoje radikalne antisemitske stavove, nisu točne, odnosno da ga antisemitizam nije zaokupljao i nipošto nije činio središnjicu njegovog svjetonazora. Hitler je u to doba osjećao neprijateljstvo prema socijaldemokratima, a zbog neučinkovitosti austrougarskog parlamenta iz tog razdoblja je zadržao i odbojnost prema parlamentarizmu.

Hitlera su suborci smatrali čudakom. Iako su mu neki zamjerali nekritički odnos prema nadređenim časnicima, nije bio posebno nepopularan. Ni tada nije imao posebno bliskih prijatelja, većinu vremena je provodio čitajući, nije pio, pušio, niti posjećivao javne kuće (tvrdio je da nema vremena za žene), svoje dužnosti i rat je shvaćao vrlo ozbiljno.

U kolovozu 1918. je dobio Željezni križ I. klase; kaplari su rijetko primali ovo odlikovanje. Kraj rata Hitler je dočekao u bolnici gdje se liječio od kratkoročnog sljepila koje je zadobio trovanjem bojnim otrovom. Šokiran kapitulacijom carske Njemačke u studenom 1918, Hitler je ostao u uvjerenju da njemačka vojska nije bila poražena u ratu, nego je, navodno, izdana od skupine koju su činili ratni profiteri, Židovi, socijalisti, štrajkaši i razni nenjemački unutarnji neprijatelji koji su se uvukli u vladajuće strukture.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata Hitler je ostao u vojnoj službi, koja je sada bila angažirana u suzbijanju socijalističkih pobuna koje su izbijale diljem Njemačke, uključujući i Minhen, gdje se Hitler vratio 1919. Hitler je također sudjelovao u obučavanju u 'nacionalnom razmišljanju' koje je vodio Odjel za obučavanje i propagandu (Dept lb/P) bavarske Reichwehr skupine, koje je predvodio kapetan Mayer. Cilj ove skupine bilo je stvaranje 'žrtvenog jarca' za izbijanje Prvog svjetskog rata te stvaranje krivca za poraz Njemačke. Krivac je pronađen u 'Internacionalnom Židovstvu, komunistima i kao i političarima svih boja i oprijeljenja.

Zbog svoje inteligencije i govorničkih sposobnosti, Hitler je bio imenovan V-Mann-om Skupine za prosvjetljavanje kojem je bio cilj utjecanje na vojnike koji su imale isti svjetonazor, a glavni štab je također odredio da infiltrira jednu malu nacionalistički orijentiranu stranku Njemačku radničku stranku u srpnju 1919. Hitler je postao članom Njemačke radničke stranke u rujnu 1919, gdje se upoznao s Deitrichom Eckartom anti-semitom i ključnim članom stranke. (vidi )

Na sudu, Hitler je bio optužen za veleizdaju i u travnju 1924. sud je presudio kaznu od pet godina zatvora, biva zatvoren u Landsbergu. Dok je bio u zatvoreništvu Hitler je diktirao knjigu Mein Kampf (Moja borba) svome zamjeniku Rudolf Hessu. U prosincu 1924. Hitler sa svojim sljedbenicima biva pušten iz zatvora, nakon što je bila proglašena amnestija. Nakon izlaska iz zatvora započinje s dugim naporom da ojača stranku; 1925. osniva zaštitarsku jedinicu Schutzstaffel (SS), elitnu jedinicu obučenu u crno koju je predvodio Heinrich Himmler jedan od glavnih provoditelja Hitlerovih planova za istrebljenje Židova i ostalih naroda i rasa tokom 2. svjetskog rata.

Za mnoge Nijemce Hitler je bio izbavitelj države iz teške ekonomske krize koja je harala u to doba, te isto i osoba koja se javno izražava za neizvršavanje obveza Versajskog sporazuma, sporazuma koji je bio nametnut Njemačkoj kao poraženoj strani Prvog svjetskog rata. Njemačka je nakon Prvog svjetskog rata kroz Versajski sporazum izgubila mnogo: kolonije po svijetu (Afrika, Azija, Pacifik) te teritorij u Europi, trebala je snositi u cijelosti krivicu za izbijanje Prvog svjetskog rata te isplatiti reparacije u vrijednosti od 32 milijarde maraka, izgubiti cijelu ratnu mornaricu, i smanjiti vojne snage na 100,000 vojnika.... Uvjeti Versajskog sporazuma bili su teški, i Nijemci su ga prezirali. Hitler je to dobro znao, te je iskoristio takve osjećaje i pretvorio ih je u glasove. Isprva, zbog jednostavne retorike oko krivljenja svjetskog Židovstva nije dobio mnogo glasova, no rafiniranjem svoje političke poruke kombiniranjem antisemitskih ideja skupa s kritiziranjem Weimarskog sistema i stranaka koje su je podržavale, nacisti su polako počeli osvajati glasove na izbornim mjestima.

Hitlerov ključni trenutak je došao s Velikom depresijom koja zahvatila Njemačku 1930. Demokratska vlada, uspostavljena u Njemačkoj 1919., takozvana Weimarska Republika nikada nije bila prihvaćena od konzervativnih političara, dok su joj se fašisti otvoreno protivili. Socijaldemokrati i tradicionalne stranke centra, kao i stranke desnice nisu imale program ni odgovor za Veliku depresiju, jedino su Nacisti imali nešto što se moglo nazvati programom te su na izborima u rujnu 1930. dobili 18% glasova ili 107 mjesta u Reichstagu (njemačkom parlamentu) i tako su postali druga stranka po veličini.

Većina glasova za naciste došla je od njemačkih seljaka, vojnih veterana i srednjeg sloja, to jest slojeva u njemačkom društvu koji su bili najviše pogođeni s visokom inflacijom iz 1920-tih te nezaposlenošću koja je vladala tokom Velike depresije. Urbana radnička klasa nije previše obraćala pažnju na Hitlera i naciste, dok su gradovi kao Berlin te Ruhrska oblast bili izričito protiv Hitlera. Izbori iz 1930. bili su katastrofa za centar-desnu vladu na čelu s Heinrichom Brüningom, koja sada nije imala većinu u parlamentu. U prosincu 1931. godine izbio je skandal s Hitlerovom nećakinjom Geli Raubal. Pronađena je mrtva u svojoj spavaćoj sobi počinivši samoubojstvo iz pištolja koje je Hitler posjedovao. Hitler je dao svoj stan u Münchenu na korištenje svojoj polusestri Angeli i njenoj kćeri Geli 1929. Neki glasovi su bili da je Geli počinila samoubojstvo zbog ljubavne veze s Hitlerom, što nikada nije bilo potvrđeno. Ova tragedija je duboko potresla Hitlera.

Pošto Brüningove mjere za stabilizaciju nisu urodile plodom, vlada je nastojala izbjeći predsjedničke izbore 1931. te su s nacistima htjeli stupiti u dogovor za produženje mandata predsjednika Paula von Hindenburga kao i njegovog kabineta. Hitler je odbio dogovor te je nastupio u predsjedničkim izborima protiv Hindenburga, i uspio je biti drugi u prvom kao i u drugom krugu izbora, dobivši nešto više od 35% glasova u drugom krugu u travnju 1932.

Nakon što je pobijedio na predsjedničkim izborima Hindenburg je raspustio vladu i imenovao novu vladu s Franzom von Papenom na čelu. Papen je odmah najavio izbore za Reichstag za srpanj 1932. Na tim izborima nacisti su dobili 230 mjesta i tako su postali najveća stranka u Reichstagu. Većinu u Reichstagu sačinjavali su nacisti i komunisti, te je sastavljanje bilo kakve vlade u koaliciji s nekom od klasičnih stranaka bilo nemoguće. Poslije izglasavanja nepovjerenja Papenovoj vladi koju je podržavalo 84% zastupnika, najavljeni su novi izbori.

Papen i Katolička stranka centra (Zentrumspartei) započeli su pregovore s nacistima za formiranje koalicijske vlade, ali Hitler je postavio teške uvjete; zahtijevao je mjesto kancelara te predsjednički dogovor o dobivanju mogućnosti korištenja izvanrednih mjera. Propast dogovora s vladom, kao i želja nacista da zadobiju podršku radničke klase samo je odvratila pojedine njihove pobornike, pa su tako izborima u studenom 1932., nacisti izgubili nešto glasova i zastupnika u Reichstagu. Ovaj gubitak podrške nije uvelike smanjio njihovu moć, jer su još ostali stranka s najviše zastupnika u parlamentu. Pošto Papen nije uspio formirati vladu, predsjednik Hindenburg otpušta ga i imenuje generala Kurta von Schleichera koji je obećao da će uspjeti sastaviti većinsku vladu u pregovorima sa socijaldemokratskim radničkim strankama kao i s disidentskim nacističkom frakcijom predvođenom Gregorom Strasserom.

Papen i Alfred Hugenberg, koji je također bio predsjednik Njemačke nacionalne narodne stranke (DNVP), stranka koja je prije nacista bila vodeća desna stranka u Njemačkoj. Hugenberg je nagovarao Hindenburga da imenuje Hitlera kancelarom u koaliciji s DNVP-om., uvjeravajući da će DNVP kontrolirati Hitlera. U nemogućnosti da stvori koalicijsku vladu Schleicher je tražio od Hindenburga da raspusti Reichstag i opet raspiše izbore. Hindenburg ga je otpustio i imenovao je Hitlera kancelarom, Papena zamjenikom kancelara, dok je Hugenburg bio imenovan za (blagajnika) ministra ekonomije. Kabinet predsjednika sadržao je samo još tri predstavnika nacističke stranke: Hitlera, Göringa, i Wilhelma Fricka. Dana 30. siječnja 1933., Adolf Hitler je položio službenu zakletvu za kancelara Reichstaga.

Na izborima u ožujku 1933., nacisti su dobili 44% glasova, te su u koaliciji s DNVP-om držali većinu sjedala u Reichstagu. Dobivši tako većinu u Reichstagu, koalicija je isključila komuniste iz parlamenta i tako se riješila oporbe. Nedugo nakon toga prošao je Zakon punomoći Enabling Act, koji je Hitlera postavio za diktatora, dok je nacistički kabinet imao moć stvaranja novih zakona bez uplitanja Reichstaga. U Zakonu punomoći nacistički kabinet mogao je samo potvrditi prijedloge koje je postavio kancelar, a diktatorske su ovlasti trebale isteći nakon četiri godine ili u slučaju da se uspostavi nova vlada. Ovaj zakon bio je produžavan bez ikakve debate ili oporbe sve do kraja Drugog svjetskog rata.

Odmah nakon izglasavanja zakona o punomoći, nacistički kabinet je izglasao cijeli niz dekreta kroz kojim se zabranio rad stranki, kao i bilo kakve opozicije ili kritike nove vlasti. U samo nekoliko mjeseci nakon imenovanja za kancelara, Hitler je zadobio apsolutnu vlast. U kolovozu 1934. umire predsjednik Paul von Hindenburg, i umjesto raspisivanja izbora za novog predsjednika, Hitlerov kabinet je izglasao zakon o spajanju uloge kancelara i predsjednika. Hitler je sada imao tri funkcije: predsjednika nacističke stranke, kancelara, i predsjednika države. Ova konsolidacija snaga bila je potvrđena od strane biračkog tijela sredinom kolovoza 1934.

Osiguravši apsolutnu političku vlast bez većinske podrške njemačkog biračkog tijela, Hitler je htio zadobiti njihovo povjerenje kroz svoje govore, kao i kroz vještu medijsku kampanju koju je provodio njegov šef propagande Dr. Joseph Goebbels. Goebbels je u suradnji s Hitlerom i Nacističkom partijom uspio uvjeriti većinu Nijemaca da je Hitler bio spasitelj Njemačke od ekonomske depresije, komunista, Versajskog ugovora i jarma Židova.

Čim je zadobio moć, Hitler je pokrenuo jednu od najvećih ekonomskih ekspanzija Njemačke. Povećao je industrijsku proizvodnju i pokrenuo je velike građevinske pothvate: izgradnju auto cesta (autobahn), željeznica, akumulacijskih jezera, stanova... Kroz ovu ekspanziju ostvario je gotovo potpunu zaposlenost, i proširio je ekonomsku i industrijsku bazu. Kroz propagandu i razne druge programe promovirao je razvoj zdravstva, školstva i obiteljskog života u kojem muškarci rade dok žene brinu za kuću, djecu i odlaske u crkvu.

Hitler je želio perfekciju (po nacističkim idealima), te je sponzorirao velike arhitektonske projekte, a jedan od njih bile su i ljetne olimpijske igre u Berlinu 1936. One su predstavljene kao reprezentacija Njemačke vrline. Albert Speer je imao titulu glavnog arhitekta Rajha, a napravljeni su i planovi o preuređenju Berlina (Germania) po uzoru na stari Rim.

Svoje protivnike, kritičare kao i ostale nepodobnike Hitler je držao na oku kroz tajnu policiju Gestapo, te kroz elitne paravojne jedinice SA i SS koje su vršile teror nad svim koji su se suprotstavljali novom poretku. Mnogi su tako završili u koncentracijskim logorima, dok su se mnogi iselili uključujući i polovicu njemačkih Židova.

U Noći dugih noževa 29. lipnja – 30. lipnja 1934. Himmler po naredbi Hitlera ubija Ernsta Röhma glavnog komandanta SA i njegov najbliži krug suradnika, kao i druge političke protivnike i potencijalne protivnike. Dana 2. kolovoza 1934. predsjednik Hindenburg umire, i Hitler odmah spaja urede kancelara i predsjednika i imenuje sebe vođom (Führerom) Njemačke. Ovim imenovanjem svi pripadnici vojske od sada su davali svoju službenu zakletvu Hitleru, a ne Njemačkoj i njemačkom narodu. Ovo spajanje ureda predsjednika i kancelara bilo je izglasano u parlamentu nekoliko sati nakon Hindenburgove smrti. Plebiscitom na 19. kolovoza 1934. 89.9% birača potvrđuje da se slaže sa spajanjem dvaju ureda i novim ovlastima Hitlera.

Nacistički kabinet 1935. godine s Nurenburgskim zakonom oduzima Židovima pravo na njemačko državljanstvo, te su protjerani sa svih državnih poslova, te bavljenjem bilo kakvim profesionalnim zvanjima i nije im dozvoljeno posjedovanje tvrtki. Na Židove se obrušila medijska kampanja mržnje. Pritisak na njih je stalno jačao: 1938. u Kristalnoj noći Kristallnacht spaljene su sve knjige koje su napisali pisci židovskog porijekla. Pod ovim pritiscima između studenog 1938. i rujna 1939. iz Njemačke bježi više od 180,000 Židova, dok je sva imovina koja je ostala iza njih nacionalizirana. Od 1941. donesen je zakon gdje su svi Židovi bili primorani nositi žutu Davidovu zvijezdu kada se nalaze na javnim mjestima.

U ožujku 1935. Hitler je prekršio Versajski ugovor, nakon što je ponovno uveo regrutaciju te počeo naoružavati Njemačku. Stvorio je novu ratnu mornaricu (Kriegsmarine) i vojno zrakoplovstvo (Luftwaffe). Regrutiranje velikog broja muškaraca i žena u vojne jedinice smanjilo je nezaposlenost no isto tako je izobličilo ekonomiju Njemačke.

Godinu dana poslije, u ožujku 1936. Hitler je ponovno prekršio Versajski ugovor, reokupiravši demilitariziranu zonu Porajnje (Rhineland). Kad je Hitler vidio da nikakav vojni odgovor nije uslijedio od Britanije i Francuske, njemu je to dalo hrabrosti u novim pothvatima. U srpnju 1936. izbija Španjolski građanski rat, i Hitler šalje svoje vojne snage u pomoć pučistu generalu Franciscu Francu pri zauzimanju vlasti. Francisco Franco je poveo puč protiv koalicije lijevih stranaka Popular Front koji su pobijedili na izborima. Španjolska je postala probni poligon za njemačku vojsku i avijaciju, gdje su se isprobavala nova oružja kao i upotreba novih vojnih doktrina.

Između Njemačke i Italije proglašeno je savezništvo - nazvana Osovina. Ovo savezništvo je proklamirao Galeazzo Ciano 25. listopada 1936., koja je kasnije proširena priključivanjem Japana, Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Ovo kolektivno savezništvo zvalo se Sile osovine.

Između 1942. i 1945., SS skupa s kolaboracionističkim vladama i regrutima u zemljama pod njemačkom okupacijom su sistematski ubili više od pet milijuna (vidi: Holokaust - broj židovskih žrtava
Židova u koncentracijskim kampovima, ili kroz robovski rad, izgladnjivanjem, masovnim strijeljanjima, bolešću.. Osim Židova u ovo sistematsko ubijanje također su bili uključeni i sljedeći: komunisti, homoseksualci, Romi, hendikepirane osobe, mentalno zaostale osobe, psihički bolesne osobe, sovjetski ratni zarobljenici, pripadnici vjere Jehovinih svjedoka, poljski intelektualci, protivnici nacističkog režima, katolički i protestantski svećenici i redovnici, vođe radničkih sindikata i mnogi drugi. Ova eliminacija nepoželjnih od strane nacista naziva se Holokaust.

U ovom istrebljenju (genocidu) glavnu ulogu igrao je Himmler, dok su ostale nacističke glavešine skupa s Hitlerom podržavali ideju o masovnom istrebljenju Endlösung Židova korištenjem otrovnog plina. Ova odluka je pala negdje u jeseni 1941, a kasnije se referira i spominje pod nazivom Završna solucija židovskog pitanja. Da bi se uspostavila bolja koordinacija između raznih državnih tijela organizirala se konferencija u blizini Berlina koja je nazvana Konferencija u Wannseeu, koja je održana 20. siječnja 1942. na kojoj je sudjelovalo petnaest glavnih nacističkih službenika. Konferenciju su predvodili Reinhard Heydrich i Adolf Eichmann. Zabilješke i dokumentacija s ove konferencije su najbolje dokazali da je Holokaust bio planiran s vrha. Nekoliko tjedana poslije 22. veljače 1942. Hitler je izjavio svojim najbližim suradnicima, što je zabilježeno: ...zdravlje nacije ponovno ćemo povratiti kad se riješimo Židova.

Pritiskom na svoju rodnu Austriju Hitler ju je 12. ožujka 1938. prisilio na ujedinjenje s Njemačkom (Anschluss) kada je napravio trijumfalni ulazak u Beč. Nedugo poslije pojačao je krizu u Sudetima (područje tadašnje Čehoslovačke u kojem su većina žitelja bili Nijemci). Uskoro zatim kroz Minhenski sporazum u rujnu 1938. kroz pregovore s britanskim premijerom Nevilleom Chamberlainom uspijeva dobiti Sudete i tako je bio spriječen rat, no time su se samo povećali Hitlerovi apetiti, i još k tome američki Time proglasio je Hitlera čovjekom godine (1938.).

Nakon nepunih godinu dana Hitler je naredio njemačkoj vojsci da uđe u Prag 10. ožujka 1939., i kod ovog poteza Britanija i Francuska su izgubili strpljenje te su odbili udovoljiti Hitlerovom zahtjevu za pripajanje dijela teritorija Poljske koje je Njemačka izgubila Versajskim ugovorom. Pošto zapadne sile nisu uspjele sklopiti dogovor o savezništvu sa Sovjetskim savezom propala je šansa za napad, i Hitler je uspio napraviti tajni pakt o nenapadanju (Molotov-Ribbentrop pakt) 23. kolovoza 1939. sa Staljinom. Osam dana poslije 1. rujna 1939. Njemačka napada Poljsku, dok Britanija i Francuska objavljuju rat Njemačkoj ispunjavajući ugovor s Poljskom na Hitlerovo veliko iznenađenje.

Nakon što je Poljska osvojena krajem rujna 1939., Hitler je nastavio izgrađivati svoju vojsku tijekom rata koji se kolokvijalno zvao sitzkrieg ili sjedeći rat, no ova faza je završila u ožujku 1940., napadom na Dansku i Norvešku. U svibnju 1940., Hitler je zapovjedio napad na Francusku, prilikom čega su bile osvojene Belgija i Nizozemska. Francuska je kapitulirala 22. lipnja 1940. Ovi brzi uspjesi su ohrabrili njemačke saveznike, posebno Italiju, koja se priključila u rat u svibnju 1940.

Britanske jedinice povukle su se na sjevernu obalu Francuske kod Dunkirka, i poslije na Britansko otočje s ostacima francuskih vojnih jedinica. Hitler odmah započinje s opsadom Britanije u Bitci za Britaniju koja je trajala sve do svibnja 1941. Kroz 1941. Hitler osvaja Jugoslaviju i Grčku. Istočna Europa i Balkan nalaze se u okupaciji ili u savezništvu s Hitlerom. Kada je osigurao pola Europe, Hitler ambicije nakon neuspjele opsade Velike Britanije usmjerava na istok te je 22. lipnja 1941. Hitler napao SSSR s 3 milijuna njemačkih vojnika, prekršivši tako pakt o nenapadanju koji je bio sklopljen dvije godine ranije. U invaziji na SSSR, koja je nazvana Operacija Barbarossa, Hitlerove snage su u munjevitom napadu uspjeli osvojiti veliki dio europskog dijela SSSR-a i desetkovati Crvenu armiju. Njemačke snage su uspjele prodrijeti do Moskve, ali su u prosincu 1941. bili odbijeni i primorani na povlačenje zbog jake zime, neopremljenosti za zimske uvjete, a i zbog žestokog otpora sovjetskih snaga. Operacija Barbarossa je propala u svojoj namjeri da osvoji Moskvu i da ostvari brzu pobjedu nad Crvenom armijom.

U Bitci za Staljingrad njemačka vojska je pretrpjela prvi ozbiljni poraz u ratu, dok je u sjevernoj Africi Britanija porazila njemačke snage u bitci kod El Alameina slomivši Hitlerove planove da osvoji Sueski kanal i Srednji Istok. Ovi porazi napravili su preokret u Drugom svjetskom ratu, jer su poslije njih Hitlerovi vojni potezi postali eratični, dok je svakim danom njemačka vojna sila i ekonomija slabila. Hitlerovo zdravlje je postalo sve slabije: lijeva ruka mu je drhtala, a Hitler je imao teškoće kontrolirati je. Biograf Ian Kershaw smatra da je Hitler bolovao od Parkinsonove bolesti.

Hitler je objavio rat SAD-u 11. prosinca 1941. zbog pakta s Japanom, i time je stavio Njemačku protiv koalicije koju su sačinjavale: 

Nakon iskrcavanja saveznika u Siciliji i na Talijanski poluotok 1943., Hitlerov saveznik Benito Mussolini je zbačen s vlasti. Na istoku je Crvena armija započela s potiskivanjem njemačkih snaga s teritorija SSSR-a. Dana 6. lipnja 1944. saveznici se iskrcavaju na obalama sjeverne Francuske, i tako su otvorili zapadni front. Realisti unutar njemačke vojske uvidjeli su da je poraz neizbježan, i jedna skupina časnika skovala je urotu da se Hitler ubije. Dogovoreno je da se Hitler ubije podmetnutim eksplozivom koji je bio skriven u torbi. Ovu akciju je trebao izvesti Claus von Stauffenberg, postavljanjem bombe u Hitlerovom vojnom štabu tzv. Vučjem gnijezdu 20. srpnja 1944. Bomba je bila razorna no nije uspjela ubiti Hitlera, čak niti ga teško raniti. Poslije ovog napada Hitler se osvetio svim urotnicima, ubivši više od 4000 ljudi i tako je razbio pokret otpora.

Krajem 1944., sovjetske vojne snage su istisle zadnje njemačke jedinice s teritorija kojeg su držali prije 1941. godine, i počeli su ulaziti u područje Centralne Europe, dok su zapadne vojske započinjale prodor u Njemačku. S vojnog gledišta Njemačka je izgubila rat, no Hitler nije dozvolio nikakve mirovne pregovore sa savezničkom snagama, te su zbog toga njemačke snage nastavljale borbu. Zadnji mjeseci rata prolaze u po njegovom naređenju vršenoj medijskoj kampanji o obnovi čuda dinastije Brandenburg koje će spasiti Njamečku. Bez obzira na tu nadu u travnju 1945. kad je Crvena armija došla na domak granica Berlina, mnogi su Hitlerovi savjetnici predlagali da se Hitler skloni u Bavarsku ili u austrijske planine gdje bi se mogao dulje održati, no Hitler je bio odlučio ostati i umrijeti u glavnom gradu Reicha.

Pošto je Crvena armija opkolila parlament u centru grada gdje se Hitler nalazio u jednom od bunkera, smatra se da je Hitler izvršio samoubojstvo 30. travnja 1945. pištoljem u glavu. Hitlerovo tijelo kao i tijelo Eve Braun (dugogodišnje ljubavnice i žene koju je oženio par dana prije smrti), nađeno je spaljeno u vrtu parlamenta.

Krajem 20. stoljeća otkrilo se da je sovjetska vojska pokupila Hitlerove ostatke te da su zadržali nekoliko dijelova njegove lubanje. DNK istraživanjem ovih ostataka s osobama s bližim porodičnim vezama, dalo je pozitivnu dijagnozu da su ostaci koji su bili sačuvani u Moskvi bili zaista od Hitlera.

U svojoj posljednjoj želji Hitler je za predsjednika Njemačke imenovao vice-admirala Karla Dönitza, dok je za kancelara imenovao Goebbelsa. Goebbels i cijela njegova obitelj počinila je samoubojstvo 1. svibnja 1945., dok je 8. svibnja 1945., Njemačka potpisala bezuvjetnu predaju. Hitlerov Tisućljetni Reich trajao je samo 12 godina.

Poslije poraza Njemačke u Drugom svjetskom ratu, Hitler i nacistička stranka u većini zemalja svijeta su poistovjećivani sa zlom, te su u povijesnim analizama i u popularnoj kulturi Hitler i nacisti na zapadu uniformirano bili prikazivani u negativnom smislu. Ovaj negativni pogled je također prisutan u većine današnjih Nijemaca. Na primjer, danas je u Njemačkoj zabranjeno prodavati ili raspačavati Mein Kampf, ili pokazivati bilo koje nacističke simbole, a svi neonacisti su pod prismotrom Verfassungsschutz, federalnog ureda za zaštitu ustava.

Bez obzira na sve to, u nedavnoj prošlosti mnogo je javnih osoba iskazalo pozitivne ili neutralne ocjene Hitlerove vladavine i nacista; posebno u nekim zemljama Južne Amerike, Islamskog svijeta i nekih dijelova Azije. Na primjer budući egipatski predsjednik Anwar Sadat napisao je 1953. referat u kojem je pozitivno prikazao Hitlera, ili Bal Thackeray vođa desne Shiv Sena stranke u indijskoj državi Maharashtra 1995. je javno izjavio da je obožavalac Hitlera. Neki od revizionističkih povjesničara navode da Hitlerovi pokušaji izvođenja svog naroda iz ekonomske depresije i iz drakonskih mjera Versajskog ugovora i sve što je činio nije bilo ništa drugačije nego što su činili neki od drugih vođa kroz povijest čovječanstva, no većina povjesničara portretiraju Hitlera kao najogavnijeg vođu u povijesti čovječanstva.

Hitler nije tolerirao protivnike niti kritičare i zatvorio je i ubio mnogo katoličkih i protestantskih svećenika i biskupa. Tokom svog režima Hitler i nacisti pokušali su stvoriti dvije nove religije: jednu koja bi bila zasnovana na principima kršćanstva a druga koja bi bila zasnovana na misticizmu. Prva kršćanska sekta nazvana Njemački kršćani bila je religija u kojoj su ultra nacionalisti pokušali stvoriti novo kršćanstvo u kojem je Isus Krist bio zamijenjen Hitlerom, ili ga barem proglasiti za novog proroka. U ovoj novoj crkvi samo su Nijemci mogli biti članovi.

Druga religija koja je bila dominantna među nacističkim vođama bila je religija koja je bila zasnovana na misticizmu oko prirode i oko njemačkog naroda. Ova vjerovanja bila su snažna u grupama kao SS i SA. Hitler i nacisti su potpisali konkordat s Rimom, ali kroz svoj režim Hitler je na svaki mogući način pokušavao suziti moć Crkvi, zbog toga što je ona imala veliki utjecaj u Njemačkoj. Nakon neuspjelog pokušaja atentata na Hitlera 1943. u kojem su sudjelovali članovi ispovjedajuće crkve (ime jedne protestantske organizacije), Hitler je naredio da se uhite mnogi protestanti, većinom luteranski svećenici.

Hitlerovo zdravlje je dugo bilo predmet debate, i po mnogima bilo je sugerirano da je on patio od sljedećih bolesti:

Postoje dvije teorije o porijeklu prezimena Hitler:

Napomena: sve vanjske poveznice su na engleskom jeziku




#Article 128: Građanski savez Srbije (868 words)


Građanski savez Srbije je bila parlamentarna stranka liberalnog opredeljenja. GSS je kao stranka pod ovim imenom registrovan 1992. godine, ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije, osnovanog 1989. godine.

Od početka krize u Jugoslaviji Građanski savez Srbije je čino sve da se izbegnu sukobi i raspad zemlje i dosledno se držao antiratne i antinacionalističke opredeljenosti. U vreme najžešće društvene i političke krize u tadašnjoj Jugoslaviji na čelo Građanskog saveza Srbije došla je dr Vesna Pešić, sociolog i priznati borac za ljudska prava. Stranka je tada okupila veći broj uglednih javnih ličnosti, profesora univerziteta, naučnika, umetnika. Članovi stranke su među osnivačima i aktivistima velikog broja ugledni nevladinh organizacija (Centar za antiratnu akciju, Beogradski krug, Beogradski centar za ljudska prava, Centar za unapređenje pravnih studija). 

Građanski savez Srbije je 1993. godine u okviru koalicije DEPOS učestvovao na republičkim izborima, dobio dva poslanička mesta i postao parlamentarna stranka. 

U okviru Koalicije Zajedno, GSS je 1996. godine učestvovao na saveznim i lokalnim izborima . Na lokalin izborima kadnidati Građanskog saveza Srbije su srazmerno veličini drugih članica koalicije, postigli najveći uspeh. Posle izborne krađe na tim izborima, sturični tim GSS bio je zaduzen za pravnu bitku koju je koalicija Zajedno vodila da bi, konačno, izvojevala priznavanje pravih izbornih razultata (Lex specialis i Gonzalesov izveštaj). Zbog nedostatka uslova za slobodne i poštene izbore, Građanski savez Srbije je 1997. godine, zajedno sa ostalim demokratskim i opozicinim strankama, bojkotovala republičke i predsedničke izbore i posvetio se jačanju i širenju stranke i njenog uticaja. Ta akcija je bila veoma uspesna zbog neospornog ugleda i političke doslednosti stranke i njenih lidera. Zbog doslednog stava u borbi za demokratizaciju Srbije funkcioneri i članovi Građanskog saveza Srbije izloženi su progonu i represiji vlasti pa je 1998. godine šest članova Predsedništva i Glavnog odbora Građanskog saveza Srbije otpušteno sa Pravnog fakulteta na osnovu represivnog Zakona o univerzitetu. 

Od 1998. godine Građanski savez Srbije je jedan od inijcijatora i osnivača Saveza za Promene. Paralelno sa radom u Savezu za Promene, Građanski savez Srbije nastavlja rad na jačanju svog uticaja i pripemama za izbore. 

Od marta 1999. godine predsednik Građanskog saveza Srbije je Goran Svilanović ranije potparol i potpredsednik. Goran Svilanović postaje predsednik stranke u trenutku kada se Srbija nalazi u najtežoj društvenoj, socijalnoj i političkoj krizi i kao najmlađi politički lider aktivno se uključuje u rad opozicione koalicije Savez za promene. 

Građanski savez Srbije je krajem 1999. godine pokrenuo promotivnu kampanju pod nazivom Srbija je naša zemlja koja je imala za cilj da podigne poznatost novog predsednika stranke, kao i da istovremeno promoviše ideju promene vlasti u Srbiji na slobodnim i poštenim izborima, a Građanski savez Srbije i Savez za promene kao nosioce te ideje.

Kampanju Srbija je naša zemlja koju je osmislio i realizovao kreativni tim GSS na čelu sa direktorkom kampanje, Majom Tasić, sastojala se iz četiri faze i trajala je do raspisivanja izbora 2000. godine kada se Građanski savez Srbije pridružuje zajedničkoj kampanji Demokratske opozicije Srbije.

U proleće 2000. godine GSS je organizovao dvadeset dve tribine po čitavoj Srbiji koje su nosile naziv Verujemo u Srbiju i tekle paralelno sa kampanjom GSS. Organizaciju tribina radio je tim GSS uz pomoć predstavnika iz Nove Srbije i SDK Odbrana. Gostovanja na tribinama po Srbiji pratila su i gostovanja na lokalnim radio i televizijskim stanicama. U tada medijski potpuno mračnom Beogradu tribine su bile jedini interaktivni način komunikacije sa građanstvom.

Kada je postalo sve izvesnije da se izbori bliže i da je izbornu pobedu moguće odneti samo ukoliko se sve opozicione snage udruženo suprotstve vladajućem režimu, Građanski savez Srbije je u okviru kampanje Srbija je naša zemlja poslao poruku građanima i svim demokratskim snagama Srbije koja je glasila Složno. 

Dok su prva i druga faza kampanje promovisale novoizabranog predsednika stranke, Gorana Svilanovića, treća i četvrta faza kampanje promovišu Građanski savez Srbije kao ozbiljan politički faktor i ideju zajedništva u opoziciji usmerenu ka jačanju pritisaka na režim da raspiše izbore.

U periodu od 24. septembra do 5. oktobra 2000. godine Građanski savez Srbije je sa koalicionim partnerima iz DOS-a uradio još dve kampanje Pobeda i Puk'o je ko zvečka.

Nakon demokratskih promena u Srbiji, 2000. godine, Građanski savez Srbije participira na saveznom, republičkom i lokalnom nivou sa ukupno pet poslaničkih mandata u saveznoj Skupštini, devet poslaničkih mandata u republičkoj Skupštini i sto odborničkih mesta u Skupštinama opštinama širom Srbije. Na istaknutim funkcijama nalaze se Goran Svilanović – savezni ministar inostranih polova, Nataša Mićić – predsednik republičke Skupštine i vršilac duznosti predsednika Srbije, Gašo Knežević – republički ministar prosvete, Dragor Hiber - predsednik Odbora za pravosuđe u Skupstini Srbije, Radmila Hrustanović – gradonačelnica Beograda, Goran Ješić – gradonačelnik Inđije...

Posle parlamentarnih izbora 2004. godine, GSS je osvojio 5 mandata na listi Demokratske stranke.

U decembru 2004. održana je Skupština GSS, na kojoj je izabrano novo rukovodstvo stranke s ciljem da se stranka konsoliduje i pripremi za sledeće izbore. Nova predsednica GSS-a je Nataša Mićić. Odlučeno je da stranka podnese zahtep za pristupanje Liberalnoj Internacionali (ELDR)

U okviru stranke, formirana je frakcija pod nazivom 11.decembar.

Na parlamentarnim izborima 2007, GSS je nastupio zajedno sa LDP, SDU i LSV. Lista Od nas zavisi je osvojila 15 mandata od kojih je 3 pripalo GSS (Poslanici su Nataša Mićić, Vesna Pešić i Ivan Andrić).




#Article 129: Beograd (5223 words)


Beograd, glavni i najveći grad Srbije. Prva naselja na široj teritoriji Beograda datiraju iz praistorijske Vinče, 4.800 godina pre nove ere. Sam Beograd su osnovali Kelti u 3. veku pre n. e, pre nego što je postao rimsko naselje Singidunum. Slovensko ime „Beligrad“ prvi put je zabeleženo 878. godine. Beograd je glavni grad Srbije od 1405. godine i bio je prestonica raznih južnoslovenskih država od 1918. pa do 2003, kao i Srbije i Crne Gore od 2003. do 2006.

Grad leži na ušću Save u Dunav u centralnom delu Srbije, gde se Panonska nizija spaja sa Balkanskim poluostrvom. Broj stanovnika u Beogradu prema popisu stanovništva iz 2002. je iznosio 1.576.124. Najveći je grad na teritoriji bivše Jugoslavije i po broju stanovnika četvrti u jugoistočnoj Evropi posle Istanbula, Atine i Bukurešta.

Grad Beograd ima status posebne teritorijalne jedinice u Srbiji sa svojom lokalnom samoupravom. Njegova teritorija je podeljena na 17 gradskih opština, od kojih svaka ima svoje lokalne organe vlasti. Beograd zauzima preko 3,6% teritorije Republike Srbije, a u njemu živi 21% ukupnog broja građana dela Srbije na kome je izvršen popis 2002. godine (bez podataka za Kosovo i Metohiju). Beograd je takođe ekonomski centar Srbije i središte srpske kulture, obrazovanja i nauke.

Beograd se nalazi na 116,75 metara nadmorske visine, i to na koordinatama 44°49'14 severno i 20°27'44 istočno. Istorijsko jezgro Beograda (današnja Beogradska tvrđava) nalazi se na desnoj obali Save. U sastavu Beograda su Novi Beograd i Zemun koje su na levoj obali reke Save, pa time i u srednjoj Evropi. Manja naselja preko Dunava, kao što su Borča, Ovča,Kotez I Padinska Skela takođe pripadaju teritoriji Beograda. Grad leži na ušću dveju reka, Dunava i Save. Urbana površina grada iznosi 359,92 kvadratnih kilometara. Beograd se nalazi na raskrsnici zapadne i istočne evropske kulture.

Beograd ima umerenu kontinentalnu klimu. Prosečna godišnja temperatura je 11,7 °C, dok je najtopliji mesec jul, sa prosečnom temperaturom od 22,1 °C. Ipak, Beograd u proseku ima oko 31 dan u godini sa temperaturom preko 30 °C, a temperatura prelazi 25 °C čak 95 dana u godini. Prosečna godišnja količina padavina je oko 700 milimetara. Godišnje, Beograd ima oko 2.096 sunčanih sati, sa julom i avgustom kao najsunčanijim, i decembrom i januarom kao najmračnijim danima, sa tek 2—2,3 sunčana sata dnevno.

U strogom centru Beograda, ispod današnje palate Albanija, pronađeni su, tokom njene gradnje, 1938. godine skeleti neandertalca koji je poginuo u borbi sa mamutom čiji je skelet nađen u blizini, što govori o naseljenosti prostora današnjeg Beograda još u praistorijsko doba. Kasnije se na prostoru Balkana, pre oko 7.000 godina, razvila Vinčanska kultura, pa se njeni ostaci mogu pronaći i u okolini Beograda kod istoimenog naselja, po kome je cela kultura dobila ime. Naseljen u trećem veku pne. od strane Kelta, taj prostor ubrzo prelazi u ruke Rimljana i postaje naseobina Singidunum. Za vladavine cara Dioklecijana, tokom progona hrišćana, u Singidunumu se pominju prvi hrišćanski mučenici. Jedni od najstarijih po imenu poznatih hrišćanskih stradalnika u ovom gradu su Ermil i Stratonik. Podelom rimskog carstva ostaje pod kontrolom Vizantije.

Singidunum su osvajali mnogi osvajači, poput Huna, Sarmata, Ostrogota i Avara — pre dolaska Slovena oko 630. godine nove ere. Prvi zapisi o slovenskom imenu Beograd datiraju iz 878. godine, za vreme vladavine Prvog bugarskog carstva. Grad je ostao predmet razmirica između Vizantije, Mađarske i Bugarske naredna tri veka. 

Grad konačno prelazi pod vlast Srba kao deo Srema 1284. godine. Prvi srpski kralj koji je vladao Beogradom bio je Stefan Dragutin (1276—1282), vladar Kraljevine Srema, kog je dobio na poklon od svog tasta, hrvatsko-ugarskog kralja Ladislava IV.. Nakon njegove smrti grad se vraća pod Ugarsku kontrolu, ali će u 15 veku biti ponovno nakratko vraćen Srbiji. Nakon velikih gubitaka u Kosovskom boju 1389. godine, Srpsko carstvo počinje da se raspada i njegovi južni delovi velikom brzinom prelaze u ruke Turaka Osmanlija. Ipak, sever je dugo odolevao. Srpski despot Stefan Lazarević dobio je Beograd od hrvatsko-ugarskog kralja i svetog rimskog cara Žigmunda Luksemburškog, nakon što je postao njegov vazal. Godine 1405. Stefan Lazarević je proglasio Beograd svojom prestonicom, ali će grad nakon njegove smrti 1427. godine ponovno biti vraćen Ugarskoj. U narednom periodu, Beograd je doživeo veliki uspon. Ponovno su utvrđene stare zidine grada, zajedno sa zamcima, a crkve i tvrđave obnovljene, što je pomoglo da grad branjen od vojski hrvatsko-ugarskih kraljeva odoleva navalama Turaka čak 70 godina. 

U ovo vreme, Beograd je postao utočište mnogim balkanskim narodima koji su bežali od vlasti Osmanlija. Veruje se da je broj stanovnika u ovo vreme dostizao i 40.000—50.000. Tokom vladavine Đurađa Brankovića, veći deo despotstva dospeva pod tursku vlast, međutim, Beograd dolazi pod zaštitu mađarskih kraljeva. Turci su želeli da pokore Beograd jer im je predstavljao prepreku u daljem napredovanju ka centralnoj Evropi. Napali su 1456. kada se odigrala čuvena Opsada Beograda gde je hrišćanska vojska pod vođstvom Sibinjanin Janka uspešno odbranila grad od turskog napada.

Vojska pod vođstvom Sulejmana Veličanstvenog, 28. avgusta 1521. je osvojila Beograd od Mađara, što je označilo pad grada pod Osmansko carstvo. Turci Osmanlije nakon toga naseljavaju srušen i spaljen grad, postepeno ga pretvarajući u kitnjasti orijentalni grad, čija je panorama sa mnogobrojnim munarama izdaleka oduševljavala mnoge evropske putnike tog doba. Oko 1571. godine u Beogradu je bilo 27 naselja (mahala). Grad je 1594. zahvatila velika srpska pobuna (Banatska pobuna) koju su Turci uspeli da uguše, spaljene su mnoge crkve, relikvije i mošti Svetog Save na Vračaru. Upravo zbog toga je ovo mesto odabrano za gradnju Hrama Svetog Save. 

Sledećih decenija grad je bio miran, a bio je i važno sedište okruga (Smederevskog sandžaka, poznatog i kao Beogradski pašaluk), povezan sa Istanbulom Carigradskim drumom. Privukao je mnoge trgovce i stanovnike — Turke, Jermene, Grke, Rome i ostale. Prema osmanlijskom putopiscu Evliji Čelebiji, koji je boravio u Beogradu 1660. godine, Beograd je tada imao oko 98.000 stanovnika, od kojih 21.000 nisu bili Muslimani. Postao je više od običnog grada, sa islamskom arhitekturom, javnim kupatilima i mnogim novim džamijama. Beograd je već koncem 16. veka, po svojoj lepoti i veličini, u mnogome nadmašivao Budim, Sofiju, Sarajevo, Skoplje i mnoge druge gradove evropskog dela Osmanskog carstva. Kako saznajemo iz Putopisa Evlije Čelebije, u vreme kada je on boravio u Beogradu 1660. godine, u gradu je bilo čak sedamnaest derviških tekija u kojima su se izučavala dela velikih sufijskih mislilaca. Pretpostavlja se da je bio zastupljen veliki broj derviških bratstava, uključujući bajramije, melamije, bektašije, halvetije, gulšenije, kadirije, hindije, mevlevije, nakšibendije, rifaije, sadije, sunbulije, šabanije, šazilije i ušakije. Isti Putopis nam prenosi da su u Beogradu, u vreme Osmanskog carstva, postojale 273 islamske bogomolje, džamije i mesdžidi. Najvećom i najlepšom smatrana je Batal džamija, koju su putopisci upoređivali sa Aja Sofijom. Nalazila se na mestu današnje Savezne skupštine, a pored nje je bilo groblje na kome su sahranjivani viđeniji Turci. 

Beograd je tri puta od Turaka osvajala Austrija (1688—1690, 1717—1739, 1789—1791), a Osmanlije su ga ponovo zauzimale, uz velika razaranja. Beograd postaje ”Dar-ul-džihad” – Tvrđava Džihada, kako su ga Osmanlije tada nazivale. Tokom ovog perioda, grad su zahvatile dve velike seobe Srba, u kojima su se stotine hiljada Srba, predvođenih patrijarsima, povlačili zajedno sa Austrijancima u Habzburško carstvo 1690. i 1737—39, gde su se naselili u današnjoj Vojvodini i Slavoniji.

Nakon turskog poraza pod Bečom, septembra 1688. godine, Austrijanci su zauzeli Beograd. Prilikom prvog austrijskog osvajanja (1688-1690) mnoge džamije su porušene, a one koje su preostale, pretvorene su u hrišćanske crkve. Nakon toga, za vreme ponovne kratke osmanlijske vladavine (1690-1717.) mnoge džamije su obnovljene, a neke su iz temelja izgrađene. Kada je vojska Austrijskog carstva (u čijem su sastavu bili vojnici raznih narodnosti: Nemci, Francuzi, Italijani, Švajcarci, Portugalci, Španci, Mađari i drugi), pod zapovedništvom nadvojvode Eugena Savojskog po drugi put osvojila Beograd (1717-1739) porušili su minarete džamija beogradske tvrđave, kako bi panorama grada izgledala više evropska. Mnoge džamije su pretvorene u crkve raznih hrišćanskih redova koji su došli zajedno sa vojskom i doseljenicima: trinitarci, franjevci, jezuiti, minoriti i Jermeni katolici. Ostale sačuvane džamije su upotrebljene za vojne magazine, trgovine i nastambe. Tada u Beogradu nije ostalo muslimanskog stanovništva, jer su se povukli usred najezde. Posle pobede nad austrijskom vojskom 1739. godine kod Grocke, Osmanlije su ponovo zagospodarile Beogradom, i njime vladale narednih 50 godina (1739-1789. godine). Za to vreme su popravili mnoge oštećene džamije i povratili u prvobitno stanje mnoge pretvorene u crkve. Prema nekim savremenicima, u Beogradu je 1780-tih godina bilo 50-ak džamija. U toku velikih borbi za Beograd 1739. godine, stradalo je oko 30 džamija. U planu Beograda, kojeg je izradio austrijski potporučnik Bruš 1789. godine, ucrtano je 15-ak džamija. Taj se broj džamija uglavnom održao do Prvog srpskog ustanka. 

U Prvom srpskom ustanku tokom borbi za oslobođenje Beograda 1806. godine, mnoge džamije su stradale, a one preostale bile su pretvorene u bakalnice, u nekim su držane svinje, jedna je bila pretvorena u pravoslavnu crkvu, a neke su određene turskim ženama za stanovanje. Ustanici su držali grad od 8. januara 1806. do 1813, kada su ga ponovo zauzele Osmanlije. Povratkom Osmanlija dolazi do obnavljanja nekih oštećenih džamija. Srpske vlasti su 1836. godine popisale džamije u Beogradu, i u tom spisku se nalazilo 16 džamija. Iseljenjem turskog življa iz Beograda 1867. godine (među kojima je veliki broj bio slovenskog porekla) započeo je kraj beogradskih džamija. Kako navodi Feliks Kanic ”gde kad bi noću slučajno eksplodirale mine rušeći džamije koje su ometale regulaciju”. Danas je jedina preostala Bajrakli džamija na Dorćolu.

Od 1841. bio je prestonica Kneževine Srbije (s izuzetkom Zemuna koji je bio dio Kraljevine Hrvatska-Slavonija), a do tada je to bio kada je Kragujevac . Prestonicu iz Kragujevca u Beograd je premestio Knez Mihailo Obrenović. Kad je Srbija stekla potpunu nezavisnost 1878. i postala Kraljevina Srbija, Beograd je opet postao ključni grad na Balkanu koji se veoma brzo razvijao. Međutim, uprkos izgradnji železničke pruge do Niša, ukupni uslovi u Srbiji bili su kao i u ostalim pretežno poljoprivrednim zemljama, a Beograd je 1900. imao samo 69.100 stanovnika. Ubrzo, 1905. broj stanovnika se povećava na preko 80.000, a na početku Prvog svetskog rata 1914. i do 100.000, ne računajući Zemun koji je tada pripadao Austrugarskoj.
 
Nakon Prvog svetskog rata i okupacije od strane Austro-Ugarske i nemačkih trupa, Beograd je doživeo brz razvoj i značajnu modernizaciju kao prestonica nove Kraljevine Jugoslavije. Formirana je Beogradska oblast kao administrativna jedinica u sastavu Kraljevine Jugoslavije, postojala je od 1921. do 1929. godine. Malo je poznata činjenica da je Beograd tada imao jedan od prvih budističkih hramova u Evropi. Tokom dvadesetih i tridesetih godina 20. veka, broj stanovnika se popeo na 239.000 do 1931. zajedno sa zapadnim predgrađem Zemunom, koji je ranije bio u Austrougarskoj. Do 1940, broj stanovnika je bio oko 320.000, priraštaj stanovništva između 1921. i 1948. je iznosio približno 4,08 % godišnje.

Jugoslavija je 25. marta 1941. potpisala Trojni pakt i pridružila se Silama osovine. Zbog ovoga je 27. marta usledio masovni protest u Beogradu i državni udar. Grad je 6. i 7. aprila teško bombardovao Luftvafe i usmrtio 2.274 ljudi. U bombardovanju je zapaljena i izgorela Narodna biblioteka Srbije, gde su nastradale hiljade knjiga i srednjevekovnih rukopisa. Jugoslaviju su napale nemačke, italijanske, mađarske i bugarske snage, uz pomoć kvislinga, od slovenskih i hrvatskih do srpskih i albanskih. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, sremska predgrađa Beograda (Zemun) su ušla u sastav Nezavisne Države Hrvatske, nacističke marionetske države. U Beogradu i centralnoj Srbiji nacisti su podržali formiranje vlade Milana Nedića.

Beogradski Jevreji, Romi, komunisti, i drugi antifašisti odvedeni su u logore Sajmište i Banjica, kroz koje je u toku rata prošlo oko 125.000 logoraša. Jevrejska zajednica je od 1643. živela u četvrti Dorćol pored Dunava. Pre rata tu ih je bilo 10.400. Okupaciju je preživelo svega oko 10% njih. Na Sajmištu je stradalo oko 40.000 Srba i 7-8.000 Jevreja. Na Banjici je ubijeno oko 4.200 ljudi. Likvidacije su vršili nemački okupatori, dok su logoraše uglavnom hapsili srpski kvislinzi, koji su činili i administraciju Banjičkog logora. 

Grad su bombardovali i saveznici 16. i 17. aprila 1944. godine. Tada je poginulo 1600 ljudi. 

Borbe za oslobođenje grada su počele 13. i 14. oktobra, a grad je konačno oslobođen 20. oktobra 1944. Oslobodili su ga zajedničkim snagama partizani i Crvena armija. Gubici partizana su bili oko 1.000 boraca, a Crvene armije oko 2.000. U toku celog rata, Beograd je izgubio oko 50.000 ljudi i pretrpeo teška razaranja.

U posleratnom periodu Beograd se razvijao kao glavni grad nove Jugoslavije i ubrzo izrastao u veliki industrijski centar.

Godine 1951 je počela izgradnja Novog Beograda sa druge strane reke Save, gde su se do tada nalazile samo močvare i trska. Grad su, bar u početku, gradile dobrovoljne omladinske radne brigade.

Godine 1961, povodom mučkog ubistva Patrisa Lumumbe (januar 1961), u Beogradu su održane žestoke demonstracije, sa više povređenih. Tom prilikom je izvršen i upad u Belgijsku ambasadu. 

Prva konferencija nesvrstanih održana je u Beogradu 1961. godine.

Beograd je bio i poprište velikih studentskih demonstracija 1968.

Marta 1972. Beograd je bio centar poslednje epidemije velikih boginja u Evropi. Epidemija, koja je uključivala prisilne karantine i masovne vakcinacije, okončana je krajem maja.

U maju 1980. umro je i doživotni predsednik SFRJ, Josip Broz Tito. Pored gotovo svih vodećih svetskih državnika, sahrani je prisustvovalo i oko 700.000 građana.

Dana 9. marta 1991. u Beogradu su održane velike demonstracije, predvođene Vukom Draškovićem, protiv Slobodana Miloševića. Tom prilikom su poginule dve osobe, sedamnaestogodišnji srednjoškolac Branivoje Milinović, i policajac Nedeljko Kosović, 203 ljudi je povređeno, a 108 uhapšeno. Prema raznim medijskim izvorima, na ulicama tog dana je bilo između 100.000 i 150.000 ljudi. Kasnije u toku dana, na ulice su izvedeni tenkovi u cilju uspostavljanja mira.

Nakon nepriznavanja rezultata lokalnih izbora 1996, opozicija je u Beogradu organizovala svakodnevne građanske i studentske proteste protiv Miloševićeve vladavine, u periodu između novembra 1996. i februara 1997. Posle popuštanja režima i priznavanja rezultata izbora Zoran Đinđić postaje gradonačelnik Beograda.

NATO bombardovanje 1999. prouzrokovalo je značajnu štetu gradskoj infrastrukturi. Među pogođenim objektima bile su i zgrade nekoliko ministarstava, zgrada RTS u kojoj je poginulo 16 zaposlenih, nekoliko bolnica, hotel „Jugoslavija“, nekadašnja zgrada Centralnog komiteta, televizijski toranj na Avali, kao i kineska ambasada na Novom Beogradu.

Nakon izbora 24. septembra 2000. godine, Beograd je postao poprište masovnih demonstracija sa 800.000 po policijskim procenama, a po drugim izvorima i do 1.000.000 učesnika, koje su dovele do konačnog pada Miloševića sa vlasti.

Beograd ima status posebne teritorijalne jedinice u Republici Srbiji, sa svojim posebnim organima lokalne samopurave.

Skupština grada Beograda je predstavnički organ koji vrši osnovne funkcije lokalne vlasti utvrđene zakonom i Statutom grada. Skupština ima 110 odbornika koji se biraju na lokalnim izborima, na četiri godine. Skupština grada sastaje se po potrebi, a najmanje jednom u tri meseca.

Gradonačelnik Beograda predstavlja i zastupa Grad i obavlja izvršnu funkciju u Gradu Beogradu.

Gradonačelnik se bira istovremeno kad i odbornici za Skupštinu grada neposrednim tajnim glasanjem na četiri godine. Gradonačelnik ne može biti odbornik Skupštine grada, niti obavljati drugu javnu funkciju.

Gradonačelnik Beograda je Siniša Mali.

Gradsko veće je organ Grada Beograda koji usklađuje ostvarivanje funkcija Gradonačelnika i Skupštine grada i vrši kontrolno-nadzornu funkciju nad radom Gradske uprave.

Gradsko veće čine Gradonačelnik, zamenik gradonačelnika i 9 članova. Članove Gradskog veća bira Skupština grada, na predlog Gradonačelnika, na četiri godine.

Gradska uprava obavlja upravne poslove u okviru prava i dužnosti Grada Beograda i određene stručne poslove za potrebe Skupštine grada, Gradonačelnika i Gradskog veća.

Načelnik Gradske uprave, koga postavlja Skupština grada na predlog Gradonačelnika, rukovodi radom Gradske uprave. Načelnik Gradske uprave može imati zamenika koji se postavlja i razrešava na isti način kao načelnik.

Gradska opština je deo teritorije Grada Beograda u kojoj se vrše određeni poslovi lokalne samouprave utvrđeni Statutom grada. Građani učestvuju u vršenju poslova gradske opštine preko izabranih odbornika u skupštini gradske opštine, putem građanske inicijative, zbora građana i referenduma, u skladu sa Ustavom, zakonom, Statutom grada i aktima gradske opštine.

Većina opština se nalaze južno od Dunava i Save, u Šumadijskom regionu. Tri opštine (Zemun, Novi Beograd i Surčin) se nalaze sa severne strane Save, tačnije u Sremu, dok se opština Palilula nalazi na obe strane Dunava, u Šumadiji i Banatu.

Područje naselja Beograd, užeg i urbanizovanog dela ukupne površine 360 km², obuhvata sledeće gradske opštine: ceo Vračar, Zvezdaru, Savski venac, Stari grad, Rakovicu i Novi Beograd i delove Voždovca, Zemuna, Palilule i Čukarice.

Prema popisu stanovništva iz 2002. godine, Beograd ima 1.576.124 stanovnika. Prema etničkim grupama, stanovnici Beograda su se izjasnili kao Srbi (1.415.187), Jugosloveni (22.161), Crnogorci (26.190), Romi (19.191), Hrvati (10.381), Makedonci (8.372) i Muslimani (14.617). 

Iako postoji nekoliko religioznih zajednica u Beogradu, taj sklop je relativno homogen. Pravoslavna zajednica je daleko najbrojnija sa 1.429.170 vernika. Takođe ima i 20.366 muslimana i 16.305 katolika. Postojala je i velika jevrejska zajednica, ali nakon nacističke okupacije 1941. i velike emigracije Jevreja u Izrael, njihov broj je opao na 415. U Beogradu takođe ima i 3.796 protestanata.

Pored rođenih Beograđana, grad je dom i velikog broja Srba sa prostora cele bivše Jugoslavije, koji su u grad došli bilo u potrazi za boljim životom, bilo bežeći od rata i etničkog čišćenja. Nezvanično, uzimajući u obzir veliki broj srpskih izbeglica iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine kao i proteranih lica sa Kosova, studenata, zatim ljudi popisanih u mestima njihovih stalnih prebivališta, broj stanovnika Beograda potencijalno prelazi 2 miliona. U Beogradu takođe žive i mnogi pripadnici drugih naroda i narodnosti bivše SFRJ što je u velikoj meri proizvod njegovog nekadašnjeg statusa glavnog grada multietničke Jugoslavije. Takođe je procenjeno da u Beogradu živi i nekoliko hiljada Kineza koji su u grad počeli da se doseljavaju sredinom devedesetih godina 20. veka. Novobeogradski blok 70 je među Beograđanima poznat i kao Kineska četvrt. Beograd je dom i izvesnom broju Arapa koji su došli sedamdesetih i osamdesetih godina 20. veka kao studenti, ali su se trajno naselili i zasnovali porodice. Većina Arapa koji žive u Beogradu su poreklom iz Sirije, Jordana i Iraka.

Beograd je ekonomski najrazvijeniji deo Srbije. Više od 30 % BDP u Srbiji dolazi iz Beograda, koji daje više od 30 % radne snage u Srbiji. Tokom devedesetih godina 20. veka, grad je bio pod sankcijama Ujedinjenih nacija, kao i cela tadašnja SR Jugoslavija. Hiperinflacija jugoslovenskog dinara je takođe desetkovala ekonomiju grada. 

Ekonomija grada se oporavlja raste brzo od 2000. godine, nakon pada režima Slobodana Miloševića i ukidanja sankcija UN. Sedište Narodne banke Srbije je u Beogradu. Glavne kompanije u Beogradu, između ostalih su: Jat Ervejz, Telekom Srbija, Telenor Srbija, Delta Holding, i mnoge druge.

Grad ima prvorazredni saobraćajni značaj, kao železničko i drumsko čvorište (panevropski koridor 10). Kao grad na ušću dveju reka, Beograd je i važno međunarodno rečno pristanište (panevropski koridor 7), a tu je i međunarodni aerodrom „Nikola Tesla“. Beograd je takođe značajan telekomunikacioni centar za fiksnu i mobilnu telefoniju i internet. U njemu su razvijeni značajni privredni i poljoprivredni kapaciteti, posebno metalska, metaloprerađivačka i elektronska industrija, zatim trgovina i bankarstvo. Na širem području Beograda, Smedereva i Pančeva, na obalama Dunava, locirana je slobodna trgovinska zona na površini od 2.000 kvadratnih metara.

Septembra 2006 prosečan dohodak u Beogradu je iznosio 40.891 dinar, što je najviši prosečni dohodak u Srbiji. Prosečna neto plata iznosila je 27.998 dinara 

Beograd je domaćin mnogim kulturnim manifestacijama, uključujući FEST (Međunarodni filmski festival), BITEF (Beogradski internacionalni teatarski festival), BELEF (Beogradski letnji festival), BEMUS (Beogradske muzičke svečanosti), Beogradski sajam knjiga, i Beogradski festival piva. Dobitnik Nobelove nagrade Ivo Andrić je napisao svoja najpoznatija dela: „Na Drini ćuprija“ i „Prokleta avlija“ u Prizrenskoj ulici u Beogradu. Ostali istaknuti srpski književnici koji su živeli i radili u Beogradu su: Branislav Nušić, Miloš Crnjanski, Borislav Pekić, Milorad Pavić, Meša Selimović i mnogi drugi. 

Većina srpske filmske industrije se nalazi u Beogradu, a jedan od najpoznatijih filmova snimljenih ovde je i film Emira Kusturice iz 1995, dobitnik Zlatne palme na Kanskom festivalu — Podzemlje. Grad je bio jedan od glavnih centara jugoslovenskog „novog talasa“: VIS Idoli, Ekatarina Velika i Šarlo Akrobata muzički bendovi koji su svi iz Beograda. Ostali poznati beogradski rok umetnici: Riblja čorba, Bajaga i instruktori i ostali. Tokom devedesetih, grad je bio glavni centar (u bivšoj Jugoslaviji) muzičkog žanra turbofolk , poznati muzički kompozitori Dragan Brajović - Braja i Marina Tucaković . Danas je centar srpske hip hop scene, sa izvođačima kao što su Beogradski Sindikat, Škabo, Marčelo i mnogi drugi. Beograd takođe ima mnogo pozorišta, a najpoznatiji među njima su Beogradsko narodno pozorište, Jugoslovensko dramsko pozorište, Zvezdara teatar, i Atelje 212. U Beogradu se nalaze i Srpska akademija nauka i umetnosti, Narodna biblioteka Srbije i Istorijski arhiv Beograda.

Najpoznatiji muzej u Beogradu je Narodni muzej, osnovan 1844. godine. Sadrži kolekcije više od 400.000 izložbenih materijala, uključujući mnoga strana remek-dela. Poznato Miroslavljevo jevanđelje se nalazi u ovom muzeju. Vojni muzej je naročito popularan za strane turiste, najviše zbog delova „nevidljivog“ (stelt) aviona F-117 kog je jugoslovenska protivvazdušna odbrana oborila u toku NATO bombardovanja 1999. U muzeju se takođe nalazi još preko 25.000 ostalih izložbenih predmeta od kojih neki datiraju iz rimskog perioda. Sličan muzej je Muzej jugoslovenskog vazduhoplovstva koji ima više od 200 aviona, od kojih su 50 stalna postavka. Nekoliko aviona u Muzeju su jedini „preživeli“ primerci tog tipa, kao npr. Fijat G.50. Muzej izlaže i neke delove oborenih američkih i NATO aviona. Etnografski muzej, osnovan 1901, sadrži više od 150.000 predmeta ruralne i urbane kulture Balkana, tačnije država bivše Jugoslavije.Muzej savremene umetnosti sadrži kolekciju sa oko 8.540 primeraka umetničkih dela iz Jugoslavije od 1900. godineMuzej Nikole Tesle, osnovan 1952. godine, čuva lične stvari Nikole Tesle, naučnika po kome je jedinica Tesla dobila ime. Muzej čuva oko 160.000 originalnih dokumenata i oko 5.700 ostalih predmeta. Još jedan od većih beogradskih muzeja je Muzej Vuka i Dositeja, koji sadrži eksponate koji govore o životu, delu i zaveštanju Vuka Stefanovića Karadžića i Dositeja Obradovića, reformatora srpskog književnog jezika iz 19. veka koji su takođe ujedno i bili prvi ministri srpskog obrazovanja. U Beogradu takođe postoji i Muzej afričke umetnosti, osnovan u vreme socijalističke solidarnosti sa nerazvijenim nacijama Trećeg sveta.

Beograd ima dva državna univerziteta i više privatnih institucija za više i visoko obrazovanje. Beogradski univerzitet vodi poreklo od Velike škole, osnovane 1808. Prvi srpski univerzitet formalno je osnovan 27. februara 1905. Više od 70.000 studenata studira na Beogradskom univerzitetu. 

Dana 21. maja 1973. godine, umetničke akademije prerasle su u fakultete umetnosti, a Umetnička akademija postala je Univerzitet umetnosti, drugi samostalni beogradski univerzitet.

U Beogradu postoji 195 osnovnih i 85 srednjih škola. Od osnovnih, postoji 162 redovnih, 14 specijalnih, 15 umetničkih i 4 škole za osnovno obrazovanje odraslih. Srednjoškolski sistem obuhvata 51 stručnu, 21 gimnaziju, 8 umetničkih i 5 specijalnih škola. 230.000 upisanih učenika uči 22.000 zaposlenih u preko 500 zgrada koji pokrivaju oko 1.100.000 kvadratnih metara.

Beograd ima reputaciju prestonice koja nudi svakodnevni, živopisan noćni život, sa mnoštvom klubova otvorenih do svitanja širom grada. Najprepoznatljiviji su klubovi smešteni u splavovima duž obala Save i Dunava.

Vikend-posetioci, posebno oni iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, smatraju Beograd većom metropolom od svojih prestonica zbog prijateljske atmosfere, sjajnih klubova i barova, jeftinog pića, nepostojanja jezičke barijere, kao i liberalne regulative vezane za noćni život.

Poznata mesta za ljubitelje alternativne muzike, odnosno kulture koja ne potpada pod mejnstrim, poznati su i afirmisani klubovi kao što su Akademija (Klub studenata na FLU), smeštena u podrumu Fakulteta likovnih umetnosti i KST (Klub studenata tehnike), smešten u podrumu zgrade Tehničkih fakulteta. Jedno od najpoznatijih mesta za alternativne kulturne događaje u gradu je SKC (Studentski kulturni centar), koji se nalazi preko puta Beograđanke, jedne od najznamenitijih građevina Beograda. Koncerti brojnih domaćih i poznatih stranih grupa se često održavaju u SKC-u, kao i umetničke izložbe i javne debate i diskusije.

Oni koji su naklonjeni tradicionalnijem srpskom noćnom životu, a ljubitelji su starogradske muzike, tipične za severne krajeve Srbije, mogu da se odluče za veče u Skadarliji, staroj boemskoj četvrti grada gde su se okupljali pesnici i umetnici krajem 19. i početkom 20. veka. U Skadarskoj ulici i okolini nalaze se neki od najboljih i najstarijih beogradskih restorana. Na jednom kraju četvrti nalazi se nekadašnja najstarija beogradska pivara, osnovana u prvoj polovini 19. veka.

Beograd je početkom osamdesetih godina 20. veka počeo da organizuje noćni život na rekama i to na splavovima koji su koncipirani kao kafane a kasnije i noćni klubovi. Jedan od prvih splavova koji je osnovan je  početkom osamdesetih godina. Danas Beograd ima više od 200 splavova-klubova medju kojima su specifični  sa bazenom,  sa pokretnim krovom kao i mnogi drugi. Splavovi su su uglavnom odredjeni vrstom muzike koja može biti narodna, zabavna, strana i starogradska. Pregled programa na splavovima može se naći na nekoliko sajtova koji se bave .

U Beogradu postoji oko hiljadu sportskih objekata, od kojih mnogi svojim kapacitetom zadovoljavaju potrebe velikih i gotovo svih vrsta sportskih događaja. Beograd je bio domaćin mnogim bitnim sportskim događajima u bliskoj prošlosti, kao što su Evropsko prvenstvo u košarci 2005., Evropsko prvenstvo u odbojci 2005., Svetsko prvenstvo u vaterpolu 2005. i Evropski olimpijski festival mladih 2007. Beograd će biti grad domaćin Letnje univerzijade 2009. godine

Beograd se dva puta neuspešno kandidovao za Letnje olimpijske igre i to za Olimpijadu 1992. kada je ispao u trećem krugu glasanja Međunarodnog olimpijskog komiteta (tada su se igre održale u Barseloni) i Letnje olimpijske igre 1996. kada je grad domaćin bila Atlanta.

Beograd je dom i dva najveća i najuspešnija sportska društva u Srbiji, Partizana i Crvene zvezde. Dva najveća fudbalska stadiona u Beogradu su Marakana (stadion „Crvene zvezde“) i Stadion JNA (stadion „Partizana“). Beogradska arena se koristi za košarkaške i odbojkaške utakmice, zajedno sa halom Pionir., dok se Sportski centar Tašmajdan koristi za vaterpolo utakmice.

Ada Ciganlija je bivše ostrvo na reci Savi, i najveći beogradski sportsko-rekreativni kompleks. Nakon njegovog povezivanja s obalom, napravljeno je veštačko jezero. Jedna je od najpoznatijih destinacija za Beograđane tokom vrelog leta. Ada Ciganlija ima 7 kilometara dugu plažu i objekte za razne sportove uključujući golf, ragbi, fudbal, košarku, odbojku, bejzbol i tenis. Ekstremni sportovi su takođe dostupni, kao što su bandži džamping, skijanje na vodi i pejntbal Na ostrvu se nalaze i staze za vožnju bicikla, šetnju i džogiranje.

Od 2000, uporedo sa obnavljanjem diplomatskih odnosa Srbije sa zapadnom Evropom i Amerikom, u Beogradu se primećuje povratak stranih turista odsutnih još od ratova iz devedesetih godina.

Istorijski delovi i zgrade Beograda su najveće gradske turističke atrakcije. One uključuju Skadarliju, Narodni muzej, obližnje Narodno pozorište, Zemun, Trg Nikole Pašića, Milošev konak, Konak kneginje Ljubice, Terazije, Studentski trg, Kalemegdan, Knez Mihailovu ulicu, Dom Narodne skupštine, Hram Svetog Save i Stari dvor. Pored ovoga, postoje mnogi parkovi, spomenici, muzeji, kafići, restorani i prodavnice i to sa obe strane reke Save. Mauzolej Josipa Broza Tita, nazvan Kuća cveća, parkovi, Ada Ciganlija, Topčider i Košutnjak koji se nalaze u blizini su takođe popularni, posebno posetiocima iz bivše Jugoslavije.

U poslednje vreme broj mladih posetilaca se veoma uvećao, naročito onih iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine koji uživaju u noćnom životu grada.

Beograd je najznačajniji medijski centar u Srbiji. U Beogradu je sedište Radio televizije Srbije - RTS, javnog medijskog servisa, koji ima dva TV programa, pet radio programa i muzičku izdavačku kuću PGP RTS. Najpopularnija komercijalna medijska organizacija je RTV Pink, srpski multinacionalni medij, poznat po svojim popularnim zabavnim programima, za koje neki smatraju da su senzacionalistički i da su niskokvalitetni. Veoma popularna komercijalna medijska organizacija je i B92, koja ima svoju televizijsku i radio stanicu, izdavačku delatnost i jedan od najposećenijih Internet sajtova u Srbiji. Ostale televizijske stanice u Beogradu su Prva srpska televizija, Happy TV, TV Avala, TV Nova, Studio B i TV Enter, a postoje i mnogi specijalizovani kanali kao što su SOS, SPORT network (sport), Infobiro, Sky Plus, Metropolis (muzika), Art TV (umetnost), Sinemanija (filmovi) i Ultra TV (dečiji programi).

Najpoznatije radio stanice u Beogradu su: Radio Beograd 202, Radio B92, Radio Indeks, Radio Novosti, Radio Nostalgija, Radio Pingvin, Radio Top FM, Radio S i Radio Studio B.

Dnevne novine sa sedištem u Beogradu su: Politika, Večernje novosti, Blic, Glas javnosti, Sport, Sportski žurnal, Borba, Danas, Kurir, Pres, Alo, Informer, Pečat, Pravda, Naše Novine, Sutra i Telegraf. Besplatne dnevne novine 24 sata su osnovane u jesen 2006. godine. 

Najznačajniji nedeljni listovi su: NIN, Vreme, Standard, Novi Standard, Novi Magazin, Akter, Evropa i Ilustrovana Politika.

Takođe, u Beogradu radi i nekoliko novinskih agencija: Tanjug, FoNet, Beta i Tiker.

Žuta štampa i mesečni časopisi su : Svet Plus, Scandal, CKM, Lepota i Zdravlje, Joy, Top Zdravlje, Žena i Zdravlje, Gloria, Story, Politikin Zabavnik, Bazar, Ona Magazin, Nacionalna revija, i Hello Magazin. Internet stranice Net Kafa, Opera17, Belgradelive i Grid 3.

U različitim delovima grada arhitektura varira od tipično centralnoevropskog stila (Zemun), preko izvesnog broja zgrada u turskom stilu lociranih u starim delovima grada, do najmodernije arhitekture Novog Beograda. Arhitektura 19. veka je dosta uticala na arhitektonske trendove u Srbiji, pa i u Beogradu. Naročito je vidljiv uticaj austrougarske arhitekture 19. veka. Pod komunizmom, većina kuća je građena brzo i jeftino, što je dovelo do brutalističke arhitekture blokova Novog Beograda podignutih u prvim decenijama nakon Drugog svetskog rata.

U celini gledano, saobraćaj u Beogradu je konfuzan. Beograd ima samo jedan autoput u pravcu istok zapad (koji preko mosta Gazela povezuje Novi Beograd sa starim delom grada) dok nema ni jednu brzu saobraćajnicu u pravcu sever-jug. Postojeći mostovi su nedovoljni i sa malom propusnom moći (posebno stari most na Savi). 

Beogradski javni prevoz je zasnovan na autobuskom (135 gradskih i 293 prigradske linije), tramvajskom (12 linija) i trolejbuskom (8 linija)i minibus (9 linija) saobraćaju.

Gradski autobuski, tramvajski i trolejbuski saobraćaj obavlja Gradsko saobraćajno preduzeće i Lasta. Na pojedinim linijama saobraćaju i privatni prevoznici. Beogradska prigradska naselja povezana su auto prevoznikom „Lasta“ i privatnim autoprevoznicima Banbus i Transprodukt. Beograd takođe ima i liniju gradske železnice Bgvoz kojom upravljaju JP Železnice Srbije.

Beogradski metro, koji se planira još od 1950, predviđao je u prvoj fazi dve linije i u perspektivi mrežu od devet linija gradskog i regionalnog metroa, ali nije se nikada počelo sa izgradnjom. Od 2003, predviđen je laki šinski sistem koji je trebalo da bude izgrađen do 2008; njegova izgradnja takođe nije otpočela.

Gradska glavna železnička stranica povezuje Beograd sa ostalim evropskim prestonicama, kao i sa mnogo drugih gradova u Srbiji, a u izgradnji je stanica Prokop koja će u budućnosti preuzeti ulogu glavnog čvorišta. Na žalost, stanica Prokop dosta je udaljena od glavne autobuske stanice, što će u budućnosti otežavati putnički saobraćaj.

Magistralni i autoputevi su povezani sa Novim Sadom i Suboticom na severu, Nišom na jugu, i Zagrebom, glavnim gradom Hrvatske na zapadu, i omogućuju lak prilaz automobilom većim gradovima u regionu.

Beogradski aerodrom „Nikola Tesla“, međunarodnog karaktera, nalazi se u blizini Surčina na 18 kilometara od Beograda. Na aerodromu se nalazi 18 kancelarija stranih aviokompanija i nekoliko rentakar kompanija. Broj putnika od 2000. do 2004. dostigao je broj od 2 miliona. Nažalost, aerodrom nije povezan lakim železničkim saobraćajem sa centrom grada i na aerodromu ne postoji ni jedan hotel. Između centra grada i aerodroma saobraćaju autobuske linije 72, i ekspres linija A1. Taksi saobraćaj je neregularan.

Sportski aerodrom „13. maj“ nalazi se na levoj strani autoputa Beograd - Novi Sad, gledano iz pravca Beograda, paralelno sa prugom, 500 metara pre skretanja za Batajnicu.

Pošto se grad nalazi na ušću dve glavne reke, Dunava i Save, Beograd ima nekoliko mostova — Brankov most, Stari savski most, Gazela i Most na Adi i sva četiri povezuju centar grada sa Novim Beogradom. Beograd sa Banatom povezuju Pančevački most i Pupinov most.

Luka Beograd se nalazi na Dunavu i namenjena je prvenstveno prometu roba, dok je pristanište na Savi namenjeno turističkim brodovima.

Među stranim i domaćim turistima najpoznatije znamenitosti Beograda su:

Beograd je pobratimljen sa sledećim gradovima:

Ostale forme saradnje i gradskog prijateljstva slične bratimljenju:




#Article 130: Ljubljana (1035 words)


Ljubljana () je glavni grad Slovenije od 274 826 stanovnika.

Grad se nalazi u centralnom delu Slovenije, u Ljubljanskoj kotlini, između Alpa i Jadranskog mora, na reci Ljubljanici približno 10 km od njenog ušća u Savu.

Ljubljana je kulturni, naučni, ekonomski, politički i administrativni centar Slovenije. Grad je podeljen u nekoliko kvartova, bivših opština, od koje su najveće Šiška, Bežigrad, Vič, Moste-Polje i Centar. Simbol grada je Ljubljanski zmaj.

Istoričari se ne slažu o izvoru imena Ljubljana. Po mišljenju nekih izvor treba tražiti u reči ljubljena, drugi smatraju da je u pitanju staro božanstvo Laburus, treći tvrde da je reč došla iz latinskog izraza za reku koja poplavljuje: aluviana, neki pak misle da potiče od nemačkog Laibach – mlačni potok.

Ljubljana se nalazi na 46,03° SGŠ, 14.30°IGD u Ljubljanskoj kotlini, blizu ušća reke Ljubljanice u Savu na prosečnoj nadmorskoj visini od 288 -{m}-. Prosečna temperatura varira od 0 °C u decembru i 21,9 °C u julu. Prosečna količina padavina u godini je 1350 mm.

Ljubljansko polje i Barje večita su raskrsnica puteva između Alpa, Krasa i Panonije ka Jadranu i dolinom Save u unutrašnjost Balkana, a zapadno prema Italiji. Zato tragovi čoveka sežu unazad oko pet hiljada godina, smenjuju po epohama do rimske vojničke i trgovačke Emone (1-6. vek naše ere), pa dalje do doseljavanja Slovena.

Nemačko ime Lajbah () navodi se 1144. godine, kasnije dve godine latinizirano (slovenačko?) ime Luwigana, a ubrzo ovo sadašnje. Grad-tvrđava na brdu spominje se 1220. godine; uništen 1511. godine u zemljotresu, pa obnovljen i 1848. godine dograđena kula sa vidikovcem. U posedu goričkih grofova 13/14. vek, a od 1335. godine Habsburga, pod čijom je vlašću ostala do kraja Prvog svetskog rata. Tokom tih godina grad je bio sedište vojvodstva Kranjska. Turci ga prvi put napadaju 1415. godine.

Od polovine 16. veka Ljubljana je jak centar reformacije, čija je centralna ličnost Primož Trubar (1508-1586). Prve dve knjige na slovenačkom jeziku objavljene su 1550, godine; 1563. godine otvorena latinska škola; od 1575. godine radi prva štamparija, koju je vodio Janez Mandelc () ().

Francuzi je prvi put osvajaju 1797. godine (ostaju do 1813. g.). Tada je središte Ilirskih provincija, a slovenački jezik ozakonjen u školama i administraciji. U Ljubljani je 1821. održan Lajbaški kongres, na kom su velike sile pokušale da reše svoje probleme nakon Napoleonovih ratova.

Ljubljana u sebi nosi sklad celine – smenjuju se staro i novo poštujući uzajamne vrednosti, pa je lišena haotičnosti. Teško je nastradala u zemljotresu 1895. godine. Posle je podizana po urbanističkom planu, a gradsko jezgro stalno obogaćivano, ali ne i sužavano, iako je po broju stanovnika nekoliko puta veće.

Nakon raspada Austro-Ugarske 1918, Ljubljana je postala nezvanična prestonica Slovenije u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a od 1929. je postala sedište Savske banovine u Kraljevini Jugoslaviji. Aprila 1941. Ljubljanu su okupirale snage fašističke Italije, a 23. februara 1942. su kompletno okružili grad sa 32 -{km}- bodljikave žice. Septembra 1943. nacistička Nemačka je zamenila Italiju na mestu okupacione sile. Grad je oslobođen maja 1945. godine.

Ljubljana je 7. maja 1970. godine odlikovana Ordenom narodnog heroja Jugoslavije i proglašena za grad-heroj, za hrabrost koju su pokazali njeni stanovnici tokom Drugog svetskog rata.

Grad je nakon rata postao glavni grad jugoslovenske republike Slovenije. 1991. Ljubljana je postala glavni grad 'samostalne' Slovenije.

U Ljubljani se nalaze Narodna galerija Slovenije i Moderna galerija Ljubljane, u kojima su izložena dela najvećih slovenačkih umetnika. U Metelkovoj ulici je velik centar kontrakulture, smešten u bivšem kompleksu JNA. Tu se prikazju filmovi i održavaju predavanja, kao i koncerti uglavnom alternativne muzike.

Ljubljana je domaćin Ljubljanskom letnjem festivalu i festivalu svetske muzike Druga godba. Tokom 1980-ih Ljubljana je bila centar pokreta Nova slovenačka umetnost (), koji je uključivao grupu Lajbah, sa kojima je bio povezan teoretičat Slavoj Žižek.

U Ljubljani je 1693. osnovano Učeno društvo (). Društvo, koje je ugašeno 1801, je bilo prethodnica današnjoj Slovenačkoj akademiji nauke i umetnosti koja je osnovana 1938.

Univerzitet u Ljubljani, jedini univerzitet u gradu, je osnovan 1919. Grad je takođe dom Filharmonijskog društva () jedne od najstarije filharmonije u Evropi, koja je osnovana 1701.

U mnoštvu starih građevina su Biskupska palata (iz 1512. g.), Stiški dvorac (1629), Katedrala Sv. Nikolaja (1708), župna crkva Sv. Jakoba (1615), franjevačka crkva (17. vek), Rotovž-većnica (1484), Semenište (1785), Auerspregova palata (polovina 17. veka), Lontvož (1786), Opera (1892). Naročito su lepe barokne kule.

Ljubljanu odlikuje mnoštvo zgrada arhitekte Jožeta Plečnika.

Gradska posebnost je Tromostovje na reci Ljubljanici (strogi centar). Tu je Prešernov spomenik u spomen najvećem slovenačkom pesniku Francetu Prešernu (1800-1849). S druge strane reke je glavna gradska pijaca (), a duž obala niz prijatnih malih kafana i restorana, uređenih u starim kućama. Sve zajedno ima svoju ugodnu atmosferu.

Najveći sportski klubovi u Ljubljani su HK Ljubljana (desetostruki prvak Slovenije i osmostruki prvak Jugoslavije u hokeju na ledu, KK Union Olimpija, stalni učesnik košarkaške Evroliga i fudbalski klubovi NK Olimpija Ljubljana i Interblok Ljubljana.

Ljubljanska dvorana Tivoli je bila domaćin Svetskog prvenstva u košarci 1970. Glavni gradski stadion je Plečnikov stadion u Bežigradu, koji je dotrajan i ima kapacitet 10000 ljudi. U planu gradonačelnika Zorana Jankovića je izgradnja novog stadiona i obnova sadašnjeg.

Trenutano Ljubljana ima 17 kvartova.

Ljubljana je važan međunarodni saobraćajni čvor u području južno od Alpa, u kom se ukrštaju putevi koji vode od Italije do Mađarske i od Austrije do Hrvatske. Ovde se nalaze obilaznica i četiri završene magistrale prema Jesenicama, Kopru, RijeciMariboru i Zagrebu.

Međunarodni aerodrom Jože Pučnik Ljubljana se nalazi u Brniku, 15 -{km}- severno od Ljubljane.

Ljubljana se nalazi na železničkoj trasi Maribor - Trst (bivša austrijska južna pruga) kao i na trasi prema Jesenicama, koji se preko tunela Karavanke produžuje prema Villachu u Austriji. Obe trase su elektrificirane i omogućuju vezu brzim vozovima, sa hrvatskim gradovima Zagreb, Rijeka i Pula. Osim toga postoji i neelektrificirana železnička trasa prema Karlovcu i Kamniku.

Gradski i prigradski saobraćaj se obavlja isključivo autobusima, tzv. trolama (po ugledu na naziv, 60-tih godina 20. veka čestih trolejbusa). Tramvaji, uvedeni u gradski saobraćaj 1901. su 1961. godine ukinuti. Već duže godina se rade planovi za ponovnu izgradnju šinskog gradskog i prigradskog saobraćaja.

Biciklistički saobraćaj je ljeti veoma izražen, ali i prilično ograničen, zbog čestih ograničenja saobraćaja za ovo prevozno sredstvo, na mnogim važnijim saobraćajnicama. Godine 2000. je osnovano udruženje biciklista amatera.




#Article 131: Zoran Đinđić (1328 words)


Zoran Đinđić (; rođen 1. avgusta 1952. u Bosanskom Šamcu, ubijen 12. marta 2003. u Beogradu) je bio srpski političar i državnik, doktor filozofije po obrazovanju, jedan od osnivača i dugogodišnji predsednik Demokratske stranke, predsednik Vlade Republike Srbije (2001.-2003.) i gradonačelnik Beograda (1997.).

Đinđić je rođen u Bosanskom Šamcu (današnjem Šamcu), gradiću na obali Save u severnom delu Bosne i Hercegovine u sadašnjoj Republici Srpskoj a ondašnjoj FNRJ. Završio je Devetu gimnaziju u Beogradu, gde je njegov otac Dragomir premešten kao oficir JNA. 

Đinđić je studirao filozofiju na Univerzitetu u Beogradu, a paralelno je pohađao i predavanja iz istorije umetnosti, sociologije i ekonomije. Još tokom studentskih dana se zainteresovao za politiku, a za sebe je tada govorio da je „levi anarhista“. Posebno interesovanje je pokazivao za Petra Kropotkina, čija je dela prevodio na srpski i kritičku teoriju društva, poznatu pod nazivom Frankfurtska škola.

S grupom istomišljenika Zoran je ubrzo preuzeo rukovodstvo Saveza studenata na Filozofskom fakultetu. Početkom januara 1974. godine, savezi studenata iz Beograda, Zagreba i Ljubljane, organizuju studentski skup u Ljubljani. Za skup je bio pripremljen „Nacrt rezolucije saveza studenata filozofskih fakulteta u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu“, koji je ukazivao na postojanje krize jugoslovenskog društva i sa radikalno levih pozicija kritikovao tadašnju komunističku vlast. Nakon što je slovenačka policija brutalno sprečila održavanje studentskog skupa, organizatori, uključujući i Đinđića, su uhapšeni. Uhapšeni studenti su formirali štrajkački odbor, zbog čega su bili svakodnevno napadani u štampi. Novembra 1974. godine u Ljubljani je održano suđenje, na kome su šestorica studenata, među kojima i Zoran Đinđić, bili su osuđeni na po godinu dana zatvora. Međutim, pritisak međunarodne javnosti pomogao je osuđenim studentima da izbegnu izdržavanje zatvorske kazne.

Nakon sukoba sa komunističkim režimom zbog pokušaja organizovanja nezavisnog političkog pokreta jugoslovenskih studenata, Đinđić odlazi u Nemačku., gde nastavlja studije filozofije kod profesora Jirgena Habermasa u Frankfurtu. Za vreme boravka u Frankfurtu, Đinđić je često posećivao knjižaru „Karl Marks“ u kojoj je u to vreme radio Joška Fišer. U lično prijateljstvo, to poznanstvo je preraslo tek 20 godina kasnije. Ovo je postalo predmet špekulacija u smislu Fišerovog ranijeg pacifizma i njegove kasnije uloge u napadima NATO-a na Jugoslaviju.

Zoran Đinđić je zajedno sa drugim srpskim disidentima osnovao Demokratsku stranku. Postao je predsednik izvršnog odbora stranke 1990. i izabran je u Narodnu skupštinu Republike Srbije. 1994. je postao predsednik Demokratske stranke. Bio je poslanik u prva tri višestranačka saziva Narodne skupštine i Veću republika Skupštine SRJ. 

Nakon sudskog spora sa predsednikom Vlade Republike Srbije Mirkom Marjanovićem, 20. septembra 1996. osuđen je na 4 meseca zatvora, uslovno na dve godine. Vrhovni sud Srbije je 9. jula 1998. preinačio ovu presudu i izrekao novu u kojoj je osuđen na 7 meseci zatvora, uslovno na 3 godine. 

Nakon niza masovnih protesta zbog poništenih izbora od strane republičke vlade tokom 1996/97, Đinđić je 21. februara 1997. postao predsednik Skupštine grada Beograda. Sa Srpskim pokretom obnove Vuka Draškovića i Građanskim savezom Srbije Vesne Pešić stvorio je koaliciju „Zajedno“, koja se raspala samo četiri meseca nakon svoje pobede. Đinđić je smenjen sa mesta predsednika Skupštine Beograda glasovima Socijalističke partije Srbije, Srpske radikalne stranke i Srpskog pokreta obnove.

Nakon ubistva izdavača i novinara Slavka Ćuruvije na uskrs tokom NATO bombardovanja Srbije, Zoran Đinđić se privremeno sklonio u Crnu Goru, navodno zbog informacije da je on sledeći na spisku za ubistva tajne službe uprave tadašnjeg Predsednika SRJ Slobodana Miloševića.{Zatim je otišao u zapadne zemlje, označen kao politički prijatelj od strane zapadnih lidera kao što su Gerhard Šreder i Bil Klinton. Izraelskom listu Harec dao je izjavu u kojoj navodi da je „za NATO najlogičnije da nastavi bombardovanje koje je jako efikasno“. U septembru 1999, Đinđić je proglašen za jednog od najvažnijih političara na početku 21. veka u izboru časopisa Tajm. Nakon povratka u zemlju u julu 1999. godine, Đinđić je bio optužen za ugrožavanje državne bezbednosti. Suđenje po ovoj optužbi je bilo zatvoreno za javnost.

Zoran Đinđić je igrao važnu ulogu u predsedničkim izborima Savezne Republike Jugoslavije septembra 2000. i demonstracijama 5. oktobra koji su doveli do zbacivanja Miloševićeve vlasti, a onda je vodio široku Demokratsku opoziciju Srbije koju je činilo 18 stranaka do pobede na parlamentarnim izborima u Srbiji decembra 2000. Postao je premijer Srbije 25. januara 2001.

Smatra se da je Đinđić bio dobro prihvaćen od strane zapadnih država. Njegovi sastanci sa Džordžom Bušom, Tonijem Blerom, Žakom Širakom i ostalima su nagoveštavali da je Zapad podržavao njegovu politiku. Imao je neprekidne nesuglasice sa bivšim saveznikom i tadašnjim Predsednikom Jugoslavije Vojislavom Koštunicom, koji je bio njegov najopasniji politički suparnik u Srbiji. Đinđićevi raniji bliski odnosi sa Predsednikom Crne Gore Milom Đukanovićem su se navodno ohladili zbog Đukanovićevih težnji za nezavisnom državom Crnom Gorom.

Sredinom 2001. godine, u doba Đinđićevog upravljanja Vladom Srbije, ta Vlada je potpisala ugovor sa Majkrosoftom povodom savetodavnih usluga i stručnih razmatranja na ime tzv. vladine elektronske inicijative.

Đinđić je ubijen u Beogradu na stepeništu zgrade sedišta Vlade Srbije 12. marta 2003. u 12:23. Pogođen je jednom u grudi, metkom koji je probio njegovo srce i ubio ga skoro trenutno. Brzo je odveden u bolnicu gde je primenjen odgovarajuć postupak, ali je njegova smrt, ipak, proglašena jedan čas kasnije. Prema zvaničnom Vladinom saopštenju, Đinđić nije bio pri svesti nakon dolaska u bolnicu. Njegov telohranitelj Milan Veruović je takođe bio teško ranjen u stomak od drugog hica.

Oba metka je, snajperom, sa 130 metara udaljenosti, ispalio policijski specijalac Zvezdan Jovanović, sa prozora zgrade Zavoda za fotogrametriju. Jovanović je tokom svoje završne reči na suđenju povodom ubistva Zorana Đinđića izjavio da nikada nije na čoveka pucao iz snajpera, odnosno da nije obučeni snajperista.

Ubistvu tadašnjeg predsednika Vlade je prethodilo nekoliko ranijih neuspelih pokušaja ubistva. Najpoznatiji neuspeli atentat izveden je ujutro 21. februara 2003. godine, kada je Dejan Milenković Bagzi, član tzv. Zemunskog klana, vozeći kamionet autoputem, kod Beogradske arene, pokušao da zaustavi automobil u kojem je bio premijer, dok su u zasedi pored autoputa, naoružani minobacačima i automatskim puškama, čekala četvorica atentatora. Ipak, Đinđić je, zahvaljujući delovanju obezbeđenja, izbegao ozbiljne povrede i preživeo pokušaj ubistva. 

Smatra se da je Đinđić stekao mnogo neprijatelja zbog svoje okrenutosti ka Zapadu, „reformske ekonomske politike“, hapšenja Slobodana Miloševića i njegovog izručenja Haškom sudu i pokušaja rasformiranja Jedinice za specijalne operacije. Po presudi suda, Milorad Ulemek Legija je naredio Zvezdanu Jovanoviću da ubije Zorana Đinđića. Ulemek je osuđen na 40 godina zatvora za krivična dela koja uključuju ubistvo i pokušaj ubistva. 

Nataša Mićić, tadašnji vršilac dužnosti Predsednika Srbije, proglasila je vanredno stanje odmah nakon ubistva. Zoran Živković je izabran od strane Demokratske stranke za Đinđićevog naslednika. Međutim, nakon novih parlamentarnih izbora 28. decembar 2003. Boris Tadić je postao predsednik Demokratske stranke, a Vojislav Koštunica je postao novi premijer Srbije.

Đinđić je bio oženjen Ružicom i imao je dvoje dece. Njegova kćerka Jovana je rođena 1990. godine, a njegov sin Luka je rođen 1993. godine. Njegovu svečanu povorku i sahranu 15. marta 2003. pratili su mnogi stanovnici Srbije, kao i strane delegacije. 

Aleksandar Simović, koji je među drugima optužen za zagovor na ubistvo Đinđića, uhapšen je 23. novembra 2006. u Beogradu.

Godišnjica ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića obeležava se svakog 12. marta sa više različitih događaja. Članovi porodice i najviši funkcioneri Demokratske stranke polažu cveće i vence na grob ubijenog premijera u Aleji zaslužnih na Novom groblju u Beogradu. Ministri iz nekadašnje vlade Zorana Đinđića, vlade Zorana Živkovića kao i aktuelne vlade u odvojenim terminima odaju poštu polaganjem venaca na spomen-ploču u dvorištu zgrade Vlade Srbije.

U organizaciji Liberalno-demokratske partije svakog 12. marta održava se “Šetnja za Zorana” u kojoj nekoliko hiljada građana šetnjom do mesta gde je Đinđić ubijen u dvorištu Vlade Srbije, a potom ka Novom groblju gde u Aleji velikana pokojnom premijeru još jednom odaju poštu polaganjem cveća i paljenjem sveća.

Fond “Dr Zoran Đinđić” obeležava godišnjicu organizovanjem takmičenja u besedništvu pod nazivom “Besede u Zoranovu čast” u kojem mladi ljudi unapređuju veštine besedništva promovišući vrednosti za koje se zalagao Zoran Đinđić.

Godišnjica Đinđićeve smrti obeležava se i u mnogim gradovima Srbije, u Kosovskoj Mitrovici, Čačku, Smederevu, kao i mestu njegovog rođenja - Prokuplju.




#Article 132: Arhitektura (268 words)


Arhitektura (lat. architektura, od starogrčke reči arkitekton, ὰρχιτεκτονική, od ὰρχι — glavni i Τεκτονική — graditelj) u užem smislu je nauka i umetnost projektovanja i oblikovanja zgrada, odnosno unutrašnjeg i spoljašnjeg arhitektonskog prostora: enterijera i eksterijera.

Najstariji tekst o toj grani ljudske djelatnosti jest De Architectura latinskog autora Vitruvija, koji kaže 
da se arhitektura zasniva na skladu i ravnoteži tri načela: Ljepote (Venustas), Čvrstoće (Firmitas) i Korisnosti (Utilitas).

Arhitektura dodiruje mnoga područja - matematiku, razne umjetnosti, tehnologiju, zanate, društvene znanosti, politiku itd. 
Filozofija je posebno popularna - dapače, često se spominje filozofija arhitekta kad se govori o njegovim metodama. 
Racionalizam, empirizam, strukturalizam, poststrukturalizam i fenomenologija neke su filozofske škole koje su utjecale na arhitekturu.

Razlika između arhitekture i građevinarstva često je bila predmet kontroverze. 
Nikolaus Pevsner, europski povjesničar iz prve polovice 20. stoljeća, rekao je: Garaža za bicikle je građevina, katedrala u Lincolnu je arhitektonsko djelo. Danas je razlika prilično nejasna. Bernard Rudofsky je u slavnom djelu Arhitektura bez arhitekata svrstao u arhitekturu čitav niz građevina koje dizajniraju amateri. Što se više vraćamo u prošlost, to je veće slaganje oko onoga što spada u arhitekturu, s obzirom da vrijeme izoštri razlike. 
Ako poput Vitruvija smatramo da je arhitektura sva dobra izgradnja, znači li to da loša arhitektura ne postoji? Kako bi se problem riješio, pogotovo s obzirom na golem broj građevina u današnjem svijetu, možemo definirati arhitekturu kao ono što rade arhitekti. Tako bi se naglasak stavio na razvitak arhitekture i arhitekata. 

Arhitektura obuhvaća golemo područje, od planiranja i izrade dijelova do izgradnje kuća, luka, gradova, pa i čitavih regija. 
Zato bismo je mogli podijeliti u ove segmente:




#Article 133: Slovenija (1587 words)


Slovenija (službeno Republika Slovenija) je primorska i podalpska država na jugu Srednje Evrope i zapadu Balkana, koja se na zapadu graniči s Italijom, na sjeveru s Austrijom, na sjeveroistoku s Mađarskom, na istoku i jugu s Hrvatskom, a na jugozapadu u Istri ima izlaz na Jadransko more.

Slovenija je članica Ujedinjenih nacija, Evropske Unije i NATO pakta.

Slovenski (slavenski) preci današnjih Slovenaca vjerovatno su se doselili na područje Slovenije krajem 6. vijeka. 
U 7. veku je nastala Karantanija, prva država Slovenaca i jedna od prvih slovenskih država. 

Stanovništvo se pokrštava.

Oko 1000. godine napisani su Brižinski spomenici, prvi pisani dokument na slovenačkom jeziku. 
U 14. veku veći dio današnje Slovenije pada pod vlast Habzburgovaca, koji kasnije postaju Austro-Ugarska. 
Slovenija se tada deli na tri pokrajine: Kranjsku, Gorišku i Štajersku.

Godine 1848. brojne narode zahvata narodni preporod, pa i Slovenci imaju politički program koji traži ujedinjenu Sloveniju.

Kad se 1918. godine raspala Austro-Ugarska, a Italija zauzela Julijsku pokrajinu, kao i dijelove Dalmacije, 
osnovana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se 1929. preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju.

Kraljevina Jugoslavija se raspala u 2. svetskom ratu, a u Sloveniji je nastao snažan partizanski pokret, Oslobodilna fronta. Slovenija je dobila svoju republiku u sastavu federacije socijalističke Jugoslavije, službeno proglašene 29. novembra 1943. Slovenija 1945. anektira dio Julijske krajine (dio Krasa i dio Istre s većinskim talijanskim stanovništvom

Današnja Slovenija je na temelju plebiscita proglasila nezavisnost od SFRJ 25. juna 1991, a koja je priznata nekoliko mjeseci nakon kratkotrajnog rata. Kao 'nezavisna' država je 29. III. 2004. došla pod NATO pakt, 1.5. 2004. članicom Evropske Unije.

Glavni članak: Institucije Republike Slovenije

Slovenija je upravno podijeljena na 210 općine, među kojima njih 11 imaju status gradske općine.

Osim tradicionalne podjele na pokrajine postoji i podjela na 12 statističkih regija:

Slovenija se nalazi na zapadnom Balkanu, Mediteranu i u Srednjoj Evropi na Julijskim Alpama, na dodiru Panonske nizije. Klimu čini mješavina alpskog, sredozemnog i kontinentalnog podneblja. U sjeverozapadnom dijelu države prevladavaju Alpe s najvišim vrhom Triglavom (2864 m). U smjeru prema moru se prostire pokrajina Kras. Njen podzemni svijet skriva najveličanstvenije podzemne galerije u Evropi, a to su Postojnska jama i Škocjanske jame koje su isklesale podzemne vode. Potonja se nalaze na Unescovom popisu kulturne i prirodne baštine. Više od polovine površine pokrivaju šume - 1.163.812 ha (u Evropi veći postotak šuma imaju samo Finska i Švedska). U Sloveniji je zakonom zaštićeno približno 8 % ozemlja. Najveće područje zauzima Triglavski nacionalni park (83.807 ha). Geološka prošlost, različitosti u reljefu (od morske površine do 2864 m nadmorske visine) te činjenica, da se Slovenija rasprostire na četiri biogeografska područja, omogućili su bogatstvo biljnih i životinjskih vrsta. U Sloveniji uspijeva 3000 papratnjača i cvjetnjača te 50.000 različitih životinjskih vrsta. Brojni su i razni biljni i životinjski endemi.

Prema popisu stanovništva iz 2002. Slovenija je imala 1.964.036 stanovnika. Etnički sastav je bio sljedeći: Slovenci 83.1%, Srbi 2%, Hrvati 1.8%, Bošnjaci 1.1% i drugi.

Velike razlike u broju stanovnika srpske, hrvatske i bošnjačke nacionalnosti između zadnja dva popisa imaju izvor u činjenici da su slovenske vlasti 26. veljače 1992. brisale iz registra stalnih stanovnika 18.305 građana navedenih nacionalnosti s popisa stanovnika, oduzele im državljanstvo te ih proglasile stranim državljanima. Slučaj je dospio i do Europskoga suda za ljudska prava u Strasbourgu. Izbrisani već preko desetljeće i pol ne mogu ostvariti svoja građanska i ljudska prava u Sloveniji.

Slovenija, unatoč velikom padu industrijske proizvodnje nakon odcjepljenja, spada u srednje razvijenu privredu. BDP po stanovniku je 2013. g. (sa 'sivom ekonomijom') iznosio €20.265. Slovenija se po ekonomskoj razvijenosti nalazi na drugom mjestu među novim članicama EU, iza Cipra. Uz Češku najrazvijenija je država restauriranog kapitalizma. Slovenski BDP po stanovniku iznosi 83% prosjeka EU. što jer bilo više od prosjeka eurozone. Slovenska privreda je iskusila pojačani rast od 2004. do 2008. godine. 2003. je privredni rast iznosio 2.8%. 2004. je skočio na 4.3%, 2005. ponovno 4.3%,  2006. se rast povećao na 5.9%, a 2007. 6.8%. Prije krize, u prvom tromjesečju 2008. godine privreda je rasla 5% na godišnjoj razini. BDP Slovenije je nakon 5 godina krize na nižoj razini nego 2008.

Unatoč privredno 'uspješnijoj' restauracij kapitalizma, Slovenija se još uvijek suočava s različitim izazovima. Veliki dio ekonomije je ostalo u rukama države, a direktna strana ulaganja su među najmanjima u EU. Porezi su relativno visoki, tržište rada je nefleksibilno te je industrija manje konkurentna. Tijekom posljednjih 10 godina došlo je do privatizacije banaka, telekomunikacija i javnih usluga te se očekuje da će se strana ulaganja povećati. Slovenija je vodeća među novim članicama EU i prva je nova članica koja je prihvatila novu europsku valutu euro 1. siječnja 2007.

Slovenska je privreda razvijena, najbolje među državama restauracije kapitalizma, sa starom rudarskom, industrijskom i obrtničkom tradicijom. Poljoprivreda je od manjeg značaja, a obrađeno je samo 12 % površine. U turizmu su značajna istarska ljetovališta (Piran, Portorož, Izola, Kopar, Ankaran, Debeli rtič), skijaška središta (Maribor, Kranjska gora, Vogel, Kanin, Rogla) i toplice (Radenci, Moravske Toplice, Rimske toplice, Terme Čatež, Terme Dobrna, Lendava, Maribor, Ptuj, Šmarješke Toplice).

Oko 1000. godine napisani su Brižinski spomeniki, prvi pisani dokument na slovenskom jeziku. Slovensku prvu knjigu je tiskao protestantski reformator Primož Trubar (1508.-1586.). To su u biti bile dvije knjige: (katekizam) i abecedarij koje su izdane 1550. u Tübingenu u Njemačkoj. Središnja pokrajina, Kranjska (koja je postojala kao dio Austro-Ugarske sve do početka 20. stoljeća), je bila etnografski i povijesno dobro opisana u knjizi Slava vojvodine Kranjske (Die Ehre deß Herzogthums Crain) koju je izdao 1689. Janez Vajkard Valvasor (1641.-1693.).

Najveći slovenski književnici su bili pjesnici France Prešeren (1800.-1849.), Oton Župančič, Srečko Kosovel, Dragotin Kette, Edvard Kocbek i Dane Zajc te pisci Ivan Cankar (1876.-1918.), Vladimir Bartol i Prežihov Voranc, dok su Alojz Rebula, Drago Jančar, Boris Pahor, Tomaž Šalamun, Aleš Debeljak i Aleš Šteger vodeći književnici suvremene slovenske književnosti.

Najvažniji slovenski slikari su Jurij Šubic i Anton Ažbe koji su djelovali krajem XIX. stoljeća. Ivana Kobilca, Rihard Jakopič, Ivan Grohar su djelovali početkom XX. stoljeća, a Avgust Černigoj, Lojze Spacal, Anton Gojmir Kos, Riko Debenjak, Marij Pregelj, a posebno Gabrijel Stupica i Janez Bernik obilježili su drugu polovicu XX. stoljeća. Suvremeni slikari su Emerik Bernard, Metka Krašovec, Ivo Prančič, Gustav Gnamuš, grupa IRWIN i Marko Peljhan. Zoran Mušič, koji je radio u Parizu i Veneciji, postao je slavan i diljem svijeta. Neki od važnjijih slovenskih kipara su Fran Berneker, Lojze Dolinar, Zdenko Kalin, Slavko Tihec, Janez Boljka i danas Jakov Brdar i Mirsad Begić. Poznati slovenski arhitekti su Jože Plečnik i Max Fabiani, Edo Ravnikar, Milan Mihelič.

Na području današnje Slovenije su djelovali i brojni muzičari i skladatelji kao što je renesansni kompozitor Jacobus Gallus (1550.-1591.) koji je utjecao na tadašnju evropsku glazbu i violinski virtuoso Giuseppe Tartini. Bojan Adamič, poznati filmski skladatelj i Ivo Petrić, skladatelj evropske klasične muzike djelovali su u XX. stoljeću.

Suvremeni rock-pop muzičari su: Kameleoni, Boomerang, Mladi levi, Slavko Avsenik, Buldožer, Marko Brecelj, Laibach, Vlado Kreslin, Pero Lovšin, Pankrti, Zoran Predin, Lačni Franz, New Swing Quartet, DJ Umek, Valentino Kanzyani, Siddharta, Big Foot Mama,Terrafolk, Katalena, Magnifico i drugi.

Za slovensku kinematografiji značajni su Karol Grossmann, Janko Ravnik, Ferdo Delak, France Štiglic, Mirko Grobler, Igor Pretnar, France Kosmač, Jože Pogačnik, Matjaž Klopčič, Jane Kavčič, Jože Gale, Boštjan Hladnik i Karpo Godina. Suvremeni filmski redatelji Janez Burger, Jan Cvitkovič, Damjan Kozole, Janez Lapajne i Maja Weiss su najznačajniji predstavnici tzv. renesanse slovenske kinematografije.

Od znanstvenika se ističu nobelovac Friderik - Fritz Pregl, fizičar Joseph Stefan, psiholog i antropolog Anton Trstenjak, filozof Slavoj Žižek i Milan Komar, lingvist Franc Miklošič, liječnik Anton Marko Plenčič, matematičar Jurij Vega, sociolog Thomas Luckmann, teolog Anton Strle i raketni inženjer Herman Potočnik.

Slovenski obrazovni sustav se sastoji od predškolskog obrazovanja, osnovnog obrazovanja (9 godina), srednjoškolskog obrazovanja (stručno i opće obrazovanje), višeg stručnog obrazovanja te visokog obrazovanja. Posebni dijelovi sustava su obrazovanje odraslih, glazbeno i plesno obrazovanje, obrazovanje za ljude sa posebnim potrebama i razni programi u etničkim i jezičnim izmješanim područjima.

Trenutno se u Sloveniji nalaze tri javna i jedno privatno sveučilište, a oni su:

Slovesko se obrazovanje na PISA-inoj rang ljestvici trenutačno nalazi na 12. mjestu i jedno je od najboljih na svijetu.

Prema Ustavu Repubike Slovenije, općina (slovenski občina) je samoupravna lokalna zajednica (tj. jedinica lokalne samouprave), koja obuhvaća područje jednog ili više naselja koja su povezana zajedničkim potrebama i interesima stanovnika.Po slovenskom Zakonu o lokalnoj samoupravi, općina mora imati najmanje 5000 stanovnika, ali ima i onih koje zbog zemljopisnih, pograničnih, nacionalnih, povijesnih ili gospodarskih razloga imaju taj status iako imaju manje od 5000 stanovnika . U djelokrug općine spadaju poslovi lokalnog značaja koje općina može obavljati samostalno i koji se tiču samo stanovnika općine. Grad može dobiti status gradske općine (slovenski mestna občina) ako ima više od 10000 stanovnika te predstavlja zemljopisno, gospodarsko i kulturno središte područja koje mu grvitira. Međutim taj status može dobiti i općina zbog povijesnih razloga. Na gradsku općinu država može prenijeti poslove iz svoje nadležnosti, a koji utječu na razvoj grada.

Slovenija je od sredine 2006. godine podijeljena na 210 općina, među kojima njih 11 ima status gradske općine (označene s *).

Osim na općine, kao jedinice lokalne samouprave, Slovenija je podjeljena i na 58 upravnih jedinica (koje se mogu usporediti s uredima državne uprave u županijama u Hrvatskoj) koje obavljaju poslove državne uprave i ne zadiru u samoupravne poslove općina.

Iako zakonski nigdje nije regulirano, Slovenija je podjeljena i na pokrajine (u zemljopisnom smislu), odnosno na regije.

Tako je za potrebe državne statistike država podjeljena na 12 regija, a one su:

Ustav Republike Slovenije dopušta šire samoupravne zajednice, odnosno pokrajine, na koje pak država može prenijeti neke poslove iz svog djelokruga.




#Article 134: More (150 words)


 

More čine vodene mase na površini Zemlje prosječno jednakih fizikalnih i hemijskih svojstava, koje su u međusobnoj vezi. Mora se dijele u tri okeana: Tihi, Atlantski i Indijski okean. Mora mogu biti sredozemna (između kontinenata), rubna (uz rubove kontinenata), unutrašnja (u kontinentima) i zatvorena (samostalne, nepovezane cjeline). Najveći dio mora čine rubna mora smještena uz kontinente.

Mene zanima šta su mora i njihova podela

Lunarna mora su ogromne bazaltne ravni na Mjesecu koje su rani astronomi smatrali da su vodene mase, pa su ih nazivali morima. 

Smatra se da je tekuća voda prisutna ispod površina nekoliko mjeseca od kojih je najznačajniji Evropa.

Tečni ugljikovodici su vjerovatno prisutni na Titanovoj površini, iako bi bilo ispravnije ih opisati kao jezera nego kao mora. Podela tekućih područja bolje će se razumijeti nakon povratka sonde Casini.

Termin more se takođe koristi u kvantnoj fizici. Diracovo more je tumačenje stanja negativne energije koje vakuum sadrži.




#Article 135: Tomislav Ladan (675 words)


Tomislav Ladan (1932, Ivanjica, Srbija - 2008, Zagreb, Hrvatska), hrvatski književnik, prevoditelj i polihistor. Godine djetinjstva i školovanja proveo je u Travniku, Bugojnu, Banjaluci i Sarajevu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu 1958. Pod utjecajem poliglota Rikarda Kuzmića i Henrika Barića, za vrijeme filoloških studija podjednako se posvetio proučavanju klasičnih jezika uz slavistiku i germanistiku. Kako nije uspio dobiti mjesto na Filozofskom fakultetu, radio je neko vrijeme kao privatni podučavatelj, tumač, novinar, urednik za stranu književnost u izdavačkom poduzeću.

Na osobni poziv Miroslava Krleže 1961. prelazi na posao u Leksikografski zavod u Zagrebu, gdje je sada glavni ravnatelj, te urednik Osmojezičnog enciklopedijskog rječnika. Putovao je u mnoge europske i izvaneuropske zemlje (Egipat, Kanada, Island, Kina) kao tumač ili predavač, ili radi proučavanja živih jezika i leksikografije. Godine 1963/64 bio je lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Uppsali. Prvim književnim sastavcima javio se 1950. Nakon manjeg broja početničkih pjesama djeluje kao esejist, kritik, prozaik, prevoditelj i leksikograf, koji je za četvrt stoljeća u LZ Miroslav Krleža napisao stotine enciklopedijskih jedinica s područja kroatistike, opće etimologije, skandinavistike, te engleske i njemačke knjizevnosti. Znatan dio Ladanova rada zauzimaju prijevodi pjesničkih, dramskih, proznih i filozofskih djela s grčkog, latinskog, engleskog, njemačkog, švedskog i norveškog. Tako je preveo sa starogrčkog dijelove Biblije (Evanđelja), Eshilovu Orestiju, Euripidovu Medeju; Aristotelovu Metafiziku, Nikomahovu Etiku, Fiziku i Politiku; s latinskog djela hrvatskih latinista, Ovidija, Descartesa, Dantea, Petrića, Aurelija Augustina; s njemačkog Sagu o Niebelunzima; sa švedskog djela Bergmana i Strindberga; s norveškoga Henrik Ibsena; s engleskog razna djela T. S. Eliota, E. Pounda, W. Shakespearea, te po jedno djelo Normana Mailera, Virginije Woolf, Jamesa Jonesa, Vladimira Nabokova, Herberta Marcusea i Maxa Horkheimera.

U uvodnoj rečenici ovoga kratkog predgovora receno je o Tomislavu Ladanu da je esejist, kriticar, polihistor, prozaik i prevoditelj. Već bi i s obzirom na tako široko ocrtan profil ovaj suvremeni klasik književnog znanstva i književnosti zasluživao opširnu monografiju, u kojoj bi se potanko analizirale sve osobine što ih posjeduju tako razvrstani tipovi književnog stvaraoca. Pa premda individualnost pisca nije moguće dijeliti - nedjeljivost je još po drevnoj Boetijevoj odredbi jedno od bitnih obilježja individualnosti - preglednost nam nalaže takav postupak, sve ako će rečeni združeni tipovi biti tek naznačeni u najkraćim crtama.

Ladanovi radovi koji imaju za temu jezikoslovlje, jezikoznanstvo i jezikotvorstvo nisu brojni, ali su zato veoma utjecajni. Odnosi se to poglavito na oštru kritiku takozvani rječnika dviju Matica, naslovljenu Centaurski rječnik centaurskog jezika; temeljnu studiju o hrvatskome standardnom jeziku Hrvatska književna koine, 1971, te na golemu poligrafiju Riječi: značenje, uporaba, podrijetlo, u kojoj razlaže, na sustavan način i na preko 1.100 stranica, sve temeljne pojmove ljudskoga opstojanja preko etimologije u hrvatskom i glavnim europskim i svjetskim jezicima-od Boga do globalizacije.

Jedini Ladanov roman Bosanski grb (1975) intelektualistička je proza koja jedva može zadovoljiti kriterije romana, čak i u postmodernističkoj poetici. Iako protkana motivima hrvatske sudbine na prostorima središnje Bosne (Kupres, Travnik, Livno,..), ova virtuozna konstrukcija je zapravo bliža anatomijama ili hibridnim kompozicijama renesansnih pisaca poput Roberta Burtona ili Rabelaisa, no reperspektivizirana ekperimentalnim žarom Joycea i svjesnom gradnjom i razgradnjom mikromotiva, ironiziranjem klišea pripovjedačke Bosne i poigravanjem stilističkim izričajima - od uzvišenoga do opscenog. Moglo bi se reći da je glavni junak (ako se uopće može govoriti u tim kategorijama) Bosanskoga grba - hrvatski jezik.

Kao esejist, Tomislav Ladan je našao svoj pravi genre. Enciklopedijsko znanje i analitička strast najbolje dolaze do izražaja u slobodnoj formi eseja, u kojoj se stapaju aforistička oštroumnost, ludička zaigranost mogućnostima jezika te autorov spisateljski vitalizam: Ladan je strpao u eseje obilje raznorodnih tema, od uloge psovke u književnosti i dominantnih svjetonazora europskoga srednjovjekovlja do meditacije o umiranju i smrtnosti. Po svom habitusu nesklon tradicionalnim književnim žanrovima (poeziji, drami, romanu), Ladan se suvereno izražava u mediju u kojemu se stapaju rubni književni izrazi kao esej, aforizam, kritika i slobodna poligrafija. U kritici je dao sjajne raščlane klasika kao što su Broch, Musil i Faulkner, dok je hrvatsku (i srpsku, kao i bošnjačku) književnost zadužio preobiljem analiza kojima je podvrgao i mnoge potpuno marginalne književne uratke - često na konsternaciju objekata književne anatomije ovoga nepodmitljivoga kritika.




#Article 136: Odostražnik riječi od četiri slova (162 words)


Odostražnik riječi od četiri slova, odostražni (a tergo) rječnik koji je sastavio i tehnički obradio Radoš Pušonjić, a koji je ciklostilirano izdalo Enigmatsko udruženje Čvor u decembru1975. godine u tiražu od 200 primjeraka. Rječnik ima 52 stranice dimenzija 20 x 14 cm i sadrži 5.679 neopisanih četveroslovnih riječi složenih odostražnim abecednim redom.

Autor se nije zadržavao na ocjenama zagonetačke valjanosti uvrštenih riječi, već prepušta sastavljačima križaljki da u duhu zagonetačkih normi i pravila sami ocijene svaku pojedinu riječ. Riječi je autor crpio iz 20 priručnika nabrojanih u popisu literature i u njima se može pronaći tačno značenje svake od njih. Od tako skupljenih riječi isti je autor 1976. godine izdao Enigmatski rječnik 4 u kome su riječi opisane i složene normalnim abecednim redoslijedom.

Urednik ovog odostražnika i pisac predgovora bio je Stjepan Horvat. Isti izdavač izdao je i Odostražnik riječi od pet slova Stjepana Horvata (prvo izdanje 1972, drugo u maju 1975) te Odostražnik 5 1982. godine, koji je pripremio Jovan Nedić.




#Article 137: FK Partizan (790 words)


Fudbalski klub Partizan je osnovan 4. oktobra 1945. godine kao deo Jugoslovenskog sportskog društva Partizan. Danas je ovo Sportsko društvo asocijacija 25 klubova u isto toliko sportova, čiji je član i dalje i Fudbalski klub, ali ima potpunu samostalnost u organizovanju, rukovođenju, finansijama, materijalnim dobrima i objektima. Osnivači Fudbalskog Kluba Partizan su jugoslovenska vojna lica i generali Peko Dapčević, Svetozar Vukmanović - Tempo, Otmar Kreačić - Kultura, Vlada Mađarić, Ratko Pejić, Vujica Gajinović, Ratko Vujović - Čoče, Koča Popović, Mijalko Todorović - Plavi i Pavle Jovićević. Prvu utakmicu Fudbalski Klub Partizan odigrao je 06. listopada 1945. u Zemunu, a strijelac prvoga gola za Partizan bio je Florijan Matekalo u istoriji. Uz Fudbalski klub radi i nekoliko preduzeća kao deo poslovnog sistema Partizana. FK Partizan, uz svog najljućeg rivala, Crvenu Zvezdu, predstavlja najznačajniju srpsku ekipu i tim koji, u zadnjih nekoliko godina, održava Srbiju na UEFA rang listi evropskih ligaških takmičenja u blizini pozicije koja omogućava dva predstavnika u Ligi Šampiona.

Godine 1966. Partizan je bio vicešampion Evrope, 1978. pobednik Srednjeevropskog kupa.
Momčilo Vukotić je rekorder Partizana po broju nastupa - odigrao je 752 utakmice, a rekorder u broju golova postignutih za crno-bele je Stjepan Bobek sa 403 pogotka.
Za reprezentaciju Jugoslavije nastupilo je preko 130 Partizanovih fudbalera, a više od pedeset utakmica odigrali su Bobek, Zebec, Čajkovski, Jusufi, Galić, Šoškić, Jokanović, Mijatović i Milošević.
Partizan neguje igru koju cene stručnjaci i gledaoci širom sveta, pa je zato veoma rado viđen gost od prvog susedstva do stadiona Južne Amerike.

Osnovu te igre čini spremnost za nadigravanje, koja bazira na individualnim vrednostima i uigranosti ekipe, majstorstvu koje izmiče svakoj zamci i snazi. To Partizanovoj školi fudbala daje prednost i efikasnost. Crno-beli su u dosadašnjim ligaškim takmičenjima postigli šest pobeda sa deset i više datih golova, u dva prvenstva su postigli po više od stotinu golova i drže rekord jugoslovenske prve lige sa 111 pogodaka u jednom prvenstvu.

Stadion Partizana je objekat sa najdužom sportskom tradicijom u Jugoslaviji. Nalazi se na mestu koje je oduvek bilo središte najvažnijih fudbalskih zbivanja u zemlji. Tu je pre Drugog svetskog rata bilo igralište i dom slavnog šampiona BSK-a - Beogradskog Sportskog Kluba.

Neposredno po završetku velikog rata, a poštujući sportsku tradiciju, započeta je izgradnja novog stadiona baš na tom mestu. Devetog oktobra 1949. godine je na njemu odigrana prva utakmica, megdan su podelile Jugoslavija i Francuska (1:1) u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo. Do danas, Stadion Partizana je ugostio desetine najvećih klubova sveta i najjačih reprezentacija. On je deo evropske i svetske istorije fudbala.

Stadion Partizana je u prvom periodu primao 55.000 gledalaca.

Poslednjih godina pooštreni su kriterijumi medjunarodnih fudbalskih asocijacija, posebno u domenu bezbednosti i komfora gledalaca. U skladu s tim zahtevima gledalište je 1998. rekonstruisano, ugradjena su sedišta, prošireni prolazi za ulazak i izlazak publike, montirana savremena oprema, pa je time gledalište svedeno na 32.710 mesta i sada odgovara svim propisanim uslovima.

Godine 1995. stadion Partizana je ušao u sistem razvoja svetskih stadiona, sa projektno - programskim rešenjem natkrivanja i pretvaranja u veliki sportsko - poslovni centar.

Partizan ima omladinsku školu fudbala koja je ubedljivo najbolja u našoj zemlji, a nije preterano reći i na mnogo većim prostorima. Ovu tezu potvrdjuje broj igrača iz njegove škole koji nose dresove prvog tima, broj prvotimaca u brojnim timovima prve i druge lige, broj prvotimaca u velikim klubovima širom sveta, broj reprezentativaca naše zemlje iz redova crno-belih.
Svake godine prvom timu se priključi po nekoliko naših omladinaca; prošle sezone četvorica, ove petorica.

Već decenijama Partizanov stil igre podrazumeva, pre svega veštinu, efikasnost, želju za nadigravanjem, viteštvo. Na takvom prilazu igri ustanovljen je program Partizanove škole fudbala. To nije zbir uopštenih pravila, već program utemeljen na sopstvenom iskustvu, koji uvažava osnovne vrednosti fudbalske igre, gde se majstorstvo priznaje kao najveća vrednost i snaga igrača, igre i kluba.
Oko pet stotina talenata od osme do osamnaeste godine, svrstanih prema uzrastu u tridesetak ekipa, svakodnevno savladjuje azbuku fudbala, a pritom se vodi računa i o njihovom odrastanju i formiranju, učenju i sportskom duhu. Taj razgranati i skupi posao treba usaglasiti i organizovati na pravi način, formirati ne samo fudbalere, već i sportiste i ljude. Za to je potrebno mnogo truda, volje, ljubavi, stručnosti strpljenja, razumevanja....Potrebno je i mnogo terena, opreme, rekvizita...Potrebna su velika materijalna ulaganja.

Partizan stoji čvrsto uveren da je to jedini pravi put i dug prema sportu svakog velikog kluba. To je i veliki ulog u budućnost.

Stručni deo posla u Omladinskoj školi fudbala u Partizanu vode:

Svi članovi stručnog štaba škole fudbala FKP su bili poznati igrači, neki i reprezentativci, imaju i visoko stručno obrazovanje a kao prvi treneri vodili su i prvoligaške timove.
Iako to nije njihova primarna obaveza, ekipe škole fudbala Partizana do sada su osvajale najveći broj titula prvaka i pobednika u takmičenju za Kup.




#Article 138: JSD Partizan (3613 words)


Jugoslovensko sportsko društvo Partizan je osnovano 4. oktobra 1945. godine u Beogradu u, pod nazivom Fiskulturno društvo Centralnog doma Jugoslovenske armije Partizan. Godine 1950. Partizan se reorganizuje i postaje sportsko društvo, a njegove sekcije prerastaju u klubove i okupljaju pored pripadnika JNA, i ostale građane svih uzrasta, osnivajući omladinske, a u nekim klubovima i ženske ekipe. Na godišnjoj skupštini 1960. dopunjuje naziv društva u Jugoslovensko sportsko društvo Partizan. 

Među prvim njegovim sekcijama su fudbalska i atletska, košarkaška, biciklistička i teniska. Poslednji su osnovani tekvondo (1996) i ženski vaterpolo klub (2009). Sportsko društvo je asocijacija dvadeset i sedam klubova u dvadeset i četiri sporta.

Predsednik sportskog društva Partizan je Milorad Vučelić. Potpredsednici su Nenad Golijanin i Andrea Arsović.

Atletski klub Partizan je osnovan 4. oktobra 1945. kada je osnovano JSD Partizan, kao sekcija sportskog društva, tri godine kasnije sekcija je prerasla u klub. Atletičari Partizana Ivan Gubijan bacač kladiva i Franjo Mihalić dugoprugaš - maratonac, bili su najveće zvezde atletike u istoriji kluba koji su doneli jedine dve olimpijske medalje za jugoslovensku i srpsku atletiku. Gubijan je bio „srebrni“ na Olimpijskim igrama 1948. u Londonu, a Mihalić 1956. u Melburnu. Nije bilo jugoslovenske selekcije bez takmičara ovog kluba. Najveći domet ostvario je trkač Petar Šegedin koji je na Evropskom prvenstvu u Briselu 1950. u trci 3.000 metara sa preprekama osvojio drugo mesto i srebrnu medalju, što je bila prva jugoslovenska medalja u atletici na evropskim prvenstvima. Sličan uspeh je ponovio Jože Međimurec na prvom Evropskom prvenstvu u dvorani 1970. u Beču na trci na 800 m osvojivši treće mesto i opet prvu medalju za Jugoslaviju na evropskim prvenstvima u dvorani.

AK Partizan je do sada 39 puta bio ekipni državni prvak u muškoj i ženskoj konkureniciji i 24 puta osvajač kupa. Najveći uspeh ostvarile su juniorke 1990. godine pobedom u kupu evropskih šampiona.

Slavna imena jugoslovenske atletike iz redova Partizana su još Zvonko Sabolović (23 puta obarao državne rekorde u više sprinterskih disciplina), Mirko Vujačić, Boris Brandl, Stevan Pavlović, Drago Štritof, Andrija Otenhajmer, Ivica Karasi, Vlado Marjanović Veselinka Milošević, Danijel Temim, Mladen Nikolić, Ivan Mustapić, Ivan Ivančić, Sead Krdžalić, Jovan Lazarević, Slobodan Branković, Dragan Perić, Dragutin Topić, Goran Raičević.

Članovi Partizana su reprezentativci Srbije Asmir Kolašinac i Emir Bekrić.

Biciklistički klub Partizan je osnovan 1945. godine. Deset puta su osvajali nacionalno prvenstvo i jednom kup. 

Partizanovi takmičari su ostvarivali zapažene rezultate. Saša Gajičić je bio osmi na svetu, dva puta pobednik trke kroz Srbiju i učesnik Điro d'Italija, Aleksandar Nikavčević (7. na svetu, dvostruki pobednik Trke kroz Sbiju, učesnik Vuelte), Nebojša Jovanović (6. mesto u Evropi, pobednik Trke oko Grčke), Veselin Petrović (15. mesto na Olimpijskim igrama, pobednik mnogih međunarodnih trka).

Danas ekipu čine: Ivan Stević, Nikola Kozomara, Branko Marković i Goran Cerović.

Košarkaški klub Partizan je najtrofejniji srpski košarkaški klub, iz Beograda. Nastao je kao košarkaška sekcija Sportskog društva Centralnog doma Jugoslovenske narodne armije. Sportsko društvo CDJA Partizan osnovano je 4. oktobra 1945. Košarkaška sekcija CDJA Partizan nastala je od košarkaške reprezentacije Jugoslovenske armije, koja je 1945. godine osvojila prvenstvo države na turniru sa reprezentacijama jugoslovenskih republika. Pod imenom Partizan košarkaši današnjeg KK Partizan nastupaju od prvog klupskog šampionata Jugoslavije, održanog 1946. godine. KK Partizan je 1953. godine zvanično prestao da bude klub Jugoslovenske narodne armije i celo sportsko društvo je dobilo naziv Jugoslovensko sportsko društvo Partizan.

Dvadeset jedan puta je osvajao nacionalno prvenstvo, trinaest puta nacionalni kup, šest puta Jadransku ligu, a takođe je osvojio i Kup evropskih šampiona 1992, iako je te sezone, zbog rata u Jugoslaviji, odigrao samo jednu utakmicu pred svojim navijačima. Partizan je osvojio i tri Kupa Radivoja Koraća 1978, 1979. i 1989. godine. KK Partizan je prvi košarkaški klub iz Srbije koji je odigrao zvaničnu utakmicu sa NBA timovima.

Teniski klub Partizan je osnovan 4. oktobra 1945. godine kao sekcija pri JNA, da bi 1950. godine postao klub i dobio današnje ime. Partizan je osvojio 19 ekipne titule u muškoj i 12 u ženskoj konkurenciji.

Za Partizan je od 1954. do 1976. godine igrala Jelena Genčić. Ona je 18 puta bila prvakinja Jugoslavije: 2 puta pojedinačno, 6 puta u ženskim parovima i 12 puta u mešovitim parovima, dok je 11 puta bila druga. Ilija Panajotović je jednom bio prvi pojedinačno i u paru i 7 puta je bio drugi. Bio je Dejvis kup reprezentativac od 1957 do 1960. godine

Najbolji srpski teniseri koji su trenirali u Partizanu početkom XXI veka su: Novak Đoković, Ana Ivanović, Janko Tipsarević, Nenad Zimonjić, Bojana Jovanovski, Ilija Bozoljac, Dušan Vemić, Dušan Lajović, Ana Jovanović, kao i Jelena Dokić iz Australije i Andrea Petković iz Nemačke.

Fudbalski klub Partizan je osnovan u Beogradu 4. oktobra 1945, kao deo Jugoslovenskog sportskog društva, koje danas broji 26 klubova u različitim sportovima, ali je potpuno nezavisan u pogledu organizacije, uprave, finansija, materijalnih sredstava i objekata. Klub je u početku formiran pod okriljem Jugoslovenske narodne armije, a stadion Partizana je dugo nosio ime Stadion JNA. Početkom 1950ih je postao nezavisan od vojske. 

Partizan je osnovan 4. oktobra 1945. Bio je 26 puta bio prvak države, a osvajač je i 13 kupova i jednog superkupa. Najveći uspeh Partizana u evropskim takmičenjima je finale Kupa evropskih šampiona 1966. godine protiv madridskog Reala i 1 trofej Mitropa kupa 1978. godine. Posle raspada Jugoslavije, Partizan je prvi klub iz Srbije koji se plasirao u Ligu šampiona (ukupno dva puta) i koji se plasirao u osminu finala Kupa UEFA.

Momčilo Vukotić je rekorder Partizana po broju nastupa - odigrao je 752 utakmice, a rekorder u broju golova postignutih za crno-bele je Stjepan Bobek sa 403 pogotka. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupilo je preko 130 Partizanovih fudbalera, a više od pedeset utakmica odigrali su Stjepan Bobek, Branko Zebec, Zlatko Čajkovski, Fahrudin Jusufi, Milan Galić, Milutin Šoškić, Slaviša Jokanović, Predrag Mijatović. Bivši igrač Partizana Savo Milošević je odigrao 102 utakmice za reprezentaciju, što je apsolutni rekord.

Klub je u dosadašnjim nacionalnim ligaškim takmičenjima postigao šest pobeda sa deset i više datih golova, u dva prvenstva je postigao po više od stotinu golova i drži rekord jugoslovenske prve lige sa 107 pogodaka u jednom prvenstvu i jedini je neporažen šampion ikada (u sezoni 2004/05). Od raspada SFRJ u nacionalnim prvenstvima Partizan je osvojio najviše titula, postavši šampion 15 od 23 puta.

Vaterpolo klub Partizan je osnovan 1946. godine. Jedan je od najuspešnijih klubova sportskog društva. Partizan je dvadeset i sedam puta bio nacionalni prvak, a nacionalni kup je osvajao dvadeset i četiri puta. Sedam puta je bio šampion Evrope. Takođe je osvajao i dva puta Super kup Evrope, Len kup, Kup pobednika kupova, Mediteranski kup i dva puta Evrointer ligu.

Za Partizan je igrao veliki broj istaknutih igrača. Neki od njih su:Milan Muškatirović, Đorđe Perišić koji se takođe takmičio i u plivanju, Jugoslav Vasović, Aleksandar Šoštar, Petar Trbojević, Igor Milanović, Nikola Kuljača, Vladimir Vujasinović, Danilo Ikodinović, Živko Gocić, Slobodan Nikić, Vanja Udovičić, Filip Filipović...

Partizan su vodili poznati treneri:Vlaho Orlić, Mirko Sandić, Ratko Rudić, Nenad Manojlović, Dejan Udovičić...

Odbojkaški klub Partizan je osnovan 1946. godine. Klub je deo Jugoslovenskog sportskog društva Partizan. Jedanaest puta je bio nacionalni prvak. Deset puta je bio prvak Jugoslavije, a jednom šampion Srbije. Sedam puta je osvajao Kup Jugoslavije.

Neki od igrača koji su igrali za Partizan su: Goran Vujević, Željko Tanasković, Ivan Miljković...

Bokserski klub Partizan je osnovan 1947. godine. Partizan je sedam puta bio ekipni prvak i jednom pobednik nacionalnog kupa, a njegovi bokseri su osamdeset puta osvajali titule u pojedinačnoj konkurenciji.

Prvu bronzanu i medalju uopšte doneo je sa Evropskog prvenstva 1949. u lakoj kategori Pavle Šovljanski koji je taj uspeh ponovio i 1955. u velteru. Bronzu je osvojio i Stevan Redli 1953. godine u kategoriji pero. Srebrnu medalju na evropskom prvenstvu 1951. godine je osvojio Kosta Leković u pero kategoriji, a 1971. Svetomir Belić u polusrednjoj.

Kuglaški klub Partizan je osnovan 1947. godine. Kuglaši Partizana su i pored velikih međunarodnih uspeha, tačno 47 godina čekali prvu titulu ekipnog prvaka. U svojoj bogatoj istoriji Kuglaški klub Partizan je 6 puta bio ekipni prvak države.

Šahovski klub Partizan je osnovan 1947. godine i u svojim redovima je imao velikog igrača kao što je Svetozar Gligorić, najvećeg jugoslovenskog i srpskog šahistu svih vremena. U svojim vitrinama ima 23 šampionska pehara i 12 trofeja namenjenih pobedniku nacionalnog kupa. Članovi ŠK Partizana su kao reprezentativci, doneli našoj zemlji pregršt medalja sa šahovskih olimpijada i evropskih prvenstava. Uz Gligorića, to su ostvarili i Aleksandar Matanović, Milan Matulović, Petar Trifunović, Borivoje Ivkov, Vladimir Raičević...

Plivački klub Partizan je osnovan 1948. godine na inicijativu Rudi Renoa i plivačkih radnika Bogdana Nenadovića, dr Miljenka Orlića i Ante Lambaše. Već 1953. godine učestvuje na republičkim prvenstvima svih kategorija gde osvaja treće mesto. 

Boris Škanata je bio prvi plivač koji je 1948. godine doneo prvu titulu Partizanu u plivanju. Treba pomenuti i Đorđa Perišića koji je za reprezentaciju učetvovao 66 puta i bio učesnik Letnjih olimpijskih igara 1960. u Rimu u disciplini 200 metara prsno. Bio je petostruki prvak države na 100 i 200 metara prsno.

Veliki broj plivača Partizana učestvovao je u reprezentaciji. Na prvom šampionatu sveta našu zemlju su uspešno predstavljali plivači Partizana Jasna Efendić, Jovan Kovačić, Božidar Linhart i Aleksandar Pavličević dok je trener reprezentacije bio trener Partizana Vladimir Pavlović. Mirjana Šegrt osvojila je srebrnu medalju na šampionatu Evrope, dok je Jasna Efendić postavila nesvakidašnji rekord postavši sedmostruka šampionka Balkana na Balkanskom šampionatu u Izmiru. Veliki broj plivača je osvajao medalje na mediternskim igrama i balkanskim prvenstvima.

Član Partizana je jedan od najboljih plivača sveta Milorad Čavić. Čavić je osvojio srebrnu medalju u disciplini 100 delfin na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu. Na svetskom prvenstvu u Rimu je osvojio zlatnu medalju u disciplini 50 metara delfin i srebrnu medalju na 100 metara delfin. Na Evropskim prvenstvima je osvojio dve zlatne medalje. Takođe ima veliki broj medalja u malim bazenima.

Članovi Partizana su i Velimir Stjepanović i Radovan Siljevski.

Rvački klub Partizan je osnovan 1948. godine. Do sada je deset puta bio nacionalni prvak dok je nacionalni kup osvajao trinaest puta, a dva puta i nacionalni superkup. Najveći uspeh je ostvario 2009. godine kada je postao šampion Evrope. Tadašnji tim činili su Artur Šahinjan, Vladimir Radosavljević, Rustam Totrov, Kristijan Fris, Nikola Knežević, Radomir Petković, Goran Bulatović, Aleksandar Maksimović i Davor Štefanek. Takođe dva puta su osvajali Kup Evrope 2009. i 2010. godine.

Rukometni klub Partizan je osnovan 1948. godine od kada se takmičio u velikom rukometu. Godine 1957. počeo je takmičenje u malom rukometu. Do sada je 9 puta bio prvak, 11 puta je trijumfovao u nacionalnom kupu i 3 puta osvojio titule nacionalnog superkupa. Najveći uspeh u evropskim takmičenjima je učešće u polufinalu EHF Kupa pobednika kupova (1998–99 i 2001–02) i polufinalu EHF Čelendž kupa (2010–11) kao i učešće u Ligi šampiona (1999–00, 2003–04, 2011–12 i 2012–13).

Hokejaški klub Partizan je osnovan 1948. godine. Klub je osvojio 20 titula prvaka države i 3 kupa, što ga čini najtrofejnijim klubom u Srbiji. Dva puta su trijumfovali u regionalnoj Slohokej ligi 2011. i 2012. godine. kao i jednom u Balkanskoj ligi.

Najviše sezona, čak 27 odigrao je Rašid Šemsedinović, koji je odigrao i najviše utakmica, 342. Najviše prvenstvenih golova dao je Lazar Dunda koji je postigao 144 gola na 312 meča. Najviše poena u sezoni dao je Blaž Lomovšek, 70 poena (42+28) u sezoni 1987/88.

Klub dizača tegova Partizan je osnovan 1949. godine. 

Članovi kluba su u pojedinačnoj konkurenciji osvajali mnogo medalja. Miomir Maletić je 1962, 1963 i 1964 osvojio državno prvenstvo u lakoj kategoriji i kasnije nekoliko drugih i trećih mesta u težim kategorijama. K. Simonovski je 1968 u bantamu bio prvi. U superteškoj kategoriji preko 110 kg prvenstvo je 1969 osvojio N. Stojanović sa podignutih 675 kg.

Stonoteniski klub Partizan je osnovan 20. oktobra 1950. godine. Sa do sada osvojenih 12 šampionskih pehara i jednim trofejom nacionalnog kupa kao i titulom vicešampiona Evrope iz 1960. godine, STK Partizan je najtrofejniji i najuspešniji klub u zemlji, a pored ovog treba pomenuti da je do 80-ih godina STK Partizan imao i žensku ekipu, koja je 4 puta osvajala titulu prvaka Jugoslavije: 1955, 1956, 1957. i 1960. godine. Tih godina stonoteniseri Partizana su ekipno bili apsolutni prvaci Jugoslavije jer su pobedili u obe konkurencije.

Najuspešnija stono teniserka Jugoslavije Margita Čović igrala je u Partizanu od 1954. godine i sa njim bila pojednačni šampion 5 puta. Četiri puta je bila šampion u konkurenciji parova zajedno sa Maricom Vrzić-Temunović, a dva puta u mešovitom paru sa Vojislavom Markovićem, koji je pored titule u mešovitom dublu bio tri puta prvak u pojedinačnoj konkurenciji.

Ženski odbojkaški klub Partizan je osnovan 1950. godine. Osam puta je bio prvak Jugoslavije i dva puta je osvajao Kup Jugoslavije. Klub je ugašen 1972. godine ali je od sezone 2016 ponovo reaktiviran.

Veslački Klub Partizan osnovan je 5. jula 1951. godine. Ideja o organizovanju veslanja u okviru tadašnje sportske organizacije „JSD Partizan“ začeta je 1949-50. godina. Rodila se u krugu bivših veslača VK „Beograd“, VK „Danubius“, VK „Krka“ i drugih učesnika NOR-a, koji su se nalazili na novoizgrađenom kupalištu CDJA na Adi Ciganliji. Generalni direktor kluba je Ivan Brajtigam proslavljeni srpski moreplovac. Partizan je najtrofejniji srpski veslački klub.

Klub je osnovan 1953. godine. Tri puta su bili prvaci Jugoslavije, u sezonama 1983/84, 1984/85 i 1985/86. Partizan je u ovom periodu i dva puta osvajao kup 1985. i 1986. godine. Partizan su tada predvodili Jelica Komnenović, Biljana Majstorović, Olivera Krivokapić, Stojna Vangelovska, Cvetana Dekleva, Dragana Simić, Merhunisa Omerović, Zorana Cvetković, Radmila Lekić, Dragana Boreli, Olgica Mašić, Sonja Krnjaja, Zorica Ivetić, Andreja Pukšić, Tanja Stevanović...

Posle raspada Jugoslavije nisu imali uspeha, sve do sezone 2009/10. kada su postali prvaci Srbije. Naredna sezona 2010/11. je bila još uspešnija jer su igračice Partizana osvojile duplu krunu, osvojivši prvenstvo i kup. U sezoni 2011/12. Partizan je po prvi put osvojio Regionalnu ligu trijumfom na finalnom turniru u Zenici. Klub iz Humske bio je bolji u finalu od domaćeg Čelika rezultatom 74:65. Na kraju sezone Partizan je ponovo osvojio prvenstvo što je bila ukupno 6. titula prvaka u istoriji kluba. U sezoni 2012/13. prvo je osvojen kup, potom je odbranjen trofej u Regionalnoj ligi pobedom u finalu nad ekipom Radivoja Koraća sa 70:45. Na kraju sezone osvojena je i 7. titula šampiona pobedom u finalu plej-ofa prvenstva Srbije nad ekipom Radivoja Koraća.

Ragbi klub Partizan je osnovan 1.novembra 1953. godine. Ragbi klub je odigrao prvu utakmicu 26. aprila 1954. u Paraćinu protiv Radničkog iz Beograda u kome su pobedili sa 21:11 (3:5). Četiri dana kasnije, 1. maja isti klubovi su na stadionu JNA digrali i prvu ragbi utakmicu u Beogradu. Pobedio je Partizan 16:14. 

Prvo prvenstvo Beograda 1955. osvojila je ekipa Partizana. U svojoj dugoj istoriji RK Partizan je 17 puta bio nacionalni prvak i 15 puta osvajač nacionalnog kupa. Najveći uspeh ostvario je 1994. godine kada je stigao do finala Evropskog kupa. Najznačajnija imena ragbi kluba Partizana su Damir Dimitrijević, Žan Garić, Dragan Grujić, Milan Medić, Dejan Petrović...

Klub je osnovan 15. avgusta 1953. godine u okviru Teškoatletskog kluba. Godine 1957. je došlo do fuzije sa Crvenom zvezdom, a klub pod sadašnjim imenom nastaje 1961. godine. Prvi predsednik Džudo kluba Partizan bio je Markus Danon. 

Svoju prvu titulu ekipnog prvaka, džudo klub Partizan je osvojio 1963. godine. Isti uspeh je ponovljen i naredne godine. Do treće titule prvaka države stigli su tek nakon trideset godina, tj. 1994. Partizan je osvajao titulu nacionalnog prvaka i 2000, 2005, 2007. i 2008. godine i trofej nacionalnog kupa 2007. godine. Najveći uspeh u Evropi klub je ostvario 1959. kada je na Kupu Evrope zauzeo drugo mesto.

Streljački klub Partizan je osnovan 27. marta 1959. godine. U pojedinačnoj konkurenciji strelci Partizana su osvojili 172 zlatne medalje na domaćim takmičenjima. 

Najveći uspeh u istoriji kluba je osvajanje zlatne olimpijske medalje i postizanje olimpijskog rekorda u Seulu 1988. godine koji je postigao Goran Maksimović. 

Na prvenstvima sveta ima osvojene 3 zlatene, 3 srebrne i 4 bronzane medalje. Na prvenstvima Evrope strelci Partizana su se vratili sa 16 zlatnih, 11 srebrnih i 8 bronzanih medalja. Na balkanskim šampionatima je osvojeno 52 zlatne, 52 srebrne i 50 bronzane medalje.

Ženski klub je aktuelni šampion Srbije. Klub predvode Andrea Arsović, Tatjana Savić, Jelena Banović i Ivana Scepinski.

Karate klub Partizan je osnovan 1967. godine, a najveći uspeh su 2 titule šampiona Evrope 2000. i 2001. godine. Ženska ekipa Partizana je osvojila titulu šampiona države 2011. godine dok su karatisti Partizana svoju prvu titulu šampiona države osvojili 2012. godine.

Gimnastičarski klub Partizan je osnovan 1988. godine.

Tekvondo klub Partizan je osnovan 15. februara 1996. godine. Klub je najbolji na gradskom nivou i u vrhu po uspešnosti na teritoriji Srbije.

Ženski vaterpolo klub Partizan je osnovan 2009. godine. Svoj prvi trofej vaterpolistkinje su osvojile 2012. godine i to kup Srbije.

Klubovi koji više ne postoje su: Skijaška sekcija, Auto-moto klub, Bejzbol klub Partizan,Zenski Vaterpolo Klub i Hokejaski Klub.

U periodu od 1948. do 1951. CDJA Partizan i njegovi članovi bili su višestruki prvaci države u nordijskom skijanju. Anton Pogačnik je bio prvak 1949, 1950. i 1951. u trčanju na 15 kilometara. God 1951 skijaši Partizana u disciplini trčanje na 15 km bili su apsolutni prvaci jer su Pogačnik, Kandara i Razinger osvojili prva tri mesta. Štafeta Partizana 4 h 10 km je bila prva 1948, 1949, 1950. i 1951. godine.

Skijaši Partizana su imali uspeha i u Nordijskoj kombinaciji. Stane Kordež je bio prvi 1947. godine, Anton Razinger je bio prvi 1948, a 1949. drugi. Godine 1950. Anton Dolenc je bio prvi, a Kolman drugi. Razinger je 1951. ponovo bio prvi, a Kordež treći. U skijaškim skokovima Jože Langus je 1947. bio državni prvak, a isti uspeh je ostvario i Janko Mežik 1949. godine. U Alpskom skijanju Marjan Magušar je bio drugi u slalomu1948. i prvak 1949. u slalomu.

Stadion Partizana je fudbalski i atletski stadion u Beogradu koji je u vlasništvu FK Partizan. Stadion je dugo vremena nosio ime Stadion JNA. Od polovine pedesetih godina 20. veka, pa do 1987. na stadionu su se svakog 25. maja održavale parade za Dan mladosti. Stadion je zvanično otvoren 9. oktobra 1949. utakmicom između Jugoslavije i Francuske. Stadion Partizana je imao kapacitet od 55.000 gledalaca pre nego što je -{UEFA}- usvojila nova pravila o bezbednosti. Renoviran je tokom 1998. i sada ima 32.710 mesta. Igralište ima dimenzije 105 x 70 -{m}-, tribine imaju 30 redova sedišta i postoji 30 ulaza za gledaoce. Najviša tačka stadiona je na visini od 21 -{m}-, a najudaljenija mesta gledališta su na rastojanju od 236 -{m}- po dužini (sever-Jug) i 150 -{m}- po širini (istok-zapad). Grobari svoj stadion nazivaju Fudbalski hram.

Sportski centar Partizan-Teleoptik se nalazi na površini od 10 hektara. Sportski centar raspolaže sa devet terena, od čega su dva sa veštačkom travom. Postoji i zgrada koja ima 19 apartmana. Koristi ga prvi tim fudbalskog kluba Partizan za treninge, kao i mlađe kategorije za treninge i utakmice. Partizanova filijala Teleoptik takođe kotisti sportski centar.

Košarkaški klub Partizan igra svoje utakmice u Hali Pionir kapaciteta 7.000 mesta. Ona je otvorena 24. maja 1973. godine, hala se nalazi u sklopu SRC Tašmajdan. U hali pionir je Rukometni klub igrao utakmice u Ligi šampiona.

Beogradska arena je velika dvorana na Novom Beogradu. Građena je od 1991. godine, da bi upotrebnu dozvolu dobila je 1. oktobra 2007. godine. Kapacitet arene je od 20.000 do 25.000 posetilaca u zavisnosti od događaja. Koristi je košarkaški klub Partizan kada igra mečeve druge runde u Evroligi. U martu 2009. godine, na utakmici Evrolige između Partizana i Panatinaikosa postavljen je rekord u poseti (22.567 ljudi) i on do danas nije oboren.

Hala sportova ili Palata sportova je višenamenska sportska dvorana u Novom Beogradu, Beograd, Srbija. Otvorena je 1968. godine i to je najstariji sportski objekat u Novom Beogradu, a od 1979. se nalazi u sastavu Sportskog i poslovnog centra Novi Beograd. Kapacitet joj je 5.000 posetilaca. U hali sportova je nekada igrao košarkaški klub Partizan, a sada igra Ženski košarkaški klub Partizan.

Ledena dvorana Pionir je sportska dvorana u Beogradu. U sklopu je Hale Pionir i sportskog sentra Tašmajdan. Hala je sagrađena 12. marta 1978. godine. Renovirana je 2001. godine. U njoj svoje utakmice igra Hokejaški klub Partizan.

Centar za kulturu i sport Šumice je sportski, obrazovni i kulturni centar u naselju Šumice, Opština Voždovac, Beograd, Srbija. Izgrađen je 1973., a sa radom je počeo 24. maja 1974. pod nazivom Dom pionira i omladine Voždovac. U njemu igra veliki broj klubova, među njima i OK Partizan.

Sportski centar Voždovac je izgrađen 1974. godine. Osnivač je opština Voždovac. U njemu utakmice igra Rukometni klub.

Vaterpolo klub igra u Sportskom centru Banjica.

Teniski klub raspolaže sa 11 zemljanih i 3 betonska terena, klupskom zgradom, u čijem sadržaju, površine oko 350 m², se nalaze svlačionice, restoran i kancelarije.

Grobari, navijači Partizana, su organizovani krajem 1970ih. Oni uglavnom podržavaju sve klubove koji su deo JSD Partizan. 

Za Partizan navija veliki broj poznatih ljudi. 

Sportisti koji nisu igrali za Partizan, a navijaju za klub su: Dejan Bodiroga,. Viktor Troicki, Milica Mandić

Pisci: Duško Radović, Dobrica Erić, Dušan Kovačević, Dušan Opačić ...

Glumci: Dragan Bjelogrlić, Katarina Radivojević, Zoran Cvijanović, Lazar Ristovski, Bogdan Diklić, Sergej Trifunović, Nikola Kojo, Boda Ninković, Branislav Lečić, Nenad Jezdić, Maja Mandžuka, Srđan Todorović, Marko Živić, Milan Vasić, Gojko Baletić, Predrag Ejdus, Ivan Bosiljčić, Miša Janketić.... 

Reditelji: Srđan Dragojević, Gorčin Stojanović, Emir Kusturica...

Političari: Ivica Dačić, Tomislav Nikolić, Milorad Dodik, Boris Tadić, Rasim Ljajić, Nenad Popović, Branko Ružić, Andreja Mladenović, Mlađan Dinkić...

Muzičari: Zorana Pavić, Marko Bulat, Emina Jahović, Ana Stanić, Dalibor Andonov Gru, Igor Lazić Nigor, Zoran Kostić Cane, Željko Joksimović, Goca Tržan, Aco Pejović, Dragoljub Đuričić, Milan Đurđević, Rada Manojlović, Ana Kokić, Nele Karajlić, Goran Bregović, Kemal Monteno, Edi Grant, Ajs Nigrutin, Bora Drljača, Bojan Vasić Džaja, Željko Samardžić, Zvonimir Đukić, Saša Kovačević, Sinan Sakić....

Novinari: Igor Miklja, Marija Kilibarda, Ognjen Amidžić, Ivon Jafali, Vladan Tegeltija, Željko Pantić, Mladen Mijatović, Miki Đuričić, Vesna Dedić, Tatjana Vesnić, Predrag Strajnić, Miloš Šaranović....




#Article 139: Sport (191 words)


Sport ili šport (njem. Sport  engl. sport  starofranc. desport, prema de/s/porter: provoditi vrijeme, razonoditi se), sve fizičke aktivnosti koje čovjek izvodi iz natjecateljskih razloga. 

Riječ sport nekad je označavala svaku igru i zabavu. Danas se pod pojmom sport podrazumijevaju različite motoričke aktivnosti varijabilnog i dinamičkog karaktera u kojima na specifičan način dolazi do punog izražaja sportaševe sposobnosti, osobine i znanja u treningu i natjecanju. 

Prema definiciji i razini sport može biti vrhunski odnosno selektivni i masovni tj. neselektivni. U području sporta egzistira nekoliko sustava a to su: profesionalni sport, amaterski sport, rekreacijski sport, školski sport i sport osoba sa invaliditetom.
Neki od razloga mogu biti razonoda, razvijanje tijela, poboljšanje sposobnosti, natjecateljski duh i tako dalje.

Postoje brojne podjele sportova, i teško je napraviti potpuno točno razgraničenje. Često se govori o olimpijskim sportovima, tj. onima koji su u programu zimskih ili ljetnih Olimpijskih igara te o ostalim, neolimpijskim sportovima. Postoje i sportovi kao što su moderni petoboj ili triatlon koju su u stvari spoj nekoliko različitih sportova, te dakle spadaju u zasebnu kategoriju. Ipak, evo popisa sportova po grupama (neki sportovi očito spadaju u više kategorija, ali su navedeni samo u jednoj!):




#Article 140: Pjongjanški metro (373 words)


Pjongjanški metro je metro-sistem Pjongjanga, glavnog grada Severne Koreje. Ovaj metro se sastoji od dve linije. Linija Čolima saobraća od stanice Kvangbok na severozapadu do stanice Rakvon na severoistoku. Linija Hioksin saobraća od stanice Puhum na obali Taedonga do stanice Pulgunbiol. Ove dve linije se ukrštaju na stanici Čonu. 

Izgradnja metroa je počela 1968. godine. Najveći incident se dogodio prilikom izgradnje tunela ispod reke Taeodong. Po nekim izvorima, poginulo je najmanje 100 radnika. Izgradnja ovog specifičnog dela tunela nikad nije završena. Metro-mreža je sada kompletno locirana na zapadnoj obali reke.

Mreža se sastoji od dve linije:

Dužina: +/- 12 km. Izgradnja započeta 1968. a puštena u saobraćaj 1973.

Imena stanice ovog metroa nisu dodeljena po mestu gde se stanica nalazi, već po motivima Severnokorejske revolucije.

Mreža je u potpunosti pod zemljon. Projekat ovog metroa se bazirao na metro-sistemima komunističkih zemalja, naročito na Moskovskom metrou. Moskovski i pjongjanški metroi imaju mnogo toga zajedničkog; počevši od dubine tunela do razdaljine između stanica. Drugi zajednički aspekat ovih metroa je socijalrealistički stil koji se može primetiti u stanicama.

Za vreme ratnog stanja, stanice mogu služiti kao skrovišta. Za ovu namenu, stanice su obezbeđenje velikim čeličnim vratima. Neki izvori tvrde da su velike vojne instalacije povezane sa stanicama. 

Vozovi ovog metroa mogu saobraćati svakih nekoliko minuta. Tokom špiceva, vozovi mogu saobraćati u intervalu od minimum 2 minuta. Zbog energetske krize u kojoj se Severna Koreja nalazi, vozovi saobraćaju u intervalu od oko 7 minuta. Neki izvori tvrde da metro u Pjongjangu funkcioniše samo tokom vršnih sati.

 
Kada je metro počeo sa radom sedamdesetih godina, koristile su se nove vozne kompozicije. Bile su to kompozicije sa četiri vagona koje su napravljene u Kini u „Čangčun“ automobilskoj kompaniji 1972. godine. Naziv ovog modela je DK4. 1998. godine ove kompozicije su prodate Pekinškom metrou gde danas služe sa po tri vagona na liniji 13.

Od 1998, pjongjanški metro koristi nemačke vozne kompozicije koje su se koristile u Berlinskom U-vozu. Postoje dve vrste nemačkih voznih kompozicija:

Ovi vozovi su sada u crvenoj i krem-bojama. Sve reklame su uklonjene i na njihovom mestu se nalaze portreti Kim Il Sunga i Kim Jong Lija.

Skorašnji putnici su videli samo model Dora kako saobraća. Nije poznato da li je model Gisela i dalje u upotrebi.




#Article 141: HNK Cibalia (192 words)


HNK Cibalia Vinkovci je hrvatski nogometni klub iz Vinkovaca.

Klub je osnovan 1919. godine kao HGŽK Cibalia. 1925. su se udružili s klubom RŠK Sloga. Tijekom Drugog svjetskog rata klub je prestao postojati. Nakon rata Sloga i OFD Graničar su osnovali klub Dinamo Vinkovci. Klub je u drugu jugoslavensku ligu ušao 1968., a u prvu 1982. gdje je igrao pet sezona. 1990. je odlučeno da se klub preimenuje u Cibalia. Redovito nastupa u Prvoj HNL (s iznimkom dvije sezone), a ima i uspjeha u kupu (finale 1999.). U sezoni 2009./2010. Cibalia osvaja 3. mjesto - najveći uspjeh u povijesti kluba.

Stadion na kojem igra HNK Cibalia sagrađen je 1966. godine. Do 1992. godine stadion je nosio ime Stadion Mladosti, kada je ime promjenjeno i do danas stadion nosi naziv Stadion HNK Cibalia Vinkovci. Stadion je obnavljan 1982., 2003., 2008. i 2010. godine. Ukupni kapacitet stadiona iznosi 10.000 mjesta.

Ultrasi su navijačka skupina nogometnog kluba Cibalia iz Vinkovaca. Osnovani su 1982. godine, koja je možda i najznačajnija godina u povijest HNK Cibalia, kada se Cibalia (tadašnji Dinamo) izborila za ulazak u prvu jugoslavensku ligu. Tradicionalno su smješeni na istočnoj tribini Stadiona HNK Cibalia.

	 




#Article 142: Križaljka-eliminatorka (161 words)


Križaljka-eliminatorka, križaljka uobičajenog sadržaja, kod koje je za svaki broj umjesto opisa dana jedna riječ. Iz svake takve riječi treba izostaviti jedno slovo, ali tako da se od ostatka dobije nova riječ i tu novu riječ treba upisati u lik. Sva slova izostavljena iz vodoravnih riječi i sva slova izostavljena iz okomitih riječi, čitana redom, daju konačno rješenje.

Jedna takva križaljka objavljena je u zagrebačkom Kvizu broj 53 (27. II. 1974, str. 10, autor nepoznat):


#Article 143: Spisak ljudi (188 words)


Znameniti ljudi sa prostora bivše Jugoslavije


#Article 144: Ljubo Babić (201 words)


Ljubo Babić јe bio јedan od naјvećih hrvatskih i svoјevremeno јugoslovenskih slikara i istoričara umetnosti. Rodio se u Јastrebarskom (Hrvatska) 14. јuna 1890. godine.

Završio јe Akademiјu u Minhenu i Filozofski fakultet u Zagrebu, gde јe 1915. u svome ateljeu otvorio Modernu slikarsku školu, a potom više od četiri deceniјe predavao na zagrebačkoј Akademiјi. Član јe grupe Medulić, јedan od osnivača Grupe troјice. Јedan od naјznačaјniјih hrvatskih slikara portreta, peјzaža, mrtvih priroda i figuralnih kompoziciјa. Nakon ranog simbolističkog (Udovice) i kratkog ekspresionističkog razdoblja (Crveni stјegovi), razviјao se prema izrazitom kolorističkom slikarstvu (ciklusima peјzža iz Hrvatskog Zagorјa, Like, Dalmaciјe - Moј rodni kraј); Sјaјne impresiјe zabeležene akvarelom i pastelom sa putovanja Španiјom, Italiјom i Dalmaciјom. Izuzetno plodan scenograf zagrebačkih pozorišnih kuća za koјe јe od 1918. postavio broјne drame, balete i opere (Viljem Šekspir, Na tri kralja).
U vrijeme NDH je izradio idejna rješenja za novčanice NDH kune. Također je izradio dizajn unutrašnjosti veleposlanstva NDH u Berlinu.
Napisao više dela iz istoriјe umetnosti (Umјetnost kod Hrvata; Daumier; Francusko slikarstvo 19. stoljeća); organizovao i koncipirao značaјne kulturne akciјe, izložbe te postave galeriјa i muzeјa. Ilustrovao veliki broј knjiga; radio nacrte za plakate, interiјere i drugo. Preminuo јe u Zagrebu 14. maјa 1974. godine.




#Article 145: Homogram (enigmatika) (179 words)


Homogram, tip mrežaste zagonetke (koja po vrsti može biti ispunjaljka, magični lik ili križaljka), za koju je karakteristično to da njena bijela polja nisu prazna, nego su u njih (obično abecednim redom) upisana sva slova rješenja, s tim da ta slova valja drugačije razmjestiti u priručno nacrtanu kopiju lika kako bi se dobilo rješenje koje odgovara opiscima. Homogrami u lingvistici označavaju riječi koje se jednako pišu, a različito znače pa riječ homogram neki jezikoslovci prevode riječju istopisnica, dok je Slavko Peleh homogram kao enigmatski termin ponašio nazivom istoslovčanica. 

Dvadesetak homograma objavljeno je u zagrebačkim časopisima Pobratimu (desetak, 1891-1910), Ilustrovanom listu (dva, 1914) i Svijetu (pet, 1931-1935). Najstariji je vjerovatno onaj iz Pobratima broj 5 od 15. marta 1891. godine. Objavljivali su ih (u Pobratimu) Hugo Bigler, Vatroslav Čidić, M. Kršpogačin, Ante Majer, Stjepan Rušec, Rudolf Sabljak, Milan Sachs, Ljudevit Salamon i (u Ilustrovanom listu i Svijetu) Miroslav Vukelić Mesalov. Mesalovljev homogram iz Ilustrovanog lista od 4. aprila 1914. smatran je kod nas jedno vrijeme najstarijom hrvatskom, južnoslovenskom i evropskom križaljkom.

Sastavljača homograma Slavko Peleh u svom članku naziva homogramistom.




#Article 146: Milan Dvornić (352 words)


Milan Dvornić (Kozarac, (Lugarnica), 10. 11. 1947), slikar i etnograf.

Osnovnu školu pohađao u Markuševcu kraj Zagreba (1-7 razred) i Belom Manastiru (8 r.), a srednju ekonomsku i Višu ekonomsku školu u Novom Sadu, stekavši zvanje ekonomista. Radio kao bankarski službenik u Belom Manastiru od 1970. do 1997. Slikarstvom se bavi kao samouk. U svojim radovima prikazuje etnografske motive rodnog kraja, narodne običaje, graditeljstvo i nošnje baranjskih Srba, Šokaca i Mađara. Radi tehnikom ulja na platnu, tušem i olovkom. Za svoje crtačko umijeće, a naročito za dokumentarnu vrijednost slika, dobio veoma povoljne ocjene od likovnih kritičara (Bela Duranci, Mirko Hunjadi, Otto Švajcer). Samostalno izlagao u Adi (1991), Belom Manastiru (1980, 2003), Čepinu (1980), Dražu (1988), Mohaču (1978), Osijeku (1979, 2004, 2006), Subotici (1994) i Valpovu (1990), kao i na brojnim zajedničkim izložbama. Učesnik je i žiriranih izložbi: Bijenale jugoslovenske naive (Svetozarevo /Jagodina/, 1985, 1987, 1989), Majski susreti (Beograd, 1984), Svibanjski salon naive (Zagreb, 1982).

U Osijeku je 2004. godine izlagao skupa sa Sretom Balašem na izložbi Baranja u mom srcu, a 2006. samostalno na izložbi Klep, klep i šareno jaje (Etnografski motivi Baranje).

Bavi se i skupljanjem etnografske građe. Zapise narodnih običaja, priče, poslovice i vjerovanja iz Baranje objavljivao u časopisima: Bunjevačke i šokačke novine (Subotica, 1994-1995), Glasnik Etnografskog instituta SANU (Beograd), Raskovnik (Beograd, 1993-1996), Srpska zora (Knin, 1991), Srpski glas (Topusko, 1990-1991), Vojska Krajine (1993). Ilustrirao rebuse, križaljke i novinske članke te crtao slikovne zagonetke u brojnim novinama i časopisima: Belomanastirski srpski glasnik, Bravo-skandi (Beograd), Glas (Zagreb), Huper (Beograd), Marbo-megaukrštenica (Loznica), Minikviz (Beograd), Nedjeljni Glas Slavonije (Osijek), Neven (Novi Sad), Novosti sedam dana (Zagreb), Oglasnik (Osijek), Politika-ekspres (Beograd), Razbibriga (Kikinda), Skandifeniks (Rijeka), Skudov zvučnik (B. Manastir), Slova do krova (Osijek), Zagonetka (Zvornik), Zamko (Sombor). Ilustrirao je knjige Stihovani enigmatski bukvar Branislava Obradovića (Beograd, 1997), Umorne senke Rajka Kneževića (B. Manastir, 2004) i S njive do akademije (B. Manastir, 2006). Šest njegovih slika objavljeno u bunjevačkom kalendaru za 1995. godinu u izdanju d.o.o. Arh-veda iz Subotice. Autor je logotipa SKUD-a Jovan Lazić iz Belog Manastira. Pripremio i vodio seriju emisija Iz narodne tradicije Baranje na Radiju Beli Manastir (Radio Banska kosa). (jn)




#Article 147: Miroslav Ilić (Bilje) (351 words)


Miroslav Ilić (Benkovac, 17. VI. 1954), pjesnik, kantautor, enigmat. Od rane mladosti živi u Bilju. Osnovnu školu završio u Bilju i Dardi, a srednju građevinsku školu (GŠC) i stenodaktilografski kurs u Osijeku. Radio kao armirač u osječkoj Gradnji, sada u mirovini.

Poezijom se ozbiljnije bavi od 1974. godine, kad je objavio prvu pjesmu u beogradskom listu Čik. Pjesme objavljivao u časopisima Revija  (Osijek), Traženja (Sl. Požega), zbornicima Mladost u pjesmi i srcu i Vapaj današnjeg vremena (oba Beli Manastir), novinama Glas Slavonije (Osijek), Građevinar (Osijek) i Baranjska reč (Beli Manastir). U martu 1978. njegova pjesma Između neba i zemlje izabrana za pesmu nedelje u beogradskom listu Reporter. Pjesme kazivao na radijima Osijek i Beli Manastir. Okušava se i kao kantautor pišući muziku za svoje pjesme, koje izvodi prateći se na gitari. Nastupao na radijima Beli Manastir i Teslić. Smišlja i aforizme. Dvaput osvojio prvo mjesto na konkursima u Večernjem listu (Zagreb; 16. X. 1988. i 1. X. 1989).

Pjesma: Baranjska ljubavna pesma br. 2 (str. 80)

Biblioteka Branko Radičević Žitište i Klub knjige Branko Radičević Žitište dodijelili su mu plaketu Belo pero za nagrađenu pesmu na književnom konkursu Banatsko pero Žitište 2004.

Pjesme: Što je praktički ljubav (verzija iz Petefijeve 46), O mladosti, Minijature, Belom Manastiru, (Iz rukopisa Abecedarijum)

Objavljivao i enigmatske sastave (križaljke i sitne zagonetke) u listovima Građevinar (Osijek), Jelen (Beograd), Politikin zabavnik (Beograd), Zagonetka (Zvornik), Slova do krova (Osijek), Kvizorama (Zagreb) te u Biltenu ED dr Đorđe Natošević (Sombor).

Kap tvojih voda
nosim u očima; 
Moja je kosa
u tvojim šumama, 

Svojim likom
podsećaš

A moje srce

tvojim imenom, 
BARANJO! 
Nosim te

Celim bićem
pripadam tebi. 
U tebi su
moji prvi

U tebi
sanjaju moji preci. 
Dajem ti krv

Ti meni mir

Ništa mi više

volim te
do neba! 
U tebi su
svi moji putevi; 
U tebi sunce
najlepše sja. 
U tebi, Baranjo, 

ostaću ja. 

Kad šapućeš 
U meni
se uznemiri
slavuj baranjskih šuma, 
Diže se strast

Opijaju vinogradi

Venama bujica

od Drave i Dunava -
Rodilo je žito. 
Kradem jabuke
iz tvog voćnjaka

mirno spavaš. 
Glas ti zaspao 
na osmehu usana. 
Uzdržavam se da te

tako lepog  




#Article 148: Arpad Eđed (156 words)


Arpad Eđed (Bilje, 16. I. 1954), kipar i slikar. Po zanimanju je strojarski tehničar 5. stupnja. Živi u Bilju i Dvorcu Tikveš. Urednik je Galerije Eugen Savojski u Bilju u sklopu Hrvatsko-mađarskog kulturnog centra Općine Bilje. 

Kiparstvom se intenzivno bavi od 1995. godine. Motivi koji ga zaokupljaju vrlo su različiti. Kao osnovni materijal u njegovom radu preovladava drvo (desetak vrsta), ali u posljednje vrijeme počinje raditi i s drugim vrstama materijala (željezo, bakar, razne vrste lima, plastika, guma i dr.). Imao je dvije samostalne kiparske (Drvo koje raste, grana se..., Bilje, 14. III. 2002), jednu samostalnu slikarsku (Beli Manastir, 15. I. 2010) i desetak grupnih izložbi, a učestvovao je i na više likovnih kolonija (npr. Dalj, 1999). Kao slikar posvećuje se apstrakciji, a slike opisuje riječju konstruktivizam.

Bavio se i enigmatikom, objavljujući križaljke (npr. u bjelovarskom Skandi-čvoru).

Datoteka:Arpad-Edjed-(20100115)-Beli-Manastir-Izlozba-slika-07.jpg | Arpad Eđed 
Datoteka:Arpad-Edjed-(20100115)-Beli-Manastir-Izlozba-slika-08.jpg | Konstruktivističke slike
Datoteka:Arpad-Edjed-(20100115)-Beli-Manastir-Izlozba-slika-09.jpg | Slike s moltivom sata
Datoteka:Arpad-Edjed-(20100115)-Beli-Manastir-Izlozba-slika-11.jpg | Skulptura ispred slika




#Article 149: Benedikt XVI (6224 words)


Benedikt XVI., lat. Benedictus PP. XVI. (Marktl am Inn, Bavarska, 16. travnja 1927.), rođen je kao Joseph Alois Ratzinger, 265. nasljednik apostola Petra, papa od 19. travnja 2005. do svog odreknuća 2013.

Kardinalska konklava izabrala je Josepha Aloisa Ratzingera za papu (265. po redu) 19. travnja 2005. godine. S više od 78 godina starosti, Joseph Ratzinger je najstariji papa koji je izabran u zadnjih 275 godina, poslije pape Klementa XII. Benedikt XVI. je osmi Nijemac koji je izabran za papu, zadnji je bio nizozemsko-njemački Hadrijan VI. (1522.-1523.), dok je zadnji papa s imenom Benedikt bio Benedikt XV., koji je služio od 1914. do 1922. godine.

Bio je najmlađi od troje djece u obitelji skromnog imovinskog stanja, ali duboko vjerničkoj. Za svećenika je zaređen 1951. godine, zajedno s bratom Georgom. Doktorirao je teologiju 1953. godine i četiri godine kasnije postao sveučilišni profesor. Bio je redoviti profesor dogmatike i fundamentalne teologije. Predavao je na četiri sveučilišta, te je kao profesor bio jako omiljen i imao vrlo dobro posjećena predavanja. Papa Pavao VI. imenovao ga je za kardinala 27. lipnja 1977. godine, a četiri godine kasnije 1981. godine papa Ivan Pavao II. postavio ga je za pročelnika Kongregacije za nauk vjere. Kao pročelnik Kongregacije, Ratzinger je preispitivao, branio i potvrđivao katolički nauk u vezi mnogih aktualnih tema. Za razliku od svoga prethodnika, koji je bio više baziran na moral i socijalnu dimenziju katoličke vjere, želio je upozoriti na temeljne teološke teme koje prethode moralu: sloboda, ljubav, Bog i Krist. Često je propovijedao o prijateljstvu s Isusom, promicao je novu evangelizaciju, osuđivao je moralni relativizam i konzumerizam. Imao je veći broj pastoralnih putovanja. Posjetio je i Hrvatsku 4. i 5. lipnja 2011. godine, pod geslom Zajedno u Kristu. Dana 11. veljače 2013., Vatikan je objavio da se papa Benedikt odriče službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra, zbog svoje poodmakle dobi, s danom 28. veljače 2013. godine.

Benedikt XVI., Joseph Ratzinger, rođen je na Veliku subotu, 16. travnja 1927. godine u Marktlu na Innu u obitelji Josepha i Marije Ratzinger (djevojački Peintner). Kršten je samo četiri sata nakon rođenja, na uskrsno jutro. Bio je najmlađi od troje djece u obitelji skromnog imovinskog stanja, ali duboko vjerničkoj. Otac Joseph bio je policajac. Brat Georg zaredio se za svećenika. Njihova sestra Maria Ratzinger, koja se nikada nije udala, vodila je kućanstvo svome bratu Josephu sve do svoje smrti 1991. godine. Njihov rođak Georg Ratzinger bio je njemački demokršćanski političar. 

U dobi od pet godina, Ratzinger je bio u skupini djece, koja je cvijećem pozdravila posjet kardinala Münchena. Zadivljen kardinalovom odorom, isti dan poželjeo je postati kardinal. Ratzinger je pohađao osnovnu školu u Aschau na Innu, koja je kasnije preimenovana u njegovu čast 2009. godine. Mladenaštvo je proveo u Traunsteinu. 

Nakon njegova 14. rođendana 1941. godine, Ratzinger je bio uvršten u članstvo Hitlerove mladeži, što je po zakonu iz 1939., automatski bilo obavezno za sve njemačke dječake od 14. godine. Nije sudjelovao na sastancima, jer ga to nije zanimalo, prema riječima njegova brata. Sve slobodno vrijeme posvetio je učenju. Njegova obitelj bila je protiv nacista. Oko 80-90% njemačke mladeži bilo je u članstvu Hitlerove mladeži. Oni koji su odbili, završili bi u koncentracijskom logoru. Godine 1941., jedan od Ratzingerovih rođaka, 14-godišnji dječak s Downovim sindromom, odveden je od strane nacističkog režima i ubijen tijekom Eutanazijskog programa T-4, kojim su se eutanazirale osobe s posebnim potrebama.

Od 1943. do 1945., kao maloljetnik bio je regrutiran i s mnogim drugim dječacima, bio je pomoćno osoblje u vojnim zračnim bazama. Jedno vrijeme 1944., bio je raspoređen na granicu Austrije s Mađarskom, gdje je pomagao u pripremi protutenkovske obrane u slučaju očekivanog napada Crvene armije. U studenom 1944., poslan je kući. Nakon tri tjedna, poslan je na obuku u blizini svog mjesta. Nije sudjelovao u borbama. Američki su se vojnici približavali njegovom zavičaju u to vrijeme. Pri kraju rata, pobjegao je iz vojske, koja se raspadala. Pri bijegu je naišao na njemačku stražu, ali su ga poštedjeli, jer je imao povrijeđenu ruku. Američki vojnici imali su svoj štab u Ratzingerovoj kući. Identificirali su ga kao njemačkog vojnika i poslali u zarobljenički logor u blizini Ulma, gdje je bio na livadi okruženoj bodljikavom žicom nekoliko tjedana. Konačno je 19. lipnja 1945., poslan kući. Nakon II. svjetskog rata započeo je filozofsko-teološke studije. Za svećenika je zaređen 1951. godine, zajedno s bratom Georgom.

Doktorirao je teologiju 1953. godine i četiri godine kasnije postao sveučilišni profesor. Bio je redoviti profesor dogmatike i fundamentalne teologije. Predavao je na četiri sveučilišta, te je kao profesor bio jako omiljen i imao vrlo dobro posjećena predavanja. Kao teolog bio je savjetnik kardinala Fringsa na II. vatikanskom koncilu, te je s njim surađivao na pripremanju govora. U trećem Fringsovu govoru, koji je postao slavan, tražila se reforma metoda Svetog oficija (kasnije Kongregacije za nauk vjere kojoj je Ratzinger od 1981. godine do smrti Ivana Pavla II. bio na čelu). Ubrajan je u progresivne teologe. Kao teolog, smatra se sljedbenikom sv. Augustina. 

Nadbiskupom i kardinalom je imenovan 1977. godine. Zbog uloge koju je imao kao prefekt najvažnije vatikanske Kongregacije za nauk vjere, počeli su ga smatrati konzervativcem. On je uvijek nijekao da je došlo do bitnih promjena u njegovim stavovima, govorio je da je samo došlo do promjena u naglasku. Bio je jedan od najbližih suradnika svoga prethodnika Ivana Pavla II. 

Za poglavara Katoličke Crkve je izabran 19. travnja 2005. Na početku njegova mandata očekivanja su bila različita, mediji su ga uglavnom dočekali na nož. Izgleda da je s vremenom ipak stekao simpatije vjernika. Za razliku od svoga prethodnika, koji je bio više baziran na moral i socijalnu dimenziju katoličke vjere, želio je upozoriti na teološke teme koje prethode moralu: sloboda, ljubav, Bog i Krist. Njegova prva enciklika Deus caritas est (Bog je ljubav) u kojoj analizira i pokušava pomiriti shvaćanje erotske i kršćanske ljubavi to potvrđuje. U usporedbi s prethodnikom, izgleda da se za razliku od Ivana Pavla II. koji je volio nastup i djelovao vizualno, Benedikt više oslanja na riječ. Napisao je 66 knjiga. Na hrvatskom su mu objavljene knjige: Uvod u kršćanstvo, Sol zemlje, Bog i svijet, Razgovor o vjeri, Bog je s nama, Na putu k Isusu Kristu, Vjera - istina - tolerancija, Božićni blagoslov, Bog Isusa Krista, Moj život (autobiografija), Duh liturgije, U službi istine... On sam svojim temeljnim djelom drži Eshatologiju koju je napisao kao 9. svezak katoličke dogmatike koju je uredio J. Auer. To djelo još nije prevedeno na hrvatski.

Papa Benedikt XVI. odlično svira klavir. Uz njemački, dobro govori francuski i talijanski. Koristi se i latinskim, engleskim, španjolskim, poljskim i portugalskim. Član je nekoliko akademija znanosti.

Dana 25. studenog 1981. papa Ivan Pavao II. imenovao je Josepha Ratzingera za prefekta Kongregacije za nauk vjere. Promaknut je unutar Kolegija kardinala u kardinala biskupa s titulom suburbikalne biskupije Velletri-Segni 1993. Bio je imenovan vicedekanom Kardinalskog zbora 1998., i dekan Kardinalskog zbora 2002. Kardinal Joseph Ratzinger pridružio se Europskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Salzburgu 1991., samo godinu dana nakon njena osnutka.

Kao prefekt Kongregacije, Ratzinger je preispitivao, branio i potvrđivao katolički nauk u vezi mnogih aktualnih tema, uključujući kontrolu rađanja, homoseksualnost i međuvjerski dijalog. Preispitivao je djelovanje nekih teologa, pa je npr. teolog Leonardo Boff, pobornik Teologije oslobođenja bio suspendiran. Preispitivao je neke spise isusovačkog indijskog svećenika Anthonyja de Mella, nađene nakon njegove smrti, koji su bili predmet istrage. Za neke od nje, utvrđeno je da odudaraju od crkvenog nauka.

U godini Velikog jubileja 2000. godine, Kongregacija je objavila dokument Dominus Iesus, u kojem među ostalom piše, da spasenje dolazi od Isusa preko Crkve, koja je njegovo Tijelo. Izražava se zabrinutost za spas duša protestanskih vjernika i tvrdi se, da protestantske crkve zapravo nisu crkve, već crkvene zajednice, jer nemaju valjano zaređene biskupe nakon crkvenog raskola. 

Dana 12. ožujka 1983. Joseph Ratzinger, kao prefekt obavijestio je, da je vijetnamski nadbiskup Ngo Dinh Thuc ekskomuniciran jer je nezakonito zaređivao biskupe.

Godine 1997., kada je navršio 70 godina, Ratzinger je pitao papu Ivana Pavla II. za dopuštenje, da napusti Kongregaciju za nauk vjere i postane arhivist u Vatikanskim tajnim arhivima i knjižničar u Vatikanskoj knjižnici, ali je papa odbio.

Dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, Joseph Ratzinger više je puta izjavio, kako bi volio otići u mirovinu i posvetiti se pisanju knjige na selu u rodnoj Bavarskoj.

Dana, 19. travnja 2005., Joseph Ratzinger izabran je za nasljednika pape Ivana Pavla II., drugi dan papinske konklave nakon četiri glasovanja. Ratzinger se nadao, da će otići u mirovinu i rekao da je za vrijeme konklave: u određenom trenutku molio Boga: Molim Te, nemoj mi to učiniti - očito, ovaj put nije me uslišao. Poklopilo se, da je 19. travnja blagdan svetog Lava IX., najvažnijeg pape Nijemca, poznatog po pokretanju velike reforme tijekom svoga pontifikata.

Prije prvog pojavljivanja na balkonu na Trgu svetog Petra kao papa, najavio ga je protođakon, čileanski kardinal Jorge Medina Estevez. Prve riječi novog pape bile su: Draga braćo i sestre, nakon velikoga pape Ivana Pavla II. gospoda kardinali izabrali su mene, jednostavnog i poniznog radnika u Gospodnjem vinogradu. Tješi me činjenica da Gospodin zna raditi i djelovati i s nedostatnim sredstvima i nadasve se pouzdajem u vaše molitve. U radosti Gospodina uskrsloga, pouzdavajući se u njegovu trajnu pomoć, idemo naprijed. Gospodin će nam pomoći, a Marija, Njegova Presveta majka bit će uz nas. Hvala.

Dana 24. travnja, slavio je svoju inauguracijsku sv. misu na Trgu svetog Petra, tijekom kojih je obukao palij i stavio prsten ribara, znakove papinske službe. Zatim, dana 7. svibnja, preuzeo je svoju katedralnu naslovnu crkvu - baziliku sv. Ivana Lateranskoga, glavu i crkvu svih crkava svijeta

Izabrao je papinsko ime Benedikt XVI., koje dolazi od latinske riječi benedictus koja znači blaženi, u čast pape Benedikta XV. i sv. Benedikta. Papa Benedikt XV. bio je papa tijekom Prvog svjetskog rata, a za to vrijeme on se strastveno zalagao za mir između zaraćenih naroda. Sveti Benedikt bio je osnivač benediktinskog reda i niza samostana (većina samostana u srednjem vijeku bili su benediktinskog reda) i autor Pravila svetoga Benedikta, koji je još uvijek najutjecajniji tekst o redovničkom životu zapadnog kršćanstva.

Papa je objasnio svoj izbor imena tijekom svoje prve opće audijencije na Trgu svetog Petra, 27. travnja 2005. godine: Ispunjen osjećajima strahopoštovanja i zahvaljivanja, želim govoriti o tome zašto sam izabrao ime Benedikt. Prvo, sjećam se pape Benedikta XV., koji je bio hrabri prorok mira, vodio je Crkvu kroz turbulentna vremena rata. U njegove stope stavljam svoju službu kao službu pomirenja i sklada među ljudima. Osim toga, sjećam se sv. Benedikta Nursijskog, suzaštitnika Europe, čiji život podsjeća na kršćanske korijene Europe. Molim ga, da nam svima pomogne stajati čvrsto uz Krista u našem kršćanskom životu. Neka Krist uvijek zauzima prvo mjesto u našim mislima i djelima!

Tijekom nastupne sv. mise, promijenjen je prethodni običaj, da svaki kardinal izrazi vjernost papi. Papa je umjesto toga, imao skupinu od dvanaest ljudi, koji su ga pozdravili. Među njima su bili: kardinali, svećenici, bračni par s djetetom, nedavno firmani vjernici i ostali vjernici. Kardinali su praktički prisegnuli na vjernost, već samim izborom pape. 

Papa je počeo koristiti otvoreni papamobil, rekavši da je tako htio biti bliže ljudima. Papa Benedikt nastavio je tradiciju svog prethodnika Ivana Pavla II. i krstio nekoliko novorođenčadi u Sikstinskoj kapeli na početku svake godine, u njegovoj pastoralnoj ulozi rimskog biskupa.

Dana 9. svibnja 2005., Benedikt XVI. počeo je s činom beatifikacije svoga prethodnika, pape Ivana Pavla II. Odluka je objavljena 13. svibnja 2005., na blagdan Gospe Fatimske i 24. obljetnice atentata na Ivana Pavla II. Ivan Pavao II. često je govorio, da je Gospa Fatimska zaslužna što je preživio atentat. Uobičajeno, mora proći pet godina nakon smrti osobe prije otvaranja procesa beatifikacije. U posebnim prilikama, poput ove, ne mora proći pet godina. To se dogodilo i prije, kada je papa Pavao VI. pokrenuo procese beatifikacije za svoje prethodnike, papu Pija XII. i Ivana XXIII. Nakon završetka procesa beatifikacije, papa Benedikt XVI. proglasio je blaženim Ivana Pavla II. 1. svibnja 2011. te proglasio njegovim blagdanom datum, kada je Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa, 22. listopada.

Prve beatifikacije za vrijeme pontifikata Benedikta XVI., dogodile su se 14. svibnja 2005. Novi blaženice postale su: časna sestra Marianne Cope i časna sestra Ascensión Nicol Goñi. 

Za vrijeme pape Benedikta XVI., dogodila se beatifikacija Drinskih mučenica u Sarajevu 24. rujna 2011. Beatifikaciju je predvodio papinski izaslanik i pročelnik Kongregacije za proglašenje svetaca salezijanac kardinal Angelo Amato. Među Drinskim mučenicama su i dvije časne sestre rođene u Hrvatskoj: bl. Jula Ivanišević rođena u Godinjaku kraj Starog Petrovog Sela i bl. Bernadeta Banja rođena u Velikom Grđevcu kraj Bjelovara (mađarske nacionalnosti). Papa je odobrio beatifikaciju hrvatskog svećenika Miroslava Bulešića iz Istre, 20. prosinca 2012.

Među ostalim blaženima za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI. su: John Henry Newman, kardinal Clemens August Graf von Galen, Mariano de la Mata, Rosa Eluvathingal, fra Basil Moreau, Celestine od Majke Božje, Giuseppina Nicoli, Hendrina Stenmanns, Maria Rosa Flesch, Marta Anna Wiecka, Michael Sopocko, Petrus Kibe Kasui i 187 mučenika, Susana Paz-Castillo Ramirez, Maria Isbael Salvat Romero. 

Za razliku od svog prethodnika, Benedikt XVI. prepustio je beatifikacije kardinalima. Dana 29. rujna 2005., Kongregacija za kauze svetaca izdala je priopćenje, da ubuduće beatifikacije slavi predstavnik pape, obično prefekt Kongregacije.

Papa Benedikt XVI. predvodio je svoje prve kanonizacije na Trgu svetog Petra, 23. listopada 2005., kada su proglašeni svetima: Josef Bilczewski, Alberto Hurtado SJ, Zygmunt Gorazdowski, Gaetano Catanoso i Felice od Nikozije. Kanonizacije su bile dio sv. mise, čime se obilježilo zaključenje Glavne skupštine Biskupske sinode i Godina euharistije. Papa Benedikt XVI. kanonizirano je nove svece 15. listopada 2006., među kojima su: Rafael Guizar y Valencia, časna sestra Theodore Guerin, Filippo Smaldone i Rosa Venerini.

Tijekom svog posjeta Brazilu 2007., papa Benedikt XVI. predvodio je kanonizaciju Frei Galvãoa 11. svibnja, dok su na svečanosti održanoj u Vatikanu 3. lipnja 2007. kanonizirani: George Preca (osnivač katoličkog društva M.U.S.E.U.M.), Simon od Lipnice, Charles od Mount Argusa i Marie-Eugenie de Jesus. Preca je prvi svetac s Malte; sv. Pavao donio je kršćanstvo na Maltu 60. godine. U listopadu 2008., kanonizirani su: sv. Alphonsa iz Indije, Gaetano Errico, Narcise de Jesus Martillo Moran i Maria Bernarda Bütler. U travnju 2009., kanonizirani su: Arcangelo Tadini, Bernardo Tolomei, Nuno Álvares Pereira, Geltrude Comensoli i Caterina Volpicelli. U listopadu iste godine kanonizirani su: Jeanne Jugan, Otac Damien, Zygmunt Szczęsny Feliński, Francisco Coll Guitart i Rafael Arnáiz Barun. 

Dana 17. listopada 2010., papa Benedikt XVI. službeno je proglasio svetima: Andréa Bessetta, Stanislawa Soltysa, Giuliju Salzano i Camillu Battista da Varano; španjolsku časnu sestru Candidu Maria de Jesus Cipitria y Barriola i australsku redovnicu Mariju MacKillop, prvu svetu katoličku osobu s tog kontinenta.

Dana 23. listopada 2011., papa Benedikt XVI. kanonizirao je troje svetih: španjolskoga redovnika Bonifacia Rodriguez y Castra, talijanskog nadbiskupa Guida Maria Confortija i talijanskoga svećenika Luigija Guanellu.

U listopadu 2012., papa Benedikt proglasio je svetima: sv. Catherine Tekakwitha, prvu sveticu Katoličke Crkve crvene rase (Indijanka iz Sjeverne Amerike), Marianne Cope, časnu sestru koja je pomagala gubavcima na Havajima, talijanskog svećenika Giovannija Battista Piamarta, francuskog isusovca Jacquesa Berthieua, španjolsku redovnicu i utemeljiteljicu sestara Bezgrešnog začeća Carmen Salles y Barangueras, filipinskog katehetu i mučenika Pedra Calungsoda i Annu Schäffer, čija je želja da bude misionarka bila neispunjena zbog njezine bolesti.

Dana 7. listopada 2012. papa Benedikt XVI. proglasio je nove crkvene naučitelje: sv. Hildegard iz Bingena i sv. Ivana Avilskog. Papa Ivao Pavao II. proglasio je samo jednu crkvenu naučiteljicu sv. Tereziju iz Liseauxa. Nakon ovih proglašenja, ukupno četiri žene su crkvene naučiteljice (prethodno sv. Katarina Sijenska i sv. Terezija Avilska).

Ivan Avilski dao je velik doprinos duhovnoj redovničkoj obnovi u Španjolskoj. Bio je prijatelj sv. Ignacija Lojolskog, osnivača isusovačkog reda. Pomagao je širenju isusovaca u Španjolskoj. Podržao je sv. Tereziju Avilsku u njenom radu na reformi ženske grane karmelićanskog reda. Također je podržao i sv. Ivana od Boga, kada je osnivao ovaj osnivao redovničku zajednicu za pomoć u bolnicama.

Hildegard iz Bingena bila je moćna žena za srednjevjekovno vrijeme. Komunicirala je s papama kao što je Anastazije IV., državnicima kao Abbot Suger, njemačkim vladarima kao što je Fridrik I. Barbarossa i poglavarima samostana kao što je bio Sveti Bernard. Oni su često molili za njene molitve za koje se smatralo da su vrlo efektivne, ili su je pitali za mišljenje. Često je putovala, držeći javne govore, što je bilo gotovo nezamislivo za ženu u to doba.

Papa je započeo reformu Rimske kurije, kada je spojio četiri postojeća Papinska vijeća u dva u ožujku 2006. godine. Papinsko vijeće za migrante spojio je s Papinskim vijećem za pravdu i mir na čelu s kardinalom Renatom Martinom. Kardinal Paul Poupard, koji je vodio Papinsko vijeće za kulturu, dobio je zadatak voditi i Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, iako oba vijeća imaju odvojene dužnosnike i posebno osoblje, a njihov status i nadležnosti ostali su nepromijenjeni. U svibnju 2007., odlučeno je da će Papinsko vijeće za međureligijski dijalog opet postati posebno tijelo pod drugim predsjednikom. U lipnju 2010., Benedikt je osnovao novo Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije. Nadbiskupom Salvatore Fisichella postao je prvi predsjednik.

Jedna od glavnih uloga Benedikta XVI. kao pape je učiti o katoličkoj vjeri i naći rješenja aktualnih probleme vezanih za vjeru. Tu je ulogu imao i kao bivši pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Papa se zalagao za obranu ljudskog života u svakom trenutku, zaštitu svih prava osoba i obitelji, izgradnju pravednog i solidarnog svijeta, poštivanje stvorenoga, međukulturni i međureligijski dijalog.

Sacramentum caritatis (hrv. “Sakrament ljubavi“) je apostolski nagovor, koji ima bogatstvo i raznolikost razmišljanja i prijedloga koji su se dogodili na redovitoj Glavnoj skupštini Biskupske sinode  koja je održana 2006. godine.

Dana 7. srpnja 2007. papa Benedikt XVI. objavio je “Motu proprio Summorum Pontificum“, na zahtjev vjernika. Time se olakšava služenje sv. mise na latinskom jeziku prema misalu iz 1962. (poznatija kao tridentska misa). Grupe vjernika, koje su željele takvu vrstu sv. mise, trebale su dozvolu biskupa, a po novome dovoljno je dopuštenje mjesnog župnika. „Summorum Pontificum“ govori, da svećenici trebaju dozvoliti služenje tridentske mise na zahtjev vjernika i omogućuje se svećenicima, da organiziraju takve mise, na kojima vjernici mogu sudjelovati ako žele.

Osudio je pretjerani konzumerizam, pogotovo među mladima. On je izrekao u prosincu 2007., da su adolescenti, mladež, pa čak i djeca, žrtve i prevareni od strane beskrupuloznih odraslih, koji lažu sebe i njih, uvlačeći ih u odaje konzumerizma, te se čak i tijelo pretvara u objekt.

Crkveni dokument Dignitas Personae iz 2008. godine ponavlja protivljenje kontracepciji, uključujući i novije metode poput kondoma za žene i kontacepcijskih pilula za jutro poslije.

Papa Benedikt XVI. u 2009. godini je izjavio, da korištenje kondoma nije rješenje za suzbijanje AIDS-a, nego još pogoršava postojeće stanje. 

Papa smatra diktaturu relativizma kao jedan od glavnih izazova za Crkvu i čovječanstvo. Riječ je o sukobu između dvaju pogleda na svijet: onoga koji vjeruje u postojanje načela i nepromjenjivih vrjednota, koje je Bog upisao u ljudsku narav, te onoga koji drži da ne postoji ništa čvrsto i trajno, nego da je sve relativno s obzirom na vrijeme, mjesta i okolnosti. Ako ne postoje apsolutne vrjednote i objektivna prava, ljudski se život svodi na grozničavu potragu za užitcima te na egoistično zadovoljavanje instinkata i subjektivnih potreba, prozvanih nova prava. Volja za moći pojedinca i skupina postaje jedini zakon društva te se uspostavlja, kako tvrdi Benedikt XVI., diktatura relativizma koji ništa ne priznaje kao konačno i koji kao posljednje mjerilo ostavlja samo vlastiti ja i svoje želje. Ono što Papa na poseban način želi istaknuti je to, da relativizam nije više samo jedan lokalni problem ili možda jedan parcijalni problem koji se tiče samo jednoga segmenta, jednoga dijela života, nego naprotiv, da je relativizam suvremenoga svijeta jedan problem koji je zahvatio sve pore života, sve situacije. Papa predlaže: Mi vjernici, Crkva, posjedujemo živu istinu, utjelovljenu Istinu Isusa Krista. Tko se s njim susreće nema razloga onda uopće razmišljati o relativističkoj postavci i poimanju, nego dapače, zna da smo pozvani navješćivati kako bismo drugima otkrili puninu istine i onda dali radost života i tako društvo i u politici, filozofiji, znanosti, ekonomiji, u svim drugim segmentima, i u moralu, osposobili ovim novim dahom Kristovim da društvo može živjeti istinsku puninu radosti i života koje je donio Gospodin Isus.

Papa je u govoru u Rimu, 6. lipnja 2005. godine, rekao kako su danas prisutni razni oblici povrede braka poput suživota nevječanih parova (koji godinama žive kao da su u braku, a nikada se nisu vjenčali), poput zajedničkog života zaručnika prije braka (brak na pokus), istospolnih zajednica i sl. Papa smatra, da to nisu djela istinske slobode, već prije izrazi anarhijske slobode. Također, Papa ističe kako je suprotno ljudskoj ljubavi i dubokom pozivu muškarca i žene, da se spriječava rađanje djece u braku (kontracepcijom) ili još gore, da se ugrožava novi začeti život (pobačajem).

Papa Benedikt XVI. napisao je tri enciklike: „Deus caritas est“ (hrv. „Bog je ljubav“), „Spe Salvi“ (hrv. „U nadi spašeni“) i „Caritas in veritate“ (hrv. Ljubav u istini).

U svojoj prvoj enciklici „Deus Caritas Est“, Papa razmišlja o odnosu između svjetovnog i kršćanskog shvaćanja ljubavi, potiče na aktivnije svjedočenje kršćana u društvu, prije svega promicanjem društvene pravde. Papa preuzima temu iz Prve Ivanove poslanice (14,6): »Bog je ljubav, i tko u ljubavi ostaje, u Bogu ostaje, i Bog u njemu«, i obrađuje ju u dva dijela. U prvom dijelu enciklike Papa filozofski, filološki i teološki obrađuje pojam «ljubav» te polazeći od starogrčkog pojma «eros», koji označava poglavito tjelesnu ljubav, analizira različite oblike ljudske ljubavi. Svoje razmatranje uzdiže na koncu do nadnaravne ljubavi između Boga i čovjeka. U drugom dijelu enciklike Papa naglašava, da Crkva treba izvršavati zapovijed ljubavi koju je dobila od svog Učitelja, Isusa Krista. Ona to čini preko karitativne djelatnosti, započete još u prvim stoljećima svog postojanja u obliku službe pomaganja potrebitima koja se zvala «diakonia». Nakon ukazivanja na neka pogrešna shvaćanja karitativnog rada Crkve tijekom povijesti, u okviru čega podsjeća na dugu i plodnu tradiciju socijalnog nauka Crkve, Papa pojašnjava što bi on uistinu trebao biti, te encikliku završava poticajem na molitvu kojom karitativni rad treba biti nadahnut i hranjen.

Druga enciklika „Spe Salvi“, o kreposti nade, objavljena je 30. studenog 2007. U uvodu Papa izlaže da nam je Otkupljenje, naime, dano u smislu da nam je dana nada, pouzdana nada, zahvaljujući kojoj se možemo lakše nositi sa sadašnjošću: sadašnji trenutak, ma koliko težak bio, može se živjeti i prihvatiti ako vodi ka nekom cilju, ako u taj cilj možemo biti sigurni i ako je taj cilj tako velik da opravdava trud koji je uožen u prijeđeni put.

Treća enciklika pod nazivom „Caritas in veritate“ potpisana je 29. lipnja 2009. (blagdan sv. Petra i Pavla) i objavljena 7. srpnja 2009. U njoj, Papa nastavlja crkvena učenja o socijalnoj pravdi. Osudio je prevladavajući gospodarski sustav gdje su pogubne posljedice grijeha evidentne, te je pozvao ljude, da otkriju etiku u poslovnim i ekonomskim odnosima. Papa u ovoj enciklici poziva sve odgovorne ljude u politici, gospodarstvu i financijskom sustavu, da poduzmu sve kako bi ljude zaštitili od dalekosežnih gospodarskih kataklizmi. Bolja je budućnost moguća samo ako svi odgovorni ponovno otkriju temeljne etičke vrijednosti na kojima je moguće graditi bolji svijet. U gospodarstvu profit ne smije biti jedini kriterij i cilj.

Do 2001., godine, biskupije su bile zadužene za rješavanje slučajeve seksualnih zlostavljanja unutar Crkve i za discipliniranje počinitelja. Godine 2001. kardinal Ratzinger uvjerio je papu Ivana Pavla II., da prebaci nadležnost na Kongregaciju za nauk vjere. Prema Johnu L. Allenu Jr., Joseph Ratzinger je u sljedećim godinama odlučio poraditi na tom problemu i rješavati slučajeve. U ulozi prefekta Kongregacije za nauk vjere, vodio je važne promjene koje su napravljene u crkvenom zakonu, poput postroženja kazni, proširenja ovlasti i ukidanja zastare za djela seksualnog zlostavljanja.

Prema Charlesu J. Scicluni, koji je bio tužitelj u slučajevima seksualnog zlostavljanja, kardinal Ratzinger pokazao je veliku mudrost i čvrstoću u rukovanju tim slučajevima, također pokazao je veliku hrabrost u suočavanju s nekim od najtežih slučajeva, bez iznimke.

Jedan od slučajeva, bila je istraga nad meksičkim svećenikom Marcialom Macielom Degolladom, osnivačem Kristovih legionara, koji je bio optužen za seksualno zlostavljanje. Kardinal Ratzinger zalagao se za njegovu kaznu, ali to nekoliko godina nije bilo moguće, jer su postojali otpori toj odluci. Kasnije je ipak zalaganjem Ratzingera otpušten iz svećeničke službe 2006. godine.

U ožujku 2010., Papa je poslao pastoralno pismo katolicima u Irskoj u vezi slučajeva seksualnog zlostavljanja od strane katoličkih svećenika nad maloljetnicima, izražavajući žaljenje i obećavajući promjene u načinu rješavanja slučajeva zlostavljanja. Papa je prilikom posjeta Malti obećao, da će uvesti mjere koje bi zaštitile mlade ljude u budućnosti i privođenje pravdi svećenika koji su bili odgovorni za zlostavljanja.

U knjizi Svjetlo svijeta, papa je o zlostavljanjima rekao: posebno je težak grijeh kada netko tko zapravo ljudima treba pomoći da dođu do Boga, komu se povjeri dijete, mlad čovjek, da bi našli Gospodina, takve osobe zlorabi i odvodi od Gospodina. Time vjera kao takva postaje nevjerodostojna, Crkva se više ne može uvjerljivo predstavljati kao Gospodinova navjestiteljica. Sve nas je to zaprepastilo i mene potresa kao i prije u dubini bića. No Gospodin nam je također rekao da će u pšenici biti i kukolja – ali da će sjeme, njegovo sjeme, i dalje rasti. U to se uzdamo.

Ratzinger je objavio radove u kojima je citirao radove Nielsa Bohra, von Weizsäckera i drugih. Iz tih je radova vidljivo da razumije problem Heisenbergove relacije neodređenosti i problem gibanja u svijetu atoma.

Kao papa, Benedikt XVI. provodio je brojne apostolske aktivnosti, uključujući putovanja diljem svijeta te u Vatikanu.

Benedikt XVI. puno je putovao tijekom prve tri godine njegova papinstva. Osim putovanja po Italiji, Papa je tada dvaput posjetio svoju domovinu Njemačku, jedanput za Svjetski dan mladih u Kölnu, a drugi put posjetio je gradove djetinjstva. Također je posjetio Poljsku i Španjolsku, gdje je oduševljeno primljen. 

Njegov posjet Turskoj, većinski muslimanskoj naciji, u početku je bio u sjeni polemika o predavanju, koje je imao u Regensburgu. Njegov posjet pratili su nacionalistički i islamski prosvjednici te je bio pod velikim mjerama sigurnosti. Međutim, putovanje je otišlo u dobrom smjeru i Papa je objavio zajedničku deklaraciju s ekumenskim patrijarhom Bartolomejem I. u pokušaju, da se počne liječiti jaz između Katoličke i Pravoslavne Crkve.

Godine 2007. Papa je posjetio Brazil, sudjelovao na Biskupskoj konferenciji i proglasio svetim fra Antonija Galvãoa. U lipnju je hodočastio u pastoralni posjet Asizu, rodnom mjestu sv. Franje. U rujnu iste godine, Papa je bio u trodnevnom posjetu ustriji, tijekom kojeg se pridružio glavnom rabinu Beča, Paulu Chaimu Eisenbergu, u obilježavanju spomena na 65,000 bečkih Židova koji su poginuli u nacističkim logorima smrti. Tijekom boravka u Austriji, također je slavio sv. misu u marijanskom svetištu Mariazell i posjetio je samostan Heiligenkreuz.

U travnju 2008. Papa je imao svoj prvi posjet Sjedinjenim Američkim Državama. Tijekom boravka u Washingtonu, Papa se obratio predstavnicima američkih katoličkih sveučilišta, sastao se s čelnicima ostalih svjetskih religija i slavio sv. misu na stadionu s 47.000 ljudi. Papa se također privatno sastao sa žrtvama seksualnog zlostavljanja od strane svećenika. U New Yorku se obratio Općoj skupštini UN. U New Yorku je slavio sv. misu u katedrali sv. Patrika, susreo se s djecom s posebnim potrebama i njihovim obiteljima, te imao susret s 25.000 katoličke mladeži. Na zadnji dan posjeta, posjetio je Svjetski trgovački centar i održao misu na stadionu Yankee-a. 

U srpnju 2008. Papa je otputovao u Australiju, da prisustvuje Svjetskom danu mladih u Sydneyu. Dana 19. srpnja, u katedrali sv. Marije ispričao se za zlostavljanja djece, od strane australskih svećenika. Dana 13. rujna 2008. slavio je sv. misu na otvorenom u Parizu pred 250,000 ljudi, te je osudio moderni materijalizam - poklepu za novcem, imetkom i moći kao današnju kugu, uspoređujući je s poganstvom.

Godine 2009., posjetio je Afriku (Kamerun i Angolu) po prvi put kao papa. Tijekom svog posjeta, on je predložio, da se promijeni seksualno ponašanje kao rezultat širenja AIDS-a, i pozvao katolike, da se odopru čarobnjaštvu. Posjetio je Bliski istok (Jordan, Izrael i Palestinu) u svibnju 2009.

U rujnu 2009. imao je vrlo sadržajan posjet Ujedinjenom Kraljestvu. Benedikt XVI. kao prvi papa stupio u Westminstersku opatiju, a s poglavarom Anglikanske Crkve, canterburyjskim nadbiskupom Rowanom Wiliamsom molio je za jedinstvo kršćana. U homiliji mladima u Bellahouston parku u Glasgowu poručio: Potičem vas da živite život dostojan našeg Gospodina i vas samih. Mnogo se kušnji svaki dan pred vas stavlja – droge, novac, seks, pornografija, alkohol – a svijet vam govori da će vam one donijeti sreću, no ove su stvari razarajuće i razdjeljujuće. Ima samo jedna stvar koja traje: ljubav Isusa Krista za svakoga od vas ponaosob. Tražite ga, upoznajte ga i uzljubite ga i on će vas osloboditi od robovanja svjetlucavom, ali površnom postojanju koje vam često predlaže današnje društvo. Ostavite ono što je bezvrijedno i spoznajte svoje vlastito dostojanstvo djece Božje.

Papa Benedikt XVI. bio je par puta žrtva sigurnosnih propusta unutar Vatikana. Dana, 6. lipnja 2007. tijekom opće audijencije, jedan je mladi Nijemac (27) pokušao skočiti ispred otvorenog papinskog vozila. No, Papa ga vjerojatno nije ni stigao primijetiti, jer je iste sekunde na mladića skočilo najmanje 8 pripadnika službe sigurnosti. Iako je uhićen i odveden u policiju, mladićevi motivi nisu otkriveni, no po svemu sudeći nije bila riječ o terorističkom napadu. Dana, 24. prosinca 2009., dok je Papa išao prema oltaru, kako bi proslavio polnoćku u bazilici svetog Petra, 25. godišnja djevojka preskočila je ogradu i skočila je na Papu, koji je pao na tlo. Papa se ustao i nastavio ići prema oltaru. Pri Papinom padu, pao je i kardinal Roger Etchegaray, 87, godišnji prodekan Kardinalskog zbora i pretrpio frakturu kuka. Talijanska policija izvijestila je, da je ista žena i ranije pokušala prići Papi na prethodnoj sv. misi za Badnjak, ali je bila spriječena. U svojoj propovijedi, papa je oprostio djevojci i pozvao svijet, da se probudi iz sebičnosti i sitničarija i nađe vremena za Boga i duhovna pitanja.

Od 17. do 18. travnja 2010., Papa je bio na apostolskom putovanju na Malti. Nakon sastanaka s raznim dostojanstvenicima prvog dana na otoku, 50,000 ljudi okupilo se na papinskoj misi u Floriani, za vrijeme koje je padala lagana kiša. Papa se također sastao s malteškom mladeži u Valletti, gdje se okupilo oko 10,000 mladih. Tijekom svog posjeta, Papa je ganut do suza, izrazio žaljenje za sramotne slučajeve zlostavljanja na Malti, tijekom 20-ak minuta susreta sa žrtvama.

Posljedna država koju je posjetio od 14. do 16. rujna 2012. bio je Libanon. Ovaj posjet bio je među najsloženijima po pitanju sigurnosti zbog lokalnih radikalnih skupina i građanskog rata u susjednoj Siriji, a uz libanonsku vojsku i snage sigurnosti Svetog Oca osiguravalo je i više stotina pripadnika šijitskog Hezbolaha. Papa je u Libanonu posjetio četiri libanonska patrijarhata, predstavnike kršćanskih nekatoličkih vjeroispovijesti, te muslimanskih zajednica šijita, alavita, sunita i Druza.

Boravio je u Hrvatskoj od 6. do 8. studenog 2001. godine, kad je kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere stigao na znanstveni skup kojim je obilježena 20. obljetnica smrti kardinala Franje Šepera. Hrvatski kardinal Franjo Šeper bio je prethodnik Benedikta XVI. na mjestu pročelnika Kongregacije za nauk vjere. Kardinal Ratzinger boravio je u Hrvatskoj 3 dana u pratnji tajnika Tarcisija Bertonea. Predvodio je sv. misu u zagrebačkoj katedrali, susreo se s hrvatskim biskupima i hodočastio u Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.

Kao papa posjetio je Hrvatsku 4. i 5. lipnja 2011. godine, pod geslom Zajedno u Kristu. Prilikom dolaska u Zračnu luku Zagreb, Papa je u svom prvom govoru tijekom svečanosti dobrodošlice u nazočnosti najviših predstavnika Crkve i države, prisjetio se i triju pastoralnih posjeta blaženoga Ivana Pavla II. Hrvatskoj te zahvalio Gospodinu za dugu povijest vjernosti, koja povezuje Hrvatsku sa Svetom Stolicom. Papa se susreo s hrvatskim predsjednikom dr. Ivom Josipovićem u Uredu predsjednika na Pantovčaku te s premijerkom Jadrankom Kosor u Apostolskoj nuncijaturi u Zagrebu. 

U HNK-u, Papa se susreo s osobama iz javnog života, kulture, znanosti, politike, gospodarstva i športa, s predstavnicima vjerskih zajednica te s članovima diplomatskog zbora. Glavni događaj prvoga dana Apostolskog posjeta Pape bilo je bdjenje s mladima na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Papa je mladima među ostalim poručio: Mladost je vrijeme koje Gospodin daruje da biste mogli otkriti značenje postojanja, vrijeme velikih obzora, snažno življenih osjećaja, ali i strahova zbog zahtjevnih i trajnih odluka, teškoća u učenju i radu, pitanja o otajstvu boli i trpljenja. Ali i više od toga, to divno vrijeme života u sebi nosi duboku čežnju, koja ne poništava sve ostalo, nego ga uzdiže kako bi mu dala puninu.

Drugog dana Apostolskog posjeta, bilo je euharistijsko slavlje povodom Prvoga nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji na zagrebačkom hipodromu. Primijetivši kako je obitelj danas, kada se širi sekularizacija koja Boga života gura na rub te donosi rastuću razjedinjenost obitelji, suočena s teškoćama i prijetnjama, Sveti Otac je pozvao obitelji da se trajno obvežu učiti djecu moliti, da ih približe sakramentima i čitaju zajedno Sveto pismo, riječju da budu poput male Dvorane posljednje večere, poput one Marijine i učenika, u kojoj se živi jedinstvo, zajedništvo, molitva. Mladima je poručio, da ne popuštaju sekulariziranom mentalitetu koji nudi suživot kao pripravu ili čak kao zamjenu za brak. Papa se susreo s predstavnicima duhovnih zvanja (biskupi, svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci) na molitvi večernje u zagrebačkoj katedrali istoga dana. Posebno je pohvalio blaženoga Alojzija Stepinca kao neustrašivoga pastira, primjera apostolskog žara i kršćanske čvrstoće, čiji herojski život još i danas prosvjetljava vjernike hrvatskih biskupija, podržavajući ih u vjeri i crkvenom životu. Nakon toga, završio je svoj Apostolski posjet Hrvatskoj, odletjevši iz zagrebačke Zračne luke prema Rimu. Prema ravnatelju Tiskovnog ureda Svete Stolice o. Federicu Lombardiju, na bdjenju je, sudjelovalo oko 50.000 vjernika, njih 30.000 na Trgu, a ostali pred katedralom i u obližnjim ulicama, a na misi na hipodromu sudjelovalo je više od 400.000 vjernika.

Papa Benedikt XVI. bio je otvoren za međureligijski dijalog te je nastojao poboljšati odnose tijekom svog pontifikata. U prosincu 2008. godine izjavio je: Međukulturni i međureligijski dijalog je prioritet, ali se ne smije popustiti relativizmu i sinkretizmu. Kršćani su uvijek spremni promicati međukulturni i međureligijski dijalog, u svrhu poticanja suradnje u temama od obostrane koristi, poput dostojanstva ljudske osobe, traženja općeg dobra, izgradnje mira i razvoja.  Tijekom posjeta SAD-u, Papa je posjetio jednu židovsku sinagogu u New Yorku, susreo se u Washingtonu s oko 200 predstavnika drugih religija, kršćana i nekršćana. Muslimanima je Papa rekao da međureligijski dijalog cilja na nešto više od običnoga pristanka da uznapreduje mir. Najveći cilj dijaloga jest otkriti istinu i držati u srcu svih ljudi budnima bitna i najdublja pitanja. Susreti sa Židovima i muslimanima bili su središnji događaji drugog dana posjete Izraelu pape Benedikta XVI. u svibnju 2009. godine. Prilikom posjete Libanonu 2012. godine osudio je fundamentalizam kao falsifikaciju vjere i istaknuo da je stvaranje mira zadaća svih religija. Pohvalio je vjerski suživot u zemlji kao primjer za Bliski istok i ostali svijet, navodeći da Libanon pokazuje cijelome svijetu da unutar jedne nacije mogu surađivati razne crkve, kao i svi dijelovi Katoličke crkve u zajedničkoj bratskoj sprezi s ostalim kršćanima i braćom drugih religija.

Papa Benedikt XVI. najavio je svoj dobrovoljni odlazak s mjesta pape 11. veljače 2013. Tada je izjavio: Duboko svjestan težine toga čina, u punoj slobodi, izjavljujem da se odričem službe Rimskog biskupa, nasljednika svetog Petra, koju su mi 19. travnja 2005. povjerili kardinali, tako da će od 28. veljače 2013., od 20 sati, stolica svetog Petra biti upražnjena (sede vacante) i trebat će se sazvati – od strane onih kojima je to zadaća – konklave za izbor novog pape Obrazložio je to riječima: Nakon što sam više puta pred Bogom preispitao svoju savjest, došao sam do sigurnosti da mi moje snage, zbog poodmakle dobi, više ne dopuštaju vršiti na prikladan način papinsku službu. 

Papa je u nedjelju 24. veljače molio svoj posljednji Angelus s hodočasnicima okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu: Gospodin me zove da se 'uspnem na goru', da se još više posvetim molitvi i razmatranju. Ali to ne znači napustiti Crkvu, štoviše, ako to Bog traži od mene, to je upravo zato da joj mogu nastaviti služiti istim predanjem i ljubavlju kojom sam to činio do sada, ali na način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama.

Dana 27. veljače pred 200 000 vjernika održao je posljednju audijenciju na Trgu svetog Petra u Vatikanu. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra, rekao je papa Benedikt XVI. u katehezi na posljednjoj općoj audijenciji u svom pontifikatu. Preuzimajući papinsku službu znao sam da me time Gospodin zauvijek obvezao. Svojom odlukom da se odreknem aktivnog vršenja te službe to se ne opoziva. Ne vraćam se u privatni život, u život putovanja, susreta, primanja, predavanja i drugo. Ne ostavljam križa, već ostajem na novi način uz Gospodina Raspetog. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra, istaknuo je Papa. Biranim se riječima zahvalio svima: kardinalima, svojim najbližim suradnicima, posebno spomenuvši državnog tajnika kardinala Tarcisija Bertonea, Državnom tajništvo i Rimskoj kuriji, Rimskoj biskupiji, biskupima i svećenicima i svim vjernicima te Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici.
Papa je posebno pozdravio i hrvatske hodočasnike: Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike! Dragi prijatelji, hvala na vašoj ljubavi i blizini. Pod zaštitom Majke Marije, ostanimo povezani u molitvi i vjeri u Krista Uskrslog. Rado blagoslivljam vas i vaše obitelji. Hvaljen Isus i Marija! rekao je Papa na hrvatskome jeziku. Na kraju je Papa predvodio molitvu Oče naš te blagoslovio sve okupljene. Benedikt XVI.  zadržao je svoje papinsko ime, a titula koju nosi je pontifex emeritus, odnosno počasni biskup Rima. 

Papa Benedikt XVI. dobio je više počasnih doktorata:

Papa Benedikt XVI. proglašen je počasnim građaninom više mjesta:




#Total Article count: 148
#Total Word count: 195060