#Article 1: Hrvatski jezik (8906 words)


Hrvatski jezik (ISO 639-3: ) skupni je naziv za nacionalni standardni jezik Hrvata, te za skup narječja i govora kojima govore ili su nekada govorili Hrvati. Njime govori više od 5,5 milijuna ljudi, poglavito Hrvata u Hrvatskoj (3,980.000; popis iz 2001.) i Bosni i Hercegovini (469.000; 2004.). Hrvatski je materinski jezik za Hrvate u drugim zemljama; Sjedinjenim Američkim Državama (58.400; popis iz 2000.); Austriji, 19.400 (popis iz 2001.); Srbiji 19.223 ; Mađarskoj, (14.300; popis iz 2001.); Italiji (3.500; Vincent 1987.); Crnoj Gori (6.810; 2006.); Slovačkoj, 890; popis iz 2001.).

Hrvatski je službeni jezik Republike Hrvatske te jedan od tri službena jezika Bosne i Hercegovine; također je jedan od 24 službena jezika Europske unije.

Kao manjinski hrvatski jezik je u službenoj uporabi u nekim pokrajinama na ozemlju susjednih zemalja, tako je hrvatski jedan od službenih jezika u uporabi u crnogorskim općinama u Boki Kotorskoj, zatim jedan je od sedam službenih jezika u srbijanskoj autonomnoj pokrajini Vojvodini, lokalni idiomi hrvatskoga jezika u službenoj su uporabi u austrijskoj saveznoj zemlji Gradišću, te također u talijanskoj provinciji Moliseu i rumunjskoj županiji Karaš-Severin.

Hrvatski jezik obuhvaća standardni, odnosno književni ili opći hrvatski jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati.

U genetsko-lingvističkom smislu hrvatski jezik je sustav triju narječja:

Makar je standardni hrvatski jezik očito najbliži štokavskom narječju, i preostala dva narječja su mnogo doprinijela njegovom formiranju, te jezikoslovac Radoslav Katičić i književnik Drago Štambuk promoviraju gledište da se hrvatski jezik uopće ne može sagledati izvan tog suodnosa njegovih triju narječja, koji nazivaju zlatnom formulom hrvatskoga jezika ča-kaj-što. Drago Štambuk se, konstatirajući da je hrvatski standard nastao uz jak doprinos sva tri hrvatska narječja, zalaže za (ponovno, i jače) otvaranje prozorčića na suvremenom književnom standardu, kako bi se omogućilo da ga dodatno bogati i oplemenjuje leksik iz čakavice, kajkavice i dijalektalnih varijanti štokavice. Enormna je leksička pričuva hrvatskoga jezika, tolika da je hrvatski jezik kroz nju jedan od najbogatijih slavenskih jezika.

Nazivi narječja potječu od arhaičnog oblika odnosno-upitne zamjenice koja je glasila kъ, a kasnije je prešla u čь (ь i ъ oznake su za poluglase). U čakavskom se poluglas vokalizirao i prešao u a (a javljaju se i druge kombinacije če, ca, ce, ća, će...), u štokavskom se zamjenica čь povezala s to, čьto. Kasnije je polugas iščezao ostavivši čto, koje je zbog pojednostavnjivanja prešlo u što (a javljaju se i druge kombinacije šta, št'a, śta, što, št'o, śto...). U kajkavskom se arhaični oblik zamjenice kъ kombinirao s jь, pa je prelaskom u a prvog, a gubljenjem drugog poluglasa nastao kaj  (a javljaju se i druge kombinacije kej, ke, ka...).

Zanimljivost je da se slična, štokavska promjena, dogodila i u ruskom jeziku, no dok oni izgovaraju što, u pismu im je ostao arhaizam čto.

Najstariju gramatika hrvatskog književnog jezika napisao je isusovac Bartol Kašić početkom 17. stoljeća: knjiga je objavljena u Rimu 1604. godine (tj. nedugo nakon prve gramatike engleskog jezika koju je William Bullokar objavio 1586. godine, te približno stoljeće i pol prije prvih gramatika ruskog jezika) pod imenom Institutionum linguae illyricae (Ustroj ilirskoga/hrvatskoga jezika): oslanjajući se na stoljetnu tradiciju hrvatskog pisanja na sva tri narječja, on se većinom oslanja na novoštokavsku jekavicu (koju zove dubrovačkim govorom) na koju 1630.-ih godina prevodi Bibliju, te u ono doba po hrvatskim zemljama znatno raširenije štokavske ikavice (koju Kašić zove bosanskim govorom), kojom piše svoj Ritual Rimski (službena zbirka tekstova i uputa za bogoslužje) iz 1640. godine.

Nakon što se tijekom narednih stoljeća brojna književna djela – pa i gramatike – pišu kako na novoštokavskoj ikavici, tako i na ijekavici (također i na čakavskom, te osobito kajkavskom narječju), zaslugom Ilirskog pokreta sredinom 19. stoljeća sve više prevladava ijekavica; naposljetku krajem 19. stoljeća postaje za uporabu u školama obvezatan Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892. godine, koji upućuje na službenu upotrebu jekavske novoštokavice kakvu se – uz manje promjene – kao standardni hrvatski jezik koristi do danas.

Do najnovijeg vremena, najveći dio hrvatskih govornika je izvan službenih prigoda govorio jednim od narječja hrvatskog jezika, koji se i danas puno koriste, osobito u ruralnim područjima. Standardni jezik koji se sve više upotrebljava kao govorni jezik u urbanim područjima, ima često regionalne posebnosti, koje u pravilu dolaze iz lokalnih dijalekata.

Dijalektima čakavskoga i kajkavskoga narječja govore samo Hrvati (na južnoslavenskom dijalektalnom kontinuumu, možemo prepoznati srodnost hrvatskih kajkavskih govora s nekim slovenskim narječjima, napose s govorima Slovenaca uz granicu s Hrvatskom, pogotovo na područjima koja su nekoć crkveno ili upravno pripadala Hrvatskoj), dok se štokavskim narječjem uz Hrvate služe i Bošnjaci, Srbi te Crnogorci.

Od štokavskih dijalekata Hrvati se u načelu služe sa sva četiri podrijetlom zapadnoštokavska dijalekta, a to su sjeverni (slavonski) dijalekt kojim govore samo Hrvati, zapadni (novoštokavska ikavica) dijalekt kojim većinom govore Hrvati i ponešto Bošnjaci u zapadnoj Bosni, istočni (istočnobosanski) dijalekt kojim se služe Hrvati i Bošnjaci te južni (novoštokavska jekavica) dijalekt koji rabe Hrvati na više terena i osobito na širem dubrovačkome području, ali i drugi južnoslavenski narodi koji se služe sličnim ijekavskim poddijalektima.

Granični dijalekti kajkavskog narječja; Donjosutlanski, Goranski i Prigorski posjeduju vezu ili prijelaz prema čakavštini, a jugoistočna podgrupa čakavskog narječja; južnočakavski, lastovski i jugozapadni istarski posjeduje vezu ili prijelaz prema (zapadnoj) štokavštini, dok sjeverozapadna (sjevernočakavski i buzetski) i središnja podgrupa (srednječakavski) dijeli više isoglosa sa kajkavštinom.

Starošćakavski dijelekti (slavonski i istočnobosanski), djele niz sličnosti sa čakavštinom, dok sjever slavonskog posjeduje i prijelaz prema kajkavskim govorima. Novoštokavski dijalekti (zapadni i južni) dijele pojedine isoglose s južnom podgrupom čakavskog narječja.

Više informacija o narječjima i njihovom razvitku se može naći ovdje.

Hrvati u Gradišću (Austrija, Mađarska, Slovačka, Češka) služe se najviše dijalektima čakavskoga narječja u središnjem Gradišću, zatim štokavskoga narječja u južnom Gradišću i kajkavskoga narječja u sjevernom Gradišću, no oni rabe vlastiti zajednički standardizirani oblik gradišćanskohrvatskoga mikrojezika. 
Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise služe se štokavsko-čakavskim narječjem, a Hrvati Krašovani u Rumunjskoj pod utjecajem okoline razvili su jedan specifičan karaševski govor koji danas po svojim svojstvima spada pod torlačko narječje (neekavsko, jer pod akcentom imaju zatvoreno e od jata, izvan akcenta i)), (u Rekašu na rumunjsko-srbijanskoj granici Hrvatska manjina rabi – kosovsko–resavski dijalekt odnosno rekaške govore, Hrvati po istočnom Srijemu služe se vojvođanskim dijalektom ili iločkim dijalektom, a Hrvati u Boki Kotorskoj zetsko–južnosandžačkim ili bokeljsko-perojskim, Hrvati koji obitavaju na Kosovu u Janjevu i Letnici razvili su govore torlačkoga narječja, odnosno Janjevačko-lepenički dijalekt. Svi ti dijalekti pripadaju srednjojužnoslavenskom dijasustavu slavenske jezične grane.

Znanost koja se bavi hrvatskim jezikom zove se kroatistika.

Vidi: Gramatika, Pravopis

Povjerenstvo za nematerijalnu baštinu Ministarstva kulture Republike Hrvatske 29. studenoga 2019. donijelo je Rješenje kojim se Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što proglašava kulturnim dobrom, te stavlja na štićenu Nacionalnu listu nematerijalne baštine. Formulu je skova­o i već godinama promiče hrvatski pjesnik i kulturni djelatnik, medicinar i diplomat Drago Štambuk.

Hrvatska pisana jezična baština svoje početke bilježi već krajem XI. stoljeća. Najstariji su hrvatski tekstovi pisani svojevrsnom mješavinom hrvatske inačice crkvenoslavenskog jezika i arhaične čakavštine te isključivo glagoljicom. Od XII. stoljeća Hrvati razvijaju vlastitu inačicu ćiriličnoga pisma, hrvatsku ćirilicu (koja se u literaturi 20. stoljeća najčešće naziva bosančicom), a od XIV. stoljeća sve se češće služe i latiničnim pismom. Utjecaj hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika postupno slabi nakon XIV. stoljeća, a osobito nakon provale Turaka u XV. st., kada se na povijesnome hrvatskom prostoru razvijaju pokrajinske pismenosti na pojedinim dijalektima svih triju hrvatskih narječja. U XVI. i XVII. stoljeću hrvatska čakavska i osobito štokavska književnost dosežu europsku literarnu razinu.

Početci standardizacije hrvatskog jezika sežu na početak 17. stoljeća: 1604. godine u Rimu objavljuje Bartol Kašić prvu hrvatsku gramatiku Institutionum linguae Ilyricae, kojom se koristi u pisanju utjecajnog službenog teksta Rituala Rimskog i koja slijedom tog službenog molitvenika znatno utječu na jezik molitvenika i crkvenih molitava – koje su onda poznate čak i nepismenim osobama. Približno u to vrijeme barokna hrvatska književnost tzv. ozaljskog književnog kruga (Petar Zrinski prevodi i na hrvatskom jeziku objavljuje značajni ep Adrianskoga mora sirena, kojega je na mađarskom jeziku napisao njegov brat Nikola Zrinski; Ana Katarina Zrinska piše molitvenik Putni tovaruš, a Fran Krsto Frankopan zbirku pjesama Gartlic za čas kratiti) stvara značajna književna djela napisana uz korištenje elemenata sva tri hrvatska narječja.

U to vrijeme se – zahvaljujući politici Katoličke Crkve koja brigu za slavenske narode i njihove jezike iskazuje promovirajući izučavanje upravo hrvatskog jezika – hrvatski jezik obavezno izučava na svim sveučilištima diljem Europe. Smatralo se tada da zapravo svi Slaveni govore istim jezikom, koji ima različita narječja – pa se kao slavenski izučavao zapravo tadašnji hrvatski jezik.

Paralelno se na prostoru sjeverozapadne Hrvatske razvija kajkavski standardni jezik; na ostalim hrvatskim područjima, bez obzira na to pripadaju li štokavskomu ili čakavskomu narječju, utiru se temelji današnjemu standardnom hrvatskom jeziku koji nastaje na organskoj novoštokavskoj podlozi zapadnoga tipa. U doba Hrvatskoga narodnog preporoda u prvoj polovici XIX. st. zapadna novoštokavština postaje temeljem općehrvatskoga jezičnoga standarda. Pod utjecajem sjevernih i zapadnih slavenskih jezika uvodi se morfofonološki pravopis, a u grafiju dijakritički znakovi.

Stoljećima se hrvatski književnici koji pišu štokavicom kolebaju između ikavskog (koji je bio daleko rašireniji) i jekavskog refleksa jata. Tako u relativno kratkom razdoblju na početku 19. stoljeća nastaje gramatika Šime Starčevića Nova ričoslovnica ilirska (1812.) gdje se polazi od ikavice, Rječosložje ilirsko-italijansko-latinsko (1806.) Joakima Stullija koji preferira jekavicu i Ričoslovnik iliričkog, italijanskog i nimačkog jezika (1802./1803.) Josipa Voltića, koji prikazuje kako ikavicu, tako i jekavicu. Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga iz 1756. godine, koja je skoro dva stoljeća bila jedina knjiga za koju se može reći da je bila čitana (pjevana) uz svako hrvatsko ognjište sve do sredine 20. stoljeća – napisana je štokavskom ikavicom.

Hrvatski jezik spada među južnoslavenske jezike. S njima pripada široj zajednici slavenskih jezika, a svi zajedno ulaze u indoeuropsku jezičnu porodicu.

Nakon raspada indoeuropske jezične zajednice – u razdoblju oko 2000. pr. Kr., stvara se, prema većini znanstvenika, baltoslavenska jezična zajednica. Za njezina trajanja nastaju mnoge jezične osobine po kojima se jezici slavenskih i baltičkih predaka počinju razlikovati od jezika ostalih indoeuropskih naroda. Predstavnici pak druge teorije smatraju da se sličnost baltičkih i slavenskih jezika može objasniti dominacijom baltičkih jezika i njihovih govornika nad Slavenima (ili obratno) u prapovijesno vrijeme.

Baltoslavenska jezična zajednica raspala se oko 1500. – 1300. godine pr. Kr. Tada se stvara zasebna praslavenska jezična zajednica.
Vrijeme njezina trajanja i prostor koji je zauzimala nisu u znanosti precizno utvrđeni. U toj se zajednici začinje niz jezičnih promjena karakterističnih za daljnji razvoj slavenskih jezika.

Migracijska kretanja slavenskih plemena dovode do stvaranja triju velikih skupina slavenskih narječja: zapadnoslavenske, istočnoslavenske i južnoslavenske. Iz tih narječja razvili su se današnji slavenski jezici: 

Južnoslavenski jezici nastaju iz dva ogranka južnoslavenskog prajezika – zapadnoga i istočnoga. Iz zapadnoga su se razvili slovenski, hrvatski, srpski, crnogorski, bošnjački, a iz istočnoga makedonski i bugarski jezik. Iva Lukežić podjelu južnoslavenskog prajezika na dva dijela povezuje s razvitkom i razgraničavanjima franačke i bugarske vlasti na ovim prostorima.

Istočnoslavenski je danas mrtav jezik starocrkvenoslavenski (ili staroslavenski). To je jezik prve slavenske pismenosti i književnosti. Utemeljen je na istočno-južnoslavenskom narječju iz okolice Soluna što su ga sveta braća Ćiril i Metod u drugoj polovici 9. stoljeća uzela za osnovu jezika slavenskoga bogoslužja i starocrkvenoslavenske književnosti i time ga uzdigla na razinu književnoga jezika.

On je još vrlo blizak praslavenskom jezičnom stanju pa pomaže u njegovoj rekonstrukciji. Od ostalih slavenskih jezika (osobito južnoslavenskih) u najranijim fazama njihova samostalnog razvoja tek se neznatno razlikovao. U kasnijim stoljećima u taj se književni jezik probijaju elementi jezika naroda u kojih se slavensko bogoslužje zadržalo u upotrebi te tako nastaju crkvenoslavenske redakcije: ruska, bugarska, srpska, hrvatska.

Hrvatskom se redakcijom služila hrvatska glagoljička liturgijska književnost, prisutna je u većoj ili manjoj mjeri u čitavoj glagoljaškoj književnoj djelatnosti, a ponešto je utjecala i na narodni jezik hrvatske latiničke pismenosti u prvim stoljećima njezina postojanja (14. – 16. stoljeće).

Hrvatski standardni jezik dijeli sa standardnim jezicima Bošnjaka, Crnogoraca i Srba – uz stanovite razlike razlike – zajedničku novoštokavsku dijalektnu osnovicu (fonologiju, gramatički sustav, osnovni rječnik). Kada standardni jezici različitih naroda imaju zajedničku dijalektnu osnovicu, u nekim se jezikoslovnim disciplinama smatra da se radi o konkretnim realizacijskim oblicima (varijantama) jednoga apstraktnog modela (koji nije u konkretnoj uporabi) standardnog jezika. U tom se smislu može govoriti o konkretnim oblicima standardne novoštokavštine, ali za razliku od slučajeva svih drugih jezika koji imaju varijante, nikada nije bilo jedinstvene novoštokavske osnovice ni početničkoga zajedničkog standarda, koji se onda, kao u drugim slučajima, počeo samostalno razvijati u susjednim državama ili u bivšim kolonijama (npr. francuski u Kanadi ili u Senegalu, engleski u Australiji ili u Južnoafričkoj Republici). Hrvatski standardni jezik, kao i drugi oblici standardne novoštokavštine, predstavlja svojom gramatičkom i glasovnom strukturom prijelaznu formu između sjevernoslavensko-slovenskoga i makedonsko-bugarskoga tipa (npr. stilistička vrijednost imperfekta i aorista) i jedini pokazuje osjetne sredozemne jezične utjecaje (→ dalmatski jezik). Među specifičnostima hrvatskoga standardnog jezika u odnosu na obližnje južnoslavenske standardne jezike, valja spomenuti diftonški izgovor ijekavskoga refleksa dugoga jata, niz naglasnih specifičnosti (osobito u oblicima glagolâ), osobitosti u deklinaciji (npr. razlikovanje dativnoga -omu i lokativnoga -ome), pojedine glagolske oblike, izostanak futura II. svršenih glagola, primjere iz osnovnog leksika (otok, cesta, zob, kruh, križ i sl., imena mjeseci), mnogobrojne bohemizme (vlak, dojam i dr.), stilemsku vrijednost mnogih orijentalizama i europeizama, dobrim dijelom samostalnu terminologiju svih struka i znanosti, vlastitu pravopisnu tradiciju itd.

Razvoj hrvatskog jezika se uglavnom rekonstruira na temelju starih natpisa, tekstova i imena. Rekonstrukcija počinje od zajedničkog praslavenskog jezika. U odnosu na druge slavenske jezike, južni slavenski jezici pokazuju neke zajedničke osobine, a detaljnija povijest ne može se točnije odrediti. Povijest hrvatskog možemo pratiti od 7. stoljeća.

Odjeljivanjem od ostalih slavenskih jezika, hrvatski počinje sa samostalnim razvojem. U odnosu na praslavensko stanje, dolazi do sljedećih promjena:

U ovom razdoblju dolazi do različitog razvoja narječja, pa i do velikih razlika unutar samih narječja. Glavni uzrok je nestanak zatvorenih vokala (ẹ i ọ) u većini govora. Glas ẹ ili ě (hr. jat) koji je prelazi u a, e, i, je, ije ili opstaje kao ẹ (zatvoreno e), pri čemu ponegdje odlučuju kompleksna pravila.

Također, nestaje poluglas, i prelazi u a ili e, a iznimno u o.

Slogotvorno l  prelazi u ọ (zatvoreno o), koje kasnije prelazi u u, o ili opstaje ọ (zatvoreno o).

Oko 1400. godine završno -l prelazi u o ili a u većini govora štokavskog narječja.

Staroslavenski glas t' u prelazi u č, ć, međuglas (č') ili opstaje kao t'.

Na krajnjem jugu (područje nastanka novoštokavice) šćakavske isoglose (refleksi praslavenskih šk', št', žg' i žd') postaju štakavske (refleksi šk, št, žg i žd).

Također, dolazi do promjene originalnog naglasnog sustava od tri naglaska (akut, kratki i dugi silazni) na sustave od 2 ili više naglasaka, te pomicanjem naglasnih mjesta u mnogim govorima.

Svim ovim promjenama se (novo)štokavsko narječje (koje sadrži 4 naglaska, kratki i dugi ulazni i silazni) se više odjeljuje od ostala dva narječja.

U ovom razdoblju dolazi do divergencije među narječjima, kao i do velikih seoba stanovništva, izazvanih turskim osvajanjima i ratovima koji su trajali stotinama godina. U mnoge štokavske govore ulazi vrlo velik broj turskih riječi (čarapa, top, boja, šećer, budala, jastuk, bunar…) U kajkavsko narječje ulaze mnoge njemačke riječi, a u primorske govore talijanske (putem venetskog ). Takve razlike u rječniku postoje i danas.

U mnogim govorima nestaje razlika između č i ć/t'.

Tijekom renesanse, učeni Hrvati – koji studiraju u inozemstvu, ili visokim učilištima u Hrvatskoj, poput dominikanskog Sveučilišta u Zadru (osnovano 1396. godine), pavlinskog Sveučilišta u Lepoglavi (osnovano 1656.), isusovačkog Sveučilišta u Zagrebu (osnovano 1669. godine) i franjevačke Visoke filozofske škole u Osijeku (osnovana 1707. godine, 8 godina nakon što je Mirom u Srijemskim Karlovcima Slavonija vraćena Hrvatskoj) – počinju pisati književna djela na narodnom jeziku, sukladno tadašnjem europskom trendu. Krajem 15. stoljeća nastaje prva hrvatska drama , koju Džore Držić piše na (ijekavskom) dubrovačkom narječju. 1536. godine Petar Zoranić (ikavskim) narječjem sjeverne Dalmacije piše prvi hrvatski roman Planine.

Razvijanjem tiska, književna djela na hrvatskom jeziku postaju šire dostupna. Osobito se šire se osobito molitvenici, te najčitanija knjiga u hrvatskom narodu do sredine 20. stoljeća. Tako primjerice 1660. godine Petar Zrinski objavljuje u Veneciji hrvatski prijevod djela svojega brata Nikole VII. Zrinskog Sirena Jadranskoga mora i molitvenik Putni tovaruš, djelo svoje supruge Ane Katarine Zrinski.

Osobito utjecajno književno djelo bio je “” (prvo izdanje: Venecija, 1756.), djelu koje je dalmatinski franjevac Andrija Kačić Miošić napisao na štokavskoj ikavici – te uz uvažavanje Gramatike koju je Bartol Kašić (isusovac iz Dalmacije) za ikavsku štokavicu napisao 1604. godine. Znatan utjecaj na postupno prihvaćanje štokavskog standarda imao je i Kašićev prijevod Rituala Rimskog (Rim, 1640. god.) – službenog liturgijskog molitvenika iz kojega su svećenici čitali molitve u najrazličitijim javnim prigodama – od vjenčanja do pogreba. Međutim su čakavci i štokavci ostajali svjesni jezičnog bogatstva koje su baštinili, te se tijekom tog razdoblja nastavila razvijati osobito kajkavska književnost; možda je slabijem prihvaćanju štokavštine na području Sjeverozapadne Hrvatske pridonijela i činjenica da je to područje crkveno bilo vezano uz Mađarsku, gdje se preferiralo korištenje Rimskog Rituala na latinskom jeziku.

Tijekom tog razdoblja književnici često gledaju ugraditi u (hrvatski književni) jezik kojim pišu najbolje elemente sva tri hrvatska narječja – štokavskog, kajkavskog i čakavskog. To osobito vrijedi za književnike baroknog Ozaljskog književnog kruga, kojega uz gore navedene Petra i Katarinu Zrinsku spadaju Fran Krsto Frankopan i pavlin Ivan Belostenec.

U najnovijem dobu dolazi do raznih standardizacija jezika, uglavnom na štokavskoj osnovi, i usporedo s tim do pokušaja čišćenja jezika od posuđenica iz germanskih i romanskih, te iz turskog jezika; one se nerijetko zamjenjuju riječima posuđenima iz bližih slavenskih jezika (osobito češkoga: časopis, naslov, prednost, smjer, učinak, uloga, ured, zbirka…, kao i ruskoga: činovnik, iskren, odličan, opasan, poslovica, razočarati, strog, točka…). Istovremeno u jezik ulaze mnogi latinski i grčki termini. U 20. stoljeću dolazi do ulaska stanovitog broja riječi iz engleskoga (vikend, klub, tenk, boks…).

Sukladno tadašnjim austijskim geopolitičkim konceptima (austroslavizam), dobiva vojvođanski Srbin  Đuro Daničić (bliski suradnik, te u punom smislu nasljednik srpskog jezikoslovca Vuka Karadžića) priliku da u Zagrebu radi na svojem Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika. Taj rječnik – koji je napisan u svrhu što većeg približavanja hrvatskog i srpskog književnog jezika – koji izlazi u razdoblju 1880. – 1882. god., te ostvaruje znatan utjecaj na hrvatski jezik (a i na srpski). Međutim hrvatski književni jezik ne prestaje ni nakon toga primati znatne utjecaje iz kajkavskog i čakavskog narječja (naposljetku se glavna hrvatska kulturalna središta i nalaze na čakavskom i kajkavskom području, te su najznačajniji hrvatski književnici nerijetko od djetinjstva i rane mladosti zaraženi tim narječjima), te nastojanja da se od hrvatskog i srpskog jezika učini jedan srpskohrvatski jezik (nije Daničić nipošto bio zadnji koji je na tome radio) ipak nisu bile uspješne. Primjerice je (izvorni kajkavac) Miroslav Krleža  u radzoblju nakon I. svjetskog rata zastupao tezu o jedinstvenom srpskohrvatskom jeziku (i jedinstvenom srpskohrvatskom narodu) i pisao na ekavici. Nakon stanovitog vremena života u jugoslavenskoj državi – gdje se ubrzo razbijaju njegove iluzije prema kojima bi zbog željene bliskosti sa Srbima bilo prihvatljivo odreće se hrvatskog jezika i hrvatskog nacionalnog identiteta – sam postaje svjestan promašenosti politiziranog koncepta u kojem je sudjelovao, istražuje vlastitu kajkavsku baštinu (te 1936. god. objavljuje kajkavske Balade Petrice Kerempuha, u kojem ne koristi nijedno od govornih kajkavskih narječja, nego stvara jedan bogati književni jezik kakav je mogao biti da nismo prihvatili štokavštinu ) i naposljetku postaje glavnim pokroviteljem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine. Kod – na području jezika vrlo utjecajnog – M. Krleže prepoznajemo odrednice burnog razdoblja u razvoju hrvatskog jezika, koji su od razdoblja zadnjeg dijela 19. do prema kraju 20. stoljeća ostali vrlo jako obilježeni rastom, krizama i konačnom propašću jugoslavenske ideje. Neki autori to razdoblje, zapravo, i zovu Krležinim dobom.

Krajem 20. stoljeća dolazi do razvoja masovnih medija i velikog utjecaja standardnog (književnog) jezika novina, radija i televizije na jezik. Najprije kroz šaljive podlistke, komedije i sl., a kasnije demokratizacijom društvenih odnosa i šire, ipak u medije ograničeno prodire i govorni jezik. Kao mješavina stvara se hrvatski supstandardni idiom koji vrši velik utjecaj na standardni jezik i u praksi ga često zamjenjuje.

Pod kraj 9. stoljeća Hrvati su sa slavenskim bogoslužjem dobili i književni jezik, starocrkvenoslavenski i pismo, glagoljicu. Pismenost se naglo širila, a u liturgijske i neliturgijske (nabožne i svjetovne) tekstove veoma brzo prodiru, ali s različitim intenzitetom i opsegom utjecaja, crte narodnoga jezika, u prvom redu čakavskoga narječja.
Tako je s jedne strane na čakavskoj podlozi za liturgijske knjige razvijen crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije ili hrvatskocrkvenoslavenski jezik, a s druge strane mješoviti tip književnoga jezika: narodni jezik s crtama crkvenoslavenskoga u službi stilskih sredstava za neliturgijske tekstove (do početka 14. stoljeća i za pravne).

Prevladavanje jedne ili druge sastavnice u tom hibridnom tipu jezika bilo je uvjetovano raznim čimbenicima:

Tako smo u početku, u srednjem vijeku, imali uglavnom tri tipa književnoga jezika:

Najstariji su spomenici hrvatskoga narodnoga jezika čakavskoga narječja Istarski razvod iz 1275., te Vinodolski zakonik, 1288..

Među najznačajnije spomenike hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika na glagoljici spadaju Misal kneza Novaka iz Like, 1368., te Hrvojev misal, 1404.. Ostali su tekstovi, bilo narodna izraza, bilo miješanoga narodnoga i crkvenoslavenskoga.

Od početka 14. stoljeća (od dviju glagoljskih listina iz Novoga iz 1309. godine) u pravnim spisima srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša pobjeđuje upotreba narodnoga jezika, a crkvenoslavenski elementi ovdje su samo mjestimična iznimka. Narodni čakavsko narječje od samoga početka (“Red i zakon” zadarskih dominikanki iz 1345. godine, i “Šibenska molitva” iz istoga vremena) karakterizira hrvatsku latiničnu književnost.

Od prvih hrvatskih pisanih spomenika, od kojih je Bašćanska ploča, napisana oko 1100. godine, najvažnija jer je s njom hrvatski književni jezik stupio na područje pismenosti, razvija se bogata hrvatska srednjovjekovna književnost (životi svetaca, pripovijetke, romani, duhovno pjesništvo, crkvena prikazanja), dobrim dijelom prijevodna.

Uz glagoljicu vrlo se rano javlja i hrvatska ćirilica, znana i kao arvacko pismo, arvatica, poljičica, bosančica (Bosna i Hercegovina, srednja i južna Dalmacija, Humačka ploča, “Povaljska listina” iz 1184./1250.) i latinica (Dalmacija, Istra, spomenuti “Red i zakon” najstariji je hrvatski tekst koji je u cjelini pisan latinicom).

Prvi je cjeloviti tekst na štokavskome narječju uopće Vatikanski hrvatski molitvenik, nastao u Dubrovniku prije 1400..

U razvoju hrvatske kulture, književnosti i jezika to je važno razdoblje. Stvorena su značajna djela ne samo povijesne nego i trajne kulturne vrijednosti. Preko njih je hrvatski književni jezik sačuvao kontinuitet od 11. stoljeća do danas, prvenstveno u rječničkom blagu i frazeologiji.

U razdoblju europskoga preporoda (renesansa) u gradskim središtima, poput Splita, Dubrovnika, Zadra, Hvara, književni radovi stvaraju se na mjesnim narječjima.

Od XIV. stoljeća hrvatski su latinisti pridonosili latinističkoj književnosti europskoj: hrvatski se morao potvrditi kao ravnopravan izričaj na kojemu se može prenijeti misleno područje: rad je humanista i preporodnih pisaca stoga osobito važan.

Pjesmotvorje na jeziku hrvatskome opstoji od XIV. stoljeća; na njem je spjevana “Judita” (Venecija, 1501.), djelo oca pjesničke umjetnosti hrvatske, Marka Marulića – kojemu su preteče poznati i nepoznati petrarkisti dubrovački.
Marulić je pisao čakavskim narječjem, rabeći katkad i štokavske i kajkavske oblike kada su mu kao pjesničko sredstvo bili potrebni.

Ulaskom štokavskoga narječja u hrvatsku književnost pod kraj 15. stoljeća u djelima Šiška Menčetića (1457.—1527.), Džore Držića (1461.—1501.) i pjesama spjevanih na narodnu u Ranjininu zborniku počinje naš današnji književni jezik.

Da se kraj 15. stoljeća može smatrati njegovim početkom, dovoljno je kao osvjetljenje te tvrdnje navesti jednu pjesmicu Šiška Menčetića:

Šesnaesto je stoljeće značilo vrhunac hrvatske renesansne književnosti, poglavito čakavsko-štokavskoga kruga (Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Petar Zoranić, Mavro Vetranović, Marin Držić, Dominko Zlatarić) sa središtima u Zadru, Hvaru, Korčuli i Dubrovniku.

U sjevernoj se Hrvatskoj pojavila književnost na kajkavskome narječju (Vramec: “Postila”), kao i na čakavsko-kajkavskom međunarječju (protestantski pisci Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin).

Od ulaska štokavskoga narječja u hrvatsku književnost hrvatski književni jezik štokavskoga tipa razvijao se evolutivno, bez velikih lomova i usjeka pa se kraj 15. stoljeća može s pravom smatrati početkom današnjeg hrvatskog književnoga jezika odnosno početkom njegovog standardiziranja, jer je među ostalim, već onda bio polivalentnim. Točnije, jezik najrazvijenije i vrlo utjecajne dubrovačke književnosti, koja je utjecala na sve ostale pisce na hrvatskom jeziku, postao je standardnim.

U ovom je razdoblju hrvatski jezik postao i jezikom kojeg se izučavalo na sveučilištima i to odlukom samih papa. Hrvatski se izabralo zbog legende o hrvatskoj braći Čehu, Lehu i Mehu, a uzelo ga se kao zajednički jezik na kojem će se objavljivati crkvene knjige za slavenske narode. To je bilo u sklopu programa katoličke obnove. Time se hrvatski potvrdio da je bio jezikom visoke kulture i znanosti, na istoj razini kao jezici koje je Katolička Crkva u to doba smatrala najvažnijim svjetskim jezicima za proučavanje Biblije i crkvenih znanosti. Radilo se o dekretima koje je izdao Zbor za širenje vjere u ime papa. Prvi je iz 1622., u ime pape Grgura XV., u kojem se zapovijeda svim visokim crkvenim školama na području Mletačke Republike osnovati katedre za arapski i ilirski jezik. U dekretu iz 1623. kojeg je izdao u ime pape Urbana VIII., zapovijedilo se neka se na svih crkvenim školama i crkvenim sveučilištima uz hebrejski, pučki i klasični grčki, kaldejski (aramejski) i arapski uči također i ilirski jezik. Presuda vrhovnog crkvenog suda, Svete Rote od 10. prosinca 1655. je riješila sve dvojbe oko toga na što se pojam ilirski odnosi: Ilirik su Dalmacija, uža Hrvatska, Bosna i Hercegovina te Slavonija i time je obilježila etnički prostor hrvatskog naroda.

Djela hrvatske književnosti iz tog razdoblja, posebice iz dubrovačkog područja bila su predmetom neutemeljenih velikosrpskih posizanja za hrvatskom kulturom. Te velikosrpske otimačine nisu prestale ni vojnim porazom Srbije u osvajačkom ratu protiv Hrvatske i BiH.

To je doba zamiranja književnoga i kulturnoga rada u dalmatinskim gradovima pod mletačkom upravom, doba sve oskudnijega materijalnog i kulturnog stanja na područjima pod Turcima, doba protureformacije i katoličke obnove, u kojoj prednjači isusovački red i koja za svoj obnovljeni vjerskopoučni rad među pukom ponovo traži što šire prihvatljiv i razumljiv književni jezik.
Postupno povlačenje Turaka ostavlja za sobom nove prostore za širenje književnoga i kulturnoga djelovanja.

To je i doba nastanka naših prvih gramatika i pojačanoga leksikografskog rada, doba teorijskih i praktičnih pokušaja na stvaranju jedinstvenoga književnog jezika. Usprkos pokrajinskim i neodređenim općim nazivima što se sve češće javljaju kao ime hrvatskoga jezika (slovinski, slovjenski, dalmatinski, ilirski i drugi), traje neprekidna svijest svih hrvatskih krajeva i narječja o pripadnosti jednom jeziku i o potrebi njegova ujednačavanja. Pritom se sve češće izražava načelo o potrebi stvaranja jedinstvenoga književnog jezika na temelju najraširenijega narodnoga govora i sve jasnijom biva svijest da je taj najrašireniji narodni govor štokavština.

Na samom početku ovoga razvojnog razdoblja hrvatskoga književnog jezika nastaje i njegova prva gramatika “Institutionum linguae illyricae libri duo” Pažanina Bartola Kašića, objavljena u Rimu godine 1604..
To je gramatika jezika dotadašnje hrvatske pismenosti i književnosti. Osnova joj je čakavska, ali u njoj ima i štokavskih elemenata. Kasnije je njezin autor, na svojim misionarskim putovanjima u krajeve pod Turcima i u Dubrovnik, spoznao da je štokavsko narječje najraširenije među našim narodnim govorima i dâ bi bilo najpogodnije kao osnova književnoga jezika.

Bartol Kašić je i autor prvog poznatog hrvatskog cjelokupnog prijevoda “Svetoga pisma” i hrvatsko-talijanskoga rječnika, ali je to oboje, nažalost, ostalo u rukopisu (Kašićev je prijevod Biblije prvotiskan 2000. godine.).
Objavio je niz vjerskih i vjerskopoučnih djela i više prijevoda, od kojih je najznačajniji “Ritual rimski”, objavljen u Rimu 1640. godine, koji je svojom svakodnevnom porabom na širokom prostoru znatno utjecao na razvoj hrvatskoga književnog jezika i imao u njemu onu ulogu koju su u ostalih europskih naroda imali objavljeni prijevodi Svetoga pisma.

U 17. stoljeću razvija se i književnost u Bosni s najpoznatijim predstavnikom Matijom Divkovićem.
On svoja djela piše istočnobosanskom staroštokavskom ijekavicom za razliku od većine kasnijih bosanskih pisaca, kod kojih sve više prevladava novoštokavska ikavica. Književni rad u Bosni u 17. i u prvoj polovini 18. stoljeća uklapa se u tijekove katoličke obnove i gotovo se isključivo veže uz franjevački red. Djelovanje bosansko-hercegovačkih franjevaca na oživljavanju vjerskog, kulturnog i književnog života u okvirima franjevačke redodržave Bosne Srebrne, koja je u to doba obuhvaćala uglavnom sve štokavske Hrvate, znatno je pridonijelo uklanjanju narječnih razlika u pisanom jeziku i ujednačavanju hrvatskoga književnog jezika na širokom prostoru od Slavonije do mora. U tom jeziku, uz narječne osobine pojedinih pisaca, prevladava novoštokavska ikavica.

U Dubrovniku je u 17. stoljeću  prevladala novoštokavska ijekavica, a sve se više ostvaruju uvjeti za prihvaćanje štokavštine i kod pisaca čakavaca u južnoj Hrvatskoj. Ti su pisci već i prije u svoja djela unosili štokavske crte pod utjecajem dubrovačke i usmene štokavske književnosti. Djelovanjem bosansko-hercegovačkih franjevaca štokavština postaje prestižni književni jezik i na južnočakavskom području. Jedan od odvažnih poticaja u tom pravcu bio je i rječnik talijanskoga isusovca Jakova Mikalje Blago jezika slovinskoga iz 1649.–1651. Mikalja je sudjelovao u katoličkoj obnovi u našim krajevima i u tom je rječniku izrazio misao da bi Hrvati trebali za književni jezik odabrati svoje najljepše narječje, a to je “bosansko” (to jest štokavština), koje se po ljepoti može usporediti s toskanskim u Italiji.

Vrhunac je barokni pjesnički izraz doživio u djelima Ivana Gundulića, Ivana Bunića i Junija Palmotića – svima pisanima posebnim stiliziranim oblikom ijekavske štokavštine.
Dubrovniku je susjedna Hercegovina bila štokavska, te je s čakavskim podslojem (na Dubrovačkom području se u ranijim stoljećima govorilo čakavicom) u XVII. stoljeću oblikovan ondje razrađen štokavski književni izraz. Tim je trima djelovanjima: jezikoslovnima (Kašić, Mikalja), pučko-prosvjetnima (Divković) i književno-umjetničkima (Gundulić, Palmotić) oblikovan jezik koji se po glavnim značajkama nije bitno razlikovao od modernoga hrvatskog standardnoga jezika.

U 18. stoljeću, nakon oslobođenje velikoga dijela Hrvatske od turske vladavine, a u skladu s općim tendencijama racionalizma, u svim se hrvatskim krajevima javljaju prosvjetiteljski pisci. Cilj im je podizanje kulturne razine svih oblika narodnog života, te stoga svoja djela namjenjuju uglavnom neukom puku. Borci su protiv predrasuda, praznovjerja, zaostalosti i neukosti i pobornici istine, razuma i općeg napretka. U tom su poslu motivirani sviješću o potrebi uvođenja vlastite narodne kulture u zajednicu prosvijećenih europskih naroda. U težnji da osvoje što širi krug čitatelja i da im približe svoja djela, u svom se stvaralaštvu često služe oblicima i jezičnim izrazom narodnog stvaralaštva. Na taj način njihova djela poprimaju pučko obilježje i stječu veliku popularnost u narodu, a šire i utjecaj štokavskoga narječja, na kojem su pisana. Najčitanije su bile i najveću su popularnost stekle dvije knjige: “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” Andrije Kačića Miošića iz Makarskoga primorja (1756.; prošireno izdanje 1759.), te “Satir iliti divji čovik” Slavonca Matije Antuna Relkovića (1762.; drugo, prošireno izdanje 1779.).

Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga – zbirka poezije na štokavskoj ikavici koju je Kačić kao već zreo intelektualac i pisac sastavio u desetercu i osloncem na tradiciju narodnog pjesništva – imala je nemjerljivi utjecaj na razvoj hrvatskoj jezičnog standarda. Ta je knjiga bila čitana vrlo mnogo, te je na zimskim sijelima (večeri poezije, rekli bismo urbanim izričajem) u selima svih dijelova Hrvatske (i šire) bilo do drugog svjetskog praktično bez iznimke čitana ili recitirana napamet. Time je i u jezično iznimno raznolikim kajkavskim i čakavskim područjima jezik Kačićevih stihova postajao svojevrsna lingua franca i referentni izvor riječi (od kojih je mnoge skovao sam Kačić) i izričaja koji je dopunjavao jezični fond koji je puk dobivao u roditeljskoj kući i tijekom skromnog školskog obrazovanja. Tvrdnje o standardizaciji jezika koje su bile zasnovane na unitarističkoj, srpskohrvatsko-vukovskoj tendencioznosti, i koje govore da je ona provedena tek u 19. stoljeću, pokazat će se neistinitima jer i Kačić sa svojim djelom, kao i Kašić još prije svojom Gramatikom iz 1604. godine, dakle dva vijeka prije Vuka, pokazuju svojevrsnu normiranost hrvatskog jezika, da ne spominjemo druge zaslužnike u području hrvatskog jezikoslovlja.

Književnojezični razvoj protekloga razdoblja, u kojem se već jasno ocrtavalo prvenstvo štokavštine u ulozi hrvatskoga književnog jezika, omogućio je piscima ovoga razdoblja da prihvate više-manje jedinstven književni jezik na novoštokavskoj narječnoj osnovi, uglavnom zapadnoga ikavskog tipa (izuzev ijekavskoga Dubrovnika). U tom jeziku obilježja jedinstvenosti pretežu nad pokrajinskim razlikama. Osvajanjem široke čitateljske publike u većinskom dijelu hrvatskoga naroda, širenjem svoje upotrebe u sve raznolikije svrhe i uključivanjem u sve novija područja ljudske djelatnosti u vezi sa zahtjevima novoga vremena taj jezik već funkcionira kao standardni jezik.

Sve je Hrvate u jednom jeziku i u jednom slovopisu (grafiji), tipu slova za pisanje glasova, ujedinio tek Ljudevit Gaj (1809.—1872.) kao predvodnik kulturalnog i političkog Ilirskog pokreta. On 1830. izdaje u Budimu knjižicu Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov.
U njoj po češkom uzoru predlaže č, ž, š, ľ, ň, ď, ˇg  to jest, za svaki glas poseban znak.
Prihvaćeno je č, ž, š, a za druga su slova uzeti dvostruki znakovi, dvoslovi lj, nj, dj ili gj, dž, iz poljskoga je preuzeto ć, a kasnije je namjesto dj još predloženo đ.
Gaj 1835. izdaje Novine Horvatzke s prilogom Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka, novine kajkavski, a Danicu kajkavski i štokavski, uz stari pravopis katkad upotrebljava i novi.
U početku 1836. mijenja naslov u Ilirske narodne novine, Danica ilirska i uvodi novi slovopis i hrvatski književni jezik stiliziran na štokavskoj narječnoj osnovi po ugledu na tradicionalnu hrvatsku književnost Dubrovnika i jezikoslovca Bartola Kašića.
Iako je to za kajkavski Zagreb bio revolucionarni čin, Gaj je naišao na neznatan otpor jer je i prije njega na kajkavskom području bilo uvriježeno shvaćanje da općehrvatski jezik treba stilizirati prema književnosti nekadašnje Dubrovačke Republike kao jedinog slobodnog prostora koji nije bio pod stranim utjecajem, stoga su tako već ranije bila pisana i  Disertacija Janka Draškovića iz 1832. godine.
Stilizacijom hrvatskoga jezika na štokavskoj osnovi Gaj nije prekidao jezičnu tradiciju, nego ju je nastavio i proširio obuhvativši sva hrvatska narječja prema jednom stilu, u prvom redu prema dubrovačkom i slavonskom.
On je dakle jedan od hrvatskih književnih jezika, koji je u Hrvata već bio izgrađen i prije preporoda, proširio i na kajkavsko područje.
Tako je Gaj u jednom književnom jeziku i u jednom pravopisu ujedinio sve Hrvate i njegove su zasluge zbog toga goleme: stvorio je najbolje temelje za procvat hrvatske kulture na svim područjima ljudske djelatnosti.

Gaj i ilirci težili su i više od toga. Nastojali su da u književnom jeziku ujedine sve Južne Slavene. Zato su hrvatski jezik nazvali ilirskim i zato su neke pojedinosti prilagođavali tome cilju. Tako su na mjestu nekadašnjega jata pisali ě težeći da tako ujedine ijekavce, ikavce i ekavce. Samoglasno r pišu s popratnim glasom (perst, parst), u genitivu množine pišu -h (ženah). Pravopis je morfonološki (korijenski, sladka, žalostno). Valja imati na umu da je to bio samo način pisanja, izgovor je bio prst, žena, slatka, žalosno, jedino se ě čitao različito. I u jeziku su zadržali neke posebnosti, na primjer u deklinaciji različit dativ, lokativ i instrumental množine (dativ ženam, lokativ ženah, mjestih, instrumental ženami, narodi). Ali široka se ilirska ideja pokazala neostvarljivom. Svi su južnoslavenski narodi krenuli svojim putima.

Od samoga je početka Gajevo djelovanje dalo snažan poticaj književnosti i tako se hrvatski književni jezik kao sredstvo umjetničkog izraza očituje u svom najvećem postignuću.
Gaj je i sam objavljivao stihove i prozu, ali su značajnija ostvarenja dali drugi: Vraz, Demeter, Nemčić, a najvrjednija Ivan Mažuranić i Petar Preradović.

Jezikoslovno oblikovanje književnog jezika u trećoj četvrtini 19. stoljeća u znaku je takozvane zagrebačke jezikoslovne škole. Začetnici su joj Gaj i gramatičari Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, ali je do najsnažnijega izraza došla kad joj se na čelu našao gramatičar i književnik Adolf Veber Tkalčević (1825.—1889.) i leksikograf Bogoslav Šulek (1816.—1895.). Obojica su uglavnom branila dotadašnji način pisanja, a Tkalčević se posebno zalagao za nastavak -h u genitivu množine, predlažući da se takav oblik i govori. Stoga su on i njegovi sljedbenici nazvani ahavcima. U njihovu je radu značajna i težnja za jezičnom čistoćom. Ona se najviše očitovala u zamjenjivanju tuđica našim riječima. Šulek je nastojao da stvori hrvatsko znanstveno nazivlje, ali je zbog otpora prema germanizaciji i suzbijanja prevlasti njemačkoga i latinskoga jezika svjesno nastojao da nazivi budu domaće riječi.
Ako ih nije bilo, stvarao je nove ili ih je preuzimao iz slavenskih jezika, uglavnom iz češkoga i ruskoga, prilagodivši ih hrvatskomu. Obojica su, Tkalčević svojim člancima i gramatikama, i Šulek svojim rječnicima, učinili toliko da su njihovi suvremenici dobili jezik sposoban za praktičnu porabu i u školi, upravi i znanosti, a po tome su svojim zaslugama zadužili i kasnije naraštaje. Suvremeni je hrvatski nezamisliv bez Šulekovih novotvorenica kao što su pojam, vodovod, olovka, nogostup, veleizdaja, kišobran, računovođa….
Jedan od posljednjih značajnih književnika koji je uglavnom još pisao jezikom zagrebačke škole, bio je Ksaver Šandor Đalski kome su djela poslije njegove smrti prerađena i iznova izdana fonetskim pravopisom. Nakon njega je više desetljeća jezik zagrebačke škole uglavnom nestao iz javnosti, ali se djelimice obnavlja od 1971. do danas, pa ga sada u Hrvatskoj opet zastupaju i razrađuju jezikoslovci Bulcsú László i Marijan Krmpotić te književnici Mato Marčinko, Branko Petener, Marijan Horvat Mileković i drugi.

Svojstvuje ju nastojanje za uvođenje tzv. slavenskog ili kratkog genitiva množine te starijih jezičnih oblika u književni hrvatski jezik.
Ta je škola imala najkraće djelovanje i najmanje odjeka. Na čelu je Fran Kurelac koji se zalaže za arhaičan i u velikoj mjeri artificijelan jezik, zasnovan na mješavini hrvatskih narječja u kojoj će prevagu imati najstarije, čakavsko najrečje, koje on smatra jezgrom hrvatskoga jezika. Smatrali su da osnovicu standardnog jezika trebaju činiti oni elementi koji su zajednički većini slavenskih jezika. Riječka filološka škola zalagala se za genitiv množine na nulti morfem (puno sel, žen, molitav), za 1. osobu prezenta na –u (ja ispletu), za dvojinu i u imenica (dvaju rukopisu, širokih rukavu) i u glagola (te me uvedosta i pokazasta), za stari kondicional s oblicima bim, biš, bi, bimo, bite, bi, za futur sa svršenim prezentom glagola biti (budu govorit), za starinske glagolske priloge i gerunde (navraćaje, obišad, našavše), za perfekt bez pomoćnog glagola, za posve arhaične konstrukcije kao što su poredbeni genitiv (misli kamena tvrđe), dativ apsolutni (profesorom toga se žamora plašećim), za arhaične oblike čto i vsaki, te za mnoštvo pojedinačnih riječi koje su u to doba već bile posve zastarjele, a kojima su oni sami mijenjali dotadašnja značenja ili koje su posuđivali iz drugih slavenskih jezika (čest – sreća, dugotrp – strpljiv, lotrija – besposlica, nauzprek – protivan, saharana – spasenje, udilje – odmah, zaobstun – uzalud itd.).

Zalažu se za:

Svojstvuje ju nastojanje za uvođenje ikavštine kao književnoga hrvatskog jezika.

Djelovali su kroz časopis „Zora dalmatinska“, čiji je urednik bio Ante Kuzmanić.

Zalagali su se za dalmatinsku novoštokavsku ikavicu, a u prvo vrijeme i za hrvatsku regijonalnu dalmatinsku grafiju.

Pod kraj 19. stoljeća javlja se nova struja u gledanjima na književni jezik.  
Reforma je srpskoga folklorista i jezikoslovca Vuka Karadžića pobijedila u Srbiji i njegov ugled je počeo naglo rasti i u Hrvatskoj.
Tada hrvatski jezikoslovci, nazvani hrvatski vukovci, nastoje književni jezik oblikovat prema Karadžićevu uzoru.

Najprije je Ivan Broz na fonološkim načelima izradio Hrvatski pravopis (Zagreb, 1892.).
Budući da dotadašnji tvorbeno-morfološki nije imao dugu normativnu tradiciju niti kakvih izrazitih prednosti (a i stara je “uzorna” dubrovačka književnost bila pisana pretežito fonološkim hrvatskim pravopisom) i kako su Hrvatski pravopis donijeli i prihvatili sami Hrvati, uz neka početna kolebanja i manji prijekid za NDH fonološki se pravopis ustalio i upotrebljava se uz normalna usavršavanja i danas.

Na osnovi Karadžićevih i Daničićevih djela Tomislav Maretić (1854.—1938.) izradio je svoju veliku Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika (Zagreb, 1899., 1931., 1963.).
Ona je unijela veće promjene u hrvatski književni jezik u mnogim pojedinostima, a značajnim dijelom samo u oblicima množinskih padeža.
No, to je jednim dijelom već bilo na razvojnoj crti hrvatskoga književnoga jezika pa nije bilo pokušaja da se stari padeži vrate ni kad su Hrvati poslije opet mogli slobodno odlučiti drukčije.
No, u nekim je jezičnim propisima Maretićeva škola slijepo slijedila srpske uzore te je pokušala hrvatskom standardnomu jeziku nametnuti oblike strane hrvatskoj jezičnoj tradiciji.

U nekoliko bitnih pitanja škola hrvatskih vukovaca se razlikovala od ilirskih i poilirskih jezičnih koncepcija. Osnovne predodžbe o hrvatskome jeziku ilirske, kao i zagrebačke škole bijahu:

Škola hrvatskih vukovaca, kojoj je na čelu bio Tomislav Maretić, a zastupala je gledišta temeljena na osnovnim shvaćanjima Vuka Karadžića i Đure Daničića, imala je sljedeće stavove o hrvatskome jeziku:

Iako su vukovci naizgled izvojevali pobjedu koncem 19. stoljeća, uskoro se pokazalo da se radilo o Pirovoj pobjedi. Sve glavne točke ilirskog i poilirskoga hrvatskoga jezičnoga programa, od tronarječnosti i hrvatske književne tradicije do tvorbenosti-definitivno su nadvladale programatski ideal mladogramatičara ili hrvatskih vukovaca. Mladogramatičarski su pokušaji propali bujnim razvitkom hrvatske književnosti 20. stoljeća (Tin Ujević, Miroslav Krleža), a hrvatsko ih je jezikoslovlje i službeno prevladalo koncem SFRJ. Ivan Broz i Franjo Iveković izradili su Rječnik hrvatskoga jezika (Zagreb, 1901.) također na Karadžićevoj i Daničićevoj osnovi, ali on nije bitno mijenjao dotadašnje hrvatsko jezično stanje.

Tim su se zahvatima razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika znatno smanjile – privremeno, ali do njihova jedinstva nije došlo.

Stvaranjem prve Jugoslavije 1918. godine silom srpske vlasti, zakona, odluka i propisa koji su protegnuti na Hrvatsku ili koji su donošeni u Beogradu samo na srpskome jeziku, srpski se književni jezik znatno proširio na štetu hrvatskoga i tako je na mnogim područjima kao što su uprava, zakonodavstvo, sudstvo, školstvo i vojska naglo prekinuta hrvatska jezična tradicija, ali ni takvim nasilnim postupcima nije postignuto jezično jedinstvo. Da se što više sačuvaju hrvatske jezične osobine, dr. Petar Guberina i dr. Kruno Krstić napisali su knjigu “Razlike izmedu hrvatskoga i srpskoga književnog jezika” (Zagreb, 1940.). Ta je knjiga imala dugo jak utjecaj na čuvanje hrvatske jezične posebnosti.

Zatiranje hrvatskoga književnoga jezika trajalo je sve do stvaranja banovine Hrvatske 1939. godine. Tada je u mnogome vraćeno hrvatsko nazivlje, a pogotovo stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske. Nevolja je bila samo u tome što su obje faze, banovinska i endehaška, trajale samo sedam godina.
U partizanskome ratu i dolaskom komunista na vlast u Hrvatskoj hrvatski nazivi vraćeni za Banovine uglavnom su ostali, osim u vojsci jer je tu prevladalo srpsko vojno nazivlje. U početku je u drugoj Jugoslaviji u načelu priznato svakomu narodu da se služi svojim jezikom pa su zakonski priznata četiri ravnopravna jezika: hrvatski, srpski, slovenski i makedonski, dopušteni su bili prijevodi sa srpskoga na hrvatski i obrnuto. ali je tada hrvatski jezik doživio drugo rashrvaćivanje.

Komunistička partija Jugoslavije u svome internacionalističkome usmjerenju bila je protiv mnogih nacionalnih obilježja i uvodila svoje, može se reći komunističke nazive.
Tada je na primjer stranka preokrenuta u partija, tajnik i ministar u sekretar, glavni tajnik u generalni sekretar, glavni ili središnji odbor u centralni komitet, vojska u armija, redarstvo i oružništvo u milicija, gospodin u drug, glazba u muzika, povijest u historija, skup, zbor u miting, škola u centar i druge.

Većinom su to bile tuđice, mnoge uobičajenije u srpskome književnome jeziku, a s njihovim olakim i nekritičnim preuzimanjem, što se također podudaralo s osobinama srpskoga književnoga jezika, hrvatski je bio potiskivan, a hrvatski jezični osjećaj prema tuđicama otupljen pa su tada vrata širom otvorena anglizmima. No srpska strana nije bila zadovoljna ni takvim stanjem, nego je nastojala da hrvatski i srpski književni jezik što više zbliže i da u tome hrvatski bude potpuno potisnut. S tom je namjerom uredništvo Letopisa Matice srpske raspisalo anketu o jezičnim i pravopisnim pitanjima i do rujna 1954. Letopis je objavio odgovore četrdesetak sudionika.

Poslije završene ankete održan je sastanak na kojem je zaključeno da je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa je i književni koji se razvio oko dva središta, Zagreba i Beograda, jedinstven s dva izgovora: ijekavskim i ekavskim, da je u nazivu jezika u službenoj upotrebi nužno istaknuti oba njegova dijela (i hrvatski i srpski), da su ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i ćirilica), da je potrebno izraditi priručni rječnik hrvatskosrpskoga/srpskohrvatskog književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis. Sve temeljem ankete koja je obuhvatila 40-ak javnosti nepoznatih sudionika, odredilo se sudbine jezika cijelim narodima.

Na temelju tih zaključaka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

Dok je zajednički pravopis primljen više-manje prešutno, premda se u nekim svojim dijelovima znatno razlikovao od dotadašnjeg Broz-Boranićeva Pravopisa, izlazak Rječnika Matice hrvatske – Matice srpske (prozvanoga Adok) izazvao je na hrvatskoj strani buru nezadovoljstva.
Uočavaju se i u kritici ističu nedostatci Rječnika, od kojih je najbitnije unifikatorsko prikrivanje posebnosti hrvatskoga i srpskoga leksika.
Posljedica tog nezadovoljstva jest Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine, koju je potpisala većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i koja je naišla na snažnu političku osudu.
Matica hrvatska odriče se Novosadskoga dogovora i zajedničkoga pravopisa, prekida rad na zajedničkom rječniku (koji dovršava samo srpska strana), te organizira izradbu novoga pravopisa.

Nastavlja se izdavanje školskih jezičnih udžbenika i priručnika, medu njima i pet izdanja Težak-Babićeva Pregleda gramatike hrvatskosrpskog jezika, dok je šesto izdanje pod izmijenjenim naslovom Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika 1973. povučeno iz uporabe.

Godine 1974. objavljen je novi Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, po kojemu je u Hrvatskoj u službenoj uporabi „hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika koji se naziva hrvatski ili srpski“. Iste godine izlazi Silić-Rosandićev udžbenik i priručnik za nastavnike pod naslovom Fonetika i fonologija hrvatskoga književnog jezika, koji modernim znanstvenim pristupom označava prekretnicu u nastavi materinskoga jezika i – uz brojne službene i političke otpore – afirmaciju naziva hrvatski književni jezik. U tadašnjem Institutu za jezik izraduje se Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika, ali nailazi na političku osudu, ne odobrava se kao školski udžbenik (republički sekretar za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu Stipe Šuvar joj je uskratio odobrenje, zapravo je zabranio), te izlazi s nekolikogodišnjim zakašnjenjem 1979. godine. Konačnu kodifikaciju hrvatskoga jezičnog standarda, koja je uključila hrvatsku književnu i jezičnu baštinu koju je dogmatska Maretićeva škola zanemarivala, označila je velika znanstvena gramatika hrvatskoga književnog jezika.

Godine 1986. u izdanju JAZU i Globusa izlaze prva dva njezina dijela: “Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku. Nacrt za gramatiku” Stjepana Babića i “Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Nacrt za gramatiku” Radoslava Katičića.

Dana 7. prosinca 1988. godine Ustavni sud Jugoslavije proglasio je ustavni amandman o jeziku iz 1972. odnosno ustavnu odredbu iz 1974. protivnima Ustavu SFRJ jer se, po njegovu mišljenju, postojećom formulacijom isključuje iz javne porabe jezik Srba u Hrvatskoj.
Početkom 1989. Sabor SRH pokreće postupak za promjenu spornoga ustavnog članka o jeziku. Tomu se prvi javno usprotivio Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu, a njegov su primjer slijedile brojne hrvatske kulturne i javne institucije. Predloženu promjenu ustavnog amandmana o jeziku Sabor nije prihvatio.

U novim političkim okolnostima, koje su nastupile 1990. godine, kada je Republika Hrvatska krenula samostalnim i neovisnim putem, te postala samostalna, suverena i međunarodno priznata država, pojačana je i jezikoslovna djelatnost. Godine 1990. izlazi drugo izdanje Priručne gramatike pod izmijenjenim naslovom “Gramatika hrvatskoga književnog jezika”, te treća knjiga velike znanstvene gramatike, “Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga jezika”, djelo više autora.

Na razini korištenja jezika u društvenom i kulturnom životu, ustalilo se zadnjih desetljeća korištenje hrvatskog jezika, bez daljnjih tendencija za ujednačavanje sa srpskim jezikom. U Hrvatskoj su i Hrvati i Srbi koristili takav zajednički standard, uz određene mjesne specifičnosti koje i danas karakteriziraju govornike iz pojedinog kraja Hrvatske. U Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine, s nezadovoljstvom se konstatiralo da je došlo do navodnog nametanja službenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatskog) oličavajući time nacionalnu neravnopravnost. Taj je jezik ustavnom odredbom učinjen obaveznim i za Srbe u Hrvatskoj, a nacionalistički nastrojeni hrvatski jezikoslovci sistematskom i odlično organizovanom akcijom sve ga više udaljavaju od jezika u ostalim republikama srpskohrvatskog jezičkog područja, što doprinosi slabljenju veza Srba u Hrvatskoj sa ostalim Srbima.

Stvaranjem slobodne Hrvatske, hrvatski se književni jezik počinje opet pohrvaćivati u onome dijelu u kojem je bio rashrvaćen. U jednome smislu vraća se na 1918. da se nastavi tamo gdje je zbog djelovanja srpske prevlasti u prvoj Jugoslaviji hrvatska jezična tradicija bila prekinuta, a u drugome na 1945. da se vrate one jezične osobine koje su do tada bile proganjane ili prognane pa zaboravljene. To se očituje u svim područjima, osobito u znanosti, upravi, zakonodavstvu i vojsci. I na svim drugim područjima doživljava svoj preporod jer je došao u novo razdoblje slobode.

Ipak, iako se hrvatska država osamostalila 1991., hrvatskom su jeziku Hrvatskoj i Hrvatima neskloni krugovi i dalje poricali samosvojnost. Nastojali se utopiti ga u umjetnoj tvorevini, koja je u međunarodnoj standardizaciji imala kôdove scr (fr. serbo-croate l’alphabet latin) i scc (fr. serbo-croate l’alphabet cyrillique). Priznanju hrvatskog jezika odnosno njegovu samostalnom uključivanju u međ. zajednicu suverenih naroda su se odupirali neki inozemni politički krugovi. Kad je u drugoj polovici 2000-ih politički projekt neke nove Jugoslavije otpao, isti su pokrenuli nove  politikantske špekulacije projektom t.zv. Zapadnog Balkana odnosno po već isprobanom predlošku, provoditi unitarizaciju hrvatskoga i srpskoga. Krugovi koji se protive samostalnom hrvatskom jeziku su one europske političke sile koje su sve do bliske prošlosti snažno politički podupirale koncepciju dosadašnjih Jugoslavijâ, u kojima je osporavano temeljno pravo na samostalan jezik i na hrvatsku pisanu baštinu. Takvi politički stav je 17 godina ometao međunarodno priznanje samostojnosti hrvatskoga jezika.

Konačni korak u priznanju odvojenog hrvatskog i srpskog jezika načinjen je zalaganjem Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, kojoj su se pridružili Hrvatski zavod za norme, Narodna biblioteka Srbije i srbijanski Institut za normizaciju. Zahtjev za izmjenu kôda je načinila NSK, a druge tri su to prihvatile. Dopisom su se obratile američkoj Kongresnoj knjižnici, kao međunarodnomu tijelu za normizaciju (ISO 639-2/RA). Ista ustanova je potvrdila prihvaćanje i hrvatskoga i srpskoga zahtjeva te je odredila nove oznake hrv za hrvatski i srp za srpski kao jedine vrijedeće oznake (umjesto dotadašnjih scr i scc) i za knjižničnu obradbu i za nazivoslovnu primjenu. Vijest o tome stigla je na 17. lipnja 2008., a odluka je od 1. rujna 2008. postala obveznom. Ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Tihomil Maštrović je tom prigodom izjavio: Tako je hrvatski jezik napokon postao međunarodno priznat i uveden u ISO-standarde obvezne za cijeli svijet..

Razvitak suvremenog hrvatskog jezika u slobodnoj Hrvatskoj dao je slobodu inicijativama koje su postojale još za vrijeme dok je Hrvatska bila dijelom Jugoslavije, a po kojima bi se u jezične tokove hrvatskog jezika u Hrvatskoj trebalo uključiti i usvajati rješenja Hrvata iz Gradišća koji su sačuvali u živoj uporabi mnoge hrvatske riječi i izraze koji su u Hrvatskoj izravno zbog politike tuđinskih gospodara ili neizravno zbog višegodišnje tuđinske vlasti istisnute iz uporabe, kao i rješenja za suvremene jezične situacije (primjerice, Znanstveni institut gradišćanskih Hrvata na sjednicama Jezična komisija svaki misec normira gradišćanskohrvatske izraze i fraze za različna područja svakidanjega upotribljavanja ali i stručne izraze iz različnih područjev znanja.

U hrvatskom jeziku postoje ove vrste riječi: imenice, glagoli, zamjenice, pridjevi, prijedlozi, prilozi, veznici, brojevi te riječi koje svrstavamo kao čestice.  
Promjenljive vrste riječi su imenice, glagoli, pridjevi i brojevi.
U hrvatskom jeziku postoji sedam padeža: nominativ, akuzativ, genitiv, dativ, lokativ, instrumental i vokativ. Svojstvuje ih promjena nastavka u riječi, uz izuzetak lokativa, koji je istovjetan dativu (osim kod nekih zamjeničnih i pridjevskih oblika), ali zahtijeva prijedlog uz sebe (iako je nekada mogao stajati samostalno). 
Od brojeva, u hrvatskom postoje jednina, dvojina i množina. 
Množina u hrvatskom može biti kraća i dulja, s time da se prednost daje kraćoj množini. Postoji i oblik za brojivu i nebrojivu množinu, kao i oblik zbirne množine (stručni naziv je zbirna imenica), koji označava veću gomilu, veću količinu nečega.

Rod imenica u hrvatskom jeziku može biti muški, ženski i srednji.

Glagolska stanja u hrvatskom su radno i trpno (aktiv i pasiv).

Vremena u hrvatskom jeziku su: 
Prošla: perfekt, aorist, imperfekt, pluskvamperfekt 
Sadašnje: prezent 
Buduća: futur, futur egzaktni (ili futur II), a u gramatikama prije Maretićeve bio je zabilježen i klasificiran i 3. oblik futura (v. u Šime Starčevića).

Participa u hrvatskom jeziku imamo pet; nazivamo ih glagolskim prilozima i glagolskim pridjevima. 
Glagolski prilozi su sadašnji i prošli (particip prezenta i preterita aktiva I).
Glagolski pridjevi su radni i trpni (particip preterita aktiva II i particip preterita pasiva). Particip prezenta aktiva se u književnom jeziku sačuvao u nekoliko riječi.

Pomoćni glagoli u hrvatskom jeziku su biti i htjeti.

Glagoli po vidu mogu biti svršeni te učestali i trajni (potonje dvoje nazivamo nesvršenima).

Pridjevi mogu biti određeni i neodređeni.
Određeni oblik je samo u atributnoj uporabi, najčešće uz imenice. Kao predikatno ime (umjesto glagola) nije ovjeren u hrvatskom jeziku, što je jednom od bitnih sintaktičkih razlikovnica između hrvatskoga i srpskoga jezika.
Neodređeni pridjevski oblik se može rabiti za više stvari. Može biti:

Hrvatski je jezik sa purističkom tradicijom, odnosno jezik koji je težio naći prijevod tuđice, tako da i sam korijen, sama srž prevedenice bude hrvatska. Od tuđica koje postoje u hrvatskom jeziku, značajne su riječi iz latinskog, njemačkog, talijanskog, ruskog, mađarskog, turskog (perzijskog i arapskog preko njega), češkog, francuskog, a u novije vrijeme veliki je udar na hrvatski jezik od strane engleskog jezika.

Hrvatski jezik kao sustav bitno je određen svojom narječnom osnovicom (štokavskim narječjem), a hrvatskomu je jeziku kao standardu narječna osnovica samo jezgra, koja za njega nije uvijek u svemu mjerodavna. Hrvatski jezik kao sustav određen je lingvistički, njime upravljaju jezične zakonitosti, a hrvatski jezik kao standard određen je sociolingvistički. Narav je jezika kao sustava savjetodavna, a jezika kao standarda zakonodavna.

S istih razloga s kojih se razlikuje hrvatski jezik kao sustav i hrvatski jezik kao standard razlikuje se hrvatski standardni jezik od hrvatskoga književnoga jezika.

Naziv hrvatski standardni jezik već je tridesetak godina u neprekidnoj uporabi u hrvatskome jezikoslovlju.

Hrvatski književni jezik i hrvatski standardni jezik nisu i ne mogu biti sinonimi, jer je naziv hrvatski književni jezik istodobno i preširok i preuzak u odnosu prema nazivu hrvatski standardni jezik. Bitna obilježja standardnog jezika, obilježja bez kojih nema standardnog jezika i istodobno razlikovna u odnosu prema književnomu jeziku jesu višefunkcionalnost i normativnost. Književni jezik ima neobvezatan odnos prema normama standardnog jezika; on norme standardnog jezika poštuje na svoj način.

Mijo Lončarić: Dijalektološka istraživanja u Institutu za jezik i jezikoslovlje od 1952, do 2002.  Luč –časopis Ogranka Matice Hrvatske u Velikoj Gorici 6 (2018) : 67-98.

HercegBosna.org 

HercegBosna.org 

HercegBosna.org 

Gornja navedena djela, koja daju odgovore na brojne dvojbe, su spomenuta jer su na internetu dostupana samo na tim stranicama. Mnoštvo članaka o jeziku zbog kojeg ova wikipedija postoji, dostupno je na 




#Article 2: Hrvatska (9008 words)


Hrvatska (službeni naziv: Republika Hrvatska) je europska država, u geopolitičkom smislu srednjoeuropska i sredozemna država, a zemljopisno smještena u južnom dijelu Srednje Europe te u sjevernom dijelu Sredozemlja. Na sjeveru graniči sa Slovenijom i Mađarskom, na istoku sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, na jugu s Crnom Gorom, dok na zapadu s Italijom ima morsku granicu. Kopnena površina iznosi 56.578 km², a površina obalnog mora 31.067 km² što Hrvatsku svrstava među srednje velike europske zemlje. Glavni grad je Zagreb, koji je političko, kulturno, znanstveno i gospodarsko središte Republike Hrvatske. Tijekom hrvatske povijesti najznačajniji kulturološki utjecaji dolazili su iz srednjoeuropskog i sredozemnog kulturnog kruga.

Temelji hrvatske države nalaze se u razdoblju ranog srednjeg vijeka kada su Hrvati osnovali svoje dvije kneževine, Panonsku i Primorsku Hrvatsku. Potom, pod vladarskom dinastijom Trpimirović Hrvatska postaje jedinstvena kneževina, a 7. lipnja 876. godine za vrijeme vladavine kneza Branimira po prvi puta i nezavisna država. Godine 925. pod vodstvom kralja Tomislava Hrvatska postaje kraljevina. Posljednji hrvatski kralj bio je Petar Snačić, a nakon njega Hrvatska stupa u personalnu uniju s Ugarskom na temelju ugovora poznatog kao Pacta conventa sklopljenog 1102. godine. Tim je ugovorom Hrvatska zadržala sve značajke države, jedino je kralj bio zajednički. Godine 1527., uslijed Osmanlijskog napada na Hrvatsku, na hrvatsko prijestolje dolazi dinastija Habsburg. Kroz cijelo vrijeme Habsburške vladavine, Hrvatska je također zadržala sve državnopravne značajke što se najviše ogleda kroz Pragmatičku sankciju iz 1712. godine te Hrvatsko-ugarsku nagodbu iz 1868. godine.

Pri kraju Prvoga svjetskog rata, 1918. godine Hrvatska raskida veze s Austro-Ugarskom te sudjeluje u osnivanju Države SHS. Nedugo zatim, Hrvatska je (u sklopu Države SHS) uključena u Kraljevstvo SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavija), iako Hrvatski sabor tu odluku nije nikada ratificirao. Nakon Drugoga svjetskog rata, godine 1945. režim srpskog kralja zamijenio je komunistički režim. U tom vremenu, Hrvatska je bila socijalistička republika i kao federalna jedinica tvorila SFR Jugoslaviju. Godine 1990. provedeni su prvi demokratski višestranački izbori nakon 45 godina jednostranačkog sustava, a 30. svibnja iste godine konstituiran je demokratski izabrani višestranački državni sabor u Hrvatskoj. Dana 25. lipnja 1991. godine, Republika Hrvatska je ustavnom odlukom državnog sabora postala samostalna i nezavisna država.

U Hrvatskoj se službeno koristi hrvatski jezik i latinično pismo.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Hrvatska ima 4.284.889 stanovnika. Hrvati čine 90,42% stanovništva, a najbrojnija nacionalna manjina su Srbi koji čine 4,36% stanovništva, dok svaka od ostalih nacionalnih manjina čini manje od 1% stanovništva. Najveći dio stanovništva (91,36%) je kršćanske vjere, dok je među kršćanima najviše vjernika katoličke vjeroispovijesti (86,28%).

Prema političkom ustroju Hrvatska je parlamentarna demokracija, a u ekonomskom smislu okrenuta je tržišnom gospodarstvom. Članica je Ujedinjenih naroda od 22. svibnja 1992. godine Hrvatska je članica Vijeća Europe, Svjetske trgovinske organizacije, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora i Europske unije.

Republika Hrvatska, spada među zemlje visokog dohotka, ali ipak znatno zaostaje za najrazvijenijim zemljama svijeta. Prema izračunu ljudskog razvojnog indeksa (kompozitni indeks koji uvažava podatke o očekivanoj životnoj dobi stanovništva, kvaliteti obrazovanja i nacionalnog dohotka) kod Ujedinjenih naroda, 2015. godine je Hrvatska bila 45. od promatranih 188 zemalja;  tu valja opaziti da većina članica Europske unije iskazuje nešto bolje rezultate od Hrvatske - ali su europske zemlje koje nisu članice EU u pravilu rangirane niže od Hrvatske.

Na prostoru Hrvatske je otkriveno pedesetak nalazišta čovjeka kamenog doba. U pećini Šandalja I u blizini Pule pronađeni su najstariji predmeti oblikovani rukom na tlu Hrvatske. Izrađeni su od kamena, a obrađeni okresivanjem. Najvažnije nalazište otkrio je Dragutin Gorjanović Kramberger 1899. godine u spilji na Hušnjakovom brdu kraj Krapine gdje je našao ostatke neandertalskog čovjeka i njegovog oruđa. Nalazišta krapinskog pračovjeka jedno je od najvažnijih u Europi. Živio je oko 130 tisuća godina prije Krista.

Ljudi mlađeg kamenog doba na prostoru Hrvatske su živjeli u plodnim nizinama rijeka i uz Jadransko more. Prema prostoru najvažnijih nalazišta razlikujemo četiri kulture. Starčevačka kultura se prostirala dijelom sjeverne Hrvatske, a nositelji su ratari i stočari koji su živjeli u sojenicama i proizvodili keramiku koju su bojali crvenom bojom. Sopotska kultura prostirala se na prostoru Slavonije. Danilska kultura se prostirala uz obale Jadrana. Hvarska kultura se prostirala južnim dalmatinskim otocima. Danilska i Hvarska kultura pripadaju krugu impresso keramike koja se odlikuje posudama crveno smeđe boje ukrašenima otiscima školjaka, morskim puževa i zarezima učinjenim oštrim predmetima.

Na prijelazu iz mlađeg kamenog u metalno doba na prostoru Srijema i Slavonije prostirala se Vučedolska kultura. Na prostoru kraj Dunava pronađena su kuće pravokutnog oblika, oružje od glačanog kamena te kalupi za lijevanje bakrenih sjekira. Glasovit je nalaz posude u obliku ptice poznat pod nazivom Vučedolska golubica. Najvažnija kultura ranog brončanog doba na tlu kontinentalne Hrvatske je vinkovačka kultura, a na tlu južne Hrvatske cetinska kultura. Obje od njih, na različit način i u različitom obimu nastavljaju tradiciju vučedolske kulture. Ostala važnija nalazišta su Nezakcij u Istri, Donja Dolina na Savi i Ripač na Uni. U kasnom brončanom dobu proširila se sjevernom Hrvatskom kultura polja sa žarama, nazvana prema glinenim posudama u koje se polagao pepeo pokojnika, s nalazištima kraj Virovitice, Zagreba i Velike Gorice.

U željeznom dobu pojavili su se prvi poznati narodi na hrvatskom tlu. Keltski narodi pojavili su se u IV. stoljeću prije Krista, a živjeli su na području sjeverno od Save i Kupe. Sa sobom su donijeli lončarsko kolo i umijeće kovanja novca. Od keltskih plemena na panonskom tlu treba spomenuti Skordiske i Tauriske. Iliri su živjeli na prostoru južno od Save, a najvažniji narodi su Histri, Liburni, Japodi, Delmati i Ardijejci. Oni su gradili kamene utvrde koje se nazivaju gradine. Stanovnici priobalja su bili poznati po brodograditeljskom i pomorskom umijeću. Poznati po gradnji brodova i gusarenju bili su Liburni. Male i brze lađe kojima su plovili zvale su se lembi. Rimljani su po liburnskome uzoru izgrađivali vlastite ratne brodove koje su prozvali liburne.

 

Grci svoje kolonije na istočnim jadranskim obalama osnivaju krajem VI. stoljeća prije Krista. Prva naseobina je bila Korkira Melajna na Korčuli koji su osnovali stanovnici otoka Krfa. Sirakuški tiranin Dionizije Stariji osnovao je koloniju Issu na otoku Visu. U blizini Lumbarde na Korčuli je osnovana kolonija o čijem osnivanju svjedoči zapis Lumbardska psefizma. Stanovnici otoka Para osnovali su Far u Starom Gradu na Hvaru, a važne kolonije su i Tragurij u Trogiru i Epetij u Stobreču. Između kolonija i matičnog polisa razvijale su se snažne kulturne i trgovačke veze.

Gusarenje ilirskih naroda dovelo ih je u sukob s Rimljanima koji su od kraljice Teute tražili da svojim podanicima zabrani gusarenje, no ona je to odbila. Rimljani pokreću tri ilirska rata kojima uništavaju Ilirsko kraljevstvo koje je 167. godine prije Krista podijeljeno na tri oblasti pod vrhovnom rimskom vlašću. Konačno osvajanje završeno tek početkom prvog stoljeća.

Tada je uspostavljena granica na Dunavu, a jedinstveni Ilirik je podijeljen na dvije rimske provincije Panoniju i Dalmaciju. Ilirske provincije zbog zemljopisnog položaja i prirodnih bogatstava ubrajale su se u važnije pokrajine Carstva. Najstarije kolonije u Dalmaciji bile su Salona, sjedište rimskog namjesnika i gospodarsko središte, Narona kao trgovačko i lučko središte te Jadera i Pola. U Panonija najvažnije su bile Siscija i Sirmij. Jedan od najvažnijih rimskih spomenika uopće je palača cara Dioklecijana podignuta nedaleko Salone. Pulski amfiteatar bio je jedan od najvećih u Carstvu.

 
Hrvati su narod koji je doselio u područje današnje Hrvatske tijekom sedmog stoljeća. Pitanje etnogeneze Hrvata je još otvoreno, a najpopularnije teorije o podrijetlu Hrvata su slavenska, iranska i gotska teorija. Tijekom seobe Hrvati su se dijelili na nekoliko plemena. Nakon dolaska i dugotrajnih borbi Hrvati su pobijedili Avare i zavladali njihovom zemljom. Prostor koji su naselili nalazio se između rijeke Drave i obala Jadranskog mora. Starosjedilačko romansko stanovništvo preseljava u priobalne utvrđene gradove pod bizantskom vlašću i u nepristupačne planinke krajeve Dinarida. To stanovništvo će se tijekom stoljeća pojaviti u nizinama pod imenom Vlasi. Kad su došli u novu domovinu Hrvati su bili mnogobošci. U dodiru s kršćanskim starosjediocima polako prihvaćaju kršćanstvo. Ulogu u pokrštavanju imali su Bizantski i franački misionari te benediktinci koji donose zapadne kulturne utjecaje.

Na području Hrvatske Slaveni organiziraju nekoliko malih državnih zajednica - sklavinija, od kojih su najvažnije kneževina Hrvatska u priobalju i Donja Panonija. Prvi vladar koji je u svoj vladarski naslov stavio hrvatsko ime i koji sebe u darovnici iz 852. godine sebe naziva milošću Božjom knez Hrvata je Trpimir osnivač narodne dinastije Trpimirovića. Knez Branimir o svom dolasku na vlast u pismu obavještava papu Ivana VIII. U uzvratnom pismu od 21. svibnja 879. godine papa obavještava Branimira da je blagoslovio njega, njegov narod i državu, što je ustvari prvo međunarodno priznanje neovisnosti Hrvatske. Kameni ulomak iz šopota kraj Benkovca spominje Branimira kao kneza Hrvata, i to je najstariji kameni zapis hrvatskog imena.

 
Nakon razdoblja vladanja hrvatskih knezova prvi kralj Hrvatske postaje Tomislav iz loze Trpimirovića oko 925. godine. Tomislav, koji je vojno porazio Mađare i kao bizantski saveznik potukao bugarsku vojsku, ujedinio je Posavsku i Primorsku Hrvatsku i stvorio državu znatne veličine. Na upravu je dobio i bizantsku Dalmaciju. Po podacima iz zapisa bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta koji su očito pretjerani saznajemo da je hrvatska vojna moć u X. stoljeću zasigurno bila velika. Stjepan Držislav postaje prvi hrvatski okrunjeni kralj s titulom kralj Hrvatske i Dalmacije.

Srednjovjekovno hrvatsko kraljevstvo doseglo je vrhunac pod kraljevima Petrom Krešimirom IV. (1058. - 1074.) i Dmitrom Zvonimirom (1075. - 1089.). Petar Krešimir pod svoju je upravu stavio dalmatinske gradove, Slavoniju te pripojio Neretvansku kneževinu i dijelove Bosne. Zvonimir je od legata tadašnjeg pape Grgura VII. Gebizona 1075. godine u crkvi u Solinu okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije. Iz tog vremena potječe Bašćanska ploča prvi dokument zapisan na hrvatskom jeziku na glagoljici.

Hrvati su 1102. godine Pactom Conventom izabrali ugarskoga kralja Kolomana Arpadovića za kralja Hrvatske. Otada su Hrvatska i Ugarska bile povezane osobom vladara sve do 1918. godine. Takvu vrstu državne zajednice nazivamo personalna unija. Kralj Ladislav je 1094. godine osnovao biskupiju u Zagrebu, a prvi biskup je bio češki redovnik Duh. Tijekom stoljeća vode se obrambeni ratovi s Venecijom koja pokušava zavladati hrvatskom obalom Jadrana. Uz pomoć križarske vojske 1202. osvojen je Zadar. Slabljenjem središnje kraljeve vlasti, kralj Andrija II. prisiljen je 1222. godine sazvati državni sabor i donijeti Zlatnu bulu, dokument kojim ograničava svoju vlast u korist plemstva. Započinje uspon velikaških obitelji od kojih su najvažniji Frankapani i Šubići. Vrhunac moći Šubići doživljavaju oko 1300. godine kada Pavao I. nosi naslov ban Hrvata i gospodar Bosne.

Vinodolski zakonik iz 1288. godine najstariji je sačuvani zakonik napisan na hrvatskom jeziku. Osnivaju se brojni slobodni kraljevski gradovi koji od kralja dobivaju samoupravu, najrazvijeniji je Gradec kraj biskupskog Zagreba. Krunidbom Karla Roberta na prijestolje stupa nova dinastija Anžuvinaca. Ludovik I. uspostavlja jaku kraljevsku vlast slamanjem moći velikaša i provođenjem brojnih gospodarskih, poreznih i vojnih reformi. U savezništvu s Genovom poražena je Mletačka Republika te se mirom u Zadru 1358. godine mletački dužd odriče svakog prava na Dalmaciju. Dubrovnik priznaje vlast hrvatsko-ugarskog kralja te se ubrzo počinje nazivati Republikom. U dinastičkim borbama na prijestolje dolazi Žigmund Luksemburški. Godine 1409. drugi pretendent na prijestolje Ladislav Napuljski prodaje mletačkom duždu za 100.000 dukata svoja kraljevska prava na Dalmaciju (tj. Zadar s utvrdom i zadarskim kotarom, otok Pag, dvije utvrde u hrvatskom zaleđu, Novigrad i Vranu, ali i sva prava na cijelu Dalmaciju, što znači i one njezine dijelove koji su u tom času priznavali Sigismundovu vlast.).

 
Tijekom Žigmundove vladavine po prvi puta Hrvatskoj prijeti osmanska opasnost. Organizira se obrambeni sustav osnivanjem hrvatskog, slavonskog i usorskog tabora koji se nakon Žigmundove smrti pokazuje neuspješnim. Padom Bosne 1463. godine pod Osmansku vlast Matija Korvin osniva Srebreničku i Jajačku banovinu. Osmanlije su 1493. godine teško porazile hrvatsku plemićku vojsku na Krbavskom polju. Hrvatski ban i biskup Petar Berislavić uspješno brani Hrvatsku. Knez Bernardin Frankapan na njemačkom državnom saboru u Nürnbergu poziva na pomoć Hrvatskoj nazivajući je štitom kršćanstva. Bernardinov sin Krsto spada među najznačajnije hrvatske srednjovjekovne vojskovođe. Porazom na Mohačkom polju 1526. godine od osmanskog sultana Sulejmana I. ugasila se srednjovjekovna hrvatsko-ugarska država.

 
Na saboru u Cetingradu 1527. godine hrvatsko je plemstvo izabralo Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Time je Hrvatska ušla u personalnu uniju sa zemljama gdje su vladali Habsburgovci. Time je čuvana svijest o zasebnosti Hrvatskog kraljevstva. Junaštvom se proslavio Nikola Jurišić koji je obranio Kiseg od premoćne osmanske vojske i tako obranio Beč od osvajanja. Osmanlije su krenule u novi pohod na Beč 1566. godine predvođeni Sulejmanom Veličanstvenim i velikim vezirom Mehmed-pašom Sokolovićem. U bitki kod Sigeta nakon junačkog otpora, braneći grad od 100.000 osmanskih vojnika, pogiba Nikola Šubić Zrinski jedan od najvećih velikana u hrvatskoj povijesti. Kardinal Richelieu bitku kod Sigeta je nazvao bitkom koja je spasila civilizaciju. Godine 1592. pada važna utvrda Bihać, a nekada slavno Hrvatsko Kraljevstvo je svedeno na ostatke ostataka, a hrvatske zemlje su pogođene snažnim iseljavanjem stanovništva. Godine 1558. Hrvatski i Slavonski sabor spojili su se u jedinstveni Hrvatski sabor.

Osmanlije 1593. godine doživljavaju poraz u bitki kod Siska. Osniva se Vojna Krajina, sustav obrambenih utvrda pod zapovjedništvom Dvorskog ratnog vijeća. Najvažnija utvrda je Karlovac. Na opustošenu zemlju naseljava se vlaško stanovništvo. Zbog zasluga u obrani Hrvatske pripadnici starih hrvatskih obitelji Zrinski i Frankopani nazivaju se skrbnicima i zaštitnicima Hrvatske. Nikola Zrinski pali veliki most kod Osijeka kojim su Osmanlije prodirale u Europu. Zbog sjajnih pobjeda odlikovali su ga i nagradili španjolski kralj Filip IV. i francuski kralj Luj XIV. Nezadovoljni centralističkom politikom bečkog dvora hrvatski i ugarski plemići pružaju otpor želeći samo otjerati Osmanlije uz pomoć zapadnoeuropskih sila, ponajprije Francuske. Vođe pobune Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine. Time je skršen otpor hrvatskog plemstva, a posjedi Zrinskih i Frankopana došli su pod vlast Dvorske komore.

Na osvojenim područjima provodi se islamizacija iako Osmanlije prihvaćaju činjenicu da dio pokorenih naroda pripada kršćanskoj vjeri. Pri tome su tolerantniji bili prema pravoslavnim crkvama nego prema katolicima jer je Katolička crkva često poticala zapadne države protiv Osmanlija. Jedino su franjevci mogli slobodno djelovati na području Osmanskog Carstva. Kršćani su morali plaćati visoke poreze tako da mnogi iseljavaju. Organizira se otpor koji pružaju hajduci i uskoci. 
 
Jedini dio hrvatskoga prostora koji se samostalno razvijao bila je Dubrovačka Republika koja je s 200 brodova imala jednu od najvećih trgovačkih mornarica u Europi. Isusovac Bartol Kašić piše 1604. godine prvu gramatiku hrvatskog jezika. Isusovci osnivaju 1607. godine gimnaziju u Zagrebu. Kralj Leopold I. dodijelio joj je naslov akademije čime je osnovano Sveučilište u Zagrebu, najstarije sveučilište s neprekinutim djelovanjem u Jugoistočnoj Europi. Najvažniji hrvatski barokni književnik Ivan Gundulić djeluje u Dubrovniku, a povjesničar Ivan Lučić spada u sam vrh europske povijesne znanosti sedamnaestog stoljeća.

Nakon pobjede nad Osmanlijama kod Beča 1683. godine organizira se Sveta liga, savez Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Poljske. Oslobađanje Slavonije organizira franjevac Luka Ibrišimović, a u Lici otpor organizira Marko Mesić. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine velik dio hrvatskog prostora je oslobođen vlasti Osmanlija. Ipak oslobođeni prostor je postao dio Vojne Krajne. Mir u Požarevcu 1718. godine označio je kraj vojne opasnosti od Osmanskog Carstva. Hrvatski sabor 1712. godine prihvaća Pragmatičku sankciju. Provodi se plansko naseljavanje s kojim u Hrvatsku dolaze Nijemci, Česi, Slovaci i Srbi.

Marija Terezija provodi brojne upravne, porezne i vojne reforme. Osniva se Hrvatsko kraljevsko vijeće 1767. godine, prva moderna vlada. Za vrijeme cara Josipa II. provodi se snažna germanizacija pa se hrvatsko plemstvo okreće suradnji s ugarskim. Na zajedničkom Ugarskom saboru 1790. godine od hrvatske je strane predložena veća financijska ovisnost te podvrgnost Ugarskom kraljevskom vijeću što su Mađari oduševljeno prihvatili. U to vrijeme nastaje ideja o jedinstvenoj mađarskoj nacionalnoj državi od Karpata do Jadrana kao odgovor na germanizaciju Beča u kojoj bi mađarski jezik postao službeni za sve. Hrvatski izaslanici na Saboru odlučno odbijaju uvođenje mađarskog jezika kao službenog. Po prvi puta izbio je spor oko jezika koji će se u sljedećem stoljeću smatrati glavnim obilježjem nacije. Požunskim mirom 1805. godine hrvatska obala dolazi pod francusku vlast te su organizirane Ilirske pokrajine. Na Bečkom kongresu 1815. godine Dalmacija i Istra dolaze pod austrijsku vlast ali nisu sjedinjene s ostatkom Hrvatske.

Razjedinjenost hrvatskih zemalja pokazao je osnovni cilj hrvatske politike u 19. stoljeću - ujedinjenje hrvatskih krajeva u jedinstvenu cjelinu. Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac pomaže pretpreporodne napore. Ljudevit Gaj stvara krug građanskih intelektualaca koji postaje jezgra kulturnog i nacionalnog preporoda Hrvatske. Pripadnici tog pokreta nazivaju se ilircima, a pokret se naziva Ilirskim pokretom. Grof Janko Drašković piše Disertaciju, prvi hrvatski politički program. U Zagrebu 1835. godine počinju izlaziti Novine horvatske. Objavljena je pjesma Horvatska domovina Antuna Mihanovića koja će poslije postati hrvatska himna. Matica ilirska osnovana je 1842. godine. Ivan Kukuljević Sakcinski održava 1843. godine u Hrvatskom saboru prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku. Srpanjske žrtve svečano su pokopane 1845. godine. Hrvatski sabor jednoglasno je 1847. godine proglasio hrvatski jezik službenim.

Revolucionarne 1848. godine formulirana su Zahtijevanja naroda. Hrvatskim banom postaje Josip Jelačić. U Hrvatskoj je 25. travnja 1848. godine ukinuto kmetstvo. Osnovano je Bansko vijeće te je sazvan prvi zastupnički Sabor u hrvatskoj povijesti. Jelačić je s hrvatskom vojskom prešao Dravu i zaratio s Mađarima. Nakon revolucije 1849. godine Franjo Josip proglašava oktroirani Ustav. Započeta je snažna germanizacija. Na Saboru 1861. godine grupiraju se političke stranke: Narodna stranka, Stranka prava i Unionistička stranka.

Hrvatsko-ugarska nagodba sklopljena je 1868. godine kojom su uređena zajednička pitanja, a prevagnuli su mađarski interesi. Ugarska je priznala Kraljevini Hrvatskoj položaj političkog naroda i teritorijalnu cjelokupnost. Hrvatska je slala zastupnike u Ugarski sabor te je bila financijski oštećena i podređena Ugarskoj. Riječkom krpicom Rijeka dolazi pod mađarsku vlast. Propala je Kvaternikova Rakovička buna. U ovom razdoblju djeluje Ante Starčević, otac domovine. U Dalmaciji se vodi politička borba narodnjaka i autonomaša. U Istri djeluje Juraj Dobrila. Banom postaje Ivan Mažuranić koji provodi modernizaciju zemlje. Godine 1874. godine utemeljeno je moderno Sveučilište u Zagrebu. Godine 1881. Vojna Krajina je sjedinjena s ostatkom Hrvatske. Dolaskom na vlast bana Khuen-Hédervárya 1883. godine sljedećih dvadeset godina provodi se jaka mađarizacija. Srpska manjina dobiva privilegirani položaj. Održani su veliki protumađarski prosvjedi 1903. godine.

Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Hrvatska je ušla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Istra, Rijeka i Zadar potpali su pod talijansku vlast. Kraljevina SHS je 1929. godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Godine 1939. osniva se samoupravna banovina Hrvatska.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dio današnjega područja Republike Hrvatske bio je unutar granica Nezavisne Države Hrvatske (1941. - 1945.). Hrvatski narod isprva je podržavao ustašku vlast, no došlo je do progona Srba koje Hrvati kao katolici nisu mogli prihvatiti. Talijanski poglavar Mussolini želio se domoći jadranske obale, zbog čega je prisilio poglavnika Antu Pavelića da mu je preda. Stoga su 18. svibnja potpisani Rimski ugovori kojima je Italija prisvojila većinu Jadrana, no Pavelić je uspio ograničiti njezine zahtjeve i spasiti dio hrvatske obale. U to su doba Istra, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo i Rijeka nastavili biti dio Kraljevine Italije kojoj su pripali Rapalskim ugovorom nakon I. svjetskog rata; a vlasti NDH - koja je nastala upravo zauzimanjem Italije nakon raspada Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine - morale su Italiji prepustiti skoro sve hrvatske otoke, Split, Šibenik, Trogir i dio dalmatinskog zaleđa (5.380 četvornih kilometara ozemlja s oko 380.000 stanovnika, te pretežni dio hrvatskog teritorijalnog mora). Međimurje i Baranju je sebi pripojila Kraljevina Mađarska; NDH nije priznala pripojenje Međimurja, ali nije imala ni načina da Mađarskoj oduzme to područje. NDH je ubrzo došla u loše odnose s Italijom, koja je u pojasu od linije Karlovac - Mostar praktično suspendirala vlast NDH i zabranila lociranje njenih oružanih snaga (na početku teg skromnog broja i snage), nastojeći kontrolirati to područje u suradnji s četnicima.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine su vlasti NDH u tim krajevima imale veću ulogu, ali samo onoliko koliko je to odgovaralo Njemačkoj, koja je privolila vodstvo NDH da dopusti novačenje hrvatskih vojnih obveznika u Wehrmacht i SS (pri čemu se iz proračuna NDH plaćalo troškove njemačkih postrojbi), te čak uspostavu Njemačke policije u Hrvatskoj, izravno odgovorne vlastima u Berlinu. Povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost izraženo Ustavom Republike Hrvatske temelji se među ostalim i na odlukama ZAVNOH-a izraženim nasuprot proglašenju NDH.

Snažan partizanski pokret i paralelna narodna vlast na oslobođenim područjima, te oslobađanje vlastitim snagama dovode do toga da je nakon rata Hrvatska postala dio nove, socijalističke Jugoslavije.

Krajem 1960-ih godina javljaju se zahtjevi za razvlaštenje federalne vlasti, jačanje tržišne privrede te se kritiziraju unitarističke i centralističke tendencije u Jugoslaviji. Višegodišnja kretanja prerastaju u pravi nacionalni pokret čija su središta Matica hrvatska, studenti te mlađi komunistički političari u Centralnom komitetu KPH od kojih su najpoznatiji Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar. Pokret se posebno proširio do proljeća 1971. godine pa je i nazvan Hrvatsko proljeće. Širenje pokreta izaziva kritike u drugim jugoslavenskim republikama te Josip Broz Tito smjenjuje hrvatski politički vrh. Ipak ustavnim promjenama, a osobito donošenjem Ustava 1974. godine snažno je ojačan republički individualitet.

Titovom smrću 1980. godine nestaje element koji je svojom karizmom i autoritetom osiguravao koheziju visoko složenog sustava prepunog različitosti unutar Jugoslavije. Početak teške političke kriza prati gospodarska kriza, nastala sudarom tržišnih elemenata i elemenata planske privrede, te afirmacija nacionalnih interesa. Radikalizacija zahtjeva u Srbiji koja na političko vodstvo dovodi Slobodana Miloševića dovodi do raspada SKJ. Krajem osamdesetih godina počinju se osnivati političke stranke te se priznaje višestranački sustav.

Na prvim demokratskim izborima 1990. godine premoćnu pobjedu ostvaruje HDZ predvođen dr. Franjom Tuđmanom, te se 30. svibnja konstituira višestranački Sabor. Novi Ustav Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. godine više nije ustav jedne komunističke države, a iz naziva se izbacuje naznaka Socijalistička: od sada ime države glasi: Republika Hrvatska. Na Referendumu o hrvatskoj samostalnosti održanom 19. svibnja 1991. godine većina od 93.24% birača opredjeljuje se za samostalnu i neovisnu državu. Slijedom te odluke Sabor RH je 25. lipnja 1991. godine donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske kojim se Hrvatska uspostavlja kao neovisna država. Neuspjehom u rješavanju jugoslavenske krize 8. listopada 1991. godine raskida sve državnopravne sveze s dosadašnjom SFRJ.

Oružanom pobunom dijela srpskog stanovništva počinje Domovinski rat, koji je završio 1995. godine hrvatskom pobjedom u operaciji Oluja. Hrvatska je 22. svibnja 1992. godine primljena u Ujedinjene narode kao punopravni član. Drugu polovicu devedesetih karakterizira loša gospodarska situacija uzrokovana prelaskom na tržišno gospodarstvo, netransparentnom privatizacijom i posljedicama rata. Na parlamentarnim izborima 2000. godine pobjeđuje koalicija šest stranaka u koju su uključeni SDP, HSLS, HSS, HNS, LS i IDS. Premijer je Ivica Račan. Stjepan Mesić je izabran za predsjednika 2000. godine, a reizabran 2005. godine. Na vlast 2003. godine dolazi reformirani HDZ predvođen dr. Ivom Sanaderom koji osvaja drugi mandat kao premijer nakon pobjede na izborima 2007. godine. Razdoblje nakon 2000. godine karakterizira razvoj i rast gospodarstva, mnogobrojne reforme kao i problemi poput visoke nezaposlenosti, korupcije i tromosti javne uprave i pravosuđa.

Još od svog osamostaljenja glavni vanjskopolitički ciljevi Republike Hrvatske su ulazak u euroatlantske integracije, prije svega ulazak u Europsku uniju i NATO. Od 1. travnja 2009. godine članica je NATO-a, dok je 3. listopada 2005. godine Hrvatska je započela pregovore o pristupanju Europskoj uniji. Hrvatska je postala 28. članica Europske unije 1. srpnja 2013. godine.

Dana 11. siječnja 2015. godine Kolinda Grabar-Kitarović izabrana je za prvu predsjednicu Republike Hrvatske.

Hrvatska ima:

Površina obalnog mora: 33.200 km²
Površina kopna i mora: 89.810 km²
Ukupna gospodarska površina: 113.680 km²
Dužina kopnenih granica: 2.028 km - detaljnije

Dužina obale: 5.835 km
Dužina obale kopnenog dijela: 1.777 km
Dužina obale na otocima: 4.058 km
Broj otoka: 1.246 (67 naseljenih)

Najviša točka: Dinara (Sinjal) 1.831 metar.

Važniji gradovi u Hrvatskoj su Zagreb (glavni grad), Split, Dubrovnik, Rijeka, Osijek, Zadar, Karlovac, Pula, Sisak, Knin, Gospić (sjedište najveće hrvatske županije) Šibenik, Slavonski Brod, Mali Lošinj (najveći i najrazvijeniji otočni grad) i Vukovar (najveća riječna luka u Hrvatskoj). (vidi i: )

Klima je u unutrašnjosti Hrvatske umjereno kontinentalna, u gorskoj Hrvatskoj pretplaninska i planinska, u primorskom dijelu mediteranska (sa suhim i toplim ljetima te vlažnim i blagim zimama), a u zaleđu submediteranska (s nešto hladnijim zimama i toplijim ljetima). Na klimu Hrvatske utječe položaj u sjevernom umjerenom pojasu.

Prosječna temperatura u unutrašnjosti: siječanj 0 do 2 °C, kolovoz 19 do 23 °C dok je prosječna temperatura u primorju: siječanj 6 do 11 °C, kolovoz 21 do 27 °C.

S prosječno 2.600 sunčanih sati u godini jadranska je obala jedna od najsunčanijih u Sredozemlju, a prosječna temperatura mora ljeti je od 25 °C do 27 °C.

Od usvajanja novog Ustava 1990. godine, Hrvatska je parlamentarna demokracija. U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu.

Hrvatski sabor je jednodomno zakonodavno tijelo s najmanje 100, a najviše 160 zastupnika, bira se općim izborima na mandat od četiri godine. Sabor svake godine zasjeda tijekom dva razdoblja: od 15. siječnja do 15. srpnja i od 15. rujna do 15. prosinca.

Predsjednik Republike je poglavar države, a bira se na neposrednim izborima svakih pet godina. Osim što je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, predsjednik države imenuje mandatara za sastav Vlade (predsjednika Vlade), koji mora za sebe i svoje ministre dobiti potvrdu (povjerenje) Sabora.

Vlada Republike Hrvatske, kao izvršna vlast, za svoj rad odgovara Saboru. Predlaže zakone i proračun, provodi zakone te vodi inozemnu i domaću politiku zemlje.
Na čelu hrvatske Vlade nalazi se predsjednik Vlade. Vlada ima jednog ili više potpredsjednika i uobičajeno oko 15 ministara zaduženih za određena područja upravljanja. Mandat hrvatske Vlade traje 4 godine.

Hrvatska ima složen sustav sudstva. Sudbenu vlast obavljaju sudovi. Sudbena vlast je samostalna i neovisna, a sudovi sude na temelju Ustava i zakona. Sudovi sude i na osnovi međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka Republike Hrvatske. U Hrvatskoj sudbenu vlast obavlja 110 prekršajnih sudova, 108 općinskih sudova i 13 trgovačkih sudova koji sude kao sudovi prvog stupnja. Upravni sud Republike Hrvatske odlučuje o tužbama protiv konačnih upravnih akata, odnosno u upravnim sporovima. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske te 21 županijski sud su, u pravilu, sudovi drugog stupnja. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. U Hrvatskoj djeluje ukupno 256 sudova, a sudi ukupno 1.482 suca i 433 prekršajna suca.

Sudovi opće nadležnosti:

Sudovi posebne nadležnosti:

Ustavni sud Republike Hrvatske, koji nije dio sudbene vlasti, donosi odluke o pitanjima suglasnosti zakona s Ustavom, o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonima, donosi odluke povodom ustavnih tužbi te odlučuje o drugim pitanjima određenim Ustavom. S obzirom na to kako Ustavni sud nije dio trodiobe vlasti, smatra se četvrtom polugom cjelokupnog ustroja Hrvatske države.

 

U Hrvatskoj su općine i gradovi prema Ustavu, jedinice lokalne samouprave. Teritorij Hrvatske administrativno je podijeljen na  i . Općine i gradovi u Hrvatskoj čine najnižu razinu samouprave. Hrvatska je podijeljena na dvadeset županija i Grad Zagreb koji ima status županije. Županija obuhvaća više prostorno povezanih općina i gradova na svom području. Površinom je najveća županija Ličko-senjska, a najmanja Međimurska županija. Županije s najviše stanovnika su Grad Zagreb, Splitsko-dalmatinska, Zagrebačka, Primorsko-goranska i Osječko-baranjska.

Po MMF-u bruto domaći proizvod je 2008. godine iznosio 54,950 milijarde USD ili 12.374 USD po stanovniku, a po paritetu kupovne moći ukupni BDP iznosio je 74,419 milijardi USD ili 16.758 USD po stanovniku. Prema Eurostatu, statističkom uredu EU, hrvatski BDP po stanovniku iskazan prema standardima kupovne moći iznosi 63% prosjeka Europske unije.
Po podatcima Državnog zavoda za statistiku prosječna neto plaća za ožujak 2009. godine iznosila je 5367 kuna, dok je prosječna bruto plaća iznosila 7816 kuna. Dvije trećine zaposlenih u pravnim osobama u ožujku 2009. godine primilo je prosječnu neto plaću manju od državnog prosjeka.
Hrvatska kućanstva su u 2008. godini imala nešto više od 89.000 kuna raspoloživih sredstava, dok im je potrošnja premašila 93.000 kuna. Najveći udio imali su raspoloživi dohoci s 89% udjela.

Na svjetskoj ljestvici ekonomskih sloboda, koju objavljuje The Heritage Foundation u suradnji s The Wall Street Journalom, u 2016. godini Hrvatska se nalazi na 103. mjestu. Deficit platne bilance 2007. godine iznosio je 3,2 milijarde eura ili oko 8,5% BDP-a. Prosječna godišnja stopa inflacije iznosila je 2,9% u 2007., a 6,1% u 2008. što je bila najviša stopa inflacije od 2000. godine.
Na kraju 2008. godine devizne pričuve iznosile su 9,1 milijardu eura, inozemni dug 39,1 milijardu eura, a dug opće države (javni dug) 29,1% BDP-a. Prema studiji revizorske kuće KPMG Hrvatska je druga najoporezovanija zemlja na svijetu sa stopom oporezivanja od 53,5%. Kad se u tu brojku uključi krizni porez Hrvatska postaje zemlja s najvećom stopom poreznog opterećenja.

Hrvatska je u prvih šest mjeseci 2010. izvezla roba u vrijednosti nešto većoj od 30,5 milijardi kuna, dok je istodobno uvoz iznosio 52,2 milijardu kuna, pa je robni deficit premašio iznos od 21,6 milijarde kuna i bio je 24,9 posto manji nego u istom razdoblju lani. Pokrivenost uvoza izvozom od 58,4 posto. Najveći hrvatski izvozni partneri su Italija, BiH i Njemačka, a najveći uvozni partneri Italija, Njemačka i Rusija. Izravna strana ulaganja u Hrvatsku, prema podacima HNB-a, u razdoblju od 1993. do lipnja 2005. godine iznose 11,2 milijarde eura. Najveća hrvatska tvrtka prema prihodu u 2008. godini je INA s 26,7 milijarde kuna, slijedi Konzum s 12,7 milijardi kuna te HEP s 11,4 milijarde kuna.

Broj prijavljenih na Državnom zavodu za zapošljavanje u srpnju 2009. godine bio je 248.586, pa se stopa nezaposlenosti popela na 14%, pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku. Na kraju 2008. godine bilo je ukupno 1.543.878 zaposlenih osoba, najviše u prerađivačkoj industriji, trgovini i građevinarstvu. U uslužnim djelatnostima radi 64,1% zaposlenih, u industriji i graditeljstvu 30,9%, a 4,8% u poljoprivredi.  Stopa anketne nezaposlenosti je u prvom tromjesečju 2009. godine iznosila 9,4%, odnosno 167.000 nezaposlenih. Pri tome je u Hrvatskoj ukupno zaposleno 1.638.000 osoba, od čega 911.000 muškaraca i 727.000 žena. U državnim i javnim službama zaposleno je oko 260.000 ljudi, u javnim službama, kao što su obrazovanje i zdravstvo, 180.000, a u državnoj upravi 65.000 zaposlenika.

Poljoprivreda stvara 7,4% nacionalnog dohotka, a zapošljava 14,2% radne snage. Od 2,7 milijuna hektara poljoprivrednih površina obrađuje se oko 1,1 milijun. Ostatak je neobrađen ili u vlasništvu države. Prosječna veličina imanja je 1,9 hektara. Industrija ostvaruje oko petine BDP-a, a zapošljava oko četvrtine radne snage. Brodogradnja je značajna privredna grana, a najveća brodogradilišta su: Brodosplit, Uljanik i 3. Maj. Trgovina je najutjecajnija gospodarska grana, zapošljava oko 23,1% ukupnog broja zaposlenih te ostvaruje prihod od 37,7%.

Turizam je iznimno važan za Hrvatsku. Broj turista u 2007. godini je premašio 11,16 milijuna, a ostvareno je 53 milijuna noćenja. Najviše turista dolazi iz Njemačke, Italije, Slovenije i Austrije. Dvije županije, Istarska i Primorsko-goranska, ugošćuju 44% turista. Prihod od turizma u prvih devet mjeseci 2008. dosegnuo je 6,8 milijardi eura, a udjel turizma u BDP-u iznosi 22% što turizam označava strateškom granom gospodarstva i jednom od najkonkurentnijih djelatnosti.

Krajem 2009. godine Hrvatska je imala 679 tisuća zaposlenih u privatnim, 114 tisuća zaposlenih u državnim, a isti broj osoba je bio zaposlen u tvrtkama koje se nalaze u mješovitom vlasništvu. Pored njih Hrvatska ima i 240.000 zaposlenih u javnom sektoru.

Hrvatska ima vrlo razvijenu mrežu autocesta. Hrvatska je u prometnom smislu bila diskriminirana za vrijeme Jugoslavije jer su se gradile autoceste koje nisu bile u skladu s hrvatskim nacionalnim interesom. Značajni infrastrukturni projekti na gradnji autocesta započeli su 2000. godine kada započinje intenzivna gradnja i povezivanje Hrvatske. U Hrvatskoj ukupno ima preko 1400 kilometara autocesta koje povezuju Zagreb s drugim većim gradovima.

Sredinom 2005. godine je u promet puštena autocesta A1 koja povezuje dva najveća grada Zagreb i Split. Autocesta A2 ide od slovenske granice prema Zagrebu. Autocesta A3 prolazi Panonskom Hrvatskom od Bregane do Lipovca. A4 ide od Goričana na mađarskoj granici prema Zagrebu. Autocesta A5, tzv. Slavonika povezuje Slavoniju, tj. Osijek i Baranju sa Zagrebom i Jadranom.  Autocesta A6 povezuje Zagreb i Rijeku. Autoceste A8 i A9 čine Istarski ipsilon.

Rijeka je najveća luka na Jadranu s više od 13 milijuna tona tereta u 2007. godini, dok je Zračna luka „Franjo Tuđman” najveća zračna luka u državi s najvećim brojem prevezenih putnika i jedinica tereta. Hrvatska ima sedam zračnih luka za međunarodni promet i to u: Zagrebu, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Rijeci, Osijeku i Puli. Croatia Airlines je nacionalni zrakoplovni prijevoznik. Jadrolinija je najveći i nacionalni brodarski prijevoznik sa sjedištem u Rijeci gdje se nalazi najveća lučka kapetanija u državi. Hrvatska ima donekle razvijen sustav željeznica ali zbog političkih razloga u prošlosti neki dijelovi Hrvatske nisu povezani, poput Istre i Dubrovnika. Hrvatske željeznice su državna željeznička tvrtka.

U Hrvatskoj je u 2008. godini registrirano 88.217 novih automobila što je najveći broj u povijesti i predstavlja povećanje od 6,7% u odnosu na godinu lani. Najprodavanija marka je Opel, slijede Renault, Volkswagen, Peugeot i Škoda. U prva dva mjeseca 2009. godine u odnosu na isto prošlogodišnje razdoblje u Hrvatskoj registrirano 40,9% manje novih automobila kao posljedica svjetske gospodarske krize. U Hrvatskoj na 1000 stanovnika dolazi 300 automobila.

Hrvatska se po uporabi informatičke i komunikacijske tehnologije nalazi na 49. mjestu od ukupno 134 zemlje obuhvaćene u istraživanju Svjetskog ekonomskog foruma. Svaki treći Hrvat koristi računalo svaki dan, a domaće tržište tehnologija i telekomunikacija je godišnje vrijedno milijardu dolara. Oko 37% hrvatskih kućanstava posjeduje osobno računalo.

U 2008. godini 47% stanovnika starijih od petnaest godina koristi internet što je porast od 8% u odnosu na 2007. godinu. Ukupan broj korisnika je 2,24 milijuna. Od toga broja 56% koristi internet svaki dan. Broj širokopojasnih priključaka internetu iznosi 722.110 čime je dostignuta razina gustoće širokopojasnih priključaka internetu od 16,28%. Uslugu internet bankarstva u prvom kvartalu 2009. koristilo je 597.866 građana te 155.721 poslovnih subjekata, što je povećanje od 32,06% korištenja od strane građana, odnosno 15,32% od strane poslovnih subjekata u odnosu na godinu lani. Stopa softverskog piratstva na osobnim računalima trenutno iznosi 54%.

Oko 79% hrvatskih građana posjeduje mobilni telefon, a 12% građana ima više od jednog mobitela. Vodeći pružatelji usluga mobilne telefonije su Hrvatski Telekom, A1 i Tele2. U pokretnim mrežama krajem prošle godine tri komercijalna operatera imala su ukupno više od 5,87 milijuna korisnika, čime je dostignuta penetracija od 132,55%. Devet komercijalnih operatera nepokretne mreže krajem 2008. imalo je nešto više od 1,85 milijuna korisnika, čime je gustoća od 41,73% neznatno 'pala' u odnosu na 2007. godinu.

Tržište elektroničkih komunikacija u 2008. godini je vrijedilo 15 milijardi kuna, od toga je najveći dio ili oko 8,5 milijardi kuna ostvaren u pokretnim mrežama, dok je prihod u nepokretnim mrežama bio nešto malo viši od 5 milijardi kuna. Prihod od prijenosa podataka premašio je milijardu kuna, dok se ostatak ukupnog prihoda odnosi na najam vodova i kabelsku televiziju. Od ukupnog prihoda od nepokretnih mreža 83,01% je ostvario T-HT, dok se oko 17% tog prihoda odnosi na tzv. nove operatere.

U Hrvatskoj je po popisu stanovništva iz 2011. godine živjelo 4.284.889 stanovnika od čega 2,218.554 žene i 2,066.335 muškaraca. Prosječna starost stanovništva bila je 41,2 godine (42,9 godina za žene i 39,4 godine za muškarce).
Očekivano trajanje života pri rođenju je 2017. godine bilo 80,9 godina za žene i 74,9 godina za muškarce.

U 2019. godini u Hrvatskoj je rođeno 36.296 djece, od toga 36.135 živorođene, a umrlo je 51.794 osoba, što čini negativan prirodni prirast od 15.659 osoba. Stopa nataliteta iznosila je 8,9‰, stopa mortaliteta 12,7‰, a prirodni prirast bio je -3,9‰. Sklopljeno je 19.761 brakova a razvedeno je 5.936 brakova.

U drugom desetljeću 21. stoljeća Hrvatska bilježi negativan migracijski saldo, tj. broj odseljenih iz Hrvatske je veći od broja doseljenih. Tako se 2018. u inozemstvo odselilo 39.515 osoba a iz inozemstva se doselilo 26.029 osoba, što daje negativni saldo od -13.486 osoba. Među iseljenim osobama bilo je 92,2% hrvatskih državljana i 7,8% stranaca, a najviše osoba odselilo se u Njemačku (55,0%). Među doseljenim osobama bilo je 33,1% hrvatskih državljana i 66,9% stranaca, a najviše osoba doselilo se iz Bosne i Hercegovine (39,8%).

Veliku većinu stanovništva Hrvatske čine Hrvati (90,42%). Glavna nacionalna manjina su Srbi (4,36%), dok od ostalih dvadesetak nacionalnih manjina svaka čini manje od 1% stanovništva.

Po hrvatskom demografu prof. dr. Stjepanu Štercu, Hrvatska bilježi demografske gubitke u svakom od popisa stanovništva nakon 1910. godine, te jedina od zemalja u svojem okruženju bilježi pad stanovništva u svim popisima stanovništva nakon svjetskih ratova u 20. stoljeću. Ukupni demografski gubitak od početka 20. stoljeća do 2011. godine procjenjuju na 2.434.000 stanovnika ili čak na oko 57% današnje hrvatske populacije. Šterc pripisuje te događaje teškim posljedicama ratova, izloženosti stranim dominacijama u višenacionalnim državama tijekom 20. stoljeća, te neprikladnim državnim politikama u ekonomskim i demografskim pitanjima. Ovakvi bi procesi i s tim intenzitetom razorili svaku populaciju, bez obzira na razinu njezine gospodarske razvijenosti i zato je danas Hrvatska praktički u demografskom slomu, ocjenjuje Šterc.

Po popisu stanovništva iz 2011. godine najzastupljenija vjeroispovijest je katolička (86,28%) (v. katoličanstvo u Hrvata i katoličanstvo u Republici Hrvatskoj). Druge zastupljenije vjeroispovijesti su pravoslavna (4,44%) i islamska (1,47%).

U Hrvatskoj je službeni jezik hrvatski, koji je materinski za 95,60% stanovnika,
s latiničnim pismom, a na području Istarske županije službeni je i talijanski jezik
koji je materinski za 18.573 stanovnika. Manjinski jezici u Hrvatskoj zaštićeni su međunarodnim sporazumima i ugovorima, ustavom, ustavnim zakonom i drugim zakonima.

U Hrvatskoj je autohtoni jezik hrvatski jezik te jezik predmletačkih autohtonih romanskih stanovnika poluotoka Istre (istriotski).

Ostali su jezici doseljenih naroda: albanski, bošnjački, bugarski, crnogorski, češki, hebrejski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, romski, rumunjski, ruski, rusinski, slovački, slovenski, srpski, talijanski, turski, ukrajinski i vlaški.

U Hrvatskoj je 2008. godine radilo 645 dječjih vrtića koji su ostvarivali programe predškolskog odgoja i naobrazbe. Udio privatnih vrtića je 33,9%, dok ostatak čine vrtići u gradskom, općinskom i županijskom vlasništvu. Ukupan broj djece koja su obuhvaćena nekim programom je 149.300 ili 56,6% djece u dobi od šest mjeseci do šest godina. U privatnim vrtićima je smješteno 12,9% djece. Djeca s teškoćama u razvoju čine 3,6% vrtićke populacije dok je udio darovite djece 1,1%. Na 18 djece dolazi jedan odgojitelj, ako ubrajamo i kraće programe, a na 11 djece dolazi jedan odgojitelj u cjelodnevnom programu.

Prije kretanja u osnovnu školu, sva djeca u Hrvatskoj obavezno pohađaju tzv. predškolu, u trajanju od godine dana. U predškoli djeca usvajaju osnovne pojmove o vremenskim i prostornim odnosima, razvijaju predčitalačke vještine, stvoraju radne navike i socijaliziraju se u odgojnoj skupini. 

Osnovno obrazovanje započinje s navršenih 7 godina, a redovito traje 8 godina. U prva četiri razreda djecu obrazuje jedan učitelj, a u druga četiri razreda djeca dobivaju učitelja iz svakog predmeta. Udio žena u učiteljskoj populaciji je 78,9%. Pismeno je 98,8% stanovnika starih 10 i više godina.
Sredinom 2006. godine u Hrvatskoj je bilo je 839 osnovnih škola, koje su u svom sastavu imale 1246 područnih škola, s ukupno 384.634 učenika. Odnos broja učitelja i učenika u redovitom obrazovanju bio je 1:13, a u obrazovanju za djecu i mladež s teškoćama u razvoju 1:2,9. U 2057 škola nastava se izvodila samo na jednom jeziku, od čega u 2015 na hrvatskom, u 19 na srpskome, u 11 na talijanskome, u sedam na češkome, u pet na mađarskome. Osim na hrvatskom jeziku 28 škola nastavu izvodi na jezicima nacionalnih manjina. Prvi put u školske klupe sjelo je 43.286 prvašića. Učenici u uzrastu do 15 godina stječu znanja i vještine potrebne za daljnje obrazovanje.

U hrvatskim srednjim školama obrazovanje traje tri ili četiri godine. Srednje se škole dijele na gimnazije, strukovne škole i umjetničke škole. U prve razrede srednjih škola 2007. godine su upisana 51.384 učenika. Od toga se u gimnazije upisalo 12.635 učenika, u umjetničke škole 1509, u četverogodišnje škole 21.784, u trogodišnje škole 14.938, u programe niže stručne spreme 52 te u škole s posebnim i prilagođenim programima 466 učenika. Trogodišnje strukovne škole pripremaju učenike za rad u gospodarstvu, pri čemu učenici znatan dio tzv. praktične nastave provode kod obrtnika ili u trgovačkim društvima, radom u onoj struci za koju se školuju. Dio programa u strukovnim školama traje 4 ili 5 godina, a učenici se osim za rad u struci pripremaju i za nastavak obrazovanja na visokoškolskim ustanovama; kojemu mogu pristupiti ukoliko su na završetku srednje škole položili državnu maturu. U strukovnim srednjim školama postoje i programi za učenike s teškoćama u razvoju, te programi stjecanja tzv. niže razine srednjeg obrazovanja, gdje se osnovne kompetencije za rad stječu u skraćenom vremenu. Dio učenika pohađa gimnazije koje u pravilu traju 4 godine, i koje pripremaju učenike za daljnje obrazovanje, podukom kroz općeobrazovne predmete poput matematike, materinjeg jezika, stranih jezika i prirodnoznanstvenih predmeta. Postoji višejedna sportska (u Zagrebu) i više umjetničkih gimnazija, gdje su nastavni programi usklađeni s bavljenjem sportom, odnosno programima umjetničkog obrazovanja. Umjetničko obrazovanje izvodi se u mreži od stotinjak osnovnih glazbenih i plesnih škola u svim većim i srednjim gradovima u Hrvatskoj, koje učenici pohađaju paralelno s pohađanjem običnih osnovnih škola. Srednje umjetničke škole se mogu pohađati bio paralelno s pohađanjem drugih srednjih škola (strukovnih ili gimnazija), ili uklopljeno u programe umjetničkih gimnazija. Neke srednje strukovne škole također imaju programe obrazovanja za umjetničke struke, poput fotografa, grafičkih dizajnera i dizajnera obuće.

Nakon srednjoškolskog daljnje obrazovanje je dostupno na veleučilištima i sveučilištima. Hrvatska ima sedam sveučilišta: Sveučilište u Zagrebu, Sveučilište u Rijeci, Sveučilište u Splitu, Sveučilište u Osijeku, Sveučilište u Zadru, Sveučilište u Dubrovniku i Sveučilište u Puli. Sveučilište u Zadru je najstarije hrvatsko sveučilište osnovano 1396. godine, dok je najstarije sveučilište s neprekinutim djelovanjem u Jugoistočnoj Europi Sveučilište u Zagrebu osnovano 1669. godine. U Hrvatskoj djeluje i dvanaest javnih i dva privatna veleučilišta. Djeluje i devetnaest visokih škola, od kojih je sedamnaest privatnih. Od uvođenja Bolonjskog procesa 2003. godine, u pravilu nakon tri godine studija se stječe titula prvostupnika, nakon daljnje dvije godine postaje se magistar, a poslijediplomskim studijem od tri godine stječe se titula doktora.

Visokoškolsko obrazovanje u Republici Hrvatskoj usklađeno je s europskim tzv. Bolonjskim sustavom, a nastava se izvodi na sveučilišnim i tzv. veleučilišnim obrazovnim ustanovama. Nastavnici na fakultetima, koji su uključeni u sveučilišta, moraju se baviti znanstvenim radom, a studenti pohađaju najprije dodiplomski (u principu, trogodišnji) studij, a mnogi od njih potom i diplomski (najčešće dvogodišnji) studij. Neki studijski programi su integrirani na način da se odmah upisuje 5-godišnji (tako je npr. sa studijem prava) ili 6-godišnji (medicina) studij. Manji broj studenata nakon završetka studija upisuje postdiplomske, studije, koje mogu biti znanstvene tj. doktorske, ili nešto manje zahtjevnije postdiplomske stručne studije. Na visokim školama nastavnici ne moraju biti znanstvenici, ali moraju imati visoke kompetencije iz struke koju predaju; stručni naslovi studenata koji dovrše takve studije se razlikuju od onih koje daju sveučilišne ustanove: na sveučilišnim ustanovama se stječe naslove sveučilišni prvostupnik/prvostupnica (kratica: bacc. od lat. baccalaureus/baccalaurea), uz naznaku određene struke (nakon 3 godine), odnosno sveučilišni magistar/magistra (kratica: bacc. od lat. mag.), uz naznaku struke; na veleučilištima se nakon okončanja tzv. kratkih stručnih studija, koji traju manje od 3 godine dobiva naslov  stručni pristupnik/pristupnica (kratica pristup., npr. pristup. oec.), nakon završetka (češćih) trogodišnjih studija naslov stručni prvostupnik/prvostupnica (kratica: bacc., jednako kao i kod trogodišnjih sveučilišnih studija), a nakon još godinu do dvije godine daljnjeg obrazovanja na tzv. specijalističkom stručnom studiju naslov  stručni specijalist/specijalistica (kratica struč. spec.).

Pismenost u Hrvatskoj je visoka: 2011. je u zemlji bilo samo 0,8 posto nepismenih. Sredinom 20. stoljeća je nepismenost bila viša, te je 1953. godine 16,3 posto ukupnog stanovništva Hrvatske starijeg od 10 godina bilo nepismeno. Među nepismenima se danas bilježi znatno veći udio nepismenih žena, u prvom redu stoga što u R Hrvatskoj žene u prosjeku žive čak 7 godina dulje od muškaraca, a u starijih naraštaja je nepismenost raširenija.

Po popisu stanovništva iz 2001. godine fakultetski obrazovane osobe činile su 7,82% stanovništva. U taj broj bili su uključeni su i magistri i doktori znanosti. Građani s višom školom činili su tada 4,08%. Oko 40% građana je samo sa završenom osnovnom, nezavršenom osnovnom ili bez ikakve škole, a od 47% građana sa srednjom školom tri petine njih završilo trogodišnju strukovnu školu. U dobi između 25 i 64 godine broj osoba s fakultetskom diplomom iznosi 18%. Na visokim učilištima 2006. diplomiralo je 19.566 studenata, što je za 7,4% više nego 2005. godine. Od ukupnog broja diplomiranih 64% su redoviti studenti, a udio žena je 59,3%. U Hrvatskoj trenutačno studira oko 170.000 studenata. Sukladno europskim trendovima, zadnjih desetljeća visokoškolski sustav upisuje veći udio mladih te je u 2019. godine visokoškolski studij završilo 33.704 studenata, među kojima čak 20.286 studentica.  Generacije koje danas u Hrvatskoj završavaju visoke škole, broje oko 50 tisuća, pa proizlazi da s neke od njih diplomira oko pola momaka, i čak oko 4/5 djevojaka.

Prema Indeksu ljudskog kapitala (Human Capital Index) kojega sačinjava svake godine Svjetska banka, gdje se mjeri uspješnost zemalja u mobiliziranju ekonomskih i profesionalnih potencijala svojih građana  (indeks iskazuje koliko kapitala pojedina država izgubi: tako bi zemlja koja u potpunosti iskoristi potencijale svojega stanovništva imala index 1; u stvarnosti su tu najuspješniji Singapur s 0,88 i Južna Koreja s indeksom 0,84) - obrazovanje kod formiranja toga indeksa daje odlučan doprinos - Hrvatska je s indeksom 0,71 svrstana u gornju četvrtinu, približno gdje i susjedne Mađarska (0,69) i Austrija (0,74).
 	
Prema rangiranju Education index Ujedinjenih naroda, Hrvatska je 2015. bila po kvaliteti obrazovnog sustava na 41. od promatranih 188 zemalja; tu valja opaziti da većina članica Europske unije iskazuje nešto bolje rezultate od Hrvatske.

U Hrvatskoj postoji 69 bolničkih ustanova i lječilišta i to 5 kliničkih bolničkih centara, 3 kliničke bolnice i 4 klinike, 22 opće bolnice, 27 specijalnih bolnica, 3 lječilišta, 46 domova zdravlja, 7 zavoda i 3 privatne bolnice. Osim toga u manjim je mjestima radilo još 9 općih stacionara i 6 izvanbolničkih rodilišta. Broj se bolničkih kreveta u razdoblju od 1990. do 2000. smanjio za oko 24%. U 2004. je bilo 24.549 bolničkih kreveta. U bolnicama se iste godine liječilo 726.320 osoba.

Hrvatska je s 276 liječnika na 100.000 stanovnika ispod prosjeka tranzicijskih zemalja i zemalja Europske unije. Manjak liječnika bi za Hrvatsku mogao biti dugoročan problem, na što upozorava sve manji interes mladih za studij medicine, jer se 1990. godine za jedno upisno mjesto natjecalo sedam, a danas svega 2,2 kandidata. To prati i negativna selekcija, odnosno niže prosječne upisne ocjene. U hrvatskim bolnicama radi oko 7.000 liječnika, a samo u četiri osnovne grane medicine, internoj, kirurgiji, ginekologiji i pedijatriji, nedostaje 925 specijalista. U Hrvatskoj ima ukupno 16.956 liječnika, od kojih 12.149 radi u zdravstvenim ustanovama, a 3992 liječnika radi u farmaciji i drugim djelatnostima.

Po podacima HZZO-a visoki krvni tlak, dijabetes, zloćudne bolesti, osteoporoza, metabolički sindrom, povišene masnoće u krvi i bolesti organa za kretanje najčešći su razlozi zbog kojih hrvatski građani traže liječničku pomoć. Svaki zaposleni u prosjeku godišnje koristi desetak dana bolovanja. U 2008. godini umrlo je 52.367 osoba, i to nešto više muškaraca nego žena. Od toga broja, 26.506 osoba umrlo je od bolesti srca i krvnih žila, a njih 12.853 od raka. Ostali češći uzroci smrti su ozljede i trovanja, bolesti dišnih putova te probavnih organa. Danas rođeno dijete u Hrvatskoj ima velike šanse doživjeti 79 godina ako je žena i 72 ako je muškarac. U Hrvatskoj je 2014. godine sakupljeno 145.125 doza krvi, odnosno 3,39 davanja krvi na stotinu stanovnika. U Hrvatskoj je od 1983. do 2007. godine obavljeno 736.196 pobačaja.

Hrvatska se kultura zasniva na dugoj, burnoj i raznolikoj povijesti iz koje su očuvani mnogi spomenici, umjetnička i znanstvena djela. Hrvatska ima sedam spomenika svjetske baštine i osam nacionalnih parkova. Kravata, popularan odjevni predmet, potječe upravo iz Hrvatske. Hrvatska je svjetskoj baštini dala mnoge velikane: od književnika, , , ,  i . Kao najvažniji mogu se spomenuti tri dobitnika Nobelove nagrade: Ivo Andrić za književnost, Vladimir Prelog i Lavoslav Ružička za kemiju.

Počeci Hrvatske pismenosti sežu u srednji vijek. Hrvati pišu na glagoljici, bosančici i latinici. Simbol početka hrvatske književnosti je Bašćanska ploča. Važan je i glagoljički Zapis popa Martinca. U 14. stoljeću razvija se i lirsko pjesništvo većinom vjerskog karaktera. Nositelji književnog života su većinom svećenici i glagoljaši. Najstarija je božićna pjesma U se vrime godišća prevedena s latinskog. Jedan od najstarijih zapisa na latinici je pobožna Šibenska molitva nastala oko 1347. godine. Hrvojev misal je najljepši i najbogatije ilustrirani glagoljski rukopis hrvatskoga srednjovjekovlja. Misal po zakonu rimskog dvora tiskan 1483. godine je hrvatski prvotisak otisnut 28 godina nakon Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije i prvi je misal u Europi koji nije tiskan latiničnim slovima.

Humanizam se najjače očitovao u priobalnim gradovima. Najvažniji hrvatski humanisti su Ivan Česmički, Juraj Šižgorić, Antun Vrančić i Ilija Crijević. Bogatstvo hrvatske renesansne književnosti može se uočiti po brojnosti i raznolikosti književnih oblika. Marko Marulić se naziva ocem hrvatske književnosti s najvažnijim djelima Judita na hrvatskom i Davidijada na latinskom jeziku. Petar Hektorović piše putopisni spjev Ribanje i ribarsko prigovaranje, a Petar Zoranić prvi hrvatski roman Planine. Najznačajniji pjesnici su Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro Vetranović, Brne Karnarutić i Hanibal Lucić s pjesmom. Najvažniji renesansni komediograf je Marin Držić, a najpoznatije komedije su mu Dundo Maroje, Novela od Stanca i Skup.

U baroku uvjetovano turskim osvajanjima i rascjepkanošću zemlje djeluju četiri regionalna književna kruga. Glavni i najplodonosniji je onaj iz Dubrovnika. Najvažniji predstavnik je Ivan Gundulić s djelima Suze sina razmetnog, Dubravka i Osman. Ostali predstavnici su Ivan Bunić Vučić, Junije Palmotić i Ignjat Đurđević. Slijedi dalmatinski književni krug te književnost Banske Hrvatske i Slavonije. Nikola Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Katarina Zrinska, Juraj Habdelić i Antun Kanižlić najvažniji su predstavnici. Hrvatskom književnosti 18. stoljeća dominira barok, prosvjetiteljstvo i klasicizam, a javljaju se i neke značajke predromantizma. Iznimno veliku popularnost postiže Razgovor ugodni naroda slovinskog Andrije Kačića Miošića. Iz tog razdoblja valja spomenuti Matiju Petra Katančića, Matiju Antuna Reljkovića i Tituša Brezovačkog.

Romantizam se javlja za vrijeme hrvatskog književnog preporoda koji traje od 1813. do 1860. godine, a karakterizira ga nacionalno buđenje. Ljudevit Gaj postaje predvodnikom preporodnih nastojanja, a ostali predstavnici su Pavao Štoos, Stanko Vraz, Dimitrija Demeter, Ivan Mažuranić i Petar Preradović. Protorealizam se još naziva i Šenoinim dobom po najvažnijoj osobi tog razdoblja Augustu Šenoi. Njegova pojava simbolizira prodor hrvatske umjetnosti riječi u šire čitalačke mase. Hrvatski realizam traje od 1881. do 1890., a najvažniji predstavnici su pravaši Eugen Kumičić i Ante Kovačić te Ksaver Šandor Gjalski, Josip Kozarac, Vjenceslav Novak i Silvije Strahimir Kranjčević.

Hrvatska moderna traje od 1892. do 1916. godine. Najznačajniji književnici tog razdoblja su Antun Gustav Matoš, Ivo Vojnović, Dinko Šimunović, Fran Galović, Dragutin Domjanić, Vladimir Vidrić, Ivan Kozarac i Vladimir Nazor. U Zagrebu se 1900. osniva Društvo hrvatskih književnika. Najvažniji predstavnici hrvatske književnosti u razdoblju 1914. do 1929. godine su Ivo Andrić i Antun Branko Šimić. Najvažniji književnik 20. stoljeća je Miroslav Krleža. Predstavnici nove generacije su Tin Ujević, Dobriša Cesarić, Dragutin Tadijanović, Ivan Goran Kovačić. Najvažniji predstavnici druge moderne su književnici okupljeni oko časopisa Krug nazvani krugovaši poput Slobodana Novaka, Josipa Pupačića, Vlatko Pavletić i Vlade Gotovca, a priklonili su im se i Jure Kaštelan i Vesna Parun. U postmoderni djeluju Ivo Brešan, Ivan Aralica i Pavao Pavličić. U anketi iz 2009. godine među građanima Hrvatske najpoznatijim hrvatskim pjesnikom proglašen je Tin Ujević, a slijede Dobriša Cesarić, Vesna Parun, Dragutin Tadijanović i Antun Branko Šimić.

Mnogo značajnih znanstvenika i izumitelja potječe iz Hrvatske. Slavoljub Eduard Penkala je izumitelj mehaničke olovke, a Nikola Tesla je izumio generator izmjenične struje, transformator i okretno magnetsko polje. Tesla je često nazivan čovjek koji je izumio dvadeseto stoljeće. Faust Vrančić izumio je padobran, a Ivana Lupis-Vukić izumitelj je torpeda. Ivan Vučetić izumitelj je daktiloskopije, sustava identifikacije pomoću otisaka prstiju. Antun Lučić je zaslužan za izum prve naftne bušotine. Najznačajniji znanstvenici su Ruđer Bošković, Dragutin Gorjanović-Kramberger, Andrija Mohorovičić i Milutin Milanković. Ivan Lučić se naziva ocem hrvatske historiografije, a ostali važni povjesničari su Juraj Rattkay, Ivan Kukuljević Sakcinski, Franjo Rački, Tadija Smičiklas, Vjekoslav Klaić i Ferdo Šišić.

Hrvatska je dala značajne kipare poput Jurja Dalmatinca i Ivana Meštrovića, slikare Vlaha Bukovca, Mata Celestina Medovića, Ivana Generalića, Julija Klovića, Joze Kljakovića, Ede Murtića, Krste Hegedušića, Ivana Rabuzina, književnice Marije Jurić Zagorke i mnogih drugih.

Hrvatska ima mnoge vrhunske . Posebno dobre rezultate i veliku popularnost imaju loptački športovi poput nogometa, rukometa, košarke i vaterpola. Najveći uspjeh hrvatskog nogometa postigla je nogometna reprezentacija osvajanjem srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Luka Modrić osvojio je Zlatnu loptu kao najbolji igrač.

NK Dinamo je jedini hrvatski klub koji uspio osvojiti neki europski trofej, Kup velesajamskih gradova 1967. godine, preteču Kupa UEFA i Europske lige. Drugi najpopularniji nogometni klub je splitski Hajduk koji je od hrvatskih klubova najuspješniji u najelitnijim nogometnom natjecanju ligi prvaka gdje je došao do 1/4 finala. Hrvatska rukometna reprezentacija je dvostruki olimpijski pobjednik u Atalanti i Ateni. Kauboji su bili svjetski prvaci 2003. godine, a osvojili su i tri svjetska srebra na Islandu, Tunisu i Hrvatskoj. Tome valja pridodati europsko srebro i broncu. Ivano Balić je smatran najboljim rukometašem svoje generacije. RK Zagreb je dvostruki, a Bjelovar jednostruki prvak Europe.

Hrvatska košarkaška reprezentacija je igrala finale sa Sjedinjenim Državama čija je reprezentacija nazvana Dream team na olimpijskim igrama u Barceloni. Dražen Petrović se smatra najvećim europskim košarkašem svih vremena koji je Europljanima otvorio put u NBA. Ostali veliki košarkaši su Krešimir Ćosić, Toni Kukoč, Dino Rađa i trener Mirko Novosel član Košarkaške Kuće slavnih. Hrvatski klubovi su bili pet puta prvaci Europe, Split tri puta, a Cibona dva puta. Cibona je dva puta bila pobjednik Kupa pobjednika kupova. Split je dva puta osvojio Kup Radivoja Koraća, a Cibona jedan. Treći popularni klub je KK Zadar. Zadar je naziva gradom košarke zbog popularnosti športa u tom gradu i fanatičnošću navijača. Hrvatska vaterpolska reprezentacija je trenutačni svjetski prvak. Barakude su uz to osvojile i olimpijsku broncu te dva europska srebra. Mladost je sedmerostruki europski prvak te je od LEN-a proglašena Najboljim klubom dvadesetog stoljeća. Trofej europskog prvaka osvojila su još tri hrvatska kluba: triput Jug iz Dubrovnika, te dvaput Jadran odnosno jedanput POŠK iz Splita.

Sandra Perković je peterostruka Europska prvakinja u bacanju diska, ali je i dvostruka olimpijska prvakinja, dvostruka svjetska prvakinja u bacanju diska i Sandra je čak šest puta osvojila naslov Dijamantne lige. 
Hrvatska teniska reprezentacija je bila pobjednik Davisova kupa 2005. godine. Goran Ivanišević je osvojio Wimbledon 2001. godine. Ostali poznati tenisači su Ivan Ljubičić, Mario Ančić i Iva Majoli. Skijašica Janica Kostelić je najbolja hrvatska športašica. Jedina je skijašica koja je osvojila četiri zlatne olimpijske medalje ukupno i tri zlatne medalje na jednoj Olimpijadi. Ukupno je s četiri zlata i dva srebra najuspješnija skijašica u povijesti Olimpijade. Trostruka je pobjednica Svjetskog skijaškog kupa te osvajačica pet svjetskih zlatnih medalja. Ivica Kostelić postigao je zapažene rezultate. Visašica Blanka Vlašić je najbolja hrvatska atletičarka i aktualna svjetska prvakinja. Najbolji plivači su Duje Draganja, Sanja Jovanović i Đurđica Bjedov. Željko Mavrović i Mate Parlov najbolji su boksači. Branko Cikatić i Mirko Filipović su najpoznatiji borci u mješovitim borilačkim vještinama. Tamara Boroš je najbolja stolnotenisačica.

Hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je jedan od najvećih uspjeha u povijesti hrvatskog sporta; osvojila je brončanu (1998.) i srebrnu medalju (2018.).




#Article 3: Lijepa naša domovino (860 words)


Lijepa naša domovino (često tek Lijepa naša), himna Republike Hrvatske od 1991. godine. Njezine početne riječi čest su metonim za Hrvatsku (Lijepa Naša).

Ubraja se među malobrojne miroljubive himne jer veliča ljepote domovine, a ne poziva na borbu ili otpor kao himne-koračnice (pr. Marseljeza).

Zagrebački pravnik Antun Mihanović, jedan od pjesnika hrvatskog narodnog preporoda, napisao je domoljubnu pjesmu Horvatska domovina koja je postala temelj današnje himne – od 14 kitica uzete su prva, druga, pretposljednja i posljednja. Horvatska domovina je objavljena 14. ožujka 1835. godine na naslovnoj stranici desetog broja književnog lista Danica, koji je tada bio nositelj književnog preporoda.

Popijevka “Lijepa naša domovino” nastala je krajem 1840-ih. Ne zna se točna godina njezina nastanka, ali se obično navodi 1848. godina. Nije sasvim sigurno je li Josip Runjanin (1821. – 1878.) skladao njezinu melodiju, ali se u drugoj polovici 19. stoljeća uvriježilo takovo mišljenje.
 
Runjanin nije imao formalno glazbeno obrazovanje, a 1848. godine bio je kadet u graničarskoj pješačkoj pukovniji br. 10 u Glini. Zato se smatra da je popijevka skladana u Glini.

Runjanin je uglazbio samo dvije kitice Mihanovićeve pjesme, pa je popijevka zapravo dvodijelna pjesma sa 16 taktova (sheme a – a1 – b – a1).

Ne zna se kako je izgledao izvorni napjev. Prvi poznati zapis potječe od Vatroslava Lichteneggera, pjevačkog pedagoga, iz 1861. godine. Slušao je kako pjevaju njegovi učenici (učiteljski pripravnici) i zabilježio note, ukajdiv melodiju onako kako su mu pripravnici pjevali (Franjo Ksaver Kuhač).

Lichtenegger je priredio skladbu za muški četveropjev. Godine 1862. njegova je inačica objavljena u Sbirci različitih četveropjevah mužkoga zbora (svezak II, broj 9) Narodnoga zemaljskoga glazbenog zavoda u Zagrebu.

U godinama koje su uslijedile, popijevka se pojavljivala u raznim zbirkama pod naslovom Hrvatska Domovina, a pod imenom Liepa naša nalazimo je prvi put 1864. godine u zbirci raznih četveropjev(h) što ih izdade Glasbeno društvo duh(ovne) mlad(eži) Zag(rebačke). Ta dva naslova su se izmjenjivala do 1890-ih godina, kada se kao naslov uvriježio prvi stih, Lijepa naša domovino.

Bilo je i drugih glazbenih inačica nakon Lichteneggera. Popijevka se uređivala za različite zborove i pritom mijenjala, a današnja inačica potječe od Franje Dugana starijeg (1919.).

I danas postoje mnoge glazbene inačice ove pjesme: za muške, ženske, dječje i mješovite zborove, tamburaške i puhačke sastave, orgulje, glasovir te simfonijski orkestar.

Službeni notni zapis himne je konačno utvrđen 1990. godine u članku 17. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske.

Današnji zakonski tekst himne nije posve isti kao Mihanovićev izvornik. Osim što je bilo nužnih promjena zbog moderniziranja jezika, uvedeno je i nekoliko značenjskih promjena.

Promjene značenja kroz povijest koje se nisu održale:

Promjena značenja ponovo unesena u današnju verziju:

Promjene značenja koje su ostale u današnjoj verziji: 

Primjerice, Antun Gustav Matoš je pisao „Oj hrvatska zemljo mila.“.

Na prijedlog hrvatskog književnika Milivoja Slavičeka, ponovno je umetnut stih sinje more svijetu reci (umjesto izvornog Kud li šumiš, světu reci).

Službeni tekst himne je konačno utvrđen 21. prosinca 1990. godine u članku 16. Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske.

Tijekom 19. stoljeća Lijepa naša se pjevala u svečanim nacionalnim prigodama kao i razne druge popijevke. Bila je samo jedna od mnogih narodnih himna, koje je zapisao Antun Mihanović 1846. godine (Bože živi, Još Horvatzka ni propala, Mi smo, braćo ilirskog i ine). Godine 1891., prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu, prvi put je navedena kao hrvatska himna i pjevala se pod naslovom Lijepa naša.

Savez hrvatskih pjevačkih društava obratio se Hrvatskom saboru 1907. godine “glede uzakonjenja, odnosno službenog proglašenja pjesme Lijepa naša domovino hrvatskom himnom”. Iako Sabor nije reagirao, Lijepa naša je postala neslužbena hrvatska himna, a u svečanim prigodama se izvodila odmah nakon Carevke. Kad je Hrvatska 29. listopada 1918. godine stekla (kratkotrajnu) neovisnost, Sabor je pjevao Lijepu našu.

Također se neslužbeno pjevala između dva rata. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata pjevali su je i ustaše i partizani. Tijekom narodnooslobodilačkog rata Lijepa naša nastavila je biti simbolom hrvatske političke tradicije i identiteta. Status himne neformalno joj je priznat na osnivačkoj skupštini ZAVNOH-a održanoj 13. i 14. lipnja 1943. godine u Otočcu i Plivičkim jezerima, kada je prvo zasjedanje ovoga tijela zaključeno svečanim izvođenjem Lijepe naše. Poslije rata nije ugušena, nego se u svečanim prigodama svirala odmah nakon jugoslavenske himne. Program Radio Zagreba završavan je svake noći njezinim orkestralnim intoniranjem.

Prvi put u povijesti je službeno proglašena državnom himnom u prvom ustavnom amandmanu (točka 4.) dana 29. veljače 1972. godine. U točki je pisalo da je Himna Socijalističke Republike Hrvatske (...) Lijepa naša domovino, što je preneseno i u Ustav SR Hrvatske 1974. godine. Ustav Republike Hrvatske iz 1990. godine navodi da Lijepa naša domovino ima status i ulogu hrvatske državne himne, a Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske navodi njezin službeni tekst i notni zapis, koji su time postali obvezatni.

Usred doline na Zelenjaku je podignut spomenik hrvatskoj himni u obliku obeliska visokoga 12,20 m koji je postavljen zalaganjem Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja«, 24. studenoga 1935. godine. Ovdje je, navodno, Mihanović bio nadahnut za pisanje himne. Na otkrivanju spomenika unatoč vremenskim nepogodama bilo je nazočno preko 20 000 osoba koje su otpjevale himnu nekoliko puta.




#Article 4: Glazba (2982 words)


Glazba je umjetnost čiji je medij zvuk kojeg organiziramo u vremenu i prostoru, uglavnom po nekom planu i namjerno, iako ima i drugih načina. Glazba je umjetnost tona koja oplemenjuje ćud čovjeka, budi osjećaj za red i ljepotu, te time idealizira i karakterizira različite narode. Stvaranje, izvođenje, važnost, a nekad i definicija glazbe veoma ovise o kulturi i socijalnim aspektima. Glazbu dijelimo u žanrove i podžanrove, ali njihove granice i veze ponekad ovise o osobnoj interpretaciji.

Zaokružen i cjelovit ostvaraj glazbene umjetnosti zove se skladba, glazbeno djelo ili kompozicija. Međutim, glazba je reproduktivna umjetnost, slično kao i drama ili ples, što znači da se ona ne svodi samo na skladanje, nego da je skladano djelo potrebno i izvesti (reproducirati, interpretirati) da bi ga se moglo predati publici kao gotov proizvod umjetnosti. Glazbu izvode interpretatori, a može ju se reproducirati na dva načina: izvođenjem djela pred publikom na koncertu ili kakvoj sličnoj prigodnoj svečanosti i emitiranjem prethodno snimljenoga sadržaja s nosača zvuka (CD-a, DVD-a i sl.) uz pomoć suvremene elektroničke opreme kao što su Hi-Fi, odnosno auditivni ili audiovizualni elektronički mediji (npr. radio, internet i sl.).

Sama riječ glazba potječe od slavenskog glas, a riječ muzika od grčkog μουσική τέχνη (mousikē téchnē) - umjetnost muzâ, od čega se zadržala samo prva riječ μουσική, što je izvedenica od riječi μούσα (mousa), što znači muza. Dalje se svijetom proširio latinski oblik musica, koji je uglavnom opisivao ugodne zvukove. Upravo je takav oblik najčešći u svjetskim jezicima.

Definirati glazbu već je malo teže, a to su pokušavali mnogi, od muzikologa do interpretatora. Uglavnom, za glazbu možamo reći da je umjetnost koja se izražava pjevanim i/ili sviranim tonovima, raznim zvukovima, šumovima i tišinom između njih. Zvukovima i šumovima se koriste ponajviše moderni skladatelji kad žele pobliže glazbeno opisati neki sadržaj. Tišinu pak između tonova čine stanke (pauze).

Uz to što je reproduktivna (izvođačka) umjetnost, glazba spada u fine (lijepe) umjetnosti jer joj je cilj estetika. Kao što film nazivamo sedmom umjetnošću, tako je glazba po tradicionalnoj estetici prva umjetnost (odnosno prva na popisu umjetnosti). Glazba ima i dodirnih točaka s kazalištem, ne samo zato što se prakticira u njemu, već postoji i žanr koje je posuđuje i od jednog i od drugog - mjuzikl. Usko vezan sa svo troje, ali posebno s glazbom, je i ples.

Glazba je uobličeno vrijeme, jer se može doživjeti samo u tijeku nekog vremena (za razliku od slikarstva koje uobličuje prostor). Zbog toga glazba mora imati ritmičko uređenje svog sirovog materijala - tonova i drugih zvukova. Osim toga, glazbu uređujemo i pomoću melodije (niza tonova raznih visina) i harmonije (istovremenosti raznih visina tonova). Tako ritam, melodija i harmonija postaju osnovni elementi glazbe.

Glazbenu građu čine zvukovi, a oni nastaju titranjem nekog tijela, koje tako postaje izvor zvuka. Zvučni valovi se prenose zrakom u obliku krugova od izvora zvuka do našeg uha. Kad su titraji u zraku redoviti, ono što čujemo je ton - dakle pravilan, jasan zvuk. Kad su pak titraji neredoviti, čujemo samo šum ili buku - zvukove uglavnom više-manje neugodne ljudskom uhu (iako se i oni koriste u glazbi).

Jedan izvor titranja može izazvati iste titraje i u drugim predmetima, ali njihovi titraji moraju biti u skladu s titrajima izvora. To se zove rezonancija. Tako zvuk ljudskog glasa ne proizvode samo glasnice nego i rezonantna titranja u šupljini lubanje. Slično i zvučna kutija nekog glazbenog instrumenta titra rezonantno s početnim gibanjem koje je izvođač dao instrumentu. Na primjer, violinska kutija rezonira na titraje žice violine i pojačava ton. Frekvencija titranja (broj titraja u sekundi) određuje visinu zvuka. Što je više titraja u sekundi, viši je i ton. Ljudsko uho je izvanredno osjetljivo na razlike u visini i ima opseg od oko 20 do čak 20.000 titraja u sekundi. Jedan mješoviti zbor proizvodi frekvencije između otprilike 64 i 1500, a koncertni klavir između 20 i 4176. Kad skupina glazbenika svira zajedno, oni usklađuju svoje instrumente pri čemu je ton A definiran sa 440 Hz-a.

Razvoj je glazbe vezan uz ljudski razvoj, pa je tako i glazba neraskidiva od društvenog okruženja, civilizacijskog i materijalnog razvoja čovjeka. Razdoblja u povijesti glazbe uglavnom odgovaraju razdobljima u drugim umjetnostima (književnosti, slikarstvu). O njezinim počecima možemo reći da glazba postoji otkad i čovjek, slično kao i ples. 

Imala je veliko značenje u životu primitivnih naroda, još i prije civilizacije, ali ovim se periodom povjesničari glazbe ne bave previše, zanimljivija su im glazbena dostignuća kulturnih naroda Antike. Ipak, muzikolozi su, proučavajući povijesne izvore i upoznajući primitivna plemena, donijekli više zaključaka o glazbi u pretpovijesno vrijeme:

Prvi su instrumenti bili frule, drvene ili od kostiju, bubnjevi i udaraljke i, dakako - ljudski glas, najsavršeniji instrument.

O glazbi starog Egipta znamo ponajprije zbog raznih nalaza na području Grčke, s kojom su bili u dodiru, a i značenje glazbene kulture Egipta je baš u tome što grčke teorije vuku korijen iz Egipta. Egipćanima je glazba služila ponajprije za vjerske obrede, a poznavali su harfe, koje su umjetnički izrađivali, flaute i sistrume (vrsta metalnih udaraljki).

U Kini, koja je imala veoma dugu glazbenu tradiciju, glazba je povezivana s filozofijom. Njihov najveći filozof Konfucije je naučavao da glazba oplođuje klice kreposti koje čovjek nosi u srcu. Dobra je glazba značila red, a loša nered u državi. Pet tonova njihove ljestvice predstaljalo je pet elemenata, a kasnija ljestvica od 12 tonova mjesece u godini. Glazbu su izvodili na velikim ceremonijama, a poznavali su dosta instrumenata.

Indija je također davala važno mjesto glazbi. Smatrali su je božjim darom, koji treba vraćati bogovima pjesmom i svirkom. Čini se da je indijska ljestvica bila veoma slična kineskoj - bila je pentatonska (od pet tonova). Jednim od najstarijih njihovim instrumenata smatramo vinu (sa sedam žica i rezonatorom), a cijenili su i zvona. Većinu ovih podataka povjesničari crpe iz religiozno-filozofskih knjiga, veda.

Glazba je u Palestini doživjela procvat u vrijeme Davida i Salomona. Židovima je glazba služila u bogoslužju, ali su posebni jer im nije predstavljala magijsko sredstvo. Nisu se glazbom opijali, već su njome izazivali svečano raspoloženje. Imali su veoma bogat instrumentarij, triangle, rogove, bubnjeve, svirale, harfe, lutnje. Njihovo pjevanje psalama i zborsko pjevanje preuzela je srednjovjekovna katolička glazba.

U antičkoj Grčkoj država se brinula o razvoju umjetnosti, a u središtu njihove umjetnosti bila je glazba. Takvo zanimanje za umjetnost nastaje iz činjenice da su u Grčkoj tekovine kulture bilo dobro cijelog naroda. Iako je od grčke glazbe sačuvano samo dvanaestak zapisa, o njoj saznajemo iz literature, pa znamo da je glazba imala važnu ulogu u državi i društvu, odgoju omladine i, naravno, mitologiji. Na primjer, Apolon, bog (među ostalim) sunca, dakle sklada i sreće, bio je zaštitnik i bog glazbe.
Primjena glazbe kod njih je bila svestrana: pjevali su u zboru lirske pjesme, slavili bogove himnama, a i u drami je glazba imala važnu ulogu. Bilo je doba kad su svi muškarci do tridesete morali primati glazbenu izobrazbu iz državnih glazbenih škola. Postojale su Pitijske igre, glazbeno-umjetnički pandan olimpijskima. Razvili su teoriju glazbe, i imali su ljestvice (silazne), koje su nazive dobijale po pokrajinama: dorska, frigijska i lidijska. Kitari, liri i drugim žičanim instrumentima pripisivali su svojstvo produbljivanja ljudskih osjećaja i unošenja sklada, a puhačkim moć uzbuđivanja i dovođenja u ekstazu.

Kad su Rimljani pokorili Grčku, preuzeli su i njihovu glazbu, instrumente i notno pismo, od ostalih naroda trube, ali tu glazbu nisu dalje unaprjeđivali, pa joj je vrijednost pala. Onoliko glazbenog smisla nisu imali, pa im je glazba služila za uljepšavanje gozbi priredaba i igara, no tu je glazbu sačuvao filozof Boetius u djelu De institutione musica, na kojoj počiva razvitak cjelokupne današnje glazbe.

Glazba srednjeg vijeka poznavala je dva smjera - crkvenu (sakralnu) i narodnu (svjetovnu) glazbu.

Starija sakralna glazba nadovezuje se na židovsku i grčko-rimsku, a preuzela je mnogo i od nekršćanskih naroda, napose istočnjačkih, što je vješto primijenjivala u svojem litrgijskom pjevanju. Važan dio liturgijske glazbe do danas čini gregorijansko pjevanje, jednoglasno i nepromjenljivo crkveno pjevanje. Zbirku takvih misnih napjeva sastavio je i pročistio u suradnji sa svojim benediktincima u knjigu Antifonarij papa Grgur I., te ga možemo nazvati reformatorom liturgijske glazbe Iz Rima se takvo pjevanje proširilo po cijelom kršćanskom svijetu, čemu je pomogao i Karlo Veliki.

Svjetovna glazba je u 12. stoljeću dobila novu vrstu pjesama koju su gajili trubaduri (kao npr. Arnaut Daniel). U njima je najčešće riječ o viteškim vojnim i ljubavnim pothvatima, njihova odanost, poštenje, milosrđe itd. U Njemačkoj su takvi pjevači nazivani Minnesängerima, a imali su pravilnike (tabulaturu) po kojem se učila umjetnost. Žongleri su bili putujući glazbenici, koje su vlasti i Crkva progonili, ali ih je narod volio, jer su bili veseli, šaljivi i lakoumni, a objedinjavali su mnogo zanimanja u jednom. Znali su svirati devet instrumenata, izmišljati rime, žonglirati, oponašati glasove životinja, čarati s kartama i skakati kroz četiri obruča... U 12. stoljeću otvaranjem sveučilišta nastaje još jedna skupina putujućih glazbenika, golijardi. Bili su to siromašni lutajući studenti koji su selili u potrazi za učiteljima. Za razliku od žonglera i trubadura, bili su pismeni i poznavali latinski jezik.

Kao i sve druge umjetnosti, glazba je tada doživjela preporod i označila kraj veza sa srednjim vijekom. Pojavljuje se zanimanje za kulturna dostignuća antike, i težnja da se antika prikaže u preporođenom ruhu. Novost je tiskanje nota - 60 godina nakon Gutenbergova izuma tiska. Glazbu renesanse odlikuju jasan izraz i jednostavni oblici, a u glazbene majstore renesanse ubrajamo Giovannija Pierluigija Da Palestrinu, Orlanda di Lassa i Slovenca Jakoba Gallus-Petelina.

Svojevrsnu vezu između srednjeg vijeka i renesanse čini razdoblje gotike. U to je doba instrumentarij povećan: najrašireniji je instrument vielle (njem.: Fiedel), preteča današnjih gudačkih instrumenata. Postojale su harfa, lira, lutnja (neizmijenjena do danas), rogovi, frule, zvončići, bubnjevi. Pojavile su se i orgulje (tada nazivane kraljicom instrumenata), te klavikord i čembalo - preteče klavira.

Vidi još: 

Umjetnički stil baroka,  odjek je napretka na području svih znanosti, koje tad poprimaju obrise slične današnjim - astronomija, matematika i fizika doživljavaju procvat, uveden kapitalistički sustav, izlaze prve novine, uvedena pošta, konstruiran globus... Uz sve ovo barok je ipak bio veoma vezan uz Crkvu, točnije proces protureformacije, jer je Crkva htjela privući vjernike raskoši i vanjskim sjajem. Barok se najsnažnije očitovao baš tamo gdje je protureformacija bila najsnažnija - u Italiji, Njemačkoj, Austriji, Španjolskoj, Poljskoj.

Najveći majstori baroka su Johann Sebastian Bach i Georg Friedrich Händel, a poznati su još i Henry Purcell, Couperin, Caccini, Vivaldi, Lully, Schütz. Barok je nakićen, pun ukrasa i krivudavih linija, a glazbi je donio polifoni stil, oznake za dinamiku i tempo, te nove vrste djela (opera, suita, oratorij, kantata, solistički koncert i drugi).

U drugoj polovici 18. stoljeća barok prerasta u rokoko, posebno u Francuskoj. Rokoko i početak klasike se u glazbi naziva galantnim stilom, a karakteriziraju ga male, dražesne, vitke forme; hedonistički je i ne toliko formalan. Njegovi važni predstavnici su sinovi J. S. Bacha.

Važno je napomenuti da u ovom periodu barok u glazbi ne odgovara uvijek po godinama baroku u drugim umjetnostima (književnosti, slikarstvu), pa je važno posmatrati ih odvojeno.

Novo, veliko razdoblje započeto 1730.  Klasično u njemu je savršeno jedinstvo oblika i sadržaja, a naziva se još i Bečkom klasikom. U ovo vrijeme do najviše je mjere uzdignut sonatni oblik, a usavršeni su simfonija, gudački kvartet i klasična opera.

Najveći majstori klasike, bečki klasici, su trojka Haydn – Mozart – Beethoven, s tim da je Beethoven ušao i u romantizam. Drugih je skladatelja bilo mnogo, zanimljiviji su Luigi Boccherini, majstor komorne glazbe, Domenico Cimarossa, najveći zastupnik opere buffa (šaljive opere), Giovanni  Battista Pergolesi, autor mnogih opera, te od domaćih skladatelja Ivan Mane Jarnović, rođen od dubrovačkih roditelja možda na brodu ispred Dubrovnika.

Klasikom se nekad smatraju i romantizam i barok, ali to je samo razdoblje od 1730. do 1820. (vidi niže). Pravilniji bi naziv bio ozbiljna glazba, iako ni on nije sasvim primjeren, jer klasicizam (klasika) ne mora biti ozbiljan, ali je ozbiljan u odnosu na moderne žanrove.

Stil 19. stoljeća, u kojem prevladava fantazija i čuvstvo. Nastaje kao reakcija na neispunjena obećanja Francuske revolucije, nezadovoljan i razočaran, umjetnik se povlači u sebe, u prošlost - većinom srednji vijek. Povlači se i u prirodu, mnoga romantičarska djela veličaju žubor potoka, šuštanje lišća, godišnja doba. Tako se, odlaskom u prirodu - na selo - razvija i zanimanje za folklor, ono narodno. Ovo pak potiče rodoljublje, pa su mnogi romantičari bili borci za prava naroda.

Za romantizam su značajna kraća djela, časovita uzbuđenja; melodija je sad jednostavna, bez skokova, čak priprosta, a sad skokovita, uzbuđena, obijesna. Ono što je nekad bilo neskladno, disonantno, sad se tomu daje prednost, a sve opet zvuči dobro - to je razlog zašto su neki intervali i akordi u nekim razdobljima smatrani disonantnim, a u nekim nisu. Romantizam je veoma bogat ritmičkim i melodijskim elementima, uvijek pronalazi nove interpretacije. Njegovi najveći skladatelji su Schubert, Schumann, Chopin, Wagner, Brahms, Liszt i dr.

Većina stručnjaka se slaže da su osnovni elementi glazbe

Pri glazbenoj izvedbi važno je fraziranje, a ono zajedno s tempom i dinamikom daje djelu ljepotu, te u potpunosti ovisi od izvođača. U glazbi postoje i ukrasi, glazbeni ornamenti koji kratkim izmjenama tonova igraju oko glavnog tona melodije.

Način bilježenja tonova na papiru nazivamo notacijom, te je ona obično preduvjet praktičnog izvođenja glazbe, te se uči od samog početka učenja glazbe. Notacija se kroz stoljeća razvijala, još od starogrčke notacije. U srednjem vijeku Guido Aretinski je razvio neume kojima se bilježilo gregorijansko pjevanje, a postavio ih je na četiri obojene crte. Od njih su se razvilo koralno notno pismo, u obliku kvadratića, a od njega današnje notno pismo na pet crti crtovlja.

Guido Aretinski je razvio solmizaciju, nazive tonova koje koristimo pri pjevanju, a kasnije je tomu dodana i glazbena abeceda.

Glazbu je veoma teško podijeliti i kategorizirati sasvim točno, zbog njene kompleksnosti. Ipak, velike se podjele lako mogu napraviti.

Po tome čime se izvodi, glazbu možemo podijeliti na:

Po naslovu djela glazba može biti:

Postoji i veoma široka podjela glazbe po žanrovima, a rjeđe su podjele  povijesna, zavisno od perioda u kojem je glazba nastala, i nacionalnosna, zavisno o nacionalnosti skladatelja. Posve poseban rod je narodna glazba, koja ima i drukčija pravila (najčešće u pjevanju), te koja čini poseban smjer na akademijama. Iz ove glazbe su posuđivali najviše romantičari, ali i klasičari, jer je veoma bogata melodijama i ljepotom.

Glazbenici su svi ljudi koji se bave glazbom, a to mogu na mnogo načina:

Mnogo je primjera o važnosti glazbe i njenoj ulozi u društvu i životu čovjeka. Martin Luther postavljao je glazbu odmah iza teologije, a u prošlosti je glazbena izobrazba bila sasvim uobičajena (za više slojeve društva). Popularnost glazbenih festivala godinama ne jenjava, a Eurovizija proširuje pojam Europe duboko u Aziju. Himna - svečana pjesma - jedan je od osnovnih državnih simbola.
Danas se glazba uvukla u našu okolinu pa je nekad i ne primjećujemo, jer nas doista okružuje sa svih strana - jednostavni njeni oblici (zvona, sirene, zviždaljke) često su nam neophodni.

Glazbena izvedba ima drukčiju formu u različitim kulturama i miljeima. U Europi i Sjevernoj Americi, dakle u zapadnom razvijenom svijetu, česta je podjela glazbenih žanrova na visoko i niskokulturalnu. Visokokulturalne vrste glazbe bile bi klasika s romantizmom i barokom, te moderna klasična glazba. Niskokulturalni žanrovi uključivali bi jazz, blues, soul, country i druge, uz koje publika može piti, plesati, veseliti se... Ovakva podjela postojala je sve do kasnijeg 20. stoljeća, te se kvaliteta glazbe promatrala kroz to pripada li ona prvoj ili drugoj grupi, a tek onda prema njezinoj umjetničkoj vrijednosti. Tako je pravljena razlika između umjetnosti i popularnih stilova koji su se mogli čuti u barovima i plesnim dvoranama, iako su se muzikolozi kasnije složili da ovakva podjela ne mora nužno određivati kvalitetu glazbe, već je ona proizišla iz drukčijih mišljenja i socijalnih statusa. Dakle, prevladano je mišljenje kako je kvalitetna samo klasika, dok moderni punk i rock umjetnički ne vrijede. Tu je važno napomenuti da čak ni neki kasniji Beethovenovi uradci, ili Stravinskijevi baleti nisu odmah naišli na odobravanje te su i oni smatrani neprimjerenim - što nam govori da je ponekad potrebno vrijeme da se nešto prihvati. Ipak, i danas se ponegdje klasika naziva umjetničkim stilom, što je odraz toga vremena.

Glazba ne mora biti izvođena samo na koncertima, danas joj nalazimo mnoge druge primjene.

Odavna su poznati utjecaji glazbe na ljudske osjećaje, pa je i ova grana liječenja davno  zaživjela. Prvi je opisao utjecaje glazbe na dušu Al-Farabi (oko 872. - 950.), a u Osmanskom carstvu glazbom su liječene mentalne bolesti. U 17. stoljeću su došli do zaključka da glazba i ples izvrsno pomažu kod melankonije i očaja, a 2006. je dokazan povoljan utjecaj glazbene terapije kod shizofreničara.

Terapija glazbom je proces u kojem terapeut koristi emocionalna, mentalna, socijalna, duhovna i estetska svojstva glazbe kako bi izliječio pacijenta ili poboljšao njegovo zdravlje. Veoma je zahvalna terapija jer je pogodna svim dobnim skupinama, a olakšava mnoge probleme: medicinske smetnje, fizičke hendikepe, poremećaj komunikacije, starenje, zlostavljanje. Koristi se i za poboljšavanje učenja, smanjenje stresa i drugo. Pod terapiju glazbom ne spada puštanje glazbe pri masaži ili drugoj terapiji, iako i tu pomaže opuštanju.

To je glazba koja je skladana posebno za film, a može biti i prije napisana glazba upotrijebljena u filmu (tu ju je važno razlikovati od soundtracka). Njezina je važnost u tome što stvara ugođaj te potpomaže promociju filma. Koristi se jer potiče emocionalnu povezanost s radnjom, a često pomaže karakterizaciji likova. Mnoge filmske skladbe postanu popularne i izvan filmova, te se često ponovno izvode (Tema slavnog Johna Williamsa iz Schindlerove liste i Zvjezdanih ratova; naslovna glazba Maxa Steinera iz filma Prohujalo s vihorom i dr.).

Vojna se glazba danas najčešće prakticira na ceremonijama, podizanjima zastava, obljetnicama, postrojavanjima i dr., ali u prošlosti je imala i praktičnu svrhu - u ratnom metežu zvuk trube ili bubnja prenosio je zapovijedi, jer se glazba bolje čula od zapovjednikovog glasa. Vojna glazba je pojednostavljena, njen instrumentarij čine razne vrste bubnjeva te puhači. Obično su - iz praktičnih razloga - svi instrumenti lako prenosivi. Iz vojne glazbe razvila se limena glazba, glazba limenih instrumenata, vojnički ustrojena, a koja se izvodi i na koledžima.




#Article 5: Fizika (1991 words)


Fizika (grč. φυσıϰή, od φυσıϰός: prirodan, naravan) je temeljna prirodna znanost koja se bavi materijom, gibanjem, energijom i međudjelovanjem. Fizikalni zakoni izražavaju se u matematičkom obliku. U fizici su pokus (istraživanje pojava pod uvjetima koji se kontroliraju što je više moguće) i teorija (koja opisuje fizikalne pojave u obliku pojednostavnjenih matematičkih modela) komplementarni. Fizikalni pokusi rezultiraju mjerenjima, koja se zatim uspoređuju s računatim rezultatima što ih daje teorija. Teorija koja dobro pretkazuje rezultate pokusa u nekom širem području čini fizikalne zakone. Međutim, fizikalni zakoni su podložni promjenama, zamjenama ili ograničenjima, ako kasniji točniji i opsežniji pokusi pokažu da je to potrebno. Cilj je fizike pronalaženje zakona koji opisuju tvar, gibanja i energiju, od malenih (mikroskopskih) subatomskih udaljenosti, na ljestvici iz svakodnevnoga života (makroskopskoj), sve do najvećih udaljenosti (na ekstragalaktičkoj ljestvici). Fizika i matematika se u mnogočemu isprepliću tako da bi nepostojanje samo jedne od njih bilo nemoguće.

Utjecaj fizike na filozofiju u vezi je s konceptualnom osnovom percepcije i razumijevanja prirode. Zato se fizika dugo vremena nazivala prirodnom filozofijom (po grčkoj riječi φυσıϰός) i do 18. stoljeća nije bila jasno izdvojena kao zasebna znanstvena disciplina. Na primjer, determinizam kao filozofska doktrina da je svemir sličan nekom složenom stroju koji radi strogo kauzalno i kojemu je budućnost u potpunosti određena njegovim sadašnjim stanjem i silama koje u njemu djeluju, ima svoj korijen u Newtonovoj mehanici. Neki filozofski smjerovi (materijalizam; naturalizam; empirizam) promatraju fiziku kao model filozofskoga istraživanja. U tom je smislu ekstreman logički pozitivizam sa stavom da bitne postavke treba odrediti jezikom fizike. Iako se ne temelje na sustavnim promatranjima i kvantitativnim provjeravanjima, neke su zamisli antičkih filozofa (primjerice atomska građa tvari ili razumijevanje Zemlje kao planeta) potvrđene kasnijim otkrićima. Način na koji je Arhimed, putem provjere pokusima, došao do određivanja zakona poluge i uzgona tekućina, oživljen je u renesansi.

Temelje fizike postavili su u 16. i 17. stoljeću Galileo Galilei i Isaac Newton otkrivanjem zakona mehanike. Osim što je postavio svoja 3 zakona gibanja (s pomoću kojih i danas proučavamo gibanja tijela u svakodnevnim uvjetima), Newton je odredio i Opći zakon gravitacije (koji točno objašnjava zamršena gibanja planeta, ali je i uzorom za kasnije popisivanje električnih i magnetskih sila). Procvat otkrića iz toga doba vodi u razvoj klasične fizike, koja uz mehaniku obuhvaća i termodinamiku, optiku, akustiku te elektromagnetizam.

U drugoj polovici 19. stoljeća James Clerk Maxwell postavio je prvo ujedinjenje sila uvođenjem pojma fizikalnog polja (zaslugu za svoje djelo Maxwell daje svojemu prethodniku Michaelu Faradayu, koji je uveo silnice, a ovaj pak za to smatra zaslužnim Ruđera Boškovića i njegove točkaste izvore sila). Ondašnje ukupno znanje o elektricitetu i magnetizmu Maxwell sažimlje u 4 zakona elektromagnetizma, koja mu potom omogućuju predviđanje postojanja elektromagnetskih valova (godine 1867. predlaže da je i vidljiva svjetlost elektromagnetski val). Maria Skłodowska-Curie otkrila je da se kemijski elementi mogu pretvarati jedni u druge i protumačila je radioaktivnost 1898.

Einsteinovom specijalnom teorijom relativnosti (1905.) omogućeni su proračuni gibanja na velikim brzinama (blizu brzine svjetlosti) i započinje doba moderne fizike (mijenjaju se osnovni pojmovi o prostoru i vremenu te se uvodi ekvivalentnost mase i energije). Albert Einstein formulira i opću teoriju relativnosti (1916.), gdje gravitaciju opisuje zakrivljenošću prostora. No dok se ove teorije mogu promatrati kao nadogradnja klasične fizike (primjerice, specijalna relativnost kao objedinjenje mehanike i elektromagnetizma), dolazak kvantne mehanike istinska je revolucija.

Kvantna je mehanika utemeljena 1900., kada je Max Planck uveo diskontinuirana energijska stanja kako bi objasnio toplinsko zračenje crnog tijela. Tu diskontinuiranost Einstein (1905.) prenosi i na samo zračenje. Kvantima elektromagnetskoga zračenja (fotona energije hν, gdje je h Planckova konstanta, a ν frekvencija elektromagnetskih valova) on objašnjava fotoelektrični učinak. Niels Bohr (1913.) postavio je kvantnu teoriju atoma, koje se problemi rješavaju radovima Wolfganga Paulija (princip isključenja), Wernera Heisenberga (relacije neodređenosti i mehanika matrica), Erwina Schrödingera (valna jednadžba) i drugih. To je dovelo do razumijevanja većine atomskih i molekularnih pojava. Spajanje ideja kvantne teorije i teorije relativnosti (Paula Diraca, 1928.) vodi na Diracovu relativističku valnu jednadžbu koja uključuje spin elektrona i finu strukturu spektralnih linija. Ona istodobno predviđa postojanje antičestice elektrona, pozitrona otkrivenog već koju godinu poslije (Carl David Anderson 1932.). Dodatna iznenađenja (predviđanje stvaranja parova čestice i antičestice i poništenje tih parova uz emisiju gama-zračenja, kao i predviđanje električne polarizabilnosti vakuuma u jakim poljima) razjašnjena su formulacijom kvantne elektrodinamike kao renormalizabilne kvantne teorije polja (Richard Feynman, Julian Schwinger i Shin'ichirō Tomonaga). Ta će teorija, zbog izvanredno preciznog slaganja njezinih predviđanja s mjerenjima, postati uzorom za opis ostalih fundamentalnih međudjelovanja.

Enrico Fermi oblikovao je teoriju slabog međudjelovanja 1932. Iste je godine otkriven i neutron, čime je započelo istraživanje atomske jezgre. Kvantna mehanika otkrivena na razini atoma našla je punu primjenu pri proučavanju nove, nuklearne sile, odgovorne za vezanje protona i neutrona u jezgrama atoma. Uz razumijevanje nuklearne spektroskopije i nuklearnih reakcija došlo se i do otkrića nuklearne fisije i fuzije sa zastrašujućim vojnim primjenama, ali i do objašnjenja podrijetla izvora energije zvijezda u fuzijskim reakcijama u unutrašnjosti zvijezda.

U fizici kondenzirane tvari razvijaju se poluvodiči i tranzistori, objašnjava se supravodljivost i dolazi do spoznaja o faznim prijelazima i neuređenim sustavima. Astronomija i kozmologija doživljavaju nov pogled, kroz prizmu Velikog praska. Opažaju se kvazari i pulsari, ali i pozadinsko zračenje. Teleskopi na svemirskim letjelicama zbližavaju kozmologiju i fiziku elementarnih čestica. Na sudarivačima čestica spoznata je kvarkovska struktura hadrona i omogućen razvoj kvantne kromodinamike. Razvoj računalstva dovodi do novih polja istraživanja kao što je fizika kaosa, fizika kompleksnih sustava ili neuroznanosti. S elektroslabom teorijom kvantna kromodinamika čini skladnu cjelinu poznatu kao standardna teorija čestica i sila. U današnjoj slici standardnoga kozmološkog modela dolazi do prožimanja tih dvaju standardnih modela u fizici ranoga svemira.

Fizika se dijeli na područja kao što su mehanika, elektromagnetizam, optika, termodinamika, nelinearna fizika, nuklearna fizika, fizika elementarnih čestica, fizika gravitacije, fizika kondenzirane tvari, kvantna optika, atomska i molekularna fizika i fizika plazme i tako dalje. Prva četiri područja spadaju u klasičnu fiziku, kojoj je osnova razvijena prije 20. stoljeća. U 20. stoljeću razvijena je kvantna fizika koja vrijedi na razini atoma, i relativistička fizika, koja je povezana s gibanjem velikim brzinama.

Budući da fizika istražuje fundamentalna pitanja prirode, ona utječe na druga područja znanosti, na filozofiju kao i na opći pogled na svijet, primjenjuje se u tehnologiji i medicini. Fizikalna se otkrića koriste u tehničkim inovacijama na primjer otkrića svojstva tranzistora omogućila su razvoj računala i robota, to jest informatičku revoluciju; otkriće rendgenskog zračenja i njegova raspršenja na molekulama omogućila su veliki napredak medicine i otkriće genetske šifre, to jest moderne molekularne biologije; otkriće lasera omogućilo je modernizaciju industrije jer su laseri izvanredno prikladno univerzalno oruđe za kompjutorski upravljanu obradbu materijala i tako dalje.

Fizika omogućuje razvoj moderne tehnologije, a bolja tehnika i instrumentacija omogućuju da se sama fizika dalje razvija. Matematika je jedno od osnovnih oruđa u fizici, a s razvojem računala otvaraju se sve veće mogućnosti korištenja matematičkih metoda u fizici.

Uloga fizike u drugim znanostima rezultirala je formiranjem interdisciplinarnih znanstvenih područja kao što su astrofizika, geofizika, biofizika, kompjutorska fizika, psihofizika, ekonofizika i tako dalje.

Astronomija ili zvjezdoznanstvo (grč. ἀστρονομία: zvjezdoznanstvo) je znanost o nebeskim tijelima i pojavama u svemiru te o njegovu ustroju; jedna od najstarijih ljudskih djelatnosti. Astronomija se razvila iz praktičnih potreba i zadržala je i dalje taj svoj praktični značaj (izradba kalendara, određivanje točnog vremena, točnog položaja, orijentacija pri putovanju, osobito na moru i u zraku). Izvanredno dug razvoj astronomije kao egzaktne prirodne znanosti, niz otkrića i uspjesi što ih je postizala u ispravnom tumačenju prirodnih pojava omogućili su da se pravilno ocijeni njezina uloga pri upoznavanju svijeta koji nas okružuje. Zato se rezultati njezinih istraživanja mogu upotrijebiti kao oslonac znanstvenom, naprednomu nazoru o svijetu u borbi protiv neznanstvenih shvaćanja.

Astronomija se bavi opažanjem i objašnjavanjem pojava izvan Zemlje i njezine atmosfere. Astronomija proučava porijeklo, razvoj, fizička i kemijska svojstva nebeskih tijela: zvijezda, zvjezdanih sustava, planeta, crnih rupa i drugih objekata u svemiru, kao i procesa koji se događaju u njima. Osobe koje se bave astronomijom zovu se astronomima ili zvjezdoznancima. Astronomija je jedna od znanosti u kojima amateri još uvijek imaju posebnu ulogu u otkrivanju i promatranju tranzicijskih pojava.
Riječ astronomija potječe iz starogrčkog i u slobodnom prijevodu znači „zakon(i) zvijezda”. Astronomiju treba razlikovati od astrologije koja je pseudoznanost o predviđanju ljudske sudbine promatranjem putanja zvijezda i planeta.

Klasična fizika je područje fizike razvijeno prije godine 1900. i utemeljena je na Newtonovim zakonima mehanike (Newtonovi zakoni gibanja i Newtonov zakon gravitacije) i Maxwellovim jednadžbama elektromagnetizma, a tu spadaju: mehanika, termodinamika,  statistička fizika,  kinetička teorija plinova,  elektromagnetizam, akustika i optika. Potkraj 19. stoljeća teorije klasične fizike nisu mogle objasniti tada opažene eksperimentalne pojave: fotoelektrični učinak (emisiju elektrona iz metala pod djelovanjem svjetlosti), Comptonov učinak (raspršenje svjetlosti na elektronu), toplinsko zračenje ugrijanih krutih tijela (zračenje crnog tijela),  linijski spektar atoma i neovisnost brzine svjetlosti o brzini gibanja izvora svjetlosti (Michelson-Morleyev pokus). Objašnjavanje tih pojava dovelo je do kvantne mehanike i relativističke fizike.

Mehanika (kasnolat. mechanica 0) i višim harmonicima frekvencije n · ν0, (n = 1,  2,  3,  ...). Šum je posljedica potpuno nepravilna titranja. Valovi nastali titranjem izvora frekvencijom većom od 20 kHz opisuju se kao ultrazvuk (mogu ih čuti neke životinje, na primjer psi i šišmiši), a frekvencijom manjom od 16 Hz kao infrazvuk (mogu ih čuti na primjer patke i slonovi).

Brzina zvučnih valova ovisi o sredstvu kroz koje se ti valovi šire. Tako je brzina zvuka u zraku (tlaka 101,3 kPa i temperature 0 °C) 331 m/s, u vodi 1485 m/s, a u staklu 5500 m/s. Ako se izvor ili prijamnik zvučnih valova gibaju u odnosu na sredstvo kroz koje se valovi šire, prijamnik bilježi promjenu frekvencije (Dopplerov učinak). Zvučni valovi prenose energiju (jakost zvuka). Ljudsko uho osjeća zvukom izazvanu promjenu tlaka zraka (akustički tlak). Za zvučni val frekvencije 1 kHz i jakosti koja odgovara pragu čujnosti (ććI0ćć = 10–12 W/m²), amplituda pomaka čestice iznosi oko 10–11 m, dok je amplituda akustičkoga tlaka oko 2 · 10−5 Pa. Za zvuk na granici bola pomak je čestice 10–5 m, a akustički tlak 30 Pa. Glasnoća zvuka jest osjet jakosti zvuka u ljudskom uhu. Ovisi o jakosti i frekvenciji zvuka. Razina glasnoće izražena u fonima jest, dogovorno, jednaka razini jakosti u decibelima za zvuk frekvencije 1000 Hz u cijelom području od granice čujnosti do granice bola. Početci akustike pripisuju se Pitagorinim pokusima s titranjem niti. Radovi John William Strutt Rayleigha bili su bitan prinos razvoju moderne akustike u 19. stoljeću.

Teorija relativnosti ili relativistička fizika je moderna fizičko-matematička teorija koja potpuno obuhvaća prirodne pojave na razini čestica (iznad kvantne razine koja je opisana Planckovom konstantom) do kozmoloških veličina (razine građe i evolucije svemira). Sadržaj relativističke fizike Einsteinova je relativnost primijenjena u svim granama fizike, koja je zasnovana na postulatima specijalne teorije relativnosti (1905.) i tenzorske teorije gravitacijskog polja u općoj teoriji relativnosti (1916.), a njezino je uporište klasični princip relativnosti. Newtonova mehanika u nepromijenjenom obliku vrijedi u svim inercijskim sustavima (prostorima), tako da su inercijski sustavi u klasičnoj mehanici ekvivalentni. Prema Galileijevu načelu relativnosti stvar je fizikalne slobode (izbora) koji će sustav biti u mirovanju, a koji u jednolikom gibanju. Fizikalne veličine, jednadžbe gibanja i fizikalni zakoni u relativističkoj fizici moraju biti invarijantni na Lorentzove transformacije. To slijedi iz Einsteinovih postulata: 

Prvi postulat – o stalnosti brzine svjetlosti u svim sustavima neovisno o brzini promatrača – podrazumijeva se kao aksiom elektrodinamike, a drugi je postulat fundamentalni zahtjev kovarijantnosti fizikalnih zakona prirode. Granice točnosti i primjenljivosti klasične fizike fenomenološki su opisane dvjema prirodnim konstantama, brzinom svjetlosti c = 299 792 458 m/s (točna veličina, bez mjerne nesigurnosti), gornja granica brzine za bilo koju tvarnu česticu i najveća brzina kojom se energija, međudjelovanje ili informacija prenosi u realnim fizičkim prostorima, i Planckovom konstantom h = 6,6260755 ∙ 10−34 Js, fundamentalnim kvantom djelovanja u fizici. Ako u nekom fizičkom sustavu neka njegova veličina, koja se dimenzijski podudara s Planckovom konstantom, ima vrijednost reda veličine Planckove konstante, sustav se tada mora promatrati kvantnomehanički.

Na temelju tih dvaju postulata Einstein je dobio jednadžbe identične Lorentzovim jednadžbama. Iz dobivenih jednadžbi izveo je Lorentzovu kontrakciju dužina i takozvanu dilataciju vremena, to jest rezultat da sat u gibanju ide polaganije ako ga usporedimo sa satovima sustava u kojem mjerimo. U sustavu koji se giba brzinom v sat će ići sporije (t) od isto takva sata (t) u sustavu koji miruje. Taj se učinak naziva relativistička dilatacija vremena:




#Article 6: Filozofija (3148 words)


Filozofija ili mudroslovlje je znanost koja proučava principijelne, apstraktne i opće probleme vezane za bitak, znanje, moral, um, jezik i ljudsku egzistenciju. Filozofija se razlikuje od ostalih načina rješavanja tih pitanja (kao misticizam i mitologija) sa svojim kritičkim, općenito sistematskim pristupom i oslanjanjem na razložnom argumentu. Riječ filozofija je porijeklom iz antičke Grčke: φιλοσοφία (philosophia) što znači «ljubav prema znanju», «ljubav prema mudrosti».

Riječ  (grč. „“) nastala je u starogrčkom jeziku, a izvorno znači „ljubav spram mudrosti“, odnosno „nastojanje i djelatnost onih koji teže za mudrošću“. Dolazi od riječi „philos“, što znači prijatelj, ljubitelj, i „sophia“, što znači mudrost. Po predaji, riječ „philosophia“ je prvi upotrijebio Pitagora, filozof iz 6. stoljeća prije Krista. Povjesničari filozofije dokazuju kako se Heraklit prvi koristio rječju, dok ju u stalnu jezičnu uporabu kasnije uvode Sokrat i Platon. Filozof je za  „prijatelj mudrosti“, no Platon ističe kako se on razlikuje od mudraca, sofista, jer ispituje razloge stvari uopće i njihovim razumijevanjem dolazi do spoznaja, dok se potonji ograničava isključivo na praktičnu primjenu znanja.

Za pojam „filozofija“ ne postoji općeprihvaćena definicija i njezin su predmet i pojam filozofi različito određivali kroz povijest. Filozofija je u doba antike predstavljala znanstvenu težnju, bila je isto što i znanost. U doticaju s kršćanstvom, grčka filozofija počinje gubiti svoje prepoznatljive osobine, prestaje biti težnja za racionalnim spoznajama i logičko-kritičko mišljenje te postaje u potpunosti podređena vjeri i spasenju. U 15. stoljeću filozofija doživljava svoj preporod kad se uspijeva osloboditi od  utjecaja kršćanstva i nastoji oživjeti značajke antičke filozofije. Iako je već u antici započelo postupno osamostaljivanje pojedinih područja istraživanja od filozofije, taj je proces postao naročito izražen u novom vijeku s razvojem prirodnih znanosti.

Filozofija danas ima značenje sustavnog proučavanja općih, apstraktnih i ultimativnih pitanja o bitku, biću, ljudskoj egzistenciji, umu, stvarnosti, znanju, istini, moralu i vrijednostima. Cilj filozofije jest dobiti uvid u ova pitanja, stoga je ona u svojim odgovorima nazor o svijetu i životu. Kako bi to ostvarila, filozofija treba biti metodski osiguran, logičan, kritičan, strogo obrazložen, dosljedan i potpuno konzistentan sustav promišljanja koji neku ideju ili objašnjenje uvijek razrađuje do kraja.

Filozofske discipline nastaju kao rezultat razmatranja usmjerenih prema nekim posebnim filozofskim pitanjima. Te grane nisu međutim samostalni dijelovi filozofije, već su uvijek međusobno povezane, kao što su problemi i pokušaji rješenja koje postavljaju samo različiti aspekti istih pitanja. Kroz povijest su se razvijale raznovrsne filozofske discipline, pa stoga postoji i podjela filozofije na teorijsku, praktičnu i pojetičku. Teorijskoj pripadaju discipline kao što su ontologija i gnoseologija, praktičnoj discipline poput etike i filozofije povijesti, a pojetičkoj estetika, poetika, retorika itd. Postoji i podjela filozofskih disciplina prema filozofskim pitanjima koja obuhvaćaju. Većina filozofskih pitanja mogu se razvrstati u četiri područja: pitanja vezana uz bitak i egzistenciju, pitanja vezana uz znanje, pitanja vezana uz vrijednosti te pitanja logike. Tako ćemo ontologiju svrstati u prvu, epistemologiju u drugu, a etiku, filozofiju politike i estetiku u treću skupinu pitanja, dok pitanja logike istražuju i postavljaju kriterij važećih zaključaka.

Temeljna filozofska disciplina jest ontologija ili opća metafizika. Ona je učenje o bitku, stoga su njena rješenja od temeljnog značenja za sva druga filozofska pitanja i discipline, zbog čega se filozofiju često i izjednačuje s ontologijom. Metafizika je filozofska disciplina koja istražuje temeljna svojstva bitka, biti, zbivanja, kretanja, formu, materiju, supstanciju, uzrok, svrhu itd. Prvi filozofi bili su uglavnom metafizičari. Naziv metafizika dolazi od grčke riječi meta ta phisika (grč. μετά τὰ φυσικά), što znači iza fizike.

Možemo pokušati približno opisati (a ne definirati) što filozofija jest. U sljedećem opisu korištene su riječi običnog jezika da se opiše o čemu se radi; u zagradama uvodimo neke stručne filozofske termine.

Immanuel Kant svoj kritički idealizam utemeljuje na tri filozofska pitanja:

A sva se pitanja spajaju u jedno: Što je čovjek?

Filozofinja Agnes Heller (druga polovica XX. st.) kaže da filozofija mora čovjeku pružiti odgovor na tri temeljna pitanja o trebanju:

Za filozofiju je osobito značajan postupak primjene nekog pitanja na samo to pitanje.

Filozof se uvijek pita: 

Gornji kratki opis daje osnovnu predodžbu što filozofija jest, pri čemu su koliko je to moguće zahvaćena različite filozofske škole. Pokušaj da se ovaj grubi opis proširi u sustavni prikaz neminovno bi vodio u izlaganje neke posebne filozofije, kao što se obično događa u knjigama naslovljenim Uvod u filozofiju ili slično. Zato je za upoznavanje filozofije kao takve bolji povijesni pristup.

Riječi filozof i filozofija skovane su u 6. stoljeću pr. Kr. u Grčkoj. U stalnu upotrebu riječ filozofija stoljeće kasnije uvode Sokrat i Platon. Nakon Platona, Aristotel je zaslužan za ono posebno značenje riječi, koje i danas podrazumijevamo.

Razmatrajući kako se sve riječ koristila tijekom oko tri stoljeća povijesti stare Grčke (te također njoj srodne riječi: mudrost, sofistika, znanost) možemo dobiti dobar (iako ne potpun) uvid u to što i danas pod filozofijom razumijevamo (i također u to, što ne ubrajamo u filozofiju).

Hrvatski oblik filozofija dolazi od grčkog filosofia. Riječ je skovana od od filia (prijateljstvo, ljubav) , filos (prijatelj, ljubitelj), sofia (mudrost) i sofos (mudrac). Filozofija je dakle, u svojem osnovnom značenju, ljubav prema mudrosti, predstavlja racionalni odnos prema sophia, mudrosti... Filozof je onaj koji iskazuje osobitu žudnju za mudrošću; on, po Platonu, njeguje najviši oblik erosa: ljubav prema istini.

Hrvatska kovanica mudroslovlje danas se rijetko koristi. Ona mijenja smisao riječi u smjeru znanost o mudrosti, zbog nastavka -slovlje (dolazi od -logija, tj. od logos, kao u jezikoslovlje, prirodoslovlje, bogoslovlje). Odgovarajući prijevod doslovnog značenja grčke riječi bio bi mudroljublje.

Pitagora je prvi od grčkih mudraca koji se prozvao filozofom. Ciceron navodi:

Platon kaže u dijalogu Fedar da samo za Boga priliči reći da je mudar, ne i za čovjeka. Jednako kaže Aristotel u Metafizici: filozof teži mudrosti, koju posjeduje samo Bog.

Sokrat je prototip filozofa, koji uvijek traga za smislom i uvijek vodi dijalog. Njega mudracem smatraju ne samo ljudi, nego i bogovi:Apolon je kroz usta delfijske proročice rekao da je Sokrat najmudriji. Međutim, sam Sokrat za sebe kaže »znam samo da ništa ne znam«. Svojom metodom raspravljanja on propituje navodno nepobitne istine i razotkriva lažno znanje.

Postoje naravno i drugi mogući putevi ka mudrosti, npr.: 

Platon u nekoliko svojih dijaloga povezuje termin filia s drugim terminom za ljubav: eros Od tih je dijaloga je najpoznatiji Simposion (odatle naš pojam simpozij).

Pojam eros kod Platona ima bitno drugačije značenje nego kad danas govorimo o erotici, iako veza postoji. Eros je žudnja za lijepim, ali on se ne zaustavlja kod etotike. Od puke žudnje za lijepim tijelom, eros se razvija ka žudnji za ljepotom po sebi, za idejom ljepote, a onda i drugih čistih ideja. Eros je prema tome čovjekov najbolji pomoćnik (synergos) na putu do najviše spoznaje i vrline. Sokrat je, po Platonu, utjelovljenje takvog (istinskog, filozofskog) erosa.

Na početku današnjih pregleda povijesti (zapadne) filozofije stoje mislioci koji su djelovali početkom 6. stoljeća pr. Kr., koji su bili zvani mudracima. Kasnije su Grci skovali pojam sedam mudraca; popisi tko spada u tu sedmoricu razlikuju se, pa se navodi ukupno 17 imena (Diels, 10, 1). Diogen Laertije navodi da je Tales iz Mileta bio prvi nazvan mudracem za svog boravka u Ateni 582/581. pr. Kr., pa su prema njemu i ova sedmorica nazvani mudracima. (Diels, 11A 1) Platon tvrdi da su oni napisali na hramu u Delfima svima poznate izreke Spoznaj samoga sebe i Ništa previše. (PLAT. Protag. 343A).

Mudraci su ljudi kojima se ljudi dive zbog tajanstvenih znanja koja posjeduju, i zbog dobrih savjeta, koje daju. Riječi i djela koje im legenda pripisuje pokazuju da im se pripisivalo duboko znanje o onome što jest, i o onome što treba činiti (teoretska i praktička mudrost; čisti i praktički um po Kantu. Kasnija ih legenda razmatra kao grupu i iste izreke pripisuju se sad jednome, sad drugome.

Kako je razvoj kritičke misli doveo u pitanje predodžbu da netko zaista posjeduje mudrost, neki su kasnije govorili da »oni nisu bili ni mudraci ni filozofi, već razboriti ljudi i zakonodavci.« (Diels, 10, 1)

Nasuprot tome, jedan od najvećih filozofa XX. stoljeća, Martin Heidegger, iznosi tvrdnju da su pred-sokratovski mislioci postigli uvid u bitak koji nadmašuje svu kasniju zapadnjačku metafiziku, koja od Platona do suvremene vladavine tehnike živi u zaboravu bitka.

Riječ filozof, skovana je tijekom 6. stoljeća pr. Kr. Stoljeće kasnije je već bila u širokoj upotrebi, a Sokrat i Platon daju joj jasno značenje. Također se u to doba, za oznaku čovjeka koji se ističe nekim duhovnim sposobnostima a ipak nije mudrac (sofos) koristila riječ sofist; tek kasnije, zahvaljujući Platonovoj kritici sofista, riječ dobiva negativno značenje.

Prvi koji je uveo novu kovanicu možda je bio Pitagora (oko 580. - 500. pr. Kr.); njemu pripisuju da je filozofiju u Grčku donio iz Egipta (Diels, 14, 4). Ciceron navodi da je Pitagora prvi sebe nazvao filozofom uspoređujući se s onim koji na Olimpijske igre dolazi samo gledati, za razliku od natjecatelja koji teže za slavom i kladioničara koji teže za dobitkom.

Neki pak smatraju da je prvi koji je upotrijebio taj pojam bio Heraklit (540. – 480. pr. Kr.), kojem se pripisuje izjava da »filozofi moraju biti znalci veoma mnogih stvari«. (fr. 35)

Mnogoznalaštvo je po Heraklitu preduvjet za filozofiju, ali samo po sebi nije dovoljno.  Mudrost je spoznavanje onog što upravlja stvarima: »Jedno je naime mudrost: spoznavati duhovnu moć koja upravlja sve kroz sve« (fr. 41). To se ne može vidjeti očima: »nevidljiva harmonija jača je od vidljive« (fr. 54). Tu duhovnu moć i nevidljivu harmoniju (bitak) naziva Heraklit logos, tj. riječ ili govor.

To pouzdanje u moć jezika, uvjerenje da je svijet u svojem temelju logičan, da bitak ima strukturu govora (diskurzivnu strukturu), pa se ljudskim govorom (dijalektikom i logikom) može doći do uvida u ono po čemu jest sve što jest (bitak), temeljna je pretenzija koja utemeljuje filozofiju kao racionalnu djelatnost. To uvjerenje, na svoj način, preuzima i kršćanska teologija.

Pitagorejci su pak tvrdili, da osnova svijeta nije riječ, nego broj. To ih je vodilo u složenu mistiku brojeva: njihovo naslućivanje važnosti matematike nije se moglo plodotvorno primijeniti u istraživanju prirode tijekom sljedećih 2000 godina jer je matematika bila nedovoljno razvijena.

U 5. stoljeću pr. Kr., Herodot (484. – 424. pr. Kr.) i Tukidid (oko 460. - oko 396. pr. Kr.) koriste riječ filozofija za oznaku ljubavi prema znanju i kulturi općenito. Herodot u svojoj Historiji upotreblja glagol filozofirati govoreći o Solonu, jednom od sedam mudraca.

Solona se u historiji ne spominje kao filozofa. On je bio državnik, donio je novi atenski ustav 594. pr. Kr. Bio je dakle društveno angažiran, daleko od filozofa kao neutralnog promatrača u Pitagorinom smislu. Povijesni prikazi razvoja filozofije obično počinju od Talesa, koji djeluje u Ateni (i zaslužuje naslov sofos) desetak godina kasnije.

Taj raskol na teorijsku mudrost koju donosi filozofija  i praktičnu mudrost političara ili državnika (a onda i filozofa, koji napusti područje teorije i poželi svoje ideje primijeniti da bi promijenio svijet) ostaje aktualan kroz cijelu povijest filozofije do današnjeg dana. (Odličan primjer je sukob između pitagorejca Ludwiga Wittgensteina i solonista Karla Poppera; pogledajte članak Wittgensteinov žarač.)

U to je doba u upotrebi i riječ sofist, koja je tek kasnije dobila pogrdno značenje. Herodot je nazvao sofistima Solona i Protagoru, koje inače nazivahu mudracima (sofos). Publije Elije Aristid, koji piše u 2. stoljeću, otuda zaključuje: »Mislim da je riječ sofist bila opći naziv, a da se pod filozofijom podrazumijevala neka ljubav prema lijepom i zaokupljenost teorijom, opća kultura - a ne kao danas.« (Diels, 79, 1)

Herodota i Tukidida ne navode u povijesti kao filozofe. Njihov rad, međutim, od bitnog je značaja za nastanak pojma znanost, a filozofiju je Aristotel definirao kao jednu od znanosti. :Oni su prvi, koji na području historije, geografije i etnografije teže objektivnoj istini: prikazati stvari onakvima kakve jesu, odbacujući fantazije, predrasude i prosudbe. Marljivo su prikupljali informacije o prošlim događajima i o stranim zemljama iz svih dostupnih izvora (uključujući i neprijatelje s kojima su Grci ratovali); sustavno ih i metodski jedinstveno sređivali i iznosili na (koliko je moguće) neutralan način (Herodot kaže: »ne mogu dati svoj sud, ja samo izvještavam«).

Taj pojam preuzima Aristotel i unutar njega filozofiju određuje kao jednu od znanosti.

U Sokratovoj osobi, osim ljubavi prema mudrosti, utjelovljena je i druga temeljna osobina filozofije: korištenje razgovora (raz-govor, dijeljenje govora, prema dija-log, dijeljenje logosa) kao ključne metode. Sam Sokrat nije ništa zapisivao, samo je razgovarao sa svojim sugrađanima. Razgovor ovdje nije samo puka metoda, jer govor, logos, kako smo vidjeli gore kod Heraklita, ujedno označava temeljnu harmoniju (strukturu) svijeta.

U dijalogu Fedar Platon razjašnjava pojam dijalektika (od grčkog dialektikos: koji se odnosi na raspravljanje) kao filozofske metode. Da bismo shvatili bit nekog predmeta, moramo pojam tog predmeta razmatrati u odnosu prema drugim pojmovima. Moramo sagledati kako pojmovi proizlaze jedni iz drugih. Platon (odnosno Sokrat u dijalogu) razlaže da se pojam može odnositi prema višem pojmu koji ga obuhvaća (rod, rodni pojam) ili prema nižim pojmovima koji iz njega proizlaze (vrsta, vrstni pojam). Zato se dijalektička misao kreće u dva smjera: uspinjanje (sinagoge ili sinopsis) i spuštanje (diairesis). »To ja volim, o Fedre, naime te razdiobe i ta sažimanja, da bih mogao i govoriti i misliti.« (Fedar, 266b)

Filozofija, odnosno rezultati njenih dijalektičkih razmatranja, mora biti osnova za retoriku, koja je »umijeće vođenja duše«. Sofistička retorika, koja ljude zavodi praznim trikovima, po Platonu je opsjenarstvo. To je zloupotreba umijeća, kao što liječnik svoje umijeće može zloupotrijebiti da nekome nanese štetu, umjesto da ga izliječi.

Filozofski dijalog, vođen dijalektičkim umijećem, u Sokratovoj i Platonovoj metodi treba dovesti do uvida, do razumijevanja skrivene istine: »Ako se sve pojedine danosti s trudom ispituju jedna naspram drugoj, imena i pojmovne odredbe, nazori i opažanja, i osporavaju u dobrohotnim osporavanjima, od ljudi koji pritom bez zavisti rabe pitanje i odgovor, onda iznad svakog pojedinog bljesne uvid i razumijevanje.« (Platonovo Sedmo pismo, Ep. VII, 344b)

Ovaj uvid, jednom kad je zadobiven dijalektičkim razmatranjem, najbolje se prenosi drugima u dijaloškoj formi, smatraju Platon i njegovi sljedbenici u Akademiji, i to u neposrednom, živom razgovoru. Zapisani dijalog je tek oponašanje ovakvih živih razgovora.

Sam Platon, međutim, koristi i mitopoetski jezik tamo gdje dijalektičko razvijanje pojmova nije dovoljno ili nije dostatno. Tako su npr. teza o besmrtnosti duše i prikaz njenog života poslije tjelesne smrti, koji se sreću u više Platonih dijaloga, preneseni iz dionizijskih misterija.

Aristotel, Platonov učenik koji se kasnije odvojio od Akademije i zasnovao vlastitu školu (peripatetici), napušta u svojim knjigama Platonovu formu dijaloga. On piše rasprave u modernom smislu riječi.

Metoda filozofije nije više samo dijalektika, razmatranje usmjereno na postizanje uvida; no logos ostaje i cilj i sredstvo. U raspravi se teži sustavnom i potpunom ispitivanju pojmova, što u živom dijalogu može biti zanemareno. Filozof razlaže logos koristeći vlastiti um, na temelju svojih uvida u zbilju, te uvida u mišljenja ranijih filozofa.

Takva metoda dobiva naziv logika. Logika je kod Aristotela znanost o logosu. Ona proučava oblike (forme) mišljenja, koji su u vezi s oblicima bitka.

Filozofija je kod Aristotela jedna među znanostima. Definirana je kao motriteljska (teorijska) znanost, koja teži istini radi nje same. (U Metafizici se pojavljuje i sintagma motriteljska filozofija koja je zapravo pleonazam.)

Filozofija je znanost »misaonog promatranja«, odnosno teorijska znanost (riječ theoria označava misaono ili znanstveno motrenje ili promatranje). Svrha filozofije je spoznaja istine; spoznati istinu (odnosno biti mudar) znači  spoznati uzroke. (Metafizika, II 1, 993b) Najtočnije su pak one znanosti koje se bave prvim počelima i uzrocima. (Metafizika I 982a) Odatle je filozofija (mudrost, metafizika) »znanstveno istraživanje prvih počelâ i uzrokâ«. 
Spoznaji prvih počela i uzroka teži se zbog istine same, ne zbog vanjskih svrha. Tako je ona »jedina slobodna među znanostima, jer jedina je ona radi sebe same«. (Metafizika I 2, 982b) »I tako su sve znanosti nužnije od nje, ali bolja nije ni jedna.« (Metafizika I 2, 983a)

Motriteljske znanosti Aristotel dijeli na matematiku, naravoslovlje i bogoslovlje (teologiju).

Bogoslovlje je kod Aristotela znanost o onom najvišem, o prvim načelima bitka. Ono se
bavi spoznajom »onoga što je vječno, nepokretno i izdvojivo«.  Ono je »prvotna znanost«. 
(Metafizika, VI 1, 1026a) Aristotel ga naziva i prva filozofija, a također i jednostavno sofia, mudrost (postoji određeno preklapanje i nedosljednost u korištenju pojmova filozofija, mudrost, znanost i teologija).

Tek u rimsko doba počinje se za prvu filozofiju koristiti naziv metafizika (lat. metaphysica), koji dolazi od grč. ta meta ta phisika, »ono što dolazi iza fizike«.

Riječ teologija dobiva u okviru kršćanske (kasnije i islamske) religije posebno značenje tumačenja Objave. Tako nastaje napetost između teologije i filozofije i problem odnosa dviju istina, što je jedan od osnovnih problema srednjovjekovne filozofije.

Modifikacijom spomenute Aristotelove podjele motriteljskih znanosti na tri dijela u  helensko i rimsko doba koristi se podjela filozofije na logiku, fiziku i etiku. Fizika (tj. naravoslovlje) obuhvaća sve prirodne znanosti u našem smislu riječi. U srednjem vijeku često se logika i fizika spajaju kao teorijska filozofija, dok je etika praktična filozofija. (Windelbland, str. 60) Teologija je, kako je spomenuto, izdvojena. Dodana je pak kao posebna disciplina etika, koja se bavi pojmovima dobra i zla, onim što se treba i onim što se ne smije činiti.

Aristotel je u spisu Nikomahova etika uveo pojam praktična filozofija, koja se dijeli na etiku, ekonomiku i politiku. Mislioci kasnijeg doba nisu bili zainteresirani za ekonomiku kao umijeće i tek u novom vijeku nastaje ekonomija kao posebna znanost. Politika također tek u renesansi ponovo postaje tema filozofije politike. Etika je međutim uvijek bila, i do danas je ostala, jedna od ključnih filozofskih disciplina.

Matematika je nakon Aristotela također izdvojena iz općeg pojma filozofije. Ona je postala posebna struka, koja zahtijeva naporno studiranje i usvajanje specifičnog načina mišljenja. Više se nije moglo slijediti Platonovo načelo, koje je stajalo na ulazu u Akademiju: »Neka ne ulazi tko ne zna matematiku.« Tako je ostalo i do danas.

Logiku je kao posebnu znanost utemeljio upravo Aristotel. Više od 2000 godina u njoj je bilo malo inovacija. U XIX. stoljeću u filozofiji matematike, koja nastoji sigurno utemeljiti matematički način spoznavanja, pojavljuje se problem odnosa matematike i logike. U 20. st. logika dramatično razvija svoj formalni instrumentarij i postaje posebna struka, koja zahtijeva naporni studij i isti formalni način mišljenja kao i matematika.

Naravoslovlje ostaje dio filozofije, kao filozofija prirode, sve do 19. st. Tada se stvara pojam prirodne znanosti i njihova podjela na različite znanosti i discipline. Međutim, faktički već od 17. st. se filozofija prirode razvila u posebnu disciplinu.

U 19. i 20. st. metode i izvori sigurnosti prirodnih i društvenih znanosti predmet su intenzivnih filozofskih istraživanja. Egzaktnost prirodnih znanosti postaje opći ideal, koji često i sociolozi i drugi, a osobito ekonomisti, nastoje slijediti. To međutim dovodi i do reakcije, tvrdnje da u duhovnim znanostima egzaktnost nije ni moguća ni poželjna.

S druge strane dostignuća prirodnih znanosti i matematike, koja dramatično mijenjaju ustaljene pojmove i tresu osnove same znanosti (npr. teorija relativnosti i kvantna fizika), navode znanstvenike na filozofska promišljanja, a filozofe da se za znanost zainteresiraju.

Treći element odnosa prirodnih znanosti i filozofije jesu etičke i političke dvojbe koje izaziva nevjerojatno uspješna primjena znanosti kao tehnike. Znanost mijenja svijet, ali tko od toga zapravo ima korist? Da li je to dobro? Treba li i dalje činiti isto što i dosad?




#Article 7: Matematika (775 words)


Matematika (od grčkog mathema - znanost) je egzaktna (točna, nedvojbena) znanost  koja izučava aksiomatski definirane apstraktne strukture koristeći matematičku logiku. Matematika izniče gdje god se pojavljuju pitanja vezana za veličinu, strukturu, prostor ili promjenu. U početku vezano uz trgovinu i mjerenje zemljišta, kasnije astronomiju, a danas uz mnoga područja života. Matematika se uči u osnovnim i srednjim školama kao obavezan predmet. Također i veliki dio fakulteta ima obavezne i izborne matematičke kolegije.

Matematika se počela razvijati prije više tisuća godina, još u doba starih Egipćana. Poslije se proširila u Grčku i grčko-rimski svijet. Osim toga, aktivno se razvijala u Kini i Japanu. Razvila se iz potrebe da se obavljaju proračuni u trgovini, mjerenja zemljišta i predviđaju astronomski događaji. Ove tri primjene mogu se dovesti u vezu s grubom podjelom matematike na izučavanje strukture, prostora i izmjena. Fundamentalnu knjigu za razvoj matematike, Elementi, napisao je grčki matematičar Euklid. Knjiga ima 12 svezaka. To je prva knjiga pisana stilom koji je danas poznat kao (egzaktni) matematički: definicija - aksiom - teorem - dokaz. Knjiga je, zbog tadašnjeg nedostatka simbola pisana u potpunosti riječima, što danas, naravno, nije slučaj. Proučavanje geometrijskih prostora je, u pravom smislu te riječi, počelo kada je Euklid postavio svojih pet aksioma o prostoru. Takav prostor se danas zove euklidski prostor, no tijekom mnogo godina su se razvili i neeuklidski prostori te još mnogi drugi.

Iako je matematika znanost koja je tradicionalno povezana s tehničkim znanostima i fizikom, zadnjih smo desetljeća svjedoci prodora matematike u ekonomiju, medicinu i ostale znanosti. Tome treba pridodati i nagli razvoj informatičkih tehnologija u koje je matematika uključena od samih početaka. Godišnje se prijavi oko 200 000 novih matematičkih teorema, a na raznim razinama znanja i stručnosti postoji preko 1600 časopisa koji objavljuju matematičke materijale. Današnja matematika je podosta napredna, u svim smjerovima, a ljudi koji se bave modernom matematikom su usko specijalizirani i nečesto bave stvarima koje su nemamtematičarima izvanrazumske. Ipak, postoje goleme primjene. Krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća John von Neumann je procijenio da bi obrazovani matematičar mogao raspolagati sa oko 10% osnovnih znanja cijele matematike do tada poznate. Do danas se taj postotak značajno smanjio. Za razliku od rane, istočnjačke i zapadnjačke izolacije, današnja matematika je ujedinjena.

Osnove matematike sadrže izučavanje strukture, prostora i promjenu.

Izučavanje strukture počinje s brojevima, u početku s prirodnim brojevima i cijelim brojevima.

Skup prirodnih brojeva = N

Skup prirodnih brojeva i 0 = N0

Skup cijelih brojeva = Z

Skup racionalnih brojeva = Q

Skup iracionalnih brojeva = I

Skup realnih brojeva = R

U = Unija (za skupove zbrajanje)

N U 0 = N0

N0 U {negativni cijeli brojevi} = Z

Z U {razlomci i decimalni brojevi} = Q

Q U I = R

Osnovna pravila za aritmetičke operacije su definirana u osnovnoj algebri, a dodatna svojstva cijelih brojeva se izučavaju u teoriji brojeva.
Izučavanje metoda za rješavanje jednadžbi je dovelo do razvoja apstraktne algebre, koja između ostalog izučava prstenove i polja, strukture što poopćuju svojstva koja posjeduju brojevi.

Fizikalno važan koncept vektora i matrica se proučava u linearnoj algebri.

Proučavanje prostora je počelo s geometrijom, prvo Euklidovom geometrijom i trigonometrijom u pojmljivom trodimenzionalnom prostoru, ali se kasnije proširilo na neeuklidske geometrije, koje imaju centralnu ulogu u općoj relativnosti.
Moderna polja geometrije su diferencijalna geometrija i algebarska geometrija. 
Nadalje i apstraktni vektroski, unitarni, metrički i normirani prostori. 
Teorija grupa izučava koncept simetrije, i predstavlja vezu u izučavanju prostora i strukture.
Topologija povezuje izučavanje prostora i izmjene fokusirajući se na koncept kontinuiteta.

Razumijevanje i opisivanje promjena mjerljivih varijabli je glavna značajka prirodnih znanosti, i diferencijalni (infinitezimalni) račun je razvijen u te svrhe.
Centralni koncept kojim se opisuje promjena varijable je funkcija.
Mnogi prirodni problemi su vodili uspostavljanju veze između vrijednosti i količine izmjene, a pritom razvijene metode izučavaju se u diferencijalnim jednadžbama.
Brojevi koji predstavljaju kontinualne veličine su realni brojevi, a detaljno izučavanje njihovih svojstava i funkcija je predmet matematičke analize.
Zbog unutrašnjih, matematičkih, razloga uveden je koncept kompleksnih brojeva, koji je glavni predmet izučavanja kompleksne analize. 
Funkcionalna analiza je usredotočena na n-dimenzionalne prostore funkcija postavljajući time neke od primjenjivih osnova i za izučavanje kvantne mehanike.

Radi razjašnjavanja i izučavanja osnova matematike, razvijena su područja teorija skupova, matematička logika i teorija modela Aritmetika daje važnost brojevima, algebra rješavanju jednadžbi, dok geometrija objašnjava osobine i odnose figura u prostoru. Matematika se gradi i na samoj sebi. Geometrija na aritmetici i algebri; na njima diferencijalni i integralni račun. Topologija je pak izdanak geometrije, teorije skupova i algebre. Diferencijalne jednadžbe se grade na diferencijalnom i integralnom računu, topologiji i algebri. Matematika bi se mogla okarakterizirati kao čvrsto stablo u rastu: sa deblom, granama i lišćem.

Slijedi kategorizacija po nekim od istaknutijih grana matematike:




#Article 8: Biologija (329 words)


Biologija proučava razne žive organizme (u smjeru kazaljke na satu od gore lijevo) Escherichia coli, paprat, gazela, divovski afrički tvrdokrilac

Biologija (od grčkog bios=život i logos=nauka, učenje) je znanost koja se bavi proučavanjem živoga svijeta, znanost o životu. Biologija proučava svojstva i ponašanje organizama, njihov rast, razvoj i razmnožavanje, kao i interakcije između različitih organizama, te organizama i njihovog okoliša. Biologija obuhvaća široki spektar  akademskih područja koja se često smatraju različitim disciplinama. Ove discipline zajedno proučavaju život na različitim razinama.

Molekularna biologija, biokemija i molekularna genetika su velikim dijelom preklapajuće discipline koje proučavaju životne procese na molekulskoj i supramolekulskoj razini. Život na razini pojedinačnih stanica proučava stanična biologija. Anatomija, histologija i fiziologija proučavaju građu i funkciju organizama na razini tkiva, organa i organskih sustava.

Na Zemlji postoji više od 10 milijuna različitih vrsta.
Njihova veličina pokriva raspon od onih koje su mikroskopski male pa do organizama veličine plavog kita.

Svi ovi oblici života imaju izvjesne osobine koje ih čine specifičnima i razlikuju od mrtvih tvari.
Ove osobine su na primjer mogućnost reprodukcije, rasta, ali i mogućnost prilagođavanja okolini.

Brojna su područja biologije, slijedi kraći popis:
 

Medicina, antropologija i psihologija znanosti su koje se bave čovjekom, medicina njegovim fizičkim i psihičkim zdravljem, psihologija cjelokupnim ponašanjem (i bolesnim i zdravim), a antropologija proučava čovjeka iz svih mogućih pogleda, materijalnih, duhovnih i duševnih, promatra ga u vremenu. Ukratko, dok liječnici pomažu ljudima da budu tjelesno zdravi, psiholozi se bave ponašanjem, a antropolozi pokušavaju shvatiti cjelinu.

Neke od najvažnijih područja biologije ujedinjuje pet principa za koje se može reći, da su temeljni aksiomi moderne biologije  

Početke biologije nalazimo kod Aristotela koji je opisao oko 500 životinjskih vrsta, a nakon njega slijedi stagnacija sve do 16. stoljeća.  U 17. stoljeću izum mikroskopa dovodi do otkrića stanice i početka citologije, a u 18. stoljeću Carl von Linne opisuje i sistematizira mnoštvo biljnih i životinjskih vrsta. Svojim radom ujedno osniva znanstvenu sistematiku vrsta. Nakon njega Georges Cuvier utemeljuje komparativnu anatomiju, a Charles Darwin postavlja teoriju evolucije.




#Article 9: Religija (3200 words)


Religija je za većinu osoba organizirani sustav vjerovanja i bogoslužja koje stavljaju Boga u središte. Za druge, religija označava vjerovanje u veći broj bogova a postoje i osobe koje ne posjeduju neku tradicionalnu vjeru ili religiju već prakticiraju neku vrstu vjerovanja na svoj osobni način, nevezano od organiziranih religija.

Ipak većina zemaljskog stanovništva vjeruje da je nekakva vrhunaravna sila utjecala na stvaranje svijeta i da ima bar donekle utjecaj i na život pojedinaca. Svaka religija podrazumijeva više ili manje jednostavno učenje koje se odnosi na  svrhu i podrijetlo svega postojećeg. Ljudska tendencija nadnaravnom biološki je predodređena.

U današnje vrijeme religija je sistematizirana na primitivne religije: animizam i supernaturalizam te svjetske religije: teizmi i sustavi apstraktnih vjerovanja (taoizam, budizam).

Organizacije koje se javljaju unutar religije su: crkva, sekte, denominacija i kult.
 

Prvi oblici religije javljaju se još u prvobitnoj ljudskoj zajednici kao posljedica čovjekovog shvaćanja da se mnoge stvari u prirodi događaju i bez njegove volje i da on na te pojave ne može utjecati niti ih kontrolirati. Takve pojave su npr. suše, poplave, munje, gromovi i slično. Tako je čovjek saznao o postojanju viših sila, te su u njegovom umu nastali prvi oblici “bogova” koji su simbolizirali jedinstvene moći koje vladaju čovjekovim postojanjem. Čovjek je nastojao ove više sile umilostiviti molitvama i žrtvovanjem.

Pojam religija preuzet je u europske jezike iz latinskog.  Rimski pisci izvodili su riječ 'religio' iz glagola relegere: ponovno čitati, opet  razmišljati (jer o božanskim stvarima treba uvijek ponovno razmišljati) ili iz  'religare': privezati (jer r. veže ljude s bogovima i iz nje slijede obaveze  prema tim višim silama) ili iz reeligere ponovno uzeti, ponovno izabrati  (čime je naglašen dublji smisao voljne i čuvstvene povezanosti s bogom).  Rimljani su isprva označavali izrazom »religija« samo svoju vlastitu: točno  ispunjavanje dužnosti naspram viših sila priznatih od rimske države.  Slavenska riječ vjera (staroslav. věra) koja donekle koincidira u značenju s  pojmom religija izvodi se iz korijena *uer (avestijska var: vjerovati, držati  istinitim, lat. verus: istinit, njem. wahr: istinit) i možda prvotno znači  prianjanje uz istinu, izbor između istine i neistine, dobra i zla.

Tijekom vremena pojam religija poprimio je mnoga i različita značenja i nema  općeprihvaćene definicije religije. Nekima je ona samo vrsta osjećanja (čuvstva, doživljavanja) što ne podliježe  logičkom ni moralnom prosuđivanju. To je mistično osjećanje jedinstva s  beskonačnom stvarnošću, doživljaj beskonačnosti, osjećanje apsolutne  zavisnosti, doživljaj svega u svijetu kao božjeg djela, osjećanje božanstva u  duši, doživljaj jedinstva s bogom, susreta s božanstvom, sa svetinjom i slično.  Za razliku od toga, misli se da je religija osobita svijest i to predodžbeni oblik ili  stupanj svijesti o odnosu konačnog duha prema apsolutnom duhu, svijest o  svojoj istovetnosti s Apsolutom. Misli se, također, da je religija ujedno i osjećanje  i svijest, a da uz to još sadrži bogoštovne i obredne radnje. 

Religija je i pokušaj  da se objasni porijeklo nečega što je neobjašnjivo na prirodan način, zatim  pokušaj da se dokuči porijeklo i svrha ljudskog života i svijeta. Mnogi ističu  prisnu vezu morala i religije, a neki tvrde da su moralni motivi ono  najvažnije, pa i jedino važno, što religiju čini religijom. Karakteristično je i  gledište da je religija žudnja za nemogućim, nedostižnim, nepojmljivim, zatim  želja za isključenjem iz svakidašnjice i utonućem u blaženo spokojstvo  duha, u nirvanu.

Različite odredbe religije označavaju različite komponente religioznosti, ne  isključuju se uzajamno, nego se dopunjuju i vode zaključku da je religija jedan  način života čovjeka pored njegova svjetovnog ili profanog života. To je život koji je osjećajima, mislima i djelima  usmjeren prema nadosobnom, nadljudskom, svrhunaravnom cilju, život  posvećen bogu. Udvojenost života na profani i religiozni doživljava se i  shvaća kao razlika, pa i suprotnost, tjelesnog i duševnog života, naravnog i  svrhunaravno usmjerenog, varljivog i pravog, grešnog i kreposnog,  prolaznog i onoga koiim se anticipira i zaslužuje vječni život, zatim kao  prisutnost vječnog i apsolutnog života u vremenitom i relativnom, kao  dvojstvo idealnog i zbiljskog života. 

Religija se tumači i kao idealna (izmaštana)  kompenzacija manjkavosti stvarnog života, kao duhovno odbacivanje  realnosti i protest protiv životne bijede. U nekim religijama vjernici vjeruju da je njihova religija svrhunaravnog  porijekla, da je otkrivenje ili objava ljudima svrhunaravnog bića, da je  nastala kao čudesno nadahnuće pisaca svetih spisa. To je, zapravo, još nediferencirana mitska  svijest kao vodilja ponašanja, što je ujedno ritualno-zabavna igra, magija i  umjetničko-fantastična reprodukcija zbilje. S razvitkom životnog iskustva i  racionalne spoznaje mitska svijest podliježe logičkoj kritici i logičkoj  preradi, a iz toga odnosa mitosa i logosa nastaje filozofija i filozofska  racionalizacija mitskog vjerovanja. Filozofija je od početka u opoziciji  prema mitskoj religiji, ali se upotrebljava i za racionalističku preradu i  obranu vjerske objave ili otkrivenja. Ovom preradom i obranom pučka  religija prerasta u teološku formu religije.

Prilagođivanje filozofije religiji ne ide bez prilagođivanja religije filozofiji.  Jedan moderni rezultat vjekovnog nastojanja da se prevlada dualizam  objavljene (vjerske) i pronađene (empirijsko-racionalne) istine jeste i  teološka sekularizacija religije. Naime, u teološkoj religiji javlja se težnja ka  demitologizaciji vjerske objave, da bi pristajala današnjem čovjeku. Pri  tome se napušta dvojstvo naravnog i transcendentnog svijeta da bi se, umjesto toga, istakla razlika između dva stanja ljudskog  svijeta: između ovoga što ga imamo, punog mržnje i nepravde, i budućeg  sretnog (blaženog), kada će trijumfirati pravda i ljubav među ljudima.  Transcendencija u tom novom kontekstu znači duhovno nadilaženje datosti  ili eshatološki impuls svijeta, čime se modernistička teologija približava svjetovnim  doktrinama o radikalnoj promjeni  stvarnosti.

Za religiju su bitna dva vjerovanja: vjera u posmrtni život i vjera u boga.  Misli se da je činjenica ljudske smrti najvažnija za opstanak religije. Najjači  ljudski strah, strah od smrti (»smrtni strah« jest vrhunac straha), nosi  jednako snažnu volju da se ne umre, a religija pokušava zadovoljiti tu težnju  vjerom u zagrobni život. Religijski pojam smrti ne znači kraj osobe,  nestanak zauvijek, nego znači granicu između dva načina života, smrtnog i  posmrtnog. Posmrtna sudbina osobe je različito zamišljena u raznim  religijama. Kod Homera je to tegobno životarenje u »carstvu sjene«. Po  jednom kršćanskom vjerovanju, nakon smrti dolazi uskrsnuće u ponovni i vječni tjelesni život  osobe. U orijentalnim religijama vjeruje se da je smrt jednog tijela  preseljenje duše u drugo tijelo, kako bi se, na kraju duge odiseje kroz  tjelesnost, besmrtna duša smirila u spoju s univerzalnim duhom.  Karakteristično je vjerovanje da u času smrti besmrtna duša napušta smrtno  tijelo i ulazi u vječno carstvo duha. Vjerske predstave o smrtnom razlazu  duše i tijela i o samostalnom životu osobne duše srodne su djetinjastoj vjeri  pračovjeka da svako ima svoga tajanstvenog dvojnika. Taj »alter ego«, koji  čudesno savladava prostor i vrijeme, prikazivao se naivnoj svijesti kao  čovječja sjena, kao odjek glasa, kao odraz lika »iza« glatke površine; on je u  snovima napuštao tijelo i odlazio kojekuda, ostavljajući čovjeka »kao bez  duše«; boravio je u tijelu kao disanje (»duša«, »duh« dolazi od »duhanja«) i  napuštao ga s posljednjim izdisajem. Dvojnik je, dakle, nekad biće pored  bića, a nekad biće u biću. Mitske predodžbe o dvojstvu osobe prerasle su u  teološke pojmove o dvjema supstancijama, tjelesnoj i duhovnoj, smrtnoj i  besmrtnoj.

Suvremena vjerska misao, kao i značajni vjerski mislioci prošlosti, ne  inzistira na doslovnom značenju tradicionalnih vjerovanja u posmrtni život,  nego traži neke smislene poruke u tim vjerovanjima. Tako uskrsnuće iz  mrtvih, na način Kristova uskrsnuća, ne treba shvatiti kao faktički događaj,  nego kao eshatološki »događaj«; treba vjerovati da će nakon života u mržnji i  nepravdi doći vladavina pravde i [ljubavi. Kad je riječ o uskrsnuću osobe, to  treba shvatiti da je osoba »iznad smrti«, da nitko nema prava na njenu smrt  (kao što, na primjer, sama osoba raspolaže životom i smrću domaće  životinje). U jednom sličnom nastojanju došlo se do pojma tzv.  participativne besmrtnosti. Ona znači da smo besmrtni po sudjelovanju u  baštini čovječanstva i po tome što ćemo i sami biti baštinjeni. Kada se u  religiji zamišlja da je pravi ljudski život onaj posmrtni i vječni, onda to znači  da pravi život ima osoba koja je stekla besmrtnost u smrtnom životu, pa živi  unatoč svojoj fizičkoj smrti. Ona posmrtno sudjeluje u životu osoba. Inače,  sama vječnost u doslovnom i domišljenom značenju - tj. kad bi vrijeme  isteklo, »stalo«, nestalo - bila bi beskrajno gora od najgore vremenitosti.  Istaknuto je da duša u vječnosti ne bi ni sjećanjem na svoju prošlost izbjegla  potpunu apatiju. (Ponavljanje stotinama milijardi puta već poznatih epizoda  prošlosti stvaralo bi beskrajnu dosadu, a duhovna aktivnost gasila bi se  progresivno čim bi prestala tjelesna aktivnost.) 

Iz vjere u zagrobni život ljudi  slijedi vjera i nevidljivo i vječno »carstvo sjena« ili u nadnaravni »drugi  svijet«, nastanjen tajanstvenim bićima što vladaju prirodnim pojavama i  ljudskim sudbinama. To su nadljudska bića s mnogostruko uvećanim  ljudskim moćima, obogotvoreni ljudi ili čovjekoliki bogovi. Vjera u  mnoštvo bogova zamišlja božanske odnose i zajednice po  modelu ljudskih odnosa i zajednica. Zemaljskoj hijerarhiji odgovara nebeska  hijerarhija s jednim vrhovnim bogom koji podsjeća na zemaljskog patrijarha  ili monarha. Nebeski patrijarh ili monarh s vremenom postaje apsolutni  nebeski vladar i najzad ostaje jedini pravi bog, s brojnom svitom anđela i  svetaca, sličnih dvorskim dostojanstvenicima. Tako jednobožačka religija   nastaje iz mnogobožačke religije.

Jedini pravi bog se različito zamišlja u raznim monoteističkim religijama,  ali se većinom smatra da je duhovno biće koje se može utjeloviti  (inkarnacija), da je vječan, da je tvorac svijeta i da vlada svijetom, da je  svemoćan i sveznajući, zatim da je osobno biće (jedna osoba ili jedinstvo  više osoba) s najvišom mjerom moralnosti (apsolutno pravedan, apsolutno  dobar i dr.). Obično se smatra da je bog vrhovno biće, najviše biće, biće  bića, bivstvo svega, porijeklo i svrha svega, ono što je najviši stupanj  apstrakcije i generalizacije. Najapstraktnije i najopćenitije je najmanje  određeno, tj. neodređeno je.

Postoji teološko shvaćanje da bogu pripadaju samo negativne odredbe  (»negativna teologija«), tj. da ne možemo znati što je bog, nego samo što  bog nije. (Kaže se, na primjer, da bog nije načinjen, da je nestvoren,  nerođen, neizmjeran, vječan tj. bezvremen, nepromjenljiv, neizreciv i sl.).  Time je implicirano da bogu ne pristaju svjetovne odredbe, da bog nije to  što je svijet. Čim se ističe da je bog drukčiji (distinctus) od svijeta, riječ je o  odnosu boga i svijeta.
Vjerski mislioci od davnina traže racionalne dokaze božje egzistencije.  Osobito su poznata tri tzv. klasična dokaza boga: ontološki, kosmološki i  teleološki. Vjerski i ostali mislioci su i osporili sve dosadašnje dokaze boga.  Jedni misle da se božja egzistencija uopće ne može dokazati, a drugi dodaju  da bog i nije egzistencija. Značajno je da se svi poznati dokazi božje  egzistencije izvode iz egzistencije svijeta. Smatra se da bog očituje svoju  božansku prirodu i sebi i svijetu odnoseći se kao božanski subjekt prema  svijetu-objektu, te da »bog bez svijeta nije bog«. Prvo određenje boga  odnosom prema svijetu dano je u vjerovanju da je bog stvoritelj svijeta.  Prema biblijskom mitu o postanku svijeta, bog-stvoritelj proizvodi svoje  stvorenje metodično, po logičnom redoslijedu, slično čovječjoj proizvodnji.  Svakoj fazi proizvodnje prethodi zamisao (»riječ«, logos, projekt, naum)  proizvođača koja se zatim opredmećuje. Tu se bog otkriva kao stvaralačka  »riječ«, logos, smislenost svijeta (promisao), tj. ono po čemu je svijet  kosmos a ne kaos. Teolozi odavno tumače da božje stvaranje nije  jednokratan i svršen čin, nego vječni proces, što će reći da svjetski poredak  (»riječ«, logos, kozmička zakonitost) stalno mora nadvladavati besmislenost  (proturječnost, kaos) u svijetu. Tako je bog oličenje smislenosti, reda,  zakonitosti kojom se svijet brani da ne propadne u kaosu, neredu,  besmislu.

Stvoritelj je subjekt prema stvorenju-objektu. Za bogoštovlje je  karakteristična vjera da je bog osoba, te da je odnos boga i čovjeka osobni  odnos, odnos osoba. Čovjek je sličan bogu (»slika i prilika božja«) time što  je osoba, tj. samosvjesno slobodno biće. Vjeruje se da čovječji duh potječe  od boga, da je božanski dar i sastojak čovjeka. Vjeruje se, također, da bog  nije samo u čovjeku ono što čovjeka čini osobnim bićem, nego da je i osoba  izvan i iznad ljudskih osoba. Božja osoba je ujedno imanentna i  transcendentna čovječjoj osobi, bog je ujedno imanencija i transcendencija  svijeta. Za mitsku religiju je karakteristično vjerovanje da božja  »onostranost« (transcendencija) prema svijetu prethodi božjoj prisutnosti u  svijetu i u čovjeku (imanenciji). Međutim, ovo čudno dvojstvo božje osobe  izgleda sasvim obično kad se prepozna kao osobno dvojstvo jednog oca  obitelji ili plemenskog poglavice ili monarha. 'Pater familiae' nije samo jedna  osoba od koje potječu njegovi potomci, u čijim žilama teče njegova krv i čiji  se osobni identitet obilježava i njegovim imenom. Ne pripada on samo  njima kao njihovo određenje, nego i oni njemu zato što pripadaju obitelji  koju on osobno predstavlja. On je ličnost i u njima i nad njima, a kult  predaka je svakako elementarni vid bogoštovlja ili štovanja »boga-oca«.  Spomenuto dvojstvo božje osobe ima svjetovno značenje i kad se promatra  kao čisto duhovni odnos boga i čovjeka. Naime, ljudsko biće ne dolazi na  svijet kao osoba. Ono postaje osoba po rođenju, kada stekne duh roda, tj.  kada ovlada iskustvom prethodnih i zatečenih generacija (u vidu usmenog i  pisanog predanja). Tako čovječji rod predaje obukom duh čovjeku, kao što  je bog udahnuo dušu legendarnom praocu Adamu, tj. imanentni duh osobe  potječe od transcendentnog duha, od duha duhova.

Izvanjski odnos i dualizam boga i svijeta u mitskoj religiji odavno je  izazivao racionalističku svijest da ga prevlada monističkom racionalizacijom  religije. U rezultatima tih nastojanja javljale su se transformacije teizma koje  su vodile religiji bez boga (u smislu jednog svrhunaravnog bića).  Svojevremeno je deizam zagovarao »religiju uma« u kojoj nema mjesta  svrhunaravnim silama, čudesima i nadumnim dogmama. Bogu je ostavljena  uloga inicijalnog impulsa prirodnog zbivanja, a nakon toga jedinog božjeg  djela ne ostaje bitna razlika između boga i prirode. Panenteizam je učio da  sve počiva i živi u bogu koji je promjenljiv i nepromjenljiv ujedno,  vremenit i vječan, mnoštven i jedan, aktualan i potencijalan, kontingentan i  nužan, stvoren i stvoritelj, uzrok i učinak, konačan i beskonačan, onaj koji  ujedno bivstvuje i postaje, a u svemu tome je jednako savršen i svet. Za  razliku od ove nepotpune identifikacije boga i svijeta, panteizam ih  izjednačuje u tom smislu što uči da je svijet u biti jednak bogu, da su  stvoritelj i stvaranje podudarni, da bog i svijet nisu dvije odvojene  realnosti.

Bog je samo ime za smislenost svijeta. Ateizam je nijekanje boga kao  vanjskog uzroka svijeta i utoliko ima za pretpostavku teizam. To je  »posljednji stupanj teizma« u vidu »negativnog priznanja boga«. Termin  »ateizam« se ne upotrebljava jednoznačno, tj. samo u smislu »odsutnosti  boga«. Nekada su i kršćane nazivali ateistima zato što su odbacivali  mnogobožačko vjerovanje da je svijet »pun bogova«. U modernim strujama  demitologizacije tradicionalnog bogoštovlja napušta se pojam boga kao  svrhunaravnog osobnog bića. Protagonisti teologije »bog-je-mrtav« ('Gott-ist- tot Theologie') uviđaju da naša kultura nije više »transcendentalistička« ni  »sakralna«, nego »imanentistička« i »sekularna«, a takvoj kulturi bog nije  nužan. On je postao »irelevantan« i »mrtav« za moderni svijet. Neki nalaze  ateizam i u evanđeljima i zaključuju da je bog »umro u Isusu Kristu«. Misli  se da je upravo personifikacija boga u vidu svrhunaravne osobe kriva za  »smrt« boga u našem vremenu. Prognozira se da će buduće kršćanstvo  napustiti svaku ideju o božjoj vladavini nad čovjekom, jer bog nije prvo i  najviše biće u hijerarhiji bića. On se ne nalazi izvan stvaranja i bivstva, nego  je u njima. Predlaže se napuštanje i samog termina »bog«, a da se umjesto  njega nađe drugi termin koji bi bolje izražavao zapovijed ljubavi među  ljudima. Danas već prelazi u popularnu svijest pojam boga kao ljubavi  (Deus caritas est). Ljubav nije jedno biće niti jedna egzistencija. Ona je u  bićima i među bićima kao način njihova egzistiranja. Ona je »život za druge«  ili proegzistencija kao pravi (spasonosni) način egzistencije bića. Kad se  govori da je bog osoba, onda se zapravo iskazuje da osobnost ima najvišu  vrijednost u strukturi svijeta. Svi iskazi o bogu moraju se shvatiti kao iskazi  o najvišoj vrijednosti osobnih (interpersonalnih) odnosa.

U naznačenim teološkim sekularizacijama boga može se naslutiti zaključak  da se iza toga najvažnijeg religijskog pojma krije ovosvjetski sadržaj: to je  uvijek neki princip ljudskog zajedništva koji se smatra nužnim za opstanak  ljudske individue. Budući da uvijek ima razlike između samog principa i  stupnja njegove ostvarenosti (neostvarenosti), to je pravo (spasonosno)  zajedništvo ljudi »s one strane« njihovog empirijskog života u zajednici.  Tako je, na primjer, starozavjetni bog oličenje moralne zakonitosti  (»onostrani« zakonodavac) nužne za održavanje cjeline židovskog naroda  pred opasnošću od plemenskog separatizma i od vanjskih osvajača. Zato je  Jahve-bog veoma ljubomoran na druge bogove i zapovijeda Židovima da  štuju samo njega. Novozavjetni Krist je oličenje ljubavi kao proegzistencije,  tj. filantropskog svijeta »s one strane« etničkih, socijalnih i vjerskih  antagonizama među ljudima. Kada se iza imena »bog« otkrije ovosvjetsko  značenje, tj. historijski oblik generičkog bića čovjeka, onda filozofiranje o  Bogu prelazi u ispitivanje ovosvjetske zavisnosti ljudskog bića.

Postoje dvije vrste religija: politeističke religije i monoteističke religije. Za politeističke religije karakteristično je vjerovanje u više bogova, različita božanstva koja vladaju različitim dijelovima prirode i ljudskog djelovanja. Politeizam je karakterističan za stare, poganske religije. Politeističke religije su više ritualne i obredne nego teorijske, no često se sporije šire od monoteističkih religija. Najznačajnije stare religije su bile politeističke (egipatska, grčka, rimska, nordijska). Gotovo svi narodi Europe su prije primanja kršćanstva bili politeisti. Iako su politeističke religije po nastanku starije od monoteističkih, danas su gotovo iščezle (izuzetak su plemenske religije).

Za monoteističke religije je karakteristično obožavanje jednog boga, i to je osnovna razlika u odnosu na politeističke religije. Druga važna razlika između politeističkih i monoteističkih religija je u tome što su politeističke religije najčešće narodne religije, dok su monoteističke religije nadnacionalne i univerzalne (izuzetak je Judaizam) i u načelu se ne ograničavaju na jedno pleme, narod ili državu. 

U svim monoteističkim religijama mogu se naći izvjesne zajedničke karakteristike. Prva zajednička karakteristika je već spomenuti univerzalni, nadnacionalni karakter, druga je da su sve monoteističke religije otkrivene, a to znači da su ih osnovali i utemeljili proroci, treća je da su sve monoteističke religije su soterološke (grčki: soter - spasitelj) što znači da je prorok također spasitelj, izbavitelj naroda, a četvrta zajednička karakteristika je da sve monoteističke religije, stavljajući duhovno iznad materijalnog i tjelesnog, čak proglašavajući nagone i strasti zlim.

Molitva je uspostavljanje odnosa s oblikom duhovnoga bića i pretpostavlja postojanje transcendentalne sile koja čovjeka nadilazi u svakom pogledu, k kojom on može stupiti u komunikaciju. No, kod primitivnog i površnog poimanja religije, posebno kod prirodnih naroda, postoji opasnost da čovjek svoje želje smatra mjerilom božanske snage. Moliti znači razgovarati s duhovnim bićem i zadržavati se s njim, iznositi svoja razmišljanja i osjećaje i slično. 

Među najpoznatijim molitvama su: kršćanska molitva Oče naš, koju je prvi molio Isus Krist, katoličke molitve Zdravo Marijo, Slava Ocu, Nicejsko-carigradsko vjerovanje, pravoslavna molitva Kyrie, islamska molitva Tekbir: Allahu ekber, Alah akbar = Bog je velik i budističke mantre.

Žrtva je poseban oblik religioznog očitovanja odnosa prema Bogu ili božanstvu u kontekstu prinošenja dara. Dar je u najčistijem obliku izraz ljubavi, koja uključuje njezino uzvraćanje. Kod primitivnih oblika žrtvovanja čovjek može vjerovati da Boga može prisvojiti za sebe, potkupiti, kao što je moguće kod ljudi. Umjesto žrtvovanja Bogu čovjek može pred ljudima slaviti svoju veličinu.

Smisao žrtvovanja na neki način sastoji se u tome da izrazi čovjekovu spremnost da Bogu/božanstvu daruje nešto što je njemu posebno važno, sveto, kao zalog otvorenosti prema drugoj, božanskoj stvarnosti i zahvalnosti za vlastito postojanje sreće.

Svako udaljavanje od autentičnog pojma žrtve kao susreta s Bogom, i to osobnim, pretvara to žrtvovanje u magijske čini, koje gube strahopoštovanje i pred Bogom i pred čovjekom, što u nekim primitivnim narodima vodi do žrtvovanja čovjeka.




#Article 10: Katoličanstvo u Hrvata (1093 words)


 u Splitu, najstarija katedrala na svijetu.
Katoličanstvo je najzastupljenija religija hrvatskog naroda od naseljenja današnjih prostora. Prema popisu stanovništva iz 2011., 86,28% stanovništva izjašnjava se rimokatolicima.

Hrvati su narod koji je doselio u područje današnje Hrvatske tijekom sedmog stoljeća. U dodiru s kršćanskim starosjediocima polako prihvaćaju kršćanstvo. Ulogu u pokrštavanju imali su bizantski i franački misionari te benediktinci koji donose zapadne kulturne utjecaje. 

Prve dodire sa Svetom Stolicom imali su već 641. godine, kad su primili papina izaslanika opata Martina koji je došao od njih otkupiti kršćansko roblje i kosti mučenika. O pokrštenju Hrvata nema puno podataka, ali se zna da je ono teklo mirno i slobodno između 7. i početka 9. stoljeća. Bizantski car Konstantin Porfirogenet (913.-959.) u svom djelu O upravljanju carstvom bilježi kako je bizantinski car Heraklije (610.-641.), za čijeg su vladanja Hrvati zaposjeli krajeve između Drave i Jadranskoga mora, poslao i doveo iz Rima svećenike, od kojih je učinio nadbiskupa, biskupa, svećenike i đakone, i pokrstio Hrvate. Povijesni izvori spominju i pokrštavanje narodnih vođa knezova: (Porge, Porina, Vojnomira, Višeslava, Borne) u Ninu, Ljudevita Posavskoga i ostalih.

U 9. stoljeću Hrvati su već uključeni u veliku europsku kršćansku zajednicu. Njihovi vladari Mislav (oko 839.), Trpimir (852.) i drugi grade crkve i podižu samostane. Već godine 879. hrvatski vladar Branimir, koji je stolovao u Ninu, pisao je papi Ivanu VIII. te mu obećava vjernost i poslušnost. Papa Ivan VIII. odgovara pismom od 7. lipnja 879. i kaže da je slavio misu na grobu sv. Petra i tom prilikom zazvao Božji blagoslov na Branimirovu zemlju i njegov narod. Također je sačuvano dragocjeno dopisivanje između pape Ivana X. (914-928.) i hrvatskog vladara Tomislava povodom prve splitske sinode (925.) u kojem se po prvi put u međunarodnim dokumentima nalazi spomen jednog hrvatskog kralja. Hrvatskog kralja Zvonimira krunio je Gebizon, legat pape Grgura VII., godine 1075. U to vrijeme raskola između Zapadne i Istočne Crkve, Zvonimir također obećava papi vjernost i obvezuje se da će u svom kraljevstvu provoditi crkvenu reformu, štititi udovice i brinuti se za pravednost da jaki ne potlače slaboga. U doba hrvatskog kraljevstva s narodnim vladarima među Hrvatima su djelovali benediktinci, koji su ostavili neizbrisiv pečat na području crkvenoga, kulturnoga, a i državnoga života toga doba.

Kada je 1102. Hrvatska izgubila vlastitu dinastiju i ušla u personalnu uniju s Mađarskom, benediktinci su polako odumirali, a hrvatskom katoličanstvu posebno obilježje daju prosjački redovi, poglavito franjevci, a onda i dominikanci. Potom su na vjersku i kulturnu formaciju Hrvata snažan utjecaj izvršili isusovci. Crkveni pisci iz sjeverne Hrvatske i osobito iz Dubrovnika, koji je bio slobodno središte hrvatske kulture, mnogo su učinili za standardizaciju i proširenje hrvatskoga književnog jezika te i na taj način značajno učvrstili hrvatsko nacionalno biće. Već od 9. stoljeća u Hrvatskoj se bilježi jedinstvena pojava u cijelom rimokatoličkom svijetu, rimokatolička liturgija na narodnom jeziku s posebnim glagoljskim pismom. Unatoč raznim nesuglasicama i protivljenjima, papa Inocent IV. odobrava senjskom biskupu Filipu upotrebu crkvenoslavenskog jezika i glagoljice te su tako sve do II. vatikanskog koncila Hrvati bili jedini narod koji nije morao za liturgijski jezik koristiti isključivo latinski.

U srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini bilo je brojno katoličko pučanstvo. Upravo na to područje dolazi turska osmanlijska sila te je tijekom stoljeća došlo do snažne islamizacije. Među preostalim katoličkim (hrvatskim) narodom kroz nekoliko stoljeća u Bosni i Hercegovini djelovali su franjevci, koji su sačuvali i vjerski i kulturni i nacionalni identitet Hrvata tog područja.

Krajem 19. stoljeća u Hrvatskoj, koja je do 1918. bila u sklopu Austro-Ugarske, organiziraju se hrvatski katolički đaci, studenti i intelektualci te stvaraju svoj pokret da bi u društvo unosili katolička načela i vrijednosti. Između dva svjetska rata Crkva je uglavnom slobodno djelovala. Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske manji dio katoličkog klera je podržavao vlast ustaškog režima. Poslije 2. svjetskog rata komunistička se vlast obračunava s ideološkim protivnicima, teško optužujući sam vrh Katoličke Crkve, što kulminira montiranim procesom, suđenjem i zatočenjem tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca. Zbog imenovanja Stepinca kardinalom prekinuti su diplomatski odnosi sa Svetom Stolicom, koji će biti ponovno uspostavljeni tek 1966. godine.

U socijalističkoj Jugoslaviji, komunistička vlast provodi opću nacionalizaciju, čime i Katolička Crkva gubi brojne posjede, bolnice, škole, domove. Oduzeti su ne samo posjedi nego i pojedini samostani, a nekima (trapisti kod Banje Luke) su oduzeti svi gospodarski objekti od kojih je samostan živio i koji su praktički bili dio samostana. Dogodio se i jedan paradoks: časne sestre koje su radile u bolnicama kao medicinske sestre otpuštane su iz ljubljanskih i zagrebačkih bolnica, a primale su ih i čak pozivale bolnice u Srbiji i Crnoj Gori. Vjeronauk je izbačen iz škole, laičke organizacije morale su biti raspuštene, vjera je proglašena privatnom stvari čovjeka i zabranjen je bilo kakav način njenog javnog očitovanja, te je provođena sustavna ateizacija. Članstvo u Komunističkoj partiji uvjetuje se ograđivanjem od religioznosti. Budući da se većina položaja u politici i gospodarstvu dobivala upravo kroz Partiju, vjernici (a i osobe koji su bili nepodobne po drugim kriterijima) su u pravilu bili diskriminirani ili potpuno isključeni iz javnog života.

Nakon sloma komunizma na prvim višestranačkim izborima 1990. godine kršćanstvo dobiva punu slobodu i doživljava nagli rast popularnosti. Za vrijeme Domovinskog rata katoličanstvo i pravoslavlje se često navode kao osnovna podjela među zaraćenim stranama, što dovodi i do posebnog razaranja crkvenih objekata: njih ukupno 1426 je uništeno ili oštećeno.

U Republici Hrvatskoj Katolička Crkva ima definiran pravni položaj kao autonomna na svom području te joj je omogućeno održavati vjeronauk u državnim osnovnim i srednjim školama onim učenicima koji ga izaberu, može osnivati i sama katoličke škole, a omogućena joj je i pastoralna skrb među katoličkim vjernicima u oružanim snagama i redarstvenim službama. Razmjenom ratifikacijskih instrumenata 9. travnja 1997. stupili su na snagu ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske:

U tijeku su pregovori za 4. ugovor koji bi trebao regulirati ekonomska pitanja, što je za Crkvu od životne važnosti jer zakonodavstvo ne predviđa povrat nacionaliziranih dobara nego tek manju odštetu. Do 1990. u medijima se nisu pojavljivali stavovi Crkve, no danas novinari redovito pribivaju zasjedanjima Hrvatske biskupske konferencije, pa su stavovi Crkve o temama poput rada nedjeljom, medicinski potpomognute oplodnje, odnosu prema Domovinskom ratu, suradnje s Haškim sudom i slično javno poznati i onima koji ne idu na nedjeljnu misu (što prije 1990. nije bio slučaj), što pak potiče rasprave o ulozi Crkve u društvu. Od osamostaljenja Hrvatsku je tri puta posjetio papa Ivan Pavao II., što je bilo popraćeno velikim zanimanjem javnosti i medija. 

Od nastanka samostalne Hrvatske 1991. godine Katolička Crkva u Hrvatskoj pokušava promicati svoje vrijednosti u društvu, često uz suradnju konzervativnih političkih stranaka i katoličkih udruga. Neke od vrijednosti i inicijativa su:




#Article 11: Povijest (734 words)


Povijest i historija (etim. od grčkog ἱστορία, istoria, istraga ili informacija, spoznaja dobivena istraživanjem, od glagola ἱστορεῖν, istraživati) u hrvatskom jeziku ponekad se razgovorno koriste kao istoznačnice za prošlu zbilju (lat. res gestae: djela), ali danas uvelike prevladava povijest. U stručnom nazivlju oni označavaju dva različita pojma: povijest prošlu zbilju, a historija humanističku znanost koja proučava tu zbilju. Srodna znanost koja ju proučava na temelju pisane građe naziva se historiografijom. Znanstvenika koji istražuje ljudsku povijest nazivamo povjesničarom. (Vidi članak historija za podrobnija objašnjenja.)

Povijest može podrazumijevati samo ljudsku prošlost, u cjelini ili od nastanka civilizacije (ono što prethodi povijesti je pretpovijest ili prapovijest). Također se govori o povijesti u širem smislu, obuhvaćajući ne samo ljudsku prošlost, nego i povijest Zemlje ili cijelog svemira.

Kronološki povijesni tijek može se podijeliti na tri glavna razdoblja. Prvo razdoblje (pretpovijest) obuhvaća nastanak i razvoj svemira i Zemlje do pojave čovjeka. Drugo razdoblje (prapovijest) traje od pojave čovjeka do otkrića pisma, a treće (povijest) počinje otkrićem pisma i još uvijek traje. Nazivi pretpovijest i prapovijest koriste se također i kao sinonimi.

Pretpovijesno razdoblje obuhvaća nastanak i razvoj svemira i Zemlje do pojave čovjeka. Proučavanjem tog razdoblja bave se astronomija, fizika, geologija i biologija.

Pretpostavlja se da je svemir star oko 13,7 milijardi godina, te da je nastao Velikim praskom. Najraniju povijest svemira astronomija dijeli na nekoliko epoha. Iza epohe kvantne gravitacije, slijede redom epoha velikog ujedinjenja, epoha elektroslabe sile (kvarkovska epoha), leptonska epoha, fotonska epoha, epoha u kojoj svemir postaje proziran i epoha formiranja galaktika nakon koje nastupa sadašnja faza razvoja svemira.

Nastanak i razvoj Zemlje prije pojave čovjeka dijeli se na geološke eone, ere, razdoblja (periode) i epohe. 

Pretkambrij je trajao od otprilike prije 3800 - 545 milijuna godina. Dijeli se na arhaik i proterozoik.

Fanerozoik je započeo prije otprilike 545 milijuna godina i traje do danas. Dijeli se na tri geološka razdoblja (perioda). Prvo od njih je paleozoik ili staro doba (prije 545 - 248 milijuna godina) koji se dijeli na kambrij, ordovicij, silur, devon, karbon i perm. Drugo razdoblje je mezozoik ili srednje doba (prije 248 - 65 milijuna godina) i dijeli se na trijas, juru i kredu. Treći period je kenozoik ili novo doba (prije 65 - 1,8 milijuna godina), koji se dijeli na tercijar i kvartar (prije 1,8 milijuna godina - danas).

Prapovijesno razdoblje počinje pojavom čovjeka i traje do povijesnog razdoblja, koje karakterizira početak upotrebe pisma i pojava historiografski uporabljivih dokumenata.  Kako razni dijelovi svijeta usvajaju kulturu različitim tempom, preciznu podjelu na razdoblja koja bi vrijedila za cijelo čovječanstvo nemoguće je napraviti. Tako se neka razdoblja vremenski i prostorno preklapaju. Prapovijesno razdoblje proučavaju arheologija, paleontologija i paleoantropologija.

Starije kameno doba (paleolitik) (prije 2,5 milijuna godina – 10 000. godina pr. Kr.)

Rod homo

Srednje kameno doba (mezolitik) (10 000. – 6500. godina pr. Kr.)

Mlađe kameno doba (neolitik) (6500. - 3500. g. pr. Kr.)

Hrvatska u kamenom dobu

Metalno doba dijeli se na. bakreno doba (eneolitik) (3500. - 3000.), brončano doba (3000. – 1200.) i željezno doba (od 1200.)

Hrvatska u metalnom dobu

Smatra se kako povijest u pravom smislu riječi počinje otkrićem i početkom uporabe pisma, oko 3500. g. pr. Kr. na Bliskom istoku. Proučavanjem ovog razdoblja bavi se povijesna znanost.

Stari vijek dijelimo prema kulturama čiji tragovi su se zadržali do danas (3.500 pr. Kr. - 5. stoljeće). Najznačajnije civilizacije su Drevna Mezopotamija, Drevni Egipat, Drevna Kina, Drevna Indija, Drevna Grčka i Drevni Rim.

Nakon pada Zapadnog Rimskog carstva prilikom Velike seobe naroda u Europi počinje mračni srednji vijek. Bizant nastavlja tradiciju rimskoga carstva. Na zapadu u društvenim odnosima prevladava feudalizam. Najznačajniji pravci u umjetnosti toga razdoblja su predromanika, romanika i gotika.

U ranom novom vijeku čovjek gradi brodove kojima istražuje i oplovljava cijeli svijet. Kao početak razdoblja novog vijeka uzima se godina Kolumbovog otkrića Amerike, 1492. godine. U društvenim odnosima se pojavljuje kapitalizam. U umjetnosti i znanosti javljaju se renesansni i barokni stil, te klasicizam i prosvjetiteljstvo. Dolazi i do industrijske revolucije.

Najnovije doba - doba današnjice, poslije otkrića parnog stroja i željeznice, proizvodnje na vrpci (automobili), zrakoplovi, struja, računala... Kao početak se uzima konac prvog svjetskog rata 1918. godine (nekad se isticalo i nakon Listopadske revolucije 1918.). U društvenim odnosima se pored kapitalizma, koji je sam doživio duboke promjene, javlja i socijalizam. Dvadeseto stoljeće obilježila su dva svjetska rata uz ogromne ljudske gubitke. Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, koje je potrajalo do kraja stoljeća naziva se razdobljem hladnog rata.




#Article 12: Hrvatska povijest (10645 words)


Hrvatski je narod oko 626. podložio rimske pokrajine Dalmaciju, Panoniju (bivši Ilirik) te osnovao dvije neovisne kneževine, koje je u Hrvatsko Kraljevstvo ujedinio njegov prvi kralj Tomislav, okrunjen 925. godine. Primorska Hrvatska je, pored Franačkoga Kraljevstva, prva trajna i uređena država u srednjoj Europi. Nakon izumiranja domaće dinastije Trpimirovića, Sabor (parlament) je za kraljeve Hrvatske izabirao vladare drugih država, stvarajući time personalnu uniju najprije Hrvatske i Ugarske (1102. – 1300. i 1307. – 1526.), a zatim Hrvatske i Austrije (1527. – 1918.). Kao predziđe kršćanske Europe između 15. i 18. stoljeća, Hrvatsko je Kraljevstvo bilo ključno za zaustavljanje daljnjeg prodora Osmanskoga Carstva na zapad, dok je s druge strane Mletačka Republika zaposjela većinu hrvatske obale. Hrvatska je država izgubila velik dio svoga povijesnog teritorija, koji je pripao Bosni i Hercegovini. Hrvatsko je Kraljevstvo sačuvalo svoju državnu suverenost posebnim položajem unutar Habsburške Monarhije sve do njezina raspada, 1918.

Nakon što je godine 1918. prekinula državnopravne veze s Austrijom i Ugarskom, Hrvatska je bez suglasnosti Sabora uključena u novostvorenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasniju Kraljevinu Jugoslaviju). Time je Hrvatska prvi put stavljena u balkanski politički okvir te je nasilno prestala postojati kao država. Autonomna Banovina Hrvatska, uspostavljena sporazumom hrvatske oporbe i jugoslavenske Vlade 1939., trajala je do osovinskog razbijanja Jugoslavije, 1941. Unatoč plebiscitarnoj podršci stanovništva prozapadnoj seljačko-demokratskoj koaliciji, Drugi je svjetski rat u Hrvatskoj vođen između dvaju radikalnih pokreta – ustaša pod pokroviteljstvom Osovine i komunista (partizana) na strani Saveznika, koja su oba proglasila svoju hrvatsku državu. Od 1945., Hrvatska je bila jedna od šest saveznih država socijalističke Jugoslavije maršala Tita. Demokratski narodni pokret poznat kao Hrvatsko proljeće, za politička prava Hrvatske u Jugoslaviji, koji se 1967. suprotstavio nasilnom spajanju hrvatskoga jezika sa srpskim u srpskohrvatski, suzbio je jugoslavenski režim 1971.

Slijedom demokratskih izbora 1990., Republika Hrvatska na čelu s Franjom Tuđmanom, 1991. je proglasila neovisnost kao i većina država članica Jugoslavije. Koristeći bivšu saveznu vojsku i lokalne pobunjenike, Srbija i Crna Gora napale su 1991. Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu s ciljem zadržavanja osvojenih teritorija u krnjoj Jugoslaviji. Rat je završio 1995. pobjedom Hrvatske i oslobođenjem okupiranih područja, dok su istodobni saveznički hrvatsko-bošnjački uspjesi doveli do mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini. Od 2000. počinju europske integracije. Potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, Hrvatska je pristupila Partnerstvu za mir i Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Postupno su jačali pozitivni procesi društvene i političke stabilizacije zemlje. Hrvatska je postala punopravna članica NATO-a 1. travnja 2009., a Europske unije, 1. srpnja 2013. godine.

Područje današnje Hrvatske bilo je oduvijek vrlo bogato životinjskim i biljnim svijetom pa slijedom toga pogodno za život ljudi. Na sjeveru su plodne riječne doline, koje čine rijeke Drava, Sava, Dunav, Kupa, Una, a na jugu brojna krška polja i razvedena morska obala puna otoka i zaljeva povoljnih za prirodne luke i plovidbu. Područje koje je danas poznato kao Hrvatska je prvi put naseljeno sredinom paleolitika, a kasnije i u neolitiku. Povijest bilježi i kolonizaciju Ilira, Kelta te Grka u prvom tisućljeću prije Krista. Ilirska su plemena osnovala nekoliko država koje su jednu za drugom osvojili Rimljani u drugom i prvom stoljeću prije Krista.

Zbog toga tragovi ljudskog prisustva sežu u najstarija razdoblja, u paleolitik ili starije kameno doba. U europskim razmjerima poznato je nalazište neandertalskog čovjeka (paleantropa) u špilji Hušnjakova brijega kraj Krapine (Homo krapiniensis). Brojni su ostatci i razdoblja neolita u porječju Save, Drave i Dunava poznata pod imenima starčevačke, vinčanske i sopotske kulture, a uz more hvarske kulture. U razdoblju eneolitika poznata je vučedolska kultura uz Dunav s ostatcima lijepe keramike (Vučedolska golubica) najstariji nalaz te vrste u Europi, a u razdoblju bronce je najizrazitija tzv. vinkovačka kultura. Željezno doba je iza sebe ostavilo brojne nalaze ilirskih plemena; Liburna, Japoda i Delmata od Istre do Dalmacije i Hercegovine. U 4. stoljeću prije Krista su svoje tragove ostavili Kelti, čiji nalazi spadaju u latensku kulturu (La Tene).

Istodobno s Keltima na jadranskim otocima i ušćima rijeka su nalazi koji svjedoče o grčkim kolonijama na Visu (Issa), Hvaru (Pharos), u Trogiru (Tragurion) i drugdje. Dva stoljeća poslije Grka na istočnu obalu Jadranskog mora dolaze Rimljani, ali su ova područja osvojili tek slomom ustanka pod Batonom (6. do 9. godine poslije Krista). Uskoro su ustrojili svoje provincije poput Dalmacije uz more i na području današnje Bosne i Panonije u Podunavlju. Prva je imala svoje središte u Saloni kraj današnjeg Splita, a druga u Ptuju (Poetovio). Istra je bila u sastavu italske oblasti (Venetia et Histria). Budući da se razvijala trgovina, promet, da su izgrađene ceste i luke, tadašnji rimski Ilirik se dobro gospodarski razvijao. Nicali su brojni gradovi poput Pole (Pula), Parentiuma (Poreč), Jadere (Zadar), Scardone (Skradin), Narone na ušću Neretve te u kontinentalnom dijelu: Siscie (Sisak), Cibalaea (Vinkovci), Sirmiuma (Mitrovica), Murse (Osijek) i brojni drugi koji i danas postoje uzduž nekadašnjih rimskih cesta i plovnih puteva.

Nacionalno ime Hrvata vjerojatno je iranskog podrijetla. Njegovo značenje i postojanje još nije istraženo. Uostalom, kao ni imena i podrijetlo brojnih drugih naroda. Spominje se prvi put kao osobno ime na dva grčka natpisa koja su nađena na ušću Dona u Azovsko more (Horoathos, Horuathos). Bizantski car Konstantin Porfirogenet piše u 10. stoljeću kako su Hrvati došli iz Bijele ili Velike Hrvatske (danas južna Poljska) u 7. stoljeću pod vodstvom petero braće i dvije sestre, a jedan od braće zvao se Hrvat. Car je, ujedno, prvi pokušao protumačiti ime Hrvata kao onih koji imaju mnogo zemlje. Postoje i druga brojna tumačenja od kojih je jedno vezano uz gorje Karpati, zatim uz glagol hrvati se, boriti, itd.

Osim imena Hrvat i Hrvatska u prošlosti spominje se i naziv Slavonija, Slavonac koje je vjerojatno nastalo od zajedničkog imena Slaven, slično kao Slovačka, Slovak i Slovenija, Slovenac. Rabila su se u srednjem vijeku i slična imena poput Sklavinije, Slovinje, Slovin. 

U južnom, priobalnom dijelu Hrvatske bilo je u uporabi i ime Dalmacija, Dalmatinac, ali je tijekom 19. stoljeća poslije hrvatskog narodnog preporoda i nacionalne integracije prevladalo zajedničko ime Hrvat i Hrvatska. I Hrvatska kao kraljevina (regnum) nosila je tri imena, tj. Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija i u svom je zajedničkom grbu imala grbove tih hrvatskih povijesnih pokrajina. Danas se imena poput Slavonac, Dalmatinac, Istranin smatraju pokrajinskim, regionalnim nazivima.

Hrvati su kao i drugi neki narodi došli s istoka, iz azijskih i današnjih rusko-ukrajinskih prostora i naselili se na područje južne Poljske i sjeverne Češke gdje se nalazila Bijela Hrvatska. Otud su u početku 7. stoljeća krenuli u Podunavlje, na područje od rijeke Drine do Jadranskog mora i sjeverne Italije. Budući da su Hrvati bili organizirano, ratničko pleme i da su bili u savezu s Avarima, sustavno su naseljavali područje bivšeg rimskog Ilirika, najprije Panoniju, a zatim i Dalmaciju. Osvojili su 582. cvatući grad Sirmij, a 614. i Salonu, pa Epidaurum (Cavtat). Bivši stanovnici, romanizirani Iliri, povukli su se iz ta dva grada u Dioklecijanovu palaču (Spalato, danas Split) i u Ragusium (danas Dubrovnik).

Osim današnjeg, hrvatskog prostora naselili su Hrvati i područje današnje Hercegovine i Crne Gore koju povijesni izvori nazivaju Crvenom Hrvatskom, zatim Bosnu, Istru, te istočne dijelove današnje Slovenije, južnu Mađarsku i jugoistočnu Austriju, ali se nisu u većem broju na svim tim rubnim prostorima održali. Staro romansko pučanstvo povuklo se u bizantske gradove i otoke npr. Split, Zadar, Trogir, Rab, Osor, Krk, a ilirsko i romansko u planine gdje su kasnije bili poznati kao Vlasi - stočari. U Iliriku su Hrvati naslijedili bogatu rimsku kulturu, građevine, ceste, ali i crkvenu organizaciju s biskupijama u spomenutim i drugim gradovima. Uskoro su prihvatili i kršćanstvo, uglavnom sa Zapada, i postali dionicima rimske i zapadnokršćanske civilizacije.

Hrvati su stigli u današnju Hrvatsku i BiH u 7. stoljeću. Također se smatra da su se doselile i druge, malobrojnije slavenske skupine koje su Hrvati vrlo brzo asimilirali. Hrvati su osnovali nekoliko kneževina: Posavsku Hrvatsku na sjeveru i Primorsku Hrvatsku na jugu i zapadu (u literaturi se također može naići na izraze Panonska Hrvatska i Dalmatinska Hrvatska). Te dvije su nazivane Bijelom Hrvatskom. Jugoistočno od njih, nalazile su se četiri državice, sklavinije: Neretvanska kneževina ili Paganija, Zahumlje, Travunja i Duklja. Skupni naziv za njih je bio Crvena Hrvatska. 

Hrvati su pokrštavani iz dvaju pravaca: sa strane Franaka (na sjeveru i zapadu) i sa strane Bizanta (na jugu i istoku). Velikim dijelom je pokrštavanje Hrvata završilo u 9. stoljeću, ali neka područja (Neretvanska kneževina, primjerice) su još četiri stoljeća zadržala poganska vjerovanja, o čemu svjedoče sačuvani nazivi za poganska božanstva, najčešće u zemljopisnim nazivima (brdo Perun kod Splita, primjerice). 

Potkraj 8. stoljeća spominju se prve hrvatske oblasti. Godine 812. Franci (Karlo Veliki) i Bizant dijele interesne sfere pa neki dijelovi Hrvatske pripadaju franačkoj, a gradovi uz more bizantskoj upravi. Posljedica te podjele je ustanak Ljudevita, kneza Posavske Hrvatske protiv Franaka i Borne, kneza Dalmatinske Hrvatske koji je podržavao Franke. Izbio je pravi rat u kome je Ljudevit odbio desetak franačkih vojski i pobijedio Bornu, kako su to ratovanje opisali suvremenici u Franačkoj kronici.

Poslije sloma Ljudevitova ustanka (822.) Posavska Hrvatska više nije ojačala. Težište hrvatske državnosti preneseno je na Primorsku ili Dalmatinsku Hrvatsku gdje su Hrvati podigli i svoje prve lučke gradove (Šibenik, Biograd, Nin), izgradili mornaricu i imali prve prijestolnice (Knin, Bijaći). Među knezovima ističu se Trpimir (845.-864.), Domagoj (864.-876.) i Branimir (879.-892.). Prvi je uspješno ratovao protiv Bugara, Bizanta u Dalmaciji, doveo je benediktinski red u Hrvatsku, izdao prvu povelju u kojoj se spominje kao prvi hrvatski knez (»dux Chroatorum«). 

Drugi je u obrambenom sukobu žestoko potukao Veneciju na moru, zajedno s Francima, od Arapa osvojio Bari u Italiji, a treći, Branimir, uspostavio odlične odnose s papom Ivanom VIII. i od njega dobio 879. priznanje Hrvatske kao samostalne države - prve u povijesti Hrvata. U njegovo doba su Hrvati - Neretvani žestoko porazili Veneciju i nametnuli joj danak za slobodnu plovidbu uz hrvatsku obalu. Tako su Hrvati ovladali istočnim, plovidbenim dijelom Jadranskog mora koga kasnije povijesni izvori nazivaju »našim« tj. hrvatskim morem.

Za kneza Branimira došli su u Hrvatsku svećenici, učenici slavenskih apostola Ćirila i Metoda i donijeli crkvene knjige na staroslavenskom jeziku i slavenskom pismu glagoljici. Otada se kod Hrvata na tom jeziku i pismu obavlja služba Božja, pišu crkvene knjige, pa je to početak pismenosti u Hrvata na svom jeziku i pismu. Tako su Hrvati bili jedini europski narod koji je imao svetu misu na svom, umjesto na latinskom ili grčkom jeziku. Danas su, pak, Hrvati jedini narod u Europi koji ima pravo službe Božje na dva hrvatska idioma, tj. na standardnom hrvatskom i gradišćanskohrvatskom (Burgenland) u Austriji.

Hrvatski su knezovi ostavili u kamen uklesana svjedočanstva kakvih imaju samo najstariji narodi u Europi. To su poglavito natpisi s imenima i funkcijama vladara, npr. »pro duce Trepim(ero)« - za kneza Trpimira. Branimir je ostavio više natpisa kao »dux Croatorum« - knez Hrvata, Višeslav posebnu krstionicu koja simbolizira pristupanje hrvatskog naroda rimskoj crkvi, time i zapadnoj kulturi, a uz spomenuto ima još zapisa i hrvatske kamene plastike, posebnih hrvatskih crkava (Nin) i drugdje.

Za vladanja Tomislava (910.-928.) Hrvatska je, uz Bugarsku, postala najjača država između Rimsko-Njemačkog Carstva i Bizanta. On je ustrojio jaku vojsku i mornaricu, pobijedio najprije Mađare i protjerao ih preko Drave. Otada je ta rijeka stoljetna granica tih dvaju naroda. Svojoj državi sjedinio je Posavsku Hrvatsku između Drave, Save i Kupe koja će se kasnije nazvati Slavonijom, tj. zemljom Slavena, Slovina. Bilo je to ujedinjenje dviju hrvatskih kneževina. Kao saveznik Bizanta pobijedio je Tomislav i bugarsku vojsku pa je dobio na upravu primorske gradove (Zadar, Split, Trogir, tzv. Bizantsku Dalmaciju) i tako zaokružio svoju državu od Jadranskog mora do Drave i od Raše u Istri do Bosne i Neretve. Na vrhuncu moći okrunio se Tomislav za kralja (925.), a zatim na dva narodna crkvena sabora u Splitu uredio odnose između splitske, latinske i ninske hrvatske biskupije i na taj način ojačao unutarnje i crkvene prilike.

Iza Tomislava vladalo je Hrvatskom više kraljeva iz narodne dinastije od kojih treba istaknuti Držislava koji je prvi dobio krunu iz Bizanta kao kralj Dalmacije i Hrvatske (969.-997.), zatim Petra Krešimira IV. kada je Hrvatska bila teritorijalno na vrhuncu (1058.-1074.) i Dmitra Zvonimira kada je najviše gospodarski i politički napredovala (1074.-1089.). Svi su oni nosili priznatu titulu kraljeva Dalmacije i Hrvatske, upravljali bogatim dalmatinskim gradovima, vladali plovnim putovima na moru, odupirali se i Veneciji i Bizantu. Iza vladanja Dmitra Zvonimira isklesana je povelja u kamenu, tzv. Bašćanska ploča s kraljevim imenom i kraljevskom titulom koja je sačuvana. Bio je to prvi spomenik pisan hrvatskim jezikom i glagoljicom pa se otada računa ne samo početak pismenosti, nego i hrvatske književnosti.

Zvonimira je za kralja okrunio izaslanik velikoga pape Grgura VII. i predao mu mač, žezlo i zastavu kao simbole vlasti. Bio je to prvi i posljednji hrvatski kralj koji se tako krunio po europskim običajima toga doba. Položio je i prisegu vjernosti papi u kojoj stoji da je on vladar Hrvatske i Dalmacije. Prema jednoj srednjovjekovnoj kronici, Zvonimir je ubijen na saboru naroda koji nije htio ići u križarski rat u Svetu zemlju. Uz tu nedokazanu smrt postoji i legenda prema kojoj je umirući kralj prokleo Hrvate da nemaju više vladara narodne krvi.

Budući da je hrvatska narodna dinastija Trpimirovića (nazvana po utemeljitelju knezu Trpimiru) izumrla, uslijedila je potkraj 11. stoljeća borba za hrvatsko prijestolje. Oko udovice kralja Zvonimira, Jelene, skupljala se ugarska, a oko novoizabranog kralja Petra narodna, hrvatska stranka. U tim previranjima i sukobima ugarski su kraljevi po feudalnom običaju nastojali baštiniti i hrvatsku krunu. Naime, Jelena je bila iz ugarske dinastije Arpadovića. Oni su nastojali vojničkim i političkim putem dobiti Hrvatsku, pa su 1094. utemeljili Zagrebačku biskupiju i postavili svoga pouzdanika za biskupa. Ugarski je kralj Koloman 1097. i s vojskom prodro u hrvatsku i u bitki na Gvozdu (Petrovoj gori) pobijedio posljednjeg hrvatskog kralja Petra koji je poginuo u boju. Kako usprkos tome nije uspio »na sablji« dobiti Hrvatsku, ugarski je kralj s Hrvatskom sklopio ugovor nazvan Pacta conventa 1102. godine.

Bio je to ugovor između hrvatskih velikaša i ugarskoga kralja Kolomana iz dinastije Arpadovića. On se obvezao da će poštovati poseban položaj i privilegije plemstva i hrvatskog kraljevstva i kao potvrdu tome okruniti hrvatskom krunom. Doista, 1102. se u Biogradu kraj Zadra okrunio za hrvatsko-dalmatinskoga kralja. Prema Pacta conventi Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Ugarska bile su povezane samo osobom vladara, a to znači da je među njima postojala klasična personalna unija. Dakle Hrvatska je sačuvala svoju unutarnju upravu, poreze, svoj sabor, bana, pa je čak i kovala svoj novac, a to znači da je zadržala osnovne elemente svoje državne posebnosti. Zemljom su u ime kralja upravljali njegovi namjesnici, ban ili herceg. Godine 1113., Koloman je hrvatsko-dalmatinskom krunom okrunio svoga sina Stjepana.
U tim razdobljima prevrata Duklja zauzima granična područja na istoku Hrvatske kraljevine, odnosno dijelove današnje istočne i središnje Bosne.

Nakon ulaska u personalnu uniju s Ugarskom, uveden je drugi tip feudalizma. S vremenom slabi značaj starih hrvatskih plemena koja su birala hrvatskog kralja, a na pozornicu značajnih plemstava izlaze hrvatske plemenitaške obitelji kao što su Frankopani i Šubići. Kasniji su kraljevi nastojali povratiti utjecaj dajući povlastice hrvatskim gradovima. Upravitelj hrvatskih pokrajina zvao se ban.

Ugarsko-hrvatska država bila je vrlo značajan faktor na prostoru između Rimsko-Njemačkog Carstva i Bizanta i konkurent ojačaloj Veneciji na moru. Zajednički su se Hrvati i Ugri odupirali svim okolnim neprijateljima, a sredinom 13. stoljeća uspjeli su preživjeti veliku tatarsku najezdu. Poslije nje počinju se graditi brojne utvrde, jača domaće visoko plemstvo i proglašavaju prvi slobodni kraljevski gradovi među kojima se sve više ističe Zagreb kao političko, crkveno i gospodarsko središte Slavonije, a od 16. stoljeća i čitave Hrvatske. Među feudalnim velikašima prednjače knezovi Krčki, kasnije nazvani Frankopanima i Šubići Bribirski, kasnije Zrinski. Babonići su vladali Slavonijom, dok su bribirski kneževi iz loze Šubića stekli su najveći utjecaj, vladajući nad velikim dijelom Hrvatske, Dalmacije i Bosne. Njihovi veliki vlastelinski posjedi u južnoj Hrvatskoj, prave države, bili su gotovo neovisni od kralja, često su baš oni odlučivali o sudbini Hrvatske i čitavog kraljevstva.

Od 12. stoljeća sve se više pod vlašću hrvatsko-ugarske krune utvrđuje istočna granica kao vazalna banovina, potkraj 14. stoljeća, pod Tvrtkom I., a širenjem granica na okolne kraljevine izvan hrvatsko-ugarske države se proziva i kraljevinom (1377.), iako potvrdu tog naslova neće dobiti do 1461. To je zapadna orijentirana, katolička banovina koje širenjem postaje obrambena zona prema grkoistočnoj Srbiji.
Tijekom skoro 3 stoljeća postojanja ono oscilira u veličini, a oscilacije su povezane sa stavovima lokalnog, hrvatskog, plemstva i odnosu prema hrvatsko-ugarskom kralju. U drugoj polovici 13. stoljeća ta banovina nestaje kao zasebni subjekt i dolazi pod središnju vlast hrvatskih banova Šubića. S njihovim padom u prvoj polovici 14. stoljeća, banovina se obnavlja.
U Bosni se pojavljuje i katolička hereza (krstjani) koju papa i hrvatsko-ugarski vladari smatraju krivovjernom i organiziraju vojne akcije protiv nje.

Na području južne Dalmacije koju su izvori nazivali i Crvenom Hrvatskom nastaje, jača, širi se trgovinom i pomorstvom potpomognuta još jedna hrvatska državica. To je Dubrovačka Republika, koja nastaje na mjestu antičkog Ragusija. Stoljećima ona priznaje vrhovnu vlast Bizanta, hrvatsko-ugarske krune i od 16. stoljeća Osmanskog Carstva. Za svoju slobodu i trgovinu od Mediterana do Britanije Dubrovčani plaćaju godišnji danak. Dubrovnik kao grad-država je važno središte, zapravo žarište hrvatske kulture, književnosti, umjetnosti, pa je zato kasnije slikovito nazivan »hrvatskom Atenom«.

Od 1102. do 1301. nose hrvatsku i ugarsku krunu vladari iz dinastije Arpadovića, a kad je ona izumrla počinje borba za nasljedstvo. U Hrvatskoj tada poput kraljeva vladaju Šubići Bribirski, a čast »bana Hrvata« obnaša Pavao I. Bribirski koji se od 1299. naziva i »gospodarom čitave Bosne«. Njegov brat Mladen I. je 1300. otišao u Napulj i otud doveo u Zagreb Karla Roberta, sina Karla Martela iz dinastije Anžu (Anjou). Uskoro su ga slavonski plemići otpremili u Ostrogon u Ugarskoj gdje je okrunjen za kralja krune sv. Stjepana, pa od 1301. do 1409. hrvatsko-ugarskim prijestoljem vladaju Anžuvinci, podrijetlom Francuzi.

Ta dinastija dala je dva snažna vladara, Karla Roberta (1301.-1342.) i njegova sina Ludovika I., (1342.-1382.). Iako su Šubići Bribirski doveli Anžuvince na prijestolje, Karlo Robert je uz pomoć ostalih hrvatskih velikaša slomio moć bribirskih knezova koji su gotovo obnovili hrvatsku državu kao u doba hrvatskih narodnih kraljeva od 925. do 1089.

Poslije poraza i zatočenja bana Mladena II. Bribirskog (1322.) koji se titulirao kao ban Hrvata, Bosne, knez Zadra i princip Dalmacije počela je jačati Bosna za Stjepana II. Kotromanića koji ju je kao vazal kralja Karla Roberta dobio na upravu. Stjepan je proširio svoju vlast na tada hrvatske zemlje: Završje (Livno, Duvno, Glamoč) i Hum (s Neretvanskom krajinom) i počeo širiti Bosnu na zapad što su kasnije nastavili Tvrtko i Osmanlije.

Za vladanja Ludovika I. ojačala je hrvatsko-ugarska kruna i postala vodeća sila u srednjoj Europi. Najprije je Ludovik slomio moć hrvatskih velikaških obitelji (Nelipića i Šubića Bribirskih), a zatim vodio tri rata protiv Venecije za hrvatsku obalu. Zadarskim mirom 1358. odbacio je Mlečane s istočne obale Jadranskog mora i uzeo u zaštitu hrvatski Dubrovnik, tada trgovačkog konkurenta Venecije. Ratovao je sa Srbima oko Huma, a zatim prisilio bosanskog vladara Tvrtka I. Kotromanića da mu vrati krajeve koje je uzeo Stjepan II. Kotromanić (Završje, Hum). Ludovik je postao i kraljem Poljske pa se njegova vlast protezala od Baltičkog do Jadranskog mora.

Poslije Ludovikove smrti (1382.) nastupilo je razdoblje feudalne anarhije, koja će potrajati četrdesetak godina. Protiv tzv. ženske vlade Ludovikovih nasljednika, koji također žele vladati centralistički, digli su se Hrvati, tri brata Horvata i Ivan Paližna i počeli protucentralistički pokret uz pomoć bosanskog kralja Tvrtka I. koji te borbe koristi za proširenje svoje vlasti. Međutim, to nastoje iskoristiti i Turci-Osmanlije koji se poslije poraza srpske vojske na Kosovu 1389. sve više ubacuju u Bosnu, a s mora prijete Mlečani, koji žele poništiti Zadarski mir iz 1358. godine. 

Kad je ženidbom 1387. postao hrvatsko-ugarskim kraljem Sigismund (Žigmund) Luksemburgovac, a 1391. umro Tvrtko I., zapravo obnovitelj stare hrvatske države, hrvatski otpor bio je osuđen na propast. Braću Horvate je potukao Žigmund kod Dobora u Bosni 1394. i ponovno 1408. porazio bosansku vojsku na istom mjestu. Dinastičke borbe iskoristila je Venecija i 1409. kupila od pretendenta na prijestolje hrvatsko pravo na Dalmaciju. Uzalud je hrvatski velikaš Hrvoje Vukčić Hrvatinić pozivao u pomoć Turke i pobijedio Žigmundovu vojsku 1415. kod Doboja u Bosni. Osmanlije su to iskoristile i prodrle prvi put čak do Celja u Štajerskoj pljačkajući putem čitavu Hrvatsku.

Godine 1433. kralj Žigmund je shvatio da je velika opasnost zaprijetila njegovim kraljevinama i od Osmanlija i od Mlečana. Zato je ustrojio tri obrambena tabora - područja, prva u srednjoj Europi. Prvo, hrvatsko, koji je trebalo braniti Hrvatsku i Dalmaciju, drugo, slavonsko, prema rijeci Uni i treće, usorsko, za obranu sjeverne Bosne i Podunavlja. Bio je to začetak organizirane obrane prostora, koji će se u kasnijim stoljećima razviti kao Vojna krajina, granica (Militärgrenze).

Od 1458. do 1490. Hrvatskom i Ugarskom vlada kralj Matijaš Korvin, koji je sklopio s bosanskim kraljevima savez protiv Osmanlija, a podržala ga je i Sveta Stolica. Međutim, u ljeto 1463. sultan Mehmed II. prodire u Bosnu, a kako joj Matijaš nije mogao tada pomoći, Bosna je »šaptom pala«, tj. bez otpora. Već u jesen kralj Matijaš prodro je do Jajca, oslobodio nekoliko gradova. Opet je obnovio obrambeni sustav, tzv. banovine, Jajačku uz rijeku Vrbas i Srebreničku u istočnoj Bosni. U dolini Neretve Hrvatsku je branila utvrda Počitelj. Budući da su Osmanlije već 1393. osvojile Bugarsku, 1453. zauzele Carigrad, 1459. Srbiju, na redu su tada bile Hercegovina, Hrvatska i Ugarska.

U drugoj polovici 15. stoljeća nastavljaju se stalni napadaji Osmanlija iz okupirane Bosne prema Hrvatskoj. Njih, zapravo, vode pretežito domaći, islamizirani begovi od kojih su mnogi donedavno bili katolicima. Bio je to stalni mali rat na granici koga vode Turska i Hrvatska. Tako su već 1465. oni osvojili Blagaj na Buni, nekoć grad hrvatskih velikaša Babonića i sjedište hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Godine 1471. zauzimaju Počitelj na Neretvi, a 1482. pada i Herceg-Novi, posljednji slobodni dio Hercegovine. Uzalud je Nikola Iločki, hrvatski velikaš imenovan za kralja Bosne (1471.), a kralj Matijaš Korvin 1480. prodro u Bosnu čak do Sarajeva. 

U tim teškim vremenima Hrvati su uspjeli 1491. pobijediti tursku vojsku koja se vraćala s pohoda u Kranjskoj. Ali sve je izgledalo izgubljeno kad je hrvatsko plemstvo 1493. teško potučeno na susjednom Krbavskom polju. Međutim, poraz Hrvata na Krbavi bio je najava i početak stogodišnjeg obrambenog rata u kome su Hrvati hrabro branili svaku stopu svoje zemlje. I dok su Osmanlije od 1453. do 1482. osvojili Carigrad, srušili Bizantsko Carstvo i pokorili brojne kraljevine, Hrvati su u stotinu godina izgubili pedesetak kilometara u dubini svoga prostora. Sačuvali su uski pojas svoje države koji su sami nazvali »ostatcima ostataka« nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva.

Hrvatski sabor se 1494. sastao u hrvatskom gradu Bihaću i zamolio njemačko-rimskog cara Maksimilijana i papu Aleksandra VI. za pomoć u obrani, jer će se, u protivnom morati Hrvati iseliti ili nagoditi s Turcima. Pomoć koja je stizala nije bila dovoljna. Ali, rat je nastavljen, osobito kad je hrvatskim banom postao Petar Berislavić. On je 1513. uz Papinu pomoć potukao tursku vojsku kod Dubice i tako dao nove nade. To je ponovio i 1518. kad je s vojskom prodro do hrvatskog Jajca i opskrbio ga živežom i streljivom. Isto je učinio i iduće godine, a 1519. je papa Lav X. dao Hrvatskoj častan naziv predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis). Međutim, iduće godine je Berislavić, koga su nazivali ocem i braniteljem domovine, poginuo u turskoj zasjedi na »Vražjoj gori« (Plješivici).

Od 1521. do 1566. kad je vladao sultan Sulejman II. doživljavale su i Hrvatska i Ugarska najteže poraze u svojoj povijesti i redom gubile brojne gradove i pokrajine. Najprije je 1521. pao Beograd, tada ugarski grad, nazvan slikovito »zlatnim ključem, Ugarske«, a također i Hrvatske i Slavonije. Osmanlije zauzimaju Srijem, a njihove snage iz Bosne nadiru u Dalmaciju i osvajaju Knin, Sinj i Skradin.

Uzalud je 1522. knez Bernardin Frankopan Ozaljski u Nürnbergu molio pomoć od njemačkog državnog sabora, ona nije stizala. Godine 1525. njegov je sin Krsto Frankopan posljednji put spasio Jajce od pada u smionom pohodu kome se divila ondašnja Europa.

Poslije Hrvatske na red je došla Ugarska. Sultan Sulejman II. poveo je glavninu svoje vojske preko Vukovara i Osijeka na sjever. Sagradili su poznati most na Dravi i preko njega usmjerili svoje napadaje prema habsburškom Beču. Kralj Ludovik II. Jagelović se slabo priredio za obranu, primio je samo pomoć iz Slavonije, a hrvatsku vojsku nije čekao, nego je ušao u boj i doživio 1526. strahoviti poraz kod Mohača na Dunavu. Poslije te katastrofe, koja je značila slom Jagelovića i preustrojstvo hrvatsko-ugarskog kraljevstva, Osmanlije su imale otvoren put prema Budimu i Beču. I Hrvati i Ugri su se nakon toga okrenuli svaki posebno za pomoć Europi. Prva na tom smjeru bila je habsburška Austrija iza koje je stajalo Sveto Rimsko Carstvo, također pod Karlom V. Habsburškim.

Budući da je kod Mohača poginuo i posljednji Jagelović, Ludovik II., kralj Ugarske i Hrvatske, a da je Habsburgovcima već prije bila obećana ta kruna, i da su oni bila jedina realna snaga koja je mogla kako-tako organizirati obranu, prirodno je bilo da ih Hrvati izaberu za svoje vladare. Osim toga, Habsburgovci su već i prije pomagali u obrani Hrvatske jer je preko nje bio otvoren put prema osvajanju austrijskih nasljednih zemalja (Štajerske, Kranjske, Koruške).

Zbog svega toga Hrvati na Cetinu 1527. slobodnom voljom i nezavisno od Ugarske biraju za svoga kralja Ferdinanda I. Habsburgovca, ali pod uvjetom da pomogne obranu Hrvatske i poštuje sve njene stare pravice i slobodu. Na taj način potvrđuju elemente svoje državnosti i status slobodnog kraljevstva. 

Međutim, dio slavonskog plemstva bira kao i dio ugarskog plemstva za svoga kralja erdeljskog vojvodu Ivana Zapolju. Zbog toga izbija građanski rat koji će potrajati sve do Zapoljine smrti 1540. godine. Za to vrijeme Osmanlije iz Bosne su stalno napadali i zauzeli 1528. Jajce kao prvu crtu obrane Hrvatske, a 1532. kreće glavnina vojske prema Beču. Zaustavio ih je kod Kisega u zapadnoj Ugarskoj Hrvat Nikola Jurišić. Godine 1536. pada Požega, glavni stup obrane Slavonije, a iduće godine i Klis, dotad neosvojiva tvrđava u obrani južne Hrvatske, Dalmacije.

Hrvati su u Habsburškoj Monarhiji sačuvali svoju samoupravu, tj. Sabor kao predstavnika državno-pravne individualnosti hrvatskoga kraljevstva, bana na čelu vlade, ali su u stalnim ratovima izgubili veliki dio svoga povijesnog, nacionalnog teritorija, osobito u istočnoj Slavoniji i Podunavlju, južnu Dalmaciju, Liku, Krbavu i svoje bivše prijestolnice npr. Knin. Venecija je zaposjela gradove Split, Zadar, Šibenik i druge pa je slobodan bio samo Dubrovnik, ali je i on 1526. morao priznati osmanlijsku vrhovnu vlast i plaćati godišnji danak. Hrvatska je tada, skupa s Ugarskom, bila predstraža, branič srednje Europe, a jedan dio njenog teritorija na granici bio je izuzet iz banske vlasti i od njega uređene obrambeni kordon prema okupiranoj Bosni, nazvan Vojnom krajinom, ili granicom pod izravnom vojničkom upravom iz Graza i Beča. 

Na stotine tisuća Hrvata odveli su Turci i prodali kao roblje na Istoku, isto tako je velik broj Hrvata pobjegao u austrijske zemlje: u Ugarsku, Italiju, Češku pa i danas tamo žive njihovi ostatci kao gradišćanski, mađarski, slovački, moravski, rumunjski i talijanski (Molise) Hrvati. Na njihova ognjišta su najprije Osmanlije, a zatim generali Vojne krajine naselili na tisuće neslavenskih Vlaha-stočara i mali broj Srba. Tako je Hrvatska izgubila i dijelove teritorija i vise od polovice svog stanovništva. Bivši dijelovi hrvatskog teritorija pripadali su tada trima velesilama toga doba, habsburškoj Austriji, zatim dio koji su zauzeli Osmanlije i obalni pojas na kom su gospodarili Mlečani. Dakle, hrvatski državni teritorij bio je pod upravom Carigrada, Venecije i Beča, koji je putem svojih generala upravljao Vojnom krajinom, ali je Hrvatskoj ipak priznavao status kraljevine.

Habsburgovci su skupili veliku vojsku i 1537. nastojali osloboditi Slavoniju, ali je njihov vojskovođa Ivan Katzianer teško potučen kod Gorjana. Osmanlije nastavljaju prodore i do 1552. osvajaju Moslavinu, Viroviticu, Čazmu i dolaze do najzapadnije točke, do rijeke Česme. Tu se granica stabilizirala. Hrvati podižu za obranu utvrdu Sisak, a na moru se u Senju utvrđuju uskoci koji su napustili Klis.

Godine 1556. su Turci-Osmanlije zauzeli Kostajnicu, nazvanu vratima Hrvatske. Hrvatska u idućih dva desetljeća gubi Banovinu i umjesto Une posljednja crta obrane prelazi na Kupu gdje dominira utvrda Sisak.

U tim protuturskim ratovima svu težinu borbe nosili su hrvatski plemići i velikaši, poglavito Zrinski, Frankopani, Erdődyji i drugi. Oni su svojom upornošću i junaštvom često iznenađivali i tursku i austrijsku stranu i postizali zapažene pobjede koje su davale snagu za nove borbe. Međutim, junački otpor Nikole Šubića Zrinskog u Sigetu (u Ugarskoj) kada je 1566. zadržao i iscrpio golemu osmanlijsku silu i spasio Beč, zadivio je tadašnju Europu. Stoga je dobio laskavi naziv »hrvatskog Leonide«, a danas ga i Hrvati i Mađari smatraju svojim nacionalnim junakom.

Godine 1573. na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu zbog povećanje renti i terora Franje Tahija, izbila je seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca, koja je ugušena u krvi.

Bosanski sandžak-beg Ferhad paša počeo je s osvajanjem krajeva između Une i Kupe i u porječju rijeke Gline. Pobijedio je kod Budačkog 1575. pa 1577. zauzeo hrvatske gradove - utvrde: Kladušu, Ostrožac i Zrin, a odmah zatim i Gvozdansko. To je upravo onaj prostor koji se najviše usjekao u središnju Hrvatsku u smjeru Karlovca koji je za obranu odmah zatim podignut. U hrvatskim rukama ostao je u pozadini još samo Bihać s okolicom.

Ipak, od 1584. je i hrvatska vojska dobila nekoliko bitaka i najavila konac osmanlijske osvajačke plime. Kad je 1580. Bosna postala pašalukom, Osmanlije se nastoje proširiti i dalje na hrvatsko tlo. To je pokušao islamizirani Hasan-paša Predojević, koji je odlučio zauzeti Sisak, tada ključ Hrvatske. Najprije je osvojio Bihać, a zatim podigao na Kupi novu Petrinju, da bi zaobišao Sisak. Preostalih 16.800 km2 teritorija nazvano je »ostacima ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva« (reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae). 

Ipak, Predojević nije uspio uzeti Sisak ni 1592., ni 1593., nego je, naprotiv, doživio sa svojom velikom vojskom katastrofalan poraz na ušću Kupe u Savu, na sisačkom otoku. Bila je to dotad najveća pobjeda kršćanske vojske i godina propasti za Turke-Osmanlije, poglavito islamizirane Bošnjane, a najveći uspjeh hrvatskog bana Tome Erdődyja koga je slavila čitava katolička Europa. Sisak je tada spasio srednju Hrvatsku, poglavito Zagreb od osvajanja i presijecanja njena teritorija.

Za obranu Hrvatske i Slavonije od stalnih osmanlijskih upada ustrojene su kapetanije u Senju, Ogulinu, Bihaću, Hrastovici, Žumberku, Ivaniću, Križevcima i Koprivnici i tako je pokriveno područje od mora do Drave. Dok su Hrvati za obranu utvrdili Sisak, Habsburgovci su za te svrhe izgradili Karlovac (1579.). Sve kapetanije u Hrvatskoj uskoro su se uredile kao Karlovačka ili Hrvatska krajina, a u Slavoniji kao Varaždinska krajina. Njihovu upravu i financiranje preuzeli su izravno Habsburgovci, a njihovi generali su upravljali njima iz Graza, a kasnije iz Beča. Bio je to čitav niz, pravi sustav vojničkih utvrda, stražarnica (čardaka) koje su imale obrambenu, ali i dojavnu službu. Isto je uređeno i u južnoj Ugarskoj i Erdelju.

Između Hrvatske i Slavonske krajine, u Pokuplju, ostavljen je pojas utvrda pod izravnom vlašću hrvatskog bana pa je stoga nazvan Banskom krajinom ili danas Banovinom. Kasnije su tu postojale pukovnije ili regimente Glina i Petrinja. Osnovni problem Vojne krajine bilo je financiranje, naoružavanje, ali i naseljavanje pustih područja. Budući da je vojničko-krajiška uprava ta područja izuzela, točnije otela iz vlasti hrvatskog Sabora i bana, ona je od kraja 16. i tijekom 17. stoljeća tu naselila Vlahe kojima je morala dati neke privilegije, npr. 1630. tzv. Vlaški zakon za Varaždinsku krajinu. Vlasi, koji su bili nomadi, pravoslavne vjere, često su se bunili, a austrijska ih je uprava koristila i za pritisak na Hrvate koji su nastojali sačuvati svoja staleška prava. Budući pokušaji s prelaskom Vlaha na grkokatoličku vjeru nisu uspjeli (unija), te da se oni nisu uklopili u hrvatsko društvo, ostali su, strano tijelo na području hrvatske države.

Poslije turskog poraza pod Siskom nastavljen je dugogodišnji rat između Habsburgovaca i Osmanlija u kome su djelatno sudjelovali i Hrvati pod svojim banovima. Prvi put su kršćanske snage održale ravnotežu, izborile nekoliko pobjeda, a Žitvanskim mirom 1606. Hrvatskoj su vraćeni Čazma, Petrinja i Moslavina. Počelo je povlačenje Bošnjana i regresija osmanlijskih napadaja. Bio je to, ujedno, znak Vlasima, koji su dotada masovno sudjelovali u njihovim pohodima, da napuste stranu koja je počela gubiti i počnu brojnije seliti na kršćansku, habsburšku stranu, na hrvatski povijesni prostor.

Zatišje na istočnoj granici iskoristili su Habsburgovci za ratove u Europi gdje su morali sudjelovati hrvatski plemići, vojnici i krajišnici, u Tridesetogodišnjem ratu od 1618. do 1648. godine. Tu su se istaknuli posebice braća Zrinski, tada najmoćniji hrvatski velikaši i hrvatski banovi. Oni su, kao i čitava Hrvatska, zahtijevali ofenzivu na istoku i vraćanje još uvijek okupiranih hrvatskih prostora, poglavito poslije poraza Turaka kod sv. Gotharda 1664. Tada su Habsburgovci, kao pobjednici, sklopili nepovoljan mir s Osmanskim Carstvom. 

Budući da je mir u Vašvaru potpisan bez znanja i sudjelovanja Hrvata bio je to povod braći Zrinskima da se povežu s ugarskim velikašima i pruže otpor nezakonitim i centralističkim postupcima Habsburgovaca. Zato su zatražili pomoć od Francuske, Poljske, Venecije, Turske, ali su bili iznevjereni, proglašeni uskoro i zavjerenicima, a 1671. su ban Petar Zrinski i knez Fran Krsto Frankopan, koji su na vladarevu riječ došli u Beč, smaknuti u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt) kao veleizdajice, a njihova golema imanja su opljačkana i zaplijenjena. Bio je to slom glasovitih hrvatskih velikaša, ujedno i kraj njihova roda.

Osmanlije su posljednji put 1683. skupile golemu vojsku i opkolile Beč, ali su ga ovaj put spasili Poljaci. Turska vojska se povlačila u neredu, a za njom su nastupili Austrijanci, Mađari, Hrvati i drugi. Počeo je veliki rat za oslobođenje u kojem je sudjelovao čitav hrvatski narod pa je u idućih 15 godina oslobođena čitava Slavonija, Banovina, Lika, Gacka i Krbava. Pojedini su vojskovođe izveli prodore do Sarajeva u Bosni, te čak do Skopja, ali su se morali povući zbog francuskih napadaja na habsburške posjede u Njemačkoj. Unutar bivših osmanlijskih posjeda buknuli su ustanci pokorenih naroda, brojnih hajdučkih družina, a izvana je napredovala hrvatska i carska vojska. 

U tim borbama istaknuli su se u Slavoniji franjevac Luka Ibrišimović i u Lici svećenik Marko Mesić. Oni su vodili ne samo ustanak, nego okupljali i naseljavali narod na oslobođena područja. Prema prvom povoljnom, zapravo pobjedničkom, miru u Srijemskim Karlovcima 1699. oslobođena je čitava Ugarska. Hrvatska vojska je vratila okupirani dio Slavonije i Srijema, kao i prije spomenuti banovinsko-lički prostor. Hrvatska, koja je osmanlijskim osvajanjima privremeno izgubila četiri petine svoga povijesnog teritorija povećala se tada za više nego dvostruko i imala oko 40.000 km2. Istodobno su brojni muslimani i islamizirani katolici kao i grko-istočni Vlasi pobjegli u Bosnu i Hercegovinu, a otud je više desetaka tisuća katolika-Hrvata, tzv. Šokaca prešlo Savu i naselilo se u Slavoniji i Podunavlju. Usprkos tome što je Venecija kao sudionik rata uspjela proširiti posjede na štetu hrvatskih povijesno-etničkih teritorija u Dalmaciji, ipak se prihvatilo mišljenje sudionika zbivanja Pavla Rittera Vitezovića kako je to bila »oživjela Hrvatska« (Croatia rediviva).

Budući da Karlo VI. Habsburški nije imao muškog potomka postojala je mogućnost podjele njegove države. U želji da to spriječi, nastojao je osigurati prijestolje svojoj kćerki Mariji Tereziji. U tome je dinastiji pomogao Hrvatski sabor, koji je donio akt nazvan Pragmatičkom sankcijom kojom, nezavisno od Ugarske, priznaje žensku lozu na prijestolju. Tim činom su Hrvati, kao i 1102. i 1527. istupili samostalno, kao kraljevstvo i svojom voljom, a ne silom, izabrali vladara. Tome su se protivili Ugri smatrajući da to mogu samo oni učiniti i u ime Hrvata. Međutim, ipak su 1715. morali priznati kako se Ugarski sabor ne može miješati u poslove Hrvatskog sabora.

Marija Terezija je vodila austrijski nasljedni rat protiv Pruske u kojem su se istaknuli Hrvati pod vodstvom baruna Franje Trenka, a zatim i Sedmogodišnji rat. U oba rata sudjelovali su djelatno hrvatski krajišnici. Kako bi izvukla iz Vojne krajine što više vojnika, Marija Terezija je tijekom nasljednog rata (1746.) dala reformirati hrvatsko-slavonsku Vojnu granicu (krajinu) i preustrojila ih na pukovnije i satnije. Morala je po povijesnom pravu vratiti od Osmanlija oslobođenu Slavoniju pod vlast Hrvatskog sabora i bana (1745.) i obnoviti starodrevni hrvatski županijski sustav.

U unutarnjoj politici Marija Terezija je nastojala provesti mjere tzv. prosvijećenog apsolutizma, ali je provodila i nasilnu centralizaciju, nije sazivala hrvatski niti ugarski sabor i upravljala je, kao i njezin sin Josip II., patentima ili privremenim naredbama. Iako je učinila mnogo na području školstva, gospodarstva, pa i uvela urbare putem kojih se uređuju i olakšavaju kmetske feudalne obveze ipak Hrvatski sabor nije prihvaćao habsburšku centralizaciju i germanizaciju, pogotovo u doba njena sina Josipa II. (1780.-1790.).

Poslije desetogodišnje centralizacije, germanizacije i apsolutizma Josipa II. koji je nastojao stvoriti europsku i njemačku Austriju i negirati sva staleška prava i Hrvatske i Ugarske, odlučili su Hrvati na svom saboru da se što čvršće povežu s Ugrima i tako zajednički pruže otpor tim nastojanjima iz Beča. Posljedica toga je zajednička vlada na koju su Hrvati prenijeli dio svojih prava sve dok se ne oslobode i od Osmanlija i Venecije te tako ujedine sve hrvatske zemlje (1790.). Bio je to privremeni potez koga su u Ugarskoj iskoristili i htjeli uskoro Hrvatskoj nametnuti svoj jezik, zakone i upravu. Otada počinje politička borba Hrvata na dvije strane: protiv mađarskog hegemonizma i austrijskog centralizma i germanizacije. Hrvatski se narod našao u tjesnacu između Beča i Pešte i tako će uglavnom biti sve do sloma austrijske carevine (od 1867. Austro-Ugarske Monarhije) 1918. godine.

Poslije Francuske revolucije počeli su Napoleonski ratovi, koji su zahvatili i Hrvatsku. U njima je 1797. nestalo Venecije, a njene posjede na istočnoj obali Jadranskog mora uzela je Austrija, pa su se tako pod vlašću iste krune ujedinile Hrvatska i Slavonija s Dalmacijom. Francuzi su te krajeve 1805. oteli od Austrije, a 1809. su u novom ratu zaposjeli još i Hrvatsku južno od Save i tu stvorili tzv. Ilirske provincije koje su postojale do 1813. godine. 

Napoleonova vojska ušla je 1806. u Dubrovnik da bi ga zaštitila od pljačke Rusa i Crnogoraca, a 1808. proglasila da je Dubrovačka Republika prestala postojati. Iza poraza Napoleona svi su ti krajevi, skupa s Bokom kotorskom ušli u sastav Austrije pa su se tako gotovo sve hrvatske zemlje našle u sastavu iste - habsburške krune.

Pod utjecajem slabljenja feudalnog društva poslije Francuske revolucije, ali i zbog pritisaka germanizacije i mađarizacije te unutarnjeg razvoja, bogate kulture i državnopravne tradicije, Hrvati su od 1830. do 1848. ubrzali svoj narodni preporod. Zahvaljujući nastojanjima Ljudevita Gaja, a osobito Janka Draškovića, te predradnjama zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, Hrvati su normirali svoj književni jezik i pismo, pokrenuli novine, moderne časopise, ustrojili nacionalne ustanove, odbacili službeni latinski, nisu prihvatili nametani njemački i mađarski jezik i od 1847. uzeli u službenu uporabu samo svoj - hrvatski jezik. Na taj način su okupili oko Zagreba sve hrvatske zemlje, utjecali na preporod Hrvata u Dalmaciji, Istri, Bosni i Hercegovini i Bačkoj. Slovenci su djelomice prihvatili ideje ilirskog pokreta, ali su Srbi odbacili i neutralno ilirsko ime i istupali samo pod srpskim imenom i idejom o stvaranju samostalne Srbije, a uskoro i tzv. Velike Srbije na račun Bosne, Hercegovine, Hrvatske, Bugarske, Makedonije i Albanije.

Revolucija 1848. zahvatila je i Habsburšku Monarhiju, posebice Beč, Ugarsku i Hrvatsku. Hrvatski narod je donio svoja »Zahtijevanja«, zapravo politički program, a za bana je postavljen pukovnik Josip Jelačić. On je prekinuo sve odnose s Ugarskom, poglavito odbacio onu odluku o zajedničkoj vladi iz 1790., ukinuo kmetstvo, ustrojio samostalnu hrvatsku vladu. Na prijetnje iz Mađarske počeo se spremati za obranu zemlje. Budući da je Jelačić bio hrvatski ban, krajiški zapovjednik, a kako je imenovan za guvernera Rijeke i Dalmacije, oko njega se okupila čitava Hrvatska.

U Ugarskoj je izbila revolucija koja nije priznavala ni jedan drugi narod osim Mađara, a oružjem su zaprijetili Hrvatima pa je to dovelo i do zbližavanja Hrvata i Srba u južnoj Ugarskoj (Bačkoj). Uskoro je izbio pravi rat između Hrvata i Mađara, ali tek nakon neuspješnih pregovora i uz suglasnost bečkog dvora. Jelačić je s hrvatskom vojskom prešao Dravu, vratio hrvatsko Međimurje, a potom stupio na ugarsko tlo, ali je poslije nekoliko bitaka morao ratovati i za obranu dvora i Austrije.

Kada je uz pomoć Rusa slomljena mađarska revolucija, novi vladar Franjo Josip I. je proglasio apsolutizam koji je nametnut svim austrijskim nasljednim zemljama ali i Hrvatima koji su pomagali Habsburgovcima kao i Mađarima koji su digli revoluciju. Za postojanja apsolutizma Jelačić je i dalje ostao banom i nastojao koliko je bilo moguće pomoći Hrvatskoj na gospodarskom području i odvajanju hrvatske katoličke biskupije od ugarske crkvene uprave. Zagreb tada postaje jedinstveni grad i kao nadbiskupsko sjedište postaje glavni grad i integracijsko središte svih Hrvata.
.

Poslije poraza Austrije 1859. u Italiji, vladar je morao ukinuti apsolutizam, vratiti ustavno stanje, a unutar Monarhije sve se više raspravljalo o centralizmu ili federalizmu. Godine 1861. sazvan je Hrvatski sabor koji je zahtijevao sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, tj. čitave Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Sabor je odbio ulazak u bečko Carevinsko vijeće, a time i moguću nagodbu s Austrijom i opet se približio Ugarskoj, ali pod uvjetom da priznaju teritorijalnu cjelokupnost i ravnopravnost Hrvatske. Tada se prvi put pojavljuju moderne političke stranke, prvi put je iznesena ideja o nezavisnoj hrvatskoj državi (Ante Starčević, Eugen Kvaternik). Isto tako su prvi put istupili i Srbi zahtijevajući podjelu državnog suvereniteta s Hrvatima, te svoje ime za jezik, svoje pismo, ćirilicu kao službeno i drugo.

Poslije novog poraza u ratu protiv Italije i Pruske 1866., Austrija se kao centralistička država morala ustrojiti kao dvojna monarhija: podijeliti na Austriju i Ugarsku, odnosno službeno Austro-Ugarsku. Budući da su Hrvati imali svoja stoljetna prava, državnopravnu individualnost i status kraljevine, morali su se Hrvati i Mađari 1868. posebno nagoditi. Tada je izdan poseban akt zvan Hrvatsko-ugarska nagodba, kojom se Hrvatima priznaje državnopravna posebnost i autonomni unutarnji poslovi (uprava, sudstvo, školstvo, vjerski poslovi) te posebni državni simboli i vojska (domobranstvo). Iako Hrvati nisu bili time zadovoljni, takav status u Austro-Ugarskoj nije imao ni jedan drugi narod (npr. Česi, Poljaci, Rumunji).

Iako Hrvatsko-ugarska nagodba nije bila sasvim povoljna poglavito na području gospodarstva, poreza i prometa, ipak je zemlja napredovala i modernizirala se u doba bana pučanina i reformatora Ivana Mažuranića (1873.-1880.). U to doba je Austro-Ugarska dobila na Berlinskom kongresu protektorat u Bosni i Hercegovini (1878.) pa se tako čitav hrvatski narod našao u jednoj državi. Kada je 1881. ukinuta Vojna krajina ili granica, vraćeni su njeni dijelovi po povijesnom pravu matici zemlji Hrvatskoj čije je upravno, političko i kulturno središte bio Zagreb. Međutim, Dalmacija, Boka kotorska i Istra bile su i dalje u austrijskom dijelu Monarhije, a Rijekom kao lukom i Međimurjem upravljala je Ugarska, iako je Hrvatski sabor radio na ujedinjenju svih hrvatskih zemalja. Tako je ostalo sve do raspada Austro-Ugarske.

Sjedinjenjem Vojne krajine 1881. povećao se broj Srba u Hrvatskoj. To su bili potomci spomenutih Vlaha-stočara koji su za turske agresije naseljavani u hrvatskim zemljama, a tijekom 19. stoljeća su zbog iste grkoistočne vjere prihvatili srpsku nacionalnu pripadnost. Oni su zahtijevali podjelu suvereniteta s Hrvatima, te kulturnu i političku autonomiju. Jedan njihov dio, na poticaj iz Srbije, radio je na odvajanju bivših teritorija Vojne krajine i na njenom sjedinjenju s Kraljevinom Srbijom. 

Bio je to dobro poznati velikosrpski program u koji su oni osim dijelova Hrvatske uključivali Bosnu i Hercegovinu, Kneževinu Crnu Goru, Makedoniju itd. Ta politička i osvajačka nastojanja Srba i Srbije, nazvana i tzv. srpskim pitanjem, dugo su bila uzrokom nestabilnosti.

Poslije hrvatskog narodnog preporoda nastaju u Hrvatskoj političke stranke od kojih je najjača Narodna stranka, koju vodi poznati biskup Josip Juraj Strossmayer. Ta stranka radi na prosvjetnom uzdizanju Hrvatske i okupljanju svih Južnih Slavena oko Zagreba na temelju tzv. južnoslavenske ideje ili južnoslavenstva. Od 1861. postoji i Stranka prava, koja je za samostalnu hrvatsku državu i protiv nagodbe s Austrijom, Ugarskom ili Srbijom. U toj političkoj borbi u trokutu između Beča, Budimpešte i Beograda i nastojanju oko ujedinjenja svih hrvatskih zemalja u Hrvatskoj je jačala južnoslavenska ideja, koja je bila usmjerena na izlazak iz Austro-Ugarske i formiranje zajedničke države Južnih Slavena.

Konac 19. i početak 20. st. u Hrvatskoj je protekao u protumađarskim istupima hrvatske oporbe, poput 1883. kad su u Zagrebu zbačeni nezakoniti mađarski grbovi i natpisi, a zatim je čitavu srednju Hrvatsku zahvatio protumađarski narodni pokret, koji je ugušila vojska. Godine 1895. zagrebački su studenti spalili mađarsku trobojnicu kao simbol mađarizacije. To su ponovili 1903. i hrvatski seljaci kad je izbio drugi protumađarski narodni pokret i odstupio ban mađarizator grof Khuen-Héderváry. Budući da su lokalni Srbi u Zagrebu u svom glasilu »Srbobran« objavili pamflet u kome su navijestili Hrvatima rat do uništenja, izbile su u Zagrebu 1902. i prve protusrpske demonstracije.

Drugi i narodni pokret 1903. godine aktualizirao je neriješeno hrvatsko pitanje u dvojnoj Austro-Ugarskoj. Njega su podržavali Hrvati iz Dalmacije i Istre koji su bili u sastavu Austrije, a priključili su im se Slovenci i drugi slavenski narodi u Monarhiji. U toj akciji potpore Hrvatskoj istaknuli su se hrvatski političari iz Dalmacije, poglavito Frano Supilo i Ante Trumbić. Oni su 1905. pokrenuli tzv. politiku »novog kursa«, koja je predviđala okupljanje svih oporbenih stranaka, kako Srba u Hrvatskoj i Dalmaciji, tako i Mađara u Ugarskoj i Talijana u Monarhiji. Potkraj 1905. sastali su se u Rijeci hrvatski oporbeni političari i objavili Riječku rezoluciju, a odmah zatim i srpski političari objavljuju u Zadru svoju Zadarsku rezoluciju. Oni podržavaju politiku »novog kursa«, ali zahtijevaju priznanje Srba kao konstitutivnog naroda. 

Odmah zatim oblikuje se Hrvatsko-srpska koalicija, koja dobiva većinu na izborima (1906.). Najuglednija ličnost Koalicije bio je Hrvat Frano Supilo, ali njega vještom i lukavom politikom potiskuje hrvatski Srbin Svetozar Pribićević, koji radi u suradnji sa srbijanskom vladom u Beogradu i usmjerava Koaliciju prema zajedničkoj državi sa Srbijom.

Srbija je izašla kao pobjednica u Balkanskim ratovima (1912.-1913.), znatno proširila svoj teritorij i odmah nakon obračuna s Turskom i Bugarskom planirala Sarajevski atentat, koji je bio povod I. svjetskom ratu 1914. godine. Srbija je u početku uspješno ratovala uzduž Drine, a onda je 1915. okupirana i morala se s vojskom povući skupa s Crnom Gorom na otok Krf i u Grčku odakle je 1917. sa zapadnim saveznicima krenula u proboj solunskog bojišta, zatim oslobađanje svog teritorija i osvajanje (gotovo bez otpora) Bosne i Hercegovine, dijelova Hrvatske i Austro-Ugarske.

Većina oporbenih političara sa Supilom i Trumbićem na čelu pobjegla je 1914. u Italiju, Francusku, Englesku i ustrojila tzv. Jugoslavenski odbor za oslobađanje Južnih Slavena u Austro-Ugarskoj i za suradnju sa Srbijom. Zbog zastupanja federalizma u novoj državi napustio je Odbor Supilo i uskoro umro. Srbijanski predsjednik vlade Nikola Pašić želio je stvoriti proširenu, zapravo Veliku Srbiju i centralističku monarhiju. Trumbić je bio popustljiv u nadi da će se najprije stvoriti nova država, a zatim odrediti njeno unutarnje uređenje.

Austro-Ugarska sastavljena od brojnih naroda raspala se poslije izgubljenog rata 1918. na sastavne dijelove. Italija, pobjednica u ratu, imala je tajni Londonski sporazum iz 1915. koji joj daje pravo na dijelove hrvatske jadranske obale. Zato je trebalo nešto brzo poduzeti da se onemoguće osvajački apetiti Italije, ali i Srbije.

O prekidu svih državno-pravnih odnosa s Austro-Ugarskom mogao je donijeti odluku samo Hrvatski sabor kao nositelj povijesnog suvereniteta Hrvatske. On je to i učinio 29. listopada 1918. i tako je nastala prijelazna Država Slovenaca, Hrvata i Srba SHS sa središtem u Zagrebu. Ona je sa zapada bila ugrožena od Italije, koja kao pobjednica zahtijevala hrvatsku jadransku obalu. S druge strane, s vojskom napreduje pobjednička Srbija, zaposjeda saveznicu Crnu Goru, južnu Ugarsku i predlaže ujedinjenje u centralističku monarhiju sa srpskom dinastijom Karađorđevića. 

Vodstvo Države SHS kojoj su na čelu bili Srbin iz Hrvatske Svetozar Pribićević i Slovenac Anton Korošec pristaje na sjedinjenje i 1. prosinca 1918. proglašavaju u Beogradu Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca sa središtem u Beogradu. Ujedinjenje su pratili i veliki prosvjedi u Zagrebu (prosinačke žrtve). Italija je kao jedna od sila pobjednica od 1918. do 1924. uzela Hrvatima (i Slovencima) Istru, najveću hrvatsku luku Rijeku, dotad glavni grad Dalmacije Zadar i otoke (Cres, Lošinj, Lastovo i dr.).

Bila je to nasilna odluka koju nije nikada prihvatio Hrvatski sabor i nije odobrila većina hrvatskog naroda. Nova država bila je nedemokratska monarhija s prevlašću Beograda, Srbije i njihove dinastije u kojoj svim nesrpskim narodima nisu priznata nacionalna prava. Takvo je centralističko ustrojstvo ozakonjeno Vidovdanskim ustavom iz 1921., kojim je država dobila novo ime, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. 

Nesrpskim narodima su odmjeravani veći porezi, financijski se najviše ulagalo u Srbiju, a sve vlade, ministri, generali bili su (oko 90% njih) Srbi i Crnogorci. Dok se u prvoj Jugoslaviji provodi unitarizacija i srbizacija, u Istri, Rijeci, Zadru na djelu je nasilna, totalna talijanizacija od 1922. i fašizacija kojoj su prvi otpor pružili baš istarski Hrvati (Labin, Praština). 

Kada su se 1927. protiv Beograda ujedinili Hrvati i neki hrvatski Srbi i oformili Seljačko-demokratsku koaliciju (Radić-Pribićević) bio je to poticaj da se u skupštini, u Beogradu ubiju vođe hrvatskog naroda s tribunom Stjepanom Radićem na čelu 1928. godine. Vodstvo HSS-a preuzima Vladko Maček.

Iduće godine proglašena je izravna Šestosiječanjska diktatura kralja Aleksandra. Država je dobila novo ime, Kraljevina Jugoslavija. Upravno je podijeljena na 9 banovina s ciljem da u što više njih bude srpska većina. Hrvatski je teritorij podijeljen na Savsku i Primorsku banovinu, a Hrvatskoj su oduzeti istočni Srijem, Dubrovnik i Boka Kotorska. Počeli su masovni progoni i pokolji Hrvata, pa su neki pobjegli u inozemstvo i utemeljili hrvatsku oslobodilačku organizaciju. Bili su to Ustaše, kojima je glavni cilj bio rušenje Kraljevine Jugoslavije, zapravo srpske države i stvaranje slobodne Hrvatske. Njihov vođa bio je Ante Pavelić. Za rušenje te države bili su tada i komunisti.

Odnosi u zemlji promijenili su se poslije atentata na kralja Aleksandra 1934. koga su izveli makedonski revolucionari uz pomoć hrvatskih ustaša u Marseillesu. Kraljevina Jugoslavija se uskoro odvaja od politike francuske i versailleske Europe, skreće prema fašizmu, a unutar zemlje sve se više progone i ubijaju Hrvati. 

Hrvatska seljačka stranka dobiva sve više glasača i 1939. prisilila je beogradsku vladu da dopusti osnivanje Banovine Hrvatske, kojoj je vraćena autonomija i djelomice atributi državnosti, koju je izgubila ujedinjenjem 1918. Banovina je nastala spajanjem dotadašnje Savske i Primorske banovine, uz dodatak većinski hrvatskih kotareva iz ostalih banovina (Brčko, Derventa, Dubrovnik, Fojnica, Gradačac, Ilok, Šid i Travnik). Bilo je to »mačekovsko rješenje hrvatskoga pitanja« i korak prema federalizaciji države, ali je sve onemogućio II. svjetski rat, koji je tada započeo.

Jugoslavija je 25. ožujka 1941. pristupila Trojnom paktu, ali je uskoro uz pomoć Engleske izveden puč u Beogradu kojim je taj pristup poništen. To je bio povod Njemačkoj da uz pomoć svojih saveznika (Italija, Mađarska, Bugarska) napadne i u 12 travanjskih dana rata slomi, a odmah zatim podijeli Jugoslaviju. Od Hrvatske, Bosne i Hercegovine stvorena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH), koju su pomagale spomenute države, osobito Italija, koja je sebi uzela veliki dio hrvatske morske obale, više otoka i gradova, a Mađarska Međimurje. Vlast u NDH preuzeli su ustaše i njihov vođa Ante Pavelić. Budući da su oni, iako manjina u Hrvatskoj, uz pomoć fašističkih sila ipak obnovili hrvatsku državu, imali su u početku potporu dijela hrvatskog naroda, koja je izgubljena nakon prodaje Dalmacije. Većina, koja nije htjela suradnju s Njemačkom i Italijom, a pripadala je Hrvatskoj seljačkoj stranci Vladka Mačeka, ostala je neutralna.

Druga, lijevo orijentirana manjina predvođena komunistima počela je u Hrvatskoj borbu protiv fašizma već 22. lipnja 1941. osnovavši Sisački, prvi partizanski odred u Europi. Oni su pomalo pridobivali pristaše među Hrvatima i hrvatskim Srbima i 1943. utemeljili svoju komunističku, ali federalno utemeljenu državu u okviru buduće Jugoslavije (AVNOJ, ZAVNOH). Ustaška vlast brzo je gubila potporu naroda jer se kompromitirala progonima Srba, Židova, Roma ali i hrvatskih komunista (logori Jasenovac, Stara Gradiška i dr.) Međutim, srpska je propaganda kasnije višestruko povećala broj svojih žrtava, a o onim partizanskim i četničkim bilo je zabranjeno do 1990. govoriti, pa se tako planski stvorila netočna slika o tobožnjoj genocidnosti hrvatskog naroda. 

Poslije kapitulacije Italije 1943. hrvatski narod masovno odlazi u partizane, poglavito u Dalmaciji, Istri, Hrvatskom primorju i zaleđu koje je dotad nadzirala Italija, pa Hrvatska uz Bosnu i Hercegovinu, te Sloveniju postaje središtem antifašističke borbe. U Srbiji do 1944. vlast drži kvislinška vlada i četnici. Tada uz pomoć Rusa, Titovi partizani prelaze u Srbiju, oslobađaju Beograd i počinju završne borbe za Hrvatsku i Sloveniju (u proljeće 1945.).

Iako je rat u Europi završio 8. svibnja 1945., hrvatska vojska je vodila borbu još tjedan dana u južnoj Austriji, a tada se predala Englezima koji su je, protivno ratnom pravu, izručili Titovoj vojsci. Većina je uskoro bez suđenja pobijena kod Bleiburga i po Sloveniji a ostali su u marševima smrti vođeni po Jugoslaviji i uglavnom likvidirani. Na tom križnom putu, ali i poratnim likvidacijama najviše su stradali Hrvati, kao što su u ustaškim logorima (Jasenovac i dr.) pretežito pogibali politički protivnici (četnici, partizani, komunisti, antifašisti), a zbog rasnih zakona i vjerskih razlika i Židovi, Srbi i Romi. Razlika je bila samo u tome što su likvidacije političkih protivnika do 1945. provođene u ratu, a one poslije u miru (pa i u spomenutom Jasenovcu).

Komunisti su obećali hrvatskom i drugim pokorenim narodima da će poslije rata imati svoje države u federativnoj Jugoslaviji. Doista, 1945. godine proglašena je Federativna Narodna Republika Jugoslavija, u njoj Hrvatska i druge republike, ali nacionalno pitanje nije bilo riješeno. Umjesto demokracije postojala je diktatura uske partijske grupe s Josipom Brozom Titom na čelu. 

U vojsci, policiji, diplomaciji dominirali su Srbi i Crnogorci, prohrvatski komunisti bili su odstranjeni ili likvidirani, npr. Andrija Hebrang, svaka demokratska odluka bila je suspendirana, Katolička crkva progonjena, a zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac osuđen na robiju. Hrvatska kao gospodarski razvijenija bila je teško eksploatirana u korist Srbije. Zabranjena je uporaba čistog hrvatskog jezika, ukinute su brojne nacionalne institucije, a puna ravnopravnost nacija postojala je samo formalno.

Kad je Tito 1966. odstranio iz političkog života Aleksandra Rankovića, Srbina, koji je bio nositelj prikrivenog velikosrpskog programa, ohrabrili su se hrvatski intelektualci, pokrenuli u okviru Matice hrvatske javni prosvjed protiv nametanja srpskog jezika, i objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. koju su potpisale sve najvažnije hrvatske nacionalne institucije i javni djelatnici, a među njima i najugledniji hrvatski pisac lijeve orijentacije Miroslav Krleža. Deklaracija je naišla na najoštriju osudu partijskih vođa i organizacija, ali je postigla svoj cilj. Pokreću se novi listovi i časopisi koji zahtijevaju više slobode, demokracije, čiste račune u gospodarstvu, pa čak i članstvo Hrvatske kao države u Ujedinjenim narodima. Čitav taj pokret koji je nazivan »Hrvatskim proljećem« ili partijski »masovnim pokretom« (MASPOK), napokon naišao je na odjek i u prohrvatski orijentiranim članovima Komunističke partije. 

Protiv tih zahtjeva istupili su uglavnom hrvatski Srbi, ortodoksni komunisti, tzv. Jugoslaveni s Titom i Vladimirom Bakarićem na čelu i silom slomili »Hrvatsko proljeće« potkraj 1971. Na sastanku u Karađorđevu, 2. prosinca 1971. osuđen je »hrvatski nacionalizam«, zatim cjelokupno vodstvo Komunističke partije Hrvatske (Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo i dr.) prisiljeni su na odstup. Počelo je odmah uhićenje, zatvaranje, proganjanje tisuća Hrvata. Mnogi su morali pobjeći u inozemstvo. Smijenjeno je na tisuće Hrvata u kulturnim, znanstvenim pa i gospodarskim institucijama, a Matica hrvatska je raspuštena, tobože kao nacionalistička ustanova. Stoga je sastanak šefova Komunističke partije u Karađorđevu dobio naziv »sječa« hrvatskih kadrova. Tamnice su bile pune, a neki intelektualci su odležali u njima i do 10 godina (Marko Veselica i dr.) Neke je Hrvate poubijala UDBA (tajna policija) u inozemstvu (Bruno Bušić).

Tito i Centralni komitet Partije izvršili su čišćenja i u Srbiji i Sloveniji, ali to nije imalo tako drastičan karakter kao u Hrvatskoj. Počela je tzv. »hrvatska šutnja«. Provodio se teror prema Hrvatima kao političkim neprijateljima koji su željeli samo poštenije odnose unutar Jugoslavije. Progoni Hrvata izazvali su val velikosrpskog raspoloženja i demonizaciju svega hrvatskog. To je shvatio Josip Broz Tito do koga su došli podaci o srbizaciji Jugoslavenske narodne armije, diplomacije, uopće sve politike gdje se odlučivalo. Zbog toga je inicirao donošenje Ustava iz 1974. u koji su ušli ustavni amandmani iz 1971. Po tom Ustavu su uvedeni paritetni odnosi između republika, konsenzus u odlučivanju, a Kosovo i Vojvodina, dotad pokrajine, dobile su gotovo status republika. Socijalistička Republika Hrvatska definira se u tom Ustavu kao država i samoupravna zajednica. Ipak, bilo je to mrtvo slovo na papiru sve dok je živio Tito do 1980., a onda se sve više počelo raspravljati o odnosima među republikama i o potrebi stvarnog federalizma, čak i konfederalizma.

Najveći problem druge, Titove Jugoslavije bilo je tzv. kosovsko pitanje. Kosovo, pokrajina u okviru Srbije, gdje je broj albanskog pučanstva dosegao gotovo 90 posto, zahtijevalo je posebnu republiku, a najradikalniji dio i odcjepljenje. Srpsko, komunističko vodstvo sa Slobodanom Miloševićem na čelu to ne dopušta, nego na velikoalbanski nacionalizam i separatizam odgovara oživljavanjem velikosrpskih, četničkih programa s parolom: Svi Srbi u jednoj državi. Na tome je od 1986. radila Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), a od 1987. i Miloševićevi komunisti i Srpska pravoslavna crkva. 

Najprije su ukinute autonomije pokrajina Kosova i Vojvodine (Antibirokratska revolucija), zatim je za to pridobiveno i vodstvo Crne Gore, a 1989. kad se na Kosovu slavila 600. obljetnica srpskog poraza protiv Osmanlija, Slobodan Milošević je otvoreno najavio velikosrpski program koji će Srbija uz pomoć Crne Gore i Jugoslavenske narodne armije ostvariti milom ili silom. Dakle, bile su otada ugrožene i dvije zapadne republike, tj. Bosna i Hercegovina gdje je živjelo oko jedne trećine Srba i Hrvatska gdje je taj broj bio oko 12 posto. Najava velikosrpskog programa, koja je bila ujedno i prijetnja dotadašnjoj višenacionalnoj Jugoslaviji, zbila se upravo u doba rušenja Berlinskog zida, sloma komunizma u istočnoj Europi, te početka raspada višenacionalnih država kakve su bile SSSR i Čehoslovačka 1989.

Potkraj 1980-ih srpski nacionalni pokret pod vodstvom Slobodana Miloševića nastojao je preurediti Jugoslaviju u formalnu federalnu ali centralistički uređenu državu (pokrenuo je tzv. antibirokratsku revoluciju, kojom su rušena republička i pokrajinska vodstva). U takvim se okolnostima Savez komunista Hrvatske odlučio za demokratizaciju sustava, što je potaknulo slobodu tiska i nastajanje neovisnih političkih inicijativa, a 1989. i prvih oporbenih političkih stranaka (Hrvatska socijalno-liberalna stranka - HSLS , Hrvatska demokratska zajednica – HDZ). Potkraj 1989. u vodstvu SKH prevladala je reformistička struja, što je dovelo do odluke o višestranačkim izborima i do potpunog osamostaljenja SKH na 14. izvanrednom kongresu SKJ u siječnju 1990. Na višestranačkim izborima u proljeće 1990. pobijedio je HDZ pod vodstvom Franje Tuđmana (42% glasova i 60% zastupničkih mandata). On je predvodio masovni nacionalni pokret usmjeren na hrvatsko državno osamostaljenje i napuštanje komunističkog poretka. U prosincu 1990. prihvaćen je novi demokratski ustav, potom je proveden referendum o državnom položaju Republike Hrvatske (19. svibnja 1991.), prihvaćena Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske (25. lipnja 1991) te donesena Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ (8. listopada 1991).

Na političko i državno osamostaljivanje Hrvatske, Srbija je odgovorila ratom. Potkraj srpnja i u kolovozu 1990. srpsko vodstvo potaknulo je političku i vojnu pobunu Srba u Hrvatskoj (srpski sabor u Srbu, tzv. referendum o autonomiji Srba u Hrvatskoj i stvaranje Srpske autonomne oblasti Krajine, podizanje barikada na cestama, stvaranje oružanih straža, proglašenje »ratnog stanja« u Kninu). U srpnju 1991. JNA je krenula u otvorenu agresiju, na koju je Hrvatska odgovorila vojnim (Domovinski rat), političkim i diplomatskim djelovanjem. Na početku kolovoza 1991. uspostavljena je koalicijska Vlada demokratskog jedinstva premijera Franje Gregurića te su ujedinjene sve hrvatske političke snage. U borbi za međunarodno priznanje Hrvatska je sudjelovala u radu Mirovne konferencije o Jugoslaviji, koja je od rujna 1991. djelovala u Hagu pod predsjedanjem lorda Petera Carringtona. Slijedom mišljenja njezine Arbitražne komisije (7. prosinca 1991.) da je SFRJ »u procesu dezintegracije«, Hrvatsku su 15. siječnja 1992. priznale zemlje EZ-a, a 22. svibnja primljena je u UN. Na prvim parlamentarnim i predsjedničkim izborima po novom Ustavu (5. kolovoza 1992.) pobijedio je HDZ (44% glasova, 61% zastupničkih mandata) i njegov predsjednički kandidat Franjo Tuđman (57% glasova). Kratkotrajnu vladu Hrvoja Šarinića na početku travnja 1993. zamijenila je vlada Nikice Valentića, koja je obuzdala inflaciju i uspostavila monetarnu stabilnost. Istodobno, u pretvorbi i privatizaciji društvenih poduzeća bilo je političkoga klijentelizma i gospodarskoga kriminala.

Agresija JNA proširena je na početku 1992. na BiH, gdje su nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske bile stacionirane velike snage JNA. Vijeće sigurnosti UN-a uvelo je 30. svibnja 1992. potpuni embargo protiv Srbije i Crne Gore zbog odgovornosti za rat te podupiranja daljnjih ratnih sukoba u BiH. Hrvatska je pomagala otpor Hrvata u BiH i njihovo savezništvo s Bošnjacima u oružanoj obrani. Pošto je na početku 1993. izbio sukob hrvatskih i bošnjačkih snaga u središnjoj Bosni, međunarodna je zajednica optužila Hrvatsku za vojno upletanje radi razbijanja BiH pa joj zaprijetila nametanjem sankcija. Washingtonskim sporazumima (18. ožujka 1994.), što su ih potpisali predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, te sporazumima o hrvatsko-bošnjačkoj federaciji, okončan je sukob Hrvata i Bošnjaka pa su stvorene osnove za okončanje rata. Dio vodećih članova HDZ-a (Stjepan Mesić, Josip Manolić) usprotivio se postojećem modelu vladavine.

Hrvatska je pregovorima i širim diplomatskim akcijama nastojala riješiti pitanje zaposjednutih područja, ali bez većih rezultata, jer su pobunjeničke snage odbacivale sve njezine i međunarodne inicijative, nastojeći uz pomoć mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR) okupaciju pretvoriti u trajno stanje. U vojnim akcijama »Bljesak« (1.–2. svibnja 1995.) i »Oluja« (4.–7. kolovoza 1995.) hrvatske su snage oslobodile većinu do tada zaposjednutoga područja, a preostali dio u Podunavlju mirno je reintegriran uz pomoć Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju (UNTAES) u razdoblju od početka 1996. do siječnja 1998. (Erdutski sporazum).

Na izborima za Zastupnički dom potkraj listopada 1995. ponovno je pobijedio HDZ (45% glasova, 58% zastupničkih mandata), a predsjednik vlade postao je Zlatko Mateša. Nakon dugih pregovora i oštrih uvjeta Hrvatska je 6. studenog 1996. primljena u Vijeće Europe kao 40. punopravna članica. Na predsjedničkim izborima u lipnju 1997. ponovno je u prvome krugu pobijedio Franjo Tuđman sa 61% glasova. Oporba je osporavala autoritarni način vladavine, postupke i rezultate djelovanja vlasti (tajkunska privatizacija, korupcija, rastuća nezaposlenost, međunarodna izolacija), ali je ostala podijeljena oko načina zajedničkoga djelovanja. No na početku kolovoza 1998. u Splitu su Ivica Račan i Dražen Budiša postigli sporazum o suradnji SDP-a i HSLS-a, koji je postao temelj čvršće suradnje šest oporbenih stranaka od rujna 1998. Na početku kolovoza 1999. SDP i HSLS sklopili su sporazum o zajedničkom izlasku na izbore za Zastupnički dom.

U prosincu 1999. umro je Franjo Tuđman. Oslabljen je utjecaj HDZ-a te je izgubio na izborima početkom 2000. Premijer nove koalicijske vlade (pod vodstvom socijaldemokrata i liberala) postao je Ivica Račan (2000.–2003.). Na predsjedničkim izborima 2000. pobijedio je Stjepan Mesić (reizabran je 2005., na položaju je bio do 2010.). Ustavnim promjenama (2000.–2001.) smanjene su ovlasti predsjednika republike te je ojačana politička uloga Sabora. Započelo je razdoblje veće demokratizacije i društvenih reformi radi pristupanja Europskoj uniji i NATO-u (2000. Hrvatska pristupa programu NATO-a Partnerstvo za mir). Godine 2000. Hrvatska postaje članica Svjetske trgovinske organizacije a 2003. pristupa Sporazumu o slobodnoj trgovini srednjoeuropskih zemalja (CEFTA). U listopadu 2001. s Europskom unijom potpisan je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, zahtjev za članstvo u EU podnesen je u veljači 2003. Vanjskopolitički kontinuitet održan je i nakon izbora 2003. i 2007. na kojima je pobijedio HDZ te uspostavio koalicijske vlade. Godine 2003-2009. premijer je bio Ivo Sanader (povukao se s položaja te potom došao pod istragu za korupciju i zloporabu vlasti), 2009.–2011. premijerka je bila Jadranka Kosor. U lipnju 2004. Hrvatska je dobila status kandidata za članstvo u Europskoj uniji a početkom listopada 2005. započinje pristupne pregovore. Članica NATO-a Hrvatska je postala 1. travnja 2009. Sa Slovenijom je ostao problematičan spor oko morske granice, u studenom 2009. dogovorena je međunarodna arbitraža. Na predsjedničkim izborima u siječnju 2010. pobijedio je Ivo Josipović (kandidat SDP-a). Potaknuo je poboljšanje odnosa sa Srbijom radi jačanja regionalne stabilnosti. Nakon uspješno završenih pristupnih pregovora 9. prosinca 2011. potpisan je Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, a 1. srpnja 2013. Hrvatska je postala članica Europske unije. Nakon izbora potkraj 2011. SDP predvodi koalicijsku vladu, premijer je postao Zoran Milanović (predsjednik SDP-a od 2007.). U drugom krugu predsjedničkih izbora u siječnju 2015. pobijedila je Kolinda Grabar-Kitarović (kandidatkinja HDZ-a). Nakon parlamentarnih izbora u studenome 2015. formirana je u siječnju 2016. koalicijska vlada Domoljubne koalicije predvođene HDZ-om i Mosta nezavisnih lista, a premijer je postao Tihomir Orešković, opozvan u lipnju 2016. Nakon izbora u rujnu 2016. formirana je u listopadu 2016. koalicijska vlada HDZ-a i Mosta nezavisnih lista, a premijer je postao Andrej Plenković (predsjednik HDZ-a od srpnja 2016). U svibnju 2017. raskinuo koaliciju s Mostom, a u lipnju 2017. sklopio koaliciju s Hrvatskom narodnom strankom. U drugom krugu predsjedničkih izbora u siječnju 2020. pobijedio je Zoran Milanović (predsjednik SDP-a 2007.-16., premijer 2011.-16.); od 19. veljače 2020. na položaju je predsjednika republike.




#Article 13: Dolazak Hrvata (3325 words)


Problem dolaska Hrvata, ili bar jedne skupine koja se zvala Hrvati, do sada nije uspješno riješen. Ne zna se sigurno odakle su došli i kada su došli. 

Najstariji sloj Hrvata do kojega znanost može doprijeti bila je, vjerojatno, skupina vojnički dobro organiziranih stočara koji su u stepama sjeverno od Kavkaza, između Kaspijskoga i Azovskoga mora, uzgajali ovce, koze i goveda, kao nomadi živjeli pod šatorima i bili dobri kovinari. Preselivši se otuda na zapad, pomiješali su se u području Karpata sa Slavenima. Od njih su preuzeli ratarsku kulturu (uzgoj pšenice, ječma, prosa, lana, konoplje, povrća, upotrebljavajući pri obradbi i plug), povezanu sa stočarstvom stajskoga tipa (goveda, konji, svinje). Stanovali su u selima u kućama od brvana ili pruća premazana blatom ili pak u zemunicama, a nosili su bijelu platnenu odjeću. Od tih karpatskih Hrvata jedna se skupina u VII. stoljeću odvojila i spustila na jug u bivši Ilirik, uspješno se suprotstavila Avarima i naselila područja današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nametnuvši starosjediocima svoj jezik, postupno su se stopili s različitim etničkim i kulturnim skupinama koje su zatekli.

Većina razmatranja počinje od onog što je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (912.-959.) u svom djelu O upravljanju carstvom (De administrando imperio, skraćeno DAI), u 30. glavi, napisao o dolasku Hrvata:

 

U 31. glavi se navodi malo drugačija priča: nema petoro braće, ali se spominju neki drugi detalji. Tako se navodi da su Hrvati došli u današnju domovinu na poziv bizantskog cara Heraklija (610.-641.), da mu kao ratni saveznici pomognu u borbi protiv divljih Avara:

U Konstantinovu djelu, kojemu su humanisti dali naslov De administrando imperio, povjerljivu priručniku za vođenje vanjske politike Bizantskoga Carstva, to se pripovijeda u dvije verzije. U jednoj (u 29. i 31. glavi) se kaže da se to dogodilo u sporazumu s bizantskim carem Heraklijem (610.-641.), a u drugoj (u 30. glavi) taj se sporazum ne spominje, a ističu se veze Hrvata s Francima: kako su im u prvo vrijeme bili podložni u staroj domovini i u novoj, a onda se u teškim i krvavim borbama oslobodili njihove vlasti.

U prvoj verziji potječu Hrvati, koji su došli u Dalmaciju od nekrštenih Hrvata u velikoj Hrvatskoj, koja leži sjeverno od Mađarske i u blizini Franačke, te oni tamo žive nekršteni još i u doba kada pisac to piše, a u drugoj dolaze iz zemlje što leži onkraj Bavarske i na području gdje se osjeća franačka moć, a potječu od Bijelih Hrvata, što žive u toj zemlji još i dok pisac to piše. Prema prvoj verziji pokrstili su se odmah poslije doseljenja, a prema drugoj tek pošto su se otresli franačke vlasti. Po prvoj verziji doveo je Hrvate u Dalmaciju knez, a po drugoj sedmero braće, upravo petorica braće i dvije sestre, koji su se odvojili od svojega roda, poveli u Dalmaciju svatko svoj narod, zapravo puk ili vojsku.

Obje se vijesti nalaze u istoj knjizi, ali ima razloga da se pomišlja na to da su im autori različiti, pa bi prva potjecala od samoga cara Konstantina, a druga, nešto malo mlađa, bila bi naknadno uvrštena u njegov tekst. Moguće je, međutim, i to da su tu podatci koje je dobivao iz različitih izvora ostali nesređeni i bez usklađivanja preuzeti u konačni tekst. Bio bi to tada samo nedostatak redakcije. Bolje je stoga govoriti o vijestima o doseobi Hrvata u Dalmaciju kako ih čitamo kod Konstantina Porfirogeneta. To kazivanje po duhu i stilu ne pripada učenoj bizantskoj historiografiji, nosi nedvojbena obilježja pučke naive i raspoznaju se u tome tragovi usmene predaje. Osim toga se u tom pripovijedanju prepoznaje osobita književna vrsta, koju filolozi zovu origo gentis (podrijetlo naroda), kazivanje o podrijetlu naroda, kakvima su se u ranom srednjem vijeku novi gentilno organizirani narodi predstavljali obrazovanim baštinicima antičkoga svijeta i time uvrštavali u nj. Odatle se vidi da Konstantin svoje podatke, po svemu se čini, nije crpio iz starijih i danas izgubljenih bizantskih vrela nego, ili preko svojih obavještajaca iz same zemlje Hrvata, ili iz najstarijih spisa koji su, i opet oslanjajući se na hrvatsku usmenu predaju, Romanima u gradovima carske Dalmacije predstavljali hrvatsku origo gentis. Odatle proizlazi da je vrijednost tih zapisa za povijest hrvatske književnosti izvanredno velika, ali kao vjerodostojno svjedočanstvo o povijesti naroda znatno slabija. Doista se u onom što donosi car Konstantin razabiru protuslovlja i nedosljednosti, koje dolaze odatle što se origo gentis preoblikovala u raznim verzijama da bi se legitimirala razna stanja, koja su nastajala između VII. i X. stoljeća. Tako smo već u ovom najstarijem vrelu, koje je tri stoljeća mlađe od događaja što ih prikazuje, usred hrvanja oko identiteta i legitimiteta što do naših dana utječe na raspravu o podrijetlu Hrvata.

Prema legendi, koju prenosi anonimni nastavljač Konstantina Porfirogeneta, Hrvati su se pod vodstvom petero braće i dvije sestre doselili na prostore današnje Hrvatske. Imena braće: Hrvat, Klukas, Lobelos, Kosences i Muhlo te sestara: Tuge i Buge, različitog su podrijetla. Neka su slavenska, a neka možda imaju avarske i bugarske korijene. To jasno pokazuje da formiranje ranoga identiteta ne mora nužno imati etnički predznak. U ranom srednjem vijeku, ljudi i plemena nisu se udruživali samo na osnovi zajedničkog podrijetla. Legendu o doseljenju ne treba shvaćati doslovno. Mnogi europski narodi imaju slične priče, kojima su srednjovjekovni kroničari pokušali objasniti nastanak nekoga naroda ili države. 

Gotovo identičnu priču o podrijetlu naroda imaju i Česi, uz vrlo zanimljivu podudarnost s Hrvatima. Situacija je takva, da s jedne strane Hrvati dolaze iz Češke, sedmero braće i sestara pod vodstvom Hrvata dolazi iz Češke u Hrvatsku, dok je u češkoj legendi obratno. Sedmero braće i sestara pod vodstvom Čeha, dolaze u Češku iz Hrvatske. Isključeno je da su Hrvati poznavali češku, a da su Česi poznavali hrvatsku legendu. Tada u X. ili XII. stoljeću, kada su ljetopisci o tome pisali, vjerojatno još nisu postojale te veze.

Tomašićev prijevod spisa De administrando imperio, nastao tijekom 1910-ih, objelodanjen je u Vjesniku kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 20, 1918., str. 22-29, gl. 1-36, s instruktivnim Tomašićevim uvodom pod naslovom Život i djela cara Konstantina VII. Porfirogenita, str. 1-21, na istom mjestu. Sam Tomašić nije vidio svog prijevoda jer je ratni broj Vjesnika... dotiskan poslije njegove smrti. Emilij Laszowski, Tomašićev rođak, priredio je preostali rukopis Tomašićeva prijevoda istog djela, gl. 37-53, i objelodanio ga u Vjesniku kr. državnog arkiva, II, serija 8, 1928., str. 1-70. Time je ovo djelo u cjelini prevedeno na hrvatski jezik.

Prijevod s komentarom Nikole Tomašića nije širem čitateljstvu osobito pristupačan, a to je i jedini prijevod tog cjelokupnog djela, toliko važnoga za najraniju povijest Hrvata, napose za rješavanje problema njihove pojave u ranom srednjem vijeku na istočnoj obali Jadrana i u njezinu zaleđu. Samo taj razlog opravdava njegovo ponovno objelodanjivanje, a također nije objavljen grčki izvornik. Nakon 1918., odnosno 1928., pojavio se niz studija, rasprava, monografija, kritičkih izdanja careva spisa De administrando imperio, kao i prijevoda, djelomičnih ili potpunih, koje, dakako, Tomašić nije poznavao. Valja spomenuti najvažnije od tog obilja. Starija izdanja i historiografija, kojom se služio Tomašić čitalac može naći u Tomašićevu uvodu i brojnim bilješkama uz njegov prijevod. 

Godine 1949., nakon višegodišnjih priprema - Drugi svjetski rat otežao je njegov završetak i tiskanje - Gyula Moravcsik, koji je još 1939. pisao o potrebi kritičkog izdanja spisa De administrando imperio, objelodanio je takvo izdanje u Budimpešti, s usporednim prijevodom na engleski jezik R.J.H. Jenkinsa. Bila je to podloga za drugi svezak, Beograd 1959., ambiciozno zamišljenog niza o bizantinskim vrelima za povijest Južnih Slavena, što ga je poslije rata pokrenuo Georgij Ostrogorski, bizantolog svjetskoga glasa, koji je izbjegao iz Sovjetske Rusije, a sadržavao je djela Konstantina Porfirogeneta u redakciji Božidara Ferjančića i s njegovim uvodom i opširnim komentarima gl. 29-36 spisa De administrando imperio, nekoliko redaka iz spisa De thematibus, tek nešto više iz također Konstantinova djela De ceremoniis, te odlomak iz Bazilijeva životopisa. Glava 29. nije ušla u ovo izdanje u potpunosti - ispušten je opširan prikaz posvećen saracenskom vojskovođi Soldanu. Već je Stjepan Antoljak upozorio na to da Ferjančić uopće ne spominje da je carev spis De administrando imperio u cijelosti preveo Nikola Tomašić. 

Moravcsik-Jenkinsovo izdanje iz 1949. čini cjelinu sa sveskom komentara koji je ugledao svjetlo dana tek 1962. u Londonu. Tada je pod uredništvom R.I.H. Jenkinsa objelodanjen kao drugi svezak Commentary uz Constantin Porphyrogenitus, De Administrando Imperio, koji su uz Jenkinsa sastavili - svaki za svoju najužu struku - tada vrlo ugledni svjetski bizantolozi: F. Dvornik, B. Lewis, Gy. Moravcsik, D. Obolensky i S. Runciman. Gotovo 221 stranica komentara male osmine. Najzanimljivije glave, 29-36, komentarom je popratio F. Dvornik, a djelomične posljedice toga osjećaju se još i danas. Naime, Dvornik se služio uglavnom historiografijom objelodanjenom na svjetskim jezicima, ne poznavajući u dovoljnoj mjeri hrvatsku i druge južnoslavenske historiografije, iako navodi glavne njihove radove, nažalost, čini se, iz druge ruke. 

Nepunih pet godina kasnije ponovno je objelodanjeno Moravcsik-Jenkinsovo kritičko izdanje spisa De administrando imperio iz 1949, ali kao New Revised Edition, Washington 1967. Prvo izdanje iz 1949., komentar iz 1962. te drugo ispravljeno izdanje iz 1967. spisa De administrando imperio popraćeno je brojnim relevantnim ocjenama i prikazima. Njih je popisao R. Benedicty u časopisu Acta antiqua, 1962., 1-3, 307 i d. Bila je to podloga za njihovu skupnu ocjenu, koju je objavio G. Gyorfy u Byzantinische Zeitschrift, 55, 1962., 2, 302-309, gdje se pokazuju sve opravdane primjedbe upućene Moravcsiku, ali i sastavljačima Komentara.

Nažalost, hrvatska historiografija u svojim radovima nastalim prije 1962. te primjedbe, bilo iz brojnih ocjena bilo iz Gyorfyjeva rada, u svojim raspravama nije uopće uzela u obzir. Upravo tri glave 29-31. presudne su za pojavu Hrvata na istočnoj obali Jadrana i u njezinu zaleđu, pa se uglavnom o njima vodila i glavna rasprava. 

Pitanjem pojave Hrvata i tadašnjim stanjem historiografije o toj problematici bavi se Nada Klaić u posebnoj raspravi, Marginalia uz problem doseljenja Hrvata. U raščlanjivanju vijesti gl. 29-31. spisa De administrando imperio (dalje DAI), ne ulazi, već prihvaća gledišta koja su rezultat Grafenauerova rada, utvrdivši da je ovaj ponovnim raščlanjivanjem relevantnih vrela poljuljao Hauptmanovu konstrukciju. Za konačan zaključak poziva se na završne riječi Grafenauerove iz 1952. te dodaje da ne bi trebalo u okvirima narodne predaje govoriti o dvostrukoj slavenskoj seobi, već o hrvatskoj i avaro-slavenskoj. Nada Klaić drži da ne ne bi trebalo precjenjivati ulogu Slavena u borbama s Avarima, jer čista i prerađena narodna tradicija zna u toj ulozi samo Hrvate. Također drži da su Hrvati morali nakon pobjede nad Avarima imati položaj u odnosu na Slavene kakav su imali i Avari prema Slavenima. Upozorava na to da Grafenauer nije ponovio ništa o nabačenoj misli, naime o dvostrukoj hrvatskoj seobi na jug, te zaključuje da stoga historiografija treba da se vrati na svestrano istraživanje ovog neobično zanimljivog, a ipak još neriješenog problema.   

Prvo poglavlje Povijesti Hrvata Nade Klaić ugledalo je svjetlo dana kao skripta. U Pregledu je zaključila da je tek podrobnija analiza djela (DAI, M.S.) pokazala da je 30. pogl. ušlo u djelo kasnije i da mu prema tome nije autor sam car te drži da je nepoznati autor mnogo savjesniji i iskreniji od Konstantina Porfirogeneta u donošenju podataka o Bijelim Hrvatima i Bijeloj Hrvatskoj, izbacivanju Heraklija iz hrvatske povijesti i da je Konstantinova redakcija doseljenja zamijenjena s narodnom tradicijom - pričom o petero braće i dvije sestre koji su doveli Hrvate na Jug. Dakle, prema Nadi Klaić, anonimni autor 30. pogl. uživa s pravom mnogo više povjerenja historičara nego car pisac zbog svojih točnijih podataka kao i za nas vrlo važnih vijesti - podrazumijeva još i popis županija i vijesti o odnosima gradova prema zaleđu, tj. podatke o tributu.  Pri uvrštenu tog poglavlja u Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971, Nada Klaić osim stilskih ne izvodi druge promjene svojeg shvaćanja kako ga je iznijela 1966. i 1967. S tim shvaćanjem sukladan je i prikaz Doseljenja Hrvata u istoimenom poglavlju u njezinoj Povijesti Hrvata, 133.-140.

Relja Novaković je na vrlo osebujan način pristupio raspravi o 29. i 30. glavi DAI. Tekst se sastoji od dvije cjeline. U prvoj, nakon prenošenja prijevoda dijelova gl. 29. i 30. iz Vizantinskih izvora za istoriju naroda Jugoslavije, II, 1959., raspravlja o nizu pitanja: pojmu Dalmacije, spomenu Dunava, Splita i Salone, prvom prijelazu rijeke - predlaže Cetinu umjesto Dunava - Saloni kao vojnom središtu i njezinom padu te ostalim primorskim gradovima. Druga cjelina sastoji se od osvrta na neka mišljenja o 29. i 30. glavi ili, kako sam kaže, to je jedan zakašnjeli prikaz, točnije bi bilo reći zakašnjela promašena ocjena (Grafenauerova Priloga iz 1952.). 

Vrlo je teško oduprijeti se osudi načina rada Relje Novakovića. Nije ispravno upotrebljavati pri raščlambi vrela prijevod pored kritičkog izdanja, kao i prisvajanje tuđih upozorenja na neke stvari bez navođenja tko, kada i gdje je to uradio prije njega, tako npr. u obaranju 6. točke Grafenauerovih zaključaka o vrijednosti 29. i 30. glave samo kao pomoćnog sredstva kod obrade 30. gl., isključujući ih kao samostalno vrelo, i Grafenauerovo proglašavanje vijesti 29. gl. o Klisu za sitne i sporedne. Novaković nije primijetio da u kontekstu doseljenja Hrvata vijesti o opisu Klisa nisu presudne te da je, ali u drugom kontekstu, na njih upozorila Klaićka, Marginalia, 1966., 31.

Lujo Margetić polazi u svojoj raščlambi od Hauptmannovih i Grafenauerovih postignuća, ali dolazi do suprotnih rezultata.  Vrijeme dolaska Hrvata na istočnu obalu Jadrana datira krajem VIII. st., dok prema spomenutoj dvojici, ali i ne samo njima, taj slijed događaja smješta se u prvu polovicu VII. st. Pokušati odgovoriti na njegove argumente kojima pobija Hauptmanna i Grafenauera, ovdje nije moguće. Već je Peter Štih utvrdio da bi to zahtijevalo raspravu po obujmu podjednaku Margetićevoj. Sumnje, koje se mogu uputiti na ne potpuno besprijekoran Margetićev postupak nalaze se u sljedećem: 

Ferjančićev prilog s obećavajućim naslovom razočarao je svojim rezultatom. On je izbjegao da i sam raščlani vijesti 30. glave. Poslije radikalnog Margetićeva prijedloga, Nada Klaić bila je prisiljena da se pri priređivanju novog izdanja Povijest Hrvata u srednjem vijeku vrati problemu njihova doseljenja. Rezultiralo je to nekolicinom priloga. U najvažnijem je prihvatila Margetićevo datiranje i pradomovinu Hrvata otkrila u Karantaniji. Koliko je raščlanjivanje vrela Nade Klaić besprijekorno, pokazuje najbolje njezino stajalište kojim svoje rezultate uvjetuje točnošću upotrijebljenog prijevoda. Odgovor slovenske historiografije nije trebalo dugo čekati. 

U raspravu se uključio Peter Štih, ali poslije smrti Nade Klaić raspravu je nastavio Margetić, koji je pokušao odbaciti Štihove prigovore, ali svoju tezu nije podupro novim dokazima. Ranije najavljena rasprava Nade Klaić, koja je poslužila kao podloga za ponovnu izmjenu njezina shvaćanja doseljenja Hrvata koje zastupa u spomenutom prilogu i u Povijesti Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1990., 18.-24., dovela ju je nakon prihvaćanja Margetićeva datiranja doseljenja u VIII. st. do preusmjerenja doseljenja Hrvata sa sjevera na jug na pravac jug-sjever. To shvaćanje utemeljila je na radovima filologa H. Kunstmanna. Poslije Katičićeva rada potencijalni njezini sljedbenici - sljedbenici upravo spomenutih shvaćanja - morat će odbaciti glavnu uporišnu točku na kojoj je izgradila shvaćanje o seobi Hrvata s juga na sjever u ranom srednjem vijeku.   

Vladimir Košćak je poslije višegodišnje rasprave s Lujom Margetićem svoja shvaćanja izložio u opširnom prilogu. Zaključuje se da su Hrvati došli iz Bijele Hrvatske te da su slijedom prihvaćanja 637./638. kao godine pada Salone doselili poslije te godine a prije misije opata Martina 641. Prema Košćaku, živjeli su u tetrarhiji - Dalmatinskoj, Panonskoj, Karantanskoj i Epirskoj Hrvatskoj. Potonje dvije su padom pod Franke i Bizant prestale postojati. Konstrukcija može biti privlačna, ali ne i dokaziva poslije minuciozne raščlambe njegovih dokaza. 

Dakle, morat će se odsjeći mnoge suhe grane historiografije u kompleksu te problematike. Polazište u njezinu rješavanju može biti samo nova raščlamba djela u purpuru rođenog cara, iako je to drugorazredno vrelo. Poći valja od faksimila, ne samo pariškog kodeksa. Put ni brz ni lak, ali jedini plodonosan. S obzirom da je u uvodu ovoga članka parafraziran ulomak o doseljenju Hrvata iz Hrvatske enciklopedije (LZMK), sada slijedi citat iz Opće i nacionalne enciklopedije koja na neki način prihvaća Košćakovu tvrdnju: 

U epistemološkom smislu Živkovićeva raščlamba ostaje usidrena u dugoj historiografskoj tradiciji minucioznog čitanja DAI kao povijesnog izvora, no odvažnost njegovih usporedbi, njegova uporaba poredbenog materijala, te osobito njegovi zaključci, u mnogočemu ga udaljavaju od njegovih predšasnika Živković, naime, predmnijevajući postojanje izgubljenog izvora za sastavljanje 30-36. poglavlja, Porfirogenetov pretpostavljeni tekstualni predložak za „dalmatinski dossier“ nalazi u izgubljenom djelu o pokrštavanju Srba i Hrvata. U historiografiji prihvaćeno znanje potvrđuje da je Konstantin Porfirogenet koristio podatke o Hrvatima, Srbima i drugim Slavenima iz arhiva Carske palače kao i iz usmenih priopćenja bizantskih dužnosnika namještenih u Dalmaciji. Raščlamba najstarijeg povijesnog teksta o Srbima i Hrvatima sadržanog u 30, 31. i 32. poglavlju DAI pokazala je da usmena predaja nije mogla biti izvor podataka o Hrvatima i Srbima, već da je Konstantin koristio pisani izvor kojeg je moguće datirati oko 878. godine. 

Osobit stil tog izvora usredotočen je na pokrštavanje (Conversio Croatorum et Serborum) i bliske veze Hrvata i Srba s Rimom. Taj stil, ili literarni žanr – De conversione – nije postojao u suvremenom Bizantu, no bio je dobro poznat u ranome srednjem vijeku na Zapadu. Raščlambom navedenih poglavlja DAI utvrđen je velik stupanj jezičnih podudarnosti s tekstom poznatim u historiografiji pod imenom De conversione Bagoariorum et Carantanorum. Veze između De conversione Bagoariorum et Carantanorum i 30. 31, i 32. poglavlja DAI lako je prepoznatljiva u koncepciji djela kao i dijelovima koje je autor dodao.
Zaključak Živkovićevog rada jest da je moguće potražiti novi put u razmatranju najranije povijesti Hrvata i Srba; očito je da je Konstantin Porfirogenet koristio podatke koje je preuzeo od anonimnog skupljača koji je, vrlo vjerojatno, djelovao kao visoki dužnosnik Rimske Crkve.

Što se tiče Slavena i Hrvata (tj. Slavena i Hrvata), vidljivo je da se Danijel Džino interpretacijski izravno naslanja na Florina Curtu i njegovo viđenje Slavena kao bizantskog konstrukta koji je izjednačio različite manje grupe, a ne jedne etničke skupine sa zajedničkim podrijetlom i domovinom. Ipak, te manje skupine su dijelile neke elemente zajedničkog kulturnog habitusa što je promatračima izvana omogućilo da ih promatraju kao Druge i stereotipno ih svrstaju pod istu oznaku. Samim time u vodu pada tradicionalno shvaćanje pojave Slavena i Hrvata u Dalmaciji prema kojem su i jedni i drugi preplavili prostor i zauzeli praznu kuću. Zbog toga Džino kreće u dekonstrukciju narativa o dolaskuSlavena i Hrvata u Dalmaciju prisutnih kod pojedinih srednjovjekovnih autora.

Džino kratkim ekskursom o Curtinim pogledima na razvoj slavenskog identiteta prema kojem su Slaveni postali Slavenima tek u doticaju s romaniziranim područjima. Kako zaključuje Dzino – to je ključ za razumijevanje transformacije identiteta u Dalmaciji ranoga srednjeg vijeka. Dalmatinski gradovi se nisu slavenizirali, ali ni romanizirali po bizantskoj shemi. Njihov identitet bio je poseban, novoromanski. U zaleđu je došlo do promjene dominantnog jezika. Džino smatra da je do tog procesa došlo jer više nije bilo dominantne skupine zainteresirane za mogućnost da latinski ostane govorni jezik zaleđa. Dapače, taj prostor nalazi se na periferiji avarskog utjecaja u kojem slavenski jezik funkcionira kao lingua franca. U novim uvjetima, on je predstavljao bolji izbor za komunikaciju i socijalizaciju. Dzino dalji avarski utjecaj vidi ponajprije u titulama bana i župana. Što se tiče stanovništva, nije došlo do dramatičnih promjena i smjena, već je došlo do određene kulturalne mimikrije ili hibridnosti.

Sigurno je da se hrvatsko ime javlja od IX. stoljeća. Džino tu pojavu stavlja u kontekst događanja na cjelokupnom euromediteranskom prostoru, nastojeći u njima pronaći uzroke uzleta nove elite. Pritom naglasak stavlja na uspon Franačke i njezinu konfrontaciju s Bizantom pri čemu je dalmatinski prostor imao istaknutu ulogu. S obzirom na ulogu Franaka, osvrnuo se na mogućnost migracije Hrvata u 9. stoljeću prema kojoj nije nesklon, iako ističe da se konkretniji zaključak po tom pitanju ne može donijeti. Hrvati su bili jedan od identiteta koji su se tijekom 9. stoljeća borili za prevlast u Dalmaciji. Ishodište hrvatske elite nalazilo se u trokutu Nin-Knin-Skradin. Ona je zamijenila uglednike ili poglavice (u nedostatku boljeg prijevoda antropološkog termina big-man) koji su dominirali dalmatinskim prostorom u kasnom VII. i ranom VII. stoljeću. Hrvatska elita tijekom kasnog VIII. stoljeća započinje izgradnju složenijih političkih jedinica – županija. Uključuju se u heterogeni franački politički sustav te preuzimaju dominaciju iz ruku Guduskana. Samo hrvatstvo ogledalo se na više načina, najčešće kao oznaka političke pripadnosti regnumu ili osnova nasljednog prava elita.




#Article 14: Hrvatske kneževine (365 words)


U prva tri stoljeća nakon dolaska, društveni i politički život Hrvata odvijao se u dalmatinskoj, panonskoj i neretvanskoj kneževini.

Najpoznatiji knez Panonske Hrvatske Ljudevit, stvarao je velike neprilike i ratne gubitke franačkoj državi dugi niz godina. Osim Ljudevita (o.810. - 823.) koji je ostao zapamćen kao prvi veliki borac za slobodu i nezavisnost Hrvata, spominju se još tri panonsko-hrvatska kneza; Vojnomir (791. - o.810.), Ratimir (829. - 838.) i Braslav (880. - 897.).

Kao prvi knez Primorske Hrvatske spominje se Porga (poznat i pod imenom Porin) koji je vladao u drugoj polovici 7. st. U drugoj polovici 8. st. odnosno oko god. 800., knez Višeslav ratuje protiv Franaka. Iz njegovog doba sačuvana je krstionica iz stolne crkve u Ninu. Nakon kneza Višeslava, Primorskom Hrvatskom vlada knez Borna (o.810.- 821.) koji je zajedno s Francima ratovao protiv tada bizantske Dalmacije, te protiv kneza Ljudevita. U doba Bornina nasljednika i sinovca, kneza Vladislava (821. - 835.), započinju stoljetni sukobi između Hrvata i Mlečana za Jadransko more. 

Za vrijeme kneza Mislava (o.835. - 845.) i kneza Trpimira (o.845. - 864.), dalmatinsko-hrvatska kneževina sa svojom vojskom postaje sve jača. Djed kralja Tomislava, knez Trpimir bio je velik vladar i žestok ratnik koji je uspješno ratovao s Mlečanima, Bizanticima i Bugarima. Kneza Trpimira naslijedio je knez Domagoj (o.864. - 876.), koji je uspješno vodio ratove protiv Arapa, Mlečana i Bizantinaca, te na kraju teški sedmogodišnji rat protiv Franaka u kojem su Hrvati pobijedili i izborili potpunu nezavisnost. 

Nakon što je uz pomoć Bizanta protjerao Domagojeve sinove (876. - 878.), knez Zdeslav (878. - 879.) doživio je sličnu sudbinu, kad ga je hrvatski narod nezadovoljan njegovom politikom uklonio. Na prijestolje je tada došao knez Branimir (879. - o.892.), koji je odmah zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica, u svoje i u ime hrvatskog naroda, izrazili odanost i povratak apostolskom prijestolju sv. Petra. Pismo je veoma razveselilo papu, čije je pismo-odgovor na našu veliku sreću ostalo sačuvano. U pismu iz god. 879. papa Ivan VIII. piše kako je na blagdan Uzašašća Gospodnjega priznao nezavisnost hrvatske države. Poslije Branimira, na prijestolje dolazi knez Muncimir Trpimirović, otac posljednjeg hrvatskog kneza i prvog hrvatskog kralja Tomislava.




#Article 15: Hrvatsko Kraljevstvo (4837 words)


Hrvatsko Kraljevstvo nastalo je krunidbom prvoga hrvatskoga kralja Tomislava (vladao otprilike od 910. do 928. godine) koji se prema legendi okrunio na Duvanjskom polju, a spominje sa kao kralj godine 925. godine. Za njegovih nasljednika izbijaju dinastičke borbe, potom slijedi mirna i čvrsta vladavina Stjepana Držislava, ponovne dinastičke borbe, te vladavina Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira. Hrvatsko Kraljevstvo izgubilo je posljednjeg hrvatskog vladara 1097. godine kada je u bitki na planini Gvozd poginuo posljednji hrvatski kralj Petar Svačić. Unatoč tomu, Hrvatska dobiva stranog vladara tek 1102. godine kada hrvatsko plemstvo prihvaća ugarskoga kralja Kolomana za hrvatskog vladara.

Od 1102. godine Kraljevina Hrvatska više nije bila neovisna zemlja, nego kraljevina u personalnoj uniji (s istim kraljem) s Ugarskom. Od 1527. godine, obje kraljevine prihvaćaju za kralja vladara iz dinastije Habsburg – dakle vladarske kuće koja vlada također i Češkom i čitavim Svetim Rimskim Carstvom. Pri tome nisu Hrvatska i Ugarska smatrane dijelovima Svetog Rimskog Carstva. Od 19. stoljeća – dakle u doba kada nestaje Sveto Rimsko Carstvo, a Habsburzi postaju carevima Austrijskog Carstva – službeni naziv Hrvatske je Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija.

U vrijeme Tomislava Hrvatska je zapremala površinu koju neki procjenjuju na gotovo 100 000 km2, obuhvaćajući Slavoniju, istočnu Istru do rijeke Raše, Gorski kotar i Liku, Dalmaciju, Bosnu sve do Drine, Zapadnu Hercegovinu, Boku Kotorsku sa zaleđem i većinu hrvatskih otoka. Središte hrvatske države bilo je između Zrmanje i Cetine, dok su planinski i granični dijelovi bili slabije naseljeni. Hrvatska je tada jedna od najmoćnijih država u ovom dijelu Europe. Međutim, neki autori smatraju da je Hrvatska bila mnogo manja. Osobito su sporne sjeverna i istočna granica.

Za Petra Krešimira IV. Hrvatska je najmoćnija u svojoj povijesti, a i teritorijalno najveća. Obuhvaća Slavoniju, Srijem, čitavu Bosnu, Zapadnu Hercegovinu, Dalmaciju, sve otoke osim Korčule, Mljeta i Lastova, Liku, Gorski kotar i istočnu Istru. Pretpostavlja se da je Hrvatska tada zapremala površinu od 105 do 110 tisuća km2.

Jezgra hrvatske države nalazila se na prostoru između Zrmanje i Cetine, Dakle na prostoru sjeverne i središnje Dalmacije. Ovaj prostor bio je najgušće naseljen, a još je mnogo ljudi živjelo na prostoru Slavonije, dok su planinski prostori Bosne, Hercegovine i Gorskog kotara i Like bili mnogo rjeđe naseljeni. Pretpostavlja se da je u Tomislavovo vrijeme na području Hrvatskog kraljevstva živjelo oko 1 500 000 ljudi.

Najveći dio stanovništva čine slobodni seljaci koji žive na svojim seoskim posjedima i ondje se bave ratarstvom, stočarstvom ili šumarstvom. Većinu prihoda sa zemlje koriste da bi prehranili obitelj, dok višak prodaju na najbližem sajmu.

Neki seljaci su bili toliko siromašni da bi prodavali članove svoje obitelji ili čak same sebe plemićima, ponekad za samo nekoliko mjerica žita ili nekoliko ovaca.

Seljaci su bili dužni plaćati porez državi i odazvati se u vojsku u slučaju rata. Dio ratnog plijena su smjeli zadržati za sebe.

U gradovima su živjeli, osim plemstva, i obrtnici i trgovci. Kao i seljaci, i oni su dužni plaćati porez državi.

Obrtnici su posjedovali radionice u kojima su izrađivali različite predmete, nakit, odjeću i obuću, alate, oružje. Obrtnici su se udruživali u cehove koji su obuhvaćali sve obrtnike iste struke (ceh kovača, zlatara, postolara, krojača...)

Trgovci su obično posjedovali kola (za kopnenu trgovinu) ili lađe (za pomorsku trgovinu) kojima su putovali od grada do grada. Brojni su bili posrednici, koji bi u jednom mjestu kupili određeni proizvod i prodali ga u drugom naselju u kojem se taj proizvod nije mogao naći. Najpoznatiji hrvatski trgovački grad bio je Dubrovnik, koji je trgovao po čitavom Jadranskom i Sredozemnom moru.

Plemstvo se dijelilo na više i niže plemstvo.

Niže plemstvo nije bilo toliko imućno kao visoko plemstvo i njihovi su posjedi mnogo manji. Obično je jedina stvar koja je niže plemstvo djelila od seljaka je bilo njihovo plemićko obiteljsko ime i činjenica da, kao i više plemstvo, ne moraju plaćati porez. 

Više plemstvo je imalo velike posjede, bilo je bogato i uglavnom je besposličarilo. U ratno vrijeme plemići su činili elitnu konjicu koja se borila uz kralja, i koju je sam kralj isplaćivao dijelom ratnog plijena. U slobodno vrijeme plemići organiziraju gozbe i zabave, viteške turnire, ili se uče jahanju, mačevanju i baratanju lukom i strijelom. 

U doba hrvatskih narodnih vladara zemljom se vrlo rijetko vladalo iz jednog mjesta, već se vladarski dvor selio iz grada u grad, i boravio u kraljevskom dvorcu. Hrvatski kraljevski gradovi bili su Nin, Biograd na Moru i Knin. Ostali veći gradovi bili su Zadar, Split, Trogir, Ston i Dubrovnik. Petar Krešimir IV. je osnovao za svoje vladavine grad Šibenik.

Primorski gradovi Zadar, Split, Krk, Osor, Rab i dr. dugo su zadržali svoje romansko obilježje i stanovništvo. Povremeno su padali pod vlast Mlečana ili Bizanta. Hrvati postupno brakovima ili na druge načine postaju stanovnicima gradova, uz domaće romansko stanovništvo što postepeno dovodi do njihove kroatizacije.

Knez Tomislav vladao je Primorskom Hrvatskom kada su Mađari iz Podunavlja prodirali prema zapadnoj i južnoj Europi ostavljajući za sobom pustoš i ruševine. Napali su i Panonsku Hrvatsku. Tomislav je odbio njihov napad i odbacio ih natrag preko rijeke Drave. Tada je vjerojatno došlo do sjedinjena Panonske i Primorske Hrvatske u jednu državu. 

Hrvatska se država tada prostirala većim dijelom sadašnje Bosne i Slavonije. Na istoku je Hrvatska graničila sa Bugarskom i Srbijom, a na jugu sa Zahumljem, u kojem su bili i Vis, Brač i Hvar, te se Zahumlje širilo i na dalmatinske gradove. U to vrijeme je bugarski car Simeon zaprijetio samom Carigradu. Da bi se osigurao od te pogiblji, Bizant sklapa sa Tomislavom savez, a pod hrvatsku vlast dolaze svi dalmatinski otoci i gradovi. Tako je Kneževina Hrvatska dobila izlaz na more na čitavoj svojoj obali s velikim lukama.

Pod Tomislavovom vlašću, raste ne samo hrvatska država, već i njena vojna sila. U to doba je hrvatska vojska prema navodima bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta brojila 100 000 pješaka i 60 000 konjanika (radi se vjerojatno o preuveličanim brojevima). Po Jadranskom je moru plovila flota od 80 sagena (veliki brodovi sa po 40 mornara) i preko 100 kondura (manji brodovi s 10 – 20 mornara). Te navode valja međutim uzeti s velikom rezervom i gotovo sigurno su pretjerani jer bi Hrvatska za dizanje takve vojne sile morala imati više o procjenjenih milijun i pol stanovnika. Širenje područja, jačanje vojne sile i porast vlastite moći podigli su Tomislavovu samosvijest i moguće je da se 925. godine ili nešto ranije proglasio za kralja, za što je dokaz pismo pape Ivan X. koji u jednom pismu Tomislava oslovljava titulom rex (kralj).

Naglo jačanje Hrvatske pod Tomislavovim vodstvom uznemirilo je bugarskog kralja Simeona koji oko 926. napada Hrvatsku, ali ga Tomislav pobjeđuje negdje u sjeveroistočnoj Bosni 927. i učvršćuje svoju moć i vlast. Za Tomislavove su vlasti održana dva crkvena sabora u Splitu (925. i 928.) na kojima je odlučeno da se područje splitske nadbiskupije proširi na cijelu Hrvatsku, a ninska je biskupija ukinuta. Tomislavova vlast nad dalmatinskim gradovima omogućila je da u njih prodre hrvatski utjecaj. I prije su se Hrvati useljivali u dalmatinske gradove, a neki su postali ugledni građani. U Zadru znamo za tribune Dabra i Crnehu, a i za Dobrušu, priorovu kćer. Priori i tribuni su bili najugledniji građani, a njihovi naslovi najviše svjetovne časti. Iako Tomislav nije uklonio hrvatsko-dalmatinsko dvojstvo, u njegovo je doba položen temelj budućeg narodnog razvitka Dalmacije kao i Slavonije.

Romantičarska ga historiografija, nastala u 19. stoljeću, a čiji je utjecaj jak i danas, vrlo glorificira, tvrdeći da je sjedinio hrvatske zemlje i udario temelje velikoj i snažnoj Kraljevini Hrvatskoj, koja je imala oko 1 500 000 stanovnika. On je odbio Mađare i Bugare i osigurao narodni i državni opstanak Hrvatima. On je učvrstio hrvatsko gospodarstvo na Jadranu i omogućio živu trgovinu poljodjelskim i stočarskim proizvodima, drvom, ribom, soli i drugim proizvodima u svim jadranskim lukama. On je uz razvitak hrvatskog naroda jače privezao dalmatinske gradove i otoke te omogućio da se oni djelotvorno pohrvaćuju. Poduprijevši zaključke o jedinstvenoj crkvenoj vlasti, sredio je unutrašnje prilike, jer su crkveni sukobi u ono vrijeme bili znatno počelo državne nesređenosti, a ne tek puka biskupska svađa. Mogli su zaprijetiti i opstanku države. Zbog svega toga, a i zbog sklonosti starohrvatskoj narodnoj kulturi, Tomislav ide u velikane naše povijesti.

Stvarne su činjenice međutim prilično nesigurne zbog nedostatka izvora. Tako nije sigurno ni točno vrijeme Tomislavove vladavine niti to da li se uopće okrunio za kralja ili samo proglasio, a pogotovo se ne zna je li to bilo baš 925. Zato povjesničari moraju dosta toga pretpostaviti ili pak prihvatiti one činjenice koje su najmanje nevjerojatne.

Za Tomislavovih nasljednika Trpimira II. (vjerojatno Tomislavov brat) i Krešimira I. (možda Tomislavov nećak) Hrvatsko Kraljevstvo je isto tako veliko i jako kao i u njegovo vrijeme, ali zbog potpunog nedostatka izvora ništa više o tom dobu nije poznato. U doba kralja Miroslava (945. – 949.) buknuo je rat za prijestolje. U ratu je ban Pribina pomogao Miroslavovu protivniku i bratu  Mihajlu Krešimiru II. (949. – 969.) Miroslava su ubili, a Krešimira okrunili za kralja.

U tom je ratu Hrvatska oslabila. Smanjila se njezina vojska jer se smanjio broj slobodnih seljaka. Njezina se mornarica prepolovila, a granične su se zemlje od nje odijelile. Tako su otoci Brač, Hvar i Vis opet priključeni Neretvanskoj kneževini, a dalmatinski su se gradovi opet priključili Bizantu. Od Hrvatske se vjerojatno odcjepila i Bosna, malena državica oko izvora rijeke Bosne. Prijestolni su rat iskoristili Mlečani i 948. dva puta napali Neretvane. Napadi im nisu pošli za rukom pa su sklopili mir s Neretvanima i obvezali se da će im plaćati danak za slobodnu plovidbu.

U to su doba (oko 950.) Mađari osvojili od Bugara istočnu Slavoniju i Srijem.

Krešimir II. je donekle obnovio hrvatsku moć. Ponovno je zavladao Bosnom, a održao je dobre odnose sa dalmatinskim gradovima, napose Zadrom. Njegova je žena Jelena sagradila u Solinu dvije crkve. Crkva sv. Stjepana služila je kao grobnica kraljeva, a crkva sv. Marije, jedna od najvećih u Hrvatskoj, kao krunidbena bazilika.

U to je vrijeme ban upravljao Likom, Krbavom i Gackom. Kao i bosanski ban on je upravljao graničnim krajevima, dakle obavljao je prvenstveno vojničku dužnost.

Hrvatska se inače dijelila u župe, manja upravna područja. Na njihovom su čelu bili župani, isprva plemenski poglavice, kasnije kraljevi službenici. Župan je bio vojni zapovijednik, sudac i predsjedavao je županskom zboru.

Razvitak Hrvatske također pokazuju razgranate njezine veze na Sredozemlju i europskom kopnu. Hrvatski je kralj također održavao veze sa Židovima s Crnog mora i panonske nizine. Također su održavane veze s Arapima, a u Kalifatu Omejidi u Španjolskoj je neko vrijeme bilo oko 6000 hrvatskih plaćenika.

Krešimirov nasljednik Stjepan Držislav (969. – 997.) bio je u dobrim odnosima s Bizantom i njegov saveznik protiv makedonskog cara Samuila. U naknadu za savezništvo dobio je od Bizanta na upravu Dalmaciju i priznat mu je kraljevski naslov.

Dugi mir u 10. stoljeću između Mlečana i Hrvatske omogućio je razvoj trgovine na Jadranskom moru. Obogaćeni Mlečani bili su u dobrim odnosima s Bizantom i Svetim Rimskim Carstvom. Sve je to ubrzalo njihovu odluku da prestanu plaćati danak Hrvatima i Neretvanima. Zbog toga su još za Držislava počeli hrvatsko-mletački sukobi na moru. Kada je Držislav umro, Mlečani su iskoristili borbe za prijestolje u Hrvatskoj i uskratili danak.

Držislava je nasljedio njegov sin Svetoslav Suronja (997. – 1000.), koji je još za očeva života bio suvladar. Protiv njega su se dignula braća Krešimir III. (1000. – 1035.) i Gojslav (1000. – 1020.) Hoteći možda pomoći pobunjenoj braći protiv Svetoslava, bizantskog saveznika, u Hrvatsku je oko 998. provalio makedonski car Samuilo i pustošeći došao sve do Zadra, ali kako nije uspio osvojiti nijedan grad, povukao se iz Hrvatske. U svojoj je vlasti zadržao samo Bosnu. U ratnom metežu su dalmatinski gradovi zatražili mletačku pomoć i zaštitu. Budući da je Bizant imao vrhovnu vlast nad njima, obratio mu se dužd Petar II. Orseolo s molbom da zaštiti dalmatinske gradove. Kada mu je Bizant to odobrio, krenuo je dužd 1000. na Hrvatsku. Najprije su mu se pokorili sjeverni otoci, a nakon poraza hrvatskog brodovlja gradovi Zadar, Trogir i Split. Silom je morao zauzeti Biograd i neretvanske otoke Korčulu i Lastovo.

Pokušaj Krešimira i Gojslava da se s duždom nagode nije uspio. U Trogiru je dužda čekao svrgnuti Svetoslav. Orseolo i on su sklopili ugovor po kojemu se Svetoslav odrekao dalmatinskih gradova i otoka. Zauzvrat mu je dužd obećao da će mu pomoći vratiti se na hrvatsko prijestolje. Kao zalog Svetoslav mu je dao svog sina Stjepana za taoca.

Pošto je od Neretvana dobio prisegu kako neće uznemirivati mletačke brodove i izjavu da se odriču mletačkog danka te primivši priznanje svoje vlasti od Dubrovčana, dužd se vratio u Veneciju i uzeo naslov knez Dalmacije. Time je prvi put u srednjem vijeku prošireno ime Dalmacije na hrvatsko tlo. Golemi gospodarski, vojnički i politički gubitak za Hrvatsku bio je gubitak obale i vlasti na Jadranskom moru. Bez obale i mornarice ona nije mogla cjelovito napredovati. Zbog toga su se Hrvati borili s Mlečanima za vlast nad morem i obalom.

Za Krešimira II. uspijeli su vratiti neke gradove, ali je 1018. dužd Oton Orseolo potukao hrvatsko brodovlje i prisilio dalmatinske gradove na pokornost. Oslabljena Hrvatska morala je priznati vrhovnu vlast Bizanta.

Bizantska se vlast učvrstila na našoj obali nakon bune 1024. – 1026. u Veneciji iz koje je bila protjerana duždevska obitelj Orseolo. Tada je Bizant zauzeo gradove pod mletačkom i hrvatskom vlasti, ali to nije bio kraj tegobama hrvatske države. Protjerani dužd Oton bio je brat Hicele, žene hrvatskog kralja Stjepana, sina Svetoslava Suronje, a njegova je žena bila sestra ugarskog kralja Stjepana I. Arpadovića. I Oton i Stjepan sklonili su se na dvor svog mađarskog rođaka. 

Ovaj je, kako bi pomogao Stjepanu, oteo 1027. Hrvatskoj pogranične krajeve južno od Drave i dao ih Stjepanu da njima samostalno vlada. Tako je Hrvatska opet podijeljena na dvije države, dok je obalnim gradovima vladao Bizant.

Za Krešimirova nasljednika Stjepana I. (oko 1035. – 1058.) počela je obnova Kraljevine Hrvatske. On je zavladao dalmatinskim gradovima. Jedino su Mlečani oko 1050. nakratko zavldali Zadrom. Borba za dalmatinske gradove nastavila se za Stjepanova nasljednika Petra Krešimira IV., jednog od najvećih hrvatskih vladara.

Krešimirovo je vladanje zbog mnogočega značajno za našu povijest. On je obnovio jedinstvo hrvatske države. Bizant, koji je tada ratovao u Aziji s Turcima Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, predao je Krešimiru dalmatinske gradove i otoke. Za Krešimirove vladavine Hrvatska je najmoćnija i najsnažnija u svojoj povijesti.

Krešimir se nazvao kraljem Hrvatske i Dalmacije. Kada je u Ninu 1069. darovao samostanu sv. Krševana otok Maun, Krešimir je istaknuo da otok leži u našem dalmatinskom moru. Bio je to znak da su Hrvati ponovno zagospodarili Jadranskim morem.

Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove uz svoju državu, Krešimir im je ostavio samostalnost u gradskoj upravi. Od njih je primao danak mira za zemlje izvan gradskih zidina, zatim dio lučkih prihoda i brodove u ratu. Život pod vlašću hrvatskih kraljeva ubrzao je prodor Hrvata u gradove i njihovo pohrvaćivanje. Budući da se mnogo Hrvata odavna u njima naselilo, neke su hrvatske obitelji stekle ugled, postale plemićke i dale Zadru, Splitu i drugim gradovima više priora, tribuna i vijećnika. Dok je Hrvat bio zadarski prior, on je bio i bizantski namjesnik za temat Dalmaciju. To znači da je u tematu imao najvišu čast.

Gradski su prihodi jačali Krešimirovu vlast. On je nastojao da je još više učvrsti poticanjem razvoja hrvatskih gradova Biograda, Nina, Karina, Skradina i Šibenika, koji se prvi put spominje 1066. Krešimir je svoju vlast jačao također osnivajući samostane i darivajući posjede Crkvi, koja je kao feudalna sila bila jak oslonac vlasti. Krešimir je 1066. izdao povlasticu samostanu sv. Marije u Zadru, u kojemu je opatica bila Čika, vjerojatno njegova rođakinja. Taj je samostan znamenit u kulturnoj baštini i za održavanje hrvatskog značaja Zadra, koji je bio stalna meta mletačkih, i kasnije talijanskih posezanja.

Poticanjem razvoja gradova i darivanjem Crkve ubrzala se feudalizacija društva. To znači da se društvo počelo dijeliti na slojeve, na slobodne i neslobodne.  Župani, koji su bili kraljevi činovnici, postajali su sve moćniji. Jaki župani su nastojali svoju vlast ojačati i tako da je ostavljaju u nasljedstvo svojim sinovima. Vojnici su također željeli u svojem trajnom vlasništvu zadržati vojničko leno koje im je za službu podijelio vladar. Razlike među ljudima nastajale su i kraljevskim darovnicama drugim pojedincima.

Za Krešimira IV. sređivane su i crkvene prilike. Reformni pokret u Crkvi nastojao je cjelokupnu svjetovnost prožeti crkvenim duhom jačajući uz to papinski primat ne samo u vjerskim i crkvenopravnim pitanjima. Predodžbe o primatu i njihova provedba pridonijeli su konačnom raskolu Istočne i Zapadne Crkve (1054.). U Hrvatsku je poslan papinski legat Majnard da nadzite primjenu rimskih reforma.

Na saboru u Splitu 1060. donesene su odredbe radi jačanja crkvene organizacije i stege. Biskupe će birati svećenici i puk, naglašena je dužnost plaćanja desetine i prvina crkvi, svećenicima je zabranjeno da se žene, da nose duge brade i kosu, a također je zabranjeno da se zaređuju dok ne nauče latinski jezik. Na tom saboru glagoljica nije bila zabranjena.

Krešimir IV. je obnovio jedinstvo hrvatske države. Osim dalmatinskih gradova u njoj su se ponovno okupile Bosna, Slavonija, Srijem i Neretvanska Kneževina, koje su vođe otad bili zapovjednici hrvatske mornarice.
U Slavoniji je banovao Zvonimir, potomak Stjepana i Hicele i muž Jelene iz mađarske dimastije Arpadovića. Zvonimirovo porijeklo iz ogranka vladajuće dinastije Trpimirovića, moć i politika su mu osigirali u sjedinjenoj Hrvatskoj kralja Krešimira bansku čast i mogućnost prijestolonasljednika.

Pri kraju Krešimirova života u splet međunarodnog zbivanja bila je uvučena i Hrvatska. Godine 1071. Seldžuci su porazili Bizant, Mađari su zauzeli Srijem, a Normani se učvrstili u južnoj Italiji, što je oslabilo utjecaj Bizanta na europskom jugoistoku. Kada su se protiv oslabljenog Bizanta pobunili Bugari, pridružili su im se i Dukljani i Hrvati. Normani, bizantski saveznici, napali su 1074. hrvatsko primorje i uspijeli u bitki kod Raba zarobiti, kako kažu izvori, hrvatskog kralja. Nije sigurno o kojem se kralju radi, ali najvjerojatnije je riječ o Krešimiru. On im je za otkup ustupio upravu nad Ninom, Biogradom, Zadrom, Trogirom i Splitom. Normane su sljedeće godine protjerali  Mlečani. Krešimir je tada već bio mrtav.

Krešimira je naslijedio Dmitar Zvonimir. Krešimirov nećak Stjepan II. zatvoren je u samostan. Naslijedivši prijestolje, on se suočio s problemom vlasti nad srednjedalmatinskim gradovima. Dobro ocijenivši vanjskopolitičke nevolje Bizanta, koji se još uvijek držao vlasnikom dalmatinskih gradova, i pad njegove moći u hrvatskom susjedstvu te ispravno procijenivši položaj Mlečana, koji su se svrstali među protivnike sve jačeg papinstva, Zvonimir se priklonio papi Grguru VII. prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo podjeljivati krune i priznavati posjed zemalja.

Kako je znao da su splitski nadbiskup i trogirski biskup pristaše toga pokreta, pa prema tome i protivnici mletačke vlasti na svome području te glavni faktor u politici dalmatinskih gradova, Zvonimir im se približio da bi mu poslužili kao diplomatski most do Svete Stolice.

Papinsko je izaslanstvo stiglo u Solin u jesen 1075. gdje je, nakon tradicionalnog isklicavanja Zvonimira kraljem, primilo njegovu prisegu odanosti papi i gdje ga je papinski legat Gebizon 8. listopada okrunio kraljevskom krunom, predavši mu i druge znakove kraljevske vlasti. Novi je kralj obećao Svetoj Stolici da će pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će paziti da se Crkvi daju prvine i desetina, da će sprečavati prodaju ljudi, štititi siromahe, udovice i siročad te papinskim legatima dati samostan u Vrani blizu Biograda.

Tako je Zvonimr, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, pristajanjem uz reformni pokret, pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj te obećanjem brige o strožim vjerskom i obiteljskom životu i provedbe stanovite socijalne politike, a za nevelike darove, osigurao svojoj državi politički i svojevrsni obrambeni savez, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmaticae et Croatiae) i njezin razmjerno stabilan međunarodni položaj.

Prednost saveza pokazala se u papinskom posredovanju u Zvonimirovu korist za njegova sukoba 1079. sa istarskim knezom, podanikom papina neprijatelja njemačkog cara Henrika IV. Istra, koja se 925. odvojila od Italske Kraljevine i pripala Bavarskoj a 976. Koruškoj vojvodini, bila je tada samostalna marka Njemačkog Carstva.

U savezu su se, međutim, krile i skrivene prijetnje. Jedna se zametala u pomorskom pothvatu u ranim 1080-ima s papinim saveznicama Normanima protiv Bizanta i Venecije. Svojim saveznicima Mlečanima Bizant je prepustio svoje pravo na dalmatinske gradove, i samo su povoljne međunarodne prilike i moć hrvatske države mogle spriječiti ponovno mletačko učvršćivanje na hrvatskoj obali.

Zvonimir je vladao iz Knina. Njegova vladavina, nepomućena većim ratovanjima i unutrašnjom napetošću, odrazila se u gospodarskom napretku i kulturnoj izgradnji. On bogato dariva crkve i samostane, gradi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, nadaruje posjedima plemstvo, što pridonosi sve jačem raslojavanju društva.

Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskoga kralja Ladislava. Imao je sina Radovana, koji je umro mlad. Kako nije ostavio nasljednika, Hrvati su iz samostana doveli Krešimirova sinovca Stjepana II. (1089. – 1091.)

Nakon stjepanove smrti u Hrvatskoj su izbili neredi. Udovica Jelena, dio velikaša i dalmatinski gradovi su nastojali da hrvatski vladar postane ugarski kralj Ladislav prema navodnom baštinskom pravu. Drugi su pak bili protiv njega. Pristaše su Ladislava pozvale u Hrvatsku. Ušavši u nju, Ladislav je 1091. bez borbe zauzeo zemlju sjeverno od Gvozda. Bizant, koji nije htio da se Ugarska ojača i proširi, potaknuo je na nju susjedne Kumane. Oni su napali Mađare i Ladislav se morao povući iz Hrvatske. Ostavio je za sobom svog sinovca Almoša ili Alma. Osim toga je 1094. utemeljio zagrebačku biskupiju, u koju su francuski benediktinci donijeli rukopisne crkvene knjige koje su do danas sačuvane. Prilikom osnutka biskupije prvi se put spominje Zagreb.

Ratnim se zbivanjima počela rušiti hrvatska samostalnost. Metež je iskoristio Bizant i zavladao dalmatinskim gradovima koje je ubrzo prepustio Mlečanima. Iako sjeverna Hrvatska nije bila pripojena Ugarskoj, njezino je odvajanje vrlo oslabilo hrvatsku državu.

Da bi zadržali hrvatskog vladara, Hrvati su se okupili oko izabranoga kralja Petra, koji je poznat pod imenom Petar Svačić (1093. – 1097.) On je stolovao u Kninu i uspio sjedniti zemlje do Drave s Hrvatskom protjeravši Almoša. Međutim, obnovljena jednistvena Hrvatska bila je kratkog vijeka.

Godine 1097. u Hrvatsku prodire Koloman (1095. – 1116.) On je pobijedio hrvatsku vojsku na planini Gvozdu . Na njoj je poginuo i kralj Petar, pa se planina u njegovu spomen i danas zove Petrova gora. Koloman je uspješno prodro do mora, zauzeo Biograd 1098. i priznao Mlečanima posjede na hrvatskom primorju.

Težnja Hrvata za neovisnosti izbila je nakon teškog poraza Mađara u Galiciji 1099. Hrvati su to iskoristili i potisnuli Mađare iz Hrvatske. Koloman je nakon toga odustao od pokoravanja Hrvatske silom jer je uvidio da tako neće osigurati svoju trajnu i nesmetanu vlast u njoj. 

Stoga se 1102. nagodio s najistaknutijima hrvatskim velikašima. Velikaši iz rodova Kačića, Kukara, Šubića, Čudomirića, Svačića, Mogorovića, Gusića, Karinjana, Lapčana, Polečića, Lačničića, Jamometića i Tugomirića su priznali Kolomana za hrvatskog kralja, obvezali se o svom trošku ratovati do Drave, a o kraljevu s onu stranu Drave. Koloman se obvezao na posebnu krunidbu za hrvatskog kralja, priznao je poseban sabor za hrvatske državne poslove, a velikašima nesmetano uživanje njihovih posjeda i oslobađanje od daća. Nakon toga se u Biogradu okrunio za hrvatskog kralja.

Prema toj nagodbi, koju zovemo Pacta Conventa, Hrvatska i Ugarska us ostale posebne države koje u državnu zajednicu veže kraljeva osoba. Jedinstvo i državna posebnost očitovala se u osobi bana, odnosno hercega kao kraljevskog namjesnika, u posebnom saboru, posebnom poreznom sustavu, novcu i vojsci.

Unatoč svemu, Hrvatska je 1102. izgubila svoju potpunu državnu neovisnost, a to je imalo teških posljedica u njeznoj povijesti. Prestala je biti faktor u međunarodnim odnosima, izgubila je međunarodni identitet. Ipak, srednjevjekovna hrvatska država dala je dovoljan poticaj narodnom razvoju ubuduće. Bila je dovoljno jaka da se odupre presezanju moćnih susjeda i njihovim napadima, da sačuva narodni značaj obale i da uspješnom politikom osigura sebe od nemirna Balkana, na kojemu je vodila više-manje uspješnu politiku nikoga ne napadajući.

Od 1102. godine Kraljevina Hrvatska više nije bila neovisna zemlja, nego kraljevina u personalnoj uniji (s istim kraljem, ali s odvojenim saborom, tj. odvojenim zakonodavstvom) s Ugarskom. 

Godine 1527. obje kraljevine prihvaćaju za kralja vladara iz dinastije Habsburg – dakle vladarske kuće koja vlada također i Češkom i čitavim Svetim Rimskim Carstvom. Pri tome nisu Hrvatska i Ugarska smatrane dijelovima Svetog Rimskog Carstva. 

Godine 1868. – dakle u doba kada nestaje Sveto Rimsko Carstvo, a Habsburzi postaju carevima Austrijskog Carstva – službeni naziv Hrvatske je Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. 

Petar I. Karađorđević, prvi kralj Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, raspustio je zadnji saziv Hrvatskoga Sabora 30.studenog 1920. godine, a donošenjem Vidovdanskog ustava 1921. godine prestaje Hrvatska i formalno biti zasebno kraljevstvo. Hrvatski narod je s takvim nametnutim ukidanjem svoje državnosti bio izrazito nezadovoljan – do mjere koja je ozbiljno dovodila u pitanje mogućnost opstanka zajedničke kraljevine (koja nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature 1929. godine nosi ime Jugoslavija) – te su 1939. godine beogradska politika i regent Pavle Karađorđević pristali na uspostavu Banovine Hrvatske, kojoj još nije priznat status državnosti. 

U II. svjetskomom rata uskoro će nastati Nezavisna Država Hrvatska, kao satelitska država Kraljevine Italije pod fašistima i Hitlerove Njemačke, čiji su saveznici tijekom II. svjetskog rata uspostavili s NDH i diplomatske odnose; u skladu s politikom Kominterne (tj. u skladu s vanjskom politikom Sovjetskog Saveza, u čijoj je službi Kominterna bila) formira antifašistički NOVJ, kao vojna sila koja ratuje na strani Saveznika, paralelna tijela narodne vlasti koja se na području Hrvatske ujedinjuju u Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske – koji u svibnju 1944. godine proglašava Federalnu Državu Hrvatsku, kao dio Nove Jugoslavije u formiranju. Od 1946. godine nosi Hrvatska, kao dio Federativne Narodne Republike Jugoslavije ime Narodna Republika Hrvatska, a od 7. travnja 1963. ime se mijenja u Socijalistička Republika Hrvatska. U prosincu 1990. godine dobiva Hrvatska demokratski ustav, te iz imena izbacuje riječ Socijalistička; u listopadu 1991. godine raskida Republika Hrvatska državnopravne sveze s ostalim federalnim jedinicama Jugoslavije i početkom 1992. godine zadobiva međunarodno priznanje kao neovisna država.

Crkva je u svim srednjevjekovnim državama bila jaka svjetovna i feudalna sila i velik i moćan oslonac kraljevske vlasti, pa tako i u Hrvatskoj. Hrvatski su kraljevi bogato darivali Crkvu zemljom i ostalim dobrima, podupirali Crkvene moćnike za koje su smatrali da će im njihovo prijateljstvo najviše koristiti te sklapali savez sa Svetom Stolicom kao jednom od najutjecajnijih političkih faktora u srednjevjekovnoj Europi.

Za postojanja hrvatskog kraljevstva su održana dva velika Crkvena sabora, prvi 925. – 928. i drugi 1060.

Na prvom Crkvenom saboru u Splitu najviše se raspravljalo o pitanju vrhovne Crkvene vlasti u Hrvatskoj. Kada su dalmatinski gradovi došli pod hrvatsku vlast, splitski je nadbiskup Ivan zatražio pravo da u crkvenim poslovima upravlja nad svim dalmatinskim biskupijama i nad čitavom Hrvatskom, u kojoj je vrhovnu crkvenu vlast imao biskup Grgur iz Nina. On se odupro težnji splitskog nadbiskupa, koji je htio na taj način doći do prihoda sa cjelokupnog hrvatskog područja. 

Da se o tome odluči, u Splitu su sazvana dva crkvena sabora za Hrvatsku, Dalmaciju i Zahumlje. Na njima je zaključeno da se vrhovna crkvena vlast prizna splitskom nadbiskupu na čitavom hrvatskom području od mora do Drave i od Raše do Kotora, čime je bila uspostavljena jednistvena crkvena organizacija korisna za hrvatsku državu. Ninska je biskupija ukinuta, a Grguru predana Skradinska. Osim toga su sabori zabranili da se zaređuju svećenici koji bi se u bogoslužju služili staroslavenskim jezikom.

Zbog toga se bogoslužje imalo ograničiti na dio redovnika i na crkve bez latinskih svećenika. Kako je pak bilo malo svećenika koji su znali latinski jezik, to se zapadno bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku hrvatskog obilježja sačuvalo. S njim se očuvalo hrvatsko narodno pismo glagoljica, pa je oboje postalo dio naše narodne kulture.

Papa Nikola II. zabranjivao je ređenje oženjenih muškaraca za svećenike i na kršćanskom Zapadu provodio mnoge reforme da bi uspostavio u crkvenoj ogranizaciji disciplinu. Zbog tih reformi je 1060. u Hrvatsku stigao poseban papin izaslanik koji je najprije u Biogradu posjetio kralja Petra Krešimira, a onda u Splitu sazvao crkveni sabor. Odluke trećeg splitskog sabora podudaraju se s kanonima što su ih tada usvajali brojni slični sinodi u katoličkim zemljama, ali s dva zaključka koja su tadašnja hrvatska specifičnost. Prvi od tih kanona glasi: Ako bi odsad koji od klerika nosio bradu ili dugu kosu, nema više prava ulaza u crkvu: njega treba podvrći kanonskoj kazni prema njegovom crkvenom stupnju, Zabranjuje se pod kaznom prokletstva zaređivati Slavene ako nisu vješti u latinskoj knjizi. Poslije papina odobrenja ovih protuslavenskih odluka počelo je njihovo temeljito provođenje. Većina tadašnjeg klera bila je oženjena i nije znala latinski, pa je uslijedilo masovno zatvaranje slavenskih crkvi, a njihovim svećenicima bijaše zabranjeno čitati misu. Ovo teško stanje izazvalo je velikih nemira po čitavoj Hrvatskoj i narod se podijelio u dvije stranke, plemstvo i svećenstvo i drugu reformističku stranku s dvorom visokim plemstvom i višim klerom.

U vrijeme dok je Hrvatsko Kraljevstvo imalo vladare narodne krvi postojale su povelje i kronike koje nisu sačuvane do danas, a u povijesnoj ih se znanosti zove Gesta regum chroatorum. Tragove o njima je proučavao hrvatski povjesničar Dominik Mandić.

Mogila je uzdignuti humak, podignut u spomen tisućugodišnjice Hrvatskog Kraljevstva 1925. godine u parku Maksimir u Zagrebu i to od zemlje i kamena iz svih naselja i povijesnih mjesta u Hrvatskoj i svijetu gdje žive Hrvati.




#Article 16: Pacta conventa (592 words)


Pacta conventa (; zvana još i Qualiter, prema prvoj riječi) je navodni sporazum za koji se smatra da je sklopljen oko 1102. godine između ugarskog kralja Kolomana i hrvatskog plemstva. Takve sporazume sklapalo je i ostalo europsko plemstvo sa svojim kraljevima. Međutim, iako je sporna autentičnost i vrijeme nastanka tog sporazuma, o čemu polemika traje od sredine 19. stoljeća, vjerojatnost je da je doista postojao dokument koji je regulirao prava i obaveze između kralja i plemstva.

Najstariji nađeni rukopis ugovora potječe iz 14. stoljeća i nalazi se na kraju Trogirskog rukopisa djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona, ali kao poseban dodatak umetnut nakon kroničareve smrti. Rukopis se sada nalazi u Narodnom muzeju u Budimpešti.

Naziv Qualiter je po početku dokumenta:

Spis je objavio Trogiranin Ivan Lučić u svom velikom djelu De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex (Šest knjiga o kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) iz 1666. godine.

Prvi hrvatski političar koji se pozvao na Pacta conventa bio je Nikola Škrlec Lomnički, zagrebački veliki župan i raniji protonotar kraljevstva, na požunskom saboru 1790./1791. godine. Vjerodostojnost sporazuma još nekoliko desetljeća nije bila dovedena pod znak sumnje od strane mađarskih povjesničara, npr. György Fejér ga je 1829. uvrstio u svoj diplomatički zbornik i datirao 1096. godinom. Međutim, godine 1844. je mađarski povjesničar István Horváth pokrenuo pitanje autentičnosti i tvrdio da je Mađarska osvojila Hrvatsku silom. Politički motivirano sporenje hrvatskih i mađarskih povjesničara nastavilo se do 1918.. Isticano je i da nije riječ o međudržavnom ugovoru, već o jednostavnoj bilješci (Ferdo Šišić, Milan Šufflay, Isidor Kršnjavi).

Današnji argumenti za osporavanje su:

Poznata hrvatska povjesničarka Nada Klaić je o ovome obavijestila stručne krugove, a u svojoj je knjizi naglasila da je tu bila riječ o uobičajenom razvitku kroz koji su prolazile sve tadašnje mlade države. Ipak, opće je uvjerenje suvremenih povjesničara da je barem usmeni dogovor Kolomana s hrvatskim plemstvom postojao, o čemu svjedoči:

Neven Budak piše: »Ugovor između njega (Kolomana) i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojemu je dospio do nas svakako nije autentičan, ali je gotovo sigurno da je do nekog ugovora među njima moralo doći.«

Kao dokaz o postojanju dogovora, Nikola Jakšić navodi nalaz ostave s 2000 Kolomanovih srebrnjaka u selu Lepuri u široj okolici Benkovca, na lokaciji uz srednjovjekovnu cestu Via magna koja je vodila od Zadra u unutrašnjost preko Knina. U istom mjestu pronađen je crkveni kompleks iz vremena kneza Branimira, a topografskom analizom podataka iz nekoliko dokumenata Jakšić pokazuje da se radi o srednjovjekovnom selu Podgrađe u kojem je u 14. i 15. stoljeću bilo sjedište sudbenog stola. Smatra da je Podgrađe bilo mjesto saborovanja i ranije, pa da je upravo na tom mjestu došlo do sklapanja sporazuma kralja Kolomana s dvanaest hrvatskih rodova u zaleđu najvažnijeg dalmatinskog grada. Trag sporazuma bi po Jakšiću bila velika ostava novca iz Kolomanovog vremena.

Ivo Goldstein dolazak Arpadovića u Hrvatsku promatra kao normalnu srednjovjekovnu pojavu, uobičajenu i nimalo katastrofalnu. Osim toga, on podsjeća na to da je za vladavine Arpadovića država de facto djelovala prije kao neka vrsta personalne unije negoli kao jedinstvena država.

Od god. 1102. Hrvatska i Ugarska su imale istoga vladara, ali kao dvije zasebne kraljevine. U Biogradu na Moru prigodom krunidbe, Koloman je obećao sva javna i državna prava Kraljevini Hrvatskoj, te je priznao hrvatskim velikašima još neka povlastice. Hrvati su pak priznali Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja i obvezali su se da će ga pomagati u ratu, i to o svom trošku do Drave, a preko Drave o njegovom trošku.

Sva vladarska prava Kraljevine Hrvatske prešla su na Kolomana i njegove nasljednike, pa su tako oni imali pravo na:




#Article 17: Antemurale Christianitatis (690 words)


Latinski naslov Antemurale Christianitatis (predziđe kršćanstva), je papa Lav X. dao Hrvatskoj godine 1519. u pismu banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini naslov takvog tipa i on se pojavljuje i u drugih kršćanskih država u sukobu s Osmanlijama, kod Ugarske i Poljske.

Papa međutim nije bio prvi koji je dao Hrvatskoj takav naslov. Plemstvo južnih hrvatskih krajeva uputilo je 10. travnja 1494. sa sabora u Bihaću pismo papi Aleksandru VI. i rimsko-njemačkom caru Maksimilijanu I. tražeći pomoć protiv osmanskih napada u kojem je Hrvatsku nazvalo kulom i predziđem kršćanstva:

Kad su Turci god. 1453. osvojili Carigrad, papa Kalist III. pozvao je sve kršćanske narode u križarski rat. U kršćanskoj vojsci koja je u srpnju godine 1456. porazila 150 000 turskih vojnika pod Beogradom, sudjelovao je veliki broj Hrvata koje je pokrenuo franjevac Ivan Kapistran (1386.-1456.). Protuosmanlijski križar i branitelj kršćanstva, Ivan Kapistran umro je god. 1456. u Iloku, a zbog mnogobrojnih posmrtnih čudesa i viđenja proglašen je svecem.

Godine 1521. pao je Beograd pod osmansku vlast, a hrvatski pisci i diplomati ukazali su na dramatičnost i ozbiljnost situacije pišući da je taj grad bedem kršćanstva, ključ Europe, ključ Ugarske, tvrđava čitavoga Kraljevstva i ugarska stražica. Sljedeće godine, na njemačkom državnom saboru u Nürnbergu upotrebljen je za Hrvatsku izraz Zwingermaurer (tvrđava), a austrijski nadvojvoda Ferdinand Habsburški govorio je da “viteški kršćanski narod” Hrvatā “poput štita” stoji ispred Štajerske, Koruške i Kranjske, te cijele srednje Europe i zapadnoga kršćanskog svijeta. Na sjednici je knez Bernardin Frankapan (1453.-1529.) molio za pomoć, podsjećajući da je Hrvatska štit i vrata kršćanstva, dok je njegov sin Krsto, 1. srpnja 1523. godine, u memorijalu papi Hadrijanu VI. upozorio da je Hrvatska predziđe ili dver kršćanstva, a naročito pograničnih zemalja Koruške, Kranjske, Istre, Furlanije i Italije. U istom značenju su i stihovi iz pjesme Trublja slovinska, baroknog pjesnika Vladislava Menčetića koji 1665. godine piše:

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. stoljeću i 17. stoljeću koja su nazvana duo plorantes saecula Croatiae (dva plačuća stoljeća Hrvatske). Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95 %), a obrani granice nije sudjelovao samo hrvatski etnički element, nego i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično naziva vlaški, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) pravoslavne vjeroispovijesti. 

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci. Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio poturčiti i pokloniti turskom caru, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Lava X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić (o. 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140 000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 hrvatskih ratnika, pri čemu su poslali na drugi svijet preko 30 000 Turaka, a sami su zbog hrabrosti i junačke smrti ušli u legendu svjetske ratne i vojne povijesti.

Još neki poznati i slavni ratnici bili su: hrvatski ban Toma Erdödy (1558.-1624.) koji je s hrvatskim ratnicima ostvario sjajnu pobjedu god. 1593. kod Siska koja je ujedno bila prekretnica u ratu Hrvata s Turcima, ban Ivan III. Drašković († 1648.) jedini Hrvat na položaju ugarskog palatina u to vrijeme kojeg su nazvali defensor Croatiae, ban Nikola VII. Zrinski (1620.-1664.) i ban Petar IV. Zrinski (1621.-1671.) koji su nanijeli velike gubitke turskoj vojsci, ban Ivan Karlović (1485.-1531.), ban Petar Keglavić (1478.-1554.), Krsto I. Frankapan Brinjski (1482.-1527.), general Ivan Lenković († 1569.), kapetan Grgur Orlovčić († 1526.), ban Matko Talovac († 1445.), ban Juraj V. Zrinski (1599.-1626.), zapovjednik Marko Horvat Stančić (o. 1520.-1561.), zapovjednik Vid Hallek, ban Petar II. Erdődy (1504.–1567.), svećenik Marko Mesić (1640.-1713.), fra Luka Ibrišimović (1626.-1698.) i mnogi drugi.




#Article 18: Seljačka buna (554 words)


Seljačka buna (ili Hrvatsko-slovenska Seljačka buna po suvremenicima nazivana još i Velika seljačka buna ili seljački rat) je buna koja je izbila na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu zbog povećanja rente i terora Franje Tahija, 1573. godine.

Početkom i u prvoj polovici 16. stoljeća mnoge europske zemlje bile su zahvaćene valom seljačkih ustanaka: u Mađarskoj velika Dožina seljačka buna 1514. godine, u Sloveniji ustanak slovenskih kmetova 1515. godine te u Njemačkoj veliki seljački ustanak 1524.-1525. U Hrvatskoj neprekidni protuturski ratovi sveli su ozemlje Hrvatske na ostatke ostataka nekada slavnoga kraljevstva a dio hrvatskog područja okupirali su i Mlečani.

Nakon što su se uzalud žalili caru i banu na zlodjela stranih plemića, seljaci su u znak prosvjeda prestali plaćati nerazumne poreze. Tako je jedan od najgorih plemića Franjo Tahi (Tahy) poslao svoje naoružane plaćenike, ali su ih seljaci s oružjem spremno dočekali. Zbog tog otpora Hrvatski sabor je seljake proglasio izdajicama domovine, na što su oni odgovorili sveopćim ustankom protiv feudalnih gospodara.

Za vođu bune izabran je Ambroz Gubec (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice. Ustanici se nisu samo ograničili na rušenje nepravednog feudalnog poretka negoli su ustrojili program po kojemu su planirali ukinuti vladavinu plemstva te se boriti za stvaranje samostalne seljačke države sa sjedištem u Zagrebu, uspostavljanje seljačke vlade, koja će voditi skrb o porezima i drugim davanjima za obranu domovine od Turaka. Matija Gubec je sa svojim najbližim suradnicima i prijateljima Ilijom Gregorićem, Andrijom Pasancem, Nikolom Pozepcom, Vinkom Lepoićem i inima digao seljake na ustanak. U noći s 27. na 28. siječnja 1573. godine buna je započela napadom na Cesargrad. Pokret seljaka brzo se proširio, a buna je zahvaćala 60 vlastelinstava na područjima Hrvatske i Slovenije. Ustanici su se podijelili u tri skupine. Prva, pod zapovjedništvom Ilije Gregorića, djelovala je na slovenskom području, druga, pod zapovjedništvom Ivanom Pasancem, na području između Save i Kupe a treća skupina pod zapovjedništvom Matije Gupca, u Hrvatskom zagorju.

Nakon početnih uspjeha feudalna vojska je ubrzo slomila bunu. Gubec je s dijelom ustanika između 29. siječnja i 2. veljače 1573. godine iz Donje Stubice krenuo prema Zaboku i uspio osvojiti utvrđenu kuriju Šimuna Keglevića, Šabac kraj Krapine. Već 5. veljače 1573. godine kod Krškog slovenske kmetove predvođene Nikolom Kupinićem rastjerao je kapetan žumberačkih uskoka Josip Thurn, a dan kasnije je podban Gašpar Alapić razbio kmetsku vojsku kod Kerestinca te su zatim svladani i ustanički odredi u Planini, Jurkloštru i kod Jastrebarskog. 7. veljače  1573. godine ban Drašković okuplja u Zagrebu vojsku za napad na ustanike u Zagorju a idućega dana Gregorićeva vojska poražena je u bitci kod Šempetra. Jedino su ostali neporaženi Gupčevi pobunjenici u Hrvatskom zagorju kod Stubičkih Toplica, koje je 9. veljače 1573. godine napala plemićka vojska pod vodstvom Gašpara Alapića. Iako su seljaci bili loše naoružani i bez konjice pružili su, u odlučnoj bitci, tako žestok otpor, da se nije znalo tko će pobijediti sve dok feudalnoj vojsci nije stigla pomoć.

Matija Gubec je nakon bitke zarobljen i odveden u Zagreb, gdje je pogubljen na Trgu svetog Marka 15. veljače 1573. godine na veoma okrutan način. Kako legenda kaže morao je nositi užarenu krunu na glavi nakon toga mađarski vlastelin Morencz Bahiczy rasčetvorio ga je. Jedini koji je iz mađarskih redova u tajnosti oplakao Gupčevu smrt bio je domaršal Jozsef Mladany.

Postupanje plemstva s pobunjenim seljacima po gušenju velike seljačke bune 1573. godine po kronici Nikole Istvánffyja: 




#Article 19: Zrinsko-frankopanska urota (1132 words)


Zrinsko-frankopanska urota, bio je pokret hrvatskog i ugarskog plemstva protiv apsolutističke politike Habsburgovaca u razdoblju od 1664. do 1671. godine. Pokušali su oduprijeti se nastojanjima bečkog dvora da Hrvatskoj i Ugarskoj nametne centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u Austrijskim nasljednim zemljama, uključujući i Češku. Neuspjeh urote označio je kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana.

Godine 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Godharda, ali tu pobjedu nije iskoristio Leopold I. nego je sklopio Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč podlom politikom onemogućio zakonito izboriti se za svoja prava, nije bilo druge hrvatskim i ugarskim vođama nego udružiti se, te ostvariti svoja prava pobunom. Istodobno, sve su više jačale centralističke i germanizatorske težnje Habsburgovaca na štetu staleškog položaja hrvatskoga i mađarskog plemstva.

Nezadovoljnike je predvodio ban Nikola Zrinski u Hrvatskoj, a palatin Franjo Wesseleny u Mađarskoj. Urotnici su morali tražiti pomoć izvan zemlje: u Francuskoj, Poljskoj, pa čak i u Turskoj. Ali unatoč obećanjima, tradicionalni austrijski protivnici nisu im pomogli. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. Nakon pogibije Nikole Zrinskog u lovu 18. studenoga 1664. godine, njegovo mjesto preuzima njegov mlađi brat Petar.

Zrinski su svog velikog čovjeka od povjerenja Franju Bukovačkog poslali na pregovore s Francuzima u Mletcima 1664. godine. Pregovarao je s francuskim poslanikom Petrom de Bonsyjem bez uspjeha.

Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa su se tako povezali s glavnim mađarskim vođama. Kada je 1666. godine umro ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, a 1667. godine ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez će se potpuno raspasti zbog različitih ideja i načina vođenja urote.

Budući da nisu uspjeli pregovori s Francuskom, Zrinskog je Bukovački nagovorio neka se pregovara s Osmanskim Carstvom. S Osmanskim Carstvom Bukovački je pregovarao u Solunu i na Kandiji sa samim sultanom Mehmedom IV. u prosincu 1669. godine.

Uskoro je bečki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareći za prava hrvatskoga naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz 1102. godine, sve saznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova.

Prokazivanje urotnika došlo je i preko drugih kanala: Urotu je na osmanskom dvoru prokazao habsburški poslanik na turskom dvoru Ivan Casanova. Nevješto pripremana zavjera bila je otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran Krsto Frankopan počeo spremati oružani ustanak.

Urotnička je mreža bila presječena i obavijesni krug među urotnicima. Ni Bukovački, koji se veljače 1670. godine vratio se u Hrvatsku uvjeren da će Turci u rat s Austrijom, nije znao da Osmansko Carstvo ne će se zaratiti s Austrijom zbog urotnika, niti da je bečki dvor otkrio urotu, pa je ne čekajući obećanu sultanovu poruku preko bosanskog paše podigao ustanak u Turopolju i Banskoj krajini protiv Habsburgovaca. Ustanak nije uspio pa je pred slom pobjegao u Tursku.

Car Leopold I. doveo je hrvatske velikaše 1670. godine u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkome Novom Mjestu. Optužba je bila tako vješto sročena da je osuda mogla glasiti jedino - smrt.
 
Zrinski i Frankopan 18. travnja 1671. godine osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji su se put sastala i oprostila te su napisali oproštajna pisma svojim suprugama, Ani Katarini Zrinski i Juliji Naro Frankopan. Oproštajno pismo Petra Zrinskoga svojoj ženi Katarini (Moje drago serce) već je 1671. godine prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.

Dne 30. travnja 1671. godine sva su gradska vrata u Bečkome Novom Mjestu bila zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska. Kao posebna milost osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća dvojice velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država. Tako su nakon dugotrajne istrage bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan te, istoga dana, Franjo Nádasdy i Franjo Bonis, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te čitave Europe. Nešto kasnije, 1. prosinca 1671. godine, pogubljen je i Erazmo Tattenbach.

Odmah potom bečka je središnja vlast potpuno opljačkala i uništila dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i mletački poslanik u Beču javio u Veneciju: 

Posjedi Zrinskih i Frankopana, gotovo polovica hrvatskih područja koja su još bile u sastavu ostataka ostataka nekoć moćnog hrvatskog kraljevstva zajedno sa svim njihovim prihodima, došli su pod izravnu tuđinsku upravu, odnosno upravu bečkoga dvora. Ozaljski kulturni krug Zrinskih i Frankopana nestao je prije nego što je uspio potaknuti i proširiti hrvatsku pisanu riječ među stanovništvom. Banska stolica ostala je upražnjena sve do 1680. godine, kada je na nju postavljen Nikola Erdeljić (Erdődy), hrvatski velikaš mađarskog podrijetla, eksponent dvora i dugogodišnji neprijatelj Zrinskih. Otpora dvorskom apsolutizmu te centralizaciji i germanizaciji uprave u Hrvatskoj više nije bilo.

I drugim su urotnicima oduzeli imanja. Na zauzimanje generala Ivana Josipa Herbersteina, car Leopold I. nepuna tri mjeseca nakon smaknuća Zrinskih i Frankopana pomilovao urotnika Franju Bukovačkog i vratio mu posjede. Bukovački opravdano nije vjerovao Habsburgovcima i nikad se nije više vratio u Hrvatsku.

Krajiški general, centralist Ivan Josip Herberstein (Johann Joseph Herberstein) planirao je hrvatske zemlje podložiti i pretvoriti u obične austrijske nasljedne zemlje. Za svoje je plan uspio predobiti neke plemiće, krajiške časnike, među kojima je bilo i pomilovanih plemića sudionika urote. Premda je naizgled u svom planu koji je skovao i objavio još 1670. godine, Hrvatska bi se odvojila od Ugarske, to je zapravo bilo razdvajanje saveznika (protiv austrijskog centralizma, Hrvatske i Ugarske) i olakšavalo bi pretvoriti Hrvatsku u habsburšku nasljednu zemlju. Odbili su ga i zagrebački biskup Borković, Hrvatski sabor i većina hrvatskog plemstva, posebice više plemstvo na čelu s banom Nikolom III. Erdődyjem, inače protivnikom Zrinskog.

Barun Josip Vojnović planirao je podići ustanak u Lici radi osvete za smrt Zrinskog i Frankopana. Pomoć je pokušao naći kod Mletaka, u Napulju, Rimu i kod Osmanlija u Bosni, no nakon nekog vremena iza 1721. godine izgubio mu se trag.

Godine 1907. Družba Braća Hrvatskoga Zmaja pronašli su kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Iz skupnoga groba su ih, nakon što je izvršeno prekapanje groba, 24. travnja 1907. godine, pohranili u novi privremeni grob zato što je car i kralj Franjo Josip I. osobno zabranio prijenos posmrtnih ostataka u Hrvatsku. Dne 28. travnja 1919. godine, nakon što je po drugi puta izvršeno prekapanje groba, hrvatski rodoljubi njihove su ostatke prenijeli i 30. travnja 1919. godine pokopali u Zagrebačkoj katedrali.

Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: Navik on živi ki zgine pošteno.




#Article 20: Hrvatska u Revoluciji 1848. (1966 words)


Kao i u većem dijelu Monarhije, i u Hrvatskoj je 1848. obilježena revolucionarnim gibanjima u kojima su istaknuti nacionalni, socijalni i politički zahtjevi. Hrvatski zahtjevi u velikoj su mjeri bili uvjetovani postavljanjem mađarskih nacionalnih zahtjeva, posebice prijedloga ustavnoga zakona Ugarskog sabora kojim se zahtijevalo centraliziranje Ugarske s mađarskim kao službenim jezikom, a u kojoj bi Slavonija postala sastavnim dijelom Ugarske dok bi Hrvatska imala pokrajinsku autonomiju. Revolucija 1848. zahvatila je i Habsburšku Monarhiju, posebice Beč, Ugarsku i Hrvatsku. Hrvatski narod je donio svoja Zahtijevanja, zapravo politički program, a za bana je postavljen pukovnik Josip Jelačić. On je prekinuo sve odnose s Ugarskom, poglavito odbacio onu odluku o zajedničkoj vladi iz 1790., ukinuo kmetstvo, ustrojio samostalnu hrvatsku vladu. Na prijetnje iz Mađarske počeo se spremati za obranu zemlje. Budući je Jelačić bio hrvatski ban, krajiški zapovjednik, a kako je imenovan za guvernera Rijeke i Dalmacije, oko njega se okupila čitava Hrvatska.

U Ugarskoj je izbila revolucija koja nije priznavala ni jedan drugi narod osim Mađara, a oružjem su zaprijetili Hrvatima pa je to dovelo i do zbližavanja Hrvata i Srba u južnoj Ugarskoj (Bačkoj). Uskoro je izbio pravi rat između Hrvata i Mađara, ali tek nakon neuspješnih pregovora i uz suglasnost bečkog dvora. Jelačić je s hrvatskom vojskom prešao Dravu, vratio hrvatsko Međimurje, a potom stupio na ugarsko tlo, ali je poslije nekoliko bitaka morao ratovati i za obranu dvora i Austrije. Kada je uz pomoć Rusa slomljena mađarska revolucija, novi vladar Franjo Josip I. je proglasio apsolutizam koji je nametnut svim austrijskim nasljednim zemljama ali i Hrvatima koji su pomagali Habsburgovcima kao i Mađarima koji su digli revoluciju. Iako je hrvatska politika tijekom revolucije u većini nacionalnih zahtjeva doživjela neuspjeh, bile su oblikovane osnovne ideje koje su obilježile hrvatska politička nastojanja do 1918. i započela je preobrazba hrvatskog društva u moderno građansko društvo. Za postojanja apsolutizma Jelačić je i dalje ostao banom i nastojao koliko je bilo moguće pomoći Hrvatskoj na gospodarskom području i odvajanju hrvatske katoličke biskupije od ugarske crkvene uprave. Zagreb tada postaje jedinstveni grad i kao nadbiskupsko sjedište postaje glavni grad i integracijsko središte svih Hrvata. 

Revolucionarna zbivanja u Habsburškoj Monarhiji potaknula su i niz događaja u Hrvatskoj. Isticanje mađarskih nacionalnih zahtjeva u ožujku 1848. te prijedlog ustavnoga zakona Ugarskoga sabora, koji je predviđao centraliziranu državu s mađarskim kao službenim jezikom, u kojoj bi Slavonija postala sastavnim dijelom Ugarske, a užoj Hrvatskoj ostala bi pokrajinska autonomija, izazvao je otpor hrvatskih političara. Tada su predstavnici Narodne stranke, potaknuti ožujskim prevratom u Beču i Metternichovim padom, a u nemogućnosti saziva Hrvatskoga sabora, pretvorili Zagrebačku skupštinu u Narodnu skupštinu, 17. ožujka 1848. Istoga je dana Hrvatski odbor u Beču postavio zahtjev za sazivanjem Hrvatskog sabora, sjedinjenje hrvatskih zemalja i njihovu veću povezanost s austrijskim nasljednim zemljama. Istoga dana u Zagrebu, kako bi nadomjestili rad Sabora, predstavnici  sazvali su Narodnu skupštinu. Na hrvatske zahtjeve kralj Ferdinand V. odgovorio je imenovanjem krajiškog pukovnika Josipa Jelačića Bužimskoga za hrvatskog bana 23. ožujka, a 25. ožujka velika Narodna skupština u Zagrebu usvojila je Zahtijevanja naroda, program od 30 točaka u kojem su zatražene građansko-liberalne reforme (opće pravo glasa, sloboda tiska, govora i vjeroispovijesti), ujedinjenje hrvatskih zemalja u jednu državnu cjelinu, samostalnu hrvatsku vladu, ravnopravnost svih naroda u Ugarskoj i očuvanje Habsburške Monarhije, uvođenje hrvatskog jezika u školstvo i upravu na svim razinama, utemeljenje sveučilišta i dr. Zahtijevanja su 31. ožujka bila predana kralju.

Dana 8. travnja Jelačić je postao podmaršal i vrhovni zapovjednik u tzv. civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji te Vojnoj krajini, a 9. travnja položio je bansku prisegu pred kraljem u nazočnosti ugarskog potkancelara (što je označavalo formalnu podčinjenost mađarskim vrhovnim tijelima), ali je odbio sudjelovati u zatvaranju Ugarskoga sabora u Požunu kada su potvrđeni ustavni zakoni, 11. travnja. Ugarski palatin pozvao je Jelačića u Peštu 20. travnja na usuglašivanje o političkim pitanjima, ali je Jelačić 25. travnja izdao proglas (Bansko pismo) kojim je ukinuo kmetstvo i objavio da do utvrđivanja novih odnosa s Ugarskom, što će učiniti Hrvatski sabor, prekida veze s ugarskom vladom. Time je podupro težnju za osamostaljenjem Hrvatske od Pešte, ali je ostavio mogućnost stvaranja novoga hrvatsko-ugarskog saveza na temelju ravnopravnosti dvaju naroda. Kao odgovor na to ugarska je vlada uspjela ishoditi kraljev pristanak (kraljeva pisma od 6. do 8. svibnja) za podvrgavanje Jelačića i Vojne krajine ugarskom palatinu i vladi. Kada je 8. svibnja na Jelačićev poticaj započeo rad Banske konferencije (potonje Bansko vijeće), koja je kao samostalna hrvatska vlada objavila novi saborski izborni zakon temeljen na građanskoj jednakosti, ugarski palatin postavio je 10. svibnja Jelačiću ultimatum o opozivanju proglasa o prekidu veza s Peštom, a 13. svibnja formalno mu oduzeo bansku čast te imenovao generala Hrabovszkoga kao kraljevog povjerenikom za civilnu i vojnu Hrvatsku.

Unatoč toj odluci Jelačić je odobrio izbore za Hrvatski sabor u cijeloj civilnoj i vojnoj Hrvatskoj (osim u Rijeci, koja je od prije bila pod ugarskom upravom, i Petrovaradinu, u kojem je bilo sjedište Hrabovszkoga). od 5. lipnja do 9. srpnja zasjedao je prvi izabrani, ne staleški, Hrvatski sabor, koji je kao zakonodavno tijelo trebao obuhvatiti područja Banske Hrvatske, Slavonije, Vojne krajine, Dalmacije, Rijeke i Međimurja. Na zasjedanju Sabora 5. lipnja, Jelačić je položio svečanu prisegu, čime je bio dovršen postupak njegova uvođenja u bansku čast, premda bez prisutnosti kraljevog povjerenika. Premda je na mađarski zahtjev kralj potvrdio oduzimanje banske časti Jelačiću 10. lipnja, sabor mu je dana 29. lipnja predao neograničenu vlast (diktatorske ovlasti u građanskim i vojnim pitanjima). Tada su bile potvrđene i sve Jelačićeve odluke iz ožujka i travnja 1848., a u članku XI. bio je istaknut zahtjev za federativnim preuređenjem Monarhije, sjedinjenjem Dalmacije s banskom Hrvatskom i politički savez srpske Vojvodine, južne Štajerske, Koruške, Istre i Gorice s Hrvatskom. Člankom XXVI. bio je izglasovan Ustav krajiški radi sjedinjenja Vojne krajine s banskom Hrvatskom. 

Opredijelivši se za austroslavizam, saborski zastupnici zatražili su da Hrvatska sa slovenskim zemljama i dijelom južne Ugarske (Vojvodina) bude jedna od federalnih jedinica Monarhije. Posljednji saborski akt, donesen 9. srpnja, Manifest naroda hrvatsko slavonskoga, koji je sastavio Ivan Mažuranić, bio je namijenjen europskoj javnosti, a u njemu se zahtijevalo preuređenje Austrije u konfederativnu zajednicu slobodnih i ravnopravnih naroda (objašnjena je politika austroslavizma). Uz zahtjev za neovisnošću Hrvatske od Kraljevine Ugarske unutar Habsburške Monarhije, iznesen je povijesni pregled mađarsko-hrvatskih odnosa uz isticanje hrvatskoga prirodnog i povijesnog prava na samostalnost.

Tijekom srpnja i kolovoza daljnje su zaoštreni odnosi s Ugarskom, posebice zbog neslaganja oko osnutka srpske Vojvodine i njezina saveza s Hrvatskom. Dana 31. kolovoza, hrvatska vojska ušla je u Rijeku. Uz to je kralj, odlučan u slamanju mađarske samostalnosti, poništio sve odluke Ugarskog sabora i 4. rujna vratio Jelačiću bansku čast i vojne ovlasti. Nakon pismene podrške J.J. Strossmayera i pisma od 4. rujna 1848. u kojem mu kralj vraća sva dostojanstva i časti, uz ispriku: Mene je na to svrgnuće navelo podmetanje Vaših neprijatelja..., ban Jelačić skuplja vojsku u Varaždinu, te 7. rujna 1848. izdaje proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne mađarskom narodu. U proglasu je još objavio: 

Dana 7. rujna, nakon neuspješnih pregovora s Mađarima, Jelačić je izjavio rat ugarskom ministarstvu i 11. rujna s približno 50.000 vojnika prešao Dravu. Vojnim putem pripojio je Međimurje, pod geslom: Što Bog da i sreća junačka!. Krenuvši prema Budimu i Pešti, Jelačićeve postrojbe sukobile su se s ugarskima kraj Pákozda i Valencea 29. rujna, ali je bitka završila bez pobjednika. Nakon bijega carske obitelji iz Beča, Jelačić je napustio mađarsko bojište kako bi pomogao knezu Windischgrätzu u slamanju bečke revolucije, a 3. listopada imenovan je kraljevskim komesarom i zapovjednikom sve vojske u Ugarskoj. U bitki kraj Schwechata, 30. listopada, Jelačićeva je vojska pobijedila mađarsku koja je došla u pomoć bečkim revolucionarima u Beču. Nakon što je Jelačić imenovan gubernatorom Rijeke i Dalmacije te vrhovnim zapovjednikom Vojne krajine, pod vlašću hrvatskog bana nakon dugo vremena istodobno su objedinjene Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Rijeka, Međimurje i Vojna krajina. Po prvi put nakon nekoliko stoljeća većina hrvatskih zemalja, makar privremeno, bila je ujedinjena.

Dana 5. siječnja 1849., nakon pobjede nad Mađarima, Jelačić i Windischgrätz ušli su sa svojim vojskama u Peštu i potisnuli Mađare preko Tise. Mađarska je revolucija napokon ugušena nakon ruske intervencije 13. kolovoza 1849. mađarskim porazom kraj Világosa. Početkom 1849. započeo je raditi Veliki saborski odbor u Zagrebu, koji je do travnja izradio zakonske osnove o administraciji (hrvatskim županijama), političkom i vojnom ustroju Hrvatske (vladi, saboru, narodnoj vojsci) te o odnosu prema Austriji. No revolucionarni zahtjevi hrvatskog, ali i svih ostalih naroda u Monarhiji, dokinuti su 7. ožujka 1849. kada je kralj Franjo Josip proglasio oktroirani ustav za cijelu Monarhiju. Taj je ustav negirao gotovo sve demokratske tekovine revolucionarnih zbivanja iz 1848., osim ukidanja feudanih odnosa i državnih tijela nužnih za funkcioniranje uprave i sudstva. Habsburška Monarhija opet je postala savez država s vlastitim zakonodavnim tijelima i vrlo ograničenom autonomijom. Oktroirani ustav proglašen 10. rujna 1849. u Hrvatskoj, označio je kraj organiziranoga hrvatskog političkog i nacionalnog pokreta tijekom 1848. i 1849. godine. Iako je hrvatska politika tijekom te dvije godine u većini nacionalnih zahtjeva doživjela neuspjeh, bile su oblikovane osnovne ideje koje su obilježile hrvatska politička nastojanja do 1918. i započela je preobrazba hrvatskog društva u moderno građansko društvo.

Nade u mogućnost preobrazbe Habsburške Monarhije u federaciju ravnopravnih naroda u tim su se uvjetima postupno gasile, iako ih je skupina oko lista Slavenski jug gajila sve do početka 1850. Hrvatska se politika teško mirila s tim da je politika austroslavizma u takvim okolnostima neostvariva. Iako je ustav zadržao liberalna načela iz 1848. (ukidanje feudalnih odnosa, jednakost pred zakonom, modernizacija uprave i sudstva), njegova temeljna obilježja značila su obnovu bečkog apsolutizma s težnjom stvaranja jedinstvene, centralizirane Carevine (Bachov apsolutizam). Hrvatskoj, koja se tada ubrajala među nerazvijeniji dio Monarhije, modernizacijske mjere bečkog dvora uspjele su ukloniti naslijeđa feudalnog društva, ali u svojim brojnim sastavnicama mlado i gospodarski nedovoljno snažno hrvatsko građanstvo nije ih moglo u cijelosti slijediti. Za postojanja apsolutizma Jelačić je i dalje ostao banom i nastojao koliko je bilo moguće pomoći Hrvatskoj na gospodarskom području i odvajanju hrvatske katoličke biskupije od ugarske crkvene uprave. Zagreb postaje jedinstveni grad i kao nadbiskupsko sjedište od 1852. postaje glavni grad i integracijsko središte svih Hrvata. Od 1852. započinje doba otvorenog apsolutizma, zabranjena je uporaba hrvatske zastave, Hrvatska je podijeljena na pet okružja na čelu s predstojnicima (1854.), a otvorenom germanizacijom hrvatski je jezik bio zatiran.

Bachov apsolutizam definitvno je srušen nakon teških poraza austrijske vojske na talijanskom bojištu kraj Magente i Solferina (1859.). Uspostava ustavnog stanja (od 1860.) hrvatskoj je politici kao prioritete odredila uređenje državnopravnih odnosa s Ugarskom, kao i rješenje njezina statusa u okviru Monarhije. Godine 1861., Hrvatski sabor (u kojem su narodnjaci imali većinu) donosi zaključak prema kojemu Hrvatska pristaje na realnu uniju s Ugarskom (prekinutu 1848.) pod uvjetom da joj ona prizna neovisnost, stvarnu i virtualnu teritorijalnu sveukupnost, autonomiju u unutarnjoj upravi, sudstvu, školstvu i crkvenim poslovima. Istodobno, promađarska Unionistička stranka zauzimala se za sklapanje realne unije s Ugarskom bez ikakvih prethodnih uvjeta, dočim su pravaški prvaci Ante Starčević i Eugen Kvaternik zastupali motrište o samostalnoj hrvatskoj državi izvan Monarhije. Godine 1863. dolazi do rascjepa u Narodnoj stranci, dio narodnjaka predvođenih Ivanom Mažuranićem osniva Samostalnu narodnu stranku koja se zalaže za sporazum s Austrijom prije negoli se ona nagodi s Ugarskom. Zaokret dijela hrvatskih političara prema Austriji došao je kasno, pregovori između Austrije i Ugarske već su bili u punom tijeku i 1867. urodili su Austro-ugarskom nagodbom.  Dogovor s Mađarima trebalo je postići po bilo koju cijenu, jer je o njemu ovisila stabilnost uređenja države prema Austro-ugarskoj nagodbi. Pošto je 1867. propao pokušaj narodnjaka da se bez prethodnih uvjeta dogovori s mađarskom vladom o hrvatskoj autonomiji, u Hrvatskoj su provedeni nasilni izbori, koji su u Sabor doveli unionističku većinu. Godinu dana potom, unionistička većina u Saboru sklapa s Ugarskom, Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Njome je Trojednica iako priznata kao politički subjekt s pravom na teritorijalnu cjelovitost, u većini poslova postala ovisna o Ugarskoj.




#Article 21: Judita (Marko Marulić) (3031 words)


Judita je najznamenitije djelo Marka Marulića i prvi umjetnički ep hrvatske književnosti ispjevan na hrvatskom jeziku. Sastoji se od šest pjevanja i ukupno 2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca. Napisao ju je 1501. godine, a objavljena je 1521., te za njegova života još dva puta u samo 18 mjeseci. Zapažena je i izvan granica Hrvatske i prevedena na mnoge svjetske jezike.

Ep prati pripovijest o udovici Juditi koja svojom hrabrošću spašava rodni grad Betuliju. Povijesne analize tumače djelo kao alegorijski spjev u kojem je prikazana turska opsada Splita.

Radnja spjeva odvija se u vrijeme uspona asirske države i njezinog pada potkraj 7. stoljeća. Tada su se naime, nezadovoljni okrutnom vladavinom Asiraca, udružili vladari Medije i Babilona i podigli ustanak protiv Asiraca. Početkom 612. pr. Kr. osvojili su asirsku prijestolnicu Ninivu. Premda je asirski kralj još neko vrijeme vladao iz Harana, Asirsko je carstvo prestalo postojati. Ubrzo su Babilonci osnovali Novobabilonsko Carstvo i za prvoga kralja postavili Nabopolasara, inače rodom iz Kaldeje.

Kad je Nabopolasar potisnuo asriske snage sve do gornjeg toka Eufrata, Egipat se zabrinuo i poslao pomoć Asiriji (616. pr. Kr.). Istvremeno, Medijci, koji su se nalazili na području zapadnog Irana i sada se širili prema Anatoliji, sklapaju savez s Babilonijom. Godine 610. pr. Kr. Babilonci uz pomoć Medijaca osvajaju Haran i potiskuju Asirce i Egipćane na područje Sirije. Odlučujuća je bila bitka kod Karkemiša, 605. pr. Kr. u kojoj s babilonske strane sudjeluju Nabopolasar i njegov sin i nasljednik Nabukodonozor II., koji i odnosi konačnu pobjedu nad Egipćanima. Odmah nakon bitke, na vijest da mu je otac umro, vraća se u Babilon i ondje biva okrunjen. Najveći uspon babilonska država je i doživjela pod Nebukadnezarom (Nabukodonozorom) II., koji je obnovio Babilon, osvojio velika područja Sirije i Palestine te odveo Židove u ropstvo.

Alegorijski, Marulić djelo smješta u vrijeme Hrvatsko-osmanskih ratova, odnosno Stogodišnjeg rata s Turcima, koji su se u svom silovitom napredovanju nakon slamanja Bosansko kraljevstvo približili Splitu. Vidjevši demoraliziranost i gubitak nade kod svojih građana, koji su se pripremali za pad Splita, Marulić je htio uliti nadu i podići moral svojih sugrađana. Prema povijesnim zapisima, Osmanlije su se nalazile nadomak Splitu i pripremali se za osvajanje izlaza na Srednju Dalmaciju.

Marulić je djelo počeo pisati u korizmenim danima, kada je u svom pismu oslovnjenom na don Dujma, napisao da je nadahnuće za svoju knjigu (libar) dobio prevrćući knjige Staroga Zavjeta. Kako je i sam napisao u uvodniku izvornoga izdanja, namjerio se na knjigu o Juditi, gdje mu se svidjela biblijska pripovijest o hrabroj udovici Juditi i preoholom Holofernu, koja ubivši ga, oslobodi svu izraelsku zemlju od pogibelji koja se već bijaše nadvila. Kako je naveo u pismu, poslužio se ovom parabolom kako bi ispjevao hrabrost Judite i ukazao na važnost vjere u Isusa Krista i u svoj narod. Dalje je istaknuo, kako nije preuzeo priču, već pripovijest pretočio u stihove, i po zakonu starih poeta kojima nije dosta da ispripovijede kako se neka zgoda zbila, nego mnoge postupke miješaju da bi ugodili onima što čitaju. Istovremeno je želio napisati djelo čitljivo splitskom plemstvu i puku te pridonijeti kulturnom razvoju grada.

Poput Dantea Alighierija, i Marulić svoj uzor pronalazi u antičkoj književnosti, ali sa kršćanskim elementima. Istovremeno je nasjedovatelj antičke poetičke baštine i kršćanski pjesnik, koji se koristi antičkim epskim značajkama; tako invokacijom ne zaziva muze, kao što je slučaj kod Homera i Vergilija, već kršćanskoga Boga, a time i židovskoga Jahvea. Kao i u Božanstvenoj Komediji, kršćanskom društvu približava biblijsku prispodobu, a istovremeno i šalje poruku smještajući je u kontekst svoga vremena.

Osim što je djelom htio potaknuti na otpor prema Turcima, Marulić je građane htio podsjetiti i na kršćanski pristup spolnosti, važnosti predbraćne čistoće, čistoga života i otvorenosti novom životu. Spominje i Sodomu i Gomoru, biblijske gradove koji su razoreni zbog pretjerane bludnosti, prostitucije, negiranja božje postojanosti i gubitka svakoga oblika morala: Eto, k vama ide moja veleštovana Judita, možda ne s manjim ukrasom nego kad se bijaše pokazala Holofernu, nego dapače da vas okrijepi u pridržavanju svete čistoće, pred vaše oči izijevši i postavivši sve ljepote, kreposti, krasote, dike i slave moje... Također, poručuje svakom čitatelju da se ugleda na hrabrost i njezinu krepost, ne bojeći se turske napasti, koja je samo kušnja koju Bog pred nas stavlja. Time želi reći kako se hrvatska državnost mora izboriti slogom i vjerom, a ne skrivanjem i razmišljanjem o predaji, kako su to činili Židovi uoči Holofernovog napada u djelu.

Iako je posvećeno njegovu kumu i splitskom svećeniku, Marulić je djelo namijenio običnom splitskom puku, koji i kako sam kaže nije učen niti poznaje talijanski ili latinski jezik.

Na petoj stranici izvornika Judite, Marulić je zapisao da je djelo napisao od utjelovljenja Isuskrstova godine prve nakon tisuću i petstote, dvadeset i drugoga dana mjeseca travnja, u Splitu gradu, što odgovara 22. travnju 1501. godine, iako se pojedini povjesničari književnosti ne slažu da je to uistinu nadnevak završetka djela. U uvodniku ističe kako je ep posvetio splitskom kanoniku don Dujmu Balistriliću, ostavivši iskaz o pjesništvu i izvorima kojima se koristio kako bi napisao djelo: 

U srednjem dijelu uvodnika ili pogovora, Marulić daje opis vremena u kojem se djelo odvija, povijesno potkrijepljen i stilski dorađen kako bi uveo čitatelja u djelo, ali ujedno dao i uvid u povijest naroda Bliskog Istoka u vremenu 6 stoljeća prije Kristova rođenja. Nabukodonozor [II.], kralj Babilonije i Asirije, tada je u svojoj vlasti držao asirsku prijestolnicu Ninivu, te porazivši Arfaksada, kralja Medije, kod rijeke Eufrata u Mezopotamiji postade vladar novobabilonskog kraljevstva. Svima koji su graničili s njim poruči da se predaju, ali oni se ne htjedoše pokoriti, pa otpremi Holoferna, koji osvoji sve kuda prođe.

Marulić u nastavku daje prikaz cijele radnje u obliku kratkog eseja, a potom u obliku natuknica izdvaja najvažnije iz svakog pjevanja odnosno knjige (libra).

Prvo pjevanje započinje uvodom u kojem se opisuje grad Ekbatan koji je sazidao kralj Arfaksad. Grad je bio oličenje njegove moći. No, mnogi su bili zavidni na njegovu moć, kao što je bio Nabukodonozor. U sukobu kod Eufrata između Arfaksada i Nabukodonozora, pobjeđuje Nabukodonozor. Nagradio je sve one koji su se borili za njega i šalje u sve okolne zemlje glasnike sa porukom da mu se imaju pokloniti ili će biti osvojeni. Mnogo zemalja ga je ismijalo, na što se on zaklinje svojim prijestoljem da će ih sve pokoriti. Holofernu daje zadaću da zapovijeda vojskom i krene na zapad kako bi pokorio nedostojnike.

Holofern prelazi sa vojskom u Asiriju gdje nemilosrdno pokorava sve one koji mu se odupiru. Ostale koji se ne opiru podvlašćuje bez nasilja. No, Elaikim, židovski svećenik, narodima piše pisma da se bore i čuvaju Jeruzalem, napominje im da je spas u vjeri i molitvi Bogu. Kada Holofern saznaje za ta pisma razljuti se jer iz njih je jasno da se židovi spremaju na otpor. Jedan od njegovih vojnika po imenu Akior, pokušava mu pojasniti kako židovski narod ima jednog Boga i da je u bitkama on uvijek uz njih, a da ih se porazi moraju biti u božjoj nemilosti. Vojnicima Akiorove riječi nisu milo sjele.

Da bi se osvetili Akiora svežu njegovi suborci za drvo ispred Betulije nadajući se kako će ga stanovnici smaknuti, no kako je Akior vjernik u židovskog Boga, oni ga poštede i prirede mu gozbu. Holofern napada grad, a stanovnici njegovu vojsku zasipaju kamenjem sa zidina. Holofern prekida dotok vode u grad i pokušava ih iscrpiti. Nakon 20 dana zavladala je žeđ u gradu i počinju se javljati građani da se pregovara o predaji. No, Ozij moli građane da se strpe još nekoliko dana kako bi im Bog poslao pomoć. Među stanovnicima je bila i Judita, naročite fizičke ljepote, udovica je i živi čestito i mnogo se moli Bogu, posti, daje milostinju jer je bila blažena sa mnogo imovine. Muž joj je umro pod suncem prije nekoliko godina, a od tada živi sa svojom sluškinjom Abrom. Judita je nesretna jer su židovi lagano pribjegli rješenju da se predaju u nedaći. Obraća se ljudima i zaziva Abrahama, Izaka i Jakova, i navodi da će ih Bog spasiti ako budu ustrajni i ne iskušavaju ga. Juditina vjera u Boga je čista i nepokolebljiva. Kaže im da će sa svojom sluškinjom u noći izaći iz grada i neka se svi mole za Božju pomoć dok se one ne vrate.

Judita se priprema zavesti Holoferna, uredila se poput prelijepe mlade žene koja odiše sa mladenačkom ljubavi. Božji dar Juditi bila je privlačnost kojoj nitko nije mogao odoljeti. Prije polaska Holofernovom taboru, Judita si priprema objed od kruha, sira, vina, ulja i prge. Svi stanovnici mole se za njen uspjeh kako Judita sve više odmiče od grada. Pod izlikom da bježi iz grada te da želi pomoći Holofernu kako da brzo osvoji grad i bez puno žrtava, ulazi u neprijateljski tabor. Ubrzo mu Judita svojom privlačnošću pomuti razum.

Judita jede svoj objed koji je pripremila, a ne hranu Holoferna. Holofern joj daje slobodu kretanja kroz Tabor kroz puna tri dana, a četvrti dan Holofern priređuje gozbu i šalje joj slugu Bagou da joj priopći kako Holofern zahtijeva da se ona useli njemu, no ona to hladno odbija, ali ipak svrati na večeru. Na večeri, napije Holoferna i on pada u san potpuno pijan. Moli se sa Abrom Bogu, i zakolje Holoferna, osječe mu glavu i odnosi je nazad u Betuliju. Građani slave, zahvaljuju Bogu i Juditi. Holofernovi vojnici otkrivaju njegovo tijelo, vidjevši njegovu glavu na zidinama grada bježe u panici i strahu.

U šestom pjevanju pjesnik opisuje događaje u Jeruzalemu poslije odlaska Holofernove vojske. Opisuje i dolazak popa Elijakima sa svojim popovima koji su došli vidjeti Juditu. Ona odlazi u Jeruzalem na tri mjeseca te se potom vraća kući. U svom daljnjem životu, ona se poslije prvog muža Manasesa nije više udavala, a nakon njezine smrti narod ju je žalio sedam dana jer zahvaljujući njoj nije bilo nikakvih ratova.

Judita vjeruje u Božje naume. Ona je čista i plemenita srca, jako je pobožna i bogobojazna. Vidjevši da je pred Izraelom još jedna kušnja u kojoj mnogi posustaju i okreću leđa Bogu, ona odlučuje učiniti nešto što bi bez Božje pomoći bilo nemoguće.Ljubav prema Jahvi dala joj je snagu i hrabrost da ode među neprijatelje. Da Bog nije bio na njenoj strani, sigurno bi je otkrili i ubili. No ova, vođena ljubavlju prema svom narodu i Bogu, otkrila je svu svoju ljepotu i učinila ono što je smatrala svojom dužnoću. Spasila je svoj narod pri tome žrtvujući svoj čime je dokazala da je vrlo požrtvovna .

Holofern, u nekim izvorima i Holoferno, babilonski vojskovođa, često naslovljen sa vojvoda. Nakon što je Nabukodonozor osvojio Ninivu i pokorio Medijce, poslao je glasnike u sve gradove graničnih država o mogućnosti predaje. Nakon što su oni to složno odbili (smatrajući da je posrijedi šala), imenuje Holoferna vođom vojne u zapadne zemlje. Prilikom imenovanja zapovjednikom, Nabukodonozor ga naziva bisernom krunom, zlatorepnom strijelom kuda god je hodio. Ističe njegove hrabrost u svim bojevima svojim, u kojima je sve porazio, pobio, protivnike. Ovim ukrasnim pridjevima, Nabukodonozor ističe Holofernovu važnost u širenju carstva i jačanju samog njegovog položaja, a vjerujući u njegovu sposobnost mu i povjerava ovaj zadatak. No, u riječima zapovijedi, daje se naslutiti kako mu nehotično daje do znanja da se ne uzoholi, jer kaže: Gradove i krajeve osvoji za mene/Da me se svatko boji, svatko da me štuje i naglašava svoje pretenzije za širenjem i moći. Prema daljnjim stihovima, Holofern je spremno poslušao kralja i okupio vojsku od sto i dvadeset hiljada pješaka, mladih, golobradih i pri najboljoj snazi; iz opisa se iskazuje snaga i moć babilonske vojske, koja u metafori predstavlja Osmansku vojsku. Vođa koji upravlja takvom vojskom ima veliko strahopoštovanje u svojoj zemlji.

Utemeljenjem Društva hrvatskih književnika na početku 20. stoljeća hrvatski književnici i povjesničari književnosti prozvali su Marulića Ocem hrvatske književnosti. Tada su novoosnovano društvo i Matica hrvatska objavili divot-izdanje Judite s opsežnim pregovorom i tumačenjem manje poznatih riječi te urešeno sa osam crteža slikara Otona Ivekovića.

Prvo izdanje Judite usporedno prevedene na hrvatski književni jezik priredio je i objavio Josip Bratulić 1983. u sklopu znanstvenog rada o Marulićevoj Juditi. U prevođenju su mu pomogli marulozi, akademici Milan Moguš i Mirko Tomasović. U priređivanju prvog sveobuhvatnog izdanja Judite, korišteni su i izvori iz časopisa Colloquia Maruliana i velikom Rječniku Marulićeve Judite suradnika Milana Moguša.

Godine 1989., kao prvo izdanje Knjige Mediterana, izašla je Judita s likovnim prilozima sedamnaestorice hrvatskih slikara i grafičara, među kojima se ističu djela Andrije Medulića i Bele Čikoš Sesije.

Usto je 1998. Margarita Stocker na Sveučilištu Yale objavila djelo Judith, Sexual Warrior, Women and Power in Western Culture, u kojoj je potanko razložila i obuhvatila Juditin položaj i mjesto koje zauzima u zapadnoeuropskoj kulturi te se posebno osvrnula na značaj u hrvatskoj književnosti zbog kojeg je ep dobio posebno svrstavanje kao biblijsko-vergilijanski. To je i prvi stručni kritički osvrt u kojem se spominje Marulićevo djelo pisan na engleskom jeziku i prvi od strane nekog američkog autora. Stocker je i svpjem djelu odradila književne ostvaraje za vrijeme Francuske revolucije, koji su kao osnovni predložak koristili Marulićevo djelo, njezine utjecaje tijekom vjerskih ratova, reformacije, koja je odbacila veći dio parabole, i utjecaj u filmskoj industriji, glazbi i legendama koje su nastale za nacističkoga i komunističkoga režima.

U spomen na petstotu obljetnicu najpoznatijega Marulićeva djela, Matica hrvatska tiskala je kompaktni disk (CD) s njegovim tekstovima, a prijevod na hrvatski jezik načinio je Marko Grčić. Jubilarno izdanje bilo je popraćeno s likovnim prilozima Matka Trebotića.

Bratulić je ponovno 2003. u suradnji s Maticom hrvatskom objavio drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje Judite sa slobodnim prijevodom na suvremeni hrvatski jezik, koju je preveo Marko Grčić, koristeći se zabilješkama poznatih jezikoslovaca i istraživača Marulićevih djela, među kojima se ističu Vatroslav Jagić, Marcelo Kušar, Petar Kasandrić, Vjekoslav Štefanić, Petar Skok, Vojmir Vinja, Mate Hraste, Ivan Slamnig, Marin Franičević, Josip Vončina, Tonko Maroević i mnogi drugi. Dopunjeno izdanje imalo je dvije svrhe: upotrijebiti tečan suvremeni jezik, ali i očuvati spomen na staru hrvatsku čakavštinu i početke stvaranja hrvatskoga književnoga jezika, zbog čega su prevoditelji i suradnici zadržali aorist i imperfekt kao vrijeme pripovijedanja i neke izraze koji se u današnjem hrvatskom više ne koriste.

(nepotpun popis)

Judita je najznačajnije Marulićevo djelo i najznamenitije djelo hrvatske humanističke i renesansne književnosti. Osim u Hrvatskoj, bilo je priznato u cijeloj Europi kao ekvivalent Shakespeareovim ili Danteovim djelima. Obilježava početak hrvatske umjetničke književnosti, jer je Marulić na hrvatskom jeziku, točnije splitskoj čakavštini svoga vremena uspio ostvariti epski književni oblik kakvi su talijanski, španjolski i francuski humanisti pisali pretežito na latinskom jeziku. Marulić je u samom naslovu naglasio važnost djela u versih, hrvacki složena, kojim je potaknuo širenje kulture i hrvatske domoljubne misli pisanom riječi na materinskom jeziku.

Budući da je to prvo djelo u cijelosti napisano na hrvatskom jeziku, Marulić je njime zavrijedio naslov oca hrvatske književnosti. Marulić je stvorio temelje za razvoj hrvatskog književnog jezika na temelju stare, splitske čakavštine u koje je, zbog kršćanske tematike, unio i neke elemente crkvenoslavenskog jezika. I sam je za života bio svjestan važnosti Judite i svih djela napisanih na hrvatskom jeziku, jer je njima u hrvatsku književnost unio renesansu. Time je njegovo značenje u hrvatskoj književnosti dvojako; Marulić je pisao stilom kasnog humanizma istovremeno nagoviještajući dolazak renesanse zastušljivanjem drugih pjesničkih obilježja.

Njegovo književno-teorijsko razmišljanje u predgovoru epa prvo je takve vrste u hrvatskoj književnosti i jedno od prvih u europskoj renesansi. Djelo je napisano dvostruko rimovanim dvanaestercem, najzahtjevnijim stihom, čija je glavna značajka rimovanje u sredini i na kraju stiha. Takvo složeno rimovanje, Marulić je preuzeo od začinjavaca, jednih od svojih izvora, srednjovjekovnih svećenika glagoljaša koji su za vrijeme svete mise započinjali pjevanje.

Judita je kršćansko-vergilijanski ep u kojem je Marulić oblikovao biblijski predložak obogaćujući ga vlastitim komentarima i pjesničkim uresima. Budući da se u djelu u podjednakoj mjeri javljaju elementi klasičnog (vergilijanskog) pjesništva i kršćanske književnosti, djelo je ujedno i humanističkoga i renesansnoga karaktera.

Glavna značajka vergilijanske lirike u Juditi je kršćanska invokacija, koja se razlikuje od klasične invokacije po tome što Marulić ne zaziva muze, već Isuskrsta, kršćanskoga Boga. Također, antički i rimski uzori utjecali su na oblikovanje sadržaja, njegovu kratkoću i jasnost urešenu stilskim izražajnim sredstvima, poput usporedbi prilikom opisivanja Juditine ljepote, metafora, epiteta. Prema humanističkih uzorima, u djelu se pomegdje spominje i antička građa. koju je Marulić uklopio u opise krajolika, ljudi, mjesta i svoga zavičaja.

Uz klasičnu poeziju, Judita obiluje biblijskim motivima; od samog izvora, Knjige o Juditi, Marulić ističe pobožnost glavne junakinje, koja je u alegorijskom smislu vjernost hrvatskoga naroda Katoličkoj Crkvi tijekom nemirnih vremena kraja Srednjeg i početka Novoga vijeka. Sama Judita svoj naum predaje u Božje ruke, a Marulić joj pripisuje pobožnost i bogobojaznost kao dvije najveće (duhovne) vrline. Biblijskim obilježjima epa pridodaju se i talijanski književni utjecaji i renesansni noviteti. Tu se najčešće ističe petrarkistički opis Juditine tjelesne i duhovne uzvišenosti, naturalistički opis Holoferna kao opreka Juditinoj ljepoti i prikaz vojske u duhu realizma, gdje se jasnošću preklapa sa obilježjima vergilijanske lirike.

Glavna poruka (poenta) ili ideja djela proizlazi iz suprostavljanja glavnih likova, Judite i Holoferna. Njihove suprotnosti i naglašene različitosti predstavljaju pobjedu slobode nad ropstvom, pravde nad ovozemaljskom vladajućom nepravdom, dobra nad zlom, vjere nad nevjerom, čistoće i čednosti nad razuzdanosti. Te se poruke u različitim oblicima javljaju i promiču u svim knjigama, samim likovima, a ponegdje i opisima, najčešće ljudi i domaćega života (građanski, mornarski, ribarskii  seoski motivi), čija jednostavnost pobjeđuje materijalno bogatstvo i nesretnost koju donosi sa sobom.

U epu je naglašen i domoljubni osjećaj. Marulić je povukao usporednicu između biblijske prispodobe o Juditi i geoplotičke i povijesne situacije u splitskoj okolici, ali i samoj hrvatskoj. Židovi u prenesnom značenju predstavljaju hrvatski narod kojega su u prošlosti morili Asirci, a sada ga u Marulićevo doba more Turci nadomak Klisa, posljednje utvrde hrvatstva u Dalmaciji, posljednje crte obrane kršćanstva. Juditin čin i Betuljanima i hrvatskome narodu zorno prikazuje da se uz Božju pomoć i vlastitom vjerom može spasiti od svake opasnosti.

Ovim epom Marulić se predstavio i kao renesansni pjesnik, predvodnik novog književno-povijesnog umjetničkog pravca u hrvatskoj i europskoj književnosti. To je ponajprije vidljivo u jasnoći svega što prikazuje, opisuje, pripovijeda, u redoslijedu izlaganja dođaja i razvoju radnje (fabule) te u slikovitosti samoga djela. Zbog svoje namjene djela običnome puku i alegorijskoga značaja, Judita je aktualna za svako vrijeme hrvatske povijesti, u kojoj se hrvatski narod često nalazio pod vlašću drugih, stranih vladara unatoč jasnoj želji za neovisnošću.




#Article 22: Bašćanska ploča (811 words)


Bašćanska ploča starohrvatski je spomenik, pisan prijelaznim oblikom glagoljice, oko 1100. godine. Pronađena je 15. rujna 1851. u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku, zahvaljujući bašćanskom kleriku Petru Dorčiću.

Spomenikom je dokumentirano darovanje zemlje kralja Dmitra Zvonimira mjesnom benediktinskom samostanu. Danas se čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a u crkvi Sv. Lucije nalazi se njena kopija.

Bašćanska ploča izvorno je bila lijevi plutej, pregrada ili paravan, na crkvenom septumu ili pregradi koja je dijelila redovnički kor od prostora za puk, a svojim značajkama, oblikom, veličinom i ornamentom loze koji se proteže rubom ploče odgovara tipičnim plutejima predromaničkog i romaničkog razdoblja na hrvatskoj obali. Teška je oko 800 kilograma, visoka 99,5 cm, široka 199 cm, debela od 7.5 do 9 cm; isklesana je od bijelog vapnenca.

Izrađena je oko 1100. godine, a predstavlja značajan izvor za povijest hrvatskog naroda, jezika i razvitak hrvatske glagoljice. Ona pokazuje suverenitet hrvatskoga kralja Zvonimira kao donatora zemljišnog posjeda na otoku; uz jezično i književno, ta ploča ima i povijesno značenje zbog prvog spominjanja vladareva imena na narodnome jeziku.

Bašćansku ploču pronašao je župnik Petar Dorčić ugrađenu u pod crkve 1851. godine te upozorio Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji ju je predstavio znanosti. Godine 1865. djelomično ju je pročitao krčki kanonik i istraživač glagoljaških epigrafskih spomenika Ivan Crnčić, a potpuno je to učinio 1875. godine Franjo Rački. Zbog toga što je na nekim mjestima oštećena, postoje i različita čitanja istoga teksta. Najpoznatiji su istraživači Bašćanske ploče Branko Fučić i Eduard Hercigonja. Stjepan Ivšić nazvao ju je dragi kamen hrvatskog jezika.

Uz nju su na istom mjestu pronađeni i jurandvorski ulomci, jedan nađen u 19. stoljeću i još dva nađena 1957. godine.

U samoj se Bašćanskoj ploči navodi da je kralj Zvonimir darovao zemljište u prošlosti (v dni svoje). Crkva je zidana u vrijeme opata Dobrovita koji je živio u vrijeme kneza Kosmata koji je vladao Krajinom te se to vjerojatno može povezati s vremenom prije mletačke dominacije nad Krkom oko 1116. godine ili krčkih knezova Frankapana, mletačkih vazala koji počinju vladati između 1118. i 1139. godine. Dobrovit je vjerojatno postavio pluteje. Postojale su dvije ploče, a od druge su nađeni samo dijelovi.

Uzevši u obzir romanička obilježja same ploče, smrt kralja Zvonimira 1089. godine i vladavinu nad Krkom, Bašćanska ploča može datirati u početak 12. stoljeća, odnosno oko 1100. godine.

Iz sadržaja se može zaključiti da je tekst sastavljen od više dijelova koji nisu nastali u istom razdoblju, nego u rasponu upravljanja barem dvaju opata, Držihe i Dobrovita. Nije zamislivo postupno klesanje tih sastavnih dijelova teksta u dovršen i postavljen plutej septuma. Stoga Branko Fučić pretpostavlja postojanje samostanskoga kartulara koji je poslužio kao sadržajni predložak sastavljaču Bašćanske ploče.

Ploča dokumentira živi hrvatski jezik s natruhama knjiškog crkvenoslavenskog jezika. Mjesni dijalekt i staroslavenski miješaju se i u gramatici i u leksiku.

Pisana je prijelaznim tipom glagoljice, s oble na uglatu. Usporedno s glagoljičkim slovima, javljaju se i neka latinična i ćirilićna (I, M, N, O, T, V), a isti je slučaj i s drugim hrvatskim spomenicima pisanih glagoljicom iz 11. i 12. stoljeća. Zanimljivo je da počinje sa slovom A, a završava slovom O, kao alfa i omega (grč.), početak i kraj.

Transliteracija 13 redaka Bašćanske ploče na latinicu, prema Branku Fučiću:

AZЪ [VЪ IME O]TCA I S(I)NA [I S](VE)TAGO DUHA AZЪ
OPAT[Ъ] DRŽIHA PISAHЪ SE O LEDI[N]Ě JuŽE
DA ZЪVЪNIM[I]RЪ KRALЪ HRЪVATЪSKЪÏ [VЪ]
DNI SVOJĘ VЪ SVETUJu LUCIJu I S[VEDO]-
MI ŽUPANЪ DESIMRA KRЪ[BA]VĚ MRA[TIN]Ъ VЪ L(I)-
CĚ PR(I)BЪNEBŽA [S]Ъ POSL[Ъ] VIN[OD](O)LĚ [ĚK](O)VЪ V(Ъ) O-
TOCĚ DA IŽE TO POREČE KLЪNI I BO(G) I BÏ(=12) AP(OSTO)LA I G(=4) E-
VA(N)J(E)LISTI I S(VE)TAĚ LUCIĚ AM(E)NЪ DA IŽE SDĚ ŽIVE-
TЪ MOLI ZA NE BOGA AZЪ OPATЪ D(O)BROVITЪ ZЪ-
DAH CRĚKЪVЪ SIJu I SVOEJu BRATIJu SЪ DEV-
ETIJu VЪ DNI KЪNEZA KOSЪMЪTA OBLAD-
AJuĆAGO VЪSU KЪRAINU I BĚŠE VЪ TЪ DNI M-
IKULA VЪ OTOČЪCI [SЪ S]VETUJu LUCIJu VЪ EDINO 

Glagoljički natpis nema razmaka između riječi, zareza i oznaka kraja rečenice.

Dijelovi u uglatim zagradama su rekonstruirani (na tim je mjestima ploča oštećena) a u oblim zagradama je ono što je klesar namjerno ili slučajno izostavio; Ju je jedno glagoljičko slovo; Ъ je jor, znak kojim je označavan /ə/, tzv. poluglas.

Prijepis na suvremeni standardni hrvatski jezik:

Ja, u ime oca i Sina i Svetoga Duha. Ja
opat Držiha pisah ovo o ledini koju
dade Zvonimir, kralj hrvatski u
dane svoje svetoj Luciji. Svjedoče
mi župan Desimir u Krbavi, Martin u Li-
ci, Piribineg u Vinodolu i Jakov na o-
toku. Da tko poreče, neka ga prokune i Bog i 12 apostola i 4 e-
vanđelista i sveta Lucija. Amen. Neka onaj tko ovdje živi,
moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zi-
dah crkvu ovu sa svoje dev-
etero braće u dane kneza Kosmata koji je vl-
adao cijelom Krajinom. I bijaše u te dane Mi-
kula u Otočcu sa svetom Lucijom zajedno.




#Article 23: Višeslav (266 words)


Višeslav je bio knez primorskih Hrvata, na području Primorske Hrvatske oko godine 800., premda se ne zna koliko je područje bilo pod njegovom vlašću.

Nakon što su porazili avarsku državu i pokorili hrvatska plemena koja su živjela u staroj Panoniji, Franci su čini se odlučili osvojiti i prostore Dalmacije kojom je vladao knez Višeslav. Tako franački markgrof Erik, gospodar Istre, Furlanske i drugih zemalja, kreće sa svojom vojskom prema Primorskoj Hrvatskoj, te god. 799. dolazi do Tarsatike kraj Rijeke (Opsada Trsata), gdje se u Franačkim ljetopisima (Annales regni Francorum) za njega kaže da je poginuo u zasjedi. Povjesničari još uvijek raspravljaju koje je naravi bila ta bitka i tko je zapravo ubio Erika. Neki drže da su to bili Hrvati (Rački, Nada Klaić, Lujo Margetić, Neven Budak), drugi da su to bili avarsko-slavenski izaslanici koji su na taj način htjeli spriječiti odlazak Erika u borbu protiv njih (Nenad Labus), a postoji i mišljenje da se radi o Bizantincima (Ivo Goldstein).

Ipak do god. 803. kad je Višeslav vjerojatno već bio mrtav, Primorska Hrvatska priznaje vrhovnu frančku vlast (800. je Karlo Veliki u Rimu okrunjen za cara).

Višeslavova krstionica jedini je dokaz o eventualnom Višeslavovu postojanju. Visoka je 90 cm i izrađena od jednog komada kamena na kojem je, iznad reljefa križa s tropletom, latinski natpis:

Višeslav je ovdje jasno nazvan „knezom“ (), premda nije određeno čiji je knez bio. S obzirom da je krstionica vjerojatno nađena u Ninu, moguće je da je bio knez u Primorskoj Hrvatskoj, ili pak u unutrašnjosti, na području Panonske Hrvatske.

Njezino datiranje i točno podrijetlo i dalje su predmetom znanstvene rasprave.




#Article 24: Borna (707 words)


Borna, hrvatski knez (~810., druga polovica VIII. st. – ?, 821.). Prema starijoj historiografiji, vjerojatno sin i nasljednik kneza Višeslava. Godine 814. kao franački vazal došao u Paderborn iskazati lojalnost caru Ludoviku Pobožnomu pri njegovu stupanju na prijestolje. Borna se spominje kao knez Gačana (dux Guduscanorum) 818., dux Dalmatiae 819. i dux Dalmatiae atque Liburniae 821. Godine 818. nije pristupio pokretu kneza Ljudevita, nego se kao franački vazal s njime sukobio na Kupi. Tu je Borni prešao Ljudevitov tast Dragomuž, ali su ga napustili njegovi Gačani pa je bio poražen. Ubrzo je opet skupio vojsku i pod svoju vlast vratio odmetnute Gačane. Početkom 820. izvijestio je cara o svojim uspjesima i iste godine išao u Aachen, gdje se vijećalo o načinu borbe protiv kneza Ljudevita. Po povratku umire, po jednima naravnom, a po drugima nasilnom smrću. U povijesnoj znanosti najčešće izjednačavan s Porfirogenetovim Porgom (Lj. Hauptmann, B. Grafenauer, N. Klaić, L. Margetić), a iznimno i s knezom Branimirom (F. Šišić).

Jedina povijesna svjedočanstva o Borni dolaze iz franačkih izvora. Riječ je o Vita Hludowici imperatoris, Annales regni Francorum, Annales Sithienses i još nekoliko njihovih varijacija. Vita Hludowici imperatoris nazivaju ga pod zapisom za 818. godinu dux Guduscanorum et Timocianorum, da bi pod 819. bio naveden kao dux Dalmatiae. Pod 821. godinom stoji da bio je dux Dalmatiae atque Liburniae. Prema tome, Borna je prvi knez na hrvatskom prostoru čije ime je zapisano u povijesnim vrelima, osim eventualno Višeslava koji se spominje na znamenitoj, ali i nedatiranoj krstionici. Starija historiografija, oslanjajući se na rano datiranje Višeslavove krstionice, držala je Bornu Višeslavovim nasljednikom, pa i sinom.

Godine 814. zajedno s knezom Ljudevitom Posavskim (dux Pannoniae inferioris) pošao se u Paderborn pokloniti caru Ludoviku Pobožnom prilikom njegova stupanja na franačko prijestolje. Kako pitanje granica između bizantske Dalmacije i hrvatskoga kneževskog područja nije bilo riješeno Aachenskim mirom 812., Borna prihvaća vrhovništvo Franaka protiv presizanja bizantskih gradova, što djelomice razjašnjuje i njegovo kasnije suprotstavljanje Ljudevitu, koji je uživao potporu Bizanta. Međutim, čini se da su se nesuglasice između Borne i Ljudevita pojavile već prilikom zasjedanja dvorskog vijeća 818. u Aachenu.

Kad je 819. Ljudevit podignuo ustanak protiv Franaka, Borna mu se suprotstavio te su zametnuli bitku kod Kupe. Borni se pridružio Ljudevitov tast Dragomuž (Dragomusos), koji je u bitki poginuo (Dragomuž, Ljudevitov tast, koji je u početku odmetništva bio napustio svoga zeta i pristao uz Bornu, kako navode franački anali.), a na Ljudevitovu stranu prešli su Gačani (stanovnici Gacke župe sa središtem u Otočcu). Unatoč tešku porazu, Borna se spasio uz pomoć tjelesnih čuvara te poslije uspio ponovno podvrgnuti pod svoju vlast Gačane.

Za nove Ljudevitove provale u Dalmaciju, kad je ovaj »ognjem i mačem« pustošio Borninu zemlju, bio je prisiljen izbjeći otvorenu bitku te se povukao u svoje utvrde. Tek je povremenim iznenadnim napadima u bok i leđa uznemirivao Ljudevitovu vojsku. Prema suvremenim izvorima, u siječnju 820. uputio je caru poslanstvo s izvještajem da je u borbama, nakon kojih se Ljudevit povukao, osim ratnog plijena, ubio 3000 njegovih vojnika i oteo više od 300 konja. Otišavši zatim Ludoviku u Aachen, sudjelovao je u savjetovanju o načinu borbe protiv Ljudevita.

Sukobi se nastavljaju sve do 822. kada je Ljudevit prisiljen na bijeg. U jeku tih borbi 821. Borna umire, a franački ga ljetopisac tom prigodom opisuje kao kneza Dalmacije i Liburnije. Okolnosti Bornine smrti nisu posve jasne. Prema franačkim analima umro je prirodnom smrću (defunctus est, tj. umro je), dok Vita Hludowici imperatoris navode da je ubijen (vita privato, tj. lišen života). Bornina nasilna smrt spominje se i u Catalogus ducum et regum Dalmatię et Croatię, sastavljenom u prvoj polovici 18. stoljeća. Naslijedio ga je Vladislav (prema Theganu autoru Vita Hludowici imperatoris, njegov nećak). Pokopan je uz crkvu sv. Marije na Crkvini u Biskupiji i to u sarkofagu načinjenom od rimskih spolija (s urezanim kršćanskim križem na poklopcu) 821. godine.

Jedno od spornih historiografskih pitanja u vezi s Bornom jest njegovo poistovjećivanje s Porgom (Porinom) iz 31. glave Porfirogenetova djela De administrando imperio. Za razliku od Ferde Šišića, koji Bornu poistovjećuje s Branimirom, pristaše tzv. franačke teorije o pokrštenju Hrvata (E. Dümmler, Lj. Hauptmann, B. Grafenauer, Nada Klaić, Lujo Margetić) drže Porgu i Bornu istom osobom. Inspiriran hrvatskom povjesnicom prvih desetljeća IX. stoljeća, Vatroslav Lisinski skladao je 1851. operu Porin, praizvedenu 1897.




#Article 25: Mislav (519 words)


Mislav, također i Mojslav, bio je knez Primorske Hrvatske otprilike od 835. do 845. godine. U povelji kneza Trpimira njegovo je ime Mislavus, ali u nekim prijepisima i Oyslavus, a u kronici Ivana Đakona i Muisclavus.

Došao je na vlast nakon Borne i Vladislava, a već je na početku svoga vladanja ratovao s Mlečanima. Uzroci i tijek ratovanja pouzdano se ne znaju, ali se zna da je 839. mletački dužd Petar Tradonik sa svojom ratnom mornaricom krenuo navaliti na hrvatsko primorje. Međutim kod primorskog dvorca sveti Martin, sukobivši se s hrvatskim snagama, dužd se predomislio, te je ugovorio mir s knezom Mislavom.

Potom je dužd krenuo na jug napasti neretvanske otoke, ali je i tamo ugovorio mir s neretvanskim velikim županom Družakom. O tome izvješćuje Ivan Đakon koji Mislavu daje naslov princeps, a Družaku iudex. Ovaj drugi naslov doista odgovara županu, a prvi, „princeps“, obično je hijerarhijski iznad naslova dux, no Ivan Đakon piše kasnije i moguće je da prenosi prilike s kraja 10. stoljeća.  Sljedeće godine (840.), Neretvani su predvođeni velikim županom Deodatom potpuno razbili Mlečane u pomorskom boju, pa se tako dužd Petar kao veliki gubitnik morao vratiti u Veneciju.

Knez Mislav nije više stolovao u Ninu (ili u Lici kako misle neki), kao njegovi prethodnici, nego u Klisu. Čini se da sjedište vladara u to doba nije bilo stabilno, nego se mijenjalo između Klisa, Nina i Bijaća. Mislav je bio pobožan vladar koji je počeo graditi prve kulturne i crkvene zadužbine. Tako je dao sagraditi crkvu sv. Jurja u mjestu Putalju, kojoj je darovao zemljišni posjed i kmetove. Kao susjed grada Splita, u kojem je tada nadbiskupom bio Justin, Mislav je odredio da splitska nadbiskupija dobiva desetinu od plodova i životinja s njegovoga kneževskog posjeda u susjednom Klisu.

To je bio prvi dar što ga je splitska crkva dobila od hrvatskog vladara na hrvatskom zemljištu, ali i mudar politički potez, jer je splitska crkva tada bila na bizantskom teritoriju i pod carigradskim patrijarhom. Bio je to početak uspostavljanja dobrih odnosa s dalmatinskim gradovima i njihova približavanja Primorskoj Hrvatskoj.

Još boljom organizacijom vojne snage na kopnu i na moru, knez Mislav sve je više jačao hrvatsku kneževinu. Uvijek je imao na raspolaganju velik broj pješaka i konjanika, koji su tada rabili lukove sa strjelicama, mačeve, koplja i drugo oružje. Na raspolaganju je imao i dobar broj brodova s odgovarajućom posadom mornara-ratnika. Od 840. godine morali su se Neretvani i Hrvati boriti, zajedno s Bizantom i Mlečanima protiv zajedničke opasnosti – arapskih gusara koji su opsjedali Boku kotorsku, Dubrovnik i ostale krajeve u Jadranu. Čini se da se u to vrijeme dogodilo i oslobođenje primorskih Hrvata od franačke vlasti. Konstantin VII. Porfirogenet u svome djelu De administrando imperio (gl. 30) spominje o sedmogodišnjoj borbi ovih Hrvata protiv Franaka i konačnoj pobjedi Hrvata.

Prema recentnoj reviziji nalaza pronađenih na lokalitetu Begovača u Biljanima Donjim kod Zadra, ime kneza Mislava zapisano je na dedikacijskom natpisu oltarne ograde. Rekonstruirani natpis preveden na hrvatski jezik glasi: Od darova Božjih i... ...u vrijeme kneza Mislava... ...sa suprugom... ...za spas duše svoje obnovio je ovaj hram.

Kneza Mislava naslijedio je oko 845. knez Trpimir.




#Article 26: Trpimir (653 words)


Trpimir je bio knez Primorske Hrvatske od oko 845. do 864. godine, te utemeljitelj vladarske dinastije Trpimirovića.

Oko 845. naslijedio je kneza Mislava. Formalno je priznavao vrhovnu vlast franačkog kralja Lotara, ali je vladao kao samostalan i jak vladar. U svom kneževskom dvoru imao je dvorske svećenike, dvorske komornike, te stalnu pratnju u kojoj su pored ostalih bili uključeni i najugledniji župani, koji su bili Trpimirovi savjetnici i suradnici.

Napade Arapa, koji su oslabili Bizant i Veneciju, knez Trpimir je mudro iskoristio. Prema svjedočanstvu benediktinca Gottschalka, Trpimir je između 846. i 848. uspješno ratovao protiv Bizanta i Venecije na moru i na kopnu. Kad su Neretvani napali i sam mletački grad Caorle, Trpimir je razbio bizantskog arhonta koji je tada stolovao u Zadru. I sam Gottschalk, optužen s krivovjerja, sklonio se kod Trpimira, kako bi umakao Francima, što već dokazuje snagu i samostalnost ovoga kneza.

Između 854. i 860. Bugari su napali Hrvatsku, koju je Trpimir s lakoćom obranio, a konačan udarac zadao im je u sjeveroistočnoj Bosni, gdje su tada graničile Primorska Hrvatska i Bugarska.

Osobito je znamenita Trpimirova darovnica na latinskom jeziku od 4. ožujka 852. (nekad je se datira i prije 840. godine), kojom je splitskoj nadbiskupiji potvrdio darovnicu svoga prethodnika Mislava, te joj je još darovao crkvu sv. Jurja u Putalju i neke posjede s pripadajućim kmetovima. Tu najstariju sačuvanu ispravu hrvatskih vladara napisao je jedan svećenik u svojstvu kneževog kancelara, a u njoj su i navedeni svjedoci: pet župana, knežev upravitelj dvora (Negotin), tri svećenika (Dominik, Ciprijan i Martin) i pet ostalih uglednika. U povelji se Trpimir naziva „pomoću Božjom knezom Hrvata“ (iuvatus munere divino dux Croatorum), a svoju zemlju naziva regnum Croatorum. Ovaj naziv, premda bi se mogao doslovno prevesti kao „kraljevstvo Hrvata“, vjerojatnije u to doba označava zemlju nad kojom vladaju Hrvati. Trpimir se naziva oslovljava milošću Božjom, knez Hrvata (u lat. izvorniku: Dux Chroatorum iuvatus munere divino), što vjerojatno znači da ga na vlast nije postavio car. Iz Povelje se također saznaje da je Trpimir stolovao u Bijaćima, a posjedovao je i Klis. Treba spomenuti i da Gottschalk u svom djelu De Trina deitate, Trpimira naziva Rex Sclavorum (Kralj Slavena), što sugerira tadašnju ojačanu Trpimirovu poziciju u odnosu na Bizant i Franačku.

Knez Trpimir je pozvao nekoliko benediktinaca iz poznatog benediktinskog središta Montecassino (između Rima i Napulja) s Apeninskog poluotoka i nastanio ih u benediktinskom samostanu u Rižinicama podno Klisa. Benediktinci koji su se nastanili u samostanu odigrali su značajnu ulogu u vjerskom i prosvjetnom životu, te širenju pismenosti. Trpimir i njegov najstariji sin Petar hodočastili su u talijanski grad Čedad (16 km istočno od grada Udine), a dokaz tome su zabilježena imena u poznatom Evanđelju sv. Marka (Čedadski evanđelistar), u kojem su zapisana i imena mnogih drugih europskih vladara, posebice slavenskih i germanskih. Ondje je njegovo ime zapisano kao domno Tripimiro (gospodin Trpimir), s naslovom koji se tada rado davao najvišim uglednicima. Njemački teolog Gottschalk (oko 805. – 868./869.) naziva ga u odlomku svog djela De Trina Deitate kraljem Sklavina (rex Sclavorum), što opet označava njegovu vrhovnu vlast i činjenicu da u stvarnosti nije bio ničiji vazal. Također, Trpimira spominje kao hrvatskog arhonta  Konstantin VII. Porfirogenet (913. – 959.) u djelu De administrando imperio u kojem ga naziva ocem kralja Krešimira i smješta njegovu  vladavinu u 10. stoljeće. Mletački kroničar Ivan Đakon († nakon 1018.) spomenuo je u Venetskoj kronici da je knez Zdeslav iz roda Trpimirova.

Potkraj Trpimirova vladanja, god. 863., došlo je i do prvog raskola između rimskoga pape i carigradskog patrijarha Focija, a Hrvatska se našla između dviju sila.

Kraj Trpimirove vlasti nije sasvim jasan, baš kao i točan slijed njegovih nasljednika. Trpimir je imao tri sina, Petra, Zdeslava i Muncimira, te ga prema jednoj od teorija naslijeđuje sin Zdeslav, kojega ubrzo svrgava Domagoj koji nije bio iz njegove obiteljske loze. Prema drugoj, Trpimira je izravno naslijedio knez Domagoj oko god. 864., koji pritom, kako neki drže, pogubljuje Trpimirova sina Petra.




#Article 27: Domagoj (391 words)


Domagoj († 876.), knez Primorske Hrvatske od 864. do smrti i utemeljitelj dinastije Domagojevića.

Ivan Đakon bilježi da je 864. godine ubijen dužd Petar i da je izabran Urso pa nastavlja: 
 
U jednom tekstu, koji je sastavljen od dvije kronike (jedna iz 15., a druga iz 16. stoljeća) navodi se Domagoja da je princ Neretvana (Domoghoi, prinze de Narentani).

Promjenu dinastije pokušali su iskoristiti Mlečani, koji su se u to doba oporavili od teških udaraca zadobivenih od Arapa prije 25 godina, te su god. 865. krenuli napasti Hrvatsku, ali Domagoj je uspio ugovoriti mir. Arapi su i dalje napadali obalne gradove, a od 866. opsjedali su 15 mjeseci Dubrovnik, koji se je uspio obraniti svojim snagama i uz pomoć bizantske ratne mornarice.

Domagoj, koji je dotada učvrstio svoju vlast, pomogao je 869. – 871. franačkom caru Ludoviku II. da zauzme Bari, koji su prije osvojili i neko vrijeme držali Arapi. Bari je zauzet na juriš 2. veljače 871., a u mornarici kneza Domagoja sudjelovali su i dubrovački brodovi. Tadašnji hrvatsko-dubrovački pomorski savez prva je pouzdana veza Dubrovnika s kasnijom narodnom i državnom maticom.

U to vrijeme Domagojev boravak pod Barijem iskoristio je Bizant koji je sa svojom mornaricom napao i pokorio Neretvane, te pritom opustošio i hrvatsku obalu. Iduće godine kad su Arapi ponovo napadali bizantske gradove u Dalmaciji, Hrvati i Neretvani vratili su im istom mjerom, tako što su ponovo počeli napadati tuđe brodove i to posebno mletačke, jer su Mlečani bili bizantski podanici.

Sukobi su bili tako česti i okrutni da je kneza Domagoja i sam papa Ivan VIII. u onom istom pismu tražio da obuzda napade svojih pomoraca, jer mu njihova gusarska djela potamnjuju dobar glas. U tom pismu on ga naziva  „knezom Sklavina“ (dux Sclavorum). Bizant u ovom razdoblju i formalno utemeljuje Temu Dalmaciju.

O njegovoj smrti 876. godine Ivan Đakon naziva ga „najgorim knezom Sklavina“ (pessimus Sclavorum dux). Mletački dužd Urso Patricijak sklapa mir s Hrvatima, ali nakon Domagojeve smrti napada Neretvane, pa se pretpostavlja da su se oni tada osamostalili.

Kroz razdoblje od 876. do 878. Primorskom Hrvatskom vladao je netko iz Domagojeva roda. Neki povjesničari držali su da je to bio knez Iljko, no vjerojatnije je to plod greške u prijevodu s latinskoga jezika. 878. Bizant dovodi na vlast Zdeslava iz Trpimirova roda, koji se bio sklonio u Carigradu kako bi izbjegao Domagojeve čistke.




#Article 28: Branimir (1109 words)


Branimir je bio knez Primorske Hrvatske od 879. do oko 892. godine, posljednji vladar iz dinastije Domagojevića.

Mletački ljetopisac Ivan Đakon navodi da je „neki Slaven, imenom Branimir, umorivši Zdeslava, prisvojio njegovu kneževinu“ (ipsius ducatum usurpavit). Iz toga se zaključuje da Branimir nije bio iz vladarske obitelji Trpimirovića kojoj je pripadao Zdeslav. Nije točno poznato Branimirovo podrijetlo, no po natpisima, kao i po obliku imena, zaključuje se da je bio iz Ravnih kotara ili iz unutrašnjosti, dakle iz banske Hrvatske. Postoje mišljenja da je Branimir mogao biti jedan od Domagojevih sinova, no to nije ničim dokazano. Njegovo ime se spominje, kao i ime njegove žene u Čedadskom evanđelistaru kao i knezova Trpimira i Braslava, za predpodstaviti je su sva trojica bili predstavnici  iste politike (značajni Rimu) na ovim prostorima (moguće kao velikaški saveznici ili kao povezanih rodbinskim vezama), što otvara mogućnost još jedne nove dinastije za borbe za vladarsko prijestolje.

Njegov natpis iz predromaničke crkve u Muću iz 888. godine (ulomak grede dužine 87 cm i visine 27 cm) ne donosi nikakav vladarski naslov. Na natpisu arhitrava oltarne pregrade iz crkve sv. Mihovila u Ninu (879. – 892.) naziva ga se (Bra)nnimero dux Sclavorum. Na ulomcima iz predromaničke crkve kod Skradina stoji (Bra)nimero duce(m) Clavitnoru(m), a slično i na ostalim natpisima s njegovim imenom (u Ninu je nađen ulomak oltarne pregrade koji je bio uzidan u zid crkve sv. Mihovila, a uz Branimirovo ime spominje se ime opata Teodeberta; u Ždrapanju kraj Skradina na ulomku zabata spominju se uz kneza Branimira i župan Priština i njegova žena kao donatori crkve; najmlađi je nalaz iz Otresa kraj Bribira). Na ploči, koju je 1928. našao hrvatski arheolog don Mate Klarić 1928. u Šopotu kod Benkovca napisano je Branimiro com... dux Chruatoru(m). U Čedadskom evanđelistaru zapisano je: Brannimero comiti. Mariosa cometissa, što se odnosi na Branimira i vjerojatno na njegovu ženu Marušu (Mariju). Očito je da se hrvatsko i slavensko ime rabe kao sinonimi, a Branimir je vjerojatno istovremeno nosio i naslove bana (comes) i kneza (dux). Ipak, papa Ivan VIII. nikad ga ne oslovljava naslovom dux, nego mu pridaje naslove princeps, a kasnije comes, što bi moglo značiti da je Branimir vladao kao nečiji vazal, no vjerojatno je bila riječ samo o simboličnom podlaganju, s obzirom na Branimirovu snagu. Moguće je da papa ima pred očima i čitavo područje na kojem žive Slaveni, a koje uključuje Velikomoravsku kneževinu, Hrvatsku i Bugarsku, pa su svi vladari toga područja viđeni kao pokrajinski vladari. Naslov comes, dux i princeps kroz sljedeća su stoljeća dobili sasvim određena značenja, pa je comes označavao grofa, dux vojvodu, a princeps kneza, no takva jasna podjela ne može se primijeniti na Hrvatsku 9. stoljeća. Jasno je samo da princeps već označava viši stupanj samostalnosti, pa je to već oznaka jačanja utjecaja knezova Primorske Hrvatske.

Važan izvor za Branimirovu biografiju predstavlja prepiska s papom Ivanom VIII. 7. lipnja 879. papa Ivan VIII. u svome pismu hvali Branimira jer se vraća Rimskoj crkvi, te ga naziva „ljubljenim sinom Branimirom“, a istovremeno piše i slično pismo ninskome biskupu Teodoziju, te svećenstvu i svemu puku, svojim „predragim sinovima.“ U papinom pismu Branimiru kaže se:

U pismu Teodoziju, papa poziva ninskoga biskupa da biskupsko posvećenje ne prima od drugih, nego polaganjem papinih ruku. U vrijeme teških nesporazuma s Carigradskom patrijaršijom, dok je u Carigradu patrijarh Focije, papa nastoji uspostaviti i učvrstiti svoju jurisdikciju u Primorskoj Hrvatskoj u kojoj je prije Branimira, kao bizantski vazal, a stoga i sklon Carigradskoj patrijaršiji, vladao Zdeslav. I u pismu svećenstvu i svemu puku, papa ih poziva da se „vrate svetoj Rimskoj Crkvi.“ Sva tri pisma pisana su istog dana i odgovor su na ranije pismo kneza Branimira što ga je ovaj poslao po „časnom svećeniku Ivanu.“ Taj je Ivan bio papin izaslanik koji je, osim Hrvatima, papina pismo ponio i okolnim krajevima.

Tako već sljedećeg dana (8. lipnja 879.) papa piše i dalmatinskim biskupima, koji su tada bili pod izravnom jurisdikcijom Carigrada, te im prijeti izopćenjem ne vrate li se rimskoj stolici. Pismo upućeno ovim biskupima znatno je oštrijega tona, pa valja pretpostaviti da su s njima odnosi bili vrlo loši. Slična pisma, datirana između 7. i 14. lipnja 879. papa šalje i bugarskom kralju Borisu I. (Mihajlu), velikomoravskom knezu Svatopluku i nadbiskupu Metodu u Panoniji. Nakon Teodozijeva posjeta papi, ovaj (vjerojatno 881. ili 882.) piše Branimiru, svećenstu i svemu puku. Iz ovoga se pisma vidi da je Branimir pozitivno odgovorio na poziv tješnjih veza s Rimom, pa ga papa upućuje da u Rim pošalje svoje izaslanike, a papa će onda, o njihovu povratku, poslati i svoje u Hrvatsku.

Ipak, Hrvati nisu ovu vjernost Rimu pokazivali izravno i bez zadrške, nego preko akvilejske patrijaršije. Na taj je način Branimir, poput franačkih vladara, zadržao veću samostalnost u imenovanju biskupa na svome području. Kasnije će papa Stjepan V. prekoravati Teodozija što je preuzeo biskupsko mjesto davši se posvetiti od akvilejskoga patrijarha, a da nije tražio izričitu dozvolu pape. Teodozije kasnije postaje i splitskim nadbiskupom, te se tako u njegovoj osobit sjedinjuje Crkva na području Teme Dalmacije i Primorske Hrvatske, što opet govori o snazi i mudroj politici što su je zajedno vodili Branimir i Teodozije.

Branimir je zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica u svoje i u ime hrvatskog naroda izrazili odanost i povratak prijestolju svetoga Petra Apostola. Zajedničko pismo kneza Branimira i biskupa Teodozija veoma je razveselilo papu.

Kneza Branimira naslijedio je oko 892. knez Muncimir, najmlađi sin kneza Trpimira i otac kralja Tomislava.

Mlečanima je smetala jaka i samostalna hrvatska država na Jadranu, pa su je pokušali ratom slomiti, ali su ih 18. rujna 887. Neretvani razbili u bitci kod Makarske i u boju ubili dužda Petra Candiana. Iz spisa Ivana Đakona jasno je da su Mlečani otada Hrvatima i Neretvanima plaćali danak (tributum pacis) za plovidbu Jadranom i takvo se stanje održalo do početka 11. stoljeća. Također i gradovi Teme Dalmacije nastavljaju plaćati danak Branimiru.

Jaka Hrvatska je tako pružila utočište Metodovim učenicima, koji su bili protjerani iz Moravske. Otada se u crkvama Dalmatinske Hrvatske pored latinskog jezika širio slavenski crkveni jezik i slavensko pismo glagoljica. Metodovi učenici su tako utjecali i na razvoj hrvatske narodne kulture, osobito u krajevima zapadne Hrvatske.

Knez Branimir dodatno je ojačao Primorsku Hrvatsku i postigao samostalnost, kako u odnosu na Bizant, tako i u odnosu na Mlečane i već oslabjele Franke. S njime Hrvatska konačno određuje svoju budućnost u krugu zapadnih zemalja, a odlukom pape Ivana VIII. prihvaćena je i kao samostalna zemlja kršćanskoga zapada. Tu je odluku papa donio na Uzašašće, 21. svibnja 879., a potvrdio u pismu od 7. lipnja. Branimir je tako priznat zakonitim vladarom, a Hrvatska zakonitom državom.




#Article 29: Muncimir (488 words)


Muncimir, ponegdje i Mutimir, bio je knez Primorske Hrvatske od oko 892. do oko 910. Pretpostavlja se da je bio Trpimirov najmlađi sin, te nastavlja dinastiju Trpimirovića.

U povelji datiranoj 892. godine (sačuvana je u prijepisu iz 1568.) naziva se Muncimiro, divino munere iuvatus Croatorum dux (Muncimir, božanskom pomoću knez Hrvata). Prema ovoj se povelji zaključuje, također, da je Muncimir bio Trpimirov sin, jer u njoj izjavljuje kako sjedi „na očinskom prijestolju“ (residente paterno solio), što bi trebalo biti svojevrsna suprotnost Branimirovoj uzurpaciji prijestolja, no to nije konačno dokazano. Na natpisu predromaničke crkve iz Uzdolja kod Knina Muncimir je nazvan princeps. Činjenica da se naziva knezom „pomoću Božjom“ upućuje na zaključak da ga nije postavio nijedan strani vladar, te je vladao samostalno, a ne kao vazal.

Na samom početku Muncimirova vladanja došle su u sukob ninska biskupija i splitska nadbiskupija zbog tumačenja Trpimirove darovnice iz god. 852. Ninski biskup Adalfred tvrdio je, da je knez Trpimir nadbiskupu Petru, samo dok on živi, darovao na uživanje crkvu sv. Jurja u Putalju s posjedom, a ne splitskoj nadbiskupiji zauvijek. Međutim na ročištu pred crkvom sv. Marte pokazalo se da je tvrdnja ninskog biskupa neispravna, pa je knez Muncimir ponovo potvrdio očevu darovnicu.

O veličini i snazi Muncimirove države svjedoči i činjenica da su se pretendenti na srpsko prijestolje sklanjali u Primorskoj Hrvatskoj (De administranido imperio). Nada Klaić drži da se opis granica Hrvatske što je daje Konstantin VII. Porfirogenet u svome spisu „De administrando imperio“ odnosi na granice s početka 10. stoljeća, dakle iz razdoblja Muncimirove vlasti. Hrvatska je tada podijeljena u 11 županija, a njima su pridodane i tri banske župe. Muncimirova se država tako prostire od rijeke Kupe i Gvozda gdje graniči s Panonskom Hrvatskom, pa sve do rijeke Cetine i Biokova na jugu, gdje graniči s Paganijom ili Nertvanskom krajinom. Na rijeci Neretvi je graničila s Humskom zemljom. U unutrašnjost se prostirala do rijeke Drine.   U to doba, uz Hrvate (Sklavine), na ovom područjima uz more i dalje žive i ostaci romaniziranih starosjedioca, što se vidi i iz naslova knezova i kasnijih kraljeva, a razlika između ove dvije narodnosne skupine zadržat će se sve do kraja 11. stoljeća.

Muncimiru su se pokoravali i romanski gradovi bizantske Teme Dalmacije, u koje je dolazio i u njima boravio kad god je to poželio. Okruživali su ga i zasebni dvorski časnici, koji su mu uvijek bili na usluzi, a to su: dvorski župan (iupanus palatinus), buzdovanar (maccecharius iupanus), konjušnik (cavallarius iupanus), komornik (camerarius iupanus), peharnik (pincernarius iupanus), župan kneginje (iupanus comitissae) i župan oružjenoša (armiger iupanus). Hrvatski knez tada po prvi puta ima i svoj pečat (anulo nostro).

Ne može se sa sigurnošću odrediti kraj Muncimirove vladavine, a jedina je naznaka opaska Tome Arhiđakona, gdje se kaže „godine Gospodnje 914. u vrijeme kneza Tomislava.“ Obično se uzima da je Tomislav počeo vladati kao knez oko 910. godine, te da je bio Muncimirov sin, premda o tome ne postoji potpuna sigurnost.




#Article 30: Hrvatski vladari (304 words)


Ovdje su navedeni vladari koji su imali vlast nad područjem današnje Republike Hrvatske i susjednih država s autohtonim hrvatskim stanovništvom, počevši od doseljenja Hrvata na današnje prostore do danas.

Nastanak hrvatske države se zbog nedostatka vrela može pratiti tek od kraja 8. i početka 9. stoljeća. Širenjem franačke vlasti potkraj 8. stoljeća prema europskom jugoistoku, hrvatski se prostor cijepa na područje pod franačkom i bizantskom vrhovnom vlašću, što će se još stoljećima održavati na odvojenost obale i zaleđa. Bogatija vrela iz druge polovice 9. stoljeća svjedoče o već uspostavljenoj vlastitoj državnosti za kneza Trpimira (oko 845. – 864. Trpimirova darovnica), kada je franačka vrhovna vlast samo nominalna. Ona je posve otpala za kneza Branimira.

Nakon što je Koloman odustao od pokoravanja Hrvatske silom, jer je uvidio da tako neće osigurati trajnu i nesmetanu vlast u njoj, 1102. godine nagodio se s hrvatskim velikašima. Prema toj nagodbi, koja se naziva Pacta conventa, Hrvatska i Ugarska ostale su posebne države koje u državnu zajednicu veže kraljeva osoba (personalna unija). Koloman se obvezao na posebnu krunidbu za hrvatskoga kralja. Jedinstvo i državna posebnost hrvatskih zemalja, između ostalog,  očitovala se u osobi bana, odnosno hercega kao kraljeva namjesnika. Ugarski vladari navedeni su s hrvatskim rednim brojevima.

Vidi članak Mletačka republika i popis mletačkih duždeva.

(Republika Hrvatska i susjedne države s autohtonim hrvatskim stanovništvom)

Turski sultani:

Nakon travanjskog rata, 10. travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska, koja je bila marionetska država Sila Osovine. Ubrzo poglavnik Ante Pavelić i članovi vlade 15. svibnja 1941. donese tri zakonske odrebde o kruni Zvonimirovoj, čime NDH postaje kraljevina. Tri dana poslije potpisani su Rimski ugovori u kojima je određeno da će nova kraljevska loza biti iz dinastije Savoja-Aosta Nakon kapitulacije Italije poglavnik Pavelić 10. listopada 1943. poništava članke iz rimskih ugovora o granici i vojsci, no ne i članak o novoj dinastiji.




#Article 31: Kralj Tomislav (903 words)


Tomislav je bio knez Primorske Hrvatske od oko 910. godine; tradicionalno se smatra da je proglašen kraljem 925. godine, a vladao je bar do 928. godine. O njemu se pouzdano zna dosta malo, u usporedbi s nekim drugim ranijim i kasnijim hrvatskim vladarima. Iz vladarske je kuće Trpimirovića.

O Tomislavu imamo podatke iz svega nekoliko povijesnih izvora:.

Zanimljivo je da Tomislava uopće ne spominju, primjerice, sljedeći izvori:

Tomislav je vjerojatno došao na vlast 914. ili ranije; jedini podatak je napomena Tome Arhiđakona, koji piše godine Gospodnje 914. u vrijeme kneza Tomislava. Po Ljetopisu popa Dukljanina, Tomislav je naslijedio svog brata.

O Tomislavovoj vlasti zna se malo, poznato je ratovanje s Mađarima i Bugarima, kao i dva održana crkvena sabora u Splitu; stručnjaci se ne slažu je li okrunjen, ili se samo proglasio, ili ga papa spominje kao kralja iz nekog drugog razloga.

Kako je u doba Tomislavove vladavine cijela Europa bila na nogama zbog mađarskih pljačkaških pohoda, zasigurno se i Tomislav sukobio sa tom novom vojnom silom. Mletački izvori spominju mađarske prodore sve do mora, što bi zasigurno značilo da je u određenom periodu u Hrvatskoj došlo do masovnog sukoba. Ne zna se što se točno dogodilo, evidentno je Tomislav odbio napade. Ono što je bitno za hrvatsku historiografiju pitanje je o Tomislavovu zauzeću jednoga dijela nekadašnje Panonske Hrvatske. Iako je prodor utjecaja hrvatskog vladara u prostor međurječja Save i Drave vjerojatno započeo još krajem 9. stoljeća, vlast primorskog vladara bila je kako-tako osigurana na sjeveru današnje Hrvatske u doba Tomislavove vladavine. Najsigurniji (i jedini pravi) podatak o tome jest podatak da je Grguru Ninskom bila ponuđena Sisačka biskupija, što je izravan dokaz da je Sisak očito bio pod vlašću hrvatskoga kralja, malo je vjerojatno da bi mu se nudila biskupija na nekom drugom teritoriju.

O Tomislavovoj vlasti nad dalmatinskim gradovima svjedoči Toma Arhiđakon, a vjerojatno je da je Bizant nagradio svoga vjernoga saveznika dalmatinskim gradovima, koji je njima vladao u ime bizantskog cara. Pomnim čitanjem spisa splitskih sabora nigdje se ne spominje bizantski strateg, upravitelj bizantske Dalmacije, stoga je očito da je ta vlast bila u Tomislavovim rukama. Kako je zahumski knez Mihajlo Višević bio prisutan na saborima, hrvatski povjesničari pretpostavljaju da je i njegova kneževina bila pod Tomislavovim utjecajem, a iako nemamo izravnih dokaza, ne bi čudilo da je i Paganija bila u istom položaju.

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše da je za u to doba  (većina stručnjaka drži da se radi o preuveličavanju)

On navodi i sljedeće podatke: 

U djelu je car Konstantin također zapisao: 

Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom pobjegao u Hrvatsku.

Bugarski car Simeon je 926./927. nakon osvajanja Srbije, poslao ogromnu vojsku na Hrvatsku, koja je katastrofalno poražena u bitci negdje na prostoru današnje Bosne ili u blizini Imotskog. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi, pokazuje moć hrvatskih vojnih snaga u to doba.

Godina 925. i 928. su u Splitu održani crkveni sabori, koji su se uglavnom ticali crkvene jurisdikcije i upotrebe slavenskog jezika u bogoslužju. Na prvom crkvenom saboru 925. odlučeno je da pravo na metropolitsku čast ima splitski nadbiskup Ivan. Odlučivano je između ninskog biskupa Grgura, zadarskog biskupa Formina i splitskoga nadbiskupa Ivana. Ninski se biskup nakon prvog crkvenog sabora žalio papi pošto je mislio da on zaslužuje biti poglavar, pa je održan drugi crkveni sabor na kojem je splitski nadbiskup potvrđen kao poglavar, a ninska je biskupija ukinuta i njezino su područje podijelile druge biskupije. Tomislav je vjerojatno bio prisutan na oba crkvena sabora. Na ovim saborima je kako je već navedeno Grguru ponuđena Sisačka biskupija, što je izravana dokaz da je jedan dio današnjeg hrvatskog sjevera bio u Tomislavovoj sferi utjecaja.

Tomislav se prvi put 925. spominje kao rex (kralj), u pismu pape Ivana X. U svojoj povijesti, Toma Arhiđakon spominje da je 914. Tomislav dux. Iz toga je povjesničar Franjo Rački godine 1871. zaključio da je Tomislav u međuvremenu postao kralj.

Uz to, u djelu Regnum Sclavorum (poznatom pod nazivom Ljetopis popa Dukljanina; smatra se dosta nepouzdanim) se opisuje krunidba jednog slavenskog kralja (koji se ne naziva Tomislav ni u latinskoj verziji, niti u tzv. hrvatskoj redakciji) krunom koju mu je poslao bizantski car na polju Dalmi.
Prema pretpostavci Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, krunidba kralja Tomislava je obavljena na Duvanjskom polju.

Jedini argument o kraljevanju Tomislava je titula rex, koja se pojavljuje od 925. godine, ali to nije nepobitan dokaz. Primjerice, bugarski kan Boris se u pismu Pape Ivana VIII. spominje kao rex Vulgarorum iako je bio samo kan.

O Tomislavu se vjerojatno može zaključiti da ga je papa smatrao kraljem, a da ga Bizant nije priznavao.

Tomislav se spominje u kontekstu crkvenog sabora 928., a nema podataka o njemu s kasnijim datumom. Konstantin VII. Porfirogenet ne spominje Tomislava, ali govori o Trpimiru u to vrijeme, pa se pretpostavlja da je Tomislava 928. ili kasnije naslijedio Trpimir II., otac Krešimira.

Tomislav je vrlo popularan, kao prvi hrvatski kralj, i kao ujedinitelj Primorske s Panonskom Hrvatskom. U mnogim gradovima Hrvatske postoje trgovi i ulice s njegovim imenom, kao i spomenici, od kojih je najznačajniji onaj u Zagrebu i Livnu.
Te 1925. godine na mnogim pročeljima crkava diljem Hrvatske niču spomen-ploče sa natpisom: 

Mnogi prikazi hrvatske povijesti pisani za najšire krugove čitatelja ne spominju nesigurnosti i malu količinu informacija o Tomislavu. Tako npr. Rudolf Horvat piše (ali uz ograde primjetne u tekstu): 

U literaturi, čak i enciklopedijama, se sve ponekad i dalje pojednostavljuje.




#Article 32: Mihajlo Krešimir II. (304 words)


Mihajlo Krešimir II., hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića, vladao je od 949. – 969. godine. Donekle je obnovio hrvatsku moć i održavao je dobre odnose s dalmatinskim gradovima, posebno sa Zadrom. Krešimirova žena Jelena Slavna dala je sagraditi u Solinu dvije crkve. Crkva sv. Stjepana na Otoku služila je kao grobnica kraljeva, a crkva Blažene Djevice Marije u Solinu kao krunidbena bazilika.

Nakon uspješnog kraljevanja Trpimira II. i Krešimira I., godine 945. kraljem postaje Miroslav najstariji sin Krešimira I. Odmah na početku njegova vladanja ban Pribina izaziva unutarnje sukobe za prijestolje, koji će nakon velikih nereda završiti Miroslavovom smrću. Kako u svom djelu O upravljanju carstvom navodi suvremenik ovih događanja, Konstantin VII. Porfirogenet, Hrvatska je u razdoblju nakon Tomislava oslabila, smanjila se njezina vojska, mornarica se prepolovila, a granične su se zemlje od nje odijelile. Tako su se otoci Brač, Hvar i Vis opet pridružili neretvanskoj oblasti, a dalmatinski gradovi i otoci Bizantu. Od Hrvatske se tada vjerojatno odcijepila i Bosna, tada maleno područje oko izvora rijeke Bosne (današnjeg Sarajeva) kao i neka kneštva južne (Crvene) Hrvatske koja se priključuju savezu pod srpskim velikim županom i bizantskim vazalom, Časlavom Klonimirovićem. 

Na hrvatsko prijestolje godine 949. dolazi Mihajlo Krešimir II. koji je uspio donekle obnoviti hrvatsku moć. Da je Hrvatska ojačala na moru svjedoči bitka hrvatske mornarice i arapskih gusara kod talijanskoga poluotoka Monte Gargano 969. god., gdje su Hrvati stekli sjajnu pobjedu.

Da je ban Pribina zadržao znatnu moć za njegove vladavine vidi se po darovnici kralja Mihajla Krešimira II. kojom on daruje zemljište samostanu sv. Krševana u Zadru. I Konstantin Porfirogent spominje da tadašnji hrvatski ban drži vlast u tri županije: Gacka, Lika i Krbava.

Krešimir II. umro je oko 969. god., a naslijedio ga je njegov sin Stjepan Držislav.

Pretpostavlja se da bi majka Mihajla Krešimira II. mogla biti kraljica Domaslava.




#Article 33: Stjepan Držislav (569 words)


Stjepan Držislav, hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića, sin kralja Mihajla Krešimira II. i  kraljice Jelene. Vladao je od 969. do 996./997. godine. Bio je u dobrim prijateljskim odnosima s Bizantskim Carstvom i njegov saveznik u 40-godišnjem ratu s makedonskim (zapadnobugarskim) carem Samuilom. 

Stjepan Držislav je hrvatskim banom proglasio župana Godimira. 
Kako je u Srbiji oko god. 960., bez pravoga nasljednika, umro veliki župan Časlav Klonimirović koji je nakratko pod svojom vlastu ujedinio župane Raške, Duklje, Paganije, Zahumlja,  Travunje  i Bosne. Već 971. god. Srbija postaje pokrajinom bizantinskog carstva. Vjeruje se da je tada Bosna, s većim dijelom Crvene Hrvatske (ali bez Duklje, gdje je krajem 10. stoljeća zavladao Ivan Vladimir, rođak Časlava Klonimirovića) došla opet u okvir Kraljevine Hrvatske.

Nakon što je car Samuilo (980. – 1014.) uspio za nekoliko godina proširiti svoju vlast na Bosnu, Srijem, Srbiju i današnje srpsko Podunavlje, te na cijelo jadransko primorje južno od rijeke Cetine, osvojivši Duklju, Travunju, Zahumlje i neretvansku područje (Paganiju), postao je opasan susjed hrvatskoj državi između godine 986. i 989. Samuilo je provalio i u Hrvatsku, ali ju nije uspio pokoriti, što dokazuje da se je Hrvatska za vladanja Krešimira II. i njegova sina Stjepana Držislava uspjela oporaviti od posljedica unutarnjih sukoba. 
Samuilo je tijekom ratova progonio i neke svoje rođake koji su često spas tražili upravo u Hrvatskoj. Kralj Držislav ih je gostoljubivo primao i njih 14 nastanio u podgrađu grada Klisa. Kako su ovi bjegunci pripadali rimokatoličkoj crkvi, po savjetu splitskoga nadbiskupa Martina, skupili su 994. god. novce za izgradnju crkve sv. Mihajla u Solinu.

S ciljem da što više učvrsti savezničke odnose, Bazilije II. je ustupio Stjepanu Držislavu na upravu dalmatinske gradove i otoke (kao nekad Tomislavu). Samom Držislavu, Bizant je priznao kraljevski naslov i obdario ga kraljevskim znakovima: krunom, žezlom, plaštem i zlatnom jabukom, te ga je odlikovao titulom carskog eparha i patricija. Stoga se Držislava smatra prvim hrvatskim okrunjenim kraljem, a tom je prigodom Držislav uzeo ime Stjepan. Nosio je naslov kralja Hrvatske i Dalmacije.

Dugi mir u 10. stoljeću između Hrvata i Mlečana omogućio je razvoj trgovine na moru. Međutim Mlečani koji su najviše profitirali tom trgovinom, nakon što su uspostavili dobre odnose s Bizantom i njemačko-rimskim carstvom, odlučili su prestati plaćati uobičajeni danak (solitus census) Hrvatima i Neretvanima, što je dovelo do novih sukoba na moru.

Kralj Stjepan Držislav umro je god. 996./997. a za sobom je ostavio tri sina; Svetoslava Suronju, Krešimira i Gojslava.

Uz kralja Stjepana Držislava veže se legenda o nastanku hrvatskog grba. Legenda kaže da je kralj Držislav dosta ratovao s Mlečanima koji su htjeli osvojiti hrvatsku obalu Jadrana. I u jednom takvom ratu kralj je pao u mletačko ropstvo i bio bačen u zatvor u Veneciji. Mletački dužd Petar II. Orseolo dočuo je nakon nekog vremena da kralj Držislav dobro igra šah. Zato mu je uputio sljedeći izazov: ako ga u tri partije šaha pobijedi, bit će oslobođen i može se vratiti u svoju zemlju. Kralj Držislav je prihvatio izazov i u sve tri partije pobijedio mletačkoga dužda. Dužd je održao riječ i kralj se mogao vratiti kući. Držislav je tada iz zahvalnosti u sjećanje na taj trenutak uzeo šahovsku ploču kao svoj grb i grb svoga naroda. Taj grb ostao je do danas. 

Na padinama Pelegrina u Župi Dubrovačkoj je stara crkvica sv. Stjepana koja se spominje još 1279. godine. Prema pisanjima dubrovačkih ljetopisaca, zavjetni je dar hrvatskog i dalmatinskog kralja Stjepana, Krešimirova sina, za ozdravljenje.




#Article 34: Petar Krešimir IV. (857 words)


Petar Krešimir IV. Veliki hrvatski kralj, vladao je od 1058. do 1074. godine. Iz vladarske je dinastije Trpimirovića.

Hrvatsko kraljevstvo je zbog međusobnih sukoba Držislavovih sinova jako oslabilo. Kralj Stjepan I. započeo je s obnovom koju je uspješno dovršio njegov sin Petar Krešimir IV., jedan od najslavnijih hrvatskih vladara, koji je obnovio snagu starog kraljevstva i ostvario snažno jedinstvo hrvatske države. Za vrijeme njegove vladavine prostor Crvene Hrvatske (Paganija, Travunija, Zahumlje) došao je pod vrhovnu vlast hrvatske krune.

Bizant koji je tada ratovao u Aziji s Turcima-Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, ustupio je kralju Krešimiru IV. dalmatinske gradove i otoke. Petar Krešimir IV. tada nije uzeo naslov carskog prokonzula ili eparha, te je tako tim lukavim diplomatskim potezom ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, da spoje dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom. Otada regnum Dalmatiae et Chroatiae nije bio samo formalni naslov, nego je označavao jedinstveni političko-upravni teritorij.

Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove za svoju državu, kralj Krešimir IV. ostavio je samostalnost gradskim upravama i obvezao se zasebnim ispravama da će im poštovati slobodu i stara prava kako ih je prije zatekao. Pristao je na još neke druge obveze, kao što su: potvrda po kanonskim propisima izabranog biskupa, slobodno sudovanje i trgovanje. Gradovi su se pak obvezali kralju Petru Krešimiru IV. da će mu davati jednu trećinu od lučkih prihoda, danak mira i da će mu pomagati svojim brodovljem ako dođe do rata.

Gradski su prihodi jačali vlast Petra Krešimira, koju je on još više učvršćivao poticanjem razvoja hrvatskih gradova Biograda, Karina, Skradina, Šibenika i Nina, te osnivanjem brojnih samostana i darivanjem zemljišnih posjeda Crkvi. Tako je i 1066. izdao povlasticu samostanu sv. Marije u Zadru, u kojemu je utemeljiteljica i prva opatica bila Čika iz roda Madijevaca, njegova polusestra. Taj je samostan važan kako u hrvatskoj kulturnoj baštini, tako i za održavanje hrvatskog značaja Zadra, za kojim je bilo stalnih mletačkih i kasnije talijanskih prisvajanja.

Sve te velike promjene kojima mu je državne granice svemogući Bog proširio na kopnu i moru (quia Deus omnipotenus terra marique nostrum prolungavit regnum), odlučio je kralj Petar Krešimir IV. izraziti svoju zahvalnost u Ninu 1069. darovanjem otoka Mauna samostanu sv. Krševana u Zadru. Prigodom tog događaja Krešimir IV. je istaknuo da je to naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru (nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni), što je ujedno i dokaz da su tada Hrvati gospodarili Jadranskim morem.

Godine 1071. kod Manzikerta Turci-Seldžuci zadali su težak udarac Bizantu, pa su to pokušali ustankom iskoristiti Bugari i Dukljani, kojima su se pridružili i Hrvati. Bizant je uspio usprkos velikim neprilikama i nevoljama razbiti ustanak i nakon što su vrlo brzo sredili Bugare, odlučili su srediti račune i s Petrom Krešimirom IV. Tako je normanski knez Amiko pristaša Bizanta, navalio s mora, te je potkraj travnja i početkom svibnja god. 1074. opsjedao Rab ali bez uspjeha. Međutim nekako su uspjeli zarobiti kralja Krešimira IV. na nepoznatom mjestu, pa je tako došlo do nagodbe po kojoj su gradovi Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin ustupljeni Normanima. Normane su već iduće godine protjerali Mlečani, kada je kralj Petar Krešimir IV. već bio mrtav. O njegovoj smrti, ne zna se ništa.

Godine 1075. kralj Petar Krešimir IV. pokopan je u crkvi sv. Stjepana, gdje su bile grobnice knezova i kraljeva hrvatskog roda. Nažalost, Turci su kasnije crkvu sv. Stjepana razorili, redovnike koji su čuvali grobove protjerali, a grobnice uništili.

Budući da Petar Krešimir IV. nije imao djece i kako mu braća nisu bila više na životu, naslijedio ga je dotadašnji slavonski ban Dmitar Zvonimir.

Muški benediktinski samostan sv. Ivana utemeljio je Petar Krešimir IV. 1059. Iste mu je godine dao privilegije kraljevske slobode, izuzevši ga od vlasti grada i biskupa, oslobodio ga je svakog osobnog i zemljišnog poreza, te ga je obdario posjedima od kojih je na kopnu najvažniji bio Rogovo. Kralj Dmitar Zvonimir je 1076. potvrdio samostanu privilegije, a kraljica Jelena mu je darovala zemlje pod brdom sv. Kuzme i Damjana, dok mu je biskup Prestencije darovao crkvu sv. Kuzme i Damjana. Zbog mletačkog razaranja grada, redovnici 1125. sele na Čokovac u samostan sv. Kuzme i Damjana. Sustavno istraživanje temeljnih ostataka ovog objekta započeto je 1969., a završilo je Istraživanja je vršio Janko Belošević. Crkva je bila velikih dimenzija, 29 x 12,5 m, s predvorjem. Trobrodna je s tri apside, a zidovi su s vanjske strane raščlanjeni lezenama. U apsidalnom su dijelu pronađeni ulomci fresaka i nekoliko ulomaka crkvenog namještaja s motivom pletera. Oko crkve je pronađeno nekoliko starohrvatskih grobova.

U 11. stoljeću (1075., Petar Krešimir IV.) u kraljevskoj se villi Kosovo smješta središte hrvatskog dvorskog biskupa koji se oko 1040. javlja u pratnji hrvatskog kralja. Bazilika sv. Marije postaje njegovom katedralom. U tu svrhu crkvi se dograđuje sklop sa sjeverne strane za potrebe katedralnog kaptola. Unutar prezidane građevine nađeni su grobovi ranog srednjovjekovnog horizonta koji su nekoć bili ukopani uz samu crkvu.
 

U vrijeme dok je Hrvatsko Kraljevstvo imalo vladare narodne krvi postojale su povelje i kronike koje nisu sačuvane do danas, a u povijesnoj ih se znanosti zove Gesta regum chroatorum. Ime su dobile po nazivu iz isprava kralja Petra Krešimira IV.




#Article 35: Dmitar Zvonimir (1688 words)


Dmitar Zvonimir (lat. Demetrius Suinimir, Suonimir, Suonemerius, Zolomer, Zuonimir) († ?, 1089.), hrvatski ban, herceg i kralj Hrvatske i Dalmacije, vladao je od 1075. do 1089. godine. Upamćen kao jedan od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske, Zvonimir je, kao i njegov prethodnik, nastavio politiku ekspanzije Hrvatske na svim poljima. Njegova smrt 1089. bila je prekretnica u hrvatskoj povijesti, jer je sukscesijska kriza koju je izazvala bila popraćena krvavim ratom koji je rezultirao gubitkom hrvatske samostalnosti.

O Zvonimirovu podrijetlu ne zna se gotovo ništa. Najvjerojatnije je bio potomak kralja Svetoslava Suronje, dakle rođak kralja Petra Krešimira IV. (1058. – 1074.), iako ima povjesničara koji smatraju da nije bio Trpimirović nego pripadnik nekog od uglednih hrvatskih rodova odnosno plemena. Jedino je poznato iz jedne sudske presude iz Šibenika godine 1078., da se Zvonimirov ujak zvao Streza.

Zvonimir se u izvorima prvi put spominje godine 1070. kao ban i suvladar kralja Petra Krešimira IV. Pretpostavlja se da je prvobitno vladao Slavonijom koju je, nepoznato je točno kada, dobio od mađarskih Arpadovića. Veliki dio Slavonije bio je do toga doba pod njihovom vlašću (osvojio ju je ugarski kralj Stjepan I. Sveti oko 1027. otevši je Krešimiru III.). Zvonimir je bio u rodbinskim odnosima s Arpadovićima preko svoje žene Jelene Lijepe koja je bila kći ugarskoga kralja Bele I. (1060. – 1063.) i sestra Ladislava I.) (1077. – 1095.), te su mu oni prepustili u vlast to područje (najvjerojatnije sjeverozapadnu Hrvatsku, točnije krajeve između Drave i Kupe). Povjesničar Ivo Goldstein pretpostavlja da se Zvonimirova vlast možda protezala čak i do Srijema. Zvonimir je od rodbinskog odnosa s Arpadovićima imao višestruke koristi (ali oni još i više, jer su upravo na temelju Zvonimirova braka s pripadnicom dinastije Arpadovića Jelenom, nakon njegove smrti pretendirali i na kraju stekli hrvatsku krunu). Negdje poslije godine 1067. zamolio je ban Zvonimir, kako stoji u izvorima, ugarskog kralja Salomona i vojvodu Gejzu da mu pomognu istjerati istarsko-kranjskog vojvodu Ulrika II. s područja tzv. Marke Dalmatinske (područja Kvarnera, Hrvatskog primorja i dijela Istre, od današnje Rijeke do Labina) koji je to područje osvojio oko 1064. godine. Oni su to i učinili, a zauzvrat od njega dobili darove te je Zvonimir tako zavladao i tim područjem.

Sve to zasigurno je itekako utjecalo na kralja Petra Krešimira da 1070. godine Zvonimira uzme za svoga suvladara i prijestolonasljednika (kao takav se od te godine i spominje u izvorima zajedno s Petrom Krešimirom) što se u hrvatskoj historiografiji također tumači i kao ponovno sjedinjenje Slavonije s Hrvatskom koja je tako ponovo postala ujedinjena i moćna. Dotadašnji Krešimirov prijestolonasljednik njegov nećak, vojvoda Stjepan skinut je s tog položaja i zatvoren u samostan sv. Stjepana pod borovima u Splitu.

Dok je Zvonimir sve više jačao i pripremao se za zadobivanje kraljevske časti na Jadranu se pojavljuje nova sila, Normani. U izvorima tako stoji da je 1074. godine normanski vojvoda Amiko iz Apulije s juga Italije u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku zarobio hrvatskog kralja. Ne kaže se kojega, ali najvjerojatnije je riječ o Petru Krešimiru IV., iako ima mišljenja da je možda riječ i o neretvanskom knezu Slavcu. U takvim, prilično nejasnim okolnostima, na prijestolje je stupio Zvonimir.

Zvonimir je odmah po dolasku na vlast počeo rješavati problem obnove vlasti onih gradova koji su bili pod Mletcima.

Kralj Dmitar Zvonimir dobro je procijenio tadašnju vanjskopolitičku situaciju: položaj Bizanta čija je moć slabila i Mlečana koji su se pridružili protivnicima sve jačeg papinstva. Tako je Zvonimir stao uz papu Grgura VII. (1073. – 1085.), prihvaćajući suvremenu doktrinu da papa ima pravo dijeliti krune i priznavati posjed zemalja.

U rujnu 1075. ili 1076. papa Grgur VII. poslao je svoje legate, opata Gebizona i biskupa Fulkona, s glavnom svrhom da se riješi pitanje o priznanju samostalnosti jedinstvene hrvatsko-dalmatinske države. Nakon što je Dmitar Zvonimir prisegnuo da će biti vjeran podanik papi, poslanik Gebizon okrunio ga je u nedjelju 8. listopada 1075. ili 8. listopada 1076.  u Solinu, u krunidbenoj bazilici sv. Petra i Mojsija kraljevskom krunom i predao mu druge znakove kraljevske vlasti (žezlo i mač) i papinsku zastavu. Zvonimir je uoči krunidbe imao naslov hercega Hrvatske i Dalmacije (Croatiae Dalmatiaeque dux), a po krunidbi naslov kralja Hrvatske i Dalmacije (Croatiae Dalmatiaeque rex).

Novi kralj Dmitar Zvonimir obećao je Svetoj Stolici, da će: pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da će papi davati godišnji dar u novcu, da će paziti da se Crkvi daju prvine i desetine, da će sprječavati prodaju ljudi, štititi siromahe, udovice i siročad. Ujedno je Dmitar Zvonimir ustupio papi samostan svetoga Grgura u Vrani kao hospicij za njegove poslanike. U tom samostanu, po prijepisu prisege Dmitra Zvonimira, nalazile su se dvije zlatne krune s draguljima. Pretpostavka je da su to krune kralja Tomislava i Stjepana Držislava.

Za krunu kralja Tomislava ne zna se odakle je. No za krunu Stjepana Držislava se zna da je došla iz Bizanta kao priznanje Bizanta Stjepanu Držislavu kao vladaru. Dmitar Zvonimir je okrunjen trećom krunom koja je donešena iz Rima. Te krune su izgubljene u mračnom periodu okupacije od stane Turaka i Venecije (područje Vrane su držali i Turci i Mlečani). No nije isključena mogućnost da je jedna od tih kruna završila u Napulju poslije krunjenja Ladislava Anžuvinca, sina Karla Dračkog, 5. kolovoza 1403. godine u Zadru. Povijesno se ne zna kojom se krunom okrunio Ladislav Napuljski.

Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, podržavanjem reformnog pokreta, te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom Stolicom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.

Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira (zvъnъmirъ, kralъ xrъvatъskъ).

Godine 1079. napao je Zvonimira istarski velikaš, knez Vecelin, podanik njemačkog cara Henrika IV. U pomoć Zvonimiru priskočio je papa Grgur VII. Nešto kasnije, krenuo je Zvonimir u rat kao saveznik normanskog vojvode Roberta Guiscarda († 1085.) protiv Bizantskog Carstva i njegove saveznice Venecije. Godine 1083. Normani su u savezništvu s Hrvatima, potukli bizantsko-mletačko brodovlje i zauzeli grad Drač, a 1084. su žestoko potukli mletačko brodovlje kod Kasopa na otoku Krfu.

Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša Vinihu iz plemena Lapčana. Budući da je jedini sin i prijestolonasljednik Radovan umro prije očeve smrti (iza 1083.), pojavio se problem nasljeđivanja prijestolja. Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Petra Krešimira IV., s čijom smrću je definitivno izumrla dinastija Trpimirovića.

Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru 1526. godine, ali i stoljećima poslije. Unatoč tome njegova smrt, kao i njegov brak sa Jelenom pokazali su se pogubnima za Hrvatsku jer su prouzročile sukscesijski rat koji je završio gubitkom hrvatske samostalnosti i dolaskom mađarskih Arpadovića na hrvatsko prijestolje.

Poznata je legenda o smrti kralja Zvonimira i kletvi o 900-godišnjem prokletstvu. Pretpostavka je da se vijest o Zvonimirovoj nasilnoj smrti prvi put javila u Ugarsko-poljskoj kronici iz 13. stoljeća. Tamo se spominje hrvatski kralj Kazimir kojega je osvetio mađarski kralj. Zvonimirovo ime vezano uz nasilnu smrt pouzdano se javlja tek u Ljetopisu popa Dukljanina, točnije u prijevodu prva 23 poglavlja djela na hrvatski iz 15. stoljeća. Naime, samo djelo je nastalo u drugoj polovici 12. stoljeća. Postoje 4 redakcije ovog djela: osnovna latinska redakcija, talijanski prijevod latinske redakcije (načinio 1601. god. benediktinac M. Orbini), prijevod prva 23 poglavlja na hrvatski (nepoznati autor), te prijevod hrvatske redakcije na latinski (preveo Marko Marulić, na molbu Splićanina Dmina Papalića).

Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u Kosovu (danas Biskupiji) kod Knina. U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen bi potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Turci Seldžuci osvojiše Jeruzalem. Aleksije je zatražio od pape Urbana II. pomoć za oslobađanje Jeruzalema od Turaka. U isto vrijeme zatražio je pomoć i od Zvonimira. Kralj Zvonimir sazvao je sabor u Kosovo kod pet crkava. No pri spomenu na rat ubili su ga nezadovoljni i odnarođeni plemići.

Također, vijesti o nasilnoj smrti nalaze se u Historia salonitana maior iz 16. stoljeća, te Chronicom breve regni Croaciae Ivana Tomašića. Chronicon breve Regni Croatiae Ivana Tomašića iz 1563. govori da je Zvonimira u svome šatoru, na insistiranje nezadovoljnog pučanstva ubio njegov peharnik, Tadija Slovinac.

Od hrvatskih povjesničara, Ivan Lučić i većina povjesničara 19. stoljeća su odbacivali ovaj izvještaj. Ferdo Šišić je 1905. objavio raspravu u kojoj je smatrao da je ne treba odbaciti, i u svojim djelima je zastupao ideju da je Zvonimir ubijen, a u tome su ga slijedili Stjepan Gunjača, Viktor Novak i Mario Kostrenčić.

Nikola Radojčić i većina povjesničara poslije Drugog svjetskog rata zastupa mišljenje da je riječ o legendi koja ima malo veze sa stvarnim zbivanjima i da je Zvonimir umro prirodnom smrću. U recentnijoj literaturi javilo se mišljenje da je legenda zapravo modificirana verzija češke legende o smrti kneza Većeslava.

Legenda o Zvonimirovoj smrti je jedina autentična srednjovjekovna legenda o nekom srednjovjekovnom kralju. Ona nije produkt historiografije 19. stoljeća, kao što je većina mitova, kojima se danas služimo kada govorimo o hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj povijesti. Prema izvorima vjerojatnije je da je Zvonimir umro prirodnom smrću, istodobno zbog novijih znanstvenih spoznaja, teza o ubojstvu se ne može odbaciti kao potpuna nevjerojatna. Vidi i: 

Prema Historia salonitana maior, na Zvonimirovom grobu nalaze se sljedeći stihovi:

Kralj Zvonimir prvo je pokopan u katedralnoj crkvi sv. Marije u Kninu, a poslije mu je tijelo preneseno u Solin.

U crkvi Sv. Marka evanđeliste u Zagrebu nalazi se freska Joze Kljakovića s motivom prisege kralja Zvonimira.

Na prvoj Tridesetodnevnici za Hrvatsku i hrvatski narod održanoj 2015. na 20. godinu oslobodilačke akcije Oluje,  svećenik je prikazivao gregorijanske sv. mise za kralja Dmitra Zvonimira, zadnjeg hrvatskog kralja koji je ujedinio hrvatski narod.




#Article 36: Stjepan II., hrvatski kralj (327 words)


Stjepan II. hrvatski kralj, vladao je od 1089. do 1091. godine. Sin je Gojslava II., mlađeg brata Petra Krešimira IV.. Unuk je Stjepana I., hrvatskog kralja. Kako mu je sin Radovan umro još za njegova života, kralja Zvonimira naslijedio je 1089. Stjepan II., posljednji Trpimirović.

Nakon svog neuspjeha da preuzme vlast u razdoblju nakon smrti Petra Krešimira IV., Stjepan II. bio je prisiljen živjeti u samostanu sv. Stjepana pod borovima u  Splitu (na poluotoku koji se danas i zove po tom samostanu, Sustipan; današnji gradski predjel). 

Formalni razlog za život u samostanu postaje navodna bolest, tako da u svojoj darovnici iz 1078. Stjepan piše: Ja Stjepan, nekad svijetli herceg Hrvata, shrvan teškom bolešću dozvah k sebi časne svećenike hrvatskoga kraljevstva da mi nađu lijeka za moje grijehe. Po njihovu savjetu pobrinuh se, te se dadoh prenijeti u samostan sv. Stjepana. Tu se odrekoh svih svojih časti i odabrah grobnicu, preporučivši se glavaru samostana da me spominje u svojim molitvama.

Nakon povlačenja Stjepana II. u samostan, za njega se više nije čulo sve do Zvonimirove smrti 1089., kada ga je hrvatski narod doslovno izvukao iz samostana, te svečano okrunio za kralja.

Stjepan II. nazivao se kao i veći broj svojih prethodnika Božjom milošću kralj Hrvata i Dalmatinaca. Oko njega se okupilo visoko svećenstvo i velika većina hrvatskih velikaša i plemića, što dokazuje da je cijela hrvatska država bila u njegovoj vlasti. Kralj Stjepan II. vladao je manje od dvije godine tijekom kojih vanjskopolitički protivnici nisu stvarali probleme očekujući smrt staroga kralja bez djece. Plemstvo je vjerojatno i očekivalo da Stjepan za života imenuje nasljednika, što se, na štetu Hrvatske nije dogodilo. 

Budući da pitanje svoga nasljednika nije riješio tijekom života, nakon njegove smrti započeo je rat za hrvatsku krunu. Zvonimirova udovica Jelena Lijepa pozvala je svoga brata da vojno zauzme hrvatsku i proglasi se kraljem. Rezultat rata je bila personalna unija Hrvatske i Ugarske. Sukobi ugarskih i hrvatskih snaga prestali su tek 1105., ulaskom Kolomana u dalmatinske gradove.




#Article 37: Petar Snačić (458 words)


Petar Snačić (Svačić), hrvatski kralj, vladao je od 1093. do 1097. godine. Kao vođa anti-mađarskog otpora u Hrvatskoj izabran je za kralja 1093., u jeku sukscesijskog sukoba uzrokovanog smrću Zvonimira i Stjepana II.. Bio je posljednji hrvatski kralj narodne krvi.

Navodno je podrijetlom iz tvrdog grada Kamička s padina Miljevačkog platoa uz rijeku Krku gdje je u njegovu čast podignut veleban spomenik. Međutim nema nikakvih dokaza da je Petar bio član obiteljske loze Svačića, nego je to posljedica neosnovane tvrdnje jednog hrvatskog povjesničara iz druge polovice 19. stoljeća.

U Supetarskom kartularu se nabrajaju hrvatski banovi u vrijeme nekih kraljeva. Tamo se kao posljednji hrvatski ban navodi Petar Snačić. Franjo Rački prigodom objave spomenutog dokumenta, n je pretvorio u v pa je od Snačića postao Svačić. Snačići su bili jedan od poznatih rodova hrvatskog plemstva.

Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi, pretpostavlja se da je kasniji kralj Petar bio na funkciji hrvatskog bana u vrijeme kralja Zvonimira. Taj podatak proizlazi iz Supetarskog kartulara.

Poslije smrti kralja Stjepana II., posljednjeg izdanka dinastije Trpimirovića, Jelena Lijepa, udovica kralja Zvonimira poziva svoga brata, ugarskog kralja Ladislava da zauzme Hrvatsku, kao Zvonimirov legalni nasljednik. To izaziva revolt većeg dijela hrvatskog plemstva koje se vojno odupire Mađarima. Supetarski kartular spominje kralja Slavca, te dio povjesničara smatra da je Slavac bio kralj odabran od strane plemstva kao anti-ugarski vođa. Moguće je da mu je Petar Snačić bio odan, ali i da mu je bio rival u borbi za hrvatsku krunu. Pošto o Slavcu van konteksta kartulara nema nikakvih podataka, povjesničari o njemu ne znaju praktički ništa. Ono što se zna je da je jedan dio plemstva i naroda izabrao oko 1093. godine Petra za novog hrvatskog kralja, nastavljajući sukob sa Arpadovićima i njima odanom hrvatskom plemstvu.

Kralj Petar stolovao je u Kninu i pretpostavlja se da je u njegovoj vlasti bila stara jezgra hrvatske države, bez dalmatinskih gradova i područja između Save i Drave, iako neki povjesničari misle da je Petar Snačić uspio prognati Almoša sa sjevera Hrvatske. Zasigurno nikad nije okrunjen za kralja, jer se Zvonimirova kruna nalazila u rukama splitskog nadbiskupa Lovre koji je umro 1099. godine (nadbiskup od 1060. – 1099.).

Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava 1095. godine, na prijestolje dolazi njegov najstariji nećak Koloman, koji je nakon pomirbe s papom Urbanom II. krenuo u vojni pohod na Hrvatsku.

Potkraj travnja, odnosno početkom svibnja 1097. godine došlo je do bitke na Gvozdu (najvjerojatnije na sjevernom podnožju gore Gvozd, današnje Petrove gore), u kojoj je kralj Petar izgubio život na bojištu i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj narodne krvi. U spomen na nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se Petrov gvozd, odnosno Petrova gora.

O pravom mjestu odigravanja bitke gdje je poginuo Petar Snačić znanstvenici se nisu usuglasili.




#Article 38: Petar Berislavić (1575 words)


Petar Berislavić (Trogir, 1475. - Vražja gora kraj Korenice, 20. svibnja 1520.), hrvatski ban i biskup iz roda Berislavića (Berislavići Trogirski).

Nakon poraza u Krbavskoj bitci 1493. godine, Hrvatska je ostala skoro bez obrane, a njezin teritorij gotovo napušten i opustošen. Ipak, Hrvati su se nastavili boriti protiv Turaka. U tim se bitkama isticalo više ugarskih i hrvatskih velikaša, među kojima je bio i hrvatski ban, biskup Petar Berislavić.

Na početku 16. stoljeća Trogiranin Petar Berislavić ostvaruje crkvenu i političku karijeru u Ugarskoj. Već 1501. godine je kaločki kanonik, 1504. godine tajnik Vladislava II.. Jagelovića i od 1512. godine vesprimski biskup. U prožimanju dužnosti u crkvenoj i državnoj hijerarhiji, tipičnoj za doba renesanse, Berislavić kao diplomat zastupa kralja u složenim odnosima između pape, Venecije i Ugarske. Zagovornik je rata protiv Mletačke Republike, ali se njegova djelatnost ubrzo usredotočuje na tursku opasnost. Godine 1513. imenovan je upraviteljem banata u Hrvatskoj (prefectus banatus), a 1514. godine postaje hrvatskim banom, s temeljnom zadaćom da brani zapadni rub korvinskg sustava, od Jajca i Jajačke banovine do kraljevskih utvrda u južnoj Hrvatskoj, u zaleđu mletačke Dalmacije. 

Obrana granice Hrvatskoga Kraljevstva od Osmanskog Carstva prelazila je mogućnosti bana Petra Berislavića jer za tako tešku zadaću nije raspolagao ni s toliko novčanih sredstava koja bi bila dovoljna za održavanje konjaničke čete. Na početku upravljanja banatom Hrvatske Berislavić se u kolovozu 1513. godine sukobio s Turcima kod Dubice između Une i Kupe. Bitka je dobro dokumentirana i poznat je njezin tijek; Berislavić je prvo krenuo uz lijevu obalu Save do Kraljeve Velike, zatim se okrenu k Jasenovcu, gdje je prešao Savu i onda pošao prema jugozapadu, te se utaborio iza Dubice, uz one gore što se steru tomu mjestu za leđima i na jugu obrubljuju ravnicu kojom teče rijeka Sunja.  
Bilo je to na Veliku Gospu (15. kolovoza) 1513. Turci su mislili da je u Berislavića velika vojska, te stadoše opkope praviti oko svog tabora kod Blinje, ali čuvši poslije da su kršćani brojem mnogo slabiji, odlučiše ih samo napasti. I tako se zametnula sutradan 16. kolovoza bitka koja je završila sjajnom pobjedom Hrvata. Mnogo je Turaka poginulo na bojnom polju, a mnogo ih se na bijeg u Savi i Uni potopilo. Javlja se da je tom prigodom nastradalo 2.000 - 2.700 Turaka, među palima bili su četiri vojvode, a peti je dopanuo ropstva, te bi s drugim sužnjima poslan kralju Vladislavu na dar. Glasovi o pobjedi kod Dubice biše razneseni na sve strane: Hrvati ohrabrili se ponovo, a strani svijet stao se nadati da bi mogao ukrotiti bijes turski. 
U idućim se godinama banovanja nužno morao ograničavati na obranu kraljevstva. Novčano je pitanje od samog početka usmjeravalo samozatajni napor Petra Berislavića. Traganje za novčanom pomoći postalo je važnim slojem banova djelovanja, najviše zato što ga kralj nije mogao podupirati potrebnim novčanim iznosima. 

Vladislav II. je doduše, pokušavao osigurati pomoć hrvatskom banu, pa je, primjerice, u travnju 1515. godine pisao slavonskim staležima da su dužni uputiti pomoć Berislaviću radi obrane Hrvatskoga Kraljevstva jer, ako to ne učine, upozorava s pravom kralj, ni vas koji ste susjedi one kraljevine neće minuti pogibelj. Teško je suditi o uspjehu kraljevih uvjeravanja jer su slavonski staleži na saboru u Križevcima te godine bili odbili potporu hrvatskom banu, ističući da su po starom običaju dužni braniti samo Kraljevinu Slavoniju, a ne i Hrvatsku kojom je upravljao Berislavić. Ban se potkraj 1514. godine za pomoć obratio i Dubrovniku, tražeći da mu isplate trogodišnji tribut od 1,500 dukata što su ga bili dužni davati ugarsko-hrvatskom kralju. Dubrovčani su to najprije odbili jer, isticali su oni, kad bi za isplatu tributa doznali Turci, to bi moglo biti na propast naših trgovaca i njihove trgovine na području Osmanskoga Carstva, ali su početkom 1513. godine ipak poslali traženi novac hrvatskom banu. 

Pozivi za pomoć bana Petra Berislavića, upućeni političkim središtima izvan Kraljevstva, imali su različitu sudbinu. Venecija je zbog Berislavićeva zalaganja za Cambraisku ligu od početka bila nepovjerljiva prema hrvatskom banu. Premda se on u neposrednom zaleđu mletačkoga posjeda u Dalmaciji odupirao turskom pritisku koji je upravo tada postajao sve jačim, pa su se banovi i mletački državni interesi dodirivali na istom hrvatsko-dalmatinskom prostoru, ipak je Republika neprekidno sumnjala da se hrvatski ban ne pokušava oduprijeti Osmanlijama, nego da zapravo priprema rat protiv njezina dalmatinskog posjeda. Zato je dosljedno odbijala sve banove pozive za pomoć. Berislavić je u kolovozu 1517. godine, pritisnut oskudicom i Turcima, uputio poslanika u Mletke s kraljevim pismom i molbom da mu mletačka vlada dade 10,000 florena za obranu Klisa, na račun sredstava koje je Republika, prema ugovoru s kraljem Vladislavom II. od 31. siječnja 1503. u sve skromnijim iznosima, još plaćala ugarsko-hrvatskom kralju Ludoviku II. U mletačkom Collegiu je tada istaknuto da bi kralj, doduše, prema ugovoru morao dobiti 85,000 zlatnika, ali da se prije toga mora Mlecima nadoknaditi šteta u iznosu od 150,000 dukata što su je mletačkim posjedima u Istri nanijeli Andrija Bot i Frankapani. Napokon je s mnogo podrugljivosti zaključeno da će se banu Petru Berislaviću dati 2,000 dukata, ali u vunenim i svilenim tkaninama.  

Do potkraj drugoga desetljeća 16. stoljeća vladalo je časovito zatišje na kopnenim područjima dalmatinskih gradova, pa će se turske provale obnoviti tek 1520. godine, dakle na kraju Berislavićeva vladanja. Unatoč tome, Petar Berislavić je otporom protiv Turaka na hrvatsko-osmalijskoj granici zapravo štitio i mletački posjed u Dalmaciji, pa to i objašnjava njegove pokušaje da dobije potporu u Mlecima. Protuturski ciljevi hrvatskog bana i Mletačke Republike bili su zajednički, okupljeni na istom prostoru od Jajačke banovine do istočnojadranskih gradova, kojemu je sve više prijetilo Osmansko Carstvo. Petar Berislavić je zato u ožujku 1518. godine još jednom zatražio pomoć od Republike, ali mu Signorija ni taj put ništa nije dala, dapače, dužd, je podrugljivo javio banu neka ima strpljenja, dakako u času kad je Petar Berislavić jedva zadržavao pritiskak Osmanlija.

Jedini europski uglednik koji je uistinu pružao pomoć banu Berislaviću bio je papa Leon X. O pozornosti koju je Leon X. posvećivao protuturskom naporu Petra Berislavića svjedoče papina pisma ugarsko-hrvatskom kralju, europskim vladarima i hrvatskom banu. U pismu kralju Vladislavu II. od 30. ožujka 1515. Leon X. ističe da šalje, kao pomoć gradovima u Iliriku i Hrvatskoj, pozamašnu količinu pšenice i ječma, tisuću libra zgotovljena baruta za pucanje iz lumbarda, deset tisuća libra sumpora i pet tisuća libra salitre te 2,000 zlatnika, a najavljuje da će ubrzo Petru Berislaviću poslati još 20,000 dukata. U pismu francuskom kralju Franji I. od 15. svibnja 1516. ističe da se ne smije dopustiti da propadne ovo kraljevstvo, tj. Hrvatska, prije svega gradovi Jajce, Knin, Klis i Skradin, jer bi nakon toga bile ugrožene Panonija i Italija. Zato moli Francuskoga kralja da mu pošalje 15,000 zlatnika kojima će on dodati još toliko i sve zajedno uputiti Petru Berislaviću za utvrđivanje gradova. O skrbi Leona X. prema Petru Berislaviću svjedoči i podatak da je u lipnju 1515. poticao čak i Mlečane da banu pošalju novca barem za obranu grada Jajca, iako ti papini pozivi ni nekoliko godina kasnije, kako je istaknuo, nisu donijeli nikakva ploda.

Premda su napori Petra Berislavića protjecali u posve neravnopravnom odnosu spram Osmanskog Carstva, hrvatski ban nije posustajao. Pokušavao je dobiti pomoć na svim stranama, pa je potkraj 1519. godine poslao svojega poslanika Tomu Nigera na papinski i carski dvor. Niger je najprije boravio u Rimu, gdje ga je 12. prosinca 1519. u papinskom konsistoriju primio papa Leon X., a u svibnju 1520. godine došao je na carski dvor u Bruxellesu. I pred papom i pred carem Karlom V. Toma Niger je opisivao ugroženost Hrvatske i napore Petra Berislavića. Karlo V. je u pismu Petru Berislaviću od 23. lipnja 1520. godine kićenim riječima veličao zasluge hrvatskoga bana, isticao kako smo mi voljni pomoći i poticao bana da i dalje brani stvar kršćansku, te da ne klone duhom. No, Petru Berislaviću nisu bila potrebna raskošna pisma nego materijalna pomoć, novac i oružje, koju nije dobivao gotovo ni od koga, a osim svega toga, u času kad je Karlo V. pisao to pismo hrvatskom banu, Berislavić više nije bio živ jer je u svibnju 1520. poginuo u sukobu s Turcima na Plješevici.

U planini Plješevici, negdje između Korenice i Bihaća na Uni, ban je sa svojih 300 ratnika razbio i natjerao 800 turskih vojnika u bijeg. Prigodom potjere ban je zaostao zajedno sa svojom dvojicom mladih pomoćnika zbog nezgode s konjem. Baš kad su riješili problem s konjem, na njih je iznenada navalilo oko 60 Turaka. Ban Petar Berislavić naredio je svojim pomoćnicima da bježe, te je, ubivši nekoliko turskih vojnika, s mačem u ruci junački poginuo. Bilo je to 20. svibnja 1520. a opća žalost za banom kojeg su Hrvati voljeli kao oca zavladala je u Hrvatskoj, te širom Europe. Nekoliko sati nakon banove pogibije, papa Lav X. imenovao je hrabrog Petra Berislavića kardinalom, ne znajući da je on mrtav.  Tijelo Petra Berislavića odnešeno je u Vesprim, gdje je i svečano sahranjeno. 
 
Unatoč beznadnim materijalnim okolnostima, Petar Berislavić je sve do pogiblje zaustavljao turski pritisak prema Hrvatskom Kraljevstvu, napose braneći Jajce i Jajačku banovinu, strateški najosjetljiviju točku obrambenog sustava. Tri puta je pritekao u pomoć Jajcu – 1515.,1518. i 1519. godine, i razbio tursku opsadu grada. Nakon njegove pogiblje turski pritisak na Hrvatsko Kraljevstvo postaje sve jačim, a čast hrvatskog bana više od godinu dana nikome nije pripala.
Pod sultanom Sulejmanom I. (1520.), Turci zauzimaju Beograd, kao važno uporište na istoku te na taj način još više ugrožavaju hrvatske krajeve. U takvim je okolnostima u studenome 1521. za hrvatskog bana imenovan krbavski knez Ivan Karlović.




#Article 39: Petar Kružić (1099 words)


Petar Kružić (16. listopada 1491. - okolica Solina, 12. ožujka 1537.), bio je hrvatski vojskovođa i kapetan Klisa. Oko 1513. godine službovao u Klisu i postao kapetan 1520. godine, a od 1522. godine kapetan Senja. Pobijedio je Turke 1524. godine kraj Klisa i opet 1525. godine kraj Senja, a 1532. godine oslobodio je Solin od turske vlasti. Jedan od najvažnijih hrvatskih ratnika u protuturskim ratovima. Poginuo je prigodom turskog osvajanja Klisa.

Bio je rodom iz mjesta Krug u Nebljuhu, kotaru Lapačke županije. No, kasniji su ga kroničari, polihistori i povjesničari, najčešće iz lokalpatriotskih razloga, pokušavali prisvojiti i predstaviti kao jednoga od svojih zemljaka jer je uživao nevjerojatnu popularnost kao protuosmanski borac, osobito u predjelima iz kojih su i potekli branitelji Klisa.

Neke od teorija o podrijetlu Petra Kružića:

Petar Kružić je svoju vojnu karijeru počeo 1513. godine kad se priključio braniteljima Klisa. Već u početku obavljao je vojnu dužnost podkaštelana, dok ga hrvatski ban Petar Berislavić nije postavio za kapetana Klisa (1518. ili 1519. godine). Petar Kružić krajem 1521. godine imenovan je Senjskim kapetanom, zajedno s Grgurom Orlovčićem kojeg je kralj imenovao za sukapetana Klisa. Oni su te dužnosti obavljali zajedno sve do pogibije Grgura Orlovčića u Bitci na Mohačkom polju.

U veljači 1524. godine Petar Kružić je došao na veću kušnju kada je turski vojvoda Mustafa opkolio Klis s 3000 vojnika, koji se unatoč nestašici vode i hrane držao 2 mjeseca. Petar Kružić je netom prije opsade otišao u Senj gdje je sa svojim sukapetanom Grgurom Orlovčićem okupio 1500 pješaka i 60 konjanika (u okupljanju ove vojske mnogo je pridonio i Toma Niger koji je donio Papinu pomoć u novcu, naoružanju i hrani), te s 40 brodova ploveći samo noću stigao do Solina gdje su se iskrcali 10. travnja, odakle su krenuli prema Klisu gdje su razbili vojsku koja je opsjedala Klis, zajedno s nekoliko uskočkih vojnika predvođenih banom Nehorićem koji su došli iz svoje tvrđave, danas u Neoriću. Za tu akciju kralj Ludovik je darovao Kružiću i Orlovčiću kaštel Breznicu.

Unatoč uspješnim obranama i pobjedama Klis nije imao predaha, a nakon bitke na Mohačkom polju 1526. godine i pada Obrovca započeli su teški dani za okruženi grad.

Prilike na bojnome polju u Hrvatskoj južno od Velebita bile su sve teže, djelomično i zbog nedostatne pomoći koja je pristizala od kralja Ferdinanda. Njegovu je blagajniku Kružić još 1528. godine uputio potresno upozorenje: 

Turci su stalno vrebali i kružili, a 4. lipnja 1532. godine u vrijeme izbivanja kapetana Kružića koji je otišao po pomoć, velika turska vojska je pod vodstvom Mlečanina Nikole Querinija uspjela preko izdajnika zauzeti Klis. Međutim ubrzo je Kružić sa svojih 2000 ratnika doplovio iz Ancone i s lakoćom oslobodio Klis, a 18. rujna uspio je osvojiti i manju tursku utvrdu u Solinu. Kapetan Kružić je savjetovao kralju Ferdinandu I. neka iskoristi tu pobjedu tako što bi sagradio utvrdu na solinskom polju, ali od toga nije bilo ništa. U to doba su i Mlečani stvarali probleme želeći zauzeti Klis, ali papa Klement VII. i papa Pavao III. su puno pomagali Kružića, tako je i sam sultan Sulejman I. izjavio da je Klis papinski grad.

Nakon još nekoliko bezuspješnih pokušaja 1535. godine Turci su probali osvojiti Klis izdajom. Tako su podmitili uskoka Matu Tvrdosalića kojih ih je pustio u grad na zadnju noć poklada, ali je o svemu prethodno obavijestio svoje uskoke koji su im tako pripremili lijepo i nezaboravno iznenađenje.

Krajem kolovoza 1536. godine skupila se velika turska vojska koja je obnovila utvrdu u Solinu i izgradila još dvije kako bi potpuno ogradila Klis i tako ga prisilila na predaju. Kliška posada se je kao i uvijek hrabro i junački branila, a kad je u ožujku 1537. godine stigla pomoć s mora, 3000 njemačkih vojnika kralja Ferdinanda Habsburškog i 700 talijanskih vojnika koje je poslao papa Pavao III., i još nekoliko Uskoka bana Nehorića s kopna, zajedno su navalili predvođeni kapetanom Kružićem i njegovom vojskom, te su uspjeli razvaliti dvije turske utvrde. Provaljujući u posljednju utvrdu, iznenada se pojavio Murat-beg sa svojih 2000 vojnika koji su navalili na kršćane divlje urlajući, pa su talijanski i njemački vojnici misleći da Turaka ima puno više nego njih stali bježati prema obali. Kružić je pokušavao zaustaviti i smiriti redove kršćanske vojske, ali sve je bilo uzalud. Nije bilo druge, pa su on i njegovi ratnici tražili spas povlačeći se prema obali gdje su bile kršćanske lađe. Petar Kružić, koji je među zadnjima došao do obale, nije se uspio izvući. Ubrzo su ga opkolili Turci, a kapetan je junački poginuo.

Kako su Klišani ostali bez izvora vode i svoga kapetana koji je svojim junaštvom pronio glas o Hrvatskoj diljem kršćanskog svijeta, nije bilo druge nego prihvatiti ponudu Turaka koji su im obećali slobodu ako im mirno prepuste grad. Tako je Klis 12. ožujka, na blagdan sv. Grgura, 1537. godine došao pod tursku vlast. Građani grada Klisa su se raselili na sve strane, a mnogi uskoci su otišli u Senj, odakle su nastavili ratovati protiv Turaka.

Kružiću su Turci odsjekli glavu a njegovo tijelo pokopano je u kapeli sv. Petra kraj franjevačke crkve BDM na Trsatu. Kružićeva sestra Jelena njegovu je glavu kasnije otkupila od Turaka te je i Kružićeva glava stavljena u grobnicu zajedno s tijelom. Kapela sv. Petra s grobnicom za Petra Kružića sagrađena je dvije godine nakon njegove smrti. Na grob stavljena je ploča s latinskim natpisom: 

(U prijevodu na hrvatski jezik: Ova kamenita ploča pokriva kosti Petra Kružića, kojega Turci, jaoh, pogubiše. Dok je on bio živ, Senj i Klis nikada se ne bojahu Turaka. Zemlja uze njegovo tijelo, nebo i dušu. A njegovo junaštvo raznosi po svijetu neumrla slava. Ovaj je natpis postavljen na grob slavnog viteza Petra Kružića g. 1537.).

Na jednoj od tri ploče u osi oltara Svetog Petra u crkvi Gospe Trsatske u podu stoji latinski natpis koji u prijevodu znači: Ovdje je pohranjena glava presvijetloga kliškog viteza Petra Kružića, † 1537.

Karlovački povjesničar Radoslav Lopašić u svom djelu Oko Kupe i Korane kaže da su se rođaci Petra Kružića još 1533. godine sklonili pod tada frankopanski grad Kladušu, a u drugoj polovici 16. stoljeća naseljeni su u naselje Zadobarje (Zadoborje) uz rijeku Dobru kraj Karlovca. Potomci ove obitelji, od koje potječe Ivan Kružić koji je 1650. godine bio sudac zagrebačke županije, cijelo su to vrijeme održali prezime i svijest o svom plemenitom podrijetlu čuvajući svoja starinska obiteljska pisma iako su stoljećima živjeli kao obični seljaci. Legenda govori da je središte Zadobarja, Klistra, nazvana tako upravo u spomen na junačku obranu Klisa i njegovog zapovjednika Petra Kružića. Po njima se naziva i jedan od zadobarskih zaselaka koji se često isticao kao zasebno naselje.




#Article 40: Nikola Jurišić (2111 words)


Nikola barun Jurišić od Kisega (mađarski: Jurisics Miklós), (Senj, oko 1490. - Kiseg, 1545.), hrvatski plemić, vojskovođa i diplomat. 1527. sudjeluje na Cetinskom saboru kao poslanik Ferdinanda Habsburškog. Imao je bogatu vojnu karijeru, u kojoj je najzapaženiji događaj obrana Kisega 1532. godine, a 1530. godine bio je i carski poslanik u Carigradu.

Nikola (Mikulica) Jurišić rođen je godine 1490. u Senju, ali njegovo podrijetlo nije jasno, prema jednima roditelji su mu Senjani, a prema drugima roditelji su mu s prostora Like ili okolice Zadra te su u Senj došli bježeći pred Osmanlijama. Nikola je cijeli svoj život služio u carskoj austrijskoj vojsci - tj. konkretno caru Ferdinandu Habsburgu. Govorio je hrvatski i njemački jezik, ali je znao pisati jedino hrvatskom ćirilicom.

O Nikoli ne znamo ništa sve do 1521. godine kada se spominje u jednom pismu nadvojvode Ferdinanda koje kaže da se Nikola priključio obrambenim jedinicama Kraine sa svojih osam konjanika nakon smrti cara Maximiliana I. godine 1519. Kraina u ovom kontekstu nije „Vojna krajina“ koja je uspostavljena kasnije na prostoru današnje Hrvatske, već je to njemački naziv za „Kranjsku“, današnju pokrajinu Slovenije, a tada pokrajinu „Austrijskih nasljednih zemalja“.

Nadvojvoda Ferdinand bio je veoma angažiran u obrani hrvatskih prostora, iako su se oni nalazili izvan njegove domene, tj. u rukama ugarskog kralja Ludovika II., te nam je poznato da je naoružavao i opskrbljivao utvrde izvan habsburških posjeda kao što su Senj, Skradin, Klis i dr. Ferdinandov angažman s one strane granice zasigurno je bio s ciljem zaustavljanja Osmanlija prije dolaska do njegovih posjeda, a ne izraz dobre volje ili solidarnosti. Nakon pada Beograda 1521. Ferdinand se našao posebno ugrožen te je do 1522. godine sakupio vojsku koju je namjeravao iskoristiti u pojačavanje istočnih granica. Kako bi se sakupljena vojska što bolje iskoristila sazvan je iste godine u Beču  sastanak vojnih dužnosnika da bi se raspravljalo gdje poslati trupe, a na ovaj je sastanak bio pozvan i Nikola Jurišić zbog svog dobrog poznavanja lokalnog terena. Ovaj događaj bit će ključan u Nikolinoj karijeri te će sljedeće četiri godine (1522.-1526.) provesti kao kapetan na hrvatsko-kranjskoj granici pod zapovjedništvom grofa Nikole od Salma.

Grof Nikola zatražio je 1526. godine nadvojvodu Ferdinanda da bude oslobođen dužnosti na granici te je osobno preporučio Jurišića kao svog nasljednika, što je Ferdinand prihvatio, te iste godine Jurišić postaje vrhovni zapovjednik carske vojske u Kranjskoj. Iste godine krenuo je i sultan Sulejman sa svojom vojskom prema kršćanskim zemljama i bilo je jasno da će doći do velike bitke na ugarskom prostoru. Postavilo se pitanje trebaju li hrvatski vojnici s kranjske granice poći u pomoć ugarskom kralju Ladislavu ili ostati na granici. Ferdinand je tražio Jurišića za mišljenje 29. srpnja, a on je odgovorio da je spreman braniti granicu s minimalnom vojskom i da bi ostatak trebao poći u pomoć ugarskom kralju s čime se Ferdinand složio uz uvjet da troškove ne snosi on. Nažalost nemamo podataka o tome koliko je vojnika zaista pošlo u pomoć, ali znamo da ih je Jurišić poticao na to.

Jurišić, koji je do sada već stekao zavidno povjerenje nadvojvode Ferdinanda te postao njegov savjetnik, dobio je zadatak da predstavlja nadvojvodu na zasjedanju hrvatskim staleža u Cetingradu (u poslanstvu su još bili i Pavao Oberstein, Ivan Kocijan/Katzianer  te Ivan Pichler). Misija je bila uspješna pošto je sabor u Cetingradu 1. siječnja 1527. odlučio poduprijeti Ferdinanda kao ugarskog kralja, a posebnu su čast staleži iskazali Jurišiću jer su ga zamolili da on provodi pravdu u ime kralja Ferdinanda.

Jurišić je nastavio vojne aktivnosti protiv Osmanlija te 24. srpnja 1527. javlja kralju Ferdinandu da je uspješno zauzeo gradove Bihać i Ripač. Ubrzo dolazi do novih problema za Ferdinanda jer se njegov protivnik Ivan Zapolje povezuje s Osmanlijama te oni naposljetku kreću prema Ugarskoj 1529. godine. Ferdinand se u ovoj kriznoj situaciji ponovno okreće Jurišiću i po njemu šalje pismo za sultana. Tek što je stigao do Kamengrada, nedaleko od Bihaća kojeg je nedavno osvojio, čuvši da je osmanska vojska već blizu predao je pismo lokalnom paši i brzo se uputio natrag kako bi obavijestio Ferdinanda da je vojska već veoma blizu i da će udariti na Beč.

Za vjernu službu Jurišić je od Ferdinanda dobio cijeli niz časti. Znamo da je 1528/9. godine imenovan kapetanom Rijeke (obnašao negdje do 1530.) te da je dobio na uživanje Postojnu i Novigrad Istarski. Najvažniji posjed, čija će ga obrana učiniti legendom, bio je Kiseg (Güns/Kőszeg) kojeg je dobio na uživanje 9. studenom 1529. kao nagradu za vjernu službu.

Godine 1530. kralj Ferdinand posla Nikolu Jurišića i Josipa Lamberga u Carigrad na pregovore sa sultanom. Cijelo poslanstvo brojalo je 37 lica (23 plemića i 14 članova posluge), a među njima nam je najvažniji Benedikt Kuripešić, koji je bio tumač latinskog i njemačkog jezika i čija je zadaća bila da prevodi sve što poslanstvo kaže. On je opisao cijelo putovanje od početka do kraja u svom putopisu koji je iznimno vrijedan izvor za samu misiju, ali isto tako i za proučavanje Hrvatske, Bosne i Srbije jer je riječ o jednom od najstarijih putopisa tih prostora.

Cilj poslanstva bio je dogovoriti mir sa sultanom te predstaviti sultanu dokaze kako je Ferdinand zakonski nasljednik ugarske krune, a ne Ivan Zapolja. Ferdinand je znao da je mir moguć jedino uz plaćanje danka te je bio spreman platiti između 20 000 i 100 000 guldena godišnje, na period od deset godina uz napomenu poslanstvu da dogovori prvu ratu danka četiri mjeseca od trenutka dogovora. Ferdinand je izričito tražio Jurišića i Lamberga da pričaju na njemačkom jeziku, vjerojatno kako bi pokazao da poslanstvo govori u ime cijelog Carstva, što će kasnije izazvati probleme u komunikaciji.

Poslanstvo je krenulo iz Ljubljane 22. veljače 1530. godine, a 17. listopada ušli su u Carigrad u pratnji 100 osmanskih konjanika koji su izašli pred njih.[2] Sami pregovori počeli su 25. listopada kada je poslanstvo pozvao na razgovor Ibrahim-paša. Možemo gotovo sigurno zaključiti da je Ibrahim pozvao poslanstvo u poznatu carigradsku palaču Topkapı Sarayı, koja je ostavila Kuripešića fasciniranog kao i mnoge druge Europljane prije njega. On palaču opisuje ovako:

Kad smo došli u njegovo dvorište, dočekaše nas mnogi ugledni Turci sa obje strane dvorišta u zlatnim, svilenim, kadifenim, od najboljeg platna izrađenim raznobojnim anterijama (ogrtačima) i drugom odijelu ... Poslije smo, popevši se kamenim stepenicama, došli u lijepu dvoranu. Tu je, kao kakav kralj, sjedio Ibrahim-paša u svom svome sjaju i dostojanstvu, obučen u zlatno ruho, opkoljen svuda naokolo zlatnim, svilenim i drugim zastiračima po zidovima, klupama i zemlji ...

Jurišić je vrlo brzo progovorio na hrvatskom jeziku usprkos instrukcijama da se drži njemačkog. Naime, sve što su poslanici rekli najprije je Kuripešić prevodio na latinski, a onda turski poslanik s latinskog na turski te se u prijevodu dosta gubilo. Kako je u Carigradu slavenski jezik bio poznat i postojao je prevoditelj, Jurišić je odlukom da ne priča na njemačkom skratio komunikaciju s dva prevoditelja na jednog i tako ubrzao dogovor i smanjio broj pogrešaka.

Sultan je primio poslanstvo u svoj dvor 7. studenoga. Nakon što su poljubili sultanovu ruku krenuli su u pregovore. Najprije je progovorio Lamberg na njemačkom te je predao pismo vjerodostojnosti koje im je dao Ferdinand kao potvrdu. Vjerojatno zbog pogreške u komunikaciji, kao što smo već rekli s njemačkog se prevodilo dva puta prije nego je sultan dobio poruku, Sulejman krivo shvati da pismo sadrži Ferdinandov prijedlog. Na to Jurišić progovori na slavenskom jeziku te ispravi pogrešku i usmeno prenese sultanu ponudu svoga kralja: da je Ferdinand spreman plaćati danak, da je spreman na mir sa sultanom, ali da Ferdinand drži sebe za zakonskog vladara cijele Ugarske i da neće priznati Zapolju kao kralja. Na kraju je predao sultanu pismo namijenjeno njemu, a ubrzo je razgovor završio te je Ibrahim ispratio poslanstvo.

Nekoliko dana nakon, 14./15. studenoga, pozvao je sultan ponovno poslanstvo na razgovor. Najprije su svi poslanici bili pozvani na gozbu (sultan nije bio na njoj osobno), a za posebnim srebrnim stolom jeli su zajedno Jurišić i Lamberg sa četvoricom paša (Ibrahim, Ajas, Ćazim i Behadum). Nakon objeda primio ih je sultan. Uručiše im pismo za Ferdinanda i izraziše žaljenje što nije postignut dogovor te se pozdraviše. Kako je u međuvremenu došlo do nekog sukoba habsburških i osmanskih trupa kod Budima zadrži sultan poslanike u Carigradu do 22. prosinca.

Misija u Carigrad, iako bezuspješna, pokazala je mnogobrojne diplomatske vještine Jurišića te je najbolji dokaz koliko je povjerenje kralj Ferdinand imao u njega. Osmanski paša Ibrahim stekao je čak i simpatije prema Jurišiću te ga se sjetio kada su se ponovno susreli ispred Kisega godinu dana kasnije. S propašću pregovora Ferdinandu nije preostalo ništa drugo nego da se pripremi za rat s Osmanlijama, a upravo će u ovom ratu Jurišić steći najveću slavu.

Svojim junaštvom Jurišić se je proslavio god. 1532., kad je sa svega par stotina ljudi, od čega svega nekoliko desetaka profesionalnih vojnika, obranio grad Kiseg od velike osmanske vojske i tako  zadržao sultana dovoljno dugo da njegov daljnji pohod na Beč postane neisplativ.

Osmanska vojska pred Kisegom bila je mnogobrojna, povjesničari se ne slažu oko broja vojnika, on varira od 100 000 do 300 000 vojnika, no svakako je riječ o velikoj vojsci kakva dolikuje jednoj osmanskoj kampanji koju vodi sam sultan. S druge strane grad je branilo tek 38 profesionalnih vojnika i oko 700 naoružanih seljaka i građana Kisega.

Opsadu je započeo 6. kolovoza veliki vezir Ibrahim-paša, a tri dana poslije priključio mu se i sam sultan Sulejman. Juriši na grad su bili gotovo svakodnevni, dolazili su sa svih strana, a nekoliko puta su čak i ušli u grad kroz pukotine, ali su bili opet potisnuti van. Prošlo je tako već 22 dana opsade kada je pokrenut veliki napad 28. kolovoza koji je u konačnici bio odbijen uz velike gubitke. Iako mu je Ibrahim u više navrata nudio priliku da se preda Jurišić ju je svaki put odbio.

U sljedećem velikom napadu su upali u grad te je izgledalo kao da će grad konačno pasti. Izgubio je Jurišić mnogo ljudi te i sam biva ranjen.  Ubrzo nakon posljednjeg velikog napada pozvao je Ibrahim Jurišića na pregovore u svoj tabor. Sultan je odlučio prepustiti grad Jurišiću, uz uvjet da pobjeda bude sultanova, ali vojska neće osvojiti grad.

U konačnici je dogovor zaključen 30. kolovoza te je dogovoreno kako će deset janjičara stati na ulaz grada te da će na zidine biti postavljena osmanska zastava kao da je grad osvojen, a osmanska vojska će za dva dana krenuti natrag. Tako je Jurišić, svojim trudom zadržao Osmanlije dovoljno dugo da im se opsada više ne isplati. Zahvaljujući njemu imao je i kralj vremena sakupiti vojsku te su Karlo i Ferdinand 23. listopada došli pred Beč sa 125 000 vojnika, očekujući napad.

Jurišić je za svoju hrabrost i obranu dobio 20. veljače 1533. godine diplomu o barunatu, kojom je postao barun grada Kisega, te i 8000 forinti. 

Nakon što je 1537. godine vrhovni zapovjednik Ferdinandove vojske, već spominjani, Ivan Kocijan/Katzianer doživio poraz kod Osijeka te bio optužen za izdaju, preuzima Jurišić zapovjedništvo nad svom vojskom u Kranjskoj. Godinu nakon izgubio je Jurišić svog sina Adama i kćer Anu, koje je imao s prvom ženom Katarinom. Iste godine dobio je Jurišić čast da bude upravitelj Kranjske, a poznato nam je iz pisama koja je razmjenjivao s Ferdinandom da je tijekom ovog vremena postao i njegov glavni savjetnik za sva pitanja kranjske granice. 

Godine 1541. odrekao se Jurišić zapovjedništva nad vojskom, a svega dvije godine kasnije u srpnju 1543. zamolio je Ferdinanda da ga oslobodi dužnosti, tj. upravljanja Kranjske, zbog lošeg zdravlja. Nažalost malo nam je toga poznato o njegovom životu, osim nekoliko dobro dokumentiranih epizoda, te ne znamo mnogo o njemu u godinama nakon Kisega niti gdje je točno, kada i od čega umro. Pretpostavlja se da je umro 1543./1544. pošto je 1543., kao što smo već naveli, tražio razrješenje dužnosti zbog bolesti.

Ponegdje će se naći podatak kako je Jurišić zadnje godine svoga života proveo u Beču kao tajni savjetnik kralja Ferdinanda, a kako navodi Radoslav Lopašić: Jurišić imao je u Beču kuću, koja bijaše prosta od svih daća a poznata je bila još prošloga vieka i zvala se hrvatskom kućom (Kroaten Haus). Kuća stajala je u ulici zvanoj Schnekenstrasse, i došla je kašnje u vlastnost kneza Trautsona, koja obitelj izumrla je posljednim Wilhelmom. Kašnje uzidana je hrvatska kuća u sjeverni ugao sgrade ugarske dvorske kancelarije. Tako je zabilježio Augustmac Rožnjak po pripoviedanju historika Iv. Jurja Schwarntnera. Kako mi pako kazuje g. bibliotekar Kostrenčić, kuću hrvatsku imahu jedno vri eme knezovi Zrinski, te ju darova g. 1663. Nikola Zrinski grofu Traunu. Ta kuća stajala je na mjestu stare burze, te ne bi po tom bila istovjetna sa gornjom kućom.

Po Nikoli Jurišiću, nazvana je jedna od glavnih ulica u Zagrebu te dvorac i trg u Kisegu.




#Article 41: Nikola Šubić Zrinski (2000 words)


Grof Nikola IV. Zrinski (na mađarskom: Zrínyi Miklós) (Zrin, oko 1508. - Siget, 7. rujna 1566.), bio je hrvatski državnik i vojskovođa, jedan od najslavnijih velikana hrvatske i mađarske povijesti, član velikaške obitelji Zrinski. 

Nikola Šubić Zrinski, prema nekim povjesničarima Nikola Zrinski - Sigetski, Nikola Zrinski stariji ili pak Nikola (IV.) Zrinski (jer je u rodoslovlju obitelji Zrinski četvrti po redu s tim imenom), bio je sin Nikole (III.) Zrinskog i krbavske kneginje Jelene Karlović, sestre (kasnijeg) hrvatskog bana Ivana Karlovića .

Nikola je ratovao protiv Turaka još od svoje rane mladosti i prošao kroz mnogobrojne okršaje. Kao vješt vojnik istaknuo se već u svojoj 21. godini u obrani Beča 1529. godine, car Karlo V. nagradio ga je tada konjem i zlatom. Osobito se proslavio 1542. godine kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Građani i suvremenici su naveliko slavili njegovo junaštvo, govoreći da ga je sam Bog poslao. Zbog njegovog junaštva i Jurišićeve potpore, car i kralj Ferdinand I., 24. prosinca 1542. godine, izabrao ga je za hrvatskog bana.

Dana 17. lipnja 1543. godine vjenčao se je s Katarinom Frankopan, sestrom kneza Stjepana Frankopana Ozaljskog. U tom braku rodilo im se mnogo djece, od kojih je najpoznatiji Juraj (IV.) Zrinski. Među Nikolinim potomcima najznačajniji su njegov unuk Juraj (V.) Zrinski, te praunuci Nikola i Petar. Njegova kćer Katarina Zrinska je bila prva supruga ugarskog palatina Györgya Thurzó (1567.-1616.).
 
Car i kralj je Nikoli, za njegove vojne zasluge, darovao Međimurje, s utvrđenim gradom Čakovcem, koje se od 1546. godine nalazi u posjedu obitelji Zrinski, sve do njihova izumiranja (krajem 17. i početkom 18. stoljeća).

Za vrijeme svoga banovanja, Zrinski je spasio ostatke ostataka (lat. reliquiae reliquiarum) hrvatskog kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitaka. Godine 1556. Zrinski se odrekao banske časti, te je savjetovao kralju Ferdinandu I. neka postavi Petra Erdődya za novog bana. Kralj je teška srca ispunio zahtjev Zrinskog, ali mu je ipak udovoljio i otpustio ga je u najvećoj milosti imenujući ga pritom meštrom kraljevskih tavernika (rizničara).

Godine 1566. sultan Sulejman I. kreće s više od 100.000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem osvajanja Beča i potom čitave Europe. Tako Sulejman I. dolazi do grada Sigeta srediti stare račune sa sigetskim kapetanom. Zrinski (tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava) je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2.500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima: Ja Nikola knez Zrinski obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!.

Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Zrinskom strjelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali kako ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 4. rujna, ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić, Lovro Juranić i Đorđe Pozojević.

Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Tijelo je pokopao Mustafa Vilić iz Banje Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed-paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Jura (Győr) glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj (IV.) Zrinski, zet Baltazar Batthyány i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, lokalitetu nedaleko Čakovca, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.

Junačko djelo Nikole Zrinskog, ili kneza Mikule, kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe, koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII, napisao je ovo: Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu. Četvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom (kajkavskom ikavicom i glagoljicom), njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu. Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30.000 vojnika, nije im bilo druge nego odustati od invazije na Beč i Europu.

Nikola Zrinski ml. (1620.-1664.), praunuk sigetskog junaka, hrvatski državnik i pisac, opisao je u svom epskom djelu pod naslovom Opsada Sigeta herojsku smrt svog pradjeda 1566. godine, koja je ušla u sve povijesne anale 16. stoljeća. Spomenuta poema pisana je na mađarskom jeziku. Iako ju je pisao Hrvat, smatra se jednom od najvećih dostignuća rane mađarske književnosti.

U svojem kapitalnom djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga, koji je više od dvjesto godina bio posve nezaobilazni dio popularne kulture koji se čitao (pjevao) u praktično svakom hrvatskom domu, Andrija Kačić Miošić posvećuje Nikoli Šubiću Zrinskom Pismu od bana Zrinovića i cara Sulemana trećega.

Iz toga vremena postoji jedna izrjeka koja se često pripisuje samom Zrinskom koji je znao da pomoći neće biti i da im nema druge nego držati Siget koliko mogu. Kada su Zrinskog pitali o kraljevskom pojačanju i hoće li uspjeti odbiti Turke, Zrinski je odgovorio: Bog je visoko, a kralj daleko. 

Nikola Šubić Zrinski, stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog danas se slavi kao najveći hrvatski vojni junak, a danas ga osim nas Hrvata i Mađari smatraju svojim nacionalnim junakom. Među brojnim djelima i mjestima koja su posvećena Zrinskom, posebno se ističu opera Nikola Šubić Zrinski i trg Zrinjevac u Zagrebu.

Povodom 500. obljetnice rođenja ovog, kako su ga nazvali, hrvatskog Leonide, u Čakovcu je podignut spomenik Nikoli Zrinskom, nenadmašnom sigetskom junaku. Brončani kip, visok oko 3 metra, postavljen u perivoju uz velebni dvorac Zrinskih, svečano je, u nazočnosti mnogih visokih uzvanika, dana 6. prosinca 2008. godine otkrio predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić.

Plemićka loza Šubići su rod, pleme, gens na latinskom. Šubići su u svojoj povijesti imali više predikata: Bribir, Zrin, Čakovec. Nikola Šubić Zrinski ne postoji kao povijesna osoba. Postoji samo Nikola Zrinski, eventualno s pridjevom Sigetski. Naime, nakon što je Jurju Zrinskom (sinu Mladena II. Šubića) oduzeto dotadašnje obiteljsko središte Ostrovica, Šubići se sele u Zrin (1347.) i pritom odbacuju staro prezime i uzimaju novo, prema novom sjedištu - Zrinski. Od tog vremena, tj. sredine 14. stoljeća, potomci Jurja Zrinskog se nikad ne nazivaju Šubićima, iako su potomci loze Šubića.

Nikola IV. Zrinski bio je sin Nikole III. i Jelene Karlović (sestra hrvatskoga bana I. Karlovića). Ženio se dva puta, prvi put Katarinom Frankapan (umrla 1561), a drugi put Evom von Rosenberg. Sa prvom suprugom Katarinom Frankopan je imao 12 djece, dok sa drugom suprugom Evom von Rosenberg je imao jednog sina. Iako će muška linija Zrinskih izumrijeti krajem 17. st., ženske linije putem njegovih kćeri Katarine, Barbare i Dorice je moguće pratiti do danas. Postoje linije Zrinski (po Katarini Zrinski) → Thurzo → Drašković, Zrinski → Thurzo → Erdody, Zrinski (po Dorici Zrinski) → Batthyany, Zrinski (po Barbari Zrinski) → Thurzo → Dersffy de Szerdahely → Esterházy von Galántha i → Altgraf zu Salm-Reifferscheidt. U Hrvatskoj su bile glavne linije Zrinski → Thurzo → Drašković, Zrinski → Thurzo → Erdody, Zrinski → Batthyany, a koje se kasnije (18./19. st.) šire na obitelji Sermage, Kulmer, Bombelles, Pejačević i Adamović Čepinski. Nikola je ukupno izravni predak barem 8 hrvatskih banova; 3 po muškoj liniji: Jurja V. Zrinskog (1622.-1626.), Nikole VII. Zrinskog (1647.-1664.) i Petra Zrinskog (1665.-1670.), te 5 banova po ženskoj liniji: Ivana III. Draškovića (1640.-1646.), Ivana V. Draškovića (1732.-1733.), Ivana Nepomuka II. Erdődy (1790.-1806.), Ladislava Pejačevića (1880.-1883.) i Teodora Pejačevića (1903.-1907.). Uz banove izravni je predak i iliraca grofa Janka Draškovića i grofice Sidonije Erdődy Rubido, skladateljice grofice Dore Pejačević, slikara Ferdinanda Kulmera. Po barem dvije linije: a) Zrinski → Batthyány → Erdődy → Festetić i b) Zrinski → Thurzo → Erdődy → Festetić, predak je austro-ugarskog ministra vanjskih poslova kneza Tassila Festeticsa de Tolna (1867.-1871.), bivšeg češkog ministra vanjskih poslova kneza Karela Schwarzenberga (2007.-2013.) te vladajućeg kneza Lihtenštajna Hansa Adama II. (1989.-..). Po linijama Zrinski → Thurzo → Drašković i Zrinski → Batthyány → Erdődy → Drašković izravni je predak i bavarskog vojvode Franza Bonaventure (1933.-..) i kneginje Sophie od Bavarske i Lihtenštajna, supruge prijestolonasljednika Alojza od Lihtenštajna. Po liniji od Katarine Zrinski: Zrinski  → Thurzo → Jakušić → Koháry → Sachsen-Coburg-Gotha-Koháry i liniji od Barbare Zrinski: Zrinski →  Balassa de Gyarmat → Pethe de Hethes → Jakušić → Kohary → Sachsen-Coburg-Gotha-Koháry, Nikola Zrinski je izravni predak 5 portugalskih kraljeva: Ferdinanda II. (1836.-1853.), Petra V. (1853.-1861.), Ludovika I. (1861 - 1889.), Karla I. (1889.-1908.), Manuela II. (1908.-1910.), posljednjeg saskog kralja Friedricha Augusta III. (1904.-1918.), posljednjeg austro-ugarskog cara i kralja Karla I./IV. Habsburga, 3 rumunjska kralja: Ferdinanda I. (1914.-1927.), Karla II. (1930.-1940.), Mihaela I. (1927.-1930., 1940.-1947.), jugoslavenske kraljice Marije Karađorđević i posljednjeg jugoslavenskog kralja Petra II. (1934.-1945.), bugarskih careva : Ferdinanda I. (1887.-1918.), Borisa III. (1918.-1943.), Simeona II. (1943.-1946.), te grčka kraljice Helena, supruge kralja Đure II. (1922.-1924.). Ova linija od Zrinskih do Sachen-Coburga nastaje brakom kćeri ugarskog palatina Jurja V. Thurza (sin Katarine Zrinski i unuk Nikolin), grofice Barbare Thurzo za hrvatskog plemića iz okolice Požege, a izbjeglog u Ugarsku baruna Andriju Jakusicha de Obova, njegov unuk barun Emerik Jakusich de Opova mlađi će imati samo dvije kćeri: Tereziju koja će se udati za grofa Jurja Erdődya i Polixenu Jozefu koja će se udati u grofovsku obitelj Koháry de Csábrág. Njezin praunuk grof Franjo (Ferenc) Koháry de Csábrág će postati jedan od najbogatijih zemljoposjednika u Habsburškoj monarhije, no nakon smrti sina Franje (Franz), nasljednicom bogatstva grofova Kohary će postati njegova kćer jedinica Antonija (1797.-1862.), koja će nakon smrti oca naslijediti preko 150 000 hektara posjeda u Donjoj Austriji i Ugarskoj, te razne rudnike, šume i palače. Kako bi se Antonija već kao princeza mogla udati za princa Ferdinanda von Sachsen-Coburg-Gotha (1785.-1851), starijeg brata budućeg belgijskog kralja Leopolda I., car Franjo I. će dva tjedna prije vjenčanja obitelj Koháry de Csábrág proglasiti kneževskom. Najstariji Antonijin sin Ferdinand će ženidbom za portugalsku kraljicu Mariju II. (1834.-1853.) postati njezin suvladar kao kralj Ferdinand II. Njihov unuk princ Ferdinand od Hohenzollern-Sigmaringena će nakon smrti prvog rumunjskog kralja Karla I. (1866.-1914.), a koji je umro bez djece, postati kralj Ferdinand I. (1914.-1927.) od Rumunjske. Drugi unuk od Antonije će 1887. biti izabran za bugarskog kneza, kasnije cara Ferdinanda I.

ban Nikola V. Šubić Zrinski ~ grofica Katarina Frankopan (?-1561.) (lista nije iscrpna)




#Article 42: Nikola VII. Zrinski (2826 words)


Nikola VII. Zrinski (na mađarskom: Zrínyi Miklós; Čakovec, 1. svibnja 1620. – Gornji Kuršanec kod Čakovca, 18. studenoga 1664.), bio je hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik.

Grof Nikola Zrinski bio je hrvatski ban od 1647. do 1664. godine. Zbog toga što je rođen u Čakovcu i gdje je proveo velik dio života, neki povjesničari ga nazivaju i Nikola Zrinski Čakovečki. U rodoslovlju cijele obitelji knezova Zrinskih, koja je bila vrlo moćna i utjecajna u srednjovjekovnom Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu i kasnije u Hrvatskoj u sklopu Habsburške monarhije, on je sedmi po redu s tim imenom, pa mu neki, radi lakše orijentacije, ime pišu kao Nikola VII. Zrinski. U pojedinim tekstovima naziva ga se i Nikola Zrinski mlađi.

Nikola Zrinski praunuk je Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a unuk Jurja IV. Zrinskog, koji je 1574. godine u Nedelišću dao tiskati znamenitu knjigu Decretum koteroga je Verbeci Ištvan dijački popisal hrvatskoga pravnika Ivanuša Pergošića. Nikolin otac, ban Juraj V. Zrinski umro je 28. prosinca 1626. godine u vojnom taboru u Požunu (današnja Bratislava u Slovačkoj), gdje je sudjelovao sa svojom postrojbom u Tridesetogodišnjem ratu. Povijesni izvori govore da je bio otrovan po nalogu austrijskog carskog generala Albrechta von Wallensteina, nakon što je došlo do njihovog verbalnog sukoba.

Nikolina majka, grofica Magdalena Zrinska rođ. Széchy, preudala se nakon toga za baruna Nikolu II. Mlakovečkog (na mađarskom: Malakoczy) Susedgradskog. Za Nikolu i njegovog brata Petra brinulo se tijekom njihove mladosti više znamenitih osoba, među kojima zagrebački biskup Petar Domitrović (stolovao je od 1611. do 1628. godine) i ostrogonski nadbiskup Petar Pazmany. Prvotno o braći skrbili su protonotar Stjepan Patačić i zagrebački biskup Petar Domitrović, a nakon što su oba skrbnika ubrzo umrla, skrb je preuzelo četveročlano povjerenstvo, njihov izravni skrbnik bio je Franjo Batthyány, unuk Nikole IV. Zrinskoga. Obojica su učili i kod isusovaca u Grazu od 1630. do 1634. godine, a zatim u Trnavi u Slovačkoj od 1634. do 1636. godine. U Trnavi je, na isusovačkoj višoj školi, 1636. godine završio retoriku. Nakon školovanja Nikola i Petar Zrinski putovali su po Italiji gdje ih je primio i papa Urban VII. Govorili su najmanje šest jezika: hrvatski, njemački, mađarski, latinski, turski i talijanski jezik.

Godine 1637. vratio se Nikola na svoj posjed u Međimurje, u utvrđeni čakovečki dvorac. Nikola VII. u Tridesetogodišnjem ratu sudjelovao je 1642., 1643., 1644. i 1646. godine. Po prvi puta sudjelovao je u rujnu 1642. godine i to s postrojbom od 500 konjanika, a 1644. godine pridružio im je još 500 konjanika. Na kraljev poziv 1646. godine s 300 podanika priključio se je hrvatskoj banskoj vojsci i opet sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu. Tada se je istaknuo u bitkama protiv Šveđana i njihova saveznika Jurja I. Rákóczyja, došavši kralju u pomoć u mjestu Skalici, te nanijevši im teške gubitke. Dana 26. siječnja 1646. godine postao general-bojnikom (General Feldwachtmeister). Zbog pokazanog junaštva i vojne vještine, kralj Ferdinand III imenovao ga je 1647. godine generalom svih Hrvata (Croatorum omnium generalis), a 27. prosinca iste godine hrvatskim banom. U Varaždinu je na zasjedanju hrvatskog sabora, 14. siječnja 1649. godine postavljen za hrvatskoga bana.

Nikola se 17. rujna 1645. godine vjenčao s groficom Marijom Euzebijom Drašković, kćeri Gašpara II. Draškovića, člana ljutomerskog ogranka te obitelji, ali je ona nakon nekoliko godina braka, u kojem nije bilo djece, umrla. Dana 30. travnja 1652. godine Nikola se u Beču ponovno vjenčao, i to s barunicom Marijom Sofijom Löbl. U tom se braku rodilo im se četvero djece, od kojih je dvoje umrlo kao vrlo maleno, a dvoje je nadživjelo svog oca. To su bili kći Marija Katarina i sin Adam Zrinski.

 

Osim što je uspješno ratovao protiv Turaka, Nikola Zrinski bio je mudar političar i intelektualac. Napisao je niz značajnih književnih djela, među kojima je jedno od najpoznatijih velika knjiga lirike koja je objavljena u Beču 1651. godine pod nazivom Adriai tengernek Syrenaia (Sirena Jadranskoga mora), a koju je s mađarskoga jezika na hrvatski jezik prepjevao njegov brat Petar i pod nazivom Adrianskoga mora sirena objavio 1660. godine u Mletcima. U knjizi Adrianskoga mora sirena osim Obside Sigecke kao glavnog sadržaja spjeva nalazi se i niz lirskih pjesama ‒ idile, epigrami sigetskim junacima, pjesma o Kristu, te zaključna pjesma Ispivanje u kojoj Nikola kao pjesnik izvornika progovara o vlastitu ratničkom habitusu.

Autor je i prvoga epa na mađarskom jeziku, Opsidio Szigetiana/Szigeti veszedelem (Propast Sigeta), napisanoga 1647. – 1648. Nikola Zrinski u Mađarskoj smatra se najvećim likom mađarske barokne književnosti.

Ipak, Nikola Zrinski sâm je sebe smatrao Hrvatom, kako je to 1659. godine napisao u pismu svom prijatelju zagrebačkom dožupanu Ivanu pl. Ručiću na latinskom jeziku, gdje se nalazi i slavna rečenica Ego mihi conscius aliter sum, etenim non degenerem me Croatam et quidem Zrinium esse scio, koja u prijevodu glasi: Inače, svjestan sam, dapače znam, i neću zatajiti da sam Hrvat, i to Zrinski.

Hrvatski domoljub i mađarski pjesnik, bio je to čovjek koji je u praskozorju europskog doba buđenja nacionalnih svijesti i početka težnji za nacionalnim državama, posvetio svoj život očuvanju europske i kršćanske civilizacije, ali i dobrobiti svog naroda. Međutim, našao se istodobno upleten u političke intrige svog doba, koje s njegovim idealima nisu imale puno toga zajedničkog, i može se smatrati tragičnom osobom hrvatske povijesti.

Iste, 1659. godine, Nikola Zrinski osniva franjevački samostan u Čakovcu te dovodi franjevce hrvatske provincije Svetog Ladislava (a ne franjevce mađarske provincije Svete Marije). Godine 2009. obilježava se 350. obljetnica dolaska franjevačkog reda u Čakovec.

Kao učen čovjek, Nikola je u svom dvorcu u Čakovcu posjedovao veliku i bogatu knjižnicu, koja je u stručnim krugovima poznata pod imenom Bibliotheca Zriniana. Knjižnica je nastala već puno ranije, tijekom 16. stoljeća, pa i prije, ali se njezinim utemeljiteljem smatra upravo ban i pjesnik Nikola, a za službeni početak nastanka knjižnice uzima se 1662. godina kada je njezin vlasnik organizirao stručnu klasifikaciju knjiga i dao izraditi katalog knjižnice s naslovom Catalogum omnium librorum bibliothecae csaktorniensis excellentissimi atque illustrissimi domini comitis Nicolai a Zrino nan. Anno Domini 1662. die 10. octobris. Taj je katalog, kojega je koncipirao sam Nikola Zrinski, sastavljen na latinskom jeziku, izuzetna rijetkost i vrijednost, i srećom je očuvan do danas.

Znamenita je čakovečka zbirka knjiga Nikole Zrinskog očuvana gotovo na čudesan način. Tu najvrjedniju hrvatsku knjižnicu starijeg razdoblja spasio je splet okolnosti. Nakon iznenadne pogibije bana Nikole, knjižnicu je naslijedio njegov, niti dvije godine star, sin Adam, koji se s majkom Marijom Sofijom i sestrom nešto kasnije odselio iz Čakovca. Ona je odlučila prikupljene knjige ponijeti sa sobom kada je napustila Čakovec nakon suprugove smrti. Na taj način spriječena je opasnost pljačke knjižnice koja je uslijedila nakon smaknuća Adamova strica Petra Zrinskog u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine. Tada je, nakon propasti urote zrinsko-frankopanske, po carskoj naredbi cjelokupna imovina Zrinskih zaplijenjena, a posjedi opustošeni. Tijekom Adamova života, kao i nakon njegove smrti, Bibliotheca Zriniana nekoliko puta preseljavana je (pa je dugo bila i u dvorcu Bitov (Vöttau) u današnjoj južnoj Češkoj), a na kraju otkuplila ju je 1893. godine tadašnja Hrvatska zemaljska vlada za 12.000 forinti i predala na čuvanje Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, gdje je i danas, u zbirci Rijetkosti. Njezin cjelokupni fond danas sadrži 731 knjigu neprocjenjive vrijednosti. O knjižnici je pisao i poznati nizozemski znanstvenik Jakob Tollius, koji je posjetio Nikolu u njegovom dvorcu u Čakovcu i bio oduševljen bogatstvom knjižnice i visokom obrazovanošću Zrinskih. U razgovoru s Jakobom Tolliusom o političkoj situaciji u Hrvata napomenuo mu je i kako: Turci u budućnosti neće predstavljati nikakvu opasnost za naš opstanak, a nakon uzmaka Turaka preostaju Beč i Mleci kao opasne snage, nerazmjerno prodornije od Stambola. Talijanske snage za nas ne dolaze u obzir, francuska politika kralja Ljudevita XVI. je neiskrena i sebična, a engleskoga kralja ne zanima Dunav. Osim na sebe, mi ne možemo računati ni na koga.

Nikola je poznavao i mnoge druge europske znanstvenike, filozofe i ostale znamenite osobe toga doba, te je kontaktirao s njima. U Čakovcu je Zrinske posjetio i poznati turski putopisac i diplomat Evlija Čelebi. Evlija Čelebi u izvornome rukopisu Putopisa napisao je dosta podataka o Nikoli VII. Zrinskom, o njegovu karakteru, vojnim poduhvatima, posjedima obitelji Zrinski, te o štovanju Osmanlija prema Zrinskima.

Povijest Zrinskih bila je obilježena neprestanim ratovanjima protiv Turaka. Ban Nikola Zrinski je zajedno s bratom Petrom uspješno ratovao protiv osmanlijske vojske, i dok ih je cijela Europa slavila, neiskusni i nesposobni kralj Leopold I. ih je stalno opominjao da ostave Turke na miru i poštuju primirje. Godine 1660. je, primjerice, Nikola Zrinski držao u mat poziciji tursku utvrdu Kanižu (danas Nagykanizsa u jugozapadnoj Mađarskoj), ali je dobio zapovijed da mora zaustaviti napad i povući svoje ratnike, pa se, ljut i razočaran, povukao u svoje sjedište u Čakovec. Ipak, u mnogim bitkama i manjim okršajima potukao je neprijatelja zadavši mu bolne udarce.

Budući da su Osmanlije često prelazili tadašnju granicu, upadajući u Hrvatsku na svojim brzim konjima koji su ih nosili u iznenadne pljačkaške pohode, ban Nikola je povremeno uzvraćao udarac, kako bi ih kaznio i zastrašio. Tako je u kolovozu 1651. godine preko Siska i Petrinje poveo svoju vojsku na Kostajnicu, gdje je na lijevoj obali rijeke Une, nasuprot kostajničke tvrđave, došlo do otvorene bitke s turskim snagama. Turci nisu izdržali nalet Hrvata, nego su počeli panično bježati preko mosta, kako bi se sklonili u utvrdi. Vidjevši da se stvari nepovoljno odvijaju, zapovjednik kostajničke tvrđave Omer-aga naredio je dizanje pokretnog mosta preko Une, kako čete Zrinskog ne bi mogle napasti samu tvrđavu. Time je svoje vojnike koji su još bili na lijevoj obali Une, ostavio na milost i nemilost Hrvatima.

Nikola Zrinski nije tada napao samu utvrdu na desnoj obali Une, nego je naredio prekid pohoda i povratak prema Petrinji, da ne bi bio optužen za kršenje primirja koje je tada bilo na snazi. Kostajnički poraz osmanske vojske primirio je njezine agresivne zapovjednike i neko vrijeme većih izgreda na tadašnjoj granici nije bilo.

Godine 1661. Nikola Zrinski je, kako bi pojačao obranu od turske opasnosti koja je dolazila s ugarske strane, bez dopuštenja bečkog dvora dao izgraditi velebnu utvrdu Novi Zrin, blizu ušća Mure u Dravu, na samom istočnom rubu Međimurja. Tim činom izazvao je gnjev Turaka, koji su reagirali tako što su nekoliko puta napali tu utvrdu, ali kako je ona bila dobro branjena (s 24 topa na zidinama) i dobro opskrbljena zalihama baruta, hrane i drugih potrepština, nisu je u prvim godinama uspjeli osvojiti.

Jedna od većih bitaka za utvrdu Novi Zrin odvijala se 13. kolovoza 1663. godine, kada je bila napadnuta od oko 6000 Osmanlija. Nikola Zrinski, koji je osobno vodio hrvatske obrambene postrojbe, uspio je neprijatelja odbaciti i kasnije ga natjerati na povlačenje. Procjene gubitaka: osmanske snage 566, a hrvatska vojska 30. Toga kolovoza Turci su još u dva navrata pokušali osvojiti utvrdu, ali opet bez uspjeha.

Do bitke za utvrdu Novi Zrin ponovno je došlo 17. studenoga 1663. godine, a ishod te bitke opet bio je povoljan za hrvatske branitelje. Nikolina obrana Novog Zrina, kao i pobjeda Petra Zrinskog nad Turcima, u bitki kod Jurjevih Stijena pokraj Otočca, potaknuli su divljenje i euforiju u Europi, povećavši slavu Zrinskih.

Ipak, Novi se Zrin bez kraljeve pune potpore nije mogao održati. Velika turska vojska kojom je zapovijedao osobno veliki vezir Fazıl Ahmed-paša Ćuprilić (tur. Köprülü) uz pomoć tatarskih snaga napala je utvrdu 5. lipnja 1664. godine i nakon nešto više od mjesec dana duge opsade uspjela ju osvojiti, te 7. srpnja 1664. godine do temelja razoriti. Usprkos ustrajnim Nikolinim nastojanjima da isposluje kod glavnog zapovjednika habsburške carske vojske Raimunda Montecuccolija da se sa svim raspoloživim snagama (oko 30.000 vojnika stacioniranih nekoliko kilometara od Novog Zrina) napadne Turke i prekine opsada, ovaj je to odbio jer naputak koji je dobio imenovanjem bio je kako može intervenirati samo ako tursko napredovanje uistinu ugrozi Beč, te ih je napao tek kada su ovi krenuli ka Beču.

Sve to izazvalo je Nikolino ogorčenje, te uz kasnije događaje (nepovoljni mirovni sporazum s Osmanlijama) utjecalo na stvaranje Zrinsko-frankopanske urote.

Na početku 1664. godine mudrom i razrađenom ratnom strategijom i taktikom Nikola Zrinski je, krenuvši prema istoku, uništio više turskih uporišta u tada okupiranoj Ugarskoj, te je provalio preko Baranje, zauzeo Dardu, te sve do grada Osijeka, spalivši osječku palanku, no cijeli grad nije mogao zauzeti bez topova. Tamo je početkom veljače izveo jednu od svojih najspektakularnijih akcija, koja je odjeknula Europom, kada je spalio i znatno oštetio nekoliko kilometara dug čuveni drveni Sulejmanov most preko rijeke Drave (i okolnih močvara), izgrađen još 1566. godine, koji je povezivao Osijek i Dardu u Baranji. Njime je turska vojska prodirala u Europu i vršila opskrbu svojih postrojbi, pa je spaljivanjem jedno vrijeme presječena ta turska žila kucavica. Nikolin prodor do Osijeka i spaljivanje Sulejmanovog mosta danas se proučava kao primjer vojne akcije sa svim elementima diverzije koja je, zapravo, karakteristika modernog ratovanja. 

Zbog velikih i sjajnih pobjeda (zimski pohod u siječnju i veljači 1664. godine) španjolski kralj Filip IV. dao je Nikoli Zrinskom 20. travnja 1664. godine odličje viteza zlatnoga runa. Francuski kralj Ljudevit (Luj) XIV. imenovao ga je svojim počasnim plemićem (perom – od engleske riječi Peer). Francuski kralj Ljudevit (Luj) XIV. nagradio ga je s 10.000 talira, te mu je poklonio znamenitu tapiseriju Zrinska vojna, rad osobno majstora Gobelina.

Dana 1. kolovoza 1664. godine Habsburška carska vojska, uz pomoć vojnih postrojbi iz nekih europskih zemalja, strahovito je razbila Turke kod Monoštra (mađ. Szentgotthárd). Kralj Leopold I., međutim, nije iskoristio tu pobjedu, nego je s neprijateljem sklopio nepovoljni sporazum poznat kao „sramotni Vašvarski mir“, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Ugarski i hrvatski staleži nisu bili zadovoljni iznimno lošim uvjetima tog mira, jer su Turci mogli zadržati sve što su do tada osvojili, a kako im je Beč onemogućio politikom da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, te ostvare svoja prava pokretom protiv bečkog dvora, koji je poznat pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota.

Na čelu nezadovoljnika s hrvatske strane bio je Nikola Zrinski, dok je s mađarske strane to bio Franjo (mađ. Ferenc) Wesselényi. Kako je upravo u to vrijeme francuski kralj Ljudevit (Luj) XIV. bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora buntovnika s njim o suradnji, ali ona na kraju nije ostvarena.

U burnim danima i tjednima koji su slijedili nakon Vašvarskog mira u redovima nezadovoljnika, 18. studenoga 1664. godine Nikola pogiba pod nejasnim okolnostima u lovu na vepra. To se dogodilo u blizini međimurskog naselja Gornji Kuršanec, južno od Čakovca, na području lovišta zvanog Kuršanečki lug. Postoje sumnje da je ubijen po nalogu bečkog dvora, ali je sve zataškano i prikazano kao smrt od ranjenog divljeg vepra. Njegovom smrću Zrinsko-frankopanska urota izgubila je svog predvodnika.

Znameniti hrvatski ban pokopan je 21. prosinca 1664. godine u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, lokalitetu udaljenom dva kilometra sjeverno od Čakovca. Pogrebni obred vodio je zagrebački biskup Petar Petretić, a govor je održao lepoglavski pavlin Ivan Kery. U pogrebnome govoru Ivan Kery bana je nazvao utjehom Ugarske, svjetlošću Slavonije, očnim vidom Hrvatske, potporom Dalmacije, srcem Europe, idolom države, slavom kršćanstva, štitom carevine te najjačim zaštitnikom općega dobra i primjerom svakog ljudskog nastojanja.

Po riječima tajnika obitelji Zrinski, patera Marka Forstalla, tijelo pokojnika »21. prosinca svečanim sjajem, na pogrebu ukrašenim brojnim ratnim zastavama i drugim plijenom otetim od neprijatelja, pokopano je u mjedenom sarkofagu u grobnici njegovih otaca u Sv. Jeleni«.

U spomen na njegovu tragičnu pogibiju 18. studenoga 1994. godine ponovno postavljen mu je spomenik, u naselju Gornjem Kuršancu.

U rukopisu je ostavio:

U vrijeme svoje smrti, Nikola Zrinski Čakovečki bio je na vrhuncu slave. Nakon njegove pogibije, vodstvo urote preuzimaju drugi pojedinci (u Hrvatskoj njegov brat Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, a u Ugarskoj ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, ugarski palatin Franjo Wesselenyi, te Franjo Nádasdy i Erazmo Tattenbach). Nekoliko godina potom dolazi do sloma urote (1670. – 1671.) i potpunog raspada pokreta.

Nikolina supruga Sofija se nakon njegove smrti odselila iz Čakovca, zajedno s dvoje male djece. Svoje školovanje sin Adam i kći Marija Katarina nastavili su u Beču. Tek 1681. godine vratio se Adam na obiteljsko vlastelinstvo u Međimurje i, kao i njegovi pretci, uključio u borbu protiv Turaka. Kao austrijski časnik poginuo je u bitci s Turcima kod Slankamena, 19. kolovoza 1691. godine. Neki povijesni izvori govore da ga je zapravo jedan austrijski vojnik ustrijelio metkom u leđa. Budući da nije imao djece, njegovom smrću ta je grana obitelji Zrinski usahnula. Na životu je ostao još jedno vrijeme samo njegov bratić Ivan Antun Zrinski, posljednji muški potomak slavne velikaške obitelji knezova Zrinskih. Ivan Antun Zrinski 1683. godine optužen je za veleizdaju i utamničen, provevši dvadeset godina po austrijskim zatvorima umro je od upale pluća u Grazu, u utvrdi Schlossberg, 11. studenoga 1703. godine.

Slavom ovjenčanom hrvatskom banu i pjesniku Nikoli Zrinskom 1904. godine tadašnje vlasti su na glavnom trgu, u središtu grada Čakovca, podigle velebni spomenik visok oko osam metara. Na vrhu spomenika šepiri se veliki orao raširenih krila koji stoji na maču i liri, simbolizirajući junaštvo i pjesništvo Nikole Zrinskog.

Spomenik mu je podignut kod utvrde Novi Zrin, 2001. godine.




#Article 43: Petar Zrinski (1913 words)


Grof Petar IV. Zrinski (Vrbovec, 6. lipnja 1621. – Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.), bio je hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik.

Petar Zrinski rodio se u Vrbovcu, mjestu istočno od Zagreba, a pogubljen je 30. travnja 1671. godine u Bečku Novom Mjestu. Otac mu je bio hrvatski ban Juraj (V.) Zrinski, a majka grofica Magdalena Széchy. Bio je praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a unuk Jurja (IV.) Zrinskog, koji je dao tiskati prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom narječju Decretum tripartitum u Nedelišću kraj Čakovca 1574. godine.

Kad je Petar imao samo pet i pol godina, njegov otac je preminuo u austrijskom vojnom taboru u Požunu (današnji glavni grad Slovačke Bratislava), sudjelujući u Tridesetogodišnjem ratu.  Prema nekim povijesnim izvorima dao ga je, nakon verbalnog razmimoilaženja, otrovati habsburški general Wallenstein. Nakon smrti oca Jurja V., kao dijete je uz brata Nikolu VII. nominalno obnašao čast legradskoga (međimurskoga) kapetana. Po savjetu ugarskog primasa P. Pázmánya 1630. je zajedno s bratom započeo školovanje kod isusovaca u Grazu, a nastavio ga na isusovačkom učilištu u Trnavi. U pratnji kanonika Matije Szenkviczija poslije je s bratom otputovao u Italiju, gdje se bavio vojnim znanostima i topništvom. Nakon povratka u Hrvatsku 1637. sukobio se s Osmanlijama kraj Kanjiže (Nagykanizsa), a iduće godine s Nikolom je podijelio obiteljsko imanje.

Školovao se Petar, zajedno s bratom Nikolom, najprije kod zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, zatim u Mađarskoj i Austriji, a neko vrijeme je boravio i u Italiji, gdje se je bavio vojnim znanostima i topništvom. Nakon toga je pretežno živio u dvorcu obitelji Zrinskih u Čakovcu (Međimurska županija), te u Ozlju. Kad se je vratio iz Hrvatske u Ugarsku, sukobio se je s Osmanlijama kod Velike Kaniže.

Godine 1643. godine vjenčao se s groficom Anom Katarinom Frankapan, polusestrom Frana Krste Frankopana. Imali su četvero djece, Jelenu (rođenu 1643.), Ivana Antuna (rođenog 1651.), Juditu Petronelu i Zoru Veroniku.

Još prije slavne urote imao je problema s vlastima koje su ga optužile za veleizdaju, a to je bilo zbog zauzimanja zemljišta kod Martinšćice kod Rijeke. Ipak, ubrzo je pomilovan.

Petar je također, poput starijeg brata, bio velik ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama.

Već 1647. godine postavljen je na dužnost kapetana žumberačkih uskoka s kojima je sudjelovao u zadnjim godiana Tridesetogodišnjeg rata. Zrinski se istaknuo u završnim bitkama 1647. i 1648. koje su bile na njemačkom i češkom bojištu.

Nakon toga, ratovao je s Osmanlijama. Osmanskim je snagama nanio poraz kod Slunja 1649. godine. Tijekom Kandijskog rata pomagao je mletačku stranu, nanijevši turskim snagama veliku štetu. Ratovao je na suhozemnom i pomorskom ratištu. Po povratku u Hrvatsku nastavlja vojevati protiv Turaka. Porazio ih je u Lici 1655. godine. Napredovao je u vojnoj hijerarhiji, pa je postavljen za ogulinskog i senjskog kapetana i kapetana cijelog Primorja.
Dok je trajao Erdeljski rat, Zrinski je pobjeđivao Turke po hrvatskim gorskim krajevima, a ističe se velika pobjeda u Gackoj kod Jurjevih Stijena 16. listopada 1663. godine. Tu je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovića i njegovih 1.400 vojnika, te kad je sa svojih 2.500 ratnika razbio Ali-pašu Čengića i njegovih 10.000 vojnika. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra štitom kršćanstva i strašilom Turaka Premda je Europa brujala o veličanstvenoj pobjedi, uskogrudnost, zavist i sitni sebeljubni interesi vrhovnog zapovjednika Vojne krajine generala Ivana Herberta Auersperga poništili su učinke pobjede: Zrinskog je tužio zbog neposluha, pa je Zrinski bio prisiljen predati ratni plijen i zatočenike.

Nakon smrti starijeg brata Nikole krajem 1664. godine, Petar Zrinski je, 1665. godine, imenovan hrvatskim banom, ali je službeno preuzeo dužnost tek u godini 1668. zbog raznoraznih političkih kalkulacija bečkog dvora.

Petar Zrinski bio je i pjesnik, a 1660. godine preveo je s mađarskog jezika i u Mletcima izdao poznati spjev svog brata Nikole Zrinskog Čakovečkog Sirena Jadranskoga mora (Adrianskoga mora sirena). Pritom je napisao stotinjak vlastitih strofa u kojima je iskazao neprijateljstvo prema Nijemcima, s kojima je bio u dugotrajnoj zavadi na vojnokrajiškom području, pa tako njegov hrvatski prepjev, za razliku od madžarskoga izvornika, u svojem sadržaju nosi izrazito hrvatsko obilježje. O utjecaju što ga je Petar imao na suvremenike svjedoči poema dubrovačkoga književnika Vladislava Menčetića Trublja slovinska (1665), koju je 1663. ispjevao Petru »v pohvalu«. Znameniti hrvatski povjesničar I. Lučić posvetio mu je kartu naslovljenu »Današnji Ilirik«, objavljenu u djelu O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (1666.).

Zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom, Petar Zrinski je nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa se tako povezao s glavnim mađarskim vođama. Povod za nezadovoljstvo bio je sramotni Vašvarski mir, sklopljen 10. kolovoza 1664. godine, kojim su Turci, premda poraženi u Monošterskoj bitki, od Bečkog dvora dobili pravo da zadrže sve do tada osvojene teritorije. Nezadovoljnici su stvorili savez nazvan Zrinsko-frankopanska urota, kojim su željeli umanjiti sve veći centralizam i apsolutizam hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda I. Habsburgovca.

Kad je, međutim, 1666. godine umro ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, a 1667. godine ugarski palatin Franjo Wesselényi, hrvatsko-ugarski savez oslabio je i na kraju se skoro potpuno raspao zbog različitih ideja i načina vođenja urote.

Ubrzo je i bečki dvor, koji je provodio centralizam i apsolutizam ne mareći za prava hrvatskog naroda i obveze potpisane Pactom Conventom iz 1102. godine, sve saznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Dana 13. ožujka 1670. godine Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan odlaze u Beč da bi se opravdali caru, odnosno kralju, očekujući njegovo razumijevanje za hrvatsko nezadovoljstvo. Međutim, Leopold I. ih odmah daje uhititi i zatočiti u Bečkom Novom Mjestu.

Nakon dugotrajne istrage Zrinski i Frankopan bili su osuđeni na smrt odsijecanjem glave i desne ruke. 11. travnja 1671. godine poseban sud optužio je Petra Zrinskoga da je htio postati vladar (što je značilo da je radio protiv Habsburgovaca), a Frana Krstu Frankopana da je pozvao na ustanak. U presudi Petru Zrinskome stajalo je kako je: .

Neposredno prije izvršenja presude Leopold I. djelomično je uvažio njihovu žalbu i nije im trebala biti odsječena ruka. U Bečkome Novom Mjestu (Wiener Neustadt), dana 30. travnja 1671. godine Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su na opće zgražanje i zaprepaštenje hrvatske i ugarske javnosti, te čitave Europe. Osim njih smaknuti su i članovi urote Franjo Nádasdy i Erazmo Tattenbach. Ovim tragičnim krajem okončala je pobuna hrvatskih i ugarskih velikaša protiv Habsburgovaca koja je ostala poznata pod nazivom urota Zrinsko-frankopanska. Pobuna je trajala od 1664. godine a nastala je zbog nastojanja bečkog dvora da Hrvatskoj i Ugarskoj nametne centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u Austrijskim nasljednim zemljama i Češkoj. Kako bi se efikasnije oduprli dvoru ugarski velikaši se udružuju s hrvatskim i traže oslobođenje dijelova teritorija od Osmanlija smatrajući da će ponovno ujedinjenje zemalja krune sv. Stjepana biti najbolja obrana od centralističkih težnji Habsburgovaca. Nakon niza preokreta te pokušavanja povezivanja s Francuskom i Venecijom, urotnici naposljetku čine očajnički pokušaj dogovora sa sultanom Mehmedom IV., ali izdajom iz vlastitih redova sve se doznaje na dvoru i urota je otkrivena. Nakon što su uvidjeli besmislenost daljnjeg djelovanja Zrinski i Frankopan traže pomirenje i milost cara te se u travnju 1670. godine dragovoljno predaju u Beču.

Kako se pokazalo milost nisu dobili. Obojica su pogubljena, a sva njihova imanja su konfiscirana. Neuspjeh urote označio je i kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana. Protuhabsburški pokret u Ugarskoj nastavio je unuk smaknutog Petra Zrinskog, Franjo Rákóczi, sin Petrove kćeri Jelene Zrinske.

Bečki dvor je ustrajno nastojao uništiti sve što je bilo u vezi s obiteljima knezova Zrinskih i Frankopana, i to mu je u sljedećih tridesetak godina i uspjelo.

Žena Petrova, (Katarina Zrinski), biva zatvorena, te umire umno poremećena, u samostanu u  Grazu, 16. studenoga 1673. godine. Nakon pogubljenja, vlastodršci iz Beča (Wien) potpuno su opljačkali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Mletački poslanik povodom tih događaja zapisuje: Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj.

Petrova i Katarinina djeca podijelila su žalosnu sudbinu svojih roditelja. Sin i nasljednik Ivan Antun Zrinski umro je 11. studenoga 1703. godine u tamnici u Grazu i bio posljednji muški potomak slavne hrvatske velikaške obitelji. Kćeri Judita Petronela i Zora Veronika završile su život kao opatice u samostanu, prva kao klarisa u Zagrebu 1699. godine, a druga kao uršulinka u Celovcu (Klagenfurtu) u Austriji 1735. godine.

Jedino je treća, najstarija kći, Jelena imala nešto drukčiju sudbinu: bila je udata prvo za mađarskog velikaša Franju I. Rákóczija, a nakon njegove smrti za Imrea Thökölyja, i sa svojim muževima se u istočnim dijelovima Ugarske borila protiv tiranije s Habsburškog dvora. Umrla je 18. siječnja 1703. godine u Nikomediji, današnjem Izmitu, gradu istočno od Carigrada (Istanbula).

Tijelo Petra Zrinskoga je, zajedno s tijelom Frana Krste Frankopana, bilo najprije pokopano u Bečkom Novom Mjestu, a danas se nalazi u Zagrebačkoj katedrali. 

Godine 1907. Družba Braća Hrvatskoga Zmaja pronašli su kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, a 28. travnja 1919. godine hrvatski rodoljubi njihove su ostatke prenijeli i 30. travnja 1919. godine pokopali u zagrebačkoj katedrali.

Noć prije pogubljenja Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan napisali su oproštajna pisma svojim suprugama, Ani Katarini Zrinski i Juliji Naro Frankopan. Fran Krsto Frankopan napisao je svoje pismo supruzi Juliji Naro na talijanskome jeziku, pošto mu je supruga bila Talijanka, a Petar Zrinski svojoj supruzi Ani Katarini, hrvatskoj banici i spisateljici, na hrvatskome jeziku. Oproštajno pismo utamničenog Petra Zrinskoga napisano svojoj voljenoj Katarini, započeto riječima Moje drago Zercze (srce), jedan je od najpotresnijih tekstova koji je ikada nastao na hrvatskome jeziku. Jedno je od najljepših pisama toga doba. 

Tražeći knjige za svoje djelo o suvremenim prijevodima pisma, priređivač Dražen Budiša pronašao je knjige u kojima je pismo Petra Zrinskoga prevedeno s hrvatskoga jezika na njemački, talijanski, latinski, nizozemski, engleski, francuski i španjolski jezik i jedan rukopis u kojemu je prijevod toga pisma na mađarski jezik. Izvornik pisma čuva se u pismohrani Zagrebačke biskupije i jedan je od prvih hrvatskih tekstova preveden na brojne europske jezike. 

Sigetska bitka ušla je u usmenu tradiciju u Hrvatskoj, te u pisanu književnost i u Hrvatskoj i u Europi. Prvo autentično svjedočanstvo, opis opsade i propasti grada Sigeta (»Segeta«) opisao je Franjo Črnko, na hrvatskom jeziku. Njegovo je djelo prevedeno na latinski, a zatim i na njemački i talijanski jezik. Tako je sigetska tema postala europskom temom: zajedničkom borbom i požrtvovnošću može se zaustaviti svako zlo, pa i osmansko ugrožavanje kršćanske Europe. Petrov brat, Nikola, na mađarskom je jeziku opjevao sigetsku epopeju pod nazivom Propast Sigeta. Petar je, zatim, presadio spjev iz mađarskoga na hrvatski jezik, pod naslovom Opsada sigecka, za svoje hrvatske čitatelje. Tako je i Mađarima i Hrvatima, u odsudnim ratnim sukobima s Turcima ponuđena velika epopeja jednoga od najvažnijih događaja sredinom 16. stoljeća, hrabra i herojska smrt branitelja grada i njegovih utvrda. Svojom borbom na život i smrt spriječili su Turke do dođu do Beča, da iz Beča krenu u islamizaciju onovremene Europe, koja je je bila politički i vjerski podijeljena i rascjepkana.

Petar Zrinski u svom djelu Opsada sigetska, opisuje povijesni pothvat i junačku smrt svog djeda pod gradom Sigetom 1566. godine. Ban Nikola Šubić Zrinski odlučio se s malom četom vojnika oduprijeti protivnim silama turske vojske pod vodstvom sultana Sulejmana. Petar Zrinski u petnaest poglavlja opisuje slavnu bitku i obranu Sigeta. Na samom početku autor zaziva muzu te je moli za nadahnuće i potporu u pisanju. Nakon toga daje kratku pretpovijest same bitke, odnosno objašnjava kako je Sulejman potaknut Božjim djelovanjem koji je htio kazniti kršćane zbog toga što je uvidio među njima nestalnost i gubitak prave vjere.




#Article 44: Josip Jelačić (3132 words)


Josip grof Jelačić Bužimski (Petrovaradin, 16. listopada 1801. – Zagreb, 20. svibnja 1859.), bio je general i ban hrvatski, dalmatinski i slavonski od 1848. do 1859. godine, član plemićke obitelji Jelačić, te jedan od najznačajnijih hrvatskih političara, kako u 19. stoljeću, tako i u cijeloj povijesti Hrvata. Ukinuo je kmetstvo i sazvao prve izbore za Hrvatski sabor. Kao vojskovođa pobijedio je u nizu bitaka protiv ustanika u Habsburškoj Monarhiji za vrijeme Revolucije u Mađarskoj 1848. godine. U Hrvatskoj se slavi kao nacionalni junak.

Josip Jelačić rođen je 1801. godine u Petrovaradinu, u Srijemu (tada dio Vojne krajine, danas u Srbiji), gdje je njegov otac Franjo, podmaršal austrijske vojske, bio zapovjednik slavonske Vojne krajine. Majka mu je bila Ana, djevojačkog prezimena Portner. Na dan rođenja 16. listopada već je kršten u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu.

Prošlost roda Jelačića tijesno je povezana s poviješću hrvatskoga naroda. Podrijetlom su bili iz Like i Josip Jelačić je često isticao svoje ličko podrijetlo. Četiri stoljeća pripadnici toga roda bijahu ratnici, istaknuti krajiški časnici, visoki vojni zapovjednici, državnici, svećenici, prosvjetitelji, dobrotvori i pisci.

Josip Jelačić s osam godina započinje svoje školovanje u bečkom Therezianumu, najelitnijoj plemićkoj školi svoga doba, gdje se sinovi plemića i velikaša odgajaju za administrativnu, vojnu službu u Habsburškom Carstvu.

Od 1819. godine, kada kao odličan diplomant napušta Therezianum, barun Jelačić vrtoglavo započinje uspon u činovima, častima i podvizima, ne samo u korist carstva kojem je služio, nego najprije svog hrvatskog naroda, njegovog interesa i promjene njegovog položaja.

Vojničko službovanje započinje u Galiciji kao potporučnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji, kojom zapovijeda barun Vinko Knežević, ujak njegove majke Ane. Zatim služi u Beču, Galiciji, Ogulinu, Drežniku, Italiji, opet u Ogulinu (često posjećuje u Zagrebu majku i prijatelje narodnjake koji se postavljaju na čelo hrvatskoga narodnog pokreta u borbi protiv mađarizacije), Zadru (često putuje po Dalmaciji i Crnoj Gori, te prati po Velebitu poznatoga botaničara saskoga kralja Fridrika Augusta), Glini i u skladu s tim napreduje u činovima. Pisma pretpostavljenih mu, navode da govori i piše njemački, hrvatski, francuski i mađarski i prilično dobro talijanski i latinski jezik, da je upućen u vojničke znanosti i da teži višoj naobrazbi, da je dobar mačevalac, izvrstan strijelac i izvanredan jahač, strateg, organizator, vojskovođa, da je spretan, radin, uslužan, blag, pravedan, brižan, šaljiv i vesele naravi. U predasima vojnih pohoda piše pjesme od kojih su neke toliko popularne da se pjevaju kao koračnice u Habsburškoj monarhiji, a i velik broj ih je spjevan njemu u čast. Prvu zbirku pjesama pod naslovom Eine Stunde der Erinnerung (Trenutak uspomene) objavljuje u Zagrebu 1825. godine na njemačkom jeziku. U Ogulinu u salonu svog pukovnika Schneckela širi narodnjačke ideje među časnicima i graničarima i često pjeva najpoznatije hrvatske budnice i prati se na glasoviru. Kao zapovjednik banske pukovnije u Glini, često ratuje s Turcima, a s nekima i prijateljuje. Od Mahmud-bega Bašića iz Bihaća dobiva na dar rasnog konja bijelca (na tom konju ide na bansko ustoličenje i poslije na Mađarsku).

Kralj Ferdinand I. (V.) Habsburgovac imenuje ga 23. ožujka 1848. godine u Beču hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom i unapređuje u čin generalmajora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske, a Jelačić 8. travnja 1848. godine u Beču polaže bansku prisegu i biva imenovan feldmaršallajtnantom (podmaršalom) i vojničkim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj, te biva svečano ustoličen 5. lipnja 1848. godine u Zagrebu.

Svečanost njegova ustoličenja prati svečanost otvaranja Hrvatskog sabora 6. lipnja, prvoga hrvatskog građanskog Sabora na osnovi izbornog reda utemeljenog po načelima građanskog liberalizma, s ukupno 191 zastupnikom, kojem prethode skupštine s preko nekoliko stotina predstavnika hrvatskog naroda održane 17., 22. i 25. ožujka 1848. godine u Zagrebu s donešenim narodnim programom – Zahtijevanja naroda u 30 točaka, koje poklonstvena deputacija, do četiri stotine osoba, obučeni u narodnom odijelu, u surke, bijele ili modre hlače, s kalpakom ili crven-kapom i sabljama, jedini nacionalgardisti i varaždinski grenadiri u svojim uniformama, a svećenici u svom odijelu odnosi u Beč kralju Ferdinandu V. koji obećava potvrđenje tih Zahtjeva.

Ban Jelačić 25. travnja 1848. godine proglašava ukidanje kmetstva. Zapravo, Jelačić samo potvrđuje da je kmetstvo ukinuto (akoprem je već u kraljevinah Hàrvatskoj i Slavonii proglašeno...) i da nema obveze tlake i daća, što se često nametalo, iako je kmetstvo ukinuo još Josip II. Zbog tog proglasa je Jelačić postao omiljen na selu.

Dana 28. travnja 1848. godine izdaje se Hrvatski forint, a 9. lipnja 1848. godine Hrvatski sabor u 18. točaka određuje odnos Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije prema Ugarskoj, ustrojenje Banskog vijeća – hrvatske vlade, korištenje hrvatskog jezika kao službenog jezika, što dovodi da mađarskim nastojanjima kralj Ferdinand V. manifestom od 10. lipnja 1848. godine lišava bana Jelačića svih služba i časti. Taj manifest ne bijaše objavljen i za njega ban Jelačić nije znao kad je 19. lipnja 1848. godine predavao kralju Ferdinandu V. reprezentaciju u kojoj Hrvatski sabor zahtijeva uređenje Austrije kao federacije ravnopravnih naroda i da u Hrvatskoj Trojednici bude obnovljena banska vlast od Drave do mora, slijedom koje kralj postavlja nadvojvodu Ivana za posrednika između Trojedne Kraljevine i Ugarske. Za manifest se doznaje 20. lipnja 1848. godine, te se na izvanrednoj sjednici Sabora 21. lipnja 1848. godine donose zaključci da se sav narod digne na oružje i pozove natrag 35.000 graničara iz Italije, a na prijedlog zastupnika Andrije Črnog 23. lipnja 1848. godine trg Harmice proziva se Trgom bana Josipa Jelačića. Ban Jelačić iz Celovca, gdje je zastao na putu u Zagreb, pismom smiruje stanje. Hrvatski sabor 29. lipnja 1848. godine zalaganjem bana Jelačića prihvaća posredovanje nadvojvode Ivana i traži opoziv manifesta.

Na zasjedanju 1. srpnja 1848. godine Sabor raspravlja o pismu nadvojvode Ivana kojim se ban Jelačić poziva u Beč na pregovore i upućuje kralju zahtjev u 11 točaka. To sve dovodi do mađarskih prijetnja ratom i u Hrvatskom saboru 4. srpnja 1848. godine ban Jelačić dobiva novac i dragocjenosti prisutnih, i kasnije drugih domoljuba, za opremanje vojske za otpor mađarskoj provali. Narodni zastupnici Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 6. srpnja 1848. godine upućuju proglas narodu u kojem upozoravaju na sve okolnosti u vezi s pregovorima s Mađarima. Da bi oslabio utjecaj mađarskih agenata po Slavoniji i Srijemu ban Jelačić odlazi u posjet na 12 dana u te krajeva (u Iloku na skupštini Srijemske županije drži govor koji oslikava njegov odnos prema rodnom kraju). Na proputovanju, 11. srpnja 1848. godine u Križevcima, gdje se kratko zadržao, čuvala ga je Križevačka djevojačka straža.

Dana 29. srpnja 1848. godine ban Jelačić u Beču vodi pregovore s predsjednikom ugarske vlade Batthyanyjem na kojima ne postiže prihvaćanje hrvatskih zahtjeva. Pregovori Batthyanyja i Jelačića završavaju kratkom objavom rata riječima:

Dana 6. rujna 1848. godine banu Jelačiću stiže pismo kralja Ferdinanda V. kojim opoziva manifest o smjenjivanju bana Jelačića od 10. lipnja 1848. godine. Aktivnosti Mađara na destabilizaciji Trojedne Kraljevine i njihova oružana aktivnost nad pučanstvom, rezultiraju 11. rujna 1848. godine prelaskom hrvatske vojske pod carskim barjakom preko rijeke Drave preko mosta kraj Varaždina (52.000 vojnika) i u Slavoniji (10.000 vojnika).

U Pešti 28. rujna 1848. godine dolazi do otvorene pobune protiv kraljevskog dvora i ubojstva grofa Lamberga, imenovanog u drugoj polovici rujna kraljevskim povjerenikom i vrhovnim zapovjednikom sve vojske u Ugarskoj, pa i Jelačićeve, pa hrvatska vojska po zapovijedi vojnog ministra Latoura kreće na sjeverozapad u smjeru austrijske granice gdje su joj se trebale pridružiti carsko-kraljevske čete u zapadnim krajevima Ugarske, u Slovačkoj i Češkoj. 3. listopada 1848. godine kralj Ferdinand V. imenuje bana Jelačića guvernerom i vrhovnim zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske u Ugarskoj.

U Beču 6. listopada 1848. godine izbija revolucija kojoj cilj bijaše stvaranje velike jedinstvene Njemačke pod utjecajem Svenjemačkog parlamenta u Frankfurtu na Majni, a bijaše povezana s političkom djelatnošću Mađara u Ugarskoj i inicirana na njihov poticaj da bi carsko-kraljevske čete odvojili od bana Jelačića. Ban Jelačić 7. listopada 1848. godine uvečer dobiva vijest o izbijanju revolucije u Beču, o ubojstvu ministra rata Latoura i bijegu kralja Ferdinanda V. i odmah mijenja odluku da ide na Peštu i kreće na Beč kojeg opkoljuje sa 60.000 ljudi (do 20. listopada 1848. godine s carskim četama iz Češke i drugih krajeva Austrije taj broj se penje na 80.000 ljudi). 16. listopada 1848. godine kralj Ferdinand V. na zagovor njemačkih konzervativnih građanskih krugova promiče kneza Windischgraetza, vrhovnog zapovjednika u Češkoj, u čin feldmaršala i imenuje zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske, osim one koja se nalazila u Italiji pod zapovjedništvom maršala Radetzkoga.

Mađari dolaze revolucionarima u Beču u pomoć s 33.000 vojnika, te 28., 29. i 30. listopada 1848. godine vodi se bitka između bana Jelačića i Mađara. Dana 31. listopada 1848. godine u Beču prestaju sukobi. Banu Jelačiću 2. studenoga 1848. godine priređen je svečani doček u Beču. Dana 10. studenoga 1848. godine ruski car Nikola I. odlikuje ga Ordenom sv. Andrije i imenuje vitezom Reda sv. Vladimira I. stupnja, a 24. studenoga 1848. godine kralj Ferdinand V. iz Olomouca u Moravskoj dodjeljuje mu križ Leopoldova reda I. stupnja. Slična priznanja prima i iz Saske i Berlina. Dobiva Spomenicu bečkog dvora i spomen-medalju u bronci kojoj se tekst na naličju Za kralja, zakon i jednakopravnost narodima, mijenja u  Za Austriju, zakon, slobodu i jednakopravnost na intervenciju bečkog dvora.

Dana 17. studenoga 1848. godine crnogorski vladar Petar II. Petrović Njegoš bio je u vezi s banom Jelačićem i nudio mu je, preko Jelačićevoga guvernera Dalmacije, vojnu pomoć od 2.000 Crnogoraca. U pismu od 17. studenoga Njegoš guverneru Dalmacije piše:

Pod zapovjedništvom kneza Windischgraetza 16. prosinca 1848. godine pokrenuta je vojna na Ugarsku. Vojska bijaše podijeljena na tri zbora, a prvim je zapovijedao ban Jelačić s kojim je ušao u Budim i Peštu 5. siječnja 1849. godine.

Novi vladar, car i kralj Franjo Josip I., imenuje bana Jelačića 2. prosinca 1848. godine gubernatorom Rijeke s pripadajućom zemljom, te civilnim i vojnim gubernatorom Dalmacije čime se većina hrvatskih povijesnih i etničkih područja ujedinjuje pod upravom jedne osobe, bana Jelačića.

Ban Jelačić, feldmaršal Windisch-Grätz te feldmaršal grof Radetzky su bili junaci koji su spasili staru Habsburšku Monarhiju: Radetzky je ugušio revoluciju u Italiji, Jelačić u Mađarskoj i Beču, a Windisch-Grätz u Češkoj. Ovaj slavni trojac bio je takva ugleda među vojskom u Habsburškoj Monarhiji da su vojnici na svoje mačeve davali urezati slova WIR (kratica za Windisch-Grätz, Iellachich, Radetzky), a koja je na njemačkom značila mi. 

Josip Jelačić jedan je od hrvatskih pionira emancipacije Židova u Hrvatskoj, uz Bogoslava Šuleka, Narodne novine i ine. Ban Jelačić nije zaboravio potporu hrvatske židovske zajednice za revolucionarnih kretanja 1848./49. Bio je članom njihova Društva čovječnosti (Humanitätsvereina) koje je osnovao Židov Jacques Epstein. Osobno je intervenirao u korist Židova kad su u nekim mjestima u Hrvatskoj izbili protužidovski ispadi zbog pristajanja dijela mjesne židovske zajednice uz mađarsku revoluciju. Zbog držanja Židova u Mađarskoj koji su stali uz mađarsku revoluciju, a poslije su još i proglašeni krivcima za revoluciju, svi protužidovski ispadi imali su korijene u hrvatsko-mađarskim razmiricama, odnosno u velikomađarskim idejama i netoleranciji prema Hrvatskoj koju su iskazali mađarski revolucionari (Lajos Kossuth i drugi). Za sprječavanje progona hrvatskih Židova proglasio je Jelačić prijeki sud, te izdao proglas u kojem je rekao da nas sve bez razlike vjere mora ujediniti sloga i bratimstvo.

U Habsburškoj monarhiji 4. ožujka 1849. godine donosi se oktroirani (nametnuti) ustav, koji se u Hrvatskoj proglašava temeljnim državnim zakonom 6. rujna 1849. godine. Ukida se sve što je postignuto u 1848. godini, ukida se sloboda tiska, zabranjuje svaki politički život, organizira oružništvo i policijski nazor. Naporima bana Jelačića na očuvanju hrvatske autonomije, potkraj 1849. godine Međimurje se priključuje Hrvatskoj, hrvatski jezik postaje službeni jezik, a u dopisivanju sa središnjim organima službeni je njemački jezik.

Za ratne zasluge ban Jelačić imenovan je 13. ožujka 1849. godine generalom topništva i vrhovnim zapovjednikom Južne armije u jugoistočnom području Monarhije koja ima 72.000 vojnika. Nakon devet mjeseci izbivanja iz Hrvatske, 26. travnja 1849. godine ban Jelačić vraća se u Osijek i nastavlja s oslobađanjem od Mađara zaposjednutih područja. Dekretom od 5. veljače 1851. godine imenovan je vlasnikom nove erdeljske infanterijske pukovnije.

Počasnim građaninom Pešte ban Jelačić proglašava se 1849. godine, počasnim građaninom Beča 4. rujna 1849. godine, Požuna 21. rujna 1849. godine i Oedenburga 2. listopada 1849. godine.

Ban Josip Jelačić nazoči dvanaest ministarskih konferencija i na dvanaestoj se oprašta od ministara jer se njihov rad protivi njegovim uvjerenjima i njegovoj savjesti.

Prije polaska na vojnu službu, u Varaždinskoj županiji osniva Zavod bana Jelačića za nemoćne vojnike, a poslije rata na njegov prijedlog 17. prosinca 1849. godine osniva se Ozljeđenička zaklada za Trojednu Kraljevinu i Vojvodinu. Bansko vijeće utemeljuje Zakladu Jelačića bana u Zagrebu za nemoćne vojnike i njihove obitelji i ban Jelačić u fond te zaklade daje sve prihode od svog pjesničkog djela Eine Stunde der Erinnerung.

Njegovim zalaganjem 1850. godine osniva se Društvo za povjestnicu jugoslavensku, Ivanu Kukuljeviću Sakcinskome omogućuje se istraživački rad arhivske građe u Dubrovniku, značajne za hrvatsku povijest, te vladarevim patentom 7. rujna 1850. godine Zagreb biva spojen u jedinstvenu općinu i time se postavlja temelj modernoga grada Zagreba.

Smatrajući seljačke zadruge velikom blagodati seljaka, ustrajava na registriranju u zemljišnim knjigama urbarijalne zemlje zadruga kao zajedničkog vlasništva, uvođenju mirovnih sudova za rješavanje sporova među članovima zadruga i 1851. godine šalje u Beč jedan memorandum u vezi s diobom seljačkih zadruga.

Dana 13. prosinca 1851. godine upućuje poziv za izgradnju Hrvatskog kazališta, jer bez narodnog kazališta ne ima nade da će se razviti naša književnost, dakle ni napredak našega duševnog izobraženja. Vlada prikupljenim prilozima otkupljuje Stankovićevo kazalište (na križanju Ćirilometodske i Freudenreichove ulice) i prva predstava se priređuje 29. siječnja 1852. godine u tom u pravom smislu narodnom kazalištu u Hrvata. Godine 1894. u njoj se među posljednjim predstavama izvodi romantičarska drama Roderik i Elvira bana Jelačića.
 

Ban Jelačić zdušno podupire izdavanje školskih udžbenika na hrvatskom jeziku i stimulira rad autora, a kada carsko-kraljevskim dekretom biva zabranjena uporaba hrvatske trobojnice, a dopuštena uporaba crveno-bijele zastave za Kraljevinu Hrvatsku i modro-bijele za Kraljevinu Slavoniju, ban Jelačić se tome oštro protivi. Njegovim nastojanjem 11. prosinca 1852. godine, Zagrebačka biskupija podiže se na stupanj nadbiskupije i tim činom Crkva u Hrvata postaje neovisna od ugarskog episkopata.

Ban Jelačić ne posustaje u borbi za hrvatski jezik i u dopisu ministru pravde u Beču Karlu Krausu od 8. travnja 1853. godine zalaže se za njega jer jedna od najljepših osobina hrvatskog naroda jest, da on svoj jezik nadasve ljubi... i baš ograničenja u jezičnom pogledu koja je htio mađarski sabor Hrvatima nametnuti, bili su jedan od glavnih uzroka otpora hrvatskog naroda protiv Mađara. Podupire osnivanje i povezivanje trgovačko-obrtničkih komora na području sjeverne Hrvatske i 1854. godine osniva Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Protivi se uvođenju žandarmerije, zalaže se za izgradnju cesta i željeznica i unaprjeđenje privredne djelatnosti.

Zbog svoje uloge u gušenju mađarskog narodnog preporoda u revoluciji 1848., čiji su ciljevi bili nalik onima u Zahtijevanjima naroda koji biva osnovni politički dokument Hrvatskog narodnog preporoda (sloboda štampe, ukidanje feudalizma, nacionalni parlament, jednakost pred zakonom, vjerska tolerancija, državna banka, nacionalno ujedinjenje i neovisnost), Jelačić i Windisch-Grätz postaju subjektom kritike mnogih liberalnih i revolucionarnih krugova.

Među kritičarima se našao i Karl Marx, utjecajni njemački sociolog, ekonomist i utemeljitelj marksizma.
U komentaru na zbivanja tijekom proljeća naroda u područjima Habsburške monarhije, u popularnim njemačkim novinama Neue Rheinische Zeitung, Marx zaključuje instrumentalnu ulogu Jelačića i Windisch-Grätza u gušenju narodnog ustanka u Beču i Mađarskoj.

U gornjem paragrafu, Marx frustrira cijenu koja je plaćena za ciljeve hrvatskog narodnog preporoda – gušenje istih u Mađarskoj i Beču. Potrebno je naglasiti kako kritika zbivanja ne negira valjanost zahtjeva koji bivaju plod Hrvatskog narodnog preporoda, nego već gušenje istih ideala diljem Habsburške monarhije radi postizanja tih ciljeva u samo jednoj pokrajini. Nije poznato koliko je Marx bio upućen u nacionalističke ambicije mađarske revolucije nad teritorijima Hrvatske.

Marx smatra da savezništvo Jelačića i carske vlasti proizlazi iz samog interesa Jelačića da osigura narodni preporod u Hrvatskoj, a ne bezumnog sluganstva Habsburškom autoritetu. Također zaključuje da te slobode osigurane iz suradnje Jelačića s Carskim vlastima drže svoj oslonac isključivo na gušenju mađarskog utjecaja – te da nestanak istog ostavlja hrvatski narod u nezavidnom položaju koji će osigurane slobode s vremenom samo rastavljati. Marxova predviđanja su potvrđena kako već sljedeće godine ministarstvo unutarnjih poslova Habsburške centralne vlasti zauzima Alexander Bach, i time započinje nasilno gušenje hrvatskog identiteta kroz strogu centralizaciju i germanizaciju. Razdoblje represije hrvatskog naroda nakon revolucije 1848. godine, koji počinje reformama Alexandra Bacha, naziva se Bachovim apsolutizmom.

Ban Jelačić bijaše vrlo vezan sa svoje dvoje braće, Đurom i Antunom, te sestrom Cecilijom, o čemu svjedoče brojna pisma koja su razmjenjivali.

Grofica Sofija Jelačić (rođ. Stockau) rođena je 31. siječnja 1834. godine u mjestu Napajedla, Austrijsko Carstvo (današnja Češka Republika), u obitelji grofa Georga i Francizce Stockau. Imala je tri brata i jednu sestru te je još kao mala oboljela od kostobolje. Za svojeg boravka u Trojednoj Kraljevini često se liječila u Topuskom te je time pripomogla promoviranju tamošnjih toplica.

Josipa Jelačića upoznala je u proljeće 1850. godine i u travnju iste godine su se zaručili a vjenčanje šesnaestogodišnje grofice s pedesetogodišnjim banom uslijedilo je 22. srpnja 1850. godine, u Napajedlu, u Moravskoj. Dana 16. srpnja 1851. godine ban kupuje vlastelinstvo Novi dvori, kupoprodajni ugovor biva naknadno sastavljen. Po Sofiji je, iz štovanja prema njoj, 1852. godine jedna staza u Tuškancu, kojom su šetali ona i suprug, nazvana Sofijin put (od 1949. godine Dubravkin put).

Godine 1854. Jelačić dobiva titulu grofa, a Sofija je imenovana dvorskom damom hrvatske kraljice i austrijske carice Elizabete. Godine 1855. Sofija Jelačić rodila je djevojčicu Anicu, koja je 1856. godine umrla u Napajedlu od kolere. Godine 1859. ban Josip Jelačić umro je, a grofica Jelačić ostala je živjeti u Novim dvorima u Zaprešiću. Godine 1863. udala se je za grofa Adolfa Dubskog iz Moravske kojemu je rodila kćer Mariju Sofiju i sina Viktora. Umrla je u Beču 17. siječnja 1877. godine i pokopana je u Zdislavicama, u Moravskoj.

Prigodom vjenčanja cara i kralja Franje Josipa I., 1854. godine, ban Jelačić biva odlikovan grofovskim plemstvom, a banica Sofija imenovana je kraljičinom dvorskom damom. Sa suprugom Sofijom imao je jedno dijete, kćer Anicu. Anica je rođena na Božić 1855. godine u Novim Dvorima, a umrla je 11. rujna 1856. godine u Napajedlu od kolere, ne napunivši ni godinu dana od rođenja. Pokopana je 2. listopada 1856. godine u Novim Dvorima, u kapeli sv. Josipa.

Ban Josip Jelačić umro je u Zagrebu, 20. svibnja 1859. godine, trideset minuta iza polnoći. Ban je umro poslije duge i teške bolesti. Tijelo mu je bilo balzamirano te 22. svibnja izloženo u Banskom dvoru gdje su mu počasnu stražu do 26. svibnja držali Otočani. Sprovod mu je bio 26. svibnja 1859. godine. Na sam dan sprovoda Zagreb je bio obavijen u crno. Banu je tek formalnu počast odalo službeno izaslanstvo carskoga i kraljevskoga Dvora. Vojnu delegaciju predvodio je podban barun Josip Šokčević a prisutni na sprovodu bili su crkveni i civilni dostojanstvenici i deputacije te mnoštvo naroda iz cijele Hrvatske. Pokopan je u Novim Dvorima, u kapeli Sv. Josipa, u Zaprešiću.

Nepotpun popis:




#Article 45: Josip Filipović (321 words)


Josip barun Filipović Filipsberški (na njemačkom: Joseph Freiherr Philippovich von Philippsberg), (Gospić, 28. travnja 1819. - Prag, 6. kolovoza 1889.), hrvatski plemić i austrijski general, jedan od najvećih hrvatskih vojskovođa.
Stariji brat hrvatskog generala Franje.

Josip Filipović, jedan od najvećih hrvatskih vojskovođa uopće, podrijetlom je iz ličke plemićke obitelji Filipović. Pridjevak von Philippsberg dobio je prema Filipovcu.

Od samog je početka svog vojničkog života sudjelovao u svim ratovima na tadašnjem području hrvatskog i austrijskog teritorija. Tako je kao zamjenik glavara glavnog stožernog odjela hrvatske vojske god. 1848. i 1849. ratovao u bitkama za Beč, kod Schwechata, Parendorfa, Altenburga i Moora. Josip Filipović se je osobito proslavio u bitki kod Solferina i u austrijsko-pruskom ratu, u kojem je austrijska vojska izgubila, ali su zato hrvatske pukovnije pod njegovim vodstvom razbile talijansku i prusku vojsku na svom dijelu bojišta.

Jedno vrijeme Filipović je bio zapovjednik divizije u carskom Beču, a nedugo zatim promaknut je u general pukovnika austrijske vojske i imenovan vojnim zapovjednikom Češke sa sjedištem u Pragu. God. 1878. kad je na prijedlog Engleske Austro-Ugarska Monarhija dobila međunarodni mandat da riješi veliku istočnu krizu tako da za zaposjedne Bosnu i Hercegovinu, Filipović je kao jedan od najistaknutijih austrijskih vojskovođa preuzeo zapovjedništvo, prvo 13. vojnog zbora, a potom i 2. armije s kojom je uspješno ostvario zadaću. U ratnoj operaciji sudjelovale su i sve hrvatske pješačke pukovnije koje su uspješno obavile najteži dio rata. Vojskovođa Filipović je tako ušao u Bosnu preko Save kod Broda, te je brzom i vještom akcijom zauzeo Sarajevo 19. kolovoza god. 1878. Od 1882. do smrti bio je vojni zapovjednik grada Praga, u kojem je umro i pokopan.

Za svoje zasluge odlikovan je na 170. promociji, održanoj 2. svibnja 1879. godine, Zapovjedničkim križem Vojnog reda Marije Terezije. 

Dugo vremena nije bilo poznato gdje se nalazi Filipovićev grob. Tek 2012. udruga Hrvatsko-češko društvo iz Zagreba pronašla je njegov grob na praškom groblju Olšany i pokrenula akciju za obnovu groba.




#Article 46: Luka Ibrišimović (214 words)


Luka Ibrišimović (ili Imbrišimović) (Požega ili Sibinj, oko 1626. - Požega, ožujak 1698.) franjevac, protuturski borac i vođa ustanka u Slavoniji.

Školovao se u Velikoj, vjerojatno i u Rimu. Služio je kao gvardijan u Našicama i Velikoj. Godine 1675. postao je definitor franjevačke srebrne države. Zagrebački biskup Martin Borković imenovao ga je 22. ožujka 1675. svojim vikarom u turskoj Slavoniji.

Godine 1683. na posljednjem pohodu na Hasburšku Monarhiju, veliki vezir Kara Mustafa je sa svojih 200.000 vojnika uspio doći do Beča kojeg je 2 mjeseca opsjedao. Međutim 12. rujna poljski i njemački vojnici su stigli u pomoć, te su strahovito razbili tursku vojsku. Velika pobjeda ohrabrila je ostale narode i njihove vladare, a na poticaj pape, Habsburška Monarhija, Mletačka Republika i Poljska sklopile su savez Svete lige s ciljem konačnog oslobođenja od Turaka.

I dok je carska vojska oslobađala Mađarsku, hrvatska banska vojska Hrvatsku, narod je digao oružani ustanak protiv neprijatelja. Tako je ustanak u Slavoniji pokrenuo franjevac Luka Ibrišimović koji je o situaciji na terenu pisao zagrebačkom biskupu Mikuliću, pa u pismu od 24. veljače godine 1688. piše: 

Kao što je u Slavoniji fra Luka organizirao i dignuo narod na ustanak za konačno oslobođenje od Turaka, tako je godine 1689. uz pomoć svećenika Marka Mesića, banska i graničarska vojska oslobodila Liku i Krbavu.




#Article 47: Kemija (543 words)


Kemija (grčki: χημεία chimeía; starofrancuski: alkemie; arapski al-kimia: umjetnost preobrazbe; nekad hr. lučba) je znanost koja proučava ustroj, osobine, sastav i pretvorbu tvari. Kemija se bavi kemijskim elementima i spojevima, koji se sastoje od atoma i molekula, kao i njihovim odnosima.

Prije više od stoljeća, ova se znanost nazivala lučbom. Danas se izraz ludžba (usklađeno s modernim pravopisom) ne upotrebljava.

Atomska teorija je osnova kemije. Ta teorija kaže da se sve tvari sastoje od vrlo malih čestica, atoma.  Jedan od prvih zakona koji je doveo do utemeljenja kemije kao znanosti bio je Zakon očuvanja mase. Taj zakon kaže da tijekom kemijske reakcije nema primjetne promjene u količini tvari. 
Jednostavno rečeno, ako na početku imate 10.000 atoma i napravite mnogo kemijskih reakcija, na kraju ćete opet imati 10.000 atoma. Masa je ostala ista ako uračunamo energiju koja se pritom izgubila ili stekla. Kemija proučava odnose među atomima: ponekad među pojedinačnim atomima, ali češće kad su atomi vezani uz druge atome i čine ione i molekule. Atomi stupaju u odnos s drugim atomima (npr. logorska vatra je kombinacija atoma kisika iz zraka s atomima ugljika i vodika iz drveta), a mogu imati odnos i sa svjetlom (fotografija nastaje zbog promjena koje svjetlo izaziva na kemikalijama filmske vrpce) i drugim zračenjima.  

Neobično se brzo otkrilo da se atomi gotovo uvijek slažu u određenim omjerima: silicijski pijesak je struktura gdje omjer atoma silicija i atoma kisika iznosi 1:2. Danas znamo da taj zakon određenih proporcija ima iznimke (npr. integrirani strujni krugovi). Iz toga vidimo da se tvari ponašaju po određenim kemijskim zakonitostima.

Drugo ključno otkriće: kad god se izvodi određena kemijska reakcija, količina stečene ili izgubljene energije uvijek je ista. To je dovelo do važnih pojmova kao što su ravnoteža, termodinamika i kinetika.  

Fizikalna kemija zasniva se na modernoj fizici, jer je u načelu moguće opisati sve kemijske sustave koristeći teoriju kvantne mehanike. Ta je teorija matematički složena i nije razumno koristiti je za normalan rad u kemiji. U praksi se samo najjednostavniji kemijski sustavi mogu istraživati isključivo kroz kvantnu mehaniku, te se za praktičke svrhe moraju raditi aproksimacije. Zato u većem dijelu kemije nije potrebno detaljno znanje kvantne mehanike, jer se važne posljedice te teorije (prvenstveno orbitalna aproksimacija) mogu razumjeti i primijeniti na jednostavniji način.

Iako se kvantna mehanika često može zanemariti, njezin osnovni pojam - kvantizacija energije - mora se uzeti u obzir. Kemičari koriste kvantne efekte prilikom svih spektroskopskih tehnika (i raznih drugih stvari), iako mnogi kemičari nisu svjesni toga! Osim toga, često se i fizika može zanemariti, a konačni rezultat (npr. NMR spektar) svejedno može imati smisla.

Potpun fizikalni opis kemije mora također uzeti u obzir relativnost, koja je druga glavna teorija moderne fizike, također matematički složena. Srećom, efekti relativiteta važni su samo u izuzetno preciznim izračunima atomske strukture, koji se uglavnom tiču težih elemenata, dok je u praksi relativnost nevažna za gotovo čitavu kemiju.

Kemija se obično dijeli ovako: analitička kemija, koja određuje sastav i dijelove tvari; organska kemija, koja proučava ugljikove spojeve; anorganska kemija, koja istražuje šire elemente koje organska kemija ne naglašava; biokemija, proučavanje kemije u biološkom sustavu; i fizikalna kemija, koja je osnova svih drugih grana jer obuhvaća fizikalne osobine tvari i teorije za njihovo istraživanje.   

Neke druge multidisciplinarne i specijalizirane grane: znanost materijala, kemija polimera, kemija okoliša, farmacija.




#Article 48: Geologija (1253 words)


Geologija (od grčkih riječi γη (Gea = Zemlja) i λογος (logos = znanost) (rasprava, diskusija)) je znanost koja se bavi proučavanjem Zemlje. Pokušava objasniti kako je Zemlja oblikovana i kako se mijenja. Znanstvenici koji se time bave zovu se geolozi i proučavaju tlo, stijene, planine, rijeke, oceane i druge dijelove Zemlje. Također, geologija može obuhvatiti izučavanje građe drugih (terestričkih) planeta, pa se naziv može proširiti na pojam planetarne geologije.

Spoznaje o vrlo složenoj problematici postanka i razvitka Zemlje javljale su se postupno, a neke potječu još iz antičkih vremena. No, tek u 15. stoljeću dolazi do pokušaja sistematizacije znanja o Zemlji, a postupno se javljaju i novi pojmovi kao temelj geologije u nastajanju.

U Srednjem vijeku su ostaci izumrlih organizama najčešće smatrani igrom prirode ili dokazima općeg potopa. No, već je Leonardo da Vinci (1452. - 1519.) upozorio da se jednim potopom ne može objasniti rasprostranjenost fosilnih ostataka morskih organizama na kopnu. Osim toga, on je bio svjestan dugog trajanja geološke prošlosti, a opisao je i prvi geokemijski ciklus (voda ispire sol iz tla i odnosi je u more koje se tako zaslanjuje, a zbog izdizanja morskog dna stvaraju se lagune gdje se voda isparuje i taloži novi sloj, koji opet može biti potopljen, itd.). Leonardo da Vinci je shvatio i odos erozije tla i izdizanja kopna (erozija narušava ravnotežu u litosferi, a ona se ponovno uspostavlja izdizanjem).

Širi interes za geološke probleme izazvale su rasprave između tzv. neptunista i plutonista. Neptunisti, na čelu s A. G. Wernerom su oživili staru ideju Talesa iz Mileta (7/6. st. pr. Kr.), pripisivajući postanak stijena litosfere vodi. Zbog toga su i dobili naziv prema rimskom bogu oceana Neptunu.
Plutonisti, na čelu s Jamesom Huttonom su oživili zapažanje Strabona (1. st. pr. Kr.) držeći da su pojedine stijene nastale u vezi s vulkanskim erupcijama. Nazvani su po bogu podzemlja, Plutonu.

H. B. de Saussure (18. st.) prvi je shvatio da su nagnuti slojevi posljedica kretanja litosfere i prodora starijih stijena kroz mlađe. E. de Beaumont (19. st.) prvi spoznaje ulogu rasjeda u postanku doline Rajne, a tvrdi i da tektonske sile nastaju zbog hlađenja Zemlje i stezanja njezina obujma.

Georges Cuvier (18/19. st.) postavlja temelje znanstvenog proučavanja fosilnih ostataka organizama, a William Smith (1769. - 1839.) ih sustavno primjenjuje za određivanje relativne starosti stijena Zemljine kore te za crtanje prve geološke karte na kojoj je prikazana površina Velike Britanije. Uočava se i lateralna varijabilnost istodobnih stijena, pa tako nastaje pojam facijesa (A. Gressly, 1838).

Pronalaskom radioaktivnosti geolozi su napokon dobili moćan alat za određivanje starosti stijena. Naime, prije toga geološka vremenska skala nije imala brojke i nije se znalo kada je koje razdoblje Zemljine prošlosti počelo ili završilo, nego su se samo određivali relativni odnosi. Starost Zemlje prvi je odredio američki geokemičar Clair Cameron Patterson, polazeći od pretpostavke da je postanak svih tijela Sunčevog sustava bio istovremen, pa je datirao starost meteorita. Njegova brojka od 4,5 milijarde godina nije se previše mijenjala niti razvojem drugih metoda.

Najpoznatiji i jedini geolog koji je uzorkovao stijene izvan našega matičnog planeta jeste dr. Harrison Schmitt (rođ. 1935.). On je, uz to što je geolog, bio i astronaut, američki senator te do sada zadnja osoba koja je hodala Mjesecom.

Pojam geosinklinale kao labilnog sedimentacijskog prostora nastalog lomljenjem i savijanjem Zemljine kore dobiva na značenju 1900. g. kada ga je istakao Émile Haug pri postanku ulančanih gorskih sustava. Ta je hipoteza, kao previše komplicirana te manjkava dokazima i mogućnostima predviđanja, bila osuđena na propast. Geosinklinala ostaje u središtu interesa geologa sve sredine 1960-ih, kada se pokazalo da je pogrešna pa je zamijenjena puno elegantnijom teorijom tektonike ploča. Ta smjena geoloških paradigmi i prihvaćanje koncepta tektonike ploča smatra se jednim od najvećih napredaka u povijesti geologije. Napokon su geolozi dobili jednostavnu i sveobuhvatnu teoriju kojom mogu objasniti gotovo sve geološke procese: od rasporeda potresa i vulkana, preko izdizanja planina sve do metamorfnih facijesa i tipova magmatizma. Najzaslužniji za razvoj teorije tektonike ploča bili su Alfred Wegener, njemački geofizičar koji je popularizirao hipotezu o pomicanju kontinenata, te Harry Hess, američki marinski geolog koji je uočio proces tzv. širenja morskog dna. Međutim, ne treba zaboraviti da su razvoju ove teorije doprinjeli mnogi znanstvenici, posebno grupa geofizičara sa sveučilišta Columbia, koja je spojila ova dva koncepta u jedinstvenu teoriju kakvu danas poznajemo.

Od naših istraživača koji su u ranim fazama razvitka znanosti o Zemlji ističu se Ruđer Bošković (1711. - 1787.) koji je pisao o kompenzaciji masâ unutar gora i tako postavio temelje kasnijem razvoju teorije izostazije. Regionalne poremećaje sile teže tumačio je različitom gustoćom gornjih i donjih dijelova Zemljine kore. Kasnije je Đuro Pilar (1846. - 1893.) raspravlja o uzrocima ledenih doba  i povezuje ih s ekscentričnošću Zemljine putanje, a kasnije se bavi uzrocima potresa za koje kaže da su najuže povezni sa stvaranjem pukotina i rasjeda u Zemljinoj kori.

Andrija Mohorovičić (1857. - 1936.) na osnovi potresa sa žarištem u Pokuplju (25 km južno od Zagreba) dokazao je 1909. da u dubini od 54 km postoji jak diskontinuitet u širenju potresnih valova, koji je po njemu dobio naziv Mohorovičićev diskontinuitet.

Za razvitak geologije u nacionalnim okvirima zaslužan je Lj. Vukotinović (1813. - 1893.) potičući pisanje znanstvenih djela na narodnom jeziku što je zahtijevalo i stvaraje domaće terminlogije.

Profesionalne temelje nacionalnom geološkom školstvu u Hrvatskoj, ne samo u okviru visokoškolskog obrazovanja, nego i u istraživačkom pogledu, postavljaju Đuro Pilar i Dragutin Gorjanović Kramberger (1856. - 1936.).

Nekad općepoznati princip uniformitarianizma je ključ za rješavanje nekih  pitanja geološke prošlosti. Glasi: Sadašnjost je ključ za prošlost što bi značilo da procesi koji vladaju danas su vladali i u prošlosti te promatranjem današnjih zbivanja možemo zaključivati o geološkoj prošlosti. Međutim, taj princip treba uzeti s krajnjom opreznošću s obzirom na činjinicu da se neki procesi u nekim razdobljima geološke prošlosti nisu zbivali istim intenzitetom kao danas, te da neki procesi koji su djelovali u geološkoj prošlosti ne djeluju danas (npr. diferencijacija Zemlje).

Zbog toga je danas u geološkoj zajednici prihvaćeniji blaži oblik uniformitarianizma - aktualizam, čiji se princip može sažeti u: Prirodni zakoni koji vladaju danas, vladali su i u geološkoj prošlosti.

Regionalna geologija raščlanjuje Zemlju na pojedine zaokružene regije: kontinente, oceane, gorske sustave, kopnene vodene bazene, rudne pojaseve i druge cjeline, prikazujući njihovu građu, korisne sirovine i druge elemente prirodne životne osnove. Uz elemente stratigrafske i opće geologije, pažnja se posvećuje i problemima usmjerenog interesa (mineralne sirovine, voda, mogućnost geotehničkih zahvata i dr.), pa postoji uska veza s inžinjerskom geologijom i hidrogeologijom, rudnom geologijom, seizmologijom, oceanologijom itd.

Hrvatska geologija svoj je znanstveni razvoj započela u 19. stoljeću, iako su već i ranije postojali popularni-stručni geološki zapisi nastali od 16. do 19. stoljeća, s prirodopisnih izvješća iz Dalmacije i Sjeverne Hrvatske.

U 19. i 20. stoljeću djelovali su Ljudevit Vukotinović, Spiridon Brusina, Gjuro Pilar i Dragutin Gorjanović-Kramberger, koji su postavili znanstvene i institucionalne temelje hrvatske geologije. Nadalje Gjuro Pilar (1846-1893) bio je prvi redoviti profesor mineralogije i geologije na Mudroslovnom fakultetu, te rektor Sveučilišta u Zagrebu akad. godine 1884./1885.

Danas se sveučilišna nastava geologije održava na dva zagrebačka fakulteta: Rudarsko-geološko-naftnom i Prirodoslovno-matematičkom.

Preteča Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta bio je Tehnički fakultet na kojem je osnovan Odjel za rudarstvo i metalurgiju 1939. godine. Taj fakultet djelovao je do 1956. kada je postao dijelom Kemijsko-prehrambeno-rudarskog fakulteta. Godine 1961. i taj fakultet reorganiziran je u Tehnološki fakultet, na kojem je postojao Rudarski odsjek. Godine 1964. iz dijelova Tehnološkog fakulteta osnovan je Rudarsko-geološko-naftni fakultet koji djeluje i danas.

Prirodoslovno matematički fakultet osnovan je 1946. godine, a odmah je, kao njegov sastavni dio, utemeljen Geološki odsjek s Geološko-paleotološkim i Mineraloško-petrografskim zavodima. Isti postoje i danas.




#Article 49: Arheologija (169 words)


Arheologija je znanost koja sustavno proučava i istražuje stare materijalne ostatke s ciljem rekonstrukcije cjelokupnog života čovječanstva.

Sam naziv potječe od starogrčkih riječi aρχαιος (star, drevan) i λογος (riječ, pripovijest). Riječ aρχαιολογία postojala je u starogrčkom jeziku, ali u svom prvobitnom značenju - pričanje starih priča. Riječ arheologija ponovno koristi francuski putopisac Jacques Spon u 17. stoljeću, pridajući joj značenje blisko modernom poimanju.

Prema kriteriju pojave pisma, arheologija se konvencionalno dijeli na dvije velike grane:

Unutar prapovijesne arheologije postoje daljnje, uže specijalizacije:

Unutar povijesne arheologije specijalizacije su uglavnom geografske ili kulturološke, npr.:

Neke od metoda arheološkog istraživanja su: komparativna metoda, stratigrafska metoda, dendrokronologija, makropaleobotanička metoda, mikropaleobotanička metoda, radiokarbonska metoda i fotografska sonda.

Arheološka znanost (arheometrija) obuhvaća metodologiju radnji uoči istraživanja (rekognosciranje), samog arheološkog iskopavanja, snimanja, dokumentiranja, zaštite, konzervacije i reprezentacije lokaliteta i nalaza. Unutar arheometrije postoje uže specijalizacije:

Postoje još mnoge specijalizacije poput socijalne arheologije, kognitivne arheologije, arheologije proizvodnje i tehnologije, geoarheologije, zooarheologije, rodne arheologije itd.

Sa arheologijom su usko povezane i discipline poput numizmatike, epigrafike, keramografike i sfragistike.




#Article 50: Opera (1213 words)


Opera se može definirati kao scenska drama u kojoj glavni glumci pjevaju većinu svoje uloge.
Smatra se jednim od najsloženijih oblika umjetnosti.
Kombinira pjevanje, glumu, orkestralnu glazbu, kostime, scenarij (libreto), a često i balet kao vrstu plesa.

Tradicionalna opera ima tri vrste pjevanja: recitativ, deklamaciju i ariju, tj. otpjevanu solo dionicu. Kratka pjevna dionica naziva se i arioso. Sve vrste pjevanja prate glazbeni instrumenti.

Pjevači i njihove uloge razvrstavaju se prema rasponu glasa. Muški pjevački glasovi su bas, basbariton, bariton, tenor i kontratenor, a ženski alt, mezzosopran i sopran.  Svaka od tih vrsta ima podvrste, npr. podvrste soprana su lirski, koloraturni, spinto i dramski sopran. Te podvrste pomažu kako bi pjevači dobili uloge koje najbolje odgovaraju boji i kakvoći njegova glasa.

Što je najvažnije u operi - riječi ili glazba? O tom se pitanju raspravlja još od 17. stoljeća. Vizualne umjetnosti kao što je slikarstvo koriste se kako bi stvorile scenski spektakl, koji se smatra važnim dijelom izvedbe. Osim toga, u operi se često koristi ples. Slavni je operni skladatelj Richard Wagner shvaćao operu kao Gesamtkunstwerk, kao svojevrsno zbirno umjetničko djelo.

Riječ opera izvorno znači djela. Naime, to je množina latinske riječi opus (djelo), čime se željelo reći da opera objedinjuje umjetnosti solo pjevanja, zborskog pjevanja, deklamacije i plesa u scenskom spektaklu. Prvo djelo koje se smatra operom u današnjem općenitom smislu potječe iz 1597. godine. Bila je to Dafna (danas je izgubljena), a napisao ju je Jacopo Peri za elitni krug firentinskih humanističkih umjetnika koji su se okupljali u prostorijama Camerata. Opera Dafna je htjela oživjeti klasičnu grčku tragediju, u okviru šireg buđenja antike koje je bilo vrlo važno za renesansu. Druga Perijeva opera, Euridika, iz 1600. godine, predstavlja prvu opernu partituru koja se sačuvala do naših dana. Izgovoren ili deklamiran dijalog uz svirku orkestra, što se u operi zove recitativ, jest temeljna osobina melodrame u njezinom izvornom smislu. Najpoznatiji primjer takve glazbe je Mendelssohnova glazba za San ivanjske noći. Nevidljivi orkestar koji je u melodrami 19. stoljeća naglašavao dramsku radnju danas se može prepoznati u filmskoj glazbi. Filmski spektakli s ozbiljnom glazbom izravno nasljeđuju tradiciju melodrame, a njihovi specijalni efekti mogu se smatrati nasljednicima i konkurentima oblika 'Grand Opera'. 

Među ranim elementima iz 16. stoljeća, koji se još nisu složili u prepoznatljivu operu, treba spomenuti dvorsku paradu zvanu maska. Novi elementi maske mogu se vidjeti u drami Oluja Williama Shakespearea  (oko 1611. godine). Glazbeno-dramski elementi mogu se vidjeti i u madrigalima iz 16. stoljeća, koji su se ulančavali kako bi se postigla dramska radnja. 

Ako se osvrnemo na još starija razdoblja, vidjet ćemo da se glazba koristila već u srednjovjekovnim misterijima. Sačuvalo se jedno glazbeno djelo koje je starije od Dafne, Filoteja, koje je na vjerski tekst skladao svećenik po imenu Silberman. Osim toga, glazba Hildegarde iz Bingena izvodila se na sceni u dramskom obliku.

Opera se ubrzo proširila izvan okvira dvorske publike. Oko 1637. godine u Veneciji se pojavila ideja operne sezone (unutar karnevala), gdje su se opere izvodile javno uz naplatu ulaznica. Istaknuti operni skladatelji 17. stoljeća jesu Francesco Cavalli i Claudio Monteverdi, čiji je Orfej (1607.) najstarija opera koja se još uvijek izvodi. Monteverdijevo kasnije djelo Odisejev povratak (1640.) također se smatra vrlo važnom ranom operom. Te rane barokne opere miješale su komediju s elementima tragike, što je smetalo profinjenijim duhovima, pa je tako pokrenuta prva u velikom nizu opernih reforma. Vođa reforme je bio pjesnik Pietro Metastasio, čija libreta su uvela oblik opera seria (ozbiljna opera), pun moraliziranja. Komedija je u baroknoj operi dobila svoju granu: opera buffa (smiješna opera), koja se razvijala zasebno, a djelomično se zasnivala na tradiciji commedia dell'arte. 

Talijanska opera je postavila standarde za barok. Talijanska libreta bila su standard, čak i za Nijemca Händela, koji je pisao za Engleze, ili Mozarta, koji je pisao u Beču krajem 18. stoljeća.

Doba koje nazivamo bel canto (tal. lijepo pjevanje) najbolje predstavljaju opere Rossinija, Bellinija, i Donizettija

Nasuprot operama uvezenim iz Italije, razvila se zasebna francuska tradicija, gdje se pjevalo na francuskom. Zasnovao ju je jedan Talijan, Jean-Baptiste Lully, koji je osnovao francusku glazbenu akademiju i vladao francuskom operom od 1672. godine nadalje. Lullyjeve uvertire, tečni i uredni recitativi, plesna intermeca, divertismani i orkestralni pasaži između scena postavili su shemu koju je promijenio tek Christoph Willibald Gluck gotovo sto godina kasnije. Tekst je bio jednako važan kao i glazba: komplicirane alegorije služile su za laskanje kralju, a završetak je gotovo uvijek bio sretan. Opera je u Francuskoj zatim uključila i baletne dijelove, kao i razrađenu scensku mašineriju.

Francuska barokna opera, koju je razradio Rameau, dobila je jednostavniji oblik zbog reforme koju je sproveo Gluck (Alkestida i Orfej) krajem 1760-ih godina. Francuska je opera bila pod utjecajem škole bel canto, koju su zastupali Rossini i drugi Talijani.

Opera buffo ili komična opera nastala je iz talijanske međuigre (intermezzo), kakva je bila i danas izvođena Pergolesijeva La serva padrona (Služavka gospodarica).
Francuska opera s govorenim dijalogom naziva se opéra comique (komična opera) bez obzira na temu (najizvođenija među njima, Bizetova Carmen, izrazito je tragična). Iz laganije vrste opére comique razvijena je opereta. Opereta i vodvilj su prethodnice mjuzikla, koji je dosegao vrhunac popularnosti u New Yorku.

Giuseppe Verdi je glavni predstavnik romantične opere, a općenito se smatra i najvećim opernim skladateljem svih vremena. 

Elementi francuskog oblika Grand Opéra pojavili su se prvi put u Rossinijevoj operi Guillaume Tell (1829.) i Meyerbeerovoj operi Robert le Diable (1831).

Glazbena drama (njem. Musikdrama, tl. dramma musicale) objedinjuje kazališnu dramu i glazbu u jedinstven koncept, koji je prvi zastupao Theodor Mundt 1833. Romantičnu operu su u glazbenu dramu paralelno i neovisno jedan od drugoga razvili Giuseppe Verdi (počev od Macbetha), Richard Wagner (počevši od Tannhäusera), te Modest Musorgskij. Wagner je prihvatio koncept umjetničkog djela kao jedinstvene autorske cjeline (njem. Gesamtkunstwerk) estetičara Karla Trahnodorfa te je svoja kasnija djela stvarao istodobno kao pjesnik, dramaturg i skladatelj.

Mozartov singspiel Čarobna frula (1791.), napisan na njemačkom, uveo je tradiciju njemačke opere, koju su u 19. stoljeću razvili Beethoven, Weber, Heinrich Marschner i Wagner.

Wagner je stvorio stil u kojem se recitativ i arija miješaju uz stalnu pratnju orkestra. Wagner je također obilno koristio lajtmotive (iako ih je prvi koristio Weber), koji povezuju određenu melodiju s određenim likom ili pojmom tijekom cijele opere.

Španjolska je stvorila svoj oblik opere, nazvan zarzuela. Počevši od Glinke, ruski su skladatelji Musorgski, Rubinstein, Čajkovski i Rimski-Korsakov napisali više značajnih i danas često izvođenih opera. U Hrvatskoj su opere skladali Vatroslav Lisinski, Ivan Zajc, Blagoje Bersa, Josip Hatze, Ivan Brkanović, Jakov Gotovac, Krešimir Baranović, Ivana Lang, Igor Kuljerić i Frano Parać. Srpski skladatelj Stevan Hristić svoju je jedinu operu Suton napisao prema djelu hrvatskoga pisca Iva Vojnovića, a osim njega opere su skladali i Isidor Bajić, Stanislav Binički, Petar Konjović, Svetomir Nastasijević i Petar Stojanović. 

Nakon Wagnera, opera je krenula raznim putevima. Jedna reakcija kratkog vijeka bila je sentimentalna realistična melodrama verizma. Tu možemo spomenuti veliko ime, Giacomo Puccini s operama Manon Lescaut, La Boheme Tosca, Madama Butterfly, Turandot i dr. Druga reakcija na Wagnerov mitski srednji vijek jest psihološka snaga i socijalna analiza Richarda Straussa. 

Tijekom 20. i 21. stoljeća, iako je po čitavom svijetu opera postala popularnija nego ikad, moderne opere koje su ušle u kanon mogu se nabrojiti na prste, a među njih spadaju: Wozzeck (Berg) , Život razvratnika (Stravinski), Peter Grimes (Britten) i Razgovori karmelićanki (Poulenc).




#Article 51: Definicija (163 words)


Definicija je sud kojim se nedvosmisleno utvrđuje sadržaj, opseg i doseg nekog pojma.
Obuhvaća 4 osnovna značenja:

U matematici, za svaki matematički pojam postoji definicija, osim za pojam skup.
Skup se uzima kao pojam koji je sam po sebi jasan i to je osnovni matematički pojam.

U logici, definicija (lat. definitio: ograničenje, određenje) je izraz kojim se određuje sadržaj nekog pojma točno i jednosmisleno s pomoću najbližega višega rodnog pojma (genus proximum) i specifične razlike (differentia specifica). 
Sasoji se od definienduma (onog što definira) i definiensa (onoga čime se definira). Definicija ne smije biti cirkularna, pojam koji se javlja u definiendumu; ne smije se pojaviti u definiensu.

Na području leksikografije i enciklopedike, definicija je neizostavni dio svakog leksikografskog i enciklopedičkog članka. Od glave članka odvojena je zarezom, nema pomoćnog glagola niti uputnica. Rabe se samo poznati pojmovi ili pojmovi koji su objašnjeni pod tim nazivom u djelu.
  
U širem smislu, definicija je svaki izraz koji pobliže određuje ili objašnjava značenje riječi ili fraze.




#Article 52: Aksiom (122 words)


Aksiom (grč. aksios - bez) ili postulat je temeljna istina koja se ne dokazuje i služi kao osnova neke matematičke ili logičke teorije. Za razliku od dogme uglavnom se ne tvrdi njena nužna istinitost jer je to logički nemoguće utvrditi, nego se uzima kao pretpostavka na kojoj se gradi teorija. Zato je u matematici sasvim legitimno uzeti druge ili čak suprotne aksiome za izgradnju neke druge teorije.

Aksiomi su činjenice koje se uzima kao osnovne istine u izgradnje teorije od kojih se počima. Aksiome se ne pokušava dokazati. Smislenost im se ocjenjuje prema teoriji koja se iz njih izvodi.

Aksiomatska izgradnja neke matematičke teorije sadrži sljedeće etape:

Formulacija aksioma mora zadovoljavati sljedeća tri principa:

Često se inzistira da aksiomatska izgradnje bude minimalna.




#Article 53: Postulat (122 words)


Pojam postulat, uz definicije, aksiome i teoreme, je uveo Euklid. 

Aksiom je potpuno očita, bjelodana istina, dok to postulati nisu, ali su oni nužni za izgradnju teorije. Postulati su hipotetički po svojoj naravi, ne mogu se dokazati, ali su potrebni pa se njihovo postojanje zahtjeva (otuda im naziv, prema latinskom postulare: zahtijevati, tražiti). U filozofiji su postulati potrebni kao nužne pretpostavke, ne u smislu dogme, za izgradnju filozofijskog sustava. Na primjer, Immanuel Kant za izgradnju svoje Kritike praktičkog uma (1788) uzima tri postulata: čovjek je sloboda, duša je besmrtna, postoji Bog. 

Danas se često pojam postulat koristi, naročito u logici, kao istoznačan pojmu aksiom.

Filozofijski rječnik (1965) (uredio: Vladimir Filipović). Zagreb: Matica hrvatska. 

Kleines Philosophisches Wörterbuch (1973). Freiburg im Breisgau: Verlag Herder.




#Article 54: Računarstvo (730 words)


Računarstvo (računarska znanost ili znanost o računalima) se bavi proučavanjem teoretskih osnova informacije i računanja, te njihovim implementacijama i primjenama u računalnim sustavima. Računarstvo ima mnoga potpolja; neki naglašavaju računanje i specifične rezultate (kao što je računalna grafika), dok drugi naglašavaju svojstva računskih problema, (kao što je računska teorija složenosti). Treći se sredotoče na izazove u ostvarenju računanja. Na primjer, teorija programskih jezika proučava pristupe u opisu računanja, dok računalno programiranje primjenjuje specifične programske jezike za rješavanje specifičnih računskih problema sa rješenjima. Daljnje potpolje, interakcija čovjeka i računala, se fokusira na izazove u činjenju računala i računanja korisnima, koristivima i univerzalno pristupačnima svim ljudima.

Povijest računalstva predatira mnogo godina invenciju suvremenog digitalnog računala. Strojevi za računanje specifičnih zadataka poput abakusa su postojali još od davnina. Wilhelm Schickard je izgradio prvi mehanički kalkulator 1623. Charles Babbage je dizajnirao diferencijalni stroj u viktorijansko doba, a oko 1900. je tvrtka IBM prodavala strojeve sa bušenim karticama

. Međutim, svi ovi strojevi su bili ograničeni na obavljanje jednog zadatka ili, u najboljem slučaju, nekog podskupa svih mogućih zadataka.

Tijekom 1940-ih, kako su bili razvijani noviji i moćniji strojevi za računanje, naziv računalo se počeo odnositi na strojeve, radije nego na njihove ljudske prethodnike. Kad je postalo jasno da računala mogu biti korištena za više od pukih matematičkih računanja, polje računarstva se proširilo i na proučavanje računanja u općem smislu. Računarstvo se etabliralo kao zasebna akademska disciplina 1960-ih, stvaranjem prvih odsjeka i studija računarstva.. Budući da su praktična računala postala dostupna, mnoge primjene računarstva su postale zasebna istaknuta područja proučavanja.

Unatoč svojoj relativno kratkoj povijesti kao formalna akademska disciplina, računarstvo je načinilo mnogo fundamentalnih doprinosa znanosti i društvu, između kojih su:

Unatoč svome imenu, većina računarstva ne uključuje bavljenje samim računalima. Ustvari, istaknuti računalni znanstvenik Edsger Dijkstra je često citiran kako kaže: Računarstvo nije ništa više o računalima, nego što je astronomija o teleskopima. Dizajn i dostava računala i računalnih sustava se općenito smatra područjem disciplina koji nisu računarstvo. Na primjer, proučavanje računalnog sklopovlja je uobičajeno smatrano dijelom računalnog inženjerstva, dok je proučavanje komercijalnih računalnih sustava i njihove dostave često zvano informacijska tehnologija ili informacijski sustavi. Računarstvo je ponekad kritizirano kao nedovoljno znanstveno, pogled koji je utjelovljen u izjavi Znanost je računarstvu ono što je hidrodinamika vodoinstalaterstvu, pripisana Stanu Kelly-Bootleu i drugima. Međutim, znatna se interdisciplinarna suradnja odvija između različitih disciplina vezanih za računala. Računarstvo je također nerijetko prešlo u druge discipline, kao što je umjetna inteligencija, kognitivna znanost, fizika (vidi kvantno računarstvo), te jezikoslovlje.

Neki smatraju da je računarstvo srodnije matematici od mnogih drugih znanstvenih disciplina. Rano je računarstvo bilo pod strogim utjecajem rada matematičara kao što su Kurt Gödel i Alan Turing, i postoji jako plodonosna razmjena ideja između dvaju polja u područjima kao što su matematička logika, teorija kategorija, teorija domena i algebra.

Odnos između računarstva i programskog inženjerstva je predmet mnogih prijepora, a što je još dodatno zamućeno mnogim sporovima oko toga što točno naziv programsko inženjerstvo znači, te kako je računarstvo definirano. David Parnas, uzimajući za uzor odnose između ostalih inženjerskih i znanstvenih disciplina, je tvrdio da je principijelni fokus računarstva proučavanje općenitih svojstava računanja, dok je principijelni fokus programskog inženjerstva dizajn specifičnih računanja kako bi se postigli praktični rezultati, što to dvoje čini različitim ali komplementarnim disciplinama..

Računarstvo istražuje koncepte i dokaze kako bi objasnilo i opisalo zanimljive računske sustave. Kao i kod svake znanosti, ove teorije mogu biti iskorištene prilikom sinteze praktičnih inženjerskih aplikacija, koje zauzvrat mogu voditi ka novim sustavima za proučavanje i analiziranje. Iako se može koristiti ACM sustav za razredbu računarstva, slijedi nešto deskriptivnija podjela:

Zajednički naziv za tehnike korištene u rješavanju specifičnih problema. Vidjeti glavni članak.

Neka sveučilišta poučavaju računarstvo kao teoretsko proučavanje računanja i algoritamskog zaključivanja. Ovakvi programi često između ostaloga naglašavaju teoriju računanja, analizu algoritama, teoriju konkurentnosti, baze podataka i analizu sustava. Također tipično poučavaju računalno programiranje, koje pak tretiraju radije kao alat za podršku ostalim poljima računarstva, nego kao središnji fokus proučavanja.

Druge škole i sveučilišta, kao i srednje škole i vokacijski programi koji poučavaju računarstvo, naglašavaju praksu naprednog računalnog programiranja radije nego teoriju algoritama i računanja u svojem programu. Takvi programi se više fokusiraju na vještine koje su važne radnicima koji ulaze u industriju programske podrške. Ovi praktični aspekti računalnog programiranja se često pokrivaju nazivom programsko inženjerstvo. S druge strane, postoji mnogo prijepora oko toga što točno naziv programsko inženjerstvo znači, i je li to ista stvar kao i programiranje.




#Article 55: Sociologija (1136 words)


Sociologija je znanost koja proučava  društva i načine na koje ta društva oblikuju ponašanje, vjerovanja i identitet ljudi. 

Riječ sociologija skovao je francuski sociolog i filozof Auguste Comte početkom 19. stoljeća. Nakon toga ona se počinje oblikovati kao posebna znanstvena disciplina. Sama riječ sastoji se od grčkog i latinskoga dijela. Grčki dio dolazi od logos, što znači govor, riječ, pojam, misao, razum, i označava znanost. Latinski dio dolazi od socius, što znači drug, a iz toga imamo i societas - društvo. Prije početka 19. stoljeća ne postoji sociologija kao poseban skup znanja i metoda koji bi se razlikovao od proučavanja društva u okviru ekonomije, filozofije, povijesti ili prava. 

Sociologija nas uči da ono što smatramo prirodnim, nužnim, razumljivim samim po sebi ne mora biti takvo, upozorava nas da trebamo proširiti vidokrug i izdići se iznad svakodnevnog  iskustva. Ona objašnjava način na koji se pojedinačni životi i osobne brige isprepleću s javnim, društvenim pitanjima. Američki sociolog Charles Wright Mills nazvao je to sociološkom imaginacijom.  Sociološka imaginacija iz pojedinačnog vidi mogućnost za generalizaciju, ona povezuje individualno iskustvo sa širim društvom.
Kao primjer možemo uzeti pretilost. Ako jedna osoba ima problema s težinom zbog genetski uvjetovane bolesti – to je problem koji se tiče samo te osobe. Međutim, ako u nekoj državi 40% stanovnika ima problema s prekomjernom težinom, to postaje javni problem koji utječe i na brojne druge aspekte društva i ne može se objasniti samo individualnim karakteristikama ljudi.

Prema  Bergeru (1963), zadaća sociologije je istražiti pretpostavke koje se uzimaju zdravo za gotovo, a sociološko gledište je odredio kao prepoznavanje općeg u pojedinačnom. Htio je istražiti na koji način utječu različite kategorije u koje spadaju pojedinci (poput klase, dobi, spola, obrazovanja…) na njihovo ponašanja, odabire, razmišljanja. 

Sociologija se razlikuje od zdravog razuma. Ljudi često na temelju stereotipa, narodnih izreka, predrasuda ili na temelju vlastitog iskustva izvode generalizacije koje nemaju osnovu u stvarnosti. Sociologija preispituje stvari koje uzimamo zdravo za gotovo i istražuje pitanja za koja se čini da su odgovori očiti.
Što mislite, kada je veća vjerojatnost da će osoba u nevolji dobiti pomoć. U gomili, na glavnom trgu, ili u slučaju kada je u blizini žrtve jedan prolaznik. Iako se ljudi osjećaju sigurnije u gomili, znanstveno je dokazano kako je vjerojatnost za pomoć višestruko manja u gomili. Razlog je difuzija odgovornosti među pojedincima – u gomili se smanjuje osjećaj odgovornosti, očekuje se od drugih prolaznika da pruže pomoć. 

Auguste Comte, začetnik   pozitivizma, razvio je novu disciplinu socijalnu fiziku koja bi se trebala baviti socijalnu statikom (postojeći društveni poredak i struktura) i socijalnom dinamikom (društvene promjene i razvoj). Smatrao je da se društvo može izučavati na isti način kao i pojave u prirodi, objektivnim metodama.  

Comte je razvio i zakon o tri stupnja društvenog razvoja:

David Émile Durkheim (Épinal, 15. travnja 1858. - Pariz, 15. studenog 1917.), bio je francuski sociolog.
Sociologiju je smatrao novom, samostalnom znanošću koja bi trebala društveni život proučavati jednako objektivno kao što znanstvenici proučavaju prirodni svijet.  Zadaća sociologije bila bi proučavati društvene činjenice – društvene pojave koje se mogu objektivno izučavati i utječu na ponašanje čovjeka, a postoje neovisno o čovjekovoj svjesti. To znači da one kontroliraju i ograničavaju ponašanje čovjeka u društvu, djeluju kao vrsta prisile iako ljudi misle da su njihovi postupci rezultat njihovog slobodnog odabira.

Durkheim je razlikovao mehaničku i organsku solidarnost. Ona društva u kojima prevladava mehanička solidarnost, povezana su putem sličnosti – u takvim društvima ljudi obavljaju slične poslove, vjeruju u iste vrijednosti i povezani su tradicijom, običajima ili zemljom. Kolektivna svijest dominira nad individualnom. 
Organska solidarnost karakteristična je za moderna društva u kojima postoji složena podjela rada i diferencirane uloge. Zbog te specijalizirane podjele ljudi su ovisni jedni o drugima. Te dvije vrste solidarnosti opisao je u svom djelu, Podjela rada u društvu (1893).

Durkheim je uveo i pojam   anomije u sociologiju. To je stanje nepostojanja, pomanjkanja ili nejasnih društvenih normi. Kada prestanu vrijediti društvena pravila, društvo više nema utjecaja na pojedince i oni su prepušteni sebi. To je stanje u kojem individualne želje nisu više regulirane zajedničkim normama, a pojedinci su bez moralnih putokaza. Anomija nije stanje svijesti nego osobina socijalne strukture. Brze društvene promjene mogu izazvati anomiju – stare norme više ne vrijede, a nove još nisu dovoljno definirane. Ekonomska kriza i naglo osiromašenje stvaraju osjećaj nereda, jer grupe kojima pojedinci pripadaju ne pružaju više osjećaj moralne sigurnosti i izvjesnosti. 

Durkeheim je prvi inzistirao na sociološkom razmatranju samoubojstva – to je, na prvi pogled, osoban čin, ali on je pokazao vezu s društvom.   U društvu je razlikovao dvije vrste veza među ljudima: društvena integracija (povezanost pojedinca s grupom) i društvena regulacija (društvene norme) te je prema njima odredio četiri tipa samoubojstva.

Engleski sociolog Herbert Spencer kao središnju temu u proučavanju društva uzima evolucionarne promjene u društvenoj strukturi i društvenim institucijama. Evolucija - promjena iz stanja relativno neodređene, nepovezane homogenosti prema stanju relativno određene, povezane heterogenosti - za njega je univerzalan prirodni zakon, primjenjiv i na ljudsko društvo. Vjerovao je da društvo evolucijom postaje sve raznovrsnije i složenije. Društvo je za Spencera slično biološkom organizmu, tako da ga možemo shvatiti kao sistem, tj. cjelinu sastavljenu od međupovezanih dijelova. Kao što je ljudsko tijelo sastavljeno od organa, društvo je sastavljeno od institucija kao što su obitelj, religija, obrazovanje, država i ekonomija. Struktura društva evolucijom postaje sve složenija, sve je teže povezati različite međuzavisne dijelove, pa se pojavljuje potreba za unutarnjom regulacijom i socijalnom kontrolom. 

Prema tipu unutarnje regulacije Spencer razlikuje dva tipa društva:

Polazeći od analogija s biološkim svijetom, Spencer je na društvo primijenio koncept preživljavanje najsposobnijih, smatrajući da država ne smije zadirati u prirodne procese u društvu. Samo će tako najsposobniji preživjeti i umnožiti se, prilagođavajući se okolini, dok će nesposobni izumrijeti. Takvim stavom utjecao je na pojavu socijalnoga darvinizma - pravca u sociologiji koji je zastupao ideju da su rat i borba među narodima i rasama osnovni pokretač društvenoga razvoja. 

Smatra da je izvor promjena u povijesti odnos prema sredstvima za proizvodnju - ekonomski determinizam. Kako bi zadovoljili svoje potrebe, ljudi se udružuju i organiziraju, međutim, interesi grupa se razlikuju što nakon nekog vremena dovodi do sukoba koji rezultira promjenom. Tako se u kapitalizmu stvara radnička klasa koja razvija klasnu svijest. To bi trebalo rezultirati revolucijom, sukobom s buržoazijom nakon čega bi se umjesto kapitalizma razvio komunizam.  

Otuđenje

Marx je uveo pojam otuđenja. To je stanje u kojem se pojedinac osjeća odvojeno od rada i proizvoda svoga rada. Rad je ranije u povijesti bio temelj izgradnje čovjekova identiteta, međutim, u kapitalizmu pojedinac ne nalazi smisao ili zadovoljstvo u svom radu.

vidi još:

Povijest sociologije

Svaka teorija ima i odgovarajuću metodu:   

To je pozitivističko, funkcionalističko, strukturalističko i marksističko shvaćanje sociološke metode.
Metoda sociologije zapravo predstavlja prilagodbu znanstvene metode, to jest metode društvenih znanosti, u svrhe sociologije.

Tako se dolazi do sljedećih faza u sociološkom istraživanju:

	 

	 

Promatranje je najstariji metodološki postupak. Dijeli se na izravno i neizravno:

 




#Article 56: Magnetski zapis (189 words)


Ovaj oblik zapisa je prije cca 7-10 godina bio najrasprostranjeniji oblik zapisa, međutim danas polagano umire. Obično se koristi (na primjer) na običnim disketama, na video i audio kazetama ili na hard diskovima (tvrdi diskovi). Međutim pojavom optičkog zapisa magnetski oblik zapisivanja polako odumire. Tako se, npr. diskete i audio kazete mijenjaju CD-ovima, video kazete DVD-ovima i sl. (više o DVD-u i CD-u u članku optički zapis).

Magnetski način pisanja i čitanja i nije toliko komplicirana (idejno). U praksi je izvedba te ideje, naravno, malo kompliciranija. Najednostavnije opisano:
U uređaju za čitanje/pisanje imamo glavu i preko nje prelazi magnetska traka (traka koja ima mogućnost magnetizma, uglavnom od plastike premazana nekim metalom) i kada je na traci zapisan određeni magnetski kod, glava to detektira i na taj način reagira.
Naravno, samo na kazetama su trake. Na disketi je ploča, koja je također od plastike, a i u hard disku je ploča, međutim ona nije od plastike, pošto se ta ploča mora vrtiti velikim brzinama.
Problem s magnetskim zapisom je upravo to što je magnetski. Svaki magnet na dovoljno maloj udaljenosti od kazete/diskete da bi se podatci snimljeni na disketi oštetili.




#Article 57: Optički zapis (432 words)


Optički zapis je način zapisa podataka gdje se čitaǌe, pisaǌe ili oboje izvodi korišteǌem svjetla i optičkih pojava.

Kod optičkog zapisa obično govorimo o zapisu na optički disk. Optički disk je tanka okrugla ploča koja nosi optički zapis. Zbog tipične primjene gdje su podatci obično zvučni zapis ili zapis pokretnih slika, što povlači da se podatci čitaju u duǉem neprekinutom nizu, podatci su ogranizirani kao spiralni trag koji počinje od sredine optičke ploče. 

Optički zapis se prvo koristio za pohranjivanje pokretnih slika u ranim 1960-tim godinama. Danas je široko rasprostranjeni način za pohranu podataka zbog dostupnosti uredaja za zapisivanje i čitanje, kao i po cijeni pristupačnih praznih medija.

Compact disc (kratica: CD) je razvila nizozemska tvrtka Philips u kasnim sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Inžeǌeri Philipsa su tijekom razvitka tehnologije postavili granicu od 76 minuta glazbe, što je uz odgovaralo podatkovnom kapacitetu od 650 MB, iako su danas sve češće u upotrebi i oni od 700, pa čak i 800 MB. Standard definira kapacitet CD-a kao 650 MB, dok je ostatak namijenjen zapisivanju u slučaju manjih oštećenja diska. Ukoliko rabimo svih 700 MB, margine sigurnosti više nema, još gore je u slučaju diskova od 800 MB. Zato su i razvijeni noviji standardi, poput DVD-a. Promjer ploče je 12 centimetara.

DVD se najčešće rabi za pohranu video zapisa, dakle filmovi i serije, i zato se ljudi dosta često zabune i proglase DVD Digital Video Disk-om, dok se CD koristi najčešće za pohranu audio zapisa i sirovih podataka s kompjutera.
Naravno i DVD se može koristiti za pohranu podataka s kompjutera, kao što se i CD može koristiti za pohranu videa. 

Kapacitet DVD-a je oko 4,7 GB za jednoslojni jednostrani zapis

Podatci se na CD i DVD obično upisuje laserom, dok se za masovnu proizvodnju  rabe matični kalupi koji su izrađeni od metala u koje se ubrizga plastični materijal.
CD i DVD imaju glatku površinu, koju malo jači laser može blago udubiti.
Ono što laser udubi je nula, ono što ne udubi jest jedinica (više o nulama i jedinicama na računarstvu).
Kasnije to laser uoči i time računalo slaže podatke.

Ova tehnologija je nastavak evolucije medija za pohranu video zapisa.

DVD i CD su istog formata i na oba se čita i piše istim načinom, jedino na DVD dosta kompliciranije i iz ta dva razloga DVD čitači i pisači mogu čitati i pisati CD-ove, dok CD čitači i pisači ne mogu ni čitati ni pisati DVD-ove (naravno da ni DVD čitač ne može pisati po CD-u, ali može čitati CD).

Usporedba optičkih medija za pohranu podataka - Usporedba CD-a, DVD-a, HD-DVD-a, Blu-ray Disca i HVD-a




#Article 58: Bajt (544 words)


Bajt (još i oktet, slovnjak, bitnjak, fonetizirano od engl. byte), mjerna jedinica za količinu podataka u računarstvu. Bajt predstavlja uređeni slijed bitova, uobičajeno 8, zbog čega se za bajt koristi i naziv oktet.

Jedan bit odgovara jednoj znamenci binarnog brojevnog sustava iz čega proizlazi da se s n bitova može se prikazati 2n brojeva. U smislu pohrane podataka, u jedan osambitni bajt može se pohraniti jedan od 28 = 256 različitih brojeva, ili općenito podataka, jer brojevi putem kodiranja mogu predstavljati bilo kakve druge podatke.

Na većini računalnih arhitektura bajt je najmanja jedinica pohrane podataka kojoj se u radnoj memoriji može direktno pristupiti.

Izvorno je bajt označavao slijed od nekoliko bitova dovoljnih za pohranu jednog znaka za unos i ispis, pri čemu se obično jedna memorijska riječ mogla podijeliti na cijeli broj bajtova. Npr. uz riječ od 36 bitova, koja je bila dovoljna za pohranu brojeva s pomičnim zarezom, bajt je imao 6 bitova što je bilo dovoljno za pohranu velikih slova i brojaka. S vremenom je postalo uobičajeno da duljine memorijskih riječi budu potencije broja 2 (16, 32, 64), pa je time i bajt standardiziran na 8 bitova.

Za razliku od jedinica u Međunarodnom sustavu, gdje se višekratnici jedinica označavaju s decimalnim predmecima kao što je kilo (za tisuću), na primjer jedan kilometar = 1000 metara, u računarstvu se pored decimalnih koriste i binarni predmetci koji se odnose na potencije broja 2. 

Pri tome postoji nedosljednost jer se prema izvornoj praksi i preporuci JEDEC-a za binarne predmetke koriste isti nazivi kao i za decimalne predmetke. Tako kilo označava 1024, mega 1024middot;1024 itd. Zbog toga je uveden standard IEC 60027-2, koji definira posebne nazive za binarne predmetke - npr. kibi umjesto kilo. Njih su kasnije i druga standardizacijska tjela prihvatila, pa ih tako nalazimo u standardima IEEE 1541-2002 i ISO/IEC 80000.

Općenito se binarni predmeci tvore tako da se uzme prvi slog standardnog decimalnog predmetka kojem se naknadno dodaje bi, kako  bi se naznačilo da je riječ o binarnom predmetku. U velikoj većini operacijskih sustava ovi predmeci još nisu u upotrebi kod izražavanja kapaciteta raznih uređaja za pohranu podataka (iako su jedinice vezane uz potencije broja 2), već se pomalo neprecizno označavaju odgovarajućim decimalnim predmecima, pri čemu nastaje manja ili veća pogreška, ovisno o redu veličine. Ova nepreciznost proistekla iz informatičkog naslijeđa s vremenom postaje anakronizam. Kako ta pogreška pri terabajtnim vrijednostima iznosi gotovo 10%, a s povećanjem kapaciteta bit će sve veća, razna državna i međunarodna mjeriteljska društva trude se promovirati IEC-ov standard koji jasno definira predmetke za računalne veličine koje su često potencije broja 2, umjesto broja 10.

Poseban slučaj je znak KB koji se u praksi često koristi za binarni kilobajt (kibibajt), ali može biti i pogrešno napisani znak za decimalni kilobajt (kB).

Jedinice veće od bajta prema standardu IEC su:

Prefiksi centi, mili, mikro i slični, koji označavaju dijelove jedinice nisu u uporabi zato što je jedan bajt = 8 bitova pa bi, primjerice, jedna stotina bajta bila 2/25 bita, a tako nešto uglavnom nema smisla. Ovakvi prefiksi bi teoretski mogli biti upotrebljavani tek za izražavanje brzine prijenosa podataka u nekom hipotetskom i za današnje pojmove vrlo sporom sustavu. Primjerice, neki sustav koji bi bio sposoban prenijeti 100 B podataka u sat vremena imao bi brzinu od cca 27 mB/s.




#Article 59: RAM (298 words)


RAM (kratica od Random Access Memory - memorija s nasumičnim pristupom) je oblik primarne računalne memorije čijem se sadržaju može izravno pristupiti, za razliku od sekvencijskih memorijskih uređaja kao što su magnetne vrpce, CD i DVD diskovi te tvrdi diskovi, u kojima pristup određenom sadržaju ovisi o položaju čitača. RAM omogućuje upisivanje i čitanje podataka, za razliku od ROM-a, iz kojeg se podatci mogu samo čitati. U RAM se upisuju aktivni programi, te informacije potrebne za trenutačan rad računala. Ima mnogo veću memoriju od ROM-a

Računala koriste RAM za čuvanje programskog koda i podataka tijekom rada programa.Jedna od glavnih karakteristika RAM-a je taj da se pristup svim memorijskim lokacijama izvodi u jednakom vremenskom intervalu, za razliku od ostalih memorijskih komponenti koje imaju određeno vrijeme čekanja.

U prošlosti, sistemi bazirani na elektronskim cijevima ponašali su se kao današnji RAM, ali su bili dosta nestabilni.

Mnogi oblici RAM-a, za razliku od ostalih memorijskih uređaja, gube podatke kada je računalo ugašeno. Moderni RAM najčešće zapisuje podatke u obliku naboja unutar kondenzatora kod dinamičke memorije, ili stanja bistabila kod statičke memorije.
Trenutačno se istražuju oblici RAM-a koji bi zadržali podatke i nakon gašenja računala, na primjer nanocijevi, te memorija koja se bazira na efektu magnetskog tunela.

U ljeto 2003. pojavio se 128 kbit čip magnetskog RAM-a, veličine 0,18 mikrona. Tehnologija MRAM-a bazira se na efektu magnetskog tunela. U lipnju 2004., tvrtka Infineon prikazala je prototip MRAM memorije od 16 Mbita veličine 0,18 mikrona.
Što se tiče nanocijevi, tvrtka Nantero je 2004. proizvela funkcionalan prototip od 10 GB.
Dijelovi RAM-a mogu se i particionirati tako da imaju oblik i funkciju tvrdog diska, takozvani ramdisk.

Većina računala ima između 128 MB i 8 GB RAM-a.

RAM se proizvodi u obliku tiskanih pločica s integriranim krugovima. Najčešće su u obliku plug-in modula.
Standardni moduli su:




#Article 60: ROM (515 words)


ROM (skraćeno od engl. Read-only memory – memorija iz koje se podatci mogu samo čitati). Koristi se kao medij za pohranu podataka u računalima. Zbog toga što se na ovakav medij podatci ne mogu (na jednostavan način) zapisivati, njegova upotreba je najčešća kod distribucije firmvera (vrste softvera što je u uskoj vezi s računalnim hardverom, gdje nema potrebe za čestim ažuriranjem).

Današnji poluvodički ROM ima tipičan oblik integriranog kruga, ono što obično zovemo čip, a razlikujemo ga od ostalih čipova često samo po upisanim oznakama.

Mnogi mikrokontroleri objedinjuju na jednom čipu ROM program, jezgru procesora, neke intergrirane periferne jedinice i RAM. Praktično svi mikroprogramirani procesori imaju na istom čipu neku vrstu ROM-a koji sadrži kontrole.

U ranim 1980-im, kućna računala su imala kompletan operacijski sustav na ROM-u. Potreba za nadogradnjnom tada je iziskivala zamjenu starog čipa novim korištenjem lemila i sličnih alata.

Konzole za igranje od 1970-ih do sredine 1990-ih godina su kao primarni način distribuiranja softvera koristile ROM upakiran u plastična kućišta. Ovaj način bio je u primjeni i kod nekih kućnih računara. Od 2000. godine, samo ručne konzole za igranje koriste ovakva kućišta.

Trenutno postoji tendencija smještanja softvera na diskove umjesto na ROM. Ovo omogućava lakše izmjene, a ni operativni sustavi se više gotovo uopće ne smještaju na ROM. Ipak, ROM je zadržao svoju primjenu kod računala, npr. za smještaj BIOSa, ali i tu u svojoj modificiranoj inačici - Flash-ROM. Mobilni telefoni i neki drugi ručni elektronski uređaji koji barataju podatcima također koriste ROM ili flash memoriju. 

Jedan od razloga zbog kojih je ROM još uvijek u upotrebi je brzina - magnetni diskovi su mnogo sporiji. Drugi je činjenica da se upravljački program potreban za rad diska ne može nalaziti na samom disku. Zato je BIOS još uvijek na ROM-u. Uz ovo, mrežne i grafičke karte neke svoje osnovne funkcije implementiraju preko softvera pohranjenog na ROM-u. Dalje, u posebno teškim radnim uvjetima (vibracije, veliko ubrzanje), gdje su diskovi neprimjenljivi zbog svoje osjetljivosti, ROM je nezamjenljiv.

Kod klasičnih ROM čipova, podatci se na njih upisuju tijekom samog procesa proizvodnje i kasnije se ne mogu mijenjati. Ali, ima i drugih vrsta ROM-a kod kojih je to moguće:

Iako je tijekom vremena bilo razlika, današnji veliki RAM se čita brže nego veliki ROM. Iz tog razloga se sadržaj ROM-a često kopira u RAM a zatim iz njega čita (shadowed, npr. kod BIOS-a).

Kod onih vrsta ROM-a u koje se može upisivati, upisivanje je uvijek znatno sporije od čitanja i zahtijeva ili promjene napona ili prilagođavanje - džampera (engl. jumper - kratkospojnik/u računarskoj tehnici/).

Zbog toga što se podatci u njih upisuju prisilnim prolazom elektrona kroz izolatorski sloj na plutajuću bazu tranzistora, s vremenom se izolacija oštećuje. Kod starijih tipova EAROM-a, oštećenja su nastupala već poslije 1.000 upisivanja. Moderni EEPROM-i mogu pretrpiti od nekoliko desetaka do nekoliko stotina tisuća ciklusa. Pošto ovaj broj nije neograničen, kao i zbog njihovog ograničenog i skupog kapaciteta, nije vjerojatno da će flash ROM zamijeniti magnetne diskove u skoroj budućnosti.

Čitanje nije ograničeno. Jedino se može dogoditi da curenje električnog naboja s tranzistora izazvano ionizirajućom radijacijom skrati upotrebni vijek EEPROM i EAROM-a.




#Article 61: Procesor (računarstvo) (1255 words)


Procesor (engl. central processing unit  CPU, hrv. središnja jedinica za obradbu, obradnik), glavni je dio računala koji vođen zadanim programskim naredbama izvodi osnovne radnje nad podacima. Središnji procesor nadzire odnosno izvršava glavni program i tipično upravlja i svim ostalim dijelovima računala. Danas (2020.) središnja jedinica za obradbu načinjena je od tranzistora, tipično u CMOS izvedbi, planarnom tehnologijom na siliciju ili drugom poluvodičkom monokristalu. Visoko integrirani krugovi koji sadrže sve funkcije središnje jedinice za obradbu nazivaju se mikroprocesori.

Prvi komercijalno dostupan mikroprocesor bio je Intel 4004 koji su razvili Intel i japanski proizvođač kalkulatora Busicom, još davne 1971. godine.
Intel 4004 prvenstveno je dizajniran za upotrebu u uređajima niske performanse kao što su kalkulatori, automatizirani strojevi za obradu podataka itd.
Sastojao se od 2300 tranzistora i bio je sposoban provesti 92600 operacija u sekundi.
Intel 8008 izdan 1972. Bio je prvi 8-bitni mikroprocesor na svijetu.
Ovaj procesor dolazi s 3500 tranzistora i pronašao ga je u računalima, automatiziranim tvorničkim strojevima i robotima.
Intel 8080 objavljen je kao nasljednik Intel 8008 1974. godine, bio je jedan od najpopularnijih mikroprocesora još u dane slave povijesti računanja.
Ovaj 8-bitni mikroprocesor dolazi s 6000 tranzistora i široko se koristi u mnogim mikroračunalima koja su u to vrijeme objavljena.
Sljedeći veliki skok u računalnim performansama uslijedio je 16-bitni procesor Intel 8086 i malo poboljšani Intel 8088 koji je objavljen 1979. godine.
Intel 8088 dolazi s 29.000 tranzistora na brodu za brže radne brzine. Ovaj je procesor odabran za upotrebu na IBM osobnim računalima, dijelom zbog ekonomskih i logističkih razloga.
Motorola 68000 bio je jedan od mikroprocesora visokih performansi koji je predstavljen 1979. godine.
Neki su ovaj 16/32 bitni procesor u šali nazvali glavnim okvirom na čipu, zbog njegove složenosti i performansi.
Kao što ime govori, Motorola 68000 je imala 68000 tranzistora u sebi.
Ovaj se procesor koristio u Apple Macintosh računalima i određenim Amiga modelima.

Oni su korišteni u računalnim okruženjima s visokim performansama, kao što su mainframes.
Intel je prve procesore serije Intel Pentium izdao 1993. Ovi procesori imali su nevjerojatnih 3,1 milijuna tranzistora na brodu i radili su na taktu od 60Hz.
Prvi potpuno domaći AMD K5 mikroprocesor predstavljen je 1996. godine.
Predviđajući budućnost mobilnog računarstva, Intel je 2000. objavio mikroprocesore serije Celeron, prvenstveno za upotrebu u prijenosnim računalima.
IBM je prva tvrtka koja je uvela višejezgrene procesore, ali Intel i AMD sa svojim Pentium D i Athlon 64 x2 respektivno izdanima 2005. godine učinili su je popularnom među osobnim računalima.
In 2008 je Intel objavio prvi jednojezgreni mikroprocesor serije Atom koji će se koristiti u jeftinim prijenosnim računalima.
Ovi Atom serije procesori dolazili su s integriranim GPU-om kako bi pomogli procesoru u grafički intenzivnim zadacima.

Osnovni dijelovi procesora mogu činiti sljedeći podsustavi i ne čini potpuni popis:

Kako su današnji procesori slični u nekim tehnološkim značajkama, obično se dijele prema brzini rada, veličini podatka nad kojim mogu odjednom obaviti zadanu radnju, te prema karakteristikama unutarnjeg ustroja.

Najrasprostranjeniji središnje jedinica za obradbu rabe sinkronizirane elektroničke krugove (za razliku od asinkrone), tako je rašireno kao mjeru brzine rada procesora uzeti frekvenciju radnog takta (danas tipično mjerena u MHz i GHz), ta je mjera smislena samo kada se uspoređuju vrlo bliske vrste obradnika. Naime, zbog različitog ustroja obradnika, vrlo velike razlike u brzini rada se mogu postići i pri istom radnom taktu. Tako superskalarni procesori izvode nekoliko naredbi istovremeno, iskorištavajući činjenicu da se izvođenje naredbi odvija u nekoliko koraka, pri čemu svaki korak upotrebljava drugi dio obradnika. Superskalarni obradnik dakle omogućuje da se svi dijelovi procesora rabe istodobno ako je slijed naredbi takav da zahtijeva rad svih dijelova procesora.

Brzinu izvođenja programa određuje i sposobnost obradnika da dohvaća odnosno pohranjuje podatke dovoljno velikom brzinom, što je u razvoju obradnika rezultiralo i proširenjem njegovih sabirnica, tako da se istovremeno u obradnik dohvaća ili iz njega pohranjuje čim više bitova. Danas je uobičajena i u širokoj uporabi sabirnica za podatke širine 4, 8, 16, 32, 64, 128, 256 bita.

Kao mjera za ubrzanje procesora, puno napora se ulaže i u podizanje frekvencije radnog takta. No tehnološka ograničenja dozvoljavaju da se vrlo visoke frekvencije mogu postići samo na malim dijelovima, te je ustaljeno da se cijeli poluvodički čip procesora ne pogoni istim radnim taktom, to jest da se visokom frekvencijom takta pogone samo središnji dijelovi, a da se ostali dijelovi procesora, a nadalje i cijelog računala, pogone sporijim taktom. To dovodi do nesrazmjera u brzini rada procesora i memorije, dakle memorija postaje spori dio koji oganičuje ukupnu brzinu računala. Stoga se u procesor tipično ugrađuje priručna memorija (fra. cache) koja je brža pod glavne memorije, ali time i skuplja pa stoga i manjeg kapaciteta. U nju se sprema svaki podatak odnosno programska naredba koje su nedavno dohvaćene iz memorije, tako da ako uskoro budu opet dohvaćane, da se dohvate iz brže priručne memorije. Tipično je da se i ta priručna memorija dijeli u slojeve, tako da se uvede jedan još brži, i stoga još manji dio, odnosno da se priručna memorija podijeli na dio za podatke i dio za naredbe.

U više korisničkim računalnim sustavima je potrebno osigurati da programi jednog korisnika ne utječu neželjeno na programe drugih korisnika, odnosno općenitije, da programi ne mogu neovlašteno ulaziti u područja gdje rade drugi programi. To odvajanje se postiže podjelom programa u razrede, tako da samo mali skup povlaštenih programa (tipično je to jezgra operacijskog sustava) upravlja ovlastima odnosno postavlja ograničenja, a ostali programi su podređeni tako zadanim ograničenjima. U tu svrhu su procesori tipično opremljeni konceptom sigurnosne razine (engl. supervisor mode, protection rings) koje određuje koje vrste programskih instrukcija se dopušta izvoditi, a koje ne. Jezgra operacijskog sustava se tako izvodi bez ograničenja i ona ima stoga ovlasti upravljati skopovljem, dok se programi korisnika izvode uz ogranilčenja čime ih se sprečava da upravljaju sklopovljem, odnosno bilo kojim zajedničkim resursom. Drugo proširenje procesora u svrhu odvajanja programa je jedinica za upravljanje memorijom (engl. memory management unit). Njome se postiže da se ograniči koji dio memorije je dostupan programu koji se trenutno izvodi. Pokušaj pristupa u memoriju izvan tog područja izaziva programsku iznimku kojom se program zaustavlja, a operacijski sustav obavještava o tom događaju (korisniku to operacijski sustav javlja porukama poput segmentation fault, ili general protection fault).

Neki procesori su opremljeni posebnim sklopovima koji im omogućuju da neke radnje obave brže. Tipičan primjer je ugradnja aritmetičkog koobradnika, čime je omogućeno da se aritmetičke radnje nad brojevima s pomičnim zarezom (engl. floating point number operations) obave brže nego da su obavljane dugim nizom programskih naredbi. Slično možemo primijetiti i kao današnja te tako da se jedna instrukcija primjeni na niz podataka (SIMD, engl. single instruction - multiple data).
Kao bolja mjera za uspoređivanje brzine rada obradnika rabi se i flops (engl. floating-point operation per second), koja je prikladna za usporedbu obradnika koji se namjeravaju upotrebljavati u odgovarajućem okruženju gdje je izrazito opterećenje upravo radnjama nad brojevima s pomičnim zarezom, no ni ta mjera nije idealna i ne može pokriti svu različitost namjena, specijalizacija ili zadataka za koje se obradnici primjenjuju.

Specijalizirani sklopovi kojima se izbjegava potreba za programiranim obavljanjem radnji postoje i izvan obradnika i samostalno mogu obavljati takve radnje. Najčešća radnja je kopiranje memorijskog sadržaja s jednog mjesta na drugo, odnosno premještanje sadržaja između memorije i ulazno-izlaznih sklopova. Sklop specijaliziran za prvu radnju se obično naziva blitter, a za drugu uređaj za izravni pristup memoriji (engl. direct memory access, DMA). DMA sklop se ugrađuje u mnoge ulazno-izlazne uređaje, poput upravljačkog sklopa za tvrde diskove,  CD-ROM disk i DVD disk (i inačice), zvučnu karticu, grafičku karticu i drugdje.

Danas najpoznatiji proizvođači mikroobradnika za osobna računala su (abecednim redom):




#Article 62: DMA (157 words)


DMA je skraćenica engleske složenice Direct Memory Access i u računarstvu DMA označava vrstu upravljačke komponente koja omogućava vanjskim jedinicama kao: tvrdi disk, zvučne kartice, grafičkim karticama izravan pristup glavnoj memoriji računala za čitanje i pisanje podataka i to bez izravnog posredovanja procesora.

DMA tehnologija rasterećuje centralnu jedinicu računala od:

Sa DMA tehnologijom arhitekt računala ne mora odvajati cikluse od centralne jedinice za obavljanje rada s uglavnom mnogo sporijim vanjskim jedinicama. DMA je obično izvedena s posebnim integriranim krugovima koji su napravljeni za tu funkciju. Kod računala zasnovanih na Intel integriranim krugovima DMA funkciju obavljaju posebna kola kao Intel 8237A-5 ili slični. 

Svaki DMA integrirano kolo sastoji se od sljedećih dijelova

Označava koliko bitova podataka se može prenijeti u jednom ciklusu. Svaki kanal ima svoje interno brojilo.

Označava koliko uređaja mogu koristiti funkcije DMA u isto vrijeme

Prvi kanal počinje od 0 dok je zadnji kanal (maksimalni broj kanala - 1)

Osnovni signali u DMA protokolu su




#Article 63: Priručna memorija (1084 words)


Priručna memorija (predmemorija, brza memorija; engl. cache), mala je memorija koja služi za pohranu podataka koji se često koriste u nekom računalskom sustavu. U nju se, za razliku od međuspremničke memorije, u priručnu memoriju može pisati/čitati na koje mjesto/lokaciju iz bilo kojeg mjesta iz ili u glavnu memoriju. Priručna memorije mogu biti izvršene u sklopovlju koje mogu biti pri CPU, GPU, DSP, ili nekoj računarskoj mreži ili slično. Dok kod programatske priručna memorije koja je izvedena u softveru mogu vršiti funkcije kao recimo diskovna pričuvna memorija, web pričuvna, memorija za baze podataka.

Pojavom jefitnijih ali sporijih dinamičkih DRAM memorijskih većeg kapaciteta kola zasnovanim na kondenzatorskoj tehnologiji koje je prvo razvila i patentiral tvrtka IBM 1967 godine .  DRAM skopovlje se počelo pojavljivati tržištu u ranim 1970-tim, primjer Intel 1103, što je do prave revolucije u razvoju računarskih sustava. Do tada najveća prepreka u razvoju računarstva bila je skupoća memorijskih skopova jer je većina memorija za računarske sustave je bilo zasnovano na tehnologijama magnetskih jezgri ili tranzistora (SRAM). Zbog sve veće dostupnosti boljih i jeftinijih DRAM memorijskih integriranih krugova, dizajeri su počeli razvijati računalne sustave s većim adresnim kapacitetom, kraćim ciklusima za izvršavanje naredbi koje su zauzimale sve manji i manji prostor.  Pošto tehnologija silikonskih i DRAM integriranih krugova nemaju iste performanse kao i mikroobradnici to je ubrzo dovelo je to neravnoteže između brzine obradnika i brzine glavne memorije. Pošto ova neravnoteža je izražena u brojkama koja je 2, 10 ili 100 puta većom osobito ako se uzme u obzir brzina sekundarne memorije tada dizajneri računalskih sustava imaju dilemu kako učiniti cijeli sustav efikasnjim a da najbrže komponente imaju što veću iskoristivost tokom svoga rada a da su ekonomski isplativi.

Priručna se koristi da bi se ubrzalo izvršavanje programa u nekom računalu ili računalnom sustavu tako da se pojedini podatci, programi ili dijelovi programa koji se često rabe drže u memoriji koja je brža za pristup mikroobradniku ili procesoru. Ovo je sobito važno su računalskim sustavima u kojima je brzina mikroobradnika ili obradnika mnogostruko viša od brzine glavne memorije (RAM-a). Ako se u priručnoj memoriji (predmemoriji) spremaju dijelovi memorije koje se mnogostruko koriste, i na taj način ubrzaju izvođenje pojedinih programa. Spremanje i odabiranje dijelova memorije koje se pohranjivaju u predmemoriji mnogo puta podlježu nekom algoritmu za odbabir ili uklanjanja obično nekog fiksnog memorijskog bloka ili stranice kao jednog od strukturalnih načina upravljanja priručnom memorijom.

Priručna je inače drugi stupanj memorijske hijerarhije. U mnogim modernijim računarskim sustavima memorijska hierarhija ima četiti stupnja:

Priručna memorija obično vrši službu posrednika između procesora (obradnika) i glavne memorije, no nekada i ulogu posrednika između obradnika 
i sekundarne memorije.  Uloga memorijske hierarhije je stvaranje strukture i sistematizacije rada memorijskih sustava u računalskim sustavima u cilju poboljšanja rad cijeline sustava te efikasnijim kori u svojoj cijeni i izvedbi. Inače, hijerarhijska organizacija memorije pokazala se učinkovitim jer se dodavanjem malenog kapaciteta brze memorije (SRAM tehnologije) moge ubrzati velika količina sporrije i jeftinije memorije. Tako je na samom procesoru ugrađen tzv. L1 predmemorija, mala priručna memorija čiji sadržaj s lokacija procesora dobavlja jednako brzo kao i iz svojih registara (spremnika), a izvan procesora ugrađuje se u računarski sustav tzv. L2 cache, brzi memorijski spremnik u koji se pohranjuje dio podataka iz RAM-a za koje se pretpostavlja da će ih procesor ubrzo zatražiti. L2 cache otprilike je duplo brži od RAMa i ima kapacitet od 512KB do 1MB.

Ako imamo glavnu memoriju koja se sastoji od 2n adresibilnog prostora riječi, kod kojeg svaku riječ dohvaćamo pomoću n-bitne adrese. I ako na primjer imamo sustav sa sljedećim svojstvima:

Kada procesor dobavlja podatke iz glavne memorija (RAM-a), treba mu prosječno oko 60ns za svaku operaciju. Pošto mikroprocesor radi puno brže (u ciklusima od 2 ns, tj 30 puta) znači da gubi jako puno vremena čekajući na podatke iz RAM-a, tj. za jedno memorijsku operaciju mikroobradnik može obaviti 30 operacija. Problem se pojavio zbog nerazmjera u povećanju brzine rada između procesora i memorije. Naime, veći broj komponenti na jedinici površine integriranog sklopa rezultira većim povećanjem brzine rada procesora u odnosu na memoriju, a da bi se na neki način donekle smanjila ta razlika u brzini između brzog mikroprocesora i sporih memorija i ostalih komponenti računala, uvodi se cache memorija.

Da bismo podatke prebacili u priručnu memoriju, a glavnu memoriju dijelimo na odgovarajuće blokove riječi fiksne dužine K. Stoga je ukupan broj blokova . Priručna memorija je podijeljena na C linija u koje može stati K riječi. Kako je priručna memorija manja od glavne memorije to će i broj raspoloživih linija biti manji od ukupnog broja blokova (CM) što znači da će samo određeni broj blokova moći biti u priručnoj memoriji. Pošto je priručna memorija mnogostruko brža od glavne memorije, za svako čitanje i zapisivanje u glavu memoriju potrebno je čekati određeno vrijeme. Ako se čita neka riječ iz određenog bloka tada se čitav taj blok prebacuje u jednu liniju priručne memorije. Kako ima više blokova nego linija, jedna se linija nikada ne može trajno pridjeliti samo jednom bloku nego svaka linija sadrži oznaku koja govori o tome koji memorijski blok trenutno zauzima određenu liniju priručne memorije. Oznaka se stvara od dijela bitova koji naznačavaju adresu bloka u glavnoj memoriji

Učinkovitost priručne memorije određuje broj koji govori koliko je puta procesoru stvarno i isporučen podatak nakon što ga je zatražio. U tom kontekstu često se koriste izraz kao što je pogodak (engl. hit) koji označava da je podatak kojeg procesor traži stvarno i pronađen u cache memoriji. U slučaju da ga tamo nema kažemo da je riječ o promašaju (engl. miss). 

Postoje tri različita tipa promašaja:

Vrijeme potrebno za dobavljanje podatka iz priručne memorije je vrijeme pogotka (engl. hit time). Ako se podatak ne dohvati, govorimo o promašaju, pa u tom slučaju dohvaćaju se podaci iz hijerarhijski niže memorijske strukture i premještaju u međuspremnik. Vrijeme koje protekne da se dohvati blok iz niže memorijske strukture, a zatim prebaci u priručnu memoriju i iz njega dohvati podatak, nazivamo globom za promašaj (miss penalty). Uspješnost pogađanja (hit ratio) mjeri se kao postotak uspješno dobavljenih podataka iz priručne memorije u odnosu na ukupan broj posezanja, neuspješnost (engl. miss ratio) je komplementarna vrijednost i računamo je kao 1-hit_ratio. Cilj je da uspješnost pogađanja bude što je moguće veća.

Pretpostavimo sljedeće:

Bez priručne memorije, trebalo bi nam ukupno

T1=10*100ns=1000ns

vremena za dobavljanje podataka. U slučaju priručne memorije, treba nam

T2=1*100+9*10=190ns,

što znači da smo čitav postupak ubrzali za 1000/190=5,3 puta.

S ciljem da se što više poveća postotak uspješnosti, razvijene su različite tehnike, koje djeluju na različite uzroke promašaja. Tehnike se odnose na:




#Article 64: Pisač (925 words)


Pisač ili tiskač (eng. printer) je izlazna naprava računala koja služi za ispis (otiskivanje) dokumenata na papir ili sličnu plošnu sredinu. Za razliku od crtala (plotera), koji dokument iscrtava povlačenjem linija pisaljkom, u većine se današnjih pisača ispis dobiva kao raster točaka ili kao kontinuirani tonski prijelaz, pa su prikladni za ispis kako teksta tako i fotografija ili drugih slikovnih dokumenata. 

Prvi pisači bili su zapravo električni pisaći strojevi upravljani računalom. Naslijedili su ih matrični pisači daleko većih mogućnosti. Oni imaju glavu za pisanje, obično s 9 iglica ili 24 iglice raspoređene u pravokutnu matricu, od kojih svaka, pokretana malim relejom, udarcem preko vrpce ostavlja točku na željenome mjestu na papiru i tako oblikuje dio rasterske slike. Ti pisači uglavnom su namijenjeni za ispis samo u jednoj boji, a danas se koriste za ispisivanje računa i obrazaca u više kopija. 

Osim prema načinu rada, pisači se razlikuju prema razlučivosti (rezoluciji) koja se iskazuje brojem točaka po inču (dpi, akronim od engl. dots per inch), prema tomu ispisuju li u boji ili ne, prema formatu papira, brzini ispisa, troškovima ispisa i drugo.

Iglični pisač ili matrični pisač radi ispis pomoću iglica, koje preko trake s bojom udaraju u papir. Najkorisniji je u ispisivanju dokumenata, jer može ispisati više od jedne kopije odjednom (iglice udaraju u papir). No zbog dosta velike buke koju proizvodi i sporosti, ovaj oblik pisača je danas u sve manjoj općoj upotrebi, dok ga i dalje koristimo za ispis dokumenata kad trebamo više identičnih kopija, na primjer uplatnice. Iglični pisači ispisuju monokromatski, u boji trake koju koristimo.

Tintni pisač (eng. ink-jet) ima pomičnu glavu, koja kod većine današnjih pisača, na određenim mjestima, izravno štrcne kapljicu tinte i tako stvori točku na papiru. Takvi pisači ispisuju fotografije jednolikim nanosom bojila, pa ne mogu stvarati pravu višetonsku sliku, nego se ona ispisuje rasterski. Međutim, suvremeni tintni pisači zahvaljujući dobroj razlučivosti (i više od 1200 dpi) te odgovarajućoj programskoj podršci, postižu kvalitetne ispise koji se vizualno doživljavaju jednako kao ispisi s kontinuiranim prijelazom tonova. Njihov se višebojni ispis zasniva na suptraktivnoj miješanju boja, to jest dobiva se kombinacijom zeleno-plave, žute i grimizne boje, te tonski crne. Mnogi pisači imaju najčešće dva spremnika za tintu, jedan za crnu, a drugi, višedijelni, za preostale tri. Neki tintni pisači koriste i dodatne boje, pa tada imaju 6, 8 ili više odvojenih spremnika. Kakvoća ispisa ovisi o svojstvima papira i brzini sušenja tinte. Ako papir suviše brzo upija tintu, onda točke postaju šire pa se dobiva zamućen ispis. Ako papir slabo upija tintu, može doći do njezina razmazivanja. 

Prema načinu rada, u osnovi se razlikuju termalni i piezoelektrični tintni pisač. Termalni tintni pisač (takozvani bubble-jet) najstariji je; pojavio se 1980-tih, isprva kao jednobojni, poslije i u boji, a danas je jedan od najzastupljenijih pisača. Tinta se iz spremnika dovodi do komore u glavi pisača. U komori se nalazi grijač koji zagrije tintu do vrenja, stvori se mjehurić pare pod tlakom, pa tinta štrcne na papir. Piezoelektrični tintni pisač ima u komori pisaće glave kristal (piezoelement), koji se pod djelovanjem električnog impulsa deformira, što poveća tlak tinte koji istisne kapljicu kroz sapnicu 
(mlaznicu) na papir (piezoelektrični  učinak). Tintni pisač s krutom tintom u spremnicima ima štapiće obojenoga voska, koji se tijekom ispisa rastali, te se kao i kod drugih tintnih pisača kroz sapnice nanosi na podlogu za ispis. U dodiru s hladnom podlogom, vosak se trenutačno skrutne, a ispis se na kraju dodatno učvrsti prolaskom između hladnih valjaka. Ta tehnika omogućuje ispis na gotovo svim vrstama papira i drugih podloga.

Laserski pisač prednjači kakvoćom u ispisu teksta i jednotonskih ilustracija pa je najčešća vrsta pisača u uredskome poslovanju. Višetonsku sliku ispisuje rasterski, uz danas uobičajenu razlučivost (rezoluciju) od 600 dpi. Način je rada indirektan elektrofotografski postupak nalik onomu u kserografskom fotokopirnom stroju (fotokopiranje). Pisač se u osnovi sastoji od valjka (bubnja) i glave – nosača laserske zrake, koja se može pomicati uzduž valjka. Najprije se valjak električno nabije, a potom se električni naboj, na mjestima koja trebaju ostati bijela, izbije laserskom zrakom, čime na valjku nastane latentna slika. Nakon toga na valjak se nanosi praškasta boja (toner) suprotnoga naboja, koja se prihvaća na dijelovima na kojima naboj nije izbijen. Uz valjak se potom provlači električki nabijen papir, na koji se prihvaćaju čestice boje. Prolaskom papira kroz par grijaćih valjaka, zbog njihova pritiska i povišene temperature praškasta se boja čvrsto veže s podlogom. Za dobivanje ispisa u boji, opisani se postupak provodi za svaku od četiri boje. Brzine ispisa laserskih pisača kreću se od 4 do 25 stranica u minuti.

Danas se najviše koriste tintni i laserski pisači, no za posebne su zahtjeve razvijene i mnoge druge vrste. 

Sublimacijski pisač ima boju na tankome polimernom filmu, koja se na papir prenosi pritiskom pisaće glave s grijaćim elementima. Količina boje koja s filma prelazi na podlogu ovisna je o temperaturi grijaćeg elementa (do 350 °C) i trajanju pritiska. Rezultat je ispis kontinuiranoga prijelaza tonova, pa se ti pisači koriste za dobivanje otisaka najveće kakvoće. Na sličan način rade i pisači zasnovani na termalnom ispisu voskom, ali su dobiveni ispisi slabiji. 

Digitalni laserski fotografski pisač laserom osvjetljava fotografski papir plavim, zelenim i crvenim svjetlom, pa se ispis, to jest gotova fotografija, dobiva kemijskom obradom kao i kod klasične fotografije. Pisači kod kojih se osvjetljivanje fotografskoga filma provodi uz pomoć zaslona od tekućih kristala, danas se rjeđe koriste. 

U novije se doba za izradu unikatnih trodimenzijskih predmeta kakvi su na primjer prototipovi proizvoda koriste 3D pisači, koji nanose nekoliko tankih slojeva praškastog ili drugog materijala, te ih potom učvršćuju (polimerizacijom svjetlom, topljenjem laserom i drugim).




#Article 65: Modem (237 words)


Modem (prijevod od eng.  modulate/demodulate) je uređaj koji modulira digitalni signal u oblik pogodan za prijenos preko komunikacijskog kanala, a nakon prijenosa ga demodulira u izvorni oblik.
Najpoznatiji su modemi za spajanje na običnu telefonsku liniju, ali postoje modemi kojima se omogućuje prijenos podataka i na drugim žičnim ili bežičnim prijenosnim sustavima (npr. koaksijalni kabeli i radio veze).

Služi uglavnom za spajanje na internet, no u nekim izvedbama (voice i fax modemi) se mogu koristiti za slanje i primanje telefaksa, kao automatska sekretarica ili za automatizirano pozivanje telefonskih brojeva.
Radi tako da prevodi podatke koje dobije iz telefonske linije u podatke smislene računalu i obrnuto.

Modem je uređaj za slanje digitalnih podataka putem postojeće telefonske linije. Međutim, telefonske linije su analogne i prilagođene isključivo frekvencijama ljudskog glasa, pa modemi obavljaju konverzije potrebne za prijenos podataka.

Kod predajne strane modema postupak pretvaranja digitalnih podataka u signal zvučne frekvencije zove se modulacija, a sklop koji to obavlja modulator.
Kod prijemne strane modem pretvara signale zvučnih frekvencija u digitalne podatke. Taj postupak naziva se demodulacija, a sklop koji to obavlja demodulator. Postoje dvije vrste modema: unutarnji i vanjski.

CCITT/ITU

Proizvođački

Žični 

Bežični

Brzina prijenosa podataka (propusnost) modema se mjeri jedinicom bit/s (bit u sekundi) - u SAD bps (bits per second).
Ponekad se može vidjeti pogrešno iskazana jedinicom baud kojom se mjeri brzina  signalizacije (symbol rate), npr. V.90 modem brzine prijenosa od 56000 bit/s ima symbol rate od 8000 bauda.




#Article 66: Internet (875 words)


Internet ili međumrežje, javno dostupna globalna podatkovna mreža koja zajedno povezuje računala i računalne mreže korištenjem istoimenog protokola (internetski protokol = IP). To je mreža svih mreža koja se sastoji od milijuna kućnih, akademskih, poslovnih i vladinih mreža koje međusobno razmjenjuju informacije i usluge kao što su elektronička pošta, chat i prijenos datoteka te povezane stranice i dokumente World Wide Weba.

Internet je 1969. godine osnovalo Američko Ministarstvo obrane. Zvao se ARPANET (prva četiri slova su kratica za Advanced Research Project Agency - Agencija za napredne istraživačke projekte, dok net označava računalnu mrežu). Cilj te mreže je bio da se poveže određeni broj računala u SAD-u. Radilo se o skupoj ideji, no Ministarstvu obrane SAD-a novac nije nedostajao. Arpanet je imao faktor koji je kasnije bio ključan za nastanak i popularizaciju interneta; tijekom šezdesetih godina vladao je Hladni rat, zbog čega je Ministarstvo obrane SAD-a strahovalo da bi se mogao dogoditi nuklearni napad. Inženjeri su morali projektirati Arpanet tako da on radi čak i ako se baci bomba na dio uspostavljene mreže te se uništi, dakle, čak i ako dio komunikacijskog dijela bude uništen, ostatak mreže treba nastaviti funkcionirati bez problema.

Servis World Wide Web izmišljen je u CERN-u u Švicarskoj 1989. godine, a izmislio ga je Britanac Tim Berners-Lee.

Za povezivanje se koriste telefonske mreže, ISDN, ADSL, optički i ini kabeli, satelitske veze i drugi načini.

Svako računalo spojeno na internet ima svoju IP adresu, ali se kod korištenja usluga, npr. u internetskom pregledniku, uglavnom koriste imena koja se u adrese prevode pomoću sustava poslužitelja za DNS. Popularni su internetski preglednici Internet Explorer, Mozilla Firefox, Google Chrome, Opera i Safari.

ISP (Internet servis provider) tvrtke korisnicima pružaju usluge za spajanje na internet, a ponekad također daju i uslugu korištenja elektroničke pošte i/ili određenu količinu prostora na njihovom poslužitelju da korisnik napravi svoju internetsku stranicu. Kako bi se spojio na internet, korisnik treba potpisati ugovor s ISP-om. Poput drugih država, Hrvatska ima komercijalne i akademske. Svi hrvatski ISP-ovi, osim CARNeta, su komercijalni. CARnet omogućuje besplatno spajanje na internet u akademske, edukacijske i istraživačke svrhe učenicima, studentima i akademskim krugovima.  

Neki od hrvatskih ISP-ova su A1, CARNet, T-Com, Iskon, Vodatel, Globalnet, H1 Telekom i Tele2.

Najpoznatije usluge na internetu su: 

Korisnici na internetu mogu pristupati različitim informacijama, razgovarati s drugim ljudima, koristiti elektroničku poštu ili pristupati forumima, kupovati na internetu, igrati online igre, koristiti stranice za internetsko bankarstvo, učiti i sl.

World Wide Web (također WWW ili samo Web) je najpopularniji i najveći internetski servis, a zbog njegove popularnosti mnogi ljudi smatraju da je on sinonim za internet, iako to nije točno. Na tom su servisu smještene internetske stranice, blogovi i wikiji. Te stranice može vidjeti svatko, osim ako su zaštićene lozinkom ili su zbog nekog razloga blokirane (npr. vlade neke države čiji stanovnici tijekom razdoblja zabrane više ne mogu pristupati dotičnoj stranici). 

Elektronička pošta (e-mail) i IM (instant messaging) se koristi za komunikaciju među korisnicima, posebno ovo drugo. E-mail poruke drugoj osobi stižu unutar nekoliko sekundi, a za njihovo slanje i primanje poruka i odgovora od drugih ljudi korisnik treba imati adresu elektroničke pošte. Za slanje i primanje elektroničke pošte postoje internetske stranice kao što su Hotmail, Gmail i Yahoo! Mail, ali i uslužni programi poput Outlook Expressa, Microsoft Outlooka (dio Microsoft Officea), Windows Live Maila, Thunderbirda, Eudore i Pegasusa. IM se često koristi za komunikaciju s prijateljima i poznanicima, te je sličan chatu zbog toga što se korisnik dopisuje s drugom osobom u realnom vremenu. Popularni IM programi su Windows Live Messeger, Trilian, Google Talk, Skype (osnovna namjena mu je internetska telefonija ali može poslužiti i za dopisivanje) i ICQ (prvi program za IM).

Internet je zbog svoje raširenosti najveći izvor malicioznog softvera. Najveći dio malicizonog softvera dolazi s pornografskih stranica (znatno rjeđe kod onih čije se korištenje plaća) te većine internetskih stranica s torrentima, crackovima, generatorima ključeva (keygeni), serijskim brojevima i sl. Doduše, neke stranice s torrentima (Demonoid, TorrentLeech i slične) ograničavaju registraciju te se na njima vrlo rijetko postavlja sadržaj s malicioznim softverom.
Korisnik može dobiti neku vrstu malicioznog softvera pokretanjem zaražene datoteke skinute s interneta a ponekad i jednostavnim posjećivanjem maliciozne internetske stranice (to se zove drive-by download). 

Internetske stranice čiji URL počinje s a ne s imaju šifrirane veze, što prevenira mogućnost da netko drugi pročita informacije koje je korisnik unio na tim stranicama. Ipak, to ne znači da te stranice nisu maliciozne, već samo da su njihove veze šifrirane.

Osim malicioznog softvera, postoje i zlonamjerni ljudi. Oni često u sobama za chat maltretiraju i/ili vrijeđaju ostale korisnike.

Postoji mišljenje da je internet naziv za bilo koju mrežu koja se koristi IP-protokolom i može se prostirati cijelim svijetom, ali i biti potpuno odvojena od ostalih mreža. S druge strane, riječ Internet označavala bi ime globalne javno dostupne mreže koja se sastoji od mnoštva međusobno povezanih mreža.
Međutim, jezično pravilo iza kojega stoje svi hrvatski jezikoslovci kaže da se internet piše isključivo malim slovom.
Razlozi su:

Internetski slang je neformalni žargon razvijen (i još u razvoju) s ciljem ubrzanja i pojednostavljenja tekstualne komunikacije među korisnicima interneta. Mnogi izrazi ovog žargona strukturirani su tako da štede vrijeme korisnika prilikom pisanja poruka, a temelje se na engleskom govornom području. Neki primjeri:

U komunikaciji često se koriste i smajlići ili smajliji (emoticons ili smileys).




#Article 67: Wikipedija (637 words)


Wikipedija (wiki na havajskom brzo ili požuriti i -pedija) višejezična je, na Webu zasnovana enciklopedija slobodnog sadržaja. Ona postoji kao wiki, što podrazumijeva da se piše u suradnji s brojnim volonterima, te većinu članaka može uređivati svatko s pristupom Internetu i odgovarajućim web preglednikom. Projekt je započet 15. siječnja 2001. kao dodatak stručno pisanoj (i do sada ugasloj) Nupediji. Wikipedijom danas rukovodi neprofitna organizacija , koja ima više od 15 milijuna članaka na mnogo jezika (uključujući 5 milijuna članaka na engleskom jeziku, te više od 223 tisuća na hrvatskom jeziku). Od početka joj raste popularnost, djelujući pozitivno na stvaranje drugih projekata od općeg interesa. Od urednika se traži da održavaju određenu razinu neutralnosti pri sažimanju istaknutih motrišta, bez određivanja objektivnosti istine.

Suosnivač Wikipedije Jimmy Wales projekt naziva nastojanjem da se višejezična slobodna enciklopedija najviše moguće kvalitete načini i razdijeli svakom pojedincu na planetu na njegovu materinskom jeziku. No postoji čitav niz nesuglasica po pitanju pouzdanosti i točnosti Wikipedije. Najčešće mete kritika su vandalizam, nedosljednost, neravnomjerna kvaliteta, nepotkrijepljeni stavovi, pristranost sustava, težnja suglašavanju i popularnost koju stječe preporukama. Neki uz to navode i da Wikipedija ne može opravdati naziv enciklopedija koji za sobom povlači visoki stupanj pouzdanosti i mjerodavnosti koji ona, zbog svoje otvorene uređivačke politike, ne može održati. No sloboda pristupa, učestala ažuriranja, raznolikost i detaljnost te brojne višejezične inačice pretvorile su Wikipediju u rado korišten izvor informacija.

Slogan Wikipedije glasi: slobodna enciklopedija koju svatko može uređivati. Razvijena je korištenjem vrste računalnog softvera pod nazivom MediaWiki (hav. wiki wiki - brzo).

Povijest Wikipedije počinje 2. siječnja 2001., u San Diegu, u razgovoru između Larrya Sangera, glavnog korisnika Nupedije, i Ben Kovitza, računarskog programera. Kovitz je tijekom večere objasnio Wiki koncept Sangeru koji je odmah shvatio da bi Wiki format odlično pristajao enciklopediji. Sanger je potom nagovorio vlasnika Nupedije da napravi Wiki od Nupedije, a prva inačica je objavljena 10. siječnja 2001. godine. Međutim, mnogi suradnici Nupedije nisu htjeli da Nupedija postane Wiki pa je 15. siječnja 2001., Wikipedija dobila zasebnu domenu www.wikipedia.com. 

Mnogi su brzo saznali o Wikipediji i projekt je porastao izvanrednom brzinom. 12. veljače 2001., Wikipedija na engleskom jeziku je imala 1.000 članaka, a 7. rujna 2001. prešla je prag od 10.000 članaka. Od tada, Wikipedia na engleskom jeziku raste sve brže i brže. Uskoro su joj se pridružile međunarodne Wikipedije na jezicima poput kineskog, njemačkog, francuskog, talijanskog, ruskog, itd. 

Wikipedija na hrvatskome jeziku objavljena je 16. veljače 2003. godine. Trenutno Wikipedija na hrvatskom jeziku broji  članaka.

 (GFDL) jedna je od brojnih licencija autorskih prava, koja omogućava raspoloživost Wikipedijinih članaka tako da dopušta raspačavanje, stvaranje izvedenica i komercijalnu upotrebu autorskog sadržaja.
Izvorni doprinosi autora projektu podrazumijevaju i davanje autorskog prava pod zastupstvo GFDL-a. Takva se građa može dalje raspačavati na više jezika pri Wikipediji, ili između drugih podatkovnih izvora koji su nositelji ove licencije. Dok se sav tekst nalazi pod GFDL-om, značajan broj slika i zvukova ne predstavlja slobodni sadržaj, već ima istaknuta autorska prava. To su: logotipovi tvrtki, primjeri pjesama i slike iz medija, koji se koriste pod uvjetom pravedne uporabe!

Postoje ukupno 264 izdanja Wikipedije (uključujući 2 prazna) na različitim jezicima,, od kojih su do siječnja 2006. 123 Wikipedije bile aktivne (s više od 100 članaka).

Jezična izdanja funkcioniraju neovisno jedno o drugome, nisu sadržajno vezana niti su nužno, ili u relevantnom udjelu, međusobni prijevodi. Automatsko prevođenje članaka je na Wikipediji strogo zabranjeno, no poželjno je da višejezični urednici s određenim znanjem jezika ručno prevode članke uz uvjet pridržavanja zajedničkog pravila neutralnog gledišta. Na taj način suradnici dijele članke među izdanjima, a slično vrijedi i za slike, bilo na zahtjev upućen autoru ili pomoću .

Slijedi popis najvećih izdanja Wikipedije, poredanih po broju članaka od 30. rujna 2020. godine (nije mjerodavni pokazatelj, jer veliki broj članaka mogu biti ).

Slijedi popis raznih oblika naziva wikipedijâ, ovisno koji se rabi za pojedino jezično izdanje:




#Article 68: Povijest fizike (5680 words)


Povijest fizike započinje još u prapovijesna vremena, kada je pračovjek stjecao prva iskustvena fizikalna znanja. On je naučio da upotrebljava na primjer polugu, iako nije znao zakon na kojem se zasniva njezina upotreba. Od davnina su ljudi pokušavali pojmiti ponašanje i osobine materije, zašto objekti padaju na zemlju kada izgube oslonac, zašto različiti materijali imaju različite osobine, i slično. Fizikalna znanja iskustveno su se stjecala i u prvim civilizacijama: Kini, Mezopotamiji, Egiptu i Indiji. Iako se tih iskustvenih znanja dosta nakupilo, ipak su se ona tek počela objašnjavati tek u staroj Grčkoj. Tajnovita je bila i priroda svemira, kao na primjer oblik Zemlje, ponašanje i kretanje Sunca i Mjeseca. Mnoštvo teorija je pokušavalo objasniti te pojave, no većina od njih na pogrešan način, jer nikada nisu bile potvrđene pokusom.

Tales Milećanin (640. ili 624. pr. Kr. – oko 547. pr. Kr.), grčki filozof predsokratovac, tradicionalno se smatra prvim zapadnjačkim filozofom i ocem znanosti. Bez obzira što je raspolagao malom količinom znanja, pokušao je naći međusobnu povezanost pojava, a tvrdio je da je sve proizašlo iz jednog prapočela – vode.

Prapočelo su tražili i drugi stari Grci, pa se tako kao prapočelo isticao zrak ili vatra. Empedoklo (oko 490. pr. Kr. - 430. pr. Kr.) je smatrao da su četiri prapočela: zemlja, voda, zrak i vatra, od kojih svaki može imati i četiri kakvoće: toplo, vlažno, hladno i suho.

Pitagorejska škola (ili Pitagorejci - naziv je kojim se označuju sljedbenici učenja grčkog filozofa Pitagore) su napravili razliku između nebeskog područja, koje je savršeno i nepromjenjivo, i zemaljskog, koje je promjenjivo i nesavršeno.

Demokrit (460. pr. Kr. - 370. pr. Kr.) je naprotiv smatrao da se cijeli svijet sastoji od dva dijela: punog i praznog. Puni se sastoji od malih čestica koje su nedjeljive i nazivaju se atomi. Svi fizikalni procesi po njemu, nastaju zbog neprekidnog skupljanja i razdvajanja atoma.

Prema Empedoklu tijela se razdvajaju ili spajaju mržnjom ili ljubavlju. To su u biti sile, ali su shvaćene u psihološkom smislu. Silu je i Platon (428. pr. Kr. ili 427. pr. Kr. - 347. pr. Kr. ili 348. pr. Kr.) shvaćao u psihološkom smislu. Po Platonu postoji težnja da se slično spoji sa sličnim. Zbog toga i počela, zemlja, voda, zrak i vatra, zauzimaju svoja mjesta.

Aristotel (384. pr. Kr. - 322. pr. Kr.), slično Platonu, je tvrdio da počela teže svom prirodnom mjestu i takvo gibanje nazivao prirodnim gibanjem. Sva druga gibanja su nasilna i potječu uvijek od sile kojoj je uzrok u prvom pokretaču. Tako je za nasilna gibanja uvijek potrebna sila, bez obzira kakvo je gibanje. Prostor je za Aristotela ograničen i pun. Aristotel prihvaća razliku zemaljskog i nebeskog područja za koja vrijede različite fizike. Aristotelova fizika je imala veliki utjecaj na razvoj znanosti. 

Arhimed (oko 287. pr. Kr. - 212. pr. Kr.), za razliku od Aristotela, uveo je u fiziku proračune, pa je tako prvi dao matematički zakon za polugu, a kasnije je utvrdio i Arhimedov zakon: Tijelo uronjeno u tekućinu lakše je za težinu istisnute tekućine. Arhimedov vijak je naprava koja se često tijekom povijesti upotrebljavala za premještanje vode u kanale za natapanje. Arhimedov ili obični koloturnik se sastoji od nekoliko pomičnih i nekoliko nepomičnih kolotura koje su smještene u dva kućišta. Arhimed je možda koristio zrcala koja djeluju zajedno kao parabolični reflektor da bi spalio brodove koji su napadali Sirakuzu. 

Aristotelova prirodna filozofija, koja je uključivala i fiziku, bila je općenito prihvaćena u Srednjem vijeku. Čak i Roger Bacon (oko 1214. - 1294.), koji je smatrao da je pokus mjerodavan za stvaranje mišljenja o nekom znanstvenom problemu i koji je tražio da se u znanosti vrše pokusi, bio je pobornik Aristotelove prirodne filozofije i svoje zaključke donosio unutar nje.

Ipak je u Srednjem vijeku došlo do izvjesnog napretka i do novih znanstvenih rezultata, posebno u optici, magnetizmu i u meteorologiji. Optika je doživjela izvanredan napredak tijekom Srednjeg vijeka, osobito u razdoblju od oko 1250. do 1350. Zanimanje za optičke probleme začeo je arapski znanstvenik Ibn al-Haitam (965. – 1040.), koji je izvršio izvanredan utjecaj na muslimanski Istok i na latinski Zapad. Od optičkih problema opet se najviše istraživao problem duge. Dietrich iz Freiberga (1250. – 1310.), poznat i kao Theodoric iz Freiberga, dao je rješenje postanka dviju duga, koje je gotovo u potpunosti kasnije preuzeo René Descartes (1596. - 1650.).

Problem plime i oseke (morske mijene) uspješno je rješavan u Srednjem vijeku, pa su Giacomo Dondi (1290. –1359.) i Zadranin Federik Grisogono Bartolačić (1472. – 1538.) dali točan opis plime i oseke, i njihove međusobne odnose. U Srednjem vijeku su rješavani i mnogi drugi fizikalni problemi, ali su gotovo svi bili rješavani u okviru Aristotelove, takozvane peripatetičke prirodne filozofije.

Novi vijek je obilježen pojavom novih pogleda na materijalnu stvarnost. Već je Nikola Kuzanski (1401. - 1464.) tvrdio da je prostor beskonačan, a to su kasnije prihvatili Giordano Bruno (1548. - 1600.) i Frane Petrić (1529. - 1597.) s otoka Cresa. Time se počelo napuštati Aristotelovo učenje o ograničenom prostoru. 
 

Novu mehaniku, koja je bitno različita od Aristotelove prirodne filozofije, dao je Galileo Galilei (1564. – 1642.). Njegova mehanika se zasniva na čisto matematičkim izrazima. Galileo je matematički izvodio svoje poučke iz nekih početnih tvrdnji, a zatim ih je potvrđivao i pokusom. Najpoznatiji je njegov poučak za jednoliko ubrzano gibanje (ubrzanje), koji tvrdi da pređeni putevi se odnose kao kvadrati proteklih vremena. Osim toga, Galileo je dobro odredio i gibanje kod kosog izbacivanja tijela (kosi hitac), tvrdeći da je to složeno gibanje. Galilejeva mehanika je bila samo kinematika, on nije htio raspravljati o sili, smatrajući taj pojam nejasnim. 

René Descartes (1596. - 1650.) je uveo pojam očuvanja gibanja, što je bio prvi zakon očuvanja jedne fizikalne veličine.

U 17. stoljeću postalo je jasno da zemlja, voda, zrak i vatra nisu počela svih stvari, jer se mogu dalje rastavljati. Oštru kritiku tih počela dao je Robert Boyle (1627. - 1691.). Umjesto tih počela, u to doba su sve više znanstvenici prihvaćali Demokritov atomizam koji je bolje odgovarao općim atomističkim shvaćanjima u matematici i fizici tog doba. Na temelju atomističkog shvaćanja i Boylove kritike tražio se tada model strukture tvari. Stvaranju tog modela pomogli su Boyleovi pokusi s plinovima (Boyle-Mariotteov zakon), a plin je bio vrlo prikladan da se na njemu promotri model strukture tvari, jer se mogao stlačiti, a i širiti (ekspandirati) ako nije bio u tome spriječen. Izneseno je više teorija koje se mogu podijeliti na one koje pretpostavljaju statički model plina i one koje predlazu kinematički (kinetička teorija plinova). Prema kinematičkom modelu su čestice u silnoj uzbuđenosti, te jure kroz prostor ispunjen vrlo finim fluidom. Pod utjecajem Descartesove fizike, znanstvenici su držali da gibanje čestica dolazi od vrtloga u tom fluidu. Isaac Newton (1643. - 1728.) je zastupao statički model udaljenih čestica medu kojima djeluje sila (gravitacijska sila).

Aristotelova prirodna filozofija i atomistička shvaćanja odražavala su se još u 18. stoljeću, posebno vezano uz shvaćanje prirode svjetlosti. Aristotel je tvrdio da je svjetlost val, a Demokrit je bio mišljenja da se kroz prostor šire čestice koje prenose svjetlost. I jedno i drugo gledište prihvaćeno je u 18. stoljeću, Descartes je prihvatio prirodu svjetlosti kao vala koji se širi kroz fluid, a Christiaan Huygens (1629. - 1695.) je isto izgradio svoju teoriju valnog širenja svjetlosti. S druge strane, Newton se priklonio teoriji čestica i na osnovu toga zasnovao svoju korpuskularnu teoriju svjetlosti. 

Isaac Newton (1643. - 1728.) je dovršio stvaranje nove prirodne filozofije, odnosno fizike, koja se obično naziva Newtonova ili klasična mehanika. U prvom redu on je, na osnovu Keplerovih zaključaka o privlačenju među nebeskim tijelima i drugih nastojanja u 17. stoljeću, objasnio  Newtonov zakon gravitacije. Iz njega je matematički izveo Keplerove zakone i to je smatrao dokazom da je pretpostavka izrečena zakonom gravitacije dobro izabrana. Newton je smatrao da taj zakon vrijedi i za mehaniku na Zemlji, pa da je uzrok padanja kamena u toj općoj gravitaciji, a da on vrijedi i u nebeskim prostranstvima. Ipak, Newton nije odredio prirodu tog privlačenja (gravitacije), jer bi to tražilo da se postavljaju pretpostavke koje ne proizlaze iz pokusa, što je on smatrao nedopustivim. 

Na osnovu Galijejevih, Descartesovih i drugih pogleda iz 17. stoljeća, Newton je objasnio pojavu ustrajnosti (zakon inercije), temeljni zakon gibanja, te zakon akcije i reakcije. Ta tri Newtonova zakona gibanja (Newtonovi aksiomi) je postavio u osnovu svoje mehanike (Newtonova mehanika) i iz njih matematički deduktivno izvodio ostale tvrdnje (u Newtonom djelu Philosophiae naturalis principia mathematica 1687.). Newtonova metoda je bila geometrijska i pod snažnim utjecajem Euklida. Newton je, pored tih zakona gibanja, postavio na početak svoje mehanike i nekoliko pojmova koje je odredio, kao što su masa, veličina gibanja, sila inercije (tromost) i drugo, dok neke druge pojmove kao što su prostor, vrijeme i gibanje nije odredio, smatrajući te pojmove potpuno poznatim. Prihvatio je od Giordana Bruna pojam beskonačnog prostora koji je homogen i nazivao ga apsolutnim prostorom. Vrijeme je također smatrao apsolutnim. Iako je sve tvrdnje Newton odredio općenito, ipak je mehaniku ograničio samo na Sunčev sustav. Proširenje Newtonove mehanike na cijeli svemir izvedeno je tek u 19. stoljeću.

Leonhard Euler (1707. - 1783.), Jean le Rond d'Alembert (1717. – 1783.) i Joseph-Louis Lagrange (1736. – 1813.) dali su Newtonovoj mehanici analitički oblik, pa je tako nastala analitička mehanika. Ti su znanstvenici iz jedinstvenih načela izveli analitički sva područja mehanike. 

Gottfried Wilhelm Leibniz (1646. - 1716.) i njegovi sljedbenici bili su uvjereni da se u prirodi ne događaju skokovi, pa su postavili takozvani zakon neprekinutosti koji vrijedi bez iznimke u prirodi. U 18. stoljeću taj je zakon doživio brojne kritike jer nije u skladu s mnogim iskustvenim činjenicama (između ostaloga protivio se slučaju skoka brzine pri sudaru dviju kuglica).

Nastojanje da spasi Leibnizov zakon neprekinutosti navelo je Ruđera Boškovića (1711. –1787.) da dade sasvim novu teoriju o strukturi tvari. Po njegovoj teoriji, sila je među česticama u vrlo malim udaljenostima odbojna, zatim nekoliko puta mijenja predznak i u većim udaljenostima postaje privlačna. Ta su gledišta mnogo utjecala na razvoj fizike 19. stoljeća. 

Iako je u 18. stoljeću općenito prihvaćena valna teorija svjetlosti, ipak je takvo shvaćanje postanka boja kao miješanja svjetlosti i tame stvaralo mnoge poteškoće (optika). Mnogi su znanstvenici opazili da se prolaskom svjetlosti kroz prizmu dobiva niz različitih boja. Newton je, tražeći uzrok toj pojavi, na temelju mnogih pokusa zaključio da je bijela svjetlost sastavljena od niza boja koje je nazvao spektar. U 18. stoljeću nije bilo moguće potvrditi koju teoriju svjetlosti treba prihvatiti. Ali kada je Thomas Young (1773. - 1829.) oko 1800. otkrio interferenciju (ogib valova) svjetlosti i valove svjetlosti usporedio s valovima vode ili zvuka, bila je valna teorija svjetlosti gotovo jednodušno prihvaćena. 

Atomistička shvaćanja u 17. i 18. stoljeću utjecala su i na poimanje topline. Većina znanstvenika, koja je prihvaćala atomističku strukturu tvari, u to doba je zamišljala i da toplina dolazi od gibanja atomskih čestica. Daniel Bernoulli (1700. – 1782.) dao je model plina na osnovu pojma gibanja čestica. On je utvrdio da povećanju topline odgovara povećanje brzine čestica. Uz takvo su shvaćanje također pristali Euler, Lavoisier i Laplace. 

Elektricitet su grčki atomisti tumačili mehaničkim dodirom između tijela koji privlači i onog tijela koji je privučen. Ta fizikalna veza po njima potječe od natrljanog jantara ili magneta. William Gilbert (1544. – 1603.) je prihvatio tu teoriju i zamislio da se oko natrljanog jantara ili oko magneta stvara neki efluvij. Kao atomistička teorija topline tako je i atomistička teorija elektriciteta doživjela promjenu u 18. stoljeću zbog novih pokusa i shvaćanja. Charles François de Cisternay du Fay (1698. – 1739.) je tvrdio da postoje dvije vrste elektriciteta, pa tako natrljano staklo odbija natrljano staklo, natrljani jantar odbija natrljani jantar, a natrljano staklo privlači natrljani jantar. On je efluvij tumačio kao vrtlog koji okružuje svaki električni objekt. To je potaklo na razmišljanje da je i elektricitet fluid. Benjamin Franklin (1706. - 1790.) je konačno prihvatio postojanje samo jednog električnog fluida, kojega može biti više ili manje od normalnog. To je omogućilo precizna mjerenja koja su pomogla da Charles-Augustin de Coulomb (1736. –1806.) dođe do Coulombovog zakona: Veličina elektrostatičke sile između dva točkasta naboja upravo je razmjerna umnošku veličine oba naboja i obrnuto razmjerna kvadratu udaljenosti r između njih, koji je uveo pojmove električni naboj i elektrostatička sila.

Jedan od prvih modernih modela strukture tvari dao je John Dalton (1766. - 1844.). On je prihvatio atomističku strukturu tvari i zamislio da svaki atom okružuju ljuske s atmosferom topline i tako omogućuju fizikalni dodir među atomima. Nove podatke o strukturi tvari pribavili su pokusi s plinovima. Osobito su bili važni pokusi koje je obavio Joseph Louis Gay-Lussac (1778. - 1850.), na temelju kojih je Amedeo Avogadro (1776. - 1856.) izgradio novi model strukture tvari. On je pretpostavio da su atomi rasuti u praznom prostoru i da se atomi spajaju u molekule. Na temelju Avogadrovog zakona, on je uspio objasniti gotovo sve kemijske rezultate poznate u njegovo doba. 

Iako je Leibniz uveo pojam žive sile koja je u biti energija, ipak tada još nije bio poznat pojam energije uopće. Lavoisier i Laplace poistovjetili su toplinu s Leibnizovim pojmom žive sile, čime je uspostavljena veza između topline i mehaničke energije. Početkom 19. stoljeća na temelju mnogih pokusa postalo je jasno da mora postojati neko jedinstveno pravilo na kojem se temelje mehaničke i toplinske pojave. Robert Mayer (1814. – 1878.) je dokazao da postoji povezanost mehaničkih i toplinskih pojava, te očuvanje svih oblika energije. To je sve više upozoravalo na to da bi ipak morala biti vjerojatnija pretpostavka kinetičke teorije topline (kinetička teorija plinova) nego fluida. Teoriju topline na osnovu gibanja čestica dao je James Prescott Joule (1818. - 1889.).

Početkom 19. stoljeća fizičari su pretežno vjerovali da postoji neko djelovanje na daljinu i postupali su s tim pojmom samo iskustveno, ne pitajući se kakav je stvarni mehanizam tog djelovanja. Na sličan način bi djelovala međusobno dva naelektrelizirana tijela, magneti, ali i tijela privlačena općenito gravitacijskom silom. Ali, zaobilaženje biti problema počelo je sve više smetati daljnjem razvoju fizike i bilo je nužno da se pronađe upravo taj mehanizam djelovanja sile. Michael Faraday (1791. -  1867.) je u početku tražio taj mehanizam u Boškovićevoj ideji središta sila. Međutim, Gilbertovi pokusi, koji su pokazali da se željezna piljevina postavlja u određene krivulje oko magneta, dopunili su tu početnu ideju. Nakon toga Faradaj je tvrdio da su magnetske linije sila realne, iako nevidljive i da one prenose međusobno djelovanje tijela. Te linije same po sebi nisu materija ili tvar, ali nastaju zgušnjavanjem etera, za koji je Faraday uzimao da ispunjava prostor i omogućuje zračenje ugrijanih tijela. Prostor ispunjen tim magnetskim linijama nazivao je Faraday magnetsko polje, a isto tako prostor koji okružuje električki nabijeno tijelo, električno polje.

James Clerk Maxwell (1831. - 1879.) je matematički oblik za Faradeyeve eksperimentalne rezultate, posebno za njegove pokuse djelovanja magnetskog polja na električno, i obratno. Maxwell je dobio skup jednadžbi polja iz kojih je izvodio i takve rezultate koji još nisu bili provjereni pokusima. Po Maxwellu, za neku dugu ravnu žicu koja provodi električnu struju, postoji u okolnom prostoru elektromagnetsko polje. Ako električni naboji u žici dobivaju ubrzanje (akceleraciju), prema Maxwellovim jednadžbama vidi se da je time odaslan u okolni prostor impuls neke energije i taj se širi brzinom svjetlosti. Zbog toga je Maxwell zaključio da je svjetlost elektromagnetski val. 

William Herschel (1738. - 1822.) istraživao je toplinska svojstva spektra (1801.) i utvrdio da se toplinski učinak povećava u blizini vidljivog dijela spektra svjetlosti. Iste je godine Johann Wilhelm Ritter (1776. – 1810.) pustio da padne spektar Sunca na ploču pokrivenu srebrovim nitratom i opazio da se crnilo širi prema ljubičastom dijelu spektra. Time je postalo jasno da vidljiva svjetlost prestavlja samo dio neprekinutog spektra elektromagnetskih valova. Heinrich Hertz (1857. - 1894.) je pokazao 1888. da se titranjem (oscilacijama) iskre između dviju kuglica, spojenih na izvor električne struje, stvara elektromagnetski val koji može proizvesti iskru između drugog para kuglica, postavljenog na nekoj udaljenosti od prvih, pa je na taj način potvrdio Maxwellovu teoriju, barem za frekvencije koje su različite od frekvencija vidljive svjetlosti. 

U svjetskoj povijesti Nikola Tesla (1856. - 1943.) ima visoko opće priznato mjesto po svojim brojnim tehničkim otkrićima na polju elektrotehnike, elektronike, energetike i strojarstva, a posebno u primjeni izmjenične električne struje, kao što su okretno magnetsko polje i višefazni sustav izmjeničnih struja (indukcijski ili asinkroni elektromotor, te električni generatori na osnovu okretnog magnetskog polja), izmjenični sustav prijenosa i raspodjele električne energije. Uporedo s time radio je na novim otkrićima kao što su bežični prijenos energije  i daljinsko upravljanje brodovima, osmišljava Teslin transformator, Teslinu turbinu i drugo. Tesla je takoder prethodnik ideje niza tehničkih dostignuća koja su kasnije ostvarena kao što su: robotika, radioveza, globalna komunikacijska mreža (internet), televizor, računalo, zrakoplovi s vertikalnim uzlijetanjem, laser, akcelerator čestica, krstareće rakete, nove vrste turbina, radar, vakuumska cijev, fluorescentna cijev, umjetni satelit i drugo. Tesla spada među 14 svjetskih znanstvenika po kojima su nazvane fizikalne jedinice u Međunarodnom sustavu mjernih jedinica: 1 T (Tesla). 

Maxwellovom teorijom klasična je fizika dostigla svoj vrhunac. Povezana su i neka dotad različita područja fizike: optika, elektricitet i magnetizam. S druge strane, atomi i molekule su smatrani osnovnim dijelovima tvari. Toplina se očituje u gibanju atoma i molekula. Zvuk je val, a isto tako i svjetlost. Izgledalo je u to vrijeme da se sva područja fizike mogu objasniti mehanički, na osnovu nekih jedinstvenih načela. Kraj 19. stoljeća pokazao je da to nije tako. 

U toku 19. stoljeća znanstvenici su se čudili kako voda, u kojoj je rastopljena na primjer kuhinjska sol, provodi električnu struju. 1884. Svante August Arrhenius (1859. - 1927.) je pretpostavio da postoje nabijeni atomi, koje je nazvao ionima. Oni su po njegovom mišljenju uzrok vodljivosti. Međutim, ako postoji nabijeni atom, onda on može imati nešto više ili nešto manje tvari od neutralnog atoma, a to se protivilo pojmu atoma u to vrijeme. 

Da bi se riješio taj problem pomogli su neki drugi pokusi. Nakon što je Heinrich Geissler (1814. – 1879.) otkrio Geisslerovu cijev, postavilo se pitanje što je električna struja. William Crookes (1832. – 1919.) je otkrio da iz katode izlaze neke čestice koje su negativno nabijene, a George Johnstone Stoney (1826. – 1911.) ih je 1891. nazvao elektronima. Joseph John Thomson (1856. - 1940.) je zaključio i dokazao da su katodne zrake elektroni, koji su zajednički svim tvarima. Arrheniusovi zaključci o ionima upućivali su na to da ti elektroni moraju biti sastavni dio atoma. Da bi atom bio neutralan treba postojati njegov dio koji je pozitivno nabijen. Thomson je najprije mislio da je to pozitivno nabijeni fluid u koji su usađeni elektroni. Titranje (oscilacija) tih elektrona oko ravnotežnih položaja proizvodi elektromagnetske valove. Na taj način je bilo moguće objasniti titranje elektrona u atomu i mnoge druge pojave koje su slijedile iz Maxwellove teorije. S druge strane, postalo je jasno da se električna struja sastoji od elektrona, a ne od električnog fluida. Tako je konačno bila priroda elektriciteta i struktura tvari međusobno povezana.

Joseph John Thomson je uz ostalo dao i Thomsonov model atoma u kojem se elektroni gibaju. On je pretpostavio da se elektroni gibaju oko pozitivno nabijene jezgre. Za tu pretpostavku on je primijenio Boškovićevu teoriju, po kojoj se čestice mogu gibati samo po nekim krivuljama oko drugih.

Planetarni model strukture atoma eksperimentalno je potvrdio Ernest Rutherford (1871. - 1937.) poznatim pokusom s alfa-česticama i zlatnim listićem. Opravdanje uvođenja mogućih staza elektrona dao je Niels Bohr (1885. - 1962.). On je pretpostavio da sustav jezgra – elektron normalno ne zrači energiju. Elektron prelazi s vanjske staze više energije na unutarnju stazu niže energije, pri čemu se višak energije odašilja (emitira) kao kvant elektromagnetskog zračenja. 

Stefan-Boltzmannov zakon i Wienov zakon pomaka za toplinsko zračenje idealnog crnog tijela, koji su objavljeni krajem 19. stoljeća, potvrđivali su Maxwellovu teoriju. Ipak nije bilo moguće teoretski izvesti oblik krivulje koja bi prikazivala ovisnost emitirane energije i valnih duljina o svakoj pojedinoj temperaturi. Max Planck (1858. - 1947.) se uvjerio da zračenje svjetlosti potječe od subatomskih električnih oscilatora, a nakon Thomsonovih pokusa bilo je jasno da takve oscilacije (titranje) proizvode upravo elektroni. Da bi izveo odnos koji daje raspored emitirane energije po valnim duljinama, Planck je pretpostavio da svaki oscilator može imati samo određenu i malu količinu energije, koju je on nazvao kvant. Do tog je otkrića došao 1900., a tada se vjerovalo kako bi vruće tijelo trebalo emitirati elektromagnetske valove (kakvi su radio valovi, vidljiva svjetlost ili rendgensko zračenje) na svim frekvencijama. To znači da bi neko vruće tijelo zračilo istu količinu energije neovisno o frekvenciji. Na taj bismo, pak, način mogli doći do toga da je energija koju je to tijelo izračilo beskonačna, što je Planck dokazao netočnim u svom Planckovom zakonu. 

Planckova kvantna mehanika je odstupala značajno od klasične ili Newtonove fizike. U početku Max Planck nije mogao opravdati svoju teoriju, ali je već 1905. Albert Einstein (1879. - 1955.) pokazao da se kvantna pretpostavka može primijeniti kod objašnjenja fotoelektričnog učinka ili fotoefekta. Novi pokusi potvrđivali su sve više Planckovu pretpostavku, pa je time bio otvoren put kvantnoj teoriji.

Još je Newton pokušao dokazati pokusima postojanje apsolutnog prostora. U 19. stoljeću znanstvenici su pokušali odrediti apsolutni prostor s eterom i dokazati njegovo postojanje. Albert Abraham Michelson (1852. - 1931.) i Edward Williams Morley (1838. – 1923.) pokušali su to eksperimentalno dokazati, ali njihov pokus nije dokazao postojanje etera. To je navelo Einsteina da odbaci pojam etera i da pretpostavi da u svim sustavima koji miruju ili se konstantnom brzinom gibaju, vrijede isti fizikalni zakoni, i da je brzina svjetlosti u svim takvim sustavima jednaka. To je zahtijevalo izmjenu klasične fizike i uvedena je nova teorija relativnosti. 
Problem toplinskog zračenja užarenih tijela i Michelson-Morleyjev pokus prodrmali su klasičnu fiziku i označili njenu krizu. Otkriće elektrona i atomske jezgre, kao i otkriće radioaktivnosti, potakli su snažan razvoj nuklearne fizike, tako da u novije vrijeme u fizici prevladava uglavnom nuklearna fizika, u kojoj su učinjena najvažnija otkrića i kroz koju su se otvorili najvažniji novi pogledi na materijalnu stvarnost. 

Početkom 20. stoljeća usporedno se razvijaju teorija relativnosti i kvantna fizika. Teorija relativnosti se razvija kao konačna razrada Maxwellove elektrodinamike, a kvantna fizika kao posljedica nastojanja da se klasična mehanika i elektrodinamika prošire na opisivanje atomske građe materije.

Rendgenske zrake, poznate i kao X-zrake, područje su elektromagnetskog zračenja s valnim duljinama između 10 i 0,01 nm, što približno odgovara području između ultraljubičastog i gama zračenja. Najpoznatija njihova primjena je u dijagnostičkoj radiografiji i kristalografiji. Zbog svoje energije ubrajaju se u ionizirajuće zračenje.

Wilhelm Conrad Röntgen (1845. - 1923.) objavljuje 1895. da je u modificiranoj Crookesovoj cijevi otkrio nevidljive zrake koje izazivaju fluorescenciju, prolaze kroz materiju, te se ne otklanjaju u magnetskom polju. Röntgen je te zrake nazvao X-zrake zbog njihove nepoznate prirode. Iako se poslije pokazalo da su takve zrake već bile uočene u nekim pokusima, npr. Nikola Tesla proizveo ih je djelovanjem električnog polja visoke frekvencije, Röntgen ih je prvi istražio, primijenio i shvatio njihovu prirodu.

Röntgen je odmah uočio mnoge sličnosti s vidljivom svjetlošću. Rendgenske zrake se šire u pravcima, bacaju oštre sjene, djeluju na fotografsku ploču i u nekim tvarima izazivaju fluorescenciju. Ali po nekim svojstvima činilo se da se razlikuju od vidljive svjetlosti. Zapazio je njihovu izvanrednu prodornost, i nije ih mogao sabiti s lećom u žarište, a pokusi s lomom svjetlosti (refleksija) i refrakcijom novih zraka nisu mu uspjeli. Tek kada je 1912. Max von Laue dokazao da rendgenske zrake mogu ogibati (difrakcija), postalo je jasno da su one transverzalni elektromagnetski valovi, kao i vidljiva svjetlost, od koje se razlikuju po mnogo kraćim valnim duljinama. 

Radioaktivnost je spontano emitiranje alfa-čestica i beta-čestica iz tvari, često praćeno i emisijom gama elektromagnetskih valova, pri čemu kemijski elementi prelaze iz jednih u druge, te se oslobađa energija u obliku kinetičke energije emitiranih čestica ili energije elektromagnetskih valova, a svaka atomska jezgra ima karakteristično vrijeme poluraspada. Ionizirajuće zračenje je pojava prijenosa energije u obliku fotona (kvanti elektromagnetskog zračenja) ili masenih čestica, a koje ima dovoljno energije da u međudjelovanju s kemijskom tvari ionizira tu tvar. Ionizirajuće zračenje posljedica je promjene stanja materije u mikrosvijetu. To su promjene u energiji ili u sastavu atoma ili atomske jezgre, pri čemu se emitiraju fotoni ili druge čestice. U međudjelovanju s tvari dolazi do izmjene energije i izmjene strukture ozračene tvari. Takve posljedice mogu biti korisne, ali i vrlo štetne.

Prirodnu radioaktivnost otkrio je 1896. Henri Becquerel (1852. - 1908.) uočivši da uranijeve soli emitiraju nevidljivo zračenje koje djeluje na fotografsku ploču kroz zaštitni papir slično rendgenskim zrakama te da pod utjecajem toga zračenja elektroskop gubi naboj. Primijetio je da uranijeve soli stalno u mraku fluoresciraju. Tako na primjer, čisti kalijev uranil sulfat u mraku stalno svijetli slabom zelenkastom luminiscentnom svijetlošću. Daljnjim ispitivanjem, Becquerel je pronašao da zračenje koje izazivaju uranijevi spojevi ioniziraju zrak (ionizirajuće zračenje), izazivaju fluorescenciju i prolaze kroz papir, pločice aluminija i bakra. Kroz zatvoreni spremnik one djeluju na fotografsku ploču, a djeluju i na našu kožu i klice raznih biljaka. Utvrdio je da ti zraci imaju slična svojstva kao rendgenske zrake (X – zrake), pa su se u početku te zrake nazivale i Becquerelove zrake. 1899. je Becquerel pronašao da te zrake skreću u magnetskom polju, pa se razlikuju od rendgenskih zraka, koje ne skreću u magnetskom polju. 

Marie Curie-Skłodowska (1867. - 1934.) otkrila je 1898. takvo zračenje kod torijevih spojeva, te da se na zračenje ne može utjecati električnom strujom, zagrijavanjem, kemijskim reakcijama i sl., da se radioaktivni kemijski elementi pretvaraju jedni u druge i da je vjerojatnost raspada neovisna o starosti pojedinog atoma. Otkrila je da uranijev mineral uraninit (pehblend) emitira pet puta jače zrake nego čisti uranij. Kada je išla istraživati uraninit, pronašla je da se sastoji 75% od uranijevog oksida U3O8, a pronašla je još i neke druge kemijske tvari: PbS, CaO, SiO2, FeO, MgO i Bi. 1898. je Marie mjerila zračenje pojedinih udjela, pomoću osjetljivog elektroskopa, uz primjenu piezoelektriciteta i ionizacije zraka. Utvrdila je na primjer da bizmut, dobijen iz uraninita, ima 60 puta jače zračenje od čistog uranija. Pronašla je da bizmutovo jako zračenje nastaje uslijed prisustva naznatne količine jednog nepoznatog kemijskog elementa, za koji se kasnije utvrdilo da je radij. Zato je predložila da se kemijski elementi koji izazivaju Becquerelove zrake nazovu radioaktivni elementi, a njihovo svojstvo radioaktivnost. Tek 1910. je uspjela izdvojiti radij. 

Ernest Rutherford (1871. - 1937.) otkrio je 1899. da se zračenje radija sastoji od dvije komponente koje se različito apsorbiraju u tvarima. Onu vrstu zraka koje ne mogu da prođu kroz aluminijsku pločicu debljine 0,02 mm nazvao je alfa-česticama, a onu vrstu koja je prolazila i kroz deblje slojeve nazvao je beta-česticama. Na osnovu skretanja u magnetskom polju, utvrdeno je da alfa-čestice imaju pozitivni električni naboj, a beta-čestice negativan električni naboj. 

Paul Villard je 1900. otkrio još prodorniju komponentu, gama-zrake. Ernest Rutherford i Frederick Soddy (1902.) na temelju analize gibanja zrakâ u magnetskom polju objasnili su prirodu radioaktivnosti. Wolfgang Pauli postavio je 1930. hipotezu o postojanju neutrina, tadašnjim detektorima neuhvatljive čestice koja odnosi dio energije u beta-raspadu. Enrico Fermi (1901. - 1954.) postavio je 1933. prvu strogu teoriju beta-raspada koja pretpostavlja da prijelaz neutrona u proton ili obratno uzrokuje slabo nuklearno međudjelovanje, a pritom dolazi do simultane emisije ili apsorpcije elektrona i neutrina. Irène Joliot-Curie i Frederik Joliot-Curie prvi su 1934. umjetno izazvali radioaktivnost i proizveli umjetni radioizotop stabilnog elementa.

Razvoj nuklearne energetike započeo je pionirskim radovima mnogih znanstvenika u godinama prije Drugoga svjetskog rata (Irène i Frédéric Joliot-Curijem, Otto Hahn, Lise Meitner, Leo Szilard, Enrico Fermi i dr.). Ti su radovi rezultirali ostvarenjem prve samoodržive nuklearne lančane reakcije 2. prosinca 1942., u reaktoru izgrađenom na terenu Sveučilišta u Chicagu. Grupu istraživača i tehničara na izgradnji reaktora vodio je poznati fizičar Enrico Fermi. Nuklearni reaktor (poznat pod nazivom Chicago pile l, skraćeno CP-1) bio je izgrađen od blokova grafita s umetnutim šipkama od prirodnog uranija. Izgradnja tog reaktora ulazila je u sklop aktivnosti u okviru Manhattan projekta, kojemu je krajnji cilj bila realizacija atomske bombe. Čovjek je tim dostignućem prvi put ostvario dotad nepoznatu pojavu - oslobađanje energije atomskih jezgri i njezinu upotrebu. Nažalost, ta je energija u početku bila korištena u vojne svrhe. Iako je pojava nuklearne fisije i lančane reakcije bio već dobro teorijski proučen, na mogućnost iznenađenja pri puštanju u pogon prvog reaktora moralo se iz opreza računati. Dramatičnost eksperimenta potvrđuje činjenica da je specijalna ekipa iznad reaktora bila spremna da ga brzo ugasi tekućim kadmijem. Međutim, 28 minuta koliko je trajao eksperiment, prošlo je mirno i u skladu s očekivanjima. 

Trideset i jedna država svijeta proizvodi električnu energiju u nuklearnim elektranama. U Francuskoj služe kao primarni izvor električne energije. Neke zemlje planiraju zapopočeti svoj nuklearni programom. To uključuje OECD članove kao što su Poljska i zemlje u razvoju poput Bangladeša i Vijetnama. Kina i Indija provode ambiciozni program izgradnje i širenja nuklearne energije.

Torijski nuklearni reaktor s tekućim torijevim fluoridom temeljito se razlikuje od većine današnjih nuklearnih reaktora. Jedna tona torija dovoljna je za proizvodnju jednake količine energije kao od 200 tona uranija, što automatski znači i manje radioaktivnog otpada. Nakon iskorištavanja, nastali je otpad opasan samo oko 300 godina, za razliku od današnjeg nuklearnog otpada, koji će biti opasan još bar 10 000 godina. Štoviše, torijski reaktor može iskoristiti otpad uranijskog reaktora za rad. Torij je jeftiniji i može se pakirati u mnogo manje dimenzije. Prema procjenema, Amerika ima oko 440 000 tona torija, Australija i Indija oko 300 000 tona, a Kanada još 100 000 tona. U Americi i Australiji doendavno je odlagan kao otpad.

Torijski je reaktor, reaktor s tekućim torijevim fluoridom ili LFTR (engl. Liquid Fluoride Thorium Reactor), vrlo siguran zahvaljujući svojoj sposobnosti da se ugasi sam od sebe, prije nego dođe do opasnog porasta temperature. LFTR koncept koristi torij i uranij-233 pomiješane sa solima litija i berilija. Tekućina u jezgri nije pod tlakom, a svako povišenje temperature smanjuje snagu rada reaktora, što ga stabilizira i bez potrebe za intervencijom od strane osoblja.

Albert Einsteinova teorija relativnosti sastoji se od dvije znanstvene teorije na području fizike: posebne relativnosti i opće relativnosti. Ove su teorije osmišljene kako bi objasnile činjenicu da se elektromagnetski valovi ne pokoravaju Newtonovim zakonima gibanja. Elektromagnetski valovi gibaju se konstantnom brzinom, nezavisno od kretanja promatrača. Osnovna ideja obje teorije je da će dva promatrača, koji se nalaze u međusobno relativnom gibanju (tj. gibanju jedan u odnosu na drugoga), izmjeriti različite vremenske i prostorne intervale za iste događaje, ali da će fizikalni zakoni obojici izgledati jednako.

Povijesno gledano, razvoj temelja kvantne mehanike ostvario se kroz nekoliko koraka. U prvom razdoblju, krajem 19. i početkom 20.stoljeća postojalo je nekoliko eksperimentalno prikupljenih saznanja koja se ni na koji način nisu mogla objasniti u okviru do tada poznate klasične fizike. Zapravo je bio vrlo mali broj ovakvih problema koji nisu bili do kraja teorijski shvaćeni i objašnjeni. Stoga su neki ondašnji znanstvenici smatrali da će uskoro biti dosegnut kraj razvoja fizike. Ali ništa nije moglo biti više pogrešno od takvog razmišljanja. Točno objašnjenje ovih problema pokazalo se kao tvrdi orah, koji je uporno  izmicao dotadašnjoj ljudskoj slici i tumačenju svijeta. 

To je prvenstveno bio problem zračenja crnog tijela i fotoelektrični efekt. Kako bi zadovoljavajuće objasnili ove fenomene, Max Planck (za zračenje crnog tijela, 1900. godine) i Albert Einstein (za fotoelektrični efekt, 1905. ) pretpostavili su da svjetlost, osim valne prirode pokazuje i čestična (korpuskularna) svojstva. Eksperimenti s raspršenjem alfa čestica, ostvareni od strane Rutherforda, doveli su do osnove Bohrove poluklasične teorije atoma, koja predstvlja drugi veliki korak u razvoju kvantne mehanike.

Treći korak započeo je putem mnogih eksperimentalnih zapažanja (difrakcija i interferencija snopova elektrona) koja su ukazivala na dualnu (valno-čestičnu) prirodu elektrona. Razvoj teorije u ovom smjeru ostvarili su Werner Heisenberg 1925. godine, razvojem matrične forumalacije kvantne mehanike, te Erwin Schrödinger 1926. godine, putem svoje glasovite jednadžbe. Time su udareni temelji nove znanosti, ali njezin razvoj time nije završen. Tijekom godina daljeg razvoja, postavke kvantne mehanike potvrđene su kroz mnoštvo eksperimentalnih rezultata, dok je teorija razmatrala mnoga nova područja: postojanje spina, utjecaj relativističkih efekata, ponašanje mnoštva čestica itd. Werner Heisenberg i Erwin Schrödinger su 1925. formulirali kvantnu mehaniku, koja je objasnila prethodne kvantne teorije. U kvantnoj mehanici, ishod fizičkog mjerenja podliježu zakonu vjerojatnosti; teorija je opisala izračunavanje ovih vjerojatnosti.

Kvantna mehanika je također razvila teoretske alate za fiziku čvrstih tijela, koja izučava fizička svojstva čvrstih tijela i tekućina, uključujući pojave kao kristalne strukture, poluvodljivost, i supravodljivost. Među pionire ovog polja fizike spada Felix Bloch, koji je opisao ponašanje elektrona u kristalnim strukturama 1928.

Kvantna teorija polja je formulirana da bi osigurala konzistentnost kvantne mehanike i posebne teorije relativnosti. Svoj moderni oblik je dosegla u kasnim 1940 radovima Feynmana, Schwingera, Tomonage, i Dysona. Oni su formulirali teoriju kvantne elektrodinamike, koja opisuje elektromagnetske interakcije. Kvantna teorija polja je osigurala okvir za modernu teoriju čestica, koja izučava osnovne sile i osnovne čestice. Yang i Mills su 1954. postavili temelje koji su doveli do standardnog modela, koji je upotpunjen 1970-ih, i uspješno opisuje sve do sada poznate čestice.

Higgsov bozon ili Higgsova čestica je hipotetska elementarna čestica kojom se prema Standardnom modelu objašnjava masa drugih čestica, a posebno zašto su W i Z bozoni toliko masivni za razliku od fotona koji nema masu. Higgsov bozon jedna je od 17 elementarnih čestica u Standardnom modelu. 16 preostalih čestica su: 6 kvarkova, 6 leptona, foton, gluon, W i Z bozon. Kvarkovi i leptoni su primjeri skupine čestica zvani fermioni. Oni su ti koji čine svu tvar koju svakodnevno vidimo oko nas. Foton, W, Z, gluon i Higgsov bozon su u drugoj skupini zvani bozoni. Oni su odgovorni za sve sile u prirodi, osim gravitacije. Znanstvenici još ne znaju kako povezati gravitaciju sa Standardnim modelom.

Postojanje Higgsova bozona ima veliku važnost u kvantnoj fizici jer bi se dokazalo postojanje hipotetskog Higgsovog polja - najjednostavniji od nekoliko predloženih mehanizama za lomljenje elektroslabe simetrije, te način na koji elementarne čestice dobivaju masu. Postojanje takvog bozona predviđeno je teorijom koju su nezavisno i skoro istovremeno predložile 1964. godine tri grupe istraživača: François Englert i Robert Brout,  Peter Higgs, te Gerald Guralnik, Carl Hagen i Tom Kibble. Dana 4. srpnja 2012. dvije skupine znanstvenika (CMS i Atlas), promatrajući sudare protona na velikom hadronskom sudarivaču u CERN-u su, nezavisno jedna od druge, objavile otkriće nove čestice, oko 130 puta teže od protona. Prema svim pokazateljima, riječ je upravo o Higgsovom bozonu te su za svoj doprinos ovom otkriću François Englert i Peter Higgs podijelili Nobelovu nagradu za fiziku 2013.




#Article 69: Skulptura (494 words)


Skulptura  (latinski: sculpare = oblikovati) ili plastika (grčki: plassein = oblikovati) je sinonim za pojedinačno kiparsko djelo; svaka trodimenzionalna forma kreirana u cilju umjetničkog izraza. Većina skulptura ima čisto estetski cilj. Kada trodimenzionalni objekt ima osim umjetničkog i funkcionalni aspekt, možemo ga nazvati skulpturom samo ako je umjetnički aspekt predominantan. Kada su funkcionalni i umjetnički vidovi balansirani, nazivamo ga funkcionalnom skulpturom.

Skulpturu možemo doživjeti na mnoge načine: kako vizualno tako i taktilno (opipom). Skulptura nastaje oblikovanjem volumena u prostoru, a glavna izražajna sredstva su masa, ploha (likovna umjetnost), linija (likovna umjetnost), površina,svjetlo i sjena te boja.

Skulptura sama po sebi može biti figurativna (kao Michelangelov kip Davida) ili apstraktna.

Prema stupnju plastičnosti dijelimo ju na: 

Puna plastika (statua)  ili slobodnostojeća skulptura je tijelo koje slobodno stoji u prostoru. Trodimenzionalno je pa tako ju za puni doživljaj moramo pogledati sa svih strana.

Mobil je pak pokretna puna plastika. Masa mobila je neznatna, a konstruiran je tako da se pomiče i na najmanje strujanje zraka (poput zvonca kojeg ćemo objesiti za vrata). Za razliku od statue koju moramo obilaziti da bismo ju sagledali, mobil se sam okreće, te na taj način dobivamo pun dojam umjetničkog djela.

Arhitektonska plastika je skulptura u kojoj je jasno izražena funkcionalnost i povezanost s organizmom građevine (npr. karijatide) – vrsta funkcionalne skulpture ili primijenjenog kiparstva.

Reljef je plastika oblikovana s prednje i bočnih strana, dok zadnja strana najčešće nije oblikovana, već zaravnjena.

Visoki (duboki) reljef je reljef kod kojega se prostor i masa međusbno isprepliću, tj. pojedini dijelovi reljefa su toliko izbočeni od okvira reljefa prema nama da prodiru kroz prostor, dok se on pak zavlači u udubljenja nastala oblikovanjem izbočenja. On je sličan statui u punoj plastici, tako da se za pun dojam i njega treba sagledati sa više strana.

Niski (plitki) reljef je za razliku od visokog ispunjen manjim izbočenjima, iako se i tu javlja igra sa svjetlom i sjenom. Zbog sjena stvorenih razlikama u visini pojedinog dijela reljefa dolazi do izgleda plastičnosti reljefa.

Uleknuti (ucrtani) reljef nema nikakvih izbočina, već udubljena koja su uklesana u kamenu ploču. Udubljenja su plitka i uska, sve su plohe ravne, a odnos mase i prostora je manje zamjetniji nego kod visokog i niskog reljefa. Uleknuti reljef promatramo samo iz jednog pravca, za razliku od promatranja visokog reljefa, a primjer za njega su mnoge nadgrobne ploče i sarkofazi. Upravo zbog toga uleknuti reljef se vizualno približava svojstvima slike. 

Volumen i prostor uvijek imaju nekakav označen međusoban odnos. 

Kod nekih skulptura koje su blago zakrivljene, nemaju naglo presjecanih ploha i udubljenja, volumen je netaknut prostorom, kao što je i prostor netaknut volumenom. Na svakom mjestu gdje se nalazi blaga zakrivnjenost pojavljuje se sjena. 

Postoje, pak, volumeni koji su sastavljeni od mnogih raličito usmjerenih dijelova gdje se onda volumen i prostor međusobno dodiruju na svakom mjestu usjeka ili izbočine u kipu. Volumen i prostor koji se uvlači u na taj načn oblikovan kip, veoma su iskidani i kip čine dinamičnijim.

Neki tipični oblici skulpture su:




#Article 70: Šport (120 words)


Šport ili sport (prema  i ), naziv za fizičke aktivnosti koje čovjek izvodi iz natjecateljskih razloga.

Riječ šport nekad je označavala svaku igru i zabavu. Danas se pod pojmom šport podrazumijevaju različite motoričke aktivnosti varijabilnog i dinamičkog karaktera u kojima na specifičan način dolazi do punog izražaja športaševe sposobnosti, osobine i znanja u treningu i natjecanju.

Prema definiciji i razini šport može biti vrhunski odnosno selektivni i masovni tj. neselektivni. U području športa egzistira nekoliko sustava a to su: profesionalni šport, amaterski šport, rekreacijski šport, školski šport i šport osoba sa invaliditetom.
Neki od razloga mogu biti razonoda, razvijanje tijela, poboljšanje sposobnosti, natjecateljski duh i tako dalje. Zakonima Republike Hrvatske uređena su i pitanja iz područja športa. Dva najvažnija su:




#Article 71: Društvo (234 words)


Društvo se može definirati kao cjelokupnost odnosa ljudi prema prirodi i međusobnih odnosa ljudi.

Odnos ljudi prema prirodi uglavnom je jedinstven. Njegova suština je u kontinuiranom nastojanju ljudi za podčinjavanjem prirode  sebi. Odnos među ljudima je mnogo složeniji i obuhvaća sve vrste odnosa od onih manje složenih i manje važnih, do vrlo složenih i najvažnijih. Među njima su i najsloženiji i najbitniji za razumijevanje društva proizvodni odnosi. Pojedinačne, emocionalne i intelektualne veze među ljudima rezultat su njihovih pojedinačnih volja, ali odnosi u koje stupaju živeći u narodu, naselju ili obitelji su nužni s obzirom na objektivnost ovih dijelova društvene stvarnosti.

S obzirom da sociologija proučavajući društvo, proučava i društvene pojave koje u svojoj ukupnosti međusobno povezane  ljudsko društvo, to se kao jedan od prvih zadataka sociologije nameće potreba klasifikaciranja i utvrđivanja međusobnih odnosa tih pojavava, odnosno utvrđivanja strukture društva s obzirom na odnose koji postoje između elemenata iz kojih se ona sastoji. Kao i da se utvrdi dinamika društva, s obzirom na karakter promjena elemenata društva koje dovode do njegovog kretanja.

  

  

  

  

  

Suvremeno društvo se s vremenom pomalo socijalizira. U zemljama suvremenog razvijenog kapitalizma teče razvoj proizvodnih snaga, sredstava za proizvodnju itd. Javlja se novi sloj ljudi #151; birokracija, i još jedan novi sloj #151; tehnokracija. U nerazvijenim zemljama se uglavnom javljaju pro-komunistički militaristički režimi, pa te zemlje i dalje ostaju nerazvijene. Socijalističke zemlje su uglavnom propale i prešle u parlamentarne demokracije i tržišno gospodarstvo.

  




#Article 72: Astronomija (2171 words)


Astronomija ili zvjezdoznanstvo (grč. ἀστρονομία: zvjezdoznanstvo) je znanost o nebeskim tijelima i pojavama u svemiru te o njegovu ustroju; jedna od najstarijih ljudskih djelatnosti. Astronomija se razvila iz praktičnih potreba i zadržala je i dalje taj svoj praktični značaj (izradba kalendara, određivanje točnog vremena, točnog položaja, orijentacija pri putovanju, osobito na moru i u zraku). Izvanredno dug razvoj astronomije kao egzaktne prirodne znanosti, niz otkrića i uspjesi što ih je postizala u ispravnom tumačenju prirodnih pojava omogućili su da se pravilno ocijeni njezina uloga pri upoznavanju svijeta koji nas okružuje. Zato se rezultati njezinih istraživanja mogu upotrijebiti kao oslonac znanstvenom, naprednomu nazoru o svijetu u borbi protiv neznanstvenih shvaćanja. 

Astronomija se bavi opažanjem i objašnjavanjem pojava izvan Zemlje i njezine atmosfere. Astronomija proučava porijeklo, razvoj, fizička i kemijska svojstva nebeskih tijela: zvijezda, zvjezdanih sustava, planeta, crnih rupa i drugih objekata u svemiru, kao i procesa koji se događaju u njima. Osobe koje se bave astronomijom zovu se astronomima ili zvjezdoznancima. Astronomija je jedna od znanosti u kojima amateri još uvijek imaju posebnu ulogu u otkrivanju i promatranju tranzicijskih pojava.
Riječ astronomija potječe iz starogrčkog i u slobodnom prijevodu znači „zakon(i) zvijezda”. Astronomiju treba razlikovati od astrologije koja je pseudoznanost o predviđanju ljudske sudbine promatranjem putanja zvijezda i planeta. 

Astronomijom su se bavili stari Kinezi, Indijci, Babilonci, Egipćani i Grci. U Kineza su astronomi bili državni činovnici koji su, po službenoj dužnosti, morali pratiti kretanje nebeskih tijela i nebeske pojave. Kod drevnih Indijaca, Babilonaca i Egipćana astronomijom su se bavili svećenici. Svi ti narodi vrlo su rano upoznali dnevno i godišnje kretanje nebeskih tijela i uočili zakonitosti kod nebeskih pojava, napose kod pomrčina, pa su se te pojave pretkazivale. Kineski godišnjaci već 2857. pr. Kr. bilježe pomrčine i pojave kometa, ali je spaljivanjem znanstvenih spisa na zapovijed cara Qin Shi Huangdi 221. pr. Kr. spriječeno da se spoznaju druge potankosti o kineskoj astronomiji. Grci su astronomiju digli na stupanj egzaktne znanosti. Oni su se vjerojatno mnogo koristili opažanjima i otkrićima Babilonaca (Metonov ciklus, Saros i podjela zodijaka u znakove), ali su nadmašili svoje prethodnike i suvremenike izgrađujući čvrstu znanstvenu zgradu astronomije, počevši od Talesa i Hiparha, koji je otkrio pojavu precesije, a ujedno je primijenio matematičke metode kako bi odredio važne pojave u kretanju Sunca, Mjeseca i planeta. Aristarh sa Samosa je prvi dao točnu metodu za mjerenje daljine Sunca i Mjeseca, a kretanje na nebu protumačio kao posljedicu stvarnoga kretanja Zemlje oko vlastite osi i oko Sunca. To je njegovo naučavanje bilo silom sprječavano, pa i ugušivano, sve dok ga nije ponovno iznio Nikola Kopernik. Grčko proučavanje nastavljeno je u Aleksandrijskoj školi: Eratosten je izmjerio opseg Zemlje, a Klaudije Ptolemej skupio sve dotadašnje astronomsko znanje u čuvenom Velikom sustavu (grč. Μεγάλη σύνταξıς); odatle naslov ne arapskom jeziku Almagest. S propašću Rimskoga Carstva smanjilo se zanimanje za astronomiju. 

U srednjem vijeku rad na astronomiji nastavili su Arapi. Kopernikovo djelo O gibanjima nebeskih tijela (lat. De revolutionibus orbium coelestium, 1543.) značilo je početak nove ere u astronomiji i napuštanje Ptolemejeva geocentričkog sustava. Značenje Kopernikova nauka za raskid s religijskim predrasudama isticao je osobito Giordano Bruno, kojega je rimska inkvizicija zbog toga živa spalila (1601.). Razvoj astronomije povezan je nadalje uz Johannesa Keplera i Galilea Galileja. Oni su utemeljili nebesku mehaniku, na kojoj je onda Isaac Newton zasnovao svoj zakon nebeske mehanike (Newtonov zakon gravitacije), i konačno rješio pitanje o kretanju planeta i drugih nebeskih tijela. Svoje naučavanje izložio je Newton u djelu Matematička načela naravne filozofije (lat. Philosophiae naturalis principia mathematica, 1687.). Galilei, Kepler i Newton važni su ne samo zbog svojega rada na proučavanju kretanja nebeskih tijela nego i zbog svojeg priloga u razvoju astronomskih instrumenata. Galilei je primijenio dalekozor, a Kepler pronašao tip dalekozora koji se do danas upotrebljava u astronomiji. Newton je uveo dalekozor sa zrcalom (reflektorski teleskop) za proučavanje nebeskih tijela i otkrio rastavljanje bijele svjetlosti u spektar, na čemu se temelji astrofizika.

Primjenjujući Newtonov zakon gravitacije, francuski matematičari i astronomi naglo su razvili nebesku mehaniku. Uporaba dalekozora omogućila je nova saznanja o planetima, otkrivena su i nova, dotad nepoznata nebeska tijela. U 18. stoljeću Edmond Halley je otkrio vlastito gibanje zvijezda, a James Bradley pojavu aberacija svjetlosti i nutacije. Istraživanja Williama Herschela dala su prve znanstvene slike o ustroju zvjezdanog sustava. Friedrich Wilhelm Bessel je 1838. prvi izmjerio daljinu zvijezde (broj 61 u Labudu), što je proširilo granice dotadašnjega svijeta. Oko polovice 19. stoljeća počeo je razvoj spektralne analize i fotometrije, to jest astrofizike. S pomoću Dopplerova učinka mjere se brzine kretanja zvijezda i galaktika, njihove rotacije, a položaji i jačine spektralnih linija govore ne samo o kemijskom sastavu svemirskih tijela nego i o temperaturama, veličini, tlaku, ionizaciji i električnim poljima na zvijezdama i u međuzvjezdanim prostorima. Fotometrija zajedno sa statistikom otkriva tamnu tvar među zvijezdama i dolazi do spoznaja o spiralnoj strukturi našega sustava Mliječnog puta. 

U 20. stoljeću opet se proširio doseg svijeta mjerenjem udaljenih galaktika i njihovih brzina. Najudaljeniji poznati kozmički objekti su danas od nas daleko više od 10 milijardi godina svjetlosti. Sva ta otkrića temelje se na astrofizičkim instrumentima: spektrometrima, fotometrima, interferometrima, fotografskim aparatima i fotoelektričnim uređajima, zajedno s refraktorima i reflektorima velikih modernih zvjezdarnica. Na kraju je došla i primjena radarske tehnike i radiotehnike, koje stvaraju novo područje radio astronomije.

 

Danas se astronomski podaci najvećim dijelom dobivaju analizom elektromagnetskih valova ali i subatomskih čestica (elektrona, protona, neutrina). U bliskoj budućnosti očekuje se i proučavanje gravitacijskih valova.
Astronomiju tradicionalno dijelimo prema promatranom dijelu elektromagnetskog spektra:

Dok se u optičkoj i radio astronomiji opažanja mogu vršiti s površine Zemlje, astronomija u području visokih energija je primjenjiva jedino iz svemira ili visokih slojeva atmosfere korištenjem zrakoplova ili balona. Razlog tome je nepropusnost atmosfere za elektromagnetske valove kratkih valnih duljina. Slično tome, infracrveno zračenje koji dolazi iz svemira apsorbira vodena para u atmosferi pa se opažanja provode sa suhih mjesta, visokih planinskih vrhova ili iz svemira.

Astrognozija (od starogrč. ἀστήρ: zvijezda i γνῶσις: znanje), grana astronomije koja se bavi prepoznavanjem zvijezda i zviježđa te drugih nebeskih tijela na nebu, orijentacijom s pomoću zvijezda, a i vještina u uočavanju odabranih tijela (dvojnih zvijezda, maglica, zvjezdanih skupina i drugog). Bez prepoznavanja geometrijskog rasporeda zvijezda i jačine njihove svjetlosti nemoguće je orijentirati se i otkriti išta novo na nebu, primjerice komet ili novu zvijezdu.

Zemljina putanja u astronomiji prestavlja planetarnu putanju (orbitu) Zemlje kojom obilazi Sunce, na udaljenosti od jedne astronomske jedinice (AJ) ili 149 597 870 691 ± 30 metara, što prestavlja približno 150 milijuna kilometara. Perihel Zemlje je najbliža točka Zemljine putanje do Sunčeva središta, smještena na kraju velike osi elipse kojom se Zemlja giba relativno prema Suncu, a Zemlja prolazi kroz perihel svake godine početkom siječnja (u zadnje vrijeme 3. siječnja) i iznosi 147 098 291 km. Afel Zemlje je najudaljenija točka putanje Zemlje do Sunčeva središta, a Zemlja prolazi kroz afel početkom srpnja (u zadnje vrijeme 4. srpnja) i iznosi 152 098 233 km. Orbitalna brzina Zemlje je 30 km/s (108 000 km/h) što znači da pređe udaljenost Zemljinog promjera (oko 12 700 km) za 7 minuta ili udaljenost do Mjeseca (oko 384 000 km) za 4 sata. 

Godina je vrijeme potrebno da Zemlja obiđe oko Sunca. Prema referentnoj točki u odnosu na koju se određuje puni obilazak Zemlje oko Sunca određeno je nekoliko godina ponešto različite duljine trajanja: 

Zvjezdana godina važna je u mehanici gibanja planeta, dok je tropska godina razdoblje u kojem se godišnja doba izmijene i zato je važna za svakodnevni život; njihova razlika uzrokovana je precesijom Zemlje.

Nebeska mehanika je grana astronomije koja proučava gibanje nebeskih tijela pod djelovanjem sile, te stanje ravnoteže samih tijela. U užem smislu, to je primjena klasične mehanike, a osim gravitacijske sile uključuje tlak elektromagnetskog zračenja, elektromagnetske sile i otpor atmosfere u kojoj se gibaju umjetni sateliti. Izraz astrodinamika označuje primjenu nebeske mehanike na umjetne satelite i međuplanetarne letjelice, a dinamička astronomija primjenu na sva gledišta nebeske mehanike i na sva tijela u svemiru. Stelarna dinamika primjena je nebeske mehanike na gibanje zvijezda u galaktici. 

Nebeska mehanika proučava gravitacijske sile, koje su sveprisutne i djeluju na svim svemirskim prostranstvima. Newtonov zakon gravitacije tumači gibanje planeta oko Sunca, gibanje složenih sustava u svemiru do najvećih daljina, stvaranje i oblik nebeskih tijela. Pritom treba zapaziti jedno vrlo važno pravilo: znanje o osobinama drugih i dalekih nebeskih tijela stječe se jednako točnim, jednako valjanim metodama kao što su metode kojima se koristimo kad istražujemo najbliža nebeska tijela i tijela u laboratoriju. 

Mjesec (lat. Luna) je Zemljin prirodni satelit i ujedno najbliže nebesko tijelo, udaljeno u prosjeku 384 401 km, tako da svjetlost s Mjeseca na Zemlju stiže za 1,25 sekundi. Mjesec obilazi Zemlju po eliptičnoj stazi srednjom brzinom od 1,02 km/s, i prelazi dnevni luk od 13° 10.  Mjesec je čvrsto nebesko tijelo promjera  3 647 km, te je po površini 14 puta, po obujmu 50 puta, a po masi 81 puta manje od Zemlje. Ubrzanje sile teže je na Mjesecu 6 puta manje nego na Zemlji. Mjesec se oko Zemlje obrne za 27 dana 7 sati 43 minute i 11.6 sekundi (siderički mjesec).  

Mjesec je najsjajnije nebesko tijelo nakon Sunca, svjetlost kojega odražava (ne stvara vlastitu svjetlost poput zvijezda). Puni Mjesec prividne je zvjezdane veličine –12,74, albedo mu je 0,07, a kutni promjer se vidi pod kutom od približno 0,5°. Zemlji okreće stalno istu stranu, jer se obilazak i vrtnja odvijaju u istome smjeru, a vremena obilaska i okreta jednaka su, što je posljedica Zemljina plimnog utjecaja. Staza mu je nagnuta prema ravnini ekliptike za 5° 9'. Više od polovice površine Mjeseca vidi se zbog libracije (59%). Mjesečeve mijene promjene su Mjesečeve osvijetljenosti tijekom sinodičkoga mjeseca (mladi Mjesec ili mlađak, prva četvrt, puni Mjesec ili uštap i posljednja ili zadnja četvrt), a nastaju zbog stalne promjene Mjesečeva položaja prema Zemlji i Suncu. Kada Mjesec uđe u Zemljinu sjenu, nastaje pomrčina Mjeseca, a kada dođe u spojnicu (Mjesečevi čvorovi) između Zemlje i Sunca, nastaje pomrčina Sunca. Privlačne sile Mjeseca i Sunca uzrokuju na Zemlji morske mijene (plimu i oseku). Svojom privlačnošću Mjesec utječe na Zemljinu stazu oko Sunca (nutacija).  

Terestrički planeti su planeti s čvrstom površinom, za razliku od plinovitih divova. Naziv terestrički je nastao od latinske riječi terra što znači Zemlja, pa bi se atribut terestrički mogao prevesti kao Zemljoliki. Često ih se još naziva unutarnjim planetima. Najvećim dijelom se sastoje od stijena, malog su promjera, prosječno oko 5 puta veće gustoće od vode i imaju rijetku atmosferu. Od plinovitih divova su odijeljeni pojasom asteroida za koji postoji pretpostavka da predstavlja ostatke neuspjelog, neformiranog petog terestričkog planeta (pojas se nalazi između Marsa i Jupitera). 

Terestrički planeti su tijekom svog stvaranja bili pod utjecajem više temperature i jače gravitacije, te su zato manji i bogati tvrđim materijalima poput silicija i željeza. Struktura sva četiri terestrička planeta našeg Sunčevog sustava je slična: u njima se nalazi metalna jezgra, oko koje se nalazi silikatni omotač. Od otkrivenih egzoplaneta, manji dio čine egzoplaneti terestričkog tipa. Mnogo veći broj otkrivenih egzoplaneta čine plinoviti divovi. Terestrički planeti našeg Sunčevog sustava su:

Asteroidi ili planetoidi su kamena ili metalna nebeska tijela promjera većeg od 1 metar, koji samostalno ili u skupini sličnih tijela obilaze oko Sunca. Većina planetoida obilazi Sunce u glavnom planetoidnom pojasu (asteroidni pojas) između Marsa i Jupitera, dio prilazi Suncu bliže od Marsa (Amori) i Zemlje (Apoloni) i nazivaju se Zemlji bliski asteroidi, dio se giba u putanji Jupitera ili drugih planeta (Trojanci). U usporedbi s planetima mnogo su manji i najčešće nepravilnog oblika. Nastali su od ostataka protoplanetarne tvari koja se nije pripojila planetima za vrijeme stvaranja sustava iz protoplanetarnog diska. Najčešće kruže oko matične zvijezde vlastitom putanjom ili kao prirodni sateliti (mjeseci) većih planeta. Neke od njih nalazimo vezane gravitacijskim silama uz planete, u grupama koje orbitiraju u putanji planeta, ispred ili iza. Iako se donedavno mislilo drukčije, otkriveno je da asteroidi mogu imati vlastite mjesece kada je u orbiti oko asteroida 243 Ida pronađen satelit nazvan Dactyl. Do sada ih je otkriveno blizu 80 000, a oko 11 000 ih je dobilo službena imena - redni broj i ime. Procjenjuje se da bi ih u našem sustavu moglo biti nekoliko milijuna.

Prema spektralnoj analizi odrazne svjetlosti planetoidi se mogu podijeliti na ugljikove (C), kojih je oko 75% i sadrže tamne ugljikove spojeve, metalne (M), kojih je oko 8%, i silikatne (S), kojih je oko 17%. U Hrvatskoj, u Zvjezdarnici Višnjan, otkriveno je nekoliko tisuća planetoida. Teleskopom se ni najvećemu planetoidu ne vidi tijelo, pa im se promjeri mjere posredno, prilikom okultacija zvijezda ili iz sjaja uz procijenjeni albedo. S pomoću svemirskih letjelica snimljeni su 433 Eros, 951 Gaspra, 243 Ida, 25143 Itokawa, 253 Mathilde i drugi. Trans-neptunski objekti ili nebeska tijela koja su dalja od Neptuna obično se ne smatraju planetoidima. 

U Sunčevom sustavu se nalaze 4 plinovita diva koji se zajednički nazivaju jovijanskim planetima. To su Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Ova se 4 planeta često nazivaju i Jovijanski planeti. Znanstvenici često planete Uran i Neptun svrstavaju u posebnu podklasu planeta - ledene divove ili uranske planete, zbog činjenice da su sastavljeni uglavnom od leda i stijenja te plina, za razliku od klasičnih plinovitih divova kao što su Jupiter i Saturn. Uran i Neptun imaju mnogo manji udio vodika i helija zbog njihove veće udaljenosti od Sunca.

 




#Article 73: Kalendar (1615 words)


Kalendar (kasnolat. calendarium: knjiga rokova, knjiga dospijevanja, od lat. Kalendae: prvi dan u mjesecu, na koji su se morale plaćati dažbine) je skup pravila kojima se određuje odnos između raznih vremenskih intervala: dana, tjedana, mjeseca i godine; popis dana, tjedana i mjeseci u pojedinoj godini, odnosno tablica rasporeda dana u godini.

Osnovni vremenski razmak u svih naroda bio je uvijek dan, tj. razdoblje jedne promjene svjetlosti (dana u užem smislu) i tame (noći), ali početak dana nije bio svagdje jednak. Tjedan (sedmica, nedjelja), tj. razdoblje od 7 dana, poznaju Babilonci, koji su dane u tjednu nazivali po svojim bogovima (nebeskim tijelima). Egipatski je tjedan imao 10, a rimski 8 dana. 

Za duža razdoblja služio je i u najstarije doba slijed Mjesečevih mijena. Potpuna izmjena Mjesečevih faza (traje prosječno 29 dana 12 sati 44 minuta 2,98 sekundi) je sinodički mjesec od 29,53059 dana. Kako je ravnanje po danima bilo uvijek osnovno u praktičnoj vremenskoj orijentaciji, a sinodički mjesec ima preko pola dana više od 29 čitavih dana, trebalo je uskladiti te dvije veličine, i to je osnova mjesečeva ili lunarna kalendara. Usklađivanje se postizalo mijenjanjem broja dana u mjesecu.

Za praktičnu vremensku orijentaciju važna je i izmjena godišnjih doba, koja su u vezi s položajem Sunca. Sunce prividno obiđe ekliptiku za jedne tzv. tropske godine, koja traje 365 dana 5 sati 48 minuta 46,98 sekundi. Kako ni tropska godina ne iznosi cijeli broj dana, morala se građanska godina s cijelim brojem dana što bolje prilagoditi dužini tropske (sunčani ili solarni kalendar). To se postiglo mijenjanjem cijelog broja dana u građanskoj godini prema različitim pravilima; otuda razni kalendari. 

Godine su se brojile od raznih početaka-epoha, obično od nekoga značajnijeg događaja, pa se prema tome razlikuju razne ere; npr. bizantinska era od početka svijeta počinje 1. rujna 5508. pr. Kr., hebrejska era (također od stvaranja svijeta) 1. listopada 3761. pr. Kr., olimpijska era (u kojoj su se po 4 godine brojile kao jedna olimpijada) od dana prve zabilježene olimpijade, tj. 1. srpnja 776. pr. Kr., rimska era od osnutka Rima počinje 24. travnja 753. pr. Kr., muhamedanska (od Muhamedova bijega iz Meke u Medinu, tzv. hidžre) 16. srpnja 622., a revolucionarna francuska era (od dana osnutka Republike) 22. rujna 1792. Brojenje po našoj eri (od Kristova rođenja) uveo je Dionizije Exiguus oko 533.

Na Zemlji se osim lunarnog i solarnog koriste lunisolarni i arbitrarni kalendari. Lunisolarni kalendar je usklađen i s gibanjem Mjeseca i s prividnim kretanjem Sunca. Primjer takvog kalendara je hebrejski ili židovski kalendar. Arbitrarni kalendar nije usklađen ni s Mjesecom ni sa Suncem, već je stvoren proizvoljno prema dogovoru. Primjer takvog kalendara su tjedan i julijanski dan koje koriste astronomi.

Solarni kalendari svaki datum pripisuju svakom solarnu ili sunčevu danu. Dan se može sastojati od perioda između izlaska i zalaska sunca sa sljedećim periodom noći, ili može biti period između dva uzastopna događaja poput dva sunčeva zalaska. Dužina intervala između dva takva uzastopna događaja može blago varirati tijekom godine ili može biti prosječna kao srednji sunčani dan. Ostale vrste kalendara mogu također koristiti sunčev dan.

Do sada je predloženo nekoliko reformi kalendara poput svjetskog kalendara ili međunarodnog fiksiranog kalendara. Ujedinjeni narodi su razmatrali prihvaćanje takvog reformiranog kalendara tijekom 1950-ih, ali su ti prijedlozi izgubili u svojoj popularnosti. Holocenski kalendar je još jedna vrsta kalendara za brojenje godina.

Ne koriste svi kalendari sunčevu godinu kao vlastitu jedinicu. U lunarnom kalendaru dani se broje unutar svakog ciklusa mjesečevih mijena ili faza. Budući da dužina lunarnog mjeseca nije jednaka odsjeku dužine tropske godine, čisti lunarni kalendar ubrzo prelazi godišnja doba. On ipak ostaje konstantan u odnosu na druge pojave, posebice morskih mijena. Lunisolarni kalendar je lunarni kalendar koji se nadomješta dodavanjem viška mjeseca radi usklađivanja mjeseci s godišnjim dobima. Primjer je židovski kalendar koji koristi 19-godišnji ciklus.

Smatra se da su lunarni kalendari najstarija vrsta kalendara koji su ljudi izmislili. Kromanjonci su izmislili jedan lunarni kalendar oko 32,000. pr. Kr.

Fiskalni kalendar (poput 5/4/4 kalendara) fiksira svaki mjesec na određeni broj tjedana radi olakšavanja usporedbi od mjeseca do mjeseca i od godine do godine. Siječanj uvijek ima točno 5 tjedana (nedjelja kroz subotu), veljača ima 4 tjedana, ožujak ima 4 tjedana, itd. Ova vrsta kalendara normalno će dodavati 53. tjedan svake 5. ili 6. godine, koji se može dodati prosincu ili nekom drugom mjesecu ovisno o načinu na koji organizacija koristi takve datume. Postoji međunarodni standardni način da se to napravi (ISO tjedan). ISO tjedan traje od ponedjeljka do nedjelje, a prvi tjedan je uvijek tjedan koji sadrži 4. siječnja u gregorijanskom kalendaru.

Gotovo svi kalendarski sustavi grupiraju uzastopne dane u mjesece, te također u godine. U solarnom kalendaru godina približno traje jednu tropsku godinu (to jest, vrijeme koje treba da se dovrši ciklus godišnjih doba), a tradicionalno se koristi za olakšavanje planiranja poljoprivrednih djelatnosti. U lunarnom kalendaru, mjesec približno traje kao jedan ciklus mjesečevih mijena. Uzastopni dani mogu se grupirati u ostale periode poput tjedna. 

Budući da broj dana u tropskoj godini nije cijeli broj, solarni kalendar mora imati različit broj dana u različitim godinama. To se može napraviti, primjerice, dodavanjem viška dana (29. veljače) u prijestupnim godinama. Isto se primijenjuje na mjesece u lunarnom kalendaru, a također i u broju mjeseci u godini u lunisolarnu kalendaru. To se općenito naziva interkalacijom. Čak i kad je kalendar solarni, a ne lunarni, godina se ne može u potpunosti podijeliti na mjesece koji neće nikada varirati u dužini.

Kulture mogu odrediti različite jedinice vremena, poput tjedna, u svrhu raspoređivanja regularnih aktivnosti koje se ne mogu jednostavno podudarati s mjesecima ili godinama.

Kalendari mogu biti potpuni ili nepotpuni. Potpuni kalendari omogućuju način imenovanja svakog uzastopnog dana, dok nepotpuni kalendari to ne čine. Rani rimski kalendar, koji nije poznavao način označavanja dana zimskih mjeseci pa ih je zajedno objedinio pod nazivom zima, primjer je nepotpunog kalendara, dok je gregorijanski kalendar primjer potpunog kalendara.

Kalendari mogu biti pragmatični, teoretski ili miješani.

Pragmatični kalendar se bazira na promatranju. Primjeri takvog kalendara su religijski muslimanski kalendar i staroreligijski židovski kalendar za vrijeme Drugog Hrama. Pragmatični kalendar se još naziva promatrački ili astronomski kalendar. Prednost takvog kalendara je njegova savršena i vječna pouzdanost. Nedostatak je otežano pronalaženje pojavljivanja određenog dana.

Teoretski kalendar se temelji na strogom skupu pravila. Primjer takvog kalendara je židovski kalendar. Teoretski kalendar se još naziva pravilni ili aritmetički kalendar. Prednost takvog kalendara je lakoća u pronalaženju pojavljivanja određenog dana. Nedostatak je nesavršena pouzdanost. Štoviše, ako je kalendar jako pouzdan, njegova pouzdanost iščezava polagano tijekom vremena zbog promjena Zemljine rotacije. To ograničava životni vijek pouzdanog teoretskog kalendara na nekoliko tisuća godina. Nakon toga potrebna su pravila kako bi se izmijenio prema promatranjima koja su napravljena od izuma kalendara. Posljedica toga je miješani kalendar.

Miješani kalendar kombinira obilježja pragmatičnog i teoretskog kalendara. Miješani kalendar obično započinje kao teoretski kalendar, ali se pragmatično prilagođava kada neka vrsta nesklada postaje očigledna. Primjer toga je promjena iz julijanskog na gregorijanski kalendar.

Gregorijanski kalendar, kao završni primjer, jest potpuni, solarni i miješani.

Prvenstvena praktična uporaba kalendara je označavanje dana radi informiranja i/ili dogovoranja o budućim događajima i zapisivanja događaja koji su se dogodili. Dani mogu biti značajni zbog građanskih, religijskih ili društvenih razloga. Na primjer, kalendar pruža način određivanja koji su dani religijski ili građanski praznici, koji dani označavaju početak i kraj poslovnih razdoblja, te koji dani imaju legalno značenje poput poreznih dana koji odgovaraju istjecanju sporazuma. Kalendar također može identificiranjem dana pružati ostale korisne informacije o danu poput pripadnosti određenom godišnjem dobu.

Kalendar se koristi i kao dio potpunog vremenskog sustava: datum i vrijeme dana zajedno određuju trenutak u vremenu. U modernom svijetu pisani kalendari nisu više bitan dio takvih kalendara, jer je dolazak pouzdanih satova učinio mogućim zabilježavanje vremena neovisno o astronomskim događajima.

Kalendari u raširenoj uporabi danas uključuju gregorijanski kalendar, koji je de facto međunarodni standard, te se koristi gotovo svagdje u svijetu u građanske svrhe, uključujući Kinu i Indiju (uz indijski nacionalni kalendar). Hebrejski ili židovski kalendar je službeni kalendar izraelske vlade, ali se gregorijanski kalendar široko koristi u izraelskim poslovima i svakodnevnim stvarima. Perzijski kalendar se koristi u Iranu i Afganistanu. Hidžretski ili islamski kalendar koriste muslimani diljem svijeta. Hinduski, julijanski, kineski i židovski kalendar imaju raširenu uporabu u religijskim i/ili društvenim svrhama.

Čak i ondje gdje se obično koristi kalendar poput gregorijanskog, mogu se koristiti različiti kalendari poput fiskalnog kalendara.

Kalendar je tablični prikaz jedne kalendarske godine, njene podjele na mjesece, tjedne i dane. Takvi se jednostavni kalendari često izrađuju u obliku papirnih, plastičnih ili metalnih listića. Detaljnije kalendarske tabele donose i važnije astronomske podatke: početke godišnjih doba, Mjesečeve mijene, vrijeme izlaska i zalaska Sunca, zodijakalne znakove u vezi sa Sunčevim položajem na ekliptici itd.

Uobičajeni su kalendari koji donose po pojedinim danima nacionalne ili religiozne blagdane, važne datume nacionalne, političke i kulturne povijesti, narodna imena ili imena lica iz vjerskog kulta (svetaca).

Kalendari izrađeni na osnovu liturgijske godine donose i njenu podjelu (advent, epifanija, četrdesetnica, kvatre); postoje i usporedni prikazi kalendara raznih vjerskih zajednica (katoličkog, pravoslavnog, hebrejskog, muslimanskog).

Različiti su oblici kalendara: zidni i stolni s tabličnim prikazom čitave godine, s listovima za kvartale, pojedine mjesece, tjedne, dane. Na tzv. pomičnim kalendarima ističe se dan u tjednu i njegov datum premetanjem kartona ili navijanjem valjaka na kojima su označene brojke dana u mjesecu, imena mjeseci i imena dana u tjednu.

Kalendari kao godišnje publikacije, uz podatke o tekućoj kalendarskoj godini, sadržavaju najrazličitiju građu informativnog, poučnog, i zabavnog karaktera, a namijenjeni su pripadnicima različitih zvanja i zanimanja (poljoprivredni, šumarski, vrtlarski, pčelarski, sportski kalendari).

Katkada je naziv kalendar samo sinonim naziva godišnjak te označuje periodičku godišnju publikaciju stručnog, literarnog, umjetničkog karaktera koja uopće i ne donosi podatke o kalendarskoj godini. Među najstarije naše tiskane kalendare idu: Kalendarium iliti Misečnik Horvatski P. Rittera Vitezovića (Zagreb 1695), Horvatski stoletni kalendar A. Rožića (Zagreb 1818).




#Article 74: Književnost (238 words)


Književnost je sveukupnost pisanih predložaka, djela, dokumenata, spomenika jednog jezika, naroda, kulturnog kruga ili civilizacije. Književnost može značiti i kao umjetnost lijepih riječi.

Književnost je i zbir tekstova pedagoškog, filozofskog, religijskog, općenito humanističkog značaja, za razliku od djela uže znanstvene, prirodnjačke, tehničke ili praktične naravi.

Književnošću se nazivaju i djela takozvane lijepe književnosti, najraznovrsniji sastavci ostvareni kao umjetnost riječi i pisane riječi, u kojima pisac izražava osobni svjetonazor i vlastite zamisli subjektivne naravi, koje se ne mogu iznijeti kao objektivna znanstvena činjenica.

Sadržaj književnosti su imaginativno uobličena piščeva mašta i njegove predodžbe, koje teže prema umjetničkom doživljavanju. Književnost kao oblik umjetničkog stvaralaštva je tema raznovrsnih književnoteorijskih promišljanja, koja nisu uvijek usuglašena. Ipak, utvrđena su tri sastojka koja su bitna za pojavu lijepe književnosti: osobno iskustvo pisca i njegova namjera koja prethodi književno djelu, samo književno djelo, te primanje književnog djela u svijesti čitatelja.

Sam izraz književnost često se zamjenjuje latinizmom literatura, koji uz to označava i popis temeljnih i pomoćnih tekstova stanovite struke, predmeta, znanstvenog rada i slično.

Prema temi

Prema tonu i autorovoj namjeri

sentimentalni naglašena osjećajnost u karakterizaciji likova i razvoju radnje

Prema temeljnim fabularnim elementima

Figure dikcije (latinski dictio - govor) temelje se na učinku pojedinih glasova u govoru

Figure riječi ili tropi (grčki thropos - obrat) nastaju promjenom osnovnog značenja riječi 

Figure konstrukcije ili sintaktičke figure se odnose na poredak riječi u rečenici

Figure misli se odnose na širi smisao onog što je rečeno




#Article 75: Zastava Republike Hrvatske (1357 words)


Zastava Republike Hrvatske jedan je od državnih simbola Republike Hrvatske, službeno usvojena 21. prosinca 1990. godine.  Sastoji se od triju jednako širokih vodoravnih pruga crvene, bijele i plave boje s grbom Republike Hrvatske u sredini.

Temeljna odredba o izgledu hrvatske zastave sadržana je u članku 11. stavku 2. Ustava Republike Hrvatske:

U Ustavu nadalje stoji da se opis povijesnoga hrvatskog grba i zastave i tekst himne te uporaba i zaštita tih i drugih državnih znamenja uređuje zakonom.

Zakonom o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske prihvaćena je zastava Republike Hrvatske. Zakon je donio Sabor Republike Hrvatske na zajedničkoj sjednici Vijeća udruženog rada, Vijeća općina i Društveno-političkog vijeća 21. prosinca 1990. godine, a istoga je dana proglašen ukazom predsjednika Republike i objavljen u Narodnim novinama, čime je odmah stupio na snagu. Zakon u članku 10. propisuje izgled zastave:

Sastavni dio Zakona je i likovni prikaz grba i zastave Republike Hrvatske te zastave i lente predsjednika Republike Hrvatske. Likovni prikaz grba i zastave izradio je akademik Miroslav Šutej, a isti su pohranjeni u Hrvatskom saboru. U Saboru se temeljem Zakona čuva samo izvornik grba Republike Hrvatske.

Predsjedništvo Hrvatskoga sabora je u rujnu 2011. godine donijelo odluku da se izrade i objave grafički standardi za grb i zastavu RH te zastavu Predsjednika RH. Takva odluka je donesena radi potrebe da se objavi jedinstveni model za svako od ovih državnih obilježja kako bi se izbjegla dosadašnja situacija da su u javnoj uporabi njihove brojne inačice sačinjene raznim tehnikama. Autor svih državnih obilježja je akademik Miroslav Šutej, a digitalno ih je oblikovao dizajner Božo Kokan.

Omjer širine i dužine zastave je 1 : 2. Grb se nalazi u sredini zastave tako da se gornji rub glavnog štita poklapa s rubom između crvene i bijele pruge zastave, te da se rub između četvrtog i petog reda polja u glavnomu šahiranom grbu poklapa s rubom između bijele i plave pruge zastave. Za razliku od grba Republike Hrvatske, grb apliciran na zastavu nema bijelo polje između glavnoga štita i crvenoga obruba. Kruna grba je u crvenomu polju, konstrukcijski odgovara glavnomu štitu grba, s time da se crveni obrub krune sjedinjuje s crvenom podlogom pruge, pa je vizualno kruna obrubljena samo bijelim obrubom.

Prikaz nijansi boja na zastavi nije precizno određen u zakonskomu tekstu. Na temelju zaključaka Predsjedništva Sabora, objavljen je digitalni zapisi grba i zastave RH te zastave Predsjednika RH, u kojem su navedene i boje koje bi valjalo rabiti.

Zastava Republike Hrvatske jest znak hrvatske državne pripadnosti broda. Zastava Republike Hrvatske na brodu ima oblik zastave Repub­like Hrvatske s tim da je odnos njezine širine prema duljini 1 : 1,5.

Zastavu Republike hrvatske viju brodovi i jahte upisani u upisnike Republike Hrvatske. Zastava se vije na krmenom zastavnom koplju, a ako to nije moguće, na zastavnom sošnjaku, odnosno sošnjaku. Ako brod, odnosno jahta ne može viti zastavu na krmenom zastavnom koplju ili zastavnom sošnjaku, odnosno sošnjaku, a ima više jarbola, zastava se vije na krmenom jarbolu, a ako ima samo jedan jarbol – na njemu. Brodovi i jahte mogu uvijek viti zastavu, a moraju je viti tijekom dana (od izlaska do zalaska sunca) i to pri ulasku, izlasku i za vrijeme boravka u luci, odnosno na sidrištu, na vidiku brodova Hrvatske ratne mornarice, a na otvorenom moru i na vidiku stranih ratnih brodova – ako ti brodovi viju zastavu, pri stupanju u svezu s drugim brodovima ili kopnom, za vrijeme plovidbe kanalima u unutarnjim morskim vodama, teritorijalnom moru ili gospodarskom pojasu Republike Hrvatske, ako u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru ili u gospodarskom pojasu strane države to propisuju zakoni te obalne države, ako primijete u svojoj blizini zrakoplov u niskom letu. U tom slučaju moraju podići zastavu na jarbolu ili na kojemu drugom mjestu koje se iz zrakoplova dobro vidi.

Na brodovima Hrvatske ratne mornarice viju se zastave propisane Pravilnikom o vojnopomorskim i položajnim zastavama Vojnopomorske zastave su zastave kojima se ističe državna pripadnost broda, kao i njegov vojni status. Vojnopomorske zastave su krmena zastava i pramčana zastava. Izrađuju se tako da odnos dužine zastave prema njezinoj širini iznosi 1 : 1,5.

Krmena zastava ili u veksilološkoj literaturi poznata jednostavno kao vojnopomorska zastava (ili ratna pomorska zastava), jednaka je zastavi trgovačke mornarice Republike Hrvatske uz dodatak dvaju žutih ukriženih sidra iza grba Republike Hrvatske. Krmena zastava vije se na krmenom zastavnom koplju, odnosno na krmenom jarbolu. Krmena zastava mora biti podignuta do vrha koplja, odnosno jarbola.  Krmenu zastavu ratni brodovi viju cijelo vrijeme plovidbe i tijekom boja na moru. Ako se krmena zastava tijekom plovidbe i boja na moru uništi ili otkine na njeno mjesto ili na neko drugo prikladno mjesto na krmenom dijelu broda mora se odmah istaknuti nova krmena zastava. Vezani ili usidreni ratni brodovi viju krmenu zastavu od 8 sati ujutro do zalaska sunca, a nakon zalaska sunca samo kada je to potrebno radi pokazivanja državne pripadnosti broda. Na brodici koja pripada brodu krmena zastava vije se kada je brodica u plovidbi kao i kada brod kojem brodica pripada vije pramčanu zastavu. Na brodici koja ne pripada brodu krmena zastava vije se kada je brodica u plovidbi kao i blagdanom te uvijek kada ostali ratni brodovi RH viju pramčanu zastavu.

Pramčanu zastavu ili pramčanu (prednju) vojnopomorsku zastavu ratni brodovi viju na pramčanom zastavnom koplju blagdanom i u svečanim prilikama (Dan HRM, praznici i sl.). Za vrijeme boravka ratnog broda RH u stranoj luci pramčana zastava vije se svakodnevno. Kada ratni brodovi viju pramčanu zastavu svakodnevno, ona se podiže i spušta na jednak način kao i krmena zastava, nezavisno od krmene zastave i bez posebnog brodskog ceremonijala.

Zastava predsjednika Republike Hrvatske je kvadratnog oblika (omjer 1:1) obrubljena tankim rubom (29 × 29) naizmjeničnih crvenih i bijelih polja. U sredini zastave na modroj podlozi je znak u obliku povijesnog hrvatskog grba s 25 crvenih i srebrnih polja. Štit krasi vijenac medaljona u kojima su povijesni hrvatski grbovi poredani od lijeve na desnu stranu štita ovim redom: najstariji poznati grb Hrvatske, grbovi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije. S medaljona se uzdužno pružaju snopovi usporednih zlatnih, crvenih i bijelih linija. Iznad štita je položena vrpca s bojama zastave Republike Hrvatske, na kojoj su u sredini zlatnim slovima u rimskoj kapitali izvezena slova RH.

Zastava predsjednika RH se ističe:

Kroz povijest hrvatske su zemlje u bojama svojih zastava i grbova najčešće su sadržavale crvenu, bijelu i plavu boju. Revolucionarne 1848. godine iščekivao se rat s Ugarskom te se prepoznala potreba stvaranja jedinstvene nacionalne zastave. Prvo je odluka o izgledu hrvatske nacionalne trobojnice objavljena u Gajevim Narodnim novinama. Kao zajednički simbol nacije odmah ju je upotrijebila Zagrebačka narodna garda. Malo više od mjesec dana poslije, 5. lipnja 1848. godine prvi put je i službeno upotrijebljena. Barjak je postao službenim pri svečanom ustoličenju Josipa Jelačića za hrvatskoga bana. U veličanstvenoj povorci Jelačić je ušao u Zagreb. na čelu povorke vijorila se trobojnica sa združenim grbovima Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te Velike Ilirije s jedne te s Jelačićevim obiteljskim grbom s druge strane.

U Habsburškoj Monarhiji pojedine krunske zemlje imale su svoje grbove, ali ne i zastave. Prema bojama iz zajedničkog grba Trojednice nastala je 1848. nacionalna trobojnica crven-bijeli-plavi, koja je u gibanjima te godine postala nerazdvojni dio hrvatskog nacionalnog identiteta. Instalacijska zastava bana Jelačića prva je službeno upotrijebljena hrvatska trobojnica. Na svečanoj inauguracijskoj odori bana Josipa Jelačića iz 1848. godine crvena, bijela i plava su bile sastavni dio.

Nakon uvođenja Bachova apsolutizma zabranjuju se nacionalne zastave u cijeloj Monarhiji, pa su tako 10. rujna 1852. zabranjene hrvatske trobojnice u bilo kojem obliku, a rabiti su se mogle samo zemaljske boje pojedinih krunskih zemalja (dvobojnice). Trobojnica je ponovno u uporabi od 1860. godine.

Uspostavom Države SHS 1918. hrvatska trobojnica postaje kratkotrajno državna zastava. Iako se s osnivanjem Kraljevine SHS zastava i dalje rabi, zbog sve većeg pritiska režima i uvođenjem diktature biva zabranjena. Osnivanjem Banovine Hrvatske 1939. hrvatska se trobojnica ponovno i službeno koristi kao zastava teritorijalne jedinice unutar Kraljevine Jugoslavije.

S osnivanjem NDH, državna zastava dobiva povijesni grb u sredini i viticu s tamno modrim slovom U u gornjemu kutu uz koplje. U drugoj Jugoslaviji zastava hrvatske federalne jedinice bila je trobojnica s crvenom petokrakom zvijezdom u sredini.




#Article 76: Grb Republike Hrvatske (883 words)


Grb Republike Hrvatske povijesni je hrvatski grb, koji se nalazi na hrvatskoj zastavi. Ima oblik štita te je dvostruko podijeljen vodoravno i okomito u dvadeset pet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom kutu štita crvene boje.
Iznad glavnog štita nalazi se kruna s pet manjih štitova, koja se u blagom luku spaja s lijevim i desnim gornjim dijelom štita.

U krunu je smješteno pet manjih štitova s povijesnim hrvatskim grbovima, koji su poredani od lijeve na desnu stranu štita ovim redom: najstariji poznati grb Hrvatske, grbovi Dubrovačke Republike, Dalmacije, Istre i Slavonije. Omjer visine polja na glavnom štitu i visine manjih štitova u kruni je 1 : 2,5, a omjer širine polja na glavnom štitu i širine manjih štitova u kruni 1 : 1.

Grb je u službenoj uporabi od donošenja Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske, 21. prosinca 1990. (NN 55/90).

Šahirani grb pojavljuje se od kraja 15. stoljeća, isprva kao pretenzijski grb Habsburgovaca, a potom i kao zemaljski grb Kraljevine Hrvatske, u okviru javne heraldike dinastije Jagelovića.

U tom razdoblju su Osmanlije i Mlečani zauzeli značajan dio teritorija srednjovjekovnog Hrvatsko-dalmatinskog kraljevstva, zbog čega su Habsburgovci, kao pretendenti na hrvatsku krunu, najvjerojatnije oko 1493./1494. godine, razvili novi zemaljski grb Hrvatske kao posebnog političkog entiteta, odvojenog od Dalmacije. Naposljetku su pretenzijski šahirani grb Habsburgovaca prihvatili i hrvatski velikaši te ga iskoristili na spomenutoj Cetingradskoj ispravi o izboru novog kralja iz 1527. godine.
Simbolika hrvatskog šahiranog grba može se objasniti u kontekstu značaja koje je tadašnje Hrvatsko-dalmatinsko kraljevstvo imalo kao zadnja linija obrane habsburških nasljednih zemalja pred nadiranjem osmanskih osvajača. Već neposredno nakon Krbavske bitke 1493. godine neki krugovi hrvatskog plemstva predstavljali su Hrvatsku Habsburgovcima, odnosno Maksimilijanu, simbolom posljednjeg bastiona, odnosno predziđa kršćanstva pa je sukladno takvoj ulozi Hrvatske, car Maksimilijan I., kao znamenje te kraljevine, počeo koristiti stilizirani prikaz bedema, koji je heraldičkom redukcijom dobio izgled šahiranog polja s naizmjeničnim srebrnim i crvenim kvadratima, odnosno u tradicionalnim bojama Habsburgovaca kao austrijskih nadvojvoda, čime je nastao pretenzijski grb Kraljevine Hrvatske.

U historiografiji nedavno izneseni zaključak Mate Božića i Stjepana Ćosića o simbolici koja stoji iza hrvatskog grba sa šahiranim poljima (od zida - Antemurale Christianitatis do šahiranih polja) prihvaćaju kako neki hrvatski historiografi i heraldičari (Nikša Stančić i Dubravka Peić Čaldarović), tako i inozemni (Amer Sulejmanagić

Najstariji poznati grb Hrvatske sadrži u štitu na plavom polju žutu (zlatnu) šesterokraku zvijezdu (zvijezdu Danicu s bijelim (srebrnim) mladim mjesecom (tzv. Leljiva)).

Grb Dubrovačke Republike sadrži u štitu na modrom polju dvije crvene grede.

Dalmatinski grb sadrži u štitu na plavom polju tri žute (zlatne) okrunjene leopardove (ili lavlje ili risje) glave. U jednom razdoblju hrvatske povijesti i ovaj je grb rabljen kao hrvatski grb. 

Istarski grb sadrži u štitu na modrom polju žutu (zlatnu) kozu okrenutu u lijevo s crvenim papcima i rogovima.

Slavonski grb sadrži u štitu na plavom polju dvije poprečne bijele (srebrne) grede, u nekim knjigama to se spominje kao dvije rijeke koje ograđuju Slavoniju, Drava i Sava, a između greda je crveno polje po kojem lagano hoda kuna na lijevo. U gornjem plavom polju je žuta (zlatna) šesterokraka zvijezda. Grb je obrubljen crvenom crtom.

Istim je zakonom iz 1990. godine utvrđena i uporaba grba.

Grb Republike Hrvatske rabi se:

Terminologija je iz 1990. godine, prije promjene Ustava (zakon je usvojen dan prije Ustava), kad je još postojalo Predsjedništvo Republike Hrvatske, te se govorilo društveno-političkim zajednicama i o Saboru Republike Hrvatske, a ne o Hrvatskom saboru.

Člankom 9. istoga zakona propisuje se i način izrade svih grbova: Izvornik grba Republike Hrvatske čuva se u Saboru Republike Hrvatske i prema njemu se oblikuju grbovi.

Kasna legenda, vjerojatno iz 19. stoljeća, govori o tome kako je hrvatski kralj Držislav (spominje se i ime kralj Suronja), zarobljen od Mlečana, igrao šahovski meč u kojem mu je protivnik bio dužd Petar II. Orseolo. Dobio je sve tri partije i time zadobio slobodu, a po nekim verzijama i vlast nad dalmatinskim gradovima. Nakon toga je stavio šahovsku ploču u svoj grb.

U nekim navodima se spominje da bijela boja označava Bijelu Hrvatsku, a crvena Crvenu Hrvatsku.
Postoji također vjerovanje o značenju boje prvog polja u grbu, prema kojem bi prvo bijelo polje označavalo samostalnost Hrvatske, a prvo crveno polje njezin podređen položaj, no ni ovo vjerovanje novijeg datuma nema svoje potvrde u starijoj predaji. U heraldici kod šahiranih štitova nije bitno koliko polja štit ima niti kojom bojom počinje. Jedno od heraldičkih pravila određuje da boja ne smije ići uz boju, a metal (srebrno ili zlatno) uz metal. To znači da u raznim kombinacijama s drugim grbovima u prošlosti ovisilo o boji ili metalu drugog grba koje će biti prvo polje hrvatskoga. Isto tako, boju prvoga polja kroz povijest su mogli odlučivati i estetski čimbenici. Usto, hrvatski je grb kroz povijest prikazivan u brojnim kombinacijama poljâ: 4x4, 4x5, 4x6, itd, ponekad s prvim crvenim, ponekad s prvim srebrnim poljem. Također su i neke plemićke obitelji uključivale hrvatski grb u svoj obiteljski grb. Crveno i srebrno prvo polje bilo je podjednako zastupljeno, a dvije obitelji, Majlath i Matejković, imaju jednake grbove, samo s različitim prvim poljem uključenog hrvatskog grba. Tek će Zakonom donesenim u NDH prvi puta biti određeno koje boje mora biti prvo polje, kao i raspored polja od 5x5 (ukupno 25).




#Article 77: Pravopis (916 words)


Pravopis (ili ortografija od grč. ὀρθός (orthos) pravilno i γράφειν (grafein) pisati) je naziv za skup pravila koji određuje način pisanja nekog jezika.

Pravopisi se uređuju prema raznim načelima. Ta se načela odnose na različite dijelove pisane prakse: jedna odlučuju o interpunkciji, druga o velikim i malim slovima, treća o rastavljenom i sastavljenom pisanju riječi, četvrta o pisanju izgovaranih glasova, i još neka. Najzanimljivija su i najvažnija ona četvrta, a prema njima se onda i klasificiraju pravopisi pojedinih jezika. Pravopisi konkretnih jezika gotovo nikada nisu uređeni po samo jednome takvu načelu, ali jedno uvijek prevladava i onda pojedini pravopis nazivamo po tome temeljnom načelu. Tako primjerice na slavenskome jugu u slovenskom i bugarskom jeziku prevladava morfonološko načelo, pa njihove pravopise nazivamo morfonološkima, a u hrvatskom, srpskom, makedonskom i crnogorskom prevladava fonološko načelo, pa su njihovi odgovarajući pravopisi fonološki. Stoga ćemo prikazati razna pravopisna načela:

Prvo je načelo fonetsko. Po njemu bi trebalo pisati objektivno postojeće stvarne, fizičke glasove koje izgovaramo. Tako bi se primjerice u hrvatskome morao posebnim slovima pisati glas n kakav je u sastanak (to je naš najčešći najobičniji n, kakav je npr. u dan, danas, noć), drugi glas n u genitivu sastanka (takav n imaju Englezi, pišu ga dvoslovom ng, što najčešće nije n + g), treći glas u sastančiti ako dobro izgovaramo č (takav n imaju indijski jezici), četvrti u anđeo (takav n imaju Rusi). Otkako se u čovječanstvu piše, nije bilo pravopisa u kojem bi prevladavalo fonetsko načelo, nešto jače bilo je zastupljeno u sanskrtskome pravopisu, ali pisanje su u tome jeziku uveli učeni ljudi tek kada je on već bio mrtav kao u Europi latinski, pa nije bilo naroda koji bi se mogao buniti.

Dok se u znanosti nije razlikovala fonetika od fonologije, pravopise uređene prema fonološkome načelu zvali su fonetskima, a mnogi ih laici i danas tako zovu. Fonologija se ne bavi ljudskim glasovima kao fizičkim pojavama, nego glasovima kako se odražavaju u svijesti prosječnoga govornika određenog jezika, pa su onda za nas svi gore navedeni fizički različiti glasovi tipa n jednostavno glas n. Tako shvaćen glas zove se fonem i piše se u kosim zagradama (primjerice fonem /n/). Prema fonološkome načelu pišu se isti fonemi uvijek jednako. Tako mi prema fonološkome pravopisu pišemo vrapca iako je nominativ vrabac, jer je glas p u vrapca za našu svijest (a ovaj put i fizički) savršeno jednak kao p u hropca prema nominativu hropac. Hrvatski je pravopis fonološko-morfonološki, iako u njemu ima i primjesa nekih drugih načela, o čemu poslije.

Treće se načelo naziva morfonološkim (ili rjeđe i duže morfofonološkim). Prema tome načelu ne označuju se u pismu fonemi koji se stvarno izgovaraju, nego se zadržavaju slovni znaci za foneme u osnovnome obliku. Ako je osnovni oblik nominativ vrabac, onda po tome načelu i u genitivu treba biti vrabca. Morfonološko su načelo u starijoj filologiji zvali etimološkim (korijenskim), a mnogi ga i danas tako zovu, jedni iz neznanja, drugi svjesno radi difamacije onih koji se s njima ne slažu. No to je posve drugačije, sljedeće načelo.

Sljedeće, četvrto načelo, jest etimološko (korijensko). Ni ono, kao ni fonetsko, nije do sada prevladavalo ni u čijem pravopisu. U morfonološkome pravopisu znamo da je b u vrabca prema vrabac, t u svatba prema svatovi, d u sladka prema sladak, i slično. Ali ako neki Slaveni pišu oblike kakvi bi u hrvatskome bili *istba, *obći za izba, opći, onda za to nema uporišta u drugim riječima ili u oblicima, nego valja znati etimologiju, koja je vrlo specijalna i uska lingvistička disciplina. Etimološka je primjesa u ruskome pravopisu pisanje nastavaka -ogo, —ego (naše -oga, -ega), iako je izgovoru v umjesto g, a za pisanje g umjesto v nema u suvremenom ruskome nikakva razloga. Prema strogo etimološkom načelu mi bismo pisali dhor umjesto tvor.

Rusko pisanje —ogo, —ego umjesto -ovo, —evo može se objasniti ne samo etimološkim nego i petim načelom, historijskim. A ponekad je teško razlikovati i morfonološko načelo od historijskoga. Tako bi se, da ostanemo na ruskome, poznato rusko zanemarivanje akanja na pismu moglo objasniti u nekim slučajevima morfonološki (primjerice pisanje voda umjesto izgovornoga vada zbog akuzativa vodu), ali ipak preteže historijsko načelo, jer ono objašnjava i one slučajeve gdje nema morfonološke podrške, pa za pisanje potok umjesto izgovornoga patok nema kriterija dostupnoga prosječnomu čovjeku. Dobre primjere za primjenu historijskoga načela nudi francuski pravopis — u njem se i danas veoma često piše kako se nekada davno izgovaralo. Tako se za “100” piše cent, a danas izgovara sa (a = nosni a).

Šesto načelo nije u pravom smislu načelo — radi se o arbitrarnim propisima u nekim pravopisima, Tako se u španjolskome vokal i u riječima uvijek piše i ali kada je sam (tada služi kao veznik), piše se slovo y, koje inače predstavlja glas /j/. U ruskome pravopisu do 1918. pisao se vokal i latiničkim slovom i ispred vokala i ispred ruskoga slova za glas j, a u svim ostalim slučajevima normalnim ćiriličkim slovom и (uz jednu iznimku, o kojoj poslije).

Posljednje, sedmo načelo, ideografsko, veoma je rijetko zastupano u postojećim pravopisima. Ono se ponekad primjenjuje kada se bez ikakva temelja, kakvi postoje u svim do sada obradenim načelima, određuje neki način pisanja isključivo prema značenju u inače posve jednaku izgovoru. Tako se ruska riječ izgovarana m’ir pisala ćiriličkim slovom и u značenju ‘mir’, a latiničkim slovom i u značenju ‘svijet’. To je već spomenuta iznimka.

Iznesenih sedam načela obuhvaćaju svu pravopisnu problematiku što se tiče predstavljanja izgovora slovima. Ali ta se tema ne iscrpljuje pravopisom (ortografijom), tu odlučuje i slovopis (grafija) pojedinoga jezika.




#Article 78: Bartol Kašić (1386 words)


Bartul Kašić, također Bartol Kašić (Pag, 15. kolovoza 1575. – Rim, 28. prosinca 1650.), hrvatski katolički svećenik, isusovac, gramatičar, duhovni pisac i prevoditelj. Autor prve hrvatske gramatike Institutionum linguae illyricae libri duo (1604.).

Različiti su zapisi njegova imena: lat. Bartholomaeus Cassius i Bartolomeo Cassio, potpisivan i s Bogdančić ponekad s dodatkom Pažanin.

Ostao rano bez oca pa je o njemu skrbio ujak Luka Deodati Bogdančić, paški svećenik, kod kojega je naučio čitati i pisati. Potom je pohađao općinsku školu u Pagu nakon koje se od 1590. školuje u Ilirskom kolegiju u Loretu (kod Ancone) koji su vodili isusovci. Kao darovita i marljiva učenika poslali su ga 1593. na daljnje školovanje u Rim gdje je 1595. stupio u Družbu Isusovu. Pripadao je Rimskoj provinciji. Još kao rimski student počeo je poučavati hrvatski u tamošnjoj Ilirskoj akademiji. 

Tada se počeo zanimati za hrvatski jezik te je najkasnije do 1599. sastavio hrvatsko-talijanski rječnik čiji se rukopis od 18. st. čuva u Dubrovniku. Neki proučavatelji Kašićeva djela misle da je to jedan od triju rječnika koje je on sastavio, uz onaj koji se čuva u Perugi i treći u Oxfordu. To je kvalificiralo Kašića za daljnji rad u području hrvatskoga jezika. 

Budući da su isusovci vodili brigu o kršćanima u Osmanskom Carstvu i nastojali poučavati na mjesnome jeziku, za to im je u hrvatskome slučaju nedostajao odgovarajući i priručnik. Taj je nedostatak otklonjen kad su 1604. godine u Rimu na latinskome objavljene Institutionum linguae illyricae libri duo (Ustroja ilirskoga/hrvatskoga jezika dvije knjige) – prva gramatika hrvatskoga jezika. Na nešto manje od dvije stotine stranica i u dva dijela (»knjige«) dati su osnovni podatci o hrvatskome (ilirskome) jeziku te je vrlo opširno razložena hrvatska morfologija. Jezik je u osnovi štokavski, ali je u visokoj mjeri prisutna čakavština pa se prepliću stariji i noviji oblici. Iz nepoznatih razloga uz gramatiku nije objavljen rječnik kako će to poslije većinom biti s isusovačkim rječnicima i gramatikama hrvatskoga jezika. 

Kašić je za svećenika zaređen 1606. Nakon toga bio je ispovjednik u bazilici sv. Petra u Rimu za hrvatske hodočasnike.

Od 1609. do 1612. godine, boravio je u Dubrovniku i 1612./13. prerušen u trgovca bio je u pučkom misijskom pohodu gdje je posjećivao zapuštene katoličke zajednice po Bosni, Srbiji (od Smedereva do Beograda) i istočnoj Slavoniji (Valpovo, Osijek, Vukovar) o čemu je izvijestio papu. Među tim izvješćima vrijedni su dokumenti dva izvješća o svetištu Gospe Olovske. 

Od 1614. do 1618. godine bio je hrvatski ispovjednik u Loretu, u isto vrijeme dok je Lovro Grisogono ondje bio rektorom. 

Drugi misionarski pohod obavio je 1618/19. (Potkraj života oba je pohoda opisao u svojoj nedovršenoj Autobiografiji.) Od 1620. do 1633. godine ponovno je u Dubrovniku. Bio je vrlo omiljen propovjednik. Uspio je nagovoriti mlade dubrovačke žene, da redovito dolaze na ispovijed i sv. misu, što su prije puno manje činile. Čitao je evanđelje na hrvatskom jeziku, da ga svi razumiju. Dijelio je knjige, koje je napisao ili preveo, poput katekizma sv. Roberta Bellarminea. Posjećivao je i vjernike na otocima oko Dubrovnika. Značajan je kao prevoditelj na hrvatski pobožnih pučkih knjiga. Za hrvatsku je mariologiju tim više vrijedan jer je među ostalim, piscem prva tiskana životopisa Blažene Djevice Marije na hrvatskom jeziku, nekoliko refleksija o BDM te tako spada među pisce utemeljtelje hrvatske tiskane marijanske literature i velike širitelje štovanja Blažene Djevice Marije u Hrvata.

Nakon toga vraća se u Rim u kojemu ostaje do kraja života.

Od 1613. objavio je niz djela vjersko-poučnoga sadržaja i namjene (o životu sv. Ignacija, sv. Franje Ksaverskog, Isusovu i Marijinu), hagiografski zbornik Perivoj od djevstva (1625. i 1628.), dva katekizma i dr. Potkraj 1627. završio je duhovnu tragediju Sveta Venefrida s podnaslovom »triomfo od čistoće« koja je ostala u rukopisu i objavljena 1938. Godine 1622. Kašić je na hrvatski jezik počeo prevoditi Novi zavjet i to na dubrovačku štokavštinu, a 1625. godine dobio je nalog da prevede cijelu Bibliju. Godine 1633. kompletan prijevod predan je u Rim kako bi dobio odobrenje za tisak, ali su tada nastupile poteškoće jer su neki »našijenci« bili protiv prijevoda na narodnome jeziku. Konačno prijevod je zabranjen (»non est expediens ut imprimatur«). S obzirom na činjenicu da su prijevodi Svetoga pisma na narodni jezik u mnogih naroda imali upravo prevratnu ulogu u usmjeravanju jezične standardizacije, zabrana Kašićeva prijevoda Biblije nanijela je veliku štetu kasnijemu razvoju hrvatskoga književnog jezika. Po sačuvanim rukopisima i uz  iscrpne stručne komentare taj je prijevod objavljen tek 2000. godine. Najizdavanije Kašićevo djelo je Ritual rimski koji je u raznim izdanjima do 19. stoljeća bio u uporabi u svim hrvatskim biskupijama i nadbiskupijama osim u zagrebačkoj, a otada i u njoj ostavši službenom liturgijskom knjigom sve do 1929. godine. Tako je taj prvi prijevod obrednika na jedan živi jezik posve izvjesno snažno doprinio afirmaciji hrvatskoga književnoga jezika.

Na hrvatski je oko 1641. godine u Rimu priredio djelo Tome Kempenca Piismo od nasledovanya Gospodinna nasscega Yesussa.

Važno je napomenuti da je Ritual rimski odigrao onu ulogu u standardizaciji nacionalnoga jezika kakvu prijevod Biblije, unatoč stilskoj raskoši i kulturnoj važnosti, vjerojatno i ne bi mogao igrati uslijed banalne činjenice da je Sveto pismo bilo odlučujujućim uljudbenim čimbenikom kod protestantskih naroda – ali ne i katoličkih, kako pokazuju slučajevi francuskih i poljskih prijevoda. U toj je konstelaciji odnosa katolički obrednik poput Rituala rimskog (koji ima preko 400 stranica) imao snažniji integrativni nacionalnojezični utjecaj. Povijesno je i veoma zanimljivo Kašićevo »bosanstvo«, jer iako rodom čakavac s otoka Paga, odlučio se za »općeni jezik« (lingua communis) oblika štokavske ikavice (iako je Bibliju preveo na dubrovačku štokavsku ijekavicu), kojim je i govorio najveći dio hrvatskoga naroda. Taj štokavski ikavski idiom Kašić zove »naški« ili »bosanski« (dok je za ijekavicu rabio nazivak »dubrovački«, a za čakavštinu »dalmatinski«).

Premda nije pisao lijepu književnost i unatoč činjenici da mu glavno djelo (prijevod Svetoga pisma) nije objavljeno, pisac prve gramatike hrvatskoga jezika pripada najznačanijim Hrvatima od pera u cijeloj hrvatskoj povijesti.

Da bismo pokazali da se radi o esencijalno istome hrvatskom jeziku kakav je sada u službenoj porabi, navest ćemo dio Kašićevog prijevoda Biblije (1622.-1637.) u suvremenoj grafiji. Ako zamijenimo Kašićev slovopis, tj. umjesto x pišemo ž, sc kao š, gn kao nj, gli kao lj, cz kao c, c kao č, chi kao ć, y kao j, vidjet ćemo da se radi o nešto arhaičnijem izrazu istoga hrvatskoga književnoga jezika kakav je i danas u porabi. Primjer je dan iz »Pjesme nad pjesmama« (Canticum canticorum), u prijepisu Julija Derossija koji je preslovio tekst u modernu grafiju:

Kašić: Rukopis prijevoda Biblije, 1622. – 1637.

Pjesma treća: Zaručnicu dovode zaručniku
B. Kašić, Pjesan od pjesni Salamunovijeh
Prijepis: J. Derossi)
Pjesma 4, 1-16
Zaručnik

Ili, po nekim prosudbama: 

Dapače – možemo razmotriti sljedeće brojke: najugledniji prijevod Biblije na engleski jezik, verzija kralja Jakova ili autorizirana verzija (King James version), koja je snažno utjecala na oblik engleskoga jezika, objavljena je 1611. godine – dakle, svega dva desetljeća prije Kašićeva prijevoda. Ta riznica engleskoga jezika ima 12.143 različite riječi (izvorno, Biblija broji 8674 različitih hebrejskih, te 5624 grčkih riječi). No, Kašićev prijevod (koji nije sačuvan u cijelosti, jer nedostaju dijelovi Staroga zavjeta) broji oko 20.000 različitih riječi – što je više od engleske autorizirane verzije, kao i od izvornika. Sve to govori o jezičnoj invenciji i tvorbenoj bujnosti oca hrvatskoga jezikoslovlja.

Iako je jezik Bartola Kašića očigledno i jedinstveno hrvatski, jer se u takvom obliku ne javlja kod drugih južnoslavenskih naroda, nije bila rijetkost da su mu u srpskim filološkim krugovima osporavali hrvatstvo jer svoj jezik nije izrijekom nazvao hrvatskim, a neki su ga srpski filolozi čak otvoreno svojatali. Činjenica je da Kašić nije nigdje izričito nazivao svoj jezik hrvatskim, nego ga je zvao lingua illyrica ili jezik slovinski, bosanski, dalmatinski ili dubrovački (pretpostavlja se da se u to zapleo iako su Hrvati njegova doba jezik nazivali arvackim zato što se bojao mletačkih vlasti te zbog nekih drugih utjecaja).. No dovoljno je bilo pogledati njegovo gramatičarsko djelo Institutiones linguae Illyricae gdje među pridjevima kojima se označava nacionalnost stoji Slovinski=Illyricus, a u njegovom rječniku stoji Harvacchi=Sclavono, Harvatski=Sclavone, Harvat=Croato, čime se vidi da su to sve istoznačnice za Kašića. Njegovo razlikovanje jezika se vidi i kod grupiranja prijevoda Biblije, gdje svoj prijevod stavlja u jednu skupinu i naziva ga slavonicis, dalmaticis seu illyricis, a drugu skupinu naziva serblianis seu ruthenicis.

Indikativno je da je svom djelu Pjesni duhovne uvrsto pjesmu, posvetu svoga prijatelja, kotorskog vlastelina Mara Dragovića, koja je sadržavala stihove: 

                         




#Article 79: Biblija (779 words)


Biblija (grč. , knjižice, sveščići), zbirka tekstova koje Židovi (samo SZ) i kršćani drže svetima, od Boga nadahnutima i glavnim izvorom svoje vjere; nastali su u vremenu između 1513. pr. Kr. Mojsijevo petoknjižje i 98. Otk i 2 Pt. Naziva se i Sveto pismo, Pismo ili Pisma.

Biblija se danas smatra najprodavanijom knjigom svih vremena.

Židovi je nazivaju Tora (Zakon, odnosi se na Petoknjižje), Mikrah (Čitanje), Kitbe kodeš (Sveti spisi) ili Tanakh (pokrata za Tora, Neviim i Ketuvim, odnosno Petoknjižje, Proroci i Pisma). Kanon biblijskih knjiga proglasili su 90. godine u Jamniji; priznali su 24 knjige nadahnutima i obvezatnima za židovsku vjeru. U kanon nisu uvrstili sedam knjiga koje su nastale u Aleksandriji od tamošnjih židova, a napisane su na grčkom jeziku. Dijele Bibliju na tri skupine: Tora (Petoknjižje), Nevi'im (Proroci) i  Ketuvim (Mudrosne knjige). Stari zavjet pisan je hebrejskim jezikom, izuzev dijelova Ezre i Daniela te nekoliko riječi u Knjizi Postanka i u Jeremiji pisanih aramejskim jezikom. Završnu redakciju židovskog dijela Biblije napravila je Velika skupština u doba perzijske vlasti (6. - 4. stoljeće pr. Kr.). Izvorno su biblijske knjige pisane na svitcima pergamenta. Od Ezrina vremena židovska je Biblija pisana aramejskim pismom, dok su Samaritanci zadržali staro feničko pismo. Očuvanje biblijskog teksta bio je zadatak prepisivača (heb. sofer: pisac) koji su ustanovili predaju čitanja Biblije u vremenu do Isusa Krista. Pisari nasljednici sofera u stoljećima nakon Krista postali su poznati kao Masoreti. Oni su uočavali preinake koje su učinili Soferi, te su ih bilježili na margini ili na kraju hebrejskog teksta. Te marginalne bilješke postale su poznate kao Masora. Masora navodi 15 izvanrednih točaka Sofera,naime 15 riječi ili fraza u hebrejskom tekstu koje su označene točkama ili potezima. Neke od tih izvanrednih točaka ne utječu na engleski prijevod ili na tumačenje, ali druge utječu i važne su. Soferi su dozvolili da ih njihov praznovjeran strah od izgovaranja imena Jehova (Jahve) odvede u zamku da ga na 134 mjesta promjene u Adonaj (Gospodin) a na nekim mjestima Elohim (Bog). Te emenacije bile su vrlo vjerojatno učinjene sa dobrim namjerama, jer je izgledalo da izvorni oblik pokazuje ili nepoštovanje Boga ili omalovažavanje njegovih zemaljskih slugu. Budući da hebrejski jezik izvorno ne piše samoglasnike, prvotni je čitatelj morao izgovarati vokale iz svog poznavanja jezika. I u hrvatskom jeziku postoje mnoge standardne kratice koje se upotrebljavaju, a u kojima se ponavljaju samo konsonanti. Na primjer, kao kratica za takozvani postoji tzv. Slično tome, hebrejski je obuhvaćao niz riječi sastavljenih samo od konsonanata. Stoga se izrazom konsonantski tekst misli na hebrejski tekst bez ikakvih oznaka za vokale. Tri škole Masoreta bile su uključene u razvoj vokalizacije i označavanja  naglasaka u konsonantskom tekstu; babilonska, palestinska i tiberijska. Standardno tiskano izdanje hebrejske Biblije sve do 19. stoljeća bila je Druga rabinska Biblija Jacoba ben Chayyima, objavljena 1524. Tek od 18. stoljeća izučavatelji su počeli unapređivati kritičko proučavanje hebrejskog teksta.

Kršćani dijele Bibliju na Stari zavjet i Novi zavjet. Stari zavjet obuhvaća 39 protokanonskih (istovjetne s hebrejskim kanonom) i sedam deuterokanonskih knjiga (protestanti ih, kao ni Židovi, ne priznaju, nego ih smatraju apokrifnim knjigama). Novi zavjet, napisan u drugoj polovici I. st., obuhvaća 27 knjiga: četiri Evanđelja (Marko, Matej, Luka i Ivan), Djela apostolska, 21 poslanicu (14 Pavlovih i 7 apostolskih) i Otkrivenje (Apokalipsa).

Stari zavjet

Novi zavjet

Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prijepisi, tzv. tekstualni svjedoci. Služeći se njima, biblijska znanost nastoji strogim znanstvenim metodama prirediti što pouzdaniji biblijski tekst, tzv. kritičko izdanje Biblije. Židovi tumače Bibliju doslovno i propovjednički, tražeći u njoj skriveni, dublji smisao, tumače je već od 2. stoljeća pr. Kr. sve do danas (Midraš, halaha, hagada i dr.). U novije doba židovski tumači Biblije uzimaju u obzir rezultate arheologije i drugih znanosti, te se približuju kršćanskim biblijskim komentarima. Kršćani tumače Bibliju od početka II. st. aleksandrijska škola zastupala je alegorijsko tumačenje, antiohijska škola doslovno tumačenje. U srednjem vijeku skolastika je dalje razvila metode tumačenja: doslovno, alegorijsko, moralno i anagogično ili mistično tumačenje. Katolici u tumačenju Biblije slijede tradiciju Crkve i crkvenog učiteljstva, a protestantske se crkve oslanjaju većinom na osobno nadahnuće. U novije doba razvijene su u katolika, protestanata i u Židova suvremene znanstvene metode tumačenja Biblije (egzegeza, hermeneutika). Suvremeni pristupi i metode tumačenja imaju intererkonfesionalno obilježje. Biblija je cjelovito ili dijelom prevedena na većinu svjetskih jezika. Njezino značenje prelazi okvire sinagogalne i crkvene 
upotrebe.

Od 1975. do 1984. godine, na zahtjev štokholmskog Instituta za prijevod Biblije, Mirza Kazar je preveo Bibliju na azerski jezik. Prijevod Novoga zavjeta Mirze Kazara na azerski jezik je tiskan u Zagrebu 1982. godine. 1952. godine Ivan Jakšić i Martin Meršić su preveli Novi Zavjet na gradišćanskohrvatski jezik, Vid Balog je preveo također Novi Testmanent na kajkavski.

Cjeloviti prijevodi Biblije hrvatskim jezikom:




#Article 80: Miroslav Krleža (4112 words)


Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.), bio je hrvatski književnik i enciklopedist, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. stoljeća.

Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu u građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnoga statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi Djetinjstvo u Agramu), 1893. godine. Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu i završio ju 1909. godine. Pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči Prvoga svjetskog rata, u doba Balkanskih ratova, pod utjecajem jugoslavenske integralističke ideologije bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija) gdje doživljava Brusilovljevu ofenzivu. Na bojištu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama  zbog slaboga zdravstvenog stanja, a i objavljuje prve književne i novinske tekstove.

Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radićeva ubojstva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini, Andrić...).  Već je potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje u tridesetima, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama.

Približavanjem Drugoga svjetskog rata Krležina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom povezana s averzijom prema kanonima socrealizma koji su postali obvezatnima u razdoblju zreloga staljinizma, a još više čistkama u kojima je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, a i sve Krležine prijatelje koji su završili kao prognanici u komunističkoj obećanoj zemlji. Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju – od liberalno-imperijalnih demokracija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih makinacija sila Antante, kasnijih geopolitičkih manipulatora u Versaillesu, preko nacističkog i fašističkog totalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunističke diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je Drugi svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađen s prijašnjim sudruzima iz komunističke partije, no ovi su ga ipak željeli za potpredsjednika AVNOJ-e.

Nakon proglašenja NDH Krleža se našao u Zagrebu. Luigi Salvini, tadašnji kulturni ataše talijanskog veleposlanstva u Zagrebu mu je bio ponudio propusnicu za Italiju, no on to odbija kao što odbija i odlazak u partizane jer mu je svejedno, kao što je Krleža govorio, hoće li ga  „Dido (Eugen Dido Kvaternik) ili Đido (Milovan Đilas) ubiti“. Ubrzo se pokazalo da mu od vlasti NDH nije prijetila nikakva opasnost bez obzira što je Krleža u cijelom predratnom razdoblju nastupao s izrazito ljevičarskih pozicija. Vlasti NDH u cilju svenarodne pomirbe nudile su Krleži razne funkcije, no on ih je sve bio odbio. Poglavnik Ante Pavelić mu je 23. rujna 1943. godine ponudio mjesto intendanta HNK, nakon toga je odbio mjesto profesora hrvatske književnosti na Sveučilištu u Zagrebu te upraviteljstvo u Sveučilišnoj knjižnici. Krleža odbija suradnju kad ga izričito na to poziva Mile Starčević, ministar nastave i bogoštovlja.  Mile Budak koji se nekoliko puta našao osobno s Krležom i tijekom cijelog rata imao prema njemu više nego zaštitnički stav ponudio mu je uređivanje časopisa Hrvatska da ga uređuje u neutralnom duhu u neutralnoj Švicarskoj. Krleža je i to bio odbio. Krleža se sklonio nekoliko puta za vrijeme rata kod liječnika Đure Vranešića koji je mučki ubijen u čistkama novog komunističkog režima i kojega ni Krleža nije uspio spasiti. Titovom posredniku i kiparu Antunu Augustinčiću Krleža je poručio da ostaje na partijskoj liniji a prijeratno prijateljstvo s Titom poslije rata doslovno mu je spasilo život. Krleža je pisao i za vrijeme rata i svoje je dnevničke zapise koncipirao za dramu Aretej.

Neko vrijeme na ledu u doba poraća, reafirmirao ga je i reaktivirao prekid veza Jugoslavije i Kominforma, poslijeratne inačice Kominterne. U klimi kakve-takve liberalizacije pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, praktički jedinu jugoslavensku instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma. 1961. je bio među utemeljiteljima časopisa Razreda za književnost HAZU Foruma. Godine 1967. potpisuje Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (vidi Hrvatski jezik). Nakon potpisivanja Deklaracije morao je Krleža dati ostavku na položaj u Centralnom komitetu SKH, nakon jugokomunističke hajke na nacionalizam izražen, navodno, u tom dokumentu . Međutim, bez njegove bi podrške Deklaracija bila teško ostvariv projekt: Krleža je ipak bio osobni prijatelj Josipa Broza Tita, te je predstavljao rijetku osobu koja je mogla socijalno “preživjeti“ kritiku moćnog Vladimira Bakarića izrečena sa saborske govornice protiv potpisnika Deklaracije; kritike koja je većinu potpisnika stajala socijalne degradacije, a bez Krležinog pokroviteljstva bi zacijelo potpisnici bili suočeni i s kaznenim progonom. U doba Hrvatskoga proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija smanjivanje zatvorske kazne Tuđmanu). Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višesveščanim monografijama njegova Eckermanna, Enesa Čengića.

Krleža je ostvario golem opus (po različitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvaćaju između 50 i 80 svezaka) koji pokriva kako središnje književnoumjetničke žanrove, tako i atipične ili marginalne zapise (enciklopedijske natuknice, prepiska o raznim temama, putopisi, ...). Rani utjecaji obuhvaćaju skandinavske dramatike kao Ibsena i Strindberga i filozofa Nietzschea, kojima su se kasnije pridružili prozni i pjesnički uradci Krausa, Rilkea i romaneskno djelo Prousta. Iako je često iskazivao averziju i prijezir prema Dostojevskom, u grozničavim dijalozima Krležinih romana i drama vidljiv je trag ruskoga pisca, kao i  impresionizma i ekspresionizma koji su dominirali njemačkim govornim područjem prva dva desetljeća 20. stoljeća.

Iako je pokrenuto čak nekoliko edicija, još ne postoji niti jedna koja bi obuhvaćala cijeli Krležin opus. Dodatno takav eventualni pokušaj otežava i činjenica da je sam autor neprekidno intervenirao u svoja već objavljena djela.

Krležin je pjesnički opus bjelodan izuzetak od vlastite izreke: Tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i politikom. Istina, počeo je glagoljivim, whitmanovskim i verhaerenovskim panteističko-egzaltiranim simfonijama (Pan, 1917., Tri simfonije, 1917.), nabujaloga verbalnoga vatrometa koji je trebao ostaviti dojam ekstatične životne radosti u kojoj se pojedinac gubi u, za njega oslobađajućim, ritmovima kozmosa. No, rezulatat je bio daleko od očekivanoga (kao što su ustanovili i drugi vitalistički panteisti koji su u to doba harali literarnom Europom): razlomljena sintaksa, mnoštvo bizarnih asocijacija i šepava ritmika naveli su srpskog pjesnika i kritika Simu Pandurovića na ironičan komentar o jednom Krležinom stihu u kojem ovaj, u karakteristično groteskno-hiperboličnoj maniri najavljuje razaranje vlastitoga mozga: Ne sumnjamo da će g. Krleža uspeti u svojim namerama!

Nakon te faze uslijedila su zrelija ostvarenja, objavljena u četvorim zbirkama 1918., 1918., te u lirskim djelima početka 1930-ih. Za te se ostvaranje može konstatirati da pokazuju utjecaj srednjoeuropske proturatne lirike i ekspresionističke poetike. Dominantni senzibilitet je paradoksalna mješavina otupjele otuđenosti i sućuti; najbolje pjesme su nabijene pregnantnim slikama društvene bijede i u njima teku asocijativne struje koje vrtlože više disparatnih mislenih i osjećajnih uzlova u uvirno središte pjesničke slike. Opći je dojam toga dijela Krležina pjesničkog djela zrelost u kojoj je hipernadraženi senzibilitet mladca s kompleksom nacionalnoliterarnoga profeta iz rane faze pretočen u snažni i dojmljivi lirski korpus modernističkog uklona – korpus u kojemu su asimilirani i integrirani utjecaji raznih izama – poglavito francuske i njemačke provenijencije (dadaizam, nadrealizam, formalizam, ekspresionizam,...). 
 

No, nedvojbeno najveći Krležin poetski ostvaraj vizionarni je pjesnički kompendij Balade Petrice Kerempuha, 1936. Za taj se rad autor dobro pripremao: glavnom mu lektirom bijaše Belostenčev monumentalni Gazofilacij, kao i niz hrvatskih spisatelja koji su pisali na kajkavštini, uključujući Vramca, Pergošića, Habdelića i Brezovačkog. Krleža je u Baladama stvorio vlastiti jezik, jezik kojim se nikad i nigdje nije govorilo ni pisalo; savršeni hibridni instrument temeljno kajkavskoga idioma u koji su utkani, virtuozno i funkcionalno, latinski, madžarski, njemački, hrvatski štokavski, talijanski i ini leksemi i stilemi. Sva se kompozicija ne može okarakterizirati ni kao spjev, ni pjesnička drama, ni bilo na koji konvencionalan način. U tom djelu dominira, najvećim brojem pjesama, glas i vizura hrvatskoga plebejskoga proroka Petrice Kerempuha, u autorovoj svijesti utjelovljenja socijalno i nacionalno gaženoga pučkoga hrvatstva; tematika je raznovrsna, no prevladavaju slike krvi, mučenja, razaranja..., kao i motivi izdaje, prodaje, veleizdaje, odnarođenja..., dok je summa djela Planetarijom, odulja pjesma u kojoj su sažeti svi glavni hrvatski mitovi i likovi posljednjih 500 godina, od bitaka s Turcima do Starčevića i Supila, od Križanića i Gundulića do Strossmayera. Pri pozornijem čitanju vidljiva je izočnost suvremenijih pojava (npr. Radića), kao i nepostojanje zahvata u predtursku prošlost. No, to je možda objašnjivo i time što Balade nisu kanile obuhvatiti svehrvatsko povijesno iskustvo, nego su se uglavnom ograničile (što je i logično, uzme li se idiom kojim su pisane) na duboko proživljen i emocijama prezasićen prikaz sjevernohrvatskoga kompleksa i njegovu socijalnonacionalnu golgotu. Neprevodive na hrvatski standardni jezik, a teško pretakane u strane jezike, Balade su istodobno korjenito nacionalna i univerzalna knjiga: mitografija tragičnoga ljudskoga kozmosa, inkarniranoga ovaj puta ne u dogodovštinama kraljeva i velmoža, nego u višestoljetnome iskustvu gaženoga hrvatskoga pučkog kolektiva.

Miroslav Krleža je izuzetnu tvoračku energiju posvetio dramskomu žanru – činjenica koja ne začuđuje uzme li se u obzir njegova adolescentska fascinacija dramskom literaturom (poglavito skandinavskom), kao i angažman (društveni život, brak, poznanstva) u kazališnome miljeu koji ga je neprestance privlačio.

Iako postoje različite periodizacije Krležina dramskoga spisateljstva, vidljivo je da u ranijoj fazi (Kraljevo, 1918., Kristofor Kolumbo, 1918., Michelangelo Buonarrotti, 1919.) prevladava prometejsko-titanski svjetonazor izražen u likovima herojskih vitalista, ali i groteskne karnevalske sotije u masovkama. Sam je scenski rukopis na tragu prvih ekspresionista, njemačkih, čak im i prethodi. Kraljevo je možda prva ekspresionistička drama u Europi. U tim je dramama dakle pod jasnim utjecajem ekspresionizma i eksperimentalnih kazališnih strujanja (poigravanje sa zvucima, rasvjetom, jurnjava i tučnjava po pozornici, retorika likova koja je više nalik na deklamatorske političke proglase); ukratko, to su eksperimentalni komadi koji, iako prikazuju povijesne ličnosti iz renesansnoga miljea, jasno izražavaju piščevu vjeru u budućnost koju je pobudila komunistička revolucija u Rusiji (uostalom, prilično čestom pojavom u Europi neposredno poslije Prvoga svjetskog rata bijaše kombinacija kazališnoga eksperimentiranja i lijeve radikalne ideologije).

U drugom dijelu stvaralaštva Krleža piše radnjom i energijom nabijene dramske komade u kojima se koriste neki ekspresionistički postupci, no u funkciji realističkoga prikaza socijalnih i nacionalnih previranja posljednjih dana Austro-Ugarske i nastanka nove države (Galicija, 1922., Golgota, 1922., Vučjak, 1923.).

Treći dio piščeva dramskoga opusa ujedno je i najpoznatiji: u ciklusu o Glembajevima, autor se vratio skandinavskim naturalističko-simbolističkim uzorima svoje adolescencije. U prikazu pada i rasapa magnatske obitelji Glemabajevih, te drugih osobnosti iz staleža visokoga građanstva, Krleža je, uzme li se u obzir energija i sustavnost koje je uložio u tu trilogiju (U agoniji, 1928., Gospoda Glembajevi, 1928., Leda, 1932.), stvorio pomalo neobičan korpus. Posve sigurno snažni ostvaraj psihološkoga naturalizma, piščev najpoznatiji dramski ciklus je stilski anakron: u doba radikalne eksperimentalne poetike, koja se proteže od Pirandella preko Brechta do poslijeratnih Ionesca i Becketta, Krleža je ignorirao kazališno inovatorstvo i vratio se predčehovljevskim uzorima. Motivi za to ostaju nejasni, no vjerojatno su u vezi s piščevim približavanjem građanskim slojevima, kojima je lakše bilo apsorbirati konvencionalniju dramaturšku poetiku. Ili, jasnije, Krleža se, vjerojatno zbog pritiska okoline, nakon mladenačkog uzleta vratio u provincijske razmjere. Bitno je i naglasiti da je to jedini dio Krležina stvaralaštva u kojem on, nakon dojmljivog početnog uzleta, tematski i stilski zaostaje za glavnim strujanjima svoga vremena (što se nikako ne bi moglo reći za poeziju, novelistiku, roman, esej i memoarsku publicistiku).

Poslijeratni autorov opus tvori nekoliko drama od kojih su najpoznatije Aretej, 1959. i Saloma, 1963., dramske fantazije izvan realističkoga miljea (miješaju se prostorni i vremenski planovi, situacije i likovi) koje problematiziraju politiku, rat i povijest – pokušavajući u ponavljanju obrazaca ljudskog ponašanja kroz povijest otkriti smisao ljudskog života. Iako zahtjevni za izvođenje Aretej je u režiji Georgija Para jedna od najznačajnijih predstava Dubrovačkih ljetnih igara.

Krležin novelistički korpus ostaje, uz Marinkovićev i Andrićev, dominantnim u hrvatskoj književnosti, a po snazi i univerzalnosti ostvaraja ravnim poznatijim novelističkim ciklusima Thomasa Manna ili Alberta Camusa.

Piščev se novelistički opus dijeli, uglavnom, u tri tematska ciklusa. Prvi čini jedna od ponajboljih proturatnih proza, zbirka pripovijesti Hrvatski bog Mars, kompletirana 1947. (iako je većina izašla još u ranim dvadesetima). Tema je besmisleno stradanje hrvatskih domobrana poslanih na klaonicu istočnoga bojišta (Galicija), a stil je karakterističan Krležin – spoj impresionizma i ekspresionizma, povišene retorike i melankoličnih meditacija. Dominiraju naturalistički opisi vojničkoga života i smrti, a sve je uronjeno u ozračje implicitnoga komentara koji bismo mogli označiti gnjevnim i nepomirljivim. Već je tu vidljiva Krležina lijeva orijentacija i nada da će komunistička revolucija jednom zasvagda riješiti probleme tlačenja i imperijalnih osvajanja što je jedna od glavnih razlučnica spram ratne i poratne proze npr. francuskih ili američkih autora, koju karakteriziraju beznađe i besmisao- npr. kod Hemingwaya. Kuriozum je i da je u Hrvatskom bogu Marsu sačuvano hrvatsko vojno nazivlje koje je ponovo ušlo u uporabu s ostvarenjem suverene hrvatske države.

Drugi ciklus tvore tzv. novele malograđanskoga kruga, među kojima se ističu In extremis, Veliki meštar sviju hulja i Smrt bludnice Marije. Taj je ciklus od 11 ili 12 novela kompletiran 1948., a napisan je većim dijelom također u 1920-im. Središtene su najčešće oko sukoba neurotičnoga hrvatskoga intelektualca, idealističko-prevratničke ideologije, i malograđanske buržoaske okoline (tako se može reći da u minijaturi predstavljaju neke od opsesivnih tema kasnijih romana). Treći dio Krležinoga novelističkoga opusa obuhvaća 11 novela, i tematizira «glembajevštinu» ili financijski uspon i moralni pad i slom pripadnika visoke buržoazije. Srodne sa sličnim pripovijestima europskih naturalista na prijelazu stoljeća (no, stilski modernistički usmjerene i  samosvojne), te novele pripadaju ponajboljoj europskoj novelistici toga doba, a suvremenomu su čitatelju jamačno najintrigantniji i najzanimljiviji dio Krležina novelističkoga opusa.

Krležini su romani pisani bujnim, baroknim stilom i jezikom koji vrvi novotvorenicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima u tradiciji srednjoeuropskoga intelektualističkoga romana (Robert Musil, Rainer Maria Rilke), no i ruskoga romana ideja karakterističnog za Dostojevskoga, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se isprepliću s kontemplativnim pasažima o naravi ljudskoga postojanja, umjetnosti, politici i povijesti. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenepregnutim i isprekidanim dijalozima, te bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se miješaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina su djela bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti njemačkoga jezika (Thomas Mann, Robert Musil), no odvajaju se od njih dramatičnošću radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualiziranje, po čemu je Krleža sličniji Arthuru Koestleru ili Malrauxu.

Uz ponešto zanemarene romane Tri kavalira frajle Melanije i Vražji otok, za Krležinu romanesknu umjetnost reprezentativna su četiri djela: Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti, Banket u Blitvi i Zastave.

Povratak Filipa Latinovicza roman je o umjetniku, često dovođen u vezu s proustovskim ciklusom (Krleža je Prousta izuzetno cijenio), no bliži je istini sud da je posrijedi protoegzstencijalističko djelo senzibiliteta stranoga francuskom romanopiscu: dominiraju otuđenje i mučnina, incestuozni seksualni porivi i frustracije, ideološko-politički dijalozi vođeni na rubu histerije, rastakanje svijesti izraženo u gongoristički iskrivljenim rečenicama koje nerijetko krše pravila konvencionalne sintakse. To je još vidljivije u satiričko-političkim romanima. Na rubu pameti još je dinamičniji spoj dramske radnje izražene u groteskno hipertrofiranim scenama i dijaloškim dvobojima, lirsko-metafizičkim solilokvijima i naglom upadu kajkavskog vernakulara kao moralnoga suca sve te kafkijanske more kojoj je tema najotpornija ljudska osobina: glupost.

Sljedeći je u nizu velikih romana nastalih uoči Drugoga svjetskog rata (iako mu je posljednja knjiga dovršena poslije rata) Banket u Blitvi, smješten u imaginarnoj baltičkoj državi i usredotočen na temu totalitarizma i borbe protiv njega. Ta, kako su ju neki nazvali, poema o politici, nije samo izuzetan politički roman, nego i sadrži bitne autorove uvide i nazore o determinizmu i slobodi u tkanju ljudskoga života i sudbine, prikazanim u nezaboravnoj sceni marioneta lutkarskoga kazališta, još jedan dug piščev srednjovjekovnoj i renesansnoj plebejskoj kulturi.

Četvrti, najopsežniji od istaknutih Krležinih romana, Zastave, istodobno je i najhrvatskiji i najteži za prevođenje, te najteže uspostavlja komunikaciju s potencijalnim inozemnim čitateljem. Taj hrvatski Rat i mir ili summa krležiana (kako su ga kritičari nazvali), panorama je hrvatskoga društva uoči i poslije Prvoga svjetskog rata, te daje konačnu autorovu presudu o zanosima i zabludama mladosti: ponajviše o raspadu Austro-Ugarske, hrvatskom nacionalnom pitanju, stvaranju i održivosti Jugoslavije, a sadrži i Krležinu filozofiju povijesti.

Dok prethodni romani ne zahtijevaju od čitatelja uranjanje u ideološko-povijesni okvir iz kojega je nastala jugoslavenska država, a po svom su ostvaraju univerzalniji i svjesno inovativne modernističke strukture, Zastave su pisane kao golem solilokvij u kojemu pisac više uopće ne haje za žanrovske konvencije ni za efekte privlačnosti čitateljstvu. Taj posljednji veliki roman je Krležin obračun, ali sa samim sobom. Kao bujica teče radnja koja počinje arhetipskim sukobom oca i sina Emeričkih, i koja u svom toku guta konvencije, žanrove i stilove - sve s ciljem što plastičnijega prikaza jugoslavenske ideologije i hrvatske sudbine u presudnim momentima prva dva desetljeća 20. stoljeća.

Krležu su često (naravno, dok je imao status državnoga pisca u SFRJ, potajice) prozivali što se nije javno distancirao od komunističkoga totalitarizma i što se stalno vraća na austro-ugarske teme. Ta je ocjena nepravedna i površna. Autor se obračunao s totalitarizmom, bilo koje boje, u političkim romanima. Njegov uvid da je za hrvatsku nacionalnu sudbinu važnija Jugoslavija (kao ideja) od komunizma (kao ideje) nedavna je prošlost više nego dostatno potvrdila. U Zastavama je bilo kakva ideja jugoslavenstva temeljito razorena, pa su nagrade koje je taj roman dobio u doba SFRJ samo znak piščeva statusa nedodirljive veličine, a i, valja reći, mješavine plitkosti i nezainteresiranosti ondašnje političke i kulturne elite, koja vjerojatno nije ni primijetila svu subverzivnu snagu Zastava. Nabijene političkom poviješću, nezaboravnim likovima i situacijama, problematiziranjem hrvatske, srpske, makedonske i albanske nacionalne sudbine, Zastave su istovremeno i nadgrobni spomenik jugoslavenstvu i promišljanje usuda naroda koji su tvorili tu zajednicu.

Krležin esejistički opus golem je (obuhvaća možda između 30% i 50% njegova djela), izuzetno raznovrstan i bogat, te središnji po značaju za autora. Nasljednik i protagonist srednjoeuropske tradicije intelektualiziranoga esejizma (kakvu nalazimo, npr., kod Krausa i Rilkea, pisaca koji su snažno utjecali na Krležu), pisac je u esejiziranju cijeloga svoga proznoga spisateljstva nerijetko izbrisao granice među žanrovima: tako se misaono-esejistički pasaži pojavljuju u romanima i novelama, a posebno u dnevnicima i putopisima. Osoba izuzetno širokih interesa, Krleža je u svom esejističkom spisateljstvu obuhvatio politiku, glazbu, književnost, likovnu umjetnost, društvene pojave i velike ličnosti europske kulture, povijest, medicinu, filozofiju i druga područja humanistike i društvenih znanosti. Neka izdanja piščevih djela u esejistiku ubrajaju golem korpus Krležinih zabilježaka o leksikografskim pitanjima (dok je bio ravnateljem Leksikografskog zavoda), izašao pod nazivom Marginalia lexicographica, te niz opservacija o svemu i svačemu, tiskanom kao višesvezačna Panorama pogleda, pojava i pojmova. Eseji su izdavani bilo kao posebne knjige (Evropa danas, 1935., Deset krvavih godina, 1937., Eppur si muove, 1938., Knjiga studija i putopisa, 1939., te polemički Dijalektički antibarbarus i Moj obračun s njima, 1939., 1940.), a nemali dio ostalih tekstova izašao je u izdanjima naslovljenima samo kao Eseji.

U tako bogatu, upravo golemu opusu, razvidne su sljedeće značajke: stil je karakterističan Krležin, bujan i gongoristički, često pretovaren neologizmima i bljeskovitim asocijacijama; enciklopedijska inteligencija piščeva suvereno barata nizom disparatnih pojmova i dovodi ih u asocijativne sveze; nemali broj eseja pripada miješanom žanru jer se u njima pojavljuju dramski i poetski fragmenti.

U tekstovima posvećenim glazbenicima, piscima, slikarima, povijesnim ličnostima (Chopin, Petar Dobrović, Proust, Erazmo Roterdamski, Paracelsus,..), Krleža je dao sjajne portrete osobnosti smještene u kontekst vremena i dominantne kulture. Tekstovi su prezasićeni estetskim senzibilitetom, čak i kad se piše o relativno prozaičnim pojavama. Autorovi eseji o politici i povijesti su problematičniji: studije o hrvatskom nacionalnom usudu, o ličnostima Supila i Radića maestralni su, i po vrijednosti rasvjetljavaju mnoga čvorišta nacionalne prošlosti i problematike bolje nego stručna historiografska djela. Tekstovi pak o svjetskoj politici, skandalima (afera Stavisky) i ideologijama (Brest-Litovsk, Lenjin, polemike o socijalno angažiranoj umjetnosti) osciliraju: nerijetko protkani briljantnim uvidima, bitno su oslabljeni Krležinom fiksacijom na lenjinizam i komunističku ideologiju. Pisac nije nigdje problematizirao marksističku ideologiju niti sovjetsku totalitarnu praksu, pa se stoga za taj dio njegova opusa može reći da je uvelike zastario, a u mnogim vidovima upravo smiješan kao primjer političke kratkovidnosti, pristranosti i dogmatizma. Istina je da je Krleža napadao dogmatizam komunističke partije u umjetničkim pitanjima, no nikada nije ozbiljnije doveo u pitanje totalitarizam komunističkoga svjetonazora.

Krležini eseji pripadaju vrhunskim djelima toga žanra u svjetskoj književnosti. Najbolji su u onim dijelovima u kojima autor daje oduška svomu estetskomu senzibilitetu i stvara dojmljive, nekad kvazidramske, nekad pak impresionističke studije iz područja hrvatske nacionalne problematike, umjetnosti i europske kulture. Vidljivo slabija su djela filozofskih, ekonomskih i analitičkih pretenzija u kojima autor pokušava secirati razne idejne probleme (psihoanaliza, razni metafizički sustavi). Iako veoma načitan i informiran, Krleža je bio poglavito umjetnički, a ne filozofsko-analitički intelekt, pa su ti radovi bitno inferiorniji u usporedbi sa studijama njegova uzora Krausa. Glede piščeve političke esejistike posvećene svjetskoj politici, još je vidljivija dihotomija između sjajnih uvida u političke makinacije međuraća i apologetike komunističke ideologije. Krležin esejistički opus sadrži istodobno izuzetne vrjednote, poglavito o umjetničkim, kulturološkim i nacionalnim temama, kao i dobar dio drugorazrednoga spisateljstva, ponajviše o političko-ideološkoj i religijsko-metafizičkoj problematici.

Krležini memoarski zapisi i dnevnici idu u red najvrjednije svjetske literature toga žanra. Hrvatski je pisac ostavio impresivan korpus u ovom, za književnost pomalo marginaliziranom i slabije vrjednovanom žanru: Krleža je dnevnik vodio od 1914. do 1977., a tekstovi su objavljeni 1977. u pet knjiga. Godine 1988. tiskani su Zapisi s Tržiča, dnevničko-memoarski zapisi u nekoliko knjiga. U taj korpus spadaju i jasno izdvojeni tekstovi poput Djetinjstva 1902.-1903. (u kojem Krleža opisuje proces odrastanja i dozrijevanja – tekst je tiskan 1952.).

Posebna, i vjerojatno najbolja Krležina intimna knjiga, jedan od vrhova moderne europske misaone i ispovjedne književnosti su Davni dani, spoj dnevnika, memoaristike i kasnijih autorovih redaktura (velik dio proznoga uratka potječe iz razdoblja Prvoga svjetskog rata, no pisac ga je pedesetih godina dosta radikalno revidirao). Tematski veoma raznorodna, Krležina memoarska esejistika i dnevnički zapisi su sklop piščevih zapažanja o svakodnevnosti življenja, asocijacija i reminiscenicija na prijatelje (i neprijatelje), razmišljanja o filozofskim, etičkim, političkim, umjetničkim, književnim i inim problemima, zabilješke snova, promišljanje prošlosti i djetinjstva, razrađivanje enciklopedijskih natuknica koje su pobudile autorovu znatiželju. Po kakvoći ostvaraja, dnevnici i memoarska proza pripadaju vrhunskim djelima zapadne književnosti te vrste.

Jedno od pitanja koje se često nameće poznavateljima piščevog djela je: zašto Krleža nije u svijetu poznatiji i priznatiji? Odgovor na to pitanje je istodobno i odgovor na pitanje o, od mnogih percipiranoj, podcijenjenosti Krležina cijeloga opusa: u recepciji Krležinoga djela je konvergiralo nekoliko negativnih činitelja čiji zbrojni efekt bijaše nedovoljna afirmacija hrvatskoga pisca. Glavni je ujedno i najočevidniji – rubnost i nevelik utjecaj hrvatskoga jezika, što je, indirektno zasvjedočeno i primjerima poput Andrića i raznih skandinavskih, japanskih ili poljskih pisaca koji su dobili Nobelovu nagradu, no to im svejedno nije pomoglo da uđu u općeprihvaćeni kanon svjetski čitanih klasika. Drugi važni činitelj je situiranost u tzv. Zwischeneuropi, ili srednjoj i jugoistočnoj Europi – području u kojem i veliki pisci koji pišu na velikom jeziku poput njemačkog (npr. Karl Kraus ili Hermann Broch) teško dolaze do univerzalnoga priznanja i ostaju, u najbolju ruku, ograničeni na specijalističke studije. Ne nalazeći se ni u središtu zapada (Francuska, Engleska, Sjedinjene Američke Države), niti dovoljno egzotični (Rusija, Latinska Amerika), pisci od Austrije do Poljske, glavna značajka kojih je intelektualizirani esejizam u svim formama proznoga spisateljstva, ostaju dijelom zbog sivila i mučnine tematike, a još više zbog zahtjevnosti obradbe nedovoljno prihvaćeni i poznati.

Piščev politički angažman je do sada uglavnom negativno utjecao na vrjednovanje njegova djela jer je u prvi plan stavljao socijalnu dimenziju i samostvoreni image Krleže kao ikonoklasta i revolucionarne figure. No, kako je vrijeme pokopalo komunističku ideologiju i Krležine iluzije utkane u nju, tako je i njegov opus u dobroj mjeri ostao u sjeni politizacije, i tek u novije doba dobiva realniju procjenu koja se postupno oslobađa od ideologizacije.

Po više kriterija, Krleža je zasigurno jedan od najvećih europskih i zapadnih pisaca 20. stoljeća, poglavito u žanrovima poezije (Balade Petrice Kerempuha), romana (Na rubu pameti), eseja (Eseji) i dnevničko-memoarske proze (Davni dani). Do toga zaključka nije teško doći usporedi li se umjetnički doseg njegova spisateljstva s onim daleko priznatijih suvremenika, Thomasa Manna, Virginije Woolf, Alberta Camusa, Williama Faulknera ili Aleksandra Solženjicina.

Na koncu valja spomenuti i izuzetno važan Krležin rad na enciklopedistici, gdje je u suradnji s Matom Ujevićem i na njegovu tragu ustrojio Leksikografski zavod koji sada nosi Krležino ime, a koji je po kvaliteti izdanja ravan najvrednijim svjetskim enciklopedijskim institutima, te čini, uz Maticu, Akademiju i Sveučilište, jednu od tri ili četiri glavne kulturne institucije hrvatskoga naroda.




#Article 81: Džore Držić (751 words)


Džore Držić (Dubrovnik, 6. veljače 1461. - Dubrovnik, 26. rujna 1501.) hrvatski je renesansni pjesnik, sa stvaralaštvom u 15. stoljeću. 

Džore Držić bio je ugledni dubrovački pučanin, brat slikara Vlaha Držića i stric slavnoga komediografa Marina Držića. Završio je humanističku školu u Dubrovniku, a potom studirao pravo u Italiji koje je doktorirao, da bi na posljetku 1487. postao svećenikom. Radio je kao rektor crkve Svih svetih u Dubrovniku i kancelar dubrovačkog kaptola. Đurađ Dragišić u Prirodi anđela iz 1499. godine spominje ga kao sudionika u učenim raspravama na latinskom jeziku u dubrovačkoj katedrali i kao jednog od najboljih govornika. Poznat je kao prvi hrvatski dramaturg.

S obzirom na lirski subjekt, njegove pjesme se mogu podijeliti u 4 skupine:

Svoje je pjesničko djelo, u kojemu je ispisao temeljno ostvarenje  hrvatskoga jezičnoga izraza u obliku koji je postao hrvatski književni jezik, stvorio u 15. stoljeću. Njegovo pjesništvo dokazuje da su mu humanistički počeci blagotvorno utjecali na pjesničku dikciju i druge pjesničke kvalitete: diskretnost i spiritualnost, kojima se njegova ljubavna lirika bitno razlikuje od one njegova starijeg suvremenika, s kojim ga uvijek povezuju i uspoređuju, Šiška Menčetića. Zajedno s njime pripada strambotistima koji se ograđuju od nekih Petrarkinih ideja: prisutan je izostanak neoplatonizma, naglašena je senzualnost te se pjesnici približavaju pučkim oblicima (strambotto, rispetto), a napuštaju sonet.

Držićeve Pjesni ljuvene vjerojatno su uživale veliku popularnost u Dubrovniku, jer kad je dubrovački vlastelin Nikša Ranjina počeo u svoj rukopisni zbornik bilježiti ljubavne pjesme što su ih mladi Dubrovčani skladali svojim gospojama, Džore Držić bio je već šest godina mrtav, a njegove se pjesme ipak nalaze u Ranjininu zborniku, što upućuje na to da su se prenosile i pamtile.

Dugo se smatralo da je sva Držićeva poezija očuvana u Ranjininu zborniku te su mu pripisivane i neke pjesni na narodnu, najčešće Odiljam se. Godine 1963. otkriven je tzv. dublinski rukopis naslovljen Džorete Držića pjesni ke stvori dokle kroz ljubav bjesnješe. Tim su mu rukopisom pripisane neke nove pjesme, a pokazalo se da neke pjesme Držić nije napisao. Rukopis se sastoji se od 96 pjesama i drame Radmio i Ljubmir.

Držićeve pjesme većinom su ispjevane u dvostruko rimovanom dvanaestercu dubrovačkog tipa, odnosno u dvanaestercu s neprijenosnom rimom i sa sekundarnim cezurama nakon 3. i 9. sloga, uz glavnu cezuru nakon 6. sloga (npr. Grem si, grem, | gdigodir || misal mi | pozađe). Neke su pjesme u jedanaestercu i četrnaestercu (utjecaj talijanskog aleksandrinca, ali i petnaestercu (utjecaj bizantinca).

Za razliku od Šiška Menčetića, u akrostisima ne zapisuje imena žena nego svoje ime ili pak uzdahe. Akrostisima i refrenima djelovao je i na kompoziciju te strofične organizacije, primjerice u pjesmi Ranjenom srcu tražim lijeka, u kojoj piše o uobičajenoj petrarkističkoj tematici srca koje napušta ljubavnika pošto ugleda dragu, uveo je refren koji daje dodatnu introspekciju lirskom subjektu: Grem si, grem, gdigodir misal mi pozađe, / jeda se gdi ki mir mom srcu obnađe.

Poslanica Sladoju zapravo je bliska žanru poslanice, zbog kompozicije: uvodni i zaključni dio pjesme zapravo su epistolarno obraćanje Sladoju, nepoznatom ili izmišljenom pjesniku komične poezije, a ljubavna pjesma o seljanci ukomponirana je unutar poslanice.

Pjesme su uglavnom kratke i izjavne/dijaloške, odnosno apelativne, upućene nekoj osobi ili predmetu, obično s obraćanjem na početku.

Za razliku od Menčetićeva lirskog subjekta, Držićev nije senzualno orijentiran, nego je melankoličan i povučen, kontemplativan, bez agresivna pristupa ljubavi.

Tematika je uglavnom petrarkistički konvencionalna: općenito dominiraju teme ljepote i ljubavi. Neke njegove pjesme nadvladavaju konvencionalnu retoričku maniru petrarkističke lirike: javljaju se i dvije pjesme ženskog glasa u kojima je kazivač žena, a karakterizira ih jednostavan pjesnički jezik, ženina žudnja za odsutnim izabranikom te fingiranje pisane komunikacije.

U dublinskom rukopisu iz 1963. godine pronađena je pastirska ekloga Radmio i Ljubmir, napisana vjerojatno krajem 15. stoljeća, napisano prema talijanskom predlošku pastorale Baldassarea Tacconea. To je prvo hrvatsko dramsko djelo svjetovnog karaktera, stoga se Džore Držić može smatrati i začetnikom moderne hrvatske drame.

U drami se govori o dvama pastirima kao kontrastima različitog poimanja ljubavi. Radmio je razuman, a Ljubmir zaljubljen pastir te zastupa, za razliku od Radmilova principa racionalnosti (Jer nije pribitka gdi glave ne bude / Nije tuj dobitka, gdi ga tko ne bljude), princip svemoći ljubavi (Ja ću poć po svitu svudi se tukući / Jak pčela po cvitu slatki med ištući) koji nadvladava racionalizam, a ujedno je realističnost u dijalogu suprotstavljena Ljubmirovu petrarkizmu. U eklogi se aludira i na domoljublje (Moj dragi Ljubmire, što tu meu knezovi? / A ovce tve tire po gorah vukovi!) te na samog autora: poistovjećenjem preko Ljubmirova krsnog imena (Skoro je Đurđev dan, moje krsno ime).




#Article 82: Šiško Menčetić (750 words)


Šišmundo (Šiško) Menčetić Vlahović (1457. - 1527.) dubrovački je vlastelin i hrvatski renesansni pjesnik koji je stvarao uglavnom u 15. stoljeću. 

Rođen je 1457. godine u dubrovačkoj vlastelinskoj obitelji Menčetića. Mladost je proveo izuzetno razuzdano, zbog toga se njegovo ime često spominje u sudskim spisima dubrovačkog arhiva: izvođen je i pred sud zbog izgreda na ulicama i napastovanja žena. Oženio se kao četrdesetogodišnjak. U zreloj dobi se smirio i obavljao razne dužnosti u dubrovačkoj vladi: s dvadeset godina ušao je u dubrovačko Malo vijeće, a dva je puta (1521. i 1524.) bio i knez Dubrovačke Republike. Umro je, zajedno s dvama svojim sinovima, 25. lipnja 1527. u velikoj epidemiji kuge.

Pripada prvoj generaciji hrvatskih lirskih pjesnika, a najveći dio njegovih pjesama (512) sačuvan je u Ranjininu zborniku, gdje je i najzastupljeniji pjesnik. 

Za razliku od Džore Držića, Menčetić u opusu ima i duže narativne pjesme, a lirski subjekt neposredniji je, življi, lascivniji i erotiziraniji te je naglašena tema i senzualnost uzvraćene ljubavi. Kao uzor značajan je Francesco Petrarca te se uz Džoru Držića smatra prvim hrvatskim petrarkistom. Pripadao je strambotistima, koji se ograđuju od nekih Petrarcinih ideja: prisutan je izostanak neoplatonizma, naglašena je senzualnost te se pjesnici približavaju pučkim oblicima (strambotto, rispetto), a napuštaju sonet. Najveći dio opusa temom nasljeđuje petrarkizam - opisuje se ljepota pjesnikove drage, ali Menčetić dijelom pjesama odstupa od klasičnog petrarkizma te opjevava sreću uslišanog ljubavnika.

Osim petrarkističkih utjecaja, u opusu se nalaze i elementi srednjovjekovnog pjesništva, bilo kao utjecaja provansalske trubadurske lirike i motiva služenja, bilo kao leksičkog utjecaja njemačke kulture (Minnesang). U dvjema se pjesmama Šiška Menčetića javlja riječ frava, koja potječe iz stvnj. frouwe (usp. njem. Frau): Goraše svital raj u ličcu toj fravi  te Pjesance kad budeš na skutu toj fravi. Očit je utjecaj i pučkih motiva prisutnih u srednjovjekovlju, a pojačani utjecajem strambotizma, poput ritma narodne pjesme Mnokrat reci u sebi rič, koja je ohola ili pak uporaba umanjenica (kladencem vodice), kao u pjesmi Moj Bože, Bože moj, molim te za rados te stiha bugarštica, petnaesterca.

Pjesme su najčešće stihovane najčešće u dvostruko rimovanom dvanaestercu dubrovačkog tipa, dvanaestercu s neprijenosnom rimom i sa sekundarnim cezurama nakon 3. i 9. sloga, uz glavnu cezuru nakon 6. sloga (npr. Koji čtiš | sej pjesni ||, molim te | veselo), s iznimkom triju pjesama u petnaestercu (8+7), a pjesma Isusu na križu sastoji se od marulićevskog dvanaesterca s prijenosnom rimom.

Pjesme su većinom ljubavne tematike, često u akrostihu s imenima žena kojima su pjesme posvećene, a postoji i nekolicina satiričnih i moralno-refleksivnih te 11 religioznih pjesama posvećenih Isusu. Dominira tip izjavne ili dijaloške, odnosno apelativne pjesme, pri čemu se to ne odnosi na sve pjesme (npr. Prvi pogled nema apelativnosti). Javljaju se i tri pjesme ženskog glasa u kojima je kazivač žena, a karakterizira ih jednostavan pjesnički jezik, ženina žudnja za odsutnim izabranikom te fingiranje pisane komunikacije.

U prvoj su tematskoj cjelini značajne pjesme poput Ne mogu živjeti bez tebe u kojoj draga postaje dio lirskog subjekta (ter tebe želeći sam sebe toj želju) ili distišne pjesme Bože, šta osta tebi koja platonistički opisuje ljepotu pjesnikove drage.

U drugoj tematskoj cjelini naglašena je senzualnost i doživljaj ljubavi (ar se mnjah u broju ne jedan nu prvi / od Grka ki Troju puštaše u krvi), kao u pjesmi Ljuveno uživanje s naglašenom senzualnošću ili žudnje, kao u pjesmi Ner tko je srcem lav i kamen u sebi. U ovom se tematskom ciklusu javlja i motiv albe, pjesničkog oblika koji opisuje dijalog ljubavnika, uz moguću treću osobu (čuvara), koje razdvaja zora.

Iz drugog je tematskog ciklusa najpoznatija pjesma Blaženi čas i hip kao svojevrsni prepjev ili parafraza Petrarcina LXI. soneta (Blažen bio dan, mjesec i doba). Ispjevana je u dvanaesteračkim distisima, pri čemu u neparnima slijedi petrarkistička načela, a u parnim stihovima naglašava senzualnost. Petrarcin platonistički završetak slavljenja duhovne ljubavi prema Lauri, kao njegove inspiracije i muze, erotizira, mijenja elegičan ton u ditirampski, a u središtu više nije lirski subjekt nego erotski doživljaj voljene osobe (Blažena ljepos tva, blažena tva mlados / pokli se meni sva darova za rados).

U neljubavnom dijelu kanconijera javlja se neispunjenost zemaljskom ljubavlju te okretanje duhovnom, što se očituje u jedanaest pjesama posvećenih Isusu, a javlja se i pjesma Bogorodici (Uzmožna gospođe, tko milost ku žudi). Tu su također i satiričke pjesme, u koje spadaju i mizogine pjesme s elementima rezignacije (Uzdarje u ženu, Mrzim na žene), ali i teme općeg karaktera, suprotnosti poput bogatstva i škrtosti te sličnih tema (Zlo od Kotora, prvi pjesnički trag tradicionalnog neprijateljstva Dubrovnika i Kotora).




#Article 83: Andrija Kačić Miošić (2038 words)


Andrija Kačić Miošić (Brist kraj Makarske, 17. travnja 1704. – Zaostrog, 12. prosinca 1760.), bio je hrvatski pučki pjesnik i fratar, vezan životom uz franjevački samostan u Zaostrogu. Njegova knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga, iz 1756. godine, jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti 18. stoljeća i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti uopće.

Andrija Kačić Miošić rodio se u Bristu kraj Makarske 1704. godine. Na krštenju je, 17. travnja 1704. godine, dobio ime Antun, a Andrija mu je najvjerojatnije bilo redovničko ime. Od 1751. godine potpisivao se prezimenom Kačić nakon što je u Veneciji ovjerovio svoje obiteljsko stablo koje je sam sastavio a po tom rodoslovlju, vjerodostojnost kojega je dvojbena, njegova bi obitelj trebala pripadati rodu Kačića, odn. Kačićima koji su polovicom 17. stoljeća dobili mletačko plemstvo. Kačić je svoju osnovnu izobrazbu stekao u samostanu u Zaostrogu između 1716. i 1721. godine, pristupivši Franjevačkomu redu 1720. godine. Viši (trogodišnja filozofija) i visoki (četverogodišnja teologija) franjevački studij vjerojatno je polazio u Osijeku a po povratku u Dalmaciju primio je više svećeničke redove: 1727. subđakonat u Šibeniku (1728.), đakonat u Skradinu i prezbiterat u Šibeniku. Od 1730. godine bio je učiteljem u filozofskoj školi u zaostroškom samostanu a od 1735. do 1745. godine predavačem (lector generalis) na Generalnom bogoslovnom učilištu u Šibeniku. Nakon desetogodišnje lektorske službe general Reda dodijelio mu je naslov jubilato de numero, čime je stekao pravo sudjelovanja na zborovima Franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja i na sastancima njezine uprave. Od 1745. godine živio je u franjevačkom samostanu u Sumartinu, a od 1750. godine pa do kraja života u Zaostrogu. Po usmenoj tradiciji umro je 1760. godine od upale pluća dobivene u nevrjemenu na Neretvi dok je dvojici siromaha pomagao u prošnji.

U sklopu franjevačkog samostana Sv. Marije u Zaostrogu, iza samog praga glavnog ulaza župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, nalazi se fra Andrijin grob, a na ulazu u grobnicu 1890. godine postavljena je mramorna ploča s posvetom u stihovima fra Gabre Puratića:

Na njega je i njegovo prosvjetiteljsko djelovanje snažan utjecaj imao je Filip Grabovac. Kao toliki drugi, napisao je i on filozofski traktat na latinskome jeziku naslovljen Elementa peripatheticae, radi se o priručniku skolastičke logike (logica minor) napisan prema učenju franjevačkoga teologa i filozofa I. Dunsa. Scota. Priručnik je podijeljen na tri dijela: u prvome, najdužem, raspravlja o pojmu, pri čemu na tragu skotističke filozofije, logiku čvrsto povezuje s gramatikom. U drugim je dijelovima, u kojim više raspravlja o sudu, odnosno argumentaciji i dokazivanju, više slijedio Aristotelovu logiku. U posveti knjige K. M. napomenuo je da ima dogotovljen drugi dio logike, fiziku i metafiziku, no nijedan od tih dijelova ukupnoga onodobnoga studija filozofije na franjevačkim učilištima nije izdao niti su ta djela dosad pronađena u rukopisima. Izdao je i kroniku naslovljenu Korabljica (1760.) u kojoj prenosi dijelove iz drugih autora, pa i Pavla Rittera Vitezovića, ali je trajno mjesto u hrvatskoj književnosti zauzeo knjigom stihova i proze Razgovor ugodni naroda slovinskoga(1756.), najpopularnijom hrvatskom pučkom knjigom: doprla je u malo vremena u sve krajeve Hrvatske i ostala popularnom više od jednoga stoljeća. Odigrala je ključnu ulogu u pobjedi novoštokavskoga narječja kao općehrvatskoga nacionalnoga izraza. Mnogi su je čitatelji držali narodnom pjesmaricom. Stihom narodne pjesme, desetercem, s osloncem na Orbinija i Vitezovića, u njoj se priča i pjeva o povijesti naroda “slovinskoga” od najstarijih vremena do njegovih dana, a slovinstvo mu je od Jadrana do Sjevernog mora, kao i Gunduliću. Njome promiču u svečano-patetičnom hodu poznati junaci slavnih naših obitelji iz vremena borbe s Turcima, a u svojim prezimenjacima čitatelji su “otkrivali” svoje pretke, pa se u svom ponosu i poistovjećivali s njima.

Razgovor ugodni naroda slovinskoga jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti XVIII. stoljeća i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske dopreporodne književnosti. Tiskana je u Veneciji 1756. godine. Djelo sadrži svjetovnopovijesnu tematiku, izmjenjuju se stih i proza. Knjiga je za Kačićeva života doživjela dva izdanja (1756. i 1759.). Drugo izdanje (1759.), tiskanje kojega je Kačić Miošić osobno nadgledao, znatno je prošireno, sadržava 136 pjesama, a u prvome je bila 41 pjesma. Sve pjesme iz prvoga ušle su u drugo izdanje, a dvadesetak ih je izmijenjeno. Tematski se krugovi knjige nižu kronološki, kao i kompozicija svakoga od njih. U prvim njezinim dijelovima, u kojima se tematizira srednjovjekovna povijest slavenskih naroda, prevladava proza nad stihom. Ondje se nalaze gotovo svi prozni dijelovi koji nemaju stihovani pandan. U drugom je dijelu knjige obratno, Kačić Miošić je usredotočen na kršćansko-turske sukobe, potom sve više na okršaje u Dalmaciji za vrijeme mletačko-turskih ratova u XVII. i XVIII. stoljeću. Čitatelju, odnos s Osmanskim Carstvom prikazuje kao neriješen, kao jedno trajno nestabilno pitanje koje je izvor stalnih sukoba. Međutim Kačić Miošić kod čitatelja ne širi mržnju čak niti prema Turcima, nego i njihove ratnike i vojskovođe prikazuje kao hrabre i inteligentne ljude – ne kao krvožedne demone ili zločince. Kačić Miošić događaje najčešće prikazuje pjesmama. Sudaraju li se sadržajno proza i stih, prozni dijelovi uvijek prethode pjesmama koje, u cijelosti ili dijelom, ponavljaju sadržaj proze ili se na nj nadovezuju. Odnos prema drugim narodima - Srbima, Mađarima, Albancima, Talijanima – prožet je snošljivošću i pozitivnim stavom: taj Kačićev pristup odudara od prosvjetiteljske mode 18. stoljeća, kada se nacionalne inteligencije okupljene oko projekata podizanja modernih europskih nacija nadmeću u širenju nacionalističkih pogleda, koji su više nego redovito uključivali sustavnu izgradnju negativnih stereotipa o konkurentskim narodima.

Pri pisanju Razgovora ugodnoga poslužio se narodnim pjesmama; držao je da je čuvanje povijesne uspomene njihova središnja funkcija, što je napisao u predgovoru prvomu izdanju knjige, a svoj je posao vidio upravo u pisanju pjesama po uzoru na narodne, sadržaj kojih bi, sastavljen prema vjerodostojnim izvorima, trebao sadržavati povijesnu istinu. Taj postupak možda najbolje ilustrira Pisma od grada Zadvarja, koju je u prvom izdanju sastavio onako kako ju je »čuo pivati«, a u drugom ponešto izmijenio »budući istorije štio i drugačije od mudri ljudi razumio«. Čitatelji, ali i književni povjesničari uglavnom su djelo recipirali kao zbirku pjesama. Prvi proučavatelji držali su da je Kačić Miošić samo prikupio narodne pjesme. Od kraja XIX. st., kad se već znalo da je autor svih ili gotovo svih pjesama, povjesničari književnosti nastojali su utvrditi poetičke razlike između njegovih i »pravih narodnih pjesama«. Međutim, zanemarivo je malen dio poznatih zapisa usmene epike nastao prije Razgovora, a golema većina tek nakon druge polovice XIX. stoljeća što, zbog popularnosti Kačićeve knjige, mrsi pitanje pravoga smjera utjecaja. Na kompozicijskoj se razini ipak mogu izdvojiti pjesme kakve poetika usmene epike ne poznaje. Uz one s jedinstvenom fabulom, koje prevladavaju u prvom dijelu i po kompoziciji se često ne razlikuju od usmenih epskih pjesama, napisao je i mnogobrojne pjesme kataloške kompozicije i dominantno pohvalničke funkcije, u kojima se nižu imena likova s kratkim atribucijama i najčešće vrlo jezgrovitim prikazom njihovih junačkih djela. Takve pretežu u drugom dijelu knjige, posebice u tematiziranju mletačko-turskih ratova u Dalmaciji. Među fabularnim pjesmama mogu se izdvojiti one koje s usmenoepskima dijele zajedničke teme, npr. bijeg iz ropstva (br. 8, 10), junački megdan (br. 22, 67, 86, 93), junačka ženidba (br. 43), ispunjenje junačkoga zadatka (br. 91, 121, 124), pogranično robljenje (br. 89, 90, 92). I na jezično-stilskoj razini uočljiva je velika podudarnost Kačićevih i narodnih pjesama pa je zanimljivo izdvojiti izraze koji bi karakterizirali Kačićeve, ali ne i usmene narodne pjesme nastale bez utjecaja njegove knjige.

Za razliku od usmenih epskih pjesama, u kojima se rima javlja samo kao povremeno stilsko obilježje, u Razgovoru, napose među pjesmama kataloške kompozicije i izražene pohvalničke funkcije, popriličan je broj rimovanih pjesama. Kačić Miošić uglavnom rabi parnu rimu, pri čem je vrlo često riječ o gramatičkim odnosno glagolskim rimama. Stupanj je artificijelnosti njegova pjesničkoga jezika ispod razine antologija usmene epike. I sam je isticao siromaštvo svojega pjesničkoga ornatusa, jer mu je najbitnija bila povijesna vjerodostojnost, što je istaknuo u predgovoru drugoga izdanja. Pjesme u Razgovoru pisane su epskim desetercem s cezurom iza četvrtoga stiha, osim dviju u osmercu (br. 2 i 3). Djelo je posebno zanimljivo na idejno-aksiološkoj razini. Pojam slovinstva glavna je identitetska odrednica. Premda se opseg toga pojma načelno podudara sa suvremenim shvaćanjem slavenstva (pjesma br. 2), u Kačićevoj se konkretizaciji uglavnom ograničio na južnoslavenski prostor. Razgovor je pun izraza lojalnosti prema mletačkim vlastima, a Kačićevo venetofilstvo osobito dolazi do izražaja u slavljenju bitaka što ih je Mletačka Republika vodila protiv Osmanskoga Carstva u XV. i XVI. stoljeću. Često se ističe da se Razgovor »spustio u narod«, da je služio kao svojevrsna početnica, da su se neke u njem sadržane pjesme prenosile dalje usmeno, što ponajprije vrijedi za prostor na kojem se jezik Kačićeva djela mogao lako razumjeti, a vrjednote koje ono promiče prihvaćati kao vrjednote vlastite zajednice, dakle, za hrvatski štokavski i bosansko-hercegovački katolički prostor. No Kačićeva je knjiga bila zarana poznata i hrvatskim kajkavcima, ali i drugim slavenskim narodima, ponajprije Srbima i Bugarima. Njezinu je europsku recepciju uvelike odredilo predromantičarsko i romantičarsko oduševljenje narodnim pjesmama.

.

Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga – zbirka poezije na štokavskoj ikavici (šćakavici, kako neki govore) koju je Kačić kao već zreo intelektualac i pisac sastavio u desetercu i osloncem na tradiciju narodnog pjesništva – imala je nemjerljivi utjecaj na razvoj hrvatskoga jezičnog standarda. Ta je knjiga bila čitana vrlo mnogo, te je na zimskim sijelima u selima svih dijelova Hrvatske (i drugdje gdje su živjeli Hrvati) bilo do drugog svjetskog praktično bez iznimke čitana ili recitirana napamet. Time je i u jezično iznimno raznolikim kajkavskim i čakavskim područjima jezik Kačićevih stihova postajao svojevrsna lingua franca i referentni izvor riječi (od kojih je mnoge skovao sam Kačić) i izričaja koji je dopunjavao jezični fond koji je puk dobivao u roditeljskoj kući i tijekom skromnog školskog obrazovanja. Tvrdnje o standardizaciji jezika koje su bile zasnovane na unitarističkoj, srpskohrvatsko-vukovskoj tendencioznosti, i koje govore da je ona provedena tek u 19. stoljeću, pokazat će se neistinitima jer i Kačić sa svojim djelom, kao i Kašić još prije svojom Gramatikom iz 1604. godine, dakle dva stoljeća prije Vuka Karadžića, pokazuju svojevrsnu normiranost hrvatskog jezika.

Pjesme su prevođene i na latinski, bugarski, češki, poljski, slovački, ruski, makedonski, albanski i mađarski jezik. Knjiga je i u hrvatskoj kulturnoj okolici vrhunac popularnosti doživjela za narodnoga preporoda, koji je, kao i europski predromantizam i romantizam, visoko cijenio književnofolklornu poetiku. U tisku su objavljivane pjesme iz djela i afirmativni napisi o njima, a ono je tada, u cijelosti ili u dijelovima, bilo tiskano sedam puta. I u kasnijim je razdobljima Kačićeva knjiga uglavnom pozitivno vrjednovana, ponajprije zbog svoje nesumnjive popularnosti, ali i zbog prilagodljivosti njezina sadržaja različitim idejno-političkim koncepcijama. Dok je njegovo pojmovno neizdiferencirano i široko postavljeno slovinstvo moglo pripomoći brzoj njezinoj recepciji u mnogim slavenskim zemljama, usredotočenost na južnoslavenske prostore uz tolerantno stajalište prema tamošnjem pravoslavlju svakako je pripomogla ugledu djela među hrvatskim ilircima. Povremena uporaba pojma »hrvatski« i mogućnost da se tim pojmom – doduše iz anakrone, kasnije perspektive i uglavnom kao atribut jezika – prevede na nekim mjestima Kačićev pojam »slovinski«, zatim tematska zastupljenost svih dijelova Hrvatske te popularnost knjige na cijelom njezinu prostoru mogli su poslužiti kao dostatni argumenti i za prisutnost protonacionalne hrvatske koncepcije u Razgovoru.

Posljednje je tiskano Kačićevo djelo Korabljica Pisma Svetoga i svih vikova svita događaji poglavitih, u dva poglavlja razdiljena (1760.), prozni prikaz biblijske i svjetovne povijesti kakve su na hrvatskom jeziku prije objavili Antun Vramec (Kronika. Ljubljana 1578.) i Pavao Ritter Vitezović (Kronika aliti spomen vsega svieta vikov). Vramčevo djelo Kačić Miošić najvjerojatnije nije poznavao, a Vitezovićevo, istaknuto i u punom naslovu Korabljice, jedno je od njezinih istaknutijih izvora. U prvom dijelu, koji čini više od dvije trećine knjige, kronološki prikazuje događaje od stvaranja svijeta do Isusova rođenja prema starozavjetnom Petoknjižju. U drugom dijelu napušta isključivo kronološko kompozicijsko načelo, pa se u prikazu događaja svjetovne povijesti pojavljuju i neki tematski zaokruženi umetci: po stoljećima raspoređen katalog heretika (»eretici aliti zašlaci«), popisi »slovinskih« svetaca (prema Bedekovićevoj knjizi Natale solum) i »knezova i vlastele naroda slovinskoga«. Posljednja dva popisa preuzeo je iz Razgovora, a takvih preuzimanja u drugom dijelu Korabljice ima više (pripovijedanje o Kačićima, Vladimirovićima, Skenderbegu i Janku Sibinjaninu). U hrvatskoj književnoj historiografiji Korabljici se posvećivalo razmjerno malo prostora, te je uglavnom ostala u sjeni Razgovora, iako podatci o njezinim izdanjima to ne opravdavaju. Premda njezina proza nije dosegnula popularnost pjesama Razgovora, u razdoblju kad tiskani prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik nije postojao ili nije bio lako dostupan, popularizirala je biblijske sadržaje.

 




#Article 84: Ivan Mažuranić (1520 words)


Ivan Mažuranić (Novi Vinodolski, 11. kolovoza 1814. - Zagreb, 4. kolovoza 1890.), bio je hrvatski pjesnik, jezikoslovac, prevoditelj i političar. Hrvatski ban od 1873. do 1880. godine. Poznat je po nadimku ban pučanin. Najznačajnija je kreativna osobnost hrvatskoga narodnog preporoda (pjesnik, jezikoslovac, hrvatski ban).

Ivan Mažuranić rođen je u Novom Vinodolskom 1814. godine. Potječe iz imućne građansko-težačke, poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom. Mažuranići su stara novljanska obitelj koja se spominje još početkom 16. stoljeća. Ivan Mažuranić rodio se je u obitelji dobro stojećeg seljaka Ivana Mažuranića Petrova (1781.-1844.) i majke Marije (rođ. Ivić). U njegovoj obitelji bila su još tri sina, najstariji Josip koji je ostao brinuti se za imanje, Antun koji je bio poznati pravnik i filolog, te najmlađi Matija koji je bio kovač po struci. Pučku školu pohađao je u u rodnom Novom Vinodolskom, završivši je 1827. godine. Nakon Pučke škole klasičnu gimnaziju pohađao je u Rijeci, gdje ju je i završio 1833. godine, a tu je naučio talijanski, njemački i mađarski jezik. Kasnije naučio je i francuski, te ponešto engleski, a i gotovo sve slavenske jezike. Studirao je filozofiju i pravo u Zagrebu i mađarskom Sambotelu. Filozofiju je od 1833. godine slušao u Zagrebu, a potom je nastavio studij u Sambotelu. U Zagrebu je od 1835. do 1837. godine studirao pravo na Kraljevskoj akademiji znanosti. Po svršetku studija prava radio je kao odvjetnički pripravnik (1837.-1839.) a potom kao gimnazijski učitelj (1839.-1840.) u Zagrebu. Nakon što je položio odvjetnički ispit 5. listopada 1840. godine, preselio se je u Karlovac gdje je otvorio odvjetnički ured. Zatim je u ožujku 1841. godine u Pešti položio ispit iz mjeničkog prava. Dne 27. lipnja 1841. godine vjenčao se je u Zagrebu s Aleksandrom Demeter, sestrom pjesnika Dimitrija Demetra. Godine 1847. nije uspio biti izabran za narodnog zastupnika u Hrvatski sabor.

U politiku posve se uključio 1848. godine. Na poziv poziv bana Josipa Jelačića, 27. travnja 1848., Mažuranić je pristupio novoosnovanom Banskom vijeću. Iste godine pisao je saborske akte, članake i reprezentacije. Kao narodni zastupnik u Hrvatskome saboru nije često govorio, no u jednom od svojih govora, među ostalim, rekao je: ja ne mislim da će se ikad pomirenje (s Mađarima) mirnim putem izvesti moći..., pa je ustvrdio: ...što god je dosad samo na papiru učinjeno, to Mađar nikad održao nije.. Godine 1848. Središnji odbor s Mažuranićem na čelu istaknuo je da je te godine prestala svaka državnopravna veza Hrvatske s Ugarskom, budući da Hrvatska prizna neodvisnost i samostalnost i realni i virtulani teritorialni obseg Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Potom od 1850. godine obavlja u Beču najviše političke funkcije vezane uz Hrvatsku: zamjenik generalnoga prokuratora i državni nadodvjetnik, predsjednik Privremenoga dvorskoga dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju, predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije. Nakon toga preselio se je 1850. godine u Zagreb i tu ga je Beč imenovao zamjenikom državnoga tužitelja za Hrvatsku i Slavoniju, a 1854. državnim tužiteljem.

Službuje u Hrvatskome saboru od 1861. godine, a 1862. godine potaknuo je osnivanje Stola sedmorice. Predsjednik je Matice ilirske od 3. ožujka 1858. do konca 1872. godine. Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. godine pokreće osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Sklon je oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti. Za predsjednika Hrvatskoga sabora izabran je 19. siječnja 1872. godine.

Ivan Mažuranić započeo je svoj mandat kao hrvatski ban 20. rujna 1873. godine a završio ga je 21. veljače 1880. godine. Njegovo banovanje bilo je vrijeme brojnih reformi kojima je poboljšao hrvatsko pravosuđe, političku upravu i školstvo. Uvedena je odgovornost bana (vlade) Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca, moderna upravna organizacija, racionalnija sudbena organizacija i racionalniji kazneni postupak, moderniji penološki sustav, sloboda tiska i porotno suđenje, uređeno je pravo na javno okupljanje, donesen je zakon o zavičajnoj pripadnosti, liberaliziran izborni postupak, uvedeni su zametci nekih javnih služba (statistička služba, javno zdravstvo, unaprjeđenje poljoprivrede), laicizirano je i poboljšano pučko školstvo i osnovao Zagrebačko sveučilište (pravni, filozofski i bogoslovni), uvedeno je obvezno četverogodišnje školovanje, a nadzor nad pučkim školama oduzeo je Crkvi te one postaju državne. U veljači 1880. godine podnio je ostavku na bansku čast zbog otezanja s obnovom financijske nagodbe i priključenjem Vojne krajine banskoj Hrvatskoj.

Na banskome položaju naslijedio ga je Ladislav Pejačević, a prethodnik mu je bio Antun Vakanović.

Car i kralj Franjo Josip I. umirovio ga je odmah po podnošenju ostavke. Ivan Mažuranić pritom odbio je ponuđenu mu barunsku titulu, te je tako do kraja svojega života ostao prvi i posljednji ban pučanin. Ivan Mažuranić nakon podnošenja ostavke na bansku čast neko vrijeme izašao je iz politike i javno nije djelovao. Živio je povučeno i bavio se matematikom i astronomijom. Od 1880. godine do smrti živio je u zagrebačkoj Jurjevskoj ulici, na broju 5. U politiku uključio se je ponovno i bio saborskim zastupnikom od 1884. do 1887. godine, no nije bio naročito aktivan u tome mandatu. Nakon što je 1887. godine u Novom Vinodolskom pobijedio na izborima za Hrvatski sabor njegov izbor bio je poništen i  Mažuranić se više nije kandidirao, te posve se je povukao iz politike.

Od veljače 1890. godine pobolijevao je od gripe a potom i od astme. Umro je u Zagrebu 4. kolovoza 1890. godine, od kljenuti srca pogođen smrću svastike Roze Demeter, a pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju. Njegov pokop bio je uz najveće počasti 6. kolovoza u 5 sati poslijepodne, a pokopan je u mirogojskoj ilirskoj arkadi. Nad njegovim grobom govore održali su sveučilišni profesor dr. Kosta Vojnović i filozof Juraj Tomljenović.

Od prvih stihova iz 1830. godine (Vinodolski dolče, da si zdravo, Novigrade, pozdravljam te lipo!), koje piše kao 16-godišnji đak riječke klasične gimnazije u pjesmi Pisma od Vinodolca školana kao pozdrav svome zavičaju, bavio se raznim liričkim problemima: razjašnjenjem metričkih problema vezanih za hrvatski jezični izraz, vergilijanskim epom, posebno odnosom povijesti i poezije. Pisao je pjesme i na mađarskome jeziku od kojih su mu poznate samo dvije pjesme koje je ispjevao 1832. godine: Búcsúdal (Oproštajna pjesma) i Császár Urhoz Újesztendő alkalmával 1833 (Gospodinu Császáru u Novoj godini 1833). Prva pjesma tiskana je u Rijeci a druga je sačuvana u pjesnikovoj rukopisnoj ostvštini.

Prvu na hrvatskome jeziku objavljenu pjesmu Primorac Danici, objavio je 17. siječnja 1835. godine u drugome broju Danice. U Danici je, od samoga početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pjesnika, a kao čovjek neobično uman, temeljite naobrazbe i prostranih vidika, preporodni pokret shvatio je dublje od mnogih, u punom totalitetu kulturno-političkih namjera i nijansi.

Već u početnim stihovima pokazuje osobitu izvornost. Želeći provjeriti snagu i mogućnost hrvatskog jezika na poeziju pokušava primijeniti različite poetske oblike i stilove: elemente klasičnog metra (Sapfina strofa, elegijski distih), piše stihove koji su često porođene, formalno i sadržajno, za narodno pjesmom, te se okušao u trubadurskoj poeziji. 
Njegov pjesnički ugled bio je u to doba već tako neprijeporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njezino prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje Gundulićeva velikog epa. Tri pjesnika okušala su se u tom poslu prije njega: Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao; poslije njega nitko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića: toliko se njegova dopuna stopila s cjelinom Gundulićeva djela. Dopuna Osmana je Mažuranića predstavilo kao erudita i snažnog umjetničkog potencijala. Uspio se saživjeti s tekstom, usvojivši Gundulićev stil, jezik i izraz u cjelini, ali tu iskazuje neke originalne hrvatske konciznosti, metaforiku i refleksije što vidimo u njegovom spjevu Smrt Smail-age Čengića.

Uspjeh je i u javnosti bio tolik da ga je, kao karlovačkog odvjetnika, šurjak Dimitrija Demeter, brat njegove supruge Aleksandre, nagovorio da za almanah Iskra: zabavni sastavci od više domorodnih spisateljah napiše nešto novo. To novo bio je spjev “Směrt Čengić-age”, prvi puta objavljen u Iskri 1846. godine, koji nije samo ispunio sve nade nego i nadmašio sva očekivanja. Kačić i Gundulić: to su temelji na kojima je podignuta zgrada Mažuranićeva epa. Ako je pošao od Kačića, tek preko Gundulića dosegao je vlastiti izraz. U svome danas već klasičnom djelu, jednom od najblistavijih, najmoćnijih umjetnina hrvatske riječi, opjevao je stvarni događaj, ali ga je on, ne držeći se svih povijesnih činjenica (esencijalno, radi se o moralno dvojbenom provincijalnom događaju: ubojstvu lokalnoga tiranina na prijetvorno-mučki način), pjesnički toliko preradio, i produbio, da se u njemu jedan pojedinačni slučaj uzdiže do opće, univerzalne ideje, misli vodilje cijeloga našeg preporodnog pokreta: ideje slobode i pravde. Djelo Smrt Smail-age Čengića, prevedeno je na brojne svjetske jezike, kao što su mađarski, armenski, češki, poljski, ruski, albanski, njemački, engleski, španjolski, talijanski, švedski, latinski, esperanto i ine.

Antun Barac u svojoj monografiji Mažuranić iz 1945. godine napisao je:

U svom književnom djelovanju služio se je i s nekoliko pseudonima, kao što su: Ilir iz Primorja horvatskoga, Slavomir, Budimir, te s nekoliko šifri.

Kao jezikoslovac, ostvario je prvi uistinu moderan hrvatski rječnik. Zajedno s Jakovom Užarevićem 1842. godine izdao je hrvatsko-njemački rječnik (Njemačko-ilirski slovar) s 40.000 riječi u kojemu je, osim primanja starijega nazivlja iz rječnika Mikalje i Stullija, osmislio mnoge nove riječi. Kako bi preveo pojedine njemačke pojmove, skovao je hrvatske pojmove za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku. Primjerice, Mažuranić je otac riječi računovodstvo, nosorog, sladoled, veleizdaja, velegrad ili izraza tržišno gospodarstvo.




#Article 85: Tin Ujević (2439 words)


Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. – Zagreb, 12. studenoga 1955.), bio je hrvatski pjesnik.

Tin Ujević rodio se u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Jerka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu.

S očeve je strane mogao naslijediti određen književni talent, jer je ovaj, kao učitelj, bio sklon književnosti, te je i sam pisao. Prvih šest godina Ujević živio je u Vrgorcu. U Vrgorcu je završio i prvi razred osnovne škole, a u drugom razredu njegova obitelj preselila se u Imotski gdje mu je otac premješten u gradsku pučku školu i gdje Tin nastavlja školovanje. Nakon Imotskoga obitelj se preselila u Makarsku gdje Ujević završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst Voda koji je završio u košu za smeće nekog urednika). Godine 1909. Tin maturira u Splitu s odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine, u ožujku, objavio je svoj prvi sonet Za novim vidicima u časopisu Mlada Hrvatska, a u listopadu mu je u istome časopisu objavljen sonet Hrvatskim mučenicima.

Tin se od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom i Rabbiem Antunom Gustavom Matošem, te suvremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i inima, isticao kao gorljivi pravaš, zalažući se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Potom naglo i vatreno otkriva jugoslavensku ideju, koja mu se do tada kao hrvatskom nacionalistu uopće nije sviđala. Odlazi u Beograd kako bi tamo navodno studirao; umjesto toga za tamošnje novine piše političke pamflete o jugoslavenstvu. Godine 1912. iz Beograda dolazi u Split gdje je zajedno s hrvatskim književnikom i publicistom Milostislavom Bartulicom pokrenuo list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka okarakteriziranih kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjeseci. Dobivši 10-godišnji izgon iz Austro-Ugarske, te 1913. godine odlazi u Pariz, ubrzo u teškoj oskudici jer mu potreban novac nije došao ni iz Srbije, niti je dobio prigode drugdje objavljivati svoje članke. Možda da se riješi gladi i neimaštine, na početku Prvog svjetskog rata pristupa - zajedno s mladim srpskim književnikom i pripadnikom Crne ruke Vladimirom Gaćinovićem - Francuskoj legiji stranaca; u kojoj boravi tek kraće vrijeme - nejasno je, je li se tako dogodilo zbog njegovih zdravstvenih problema, ili stoga što je ocijenjeno da će borbi protiv Austrije Ujević bolje pomoći pišući protuastrijske članke.

Bio je član Jugoslavenske nacionalističke omladine, emigrantske organizacije povezane s Jugoslavenskim odborom, koja je promovirala projekt osnivanja jedinstvene jugoslavenske države nakon što bude završen Prvi svjetski rat.

Kasnije se razočarao u politiku unitarnoga jugoslavenstva i zauvijek odustao od političkih ambicija, predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji. O svom rastanku s idejom jugoslavenskog jedinstva najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi Drugovima: Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu.

Tijekom čitavog razodblja NDH bio je zaposlen pri državnoj novinskoj agenciji Velebit, zbog čega će mu komunističke vlasti sve do kraja 1940-ih godina zabranjivati javno djelovanje. U Društvu hrvatskih književnika sredinom lipnja 1945. godine održano je neformalno suđenje književnicima koji su ostali u Zagrebu tijekom NDH-a, a među onima koji su optuženi uz Ujevića bio je i Dragutin Tadijanović, kojega su kaznili s dva mjeseca zabrane objavljivanja. Ujević je bio proglašen ustaškim suradnikom, izbačen iz Društva hrvatskih književnika i osuđen na petogodišnju zabranu objavljivanja književnih djela. 

U početku vjerni obožavatelj Matoša, javno se odrekao tog svojega Rabbija (članci Cezar na samrti; Barres i Oinobarres, 1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Matoš želio izbjeći, pa je na grube Ujevićeve napade odgovarao za sebe iznenađujućom mlakošću. Očito, bio mu je drag ovaj Discipulus, možda i zato što je osjećao njegov talent; a ni Ujević se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoša, koliko god ga se odricao. Među njima je zauvijek ostala neka čudesna iracionalna veza. 

Pošao je dakle od Matoša i došao do Baudelairea, otkrivajući ga i prihvaćajući matoševskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavši se Učitelja, komu se mladi Ujević i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivaču modernoga europskog pjesništva? Bio je možda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujević. Napisao je tu rečenicu u eseju Mučeništvo života i raj u afionu. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Baudelaireovski ponor doživljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju (Ponore! more povrh moje glave), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (“Visoki jablani”: egzemplarno simbolična pjesma filozofske vedrine). Tako je Ujević išao tragom Baudelairea: opirući mu se. Isti odnos imao je i prema Rimbaudu. Njegov dramatični “Ispit savjesti” (u Savremeniku 1923.) otkriva rimbaudovske dileme, koje konačno rješava antirimbaudovski: nije se odrekao umjetnosti i vratio urednom građanskom životu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga građanskog života da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je možda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju.

U pariškim godinama je (i dalje) objavljivao novinske članke političke tematike u hrvatskim časopisima, ali piše i pjesme koje će kasnije izaći u zbirkama Lelek sebra (objavljena u Beogradu 1920.) i Kolajna (također objavljena u Beogradu 1926.), kao dva neopetrarkistička ljubavna brevijara (Krklecu će ipak pisati: Zato me je i oštampanje “Kolajne”, u ovim prilikama i sa takvim zadocnjenjem, toliko contrarie, oneraspoložilo. No, uostalom, S.B.C., kojemu to ne odobravam nikako, i oštro prosvjedujem, jer nisam htio da ništa izdajem na tzv. srpskoj ćirilici....). U pariškom razdoblju će Ujević predano izučavati srpski jezik, te će doista ove dvije zbirke na kraju objaviti na ćirilici i na srpskom jeziku. Nakon Matoševe smrti 1914. godine poslao je pomirljivi oproštajni članak Em smo Horvati. 

Nakon povratka iz Pariza 1919. godine jedno vrijeme zadržao se u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, živio do 1929. godine. Ondje se Ujević potpuno integrirao u Beogradske književne i kulturne krugove, koji ga zbog toga pamte kao (i) srpskog pjesnika. 

Nakon odlaska iz Beograda objavljuje još zbirku Auto na korzu (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesništva Ojađeno zvono (1933.). Komunističke vlasti zabranile su mu - kao novinaru koji je bio stalni namještenik novinske agencije NDH Velebit 1945. godine javno djelovanje, pa je nekoliko godina živio kao anonimni prevoditelj. Tek izabranim pjesmama Rukovet (1950.), zaslugom Jure Kaštelana, koji ju je i priredio, Ujević se otkriva novom naraštaju čitatelja, a posljednjom zbirkom Žedan kamen na studencu (1954.) potvrdio je vodeće mjesto u hrvatskom pjesništvu. Osobenjačkim načinom života skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u središtu pozornosti posjetitelja boemskih kavana i gostionica u Beogradu (1920.-1929.), Sarajevu (1930.-1937.), Splitu (1937.-1940.) i Zagrebu (od 1940.), gdje je, tim redom, proveo sve godine života od povratka iz Pariza 1919. godine do smrti u bolnici Sestre milosrdnice u Vinogradskoj ulici 1955. godine.

Čim se objavila u svojoj veličini, Ujevićeva poezija predstavila se kao izazov: i čitateljstvu i hrvatskoj književnoj, pjesničkoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu od njih prihvaća, ali ne zato da joj se pokori nego da se nadmeće s njom. Drugu otklanja i pobija. Hrvatska renesansna i barokna pjesnička riječ bila je glas europskoga kulturnog podneblja. S tim podnebljem Ujevića vežu i odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se obraća i kojoj želi pripadati. Zato u njegovu pjesništvu ima i renesansne razigranosti i neobarokne kićenosti. S preporodom u 19. stoljeću počinje hrvatsko nesretno zaostajanje. Hrvatski pjesnici kao da su u tom trenutku posumnjali u svoje pravo na estetsku autonomiju; svjesni težine povijesnog trenutka u kome se tada nalazio hrvatski narod, oni su preuzeli na se krupne nacionalne zadatke, podredivši im i svoje umjetničke želje. Nastaje oblik hibridne književnosti, koja u službi nacionalnih ciljeva zadovoljava političke i društvene potrebe, ali zanemaruje umjetnost. To pjesničko nasljeđe Ujević ne prihvaća i pobija.

Činjenica da se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj Mladoj Hrvatskoj, u društvu mladih koji su tvorili Matošev krug, ne pobija nego potvrđuje tu tvrdnju. Jer Matoš je poslije mnogih godina bio prvi dosljedni Europljanin u hrvatskoj književnosti, prvi koji se opet zagledao preko međa svoje male domovine, i ako je ičim privukao pozornost i pribavio odanost tadašnjih mladih literata, pribavio ju je tom značajkom svoje pojave. Do Ujevićeva najprije osobnog udaljavanja od Matoša, a zatim i književnog raskida s njim, doći će u trenutku kad je mladi, samouvjereni Discipulus pomislio, da Rabbiev raskid s hrvatskom zaostalom pjesničkom prošlošću patetičnog rodoljublja nije ni dostatno jasan ni dostatno iskren. Dakle ni dostatno odlučan.

Doba matoševskih soneta kao što su “Mrtva domovina” ili “Naše vile” ostalo je trajno za njim.

Ujević je u pjesmama ostvario snažne naglaske osobne tragike (Svakidašnja jadikovka), izrazio duboke tajne duhovne, netjelesne ljubavi (u “Kolajni”), ispjevao himničke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; Čin sputanih ruku), skladao složene filozofske refleksivne orkestracije (Riđokosi Mesije), razvijao simbolične vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i čežnje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskošnom ditirambičnošću (Svetkovina ruža) i predavao zreloj, mudroj staračkoj skrušenosti i sladogorkom pomirenju sa životom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu leće; Ganutljive opaske; Hymnodia to mou somati). Pišući poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, prožetu uvijek blistavim sjajem svježe imaginacije modernog intelektualca i erudita, Ujević je, kao nedostižni čarobnjak riječi, ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima a istodobno različit od svih, pa i kad je iskustvom nadrealističkih nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je propuštao u svoj stih zrnca ekspresionizma i dadaizma koje teže razaranju oblika. I kuštrava asocijativnost u nevezanom stihu i u pjesničkoj prozi, i retoričko-patetički nacionalni i društveni aktivizam u raspjevanom himničkom tonu: sve to tvori Ujevićev pjesnički pluralizam, vidljiv već u njegovim prvim pjesničkim radovima (pjesma “Veliki početak”, 1913.).

Na neizgovoreno pritajeno pitanje: kako je moguća ovolika različitost u jedinstvenom pjesničkom djelu? Sam je odgovorio naslovom pjesničke proze: Jedna sam osoba složena od više drugih. Da mu nije bilo osobito stalo do te tvrdnje, ne bi je ponovio u prvoj strofi svoje velike pjesme Vasionac: 

iz dubina stostruke mi svijesti [...]. 

Jedan je dakle Ujević koji pjeva Molitvu Bogomajci za rabu božju Doru Remebot, drugi koji himničkim stihovima slavi tijelo iako je ono kuća grijeha, a neki sasvim treći je onaj koji, pomiren sa svim zlima svijeta, skrušeno i mudro moli: 

dvije mrlje ulja u istome zelju. 

Upravo ovaj stih je dobar povod za upozoriti na mediteransko podrijetlo njegova djela. Ne samo poezija nego i sva njegova proza, i ne samo tematikom nego i onim što možemo nazvati životnim i životvornim prostorom djela, odiše jugom, južnim ozračjem, južnjačkom aromom i svjedoči o mediteranskom duhu pjesnikovu. (Nije slučajno napisao studiju Kreta, matica sredozemništva, 1944.) Od onoga već citiranog stiha iz “Kolajne” (More! ponore [...] etc.), preko brojnih metafora kao što su nebo mora, more kamena do klasičnih izvora njegove inspiracije (kao što je ona velebna pjesma tijelu), znače privrženost mediteranskom podneblju i klasičnim temeljima antičke kulture, koji su tu sačuvani.

Od Dioklecijana do Markantuna Dominisa i od Luke Botića do splitskog ribara i tipičnog dalmatinskog oriđinala Danila Ćorka, s kojim se dnevno dopisivao, kroz Ujevićev opus mimohode baštinici drevne kulture Grka i Latina, koji na hrvatskim obalama ostaviše tragove svoga negdašnjeg svijeta i neumrlog duha. Prizivajući sjećanje na Marka Marulića, pjesnika U versih harvacki složene velike pjesme “Judite”, Ujević piše klasični “Oproštaj” (u Hrvatskoj mladoj lirici) klesanim jezikom i manirom naših staročakavskih pučkih začinjavaca Marulićeva vremena, budeći uspomenu i na slavnu hrvatsku bašćinu i na te klasične antičke temelje, na kojima su niknuli hrvatska kultura i hrvatska umjetnost. Davno je upozoreno, i to s punim pravom, da je taj sonet zapravo Ujevićev intimni, nacionalni i pjesnički program, po značenju srodan Matoševu sonetu “Mlada Hrvatska”; a upozoreno je i na to, također s razlogom, da ona mlada plafca koja se usrid luke sprema na novu plovidbu, podrazumijeva i Baudelaireov “Voyage”, baudelaireovsko putovanje za željama koje su slične oblacima i nedostižne kao oni. Tako se “Oproštaj” javlja kao ključna karika u zlatnom lancu Ujevićevih pjesama: spona koja ih trajno veže s antikom i s Mediteranom, s bašćinom i s modernitetom, s Hrvatskom i s Europom.

Bogatstvo duha, dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku širinu tematskih interesa i solidnu obaviještenost o problemima kulture i umjetnosti: sve te osebine svoga intelekta obilno je rasuo i na nekoliko tisuća stranica književnokritičke i teorijske, esejističke, polemičke, feljtonističke, znanstveno-popularne i političkopublicističke proze, razbacane u stotinama publikacija, a reprezentativni izbor njegovih književnih studija i eseja ušao je u knjige Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa (obje 1938.). U njima se na specifični ujevićevski način sretno prožimlju osobne ispovijesti autobiografskog karaktera i bizarnost vlastitih stajališta o mnogim načelnim i praktičnim pitanjima umjetnosti, egzaktna povijesno-biografijska dokumentacija i lucidnost individualnog poniranja u stilskom jedinstvu pjesničke riječi. Čitajući njegovu poeziju, prizivamo u sjećanje dijelove njegovih eseja; a teško bismo mogli govoriti o njegovim esejima a da ne potražimo oslonac u njegovoj poeziji.

Iako u široj javnosti po tome nije prepoznat, Ujević je napisao obujmom ne preveliku, ali vrlo vrijednu pjesničku prozu, s izvornom stvaralačkom snagom. Neke od tih pjesama u prozi su nešto poznatije, kao Uspavanka iz Krivodola, dok je mnogima nepoznata ostala pjesnička proza istinske veličine i značaja poput Predigra bure, Pjesma o biseru, Utjeha, Živci i Priznanje - pjesma u prozi čijim je prijevodom Tin predstavljen i na pjesničkoj večeri u New Yorku 2007. godine. Taj međunarodni događaj u čast Tina Ujevića organizirala je Marylin Cvijić, a bio je u Bowery Poetry Clubu, u New Yorku, 21. travnja, 2007. godine. Svjesni nepravedne zapostavljenosti Tinove pjesničke proze, Društvo hrvatskih književnika objavilo je 2000. godine kao posebnu knjigu Tina Ujevića Pjesme u prozi.

Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama. Ovdje navodimo samo neke:

U Hrvatskoj se 2019. godine u književnim krugovima razmišlja o stanovitoj manifestaciji posvećenoj Ujeviću, a projekt bi financijski bio poduprijet iz proračuna EU za kulturu.

Središnji Tinov spomenik je onaj na glavnom trgu - Trgu Matice hrvatske u Imotskom, otkriven 5. srpnja 1980. godine, koji je djelo Kruna Bošnjaka, akademskog kipara. Tin također ima spomenike u rodnom Vrgorcu, Makarskoj, Zagrebu, te u zavičajnom Krivodolu, a najavljeno je i postavljanje spomenika njemu u čast na Poljani Tina Ujevića u Splitu. Po jedna ulica u Sarajevu i Beogradu nose njegovo ime.




#Article 86: Ljudevit Posavski (636 words)


Ljudevit Posavski bio je knez Donje Panonije, a vladao je od 810. do 823. godine, te je uz kneza Bornu prvi poznati hrvatski vladar. Sjedište mu je bilo u Sisku. U „Franačkim ljetopisima“ poznat je kao Liudewitus, dux Pannoniae inferioris (Ljudevit, knez Donje Panonije). U povijesti je ostao zapamćen po ustanku koji je vodio protiv Franaka.

Nakon smrti Karla Velikog, carem postaje njegov sin Ludovik I. Pobožni (814. – 840.) koji nije energijom dostizao svoga oca, te su veću moć u carstvu prigrabili velikaši. Među njima je bio i furlanski markgrof Kadolah (800. – 819.) koji je sa svojom vojskom prodirao na područje Donje Panonije i ondje pljačkao. Ljudevit stoga 818. godine šalje svoje izaslanike caru Ludoviku u Heristall, kako bi se ondje požalili na Kadolahove postupke. No izaslanici se vraćaju a da njihovi problemi nisu uzeti u ozbiljnije razmatranje, što Ljudevita potiče na otpor Francima. Tako dolazi i do prvog sukoba, no Kadolah ne postiže nikakav uspjeh, te se vraća u Furlaniju i uskoro umire. U srpnju 819. car Ludovik održava Sabor u Ingelheimu na koji dolaze i izaslanici kneza Ljudevita, kako bi ponudili mir Francima, no car to ne prihvaća.

Ljudevit tada traži saveznike među susjedima. Knez Borna već je ranije pristupio uz Franke, kako bi u njima stekao jakog saveznika u odnosu na Bizant, dok su uz Ljudevita pristali Karantanci i Timočani, i jedni i drugi Slaveni. Već u jesen 819. novi furlanski markgrof Balderik kreće s vojskom u Karantaniju gdje poražava Ljudevita u bitci na Dravi. Istodobno, prema sjeveru nadiru i snage Kneza Borne te dolazi do bitke na Kupi. Pritom s Bornine strane na Ljudevitovu prelaze Gačani iz župe Gacke, koje predvodi Ljudevitov tast Dragomuž i time odlučuju pobjednika. Na povratku će Borna ponovno pokoriti Gačane. Ljudevit već u prosincu iste godine provaljuje na jug protiv Borne čija se vojska zatvorila u utvrde i iz njih i s planina napadala panonsku vojsku, pa se ova morala povući na sjever. U tim je bitkama Ljudevit izgubio oko 3000 vojnika, preko 300 konja i mnogo hrane.

Nakon Sabora u Aachenu 820. godine, na kojem sudjeluje i knez Borna, u proljeće iste godine započinje novi pohod na Ljudevita iz tri smjera: sjeverna franačka vojska iz Bavarske, dolinom Dunava, pa preko Drave prodire prema Donjoj Hrvatskoj; južna vojska iz Furlanije, preko Alpi; treća vojska iz Tirola preko Koruške. Prve dvije vojske Ljudevitove su snage zaustavile, prvu na Dravi, a drugu u Alpama. Pred trećom je uzmakao prema Hrvatskoj, što je onda otvorilo put i ostalima. Nakon prodora u područje između Save i Drave, Francima ostaje jedino pljačkanje, jer Ljudevit ondje nije zapodjenuo bitke. Slično se ponovilo i sljedeće godine, 821. U listopadu te godine, na Saboru u Diedenhofenu, franački vojskovođe izvješćuju cara kako se Ljudevit nije htio upustiti u bitku.Fortunat Tršćanski optužen je da je pomagao tijekom pobune Ljudevitu koji se prvo sklanja uZadar a potom u Carigrad .

Tek 822. godine Ljudevit napušta Sisak i bježi pred vojskom koja pristiže iz Furlanije na jug (prije se mislilo da je pobjegao među Srbe, no Nada Klaić dokazuje da je pobjegao u mjesto Srb). Ljudevit je bio dobro prihvaćen i on prevari domaćeg vladara tako što ga ubije i nakratko uzme njegovu vlast. Ljudevit šalje obavijest vijeću, javljajući da je spreman prihvatiti vlast franačkog vladara kao vrhovnu. Ljudevitova vladavina nije bila prihvaćena i on sljedeće godine kreće dalje na jug, prema moru, gdje se sklanja kod Ljudemisla, Bornina ujaka. Borna je već 821. umro. U „Katalogu knezova i kraljeva Dalmacije“ spominje se Ljudemisl kao knez (dux), a Annales Fuledenses navodi da je Ljudevit pobjegao knezu Ljudemislu in Dalmatas. Na koncu, 823., Ljudemisl pogubljuje Ljudevita.

Prema legendi u blizini naselja Gornjeg Hruševca na vrhu strmoga brijega zvanog Gradišće leže ostatci utvrde kneza Ljudevita Posavskog. Istoimena gradina Ljudevita Posavskog podignuta je na ostatcima staroga rimskog grada Ad Finesa.

 




#Article 87: Hrvatska književnost (12772 words)


Hrvatska književnost, naziv za sva književna djela Hrvata, nastala na hrvatskom jeziku od 11. stoljeća do suvremenog doba. Bitan je dio hrvatske kulture. Među kanonskim autorima hrvatske književnosti su Marko Marulić, Marin Držić, Ivan Gundulić, Ivan Mažuranić, August Šenoa, Ivana Brlić-Mažuranić, Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Marija Jurić Zagorka, Ivo Andrić i mnogi drugi.

Najstarija hrvatska književna djela pisana su na hrvatskome i latinskome jeziku. Rabila su se tri pisma: latinica, glagoljica i hrvatska ćirilica. Najstariji primjeri hrvatske književnosti sežu u srednji vijek. Baščanska ploča, ispisana glagoljicom, smatra se najstarijim pisanim dokumentom na hrvatskome jeziku. Otkrivena je u 19. stoljeću u Baškoj na otoku Krku. Nastala oko 1100., sadrži zahvalu opata Držihe kralju Dmitru Zvonimiru za zemlju darovanu za gradnju crkve. Povaljska listina je najstariji dokument pisan ćirilicom. Potječe s otoka Brača. Napisan je na listu pergamene 1. prosinca 1250., na arhaičnome čakavskome narječju, a svjedoči o događajima iz 1184. Vinodolski zakonik (1288.) je najstariji zakonski tekst na hrvatskom jeziku. Značajni dokumenti su i Statut grada Vrbnika te Statut grada Kastva.

U srednjovjekovnoj književnosti nije moguće strogo jednoznačno lučiti vrste i žanrove jer je kriterij razlikovanja drukčiji od onoga normiranoga u ranom novovjekovlju. Pri pokušaju žanrovske klasifikacije u obzir valja uzeti ne samo oblikovne, već i tematske, pa čak i neke izvanknjiževne determinante. Svaka će podjela biti uvjetna, jer medu srednjovjekovnim žanrovima postoje sličnosti, čak i preklapanja. Dvije velike kategorije u koje je moguće svrstati hrvatske prozne tekstove ovoga razdoblja jesu, s jedne strane, pripovjedna proza u kojoj kao dominantni kompozicijsko-strukturni čimbenik funkcioniraju pripovijedanje, fabula i siže, te moralnopoučna ili refleksivna proza, u kojoj prevladavaju refleksija, uvjeravanje, komentar i opis.

Najpoznatije su podvrste pripovjedne proze: apokrifi, hagiografsko-legendarni tekstovi, mirakuli, vizije, prenja i romani. U pripovjednoj je prozi najčešći stupnjevit tip razvijanja fabule: zbivanje teži cilju, a lik mora savladati prepreke. Prstenastu fabulu ima Dundulova vizija (počinje i završava kao legenda, a središnji dio je vizija) i apokrif Kako bi prineseno lice Isukrsrovo v Rim, dok mirakul O djevojci bez ruku ima dvije usporedne fabularne linije koje se na kraju stapaju. Apokrifi su heterogena skupina ostvaraja koji govore o biblijskim temama i osobama, a nisu ušla u kanon Biblije. Kao odlomci ili cjelovita djela nalaze se u tridesetak hrvatskoglagoljskih kodeksa (zbornika i brevijara), te čine jednu od najbrojnijih i najznačajnijih skupina proznih tekstova hrvatskoga srednjovjekovlja. Manji je broj apokrifa sačuvan u latiničnim (npr. Dubrovački legendarij, 17. st.) i ćiriličnim (dubrovačko Libro od mnozijeh razloga, 1520.) spomenicima. Sadržajno se mogu podijeliti u dvije velike skupine: starozavjetne i, mnogobrojnije u nas, novozavjetne apokrife, te na podvrste kao što su: djela apostolska, apostolske pasije, evanđelja, poslanice, vizije, prenja, te na neke skupine koje dosad nisu genološki u dovoljnoj mjeri određene. Mnogo brojniji su oni koji se oslanjaju na opće crkvenoslavensko naslijede, čije je glavno rasadište bilo na slavenskom jugoistoku, i koji crpe iz grčko-bizantskih vrela.

Apokrifi se uvjetno mogu nazvati religioznom beletristikom, jer je u njima zabavna funkcija izrazita, a doktrinarni sadržaj potisnut, osobito u nekim Djelima apostolskim. Fabula je razrađena, s nizom zapleta i dinamičnim pripovijedanjem. U njima su se glagoljaši nerijetko ostvarili kao vješti prevoditelji, skloni i individualnim zahvatima. Apokrifi na dramatičan način pripovijedaju o životu prvih ljudi (Život Adama i Eve); o pojedinostima iz života Bogorodice (Protoevanđelje Jakovljevo); o djetinjstvu Kristovu (Pseudo-Tomino evanđelje, sa zanimljivom karakterizacijom Isusa kao razigrana, pomalo i okrutna djeteta). Odlomak Nikodemova evanđelja pripovijeda o Kristovu silasku nad had/limb, odakle je oslobodio pravednike. Priča O prekrasnom Josipu u hrvatskoj redakciji počinje u antičkoj maniri invokacije božanstva i paralelama Josip-Krist. Vrlo su popularni bili apokrifi o doživljajima apostola koji su propovijedali vjeru u raznim krajevima svijeta. Primjerice, Djela apostola Andrije i Mateja u gradu ljudoždera gotovo su pustolovni roman s uzbudljivom radnjom punom obrata i čudesa, s mnogo sukoba i dramatičnim epizodama. 

Od moralno-didaktičnih spisa najpoznatiji su »Kniga Kata mudroga«, »Cviet od krjeposti«, dok je među ljetopisima najglasovitiji »Ljetopis popa Dukljanina«. 

Pobožna drama, koja se razvila iz dijaloških dijelova liturgijske igre, poznata je po prijepisima iz XV. i XVI. stoljeća (»Prikazanje od muke Spasitelja našeg« i središnje hrvatsko srednjovjekovno prikazanje »Muka svete Margarite«). Stihovi zapisani na jednome dubrovačkom carinskom statutu, u trećem desetljeću XV. st, dvostruko su rimovani dvanaesterci. Iz XIV. stoljeća sačuvani su slobodni stihovi pjesme »Poj želpo!«, rimovana »Pisan svetogo Jurja«, jedna Gospina pohvala, poznata pod imenom »Šibenska molitva«, nekoliko pjesama u simetričnom osmercu, neke pjesme u sedmercima poput prepjeva latinske božićne pjesme (»U se vrime godišća«) te jedna satirična pjesma o pokvarenosti svećenstva (»Svit se konča«). Mnogo su zreliji čakavski dvanaeseterci iz svetačkih legendi koje potječu iz XV. st. (»Transit sv. Jeronima« i dr.). Do posljednjih desetljeća XV. stoljeća, kada je počelo novo razdoblje, hrvatska je srednjovjekovna književnost dosegnula punu zrelost. Sama djela, zbornici i zapisi, kao i prepisivači i minijaturisti, tiskare u Senju, Kosinju i Rijeci svjedoče o usponu i cvatu. Pjesme, dijaloški stihovi, prikazanja, u vrhu su te književnosti.

Potkraj XV. i početkom XVI. stoljeća prihvaćaju se nove poetičke norme. Razvijaju se renesansne teme, forme i vrste, u skladu s talijanskim i zapadnoeuropskim književnim zbivanjima. Podloga je tomu bila književnost hrvatskih latinista. Latinski je bio uvriježen u svim hrvatskim zemljama, a do 1847. i službeni jezik u Saboru. U drugoj se polovici XVI. stoljeća renesansa polako gasi te posljednjih desetljeća XVI. stoljeća i u prvom desetljeću XVII. stoljeća prevladava manirizam, prijelazno razdoblje između renesanse i baroka.

Latinisti, s kojima je započeo humanizam, zauzimaju istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti, a dio njih i u europskoj. U XV. stoljeću rođeni su Juraj Šižgorić, Ivan Česmički (Janus Pannonius), Marko Marulić, Ludovik Crijević Tuberon,  Jakov Bunić, Koriolan Ćipiko, Juraj Dragišić, Vinko Pribojević; u XVI. stoljeću Antun Vrančić, Blaž Jurjević, Matija  Vlačić Ilirik, Pavao Skalić, Faust Vrančić, Markantun de Dominis i dr. Mnogi su pisali na latinskome i u XVII. stoljeću, u doba baroka (Ivan Lucić, Pavao Ritter Vitezović, Ignjat Đurđević).

Početak hrvatske književnosti XVI. stoljeća u znaku je djela Marka Marulića, koji svojim latinskim djelima pripada među prve europske humaniste onoga doba (»De institutione bene vivendi per exempla sanctorum«, »Davidias«, najbolji ep hrvatskoga humanizma, otkriven tek u XX. stoljeću i dr.). Svoje najznačajnije hrvatsko djelo, ep »Juditu« (»Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena«) dovršio je 1501. 

Prvi dubrovački petrarkistički pjesnici pojavili su se u drugoj polovici XV. stoljeća. Najviše je njihovih pjesama sačuvano u zborniku Nikše Ranjine, započetu 1507. Dok je Šiško Menčetić pjevao konvencionalne ljubavne pjesme u dvostruko rimovanom dvanaestercu, Džore Držić pisao je pod jačim utjecajem usmenoga pjesništva. Jedan od najplodnijih i žanrovski najraznovrsnijih renesansnih književnika je Mavro Vetranović. Njegovo »Posvetilište Abramovo« izvedeno je 1546., a potkraj XX. stoljeća s uspjehom su se izvodile njegove crkvene drame. 

Pjesnik i dramatičar Nikola Nalješković svojim je komedijama prethodnik Marina Držića, čiji književni opus pokazuje veliko poznavanje onodobnoga talijanskog i antičkoga kazališta i najviši je umjetnički domet starije hrvatske književnosti. Držić je počeo s pjesmama, ali je mnogo veći uspjeh postigao pastirskim igrama (»Tirena«, »Venere«, »Grižula«). Njegov se talent potpuno ostvario u stihovanoj komediji »Noveli od Stanca« i u nekoliko drugih komedija. Osim izgubljenoga »Pometa«, napisao i danas često izvođenoga »Dunda Maroja«, te potpuno ili djelomično sačuvane komedije kao što je plautovski »Pjerin« i »Skup«. 

U drugoj polovici stoljeća djelovali su pjesnici Dinko Ranjina i Dominko Zlatarić. Zlatarić je cijenjen i kao najbolji renesansni prevoditelj (Sofoklova »Elektra«, Ovidijeva »Ljubav Pirama i Tizbe« i Tassova »Aminta«). Medu mnogim Dubrovčanima koji su u drugoj polovici stoljeća pisali stihove valja istaknuti Horacija Mažibradića, koji pripada prijelaznomu razdoblju manirizma Hvarskomu knjiž. krugu, osim Hanibala Lucića i Petra Hektorovića, pripadaju Mikša Pelegrinović (oko 1500.-62.) i Martin Benetović (oko 1550.-1607.). Iako Lucić u poeziji polazi od Petrarce i Bemba, iz naslijeđa petrarkističke tradicije izdvaja se oslanjanjem na pučko pjesništvo (»Jur nijedna na svit vila«). Njegova »Robinja«, jedan od najranijih dramskih tekstova sa svjetovnom tematikom u hrvatskoj književnosti, postala je u sljedećim stoljećima pučkom igrom. Petar Hektorović je u »Ribanju i ribarskom prigovaranju«, pisanu u obliku poslanice 1556., književno oblikovao svijest o ugroženosti baštine te zapisao prve narodne bugarštice. Mikša Pelegrinović autor je maskerate »Jeđupka«, jednog od najpopularnijih djela starije hrvatske književnosti, koja je utjecala na mnoge pjesnike XVI. i XVII. stoljeća, Marin Benetović komedije »Hvarkinja«, nastale u duhu eruditne komedije i Marina Držića.

Zadar je već u XV. stoljeću dao pjesnika Jeronima Vidulića (umro 1499.), u XVI. stoljeću Petra Zoranića, Brnu Karnarutića (između 1515. i 1520.-73.) i Jurja Barakovića. Zoranić je autor prvog originalnoga hrvatskog romana »Planine« (napisana 1536.). U njemu se nalaze odrazi lektire od Vergilija i Ovidija do Dantea, Petrarce do Marulića, ali i iskreno domoljublje. Brne Karnarutić poznat je po »Vazetju Sigeta grada«, prvom epu s temom iz nacionalne povijesti u hrvatskoj književnosti. Juraj Baraković u spjevu »Vila Slovinka« bio je nadahnut idejama slavenskog zajedništva i brigom za ugroženu hrvatsku baštinu, a stilom je navijestio barokni način izražavanja.

Protestantski je pokret samo periferno zahvatio hrvatsku književnost, ali su Hrvati dali protestantizmu jednoga od istaknutih pisaca i ideologa Matiju Vlačića Ilirika (1520.-75.), čiji je »Ključ Svetoga pisma« (1567.) bio najglasovitiji biblijski leksikon onoga doba.

Početak kajkavske pismenosti na sjeveru vezan je, kao i one na jugu, za stare glagoljske pobožne tekstove i za neke srednjovjekovne pripovijetke, koje su se prepisivale sve do XVII. Stoljeća. Najstarija kajkavska pjesmarica iz 1593. (»Prekomurska pjesmarica«) osim crkvenih pjesama sadrži i ljubavne i didaktične, pa čak i jedan epski spjev o padu Sigeta. Dva najpoznatija pisca s toga područja, Ivan Pergošić (?-1592.) i Antun Vramec (1538.-88.), tiskali su svoje spise, Decretum (1574.), Kroniku (1578.) i Postillu (1586.), i to je uz čakavsko-štokavsko-kajkavski molitvenik »Raj duše« (1560.) Nikole Dešića gotovo sve što je tiskano u XVI. stoljeću.

Hrvatska barokna književnost povezuje se uz pojavu protureformacije koja je zahvatila mnoge europske zemlje. Bartol Kašić piše prvu gramatiku hrvatskoga jezika. Jakov Mikalja je napisao Blago jezika slovinskoga Pavao Ritter Vitezović sastavlja Leikon latino-illyricum (rječnik latinsko-hrvatski). Šime Budinić predlaže mješavinu narodnoga staroslavenskoga, češkoga i poljskoga jezika. Pokušava uvesti u uporabu dijakritičke znakove za slova č i ž. Juraj Habdelić je autor djela Prvi oca našega Adama grieh, Zrcalo Marijansko (crkvene propovijedi) i Dictionar (kajkavski rječnik). Ivan Belostenec je napisao Gazofilacij, prvi potpuniji hrvatsko-latinski rječnik (Gazophylacium, seu latino-illyricorum onomatum aerarium). Petar Zrinski je autor epa Adrianskoga mora sirena, dok je Ana Katarina Frankopan napisala pjesme Putni tovaruš. Fran Krsto Frankopan piše zbirku pjesama Gartlic za čas kratiti. Od pjesnika iz Dubrovnika najpoznatiji su Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić, Junije Palmotić i drugi. Istaknuta Gundulićeva djela su religiozna poema Suze sina razmetnoga (1622.), pastoralna drama Dubravka, i posebno junačko-viteški ep Osman u 20 pjevanja, kojem 14. i 15. pjevanje nedostaju.

U XVIII. stoljeću, koje se naziva i vijekom prosvijećenosti i racionalizma, nastaje u Hrvatskoj nov odnos prema književnosti. Uzroci toga su oslobođenje većega dijela Dalmacije i Slavonije od turske vlasti, prodiranje prosvjetiteljskih i racionalističkih ideja iz zapadne Europe, i društvene reforme Marije Terezije i Josipa II. u sjevernom dijelu Hrvatske. 

Iako po umjetničkom dosegu djela ovoga razdoblja zaostaju za renesansnim i baroknim, njihova veća rasprostranjenost i integracija u književnoj produkciji Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Slavonije, Dubrovnika i sjeverozapadne Hrvatske prethodi nacionalno-političkim integracijskim procesima koji će obilježiti 19. stoljeće. Stvorena su dva jezična standarda, većinski novoštokavski i manjinski kajkavski, što je završilo u prvoj polovici 19. stoljeća Ilirskim pokretom i proširenjem modificiranoga novoštokavskoga na cijelu Hrvatsku i sadašnju BiH. Kačićevi i Relkovićevi bestseleri temeljna su književna djela ovoga razdoblja, dok je Stullijev rječnik najopsežniji dopreporodni leksikografski rad.

Senjanin Pavao Ritter Vitezović (1652.-1713.) je bio povjesničar, književnik i leksikograf, te kulturni djelatnik i poslanik u Beču i Požunu. Hrvatsku verziju svog prezimena (njem. Ritter: vitez) prvi put koristi u Odiljenje sigetsko, svom prvom pjesničkom djelu na hrvatskom jeziku objavljenom u Linzu 1684. Sudjeluje u borbama s Osmanlijama u Senju, Slavoniji i ugarskoj Podravini, a nakon sklapanja mira je član komisije za utvrđivanje granice. U djelu Oživjela Hrvatska (Croatia rediviva, 1700) zastupa tezu da su svi Južni Slaveni zapravo Hrvati. Reformator slovopisa (grafije), osnivač tiskare, pisac kronika i kalendara - Vitezović je bio ispred svoga vremena, i utjecao na Ljudevita Gaja. Mnoge njegove ideje o književnom jeziku i pisanju slova su se ozbiljile u Ilirskome pokretu.

Slavonac Antun Kanižlić (1699.-1777.), autor stihovane pripovijesti Sveta Rožalija, prvi je pisac sjeverne Hrvatske koji se izravno ugledao na dubrovačke pjesnike, a posebno na Đurdevića. Kanižlić je jedan od prvih protagonista Slavonskoga duhovnoga preporoda - snažne kreativne djelatnosti što je uslijedila po oslobođenju zemlje, a koja je nezamisliva bez utjecaja južnohrvatske književnosti Dalmacije i Dubrovnika. 

U Dubrovniku je u to doba bilo nekoliko istaknutih učenjaka, filozofa i latinskih pisaca, npr. Ruđer Bošković, Bernard Džamanjić, Džono Rastić, te na prijelazu u XIX. stoljeće Đuro Hidža (1752.-1833.), Marko Bruerević-Desrivaux (1770. -1823.) koji su pisali na latinskom, talijanskom i na hrvatskom jeziku. Zadnje veliko djelo toga razdoblja, koje zapravo stoji na prekretnici epoha, golemi je rječnik Dubrovčanina, franjevca Joakima Stullija. Poznati latinist u sjevernoj Hrvatskoj je kroničar Baltazar Adam Krčelić, dok su Slavonac Matija Petar Katančić (autor prvoga hrvatskoga tiskanoga prijevoda Biblije) i Tituš Brezovački (najvažniji dramatik kajkavskoga područja) pisali i na hrvatskome. 

Posebno mjesto u književnosti XVIII. stoljeća zauzimaju pučki pjesnik i narodni mučenik Filip Grabovac (1697.-1749.) i franjevački autor Andrija Kačić Miošić. Grabovčev Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga, 1747. godine; ujedinjuje predaju hrvatske srednjovjekovne književnosti, ljetopisačku literaturu i književnost bosanskih franjevaca, dok je Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga iz 1756. godine, u stihovima i prozi, bila je svojedobno najčitanija knjiga na hrvatskom jeziku (prevedena je na desetak jezika i doživjela je skoro 70 hrvatskih izdanja do konca 20. stoljeća !): sklop slovinske protuturske ideologije, dinarsko-deseteračke apologije i idealizacije hrvatskih (i srpskih, albanskih, pa i muslimanskih) ratnika, harambaša i lokalnih poglavica. To je djelo, zajedno s Relkovićevim, definitivno označilo pobjedu novoštokavskoga idioma među Hrvatima, što će nešto kasnije oglasiti i preostali kajkavski džep u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u pokretu poznatom kao Hrvatski narodni preporod. Tomu je snažno pridonijela plodna spisateljska djelatnost (vjersko-poučna, leksikografska, gramatičarska, historiografska) bosanskih franjevaca među kojima se ističu Filip Lastrić, Nikola Lašvanin i Hercegovac Lovro Sitović Ljubušak. 

U Slavoniji se pojavilo, osim Kanižlića, više pisaca koji su pisali moralno-didaktične i prosvjetiteljske spise u stihovima. Najjače svjedočanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnosti djelo je Matije Antuna Relkovića, koji je kao zarobljenik u Dresdenu, uspoređujući Slavoniju s Njemačkom, napisao spjev Satir iliti divji čovik, 1762. godine. Oko Satira se razvila živa polemika, u kojoj su sudjelovali i pisac Aždaje sedmoglave bojnim kopjem udarene i nagrđene (1768.), Ličanin Vid Došen (1719-78.) te franjevac Matija Petar Katančić (1750.-1825.), posljednji značajniji pisac toga razdoblja, koji je djelovao i u XIX. stoljeću, autor prvoga cjelovitoga tiskanoga prijevoda «Biblije» u Hrvata-pristaša teze o hrvatstvu Ilira. 

Kazalište je u XVIII. stoljeću u različitim oblicima djelovalo gotovo u svim primorskim središtima od Dubrovnika, Hvara i Korčule do Zadra, Senja i Rijeke te u sjevernoj Hrvatskoj od Zagreba i Varaždina do Požege i Osijeka. U Dubrovniku su prevedena i prikazana 23 Moliereova djela, što je za ono doba iznimna pojava. «Kate Kapuralica»  Vlaha Stullija (1768.-1846.) najbolji je dramski tekst XVIII. stoljeća napisan na hrvatskom jeziku. Veliki komediograf toga razdoblja Tituš Brezovački (1757.-1805.) pisao je na kajkavskome («Matijaš grabancijaš dijak», «Diogeneš»), no neke njegove štokavsko-ijekavske pjesme kao da predkazuju smjer kamo će krenuti Hrvatski narodni preporod. 

Treba izdvojiti Adama Baltazara Krčelića (1715.-1778.), najviše zbog latinskih uspomena «Annuae» koje su važan izvor za političke, kulturne i društvene događaje druge polovice XVIII. stoljeća. Na kraju toga razdoblja u sjevernoj Hrvatskoj djelovalo je nekoliko kajkavskih pisaca kojih rad zahvaća i početke preporodnoga doba, a među njima su najistaknutiji Tomaš Mikloušić (1768.-1833.), jedan od posljednjih zagovornika kajkavskoga narječja kao književnoga jezika, te Ignac Kristijanović (1796.-1884.), posljednji kajkavski pisac toga razdoblja.

Temeljna značajka hrvatskog romantizma njegova je nacionalna sastavnica. Osim domaće baštine, u buđenju nacionalne svijesti znatnu su ulogu imali i zakasnjeli utjecaj njemačkog romantizma te nacionalno osvješćivanje drugih slavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji. Preporodni, ilirski pokret (ilirizam) započeo je manji krug uglavnom mlađih intelektualaca, predvođenih Ljudevitom Gajem (1809.–72.) i okupljenih oko »Danice ilirske« (1835.); oni su potaknuli planove kulturnog, znanstvenog, prosvjetnog i gospodarskog uzdizanja Hrvatske po uzoru na razvijenije europske zemlje. Ilirsko ime bilo je prihvaćeno na temelju tradicionalnoga uvjerenja da su Hrvati, pa i svi južnoslavenski narodi, potomci starih Ilira. Povezujući nadom u slavenstvo, i posebno u južnoslavensku uzajamnost, probuđenu inteligenciju i građanstvo, ilirski pokret snažno je potaknuo politički i kulturni život u Hrvatskoj. Središte Gajeve djelatnosti postala je ideja o hrvatskoj slovopisnoj i književnojezičnoj reformi. Godine 1830. u Budimu tiska čuveno djelo Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa na hrvatskom i njemačkom jeziku. U njemu nudi rješenje za pisanje slova po uzoru na Husovu češku abecedu, te nastoji za svaki fonem u hrvatskom jeziku uvesti jedan grafem latiničkoga pisma. U početku je mislio da kajkavsko narječje najbolje čuva obilježja starijega stanja književnog jezika, a poslije je temelj jedinstvenoga književnog jezika pronašao u bogatoj hrvatskoj književnoj baštini, osobito dubrovačkoj. Novoštokavština, kao osnovica zajedničkoga književnog jezika, i moderan Gajev pravopis definitivno su prihvaćeni; tako je riješeno pitanje koje se postavljalo nekoliko stoljeća i uspostavljen je kontinuitet u hrvatskoj književnosti i kulturi. Književnost je za Gaja i većinu iliraca imala služiti prije svega političkoj akciji, pa je bila uglavnom domoljubno tendenciozna i romantično-budničarska. 

Najistaknutiji su pisci toga razdoblja bili Ivan Mažuranić, Stanko Vraz i Petar Preradović. Mažuranićev spjev »Smrt Smail-age Čengića« (1846.) je najzrelije djelo hrvatskog romantizma, spoj dubrovačke (gundulićevske) i narodne epske (kačićevske) tradicije. Slovenac Stanko Vraz (1810.–51.) u početku je pisao slovenski, a poslije se posve priklonio hrvatskoj književnosti. Časopis »Kolo«, što ga je 1842. pokrenuo s D. Rakovcem i Lj. Vukotinovićem, prvi je put u hrvatskoj periodici postavio čvršće estetske i kritičke kriterije. Njegov kanconijer »Đulabije« (1840.) i tematikom i obradbom odudara od pisanja onodobnih pjesnika. Pišući domoljubne, ljubavne i refleksivne stihove pod dojmom iliraca i romantičkog, osobito njemačkog pjesništva, Petar Preradović (1818.–72.) je postao najplodnijim i najpopularnijim pjesnikom razdoblja. D. Demeter (1811.–72.), autor domoljubne epske pjesme »Grobničko polje« (1842.), postavio je temelj novijemu hrvatskom kazalištu, i kao organizator i kao pisac; najznačajnije mu je djelo drama iz staroilirske povijesti »Teuta« (1844.). 

Prozom siromašno, to je razdoblje dalo i dva dobra putopisca. A. Nemčić (1813.–49.), autor žanrovske iznimke onodobne drame, komedije »Kvas bez kruha« (1846.), napisao je jedan od naših najboljih putopisa, »Putositnice« (1845.), a putopis »Pogled u Bosnu« (1842.) M. Mažuranića (1817.–81.) najbolja je proza toga razdoblja. Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.–89.), političar, znanstveni radnik, utemeljitelj moderne hrvatske historiografije, pisac prve izvedene drame novije hrvatske književnosti »Jurana i Sofije« (1839.), također je pisao putopisne tekstove. Lj. Vukotinović (1813.–93.) počeo je pisati na kajkavskom narječju, a prihvativši ilirizam objavljivao je pjesme, novele i kritičke osvrte i uz Vraza je jedan od začetnika književne kritike. Pjesništvo P. A. Kazalija (1815.–94.) više je vezano s europskim pjesništvom XIX. st. nego s hrvatskim romantizmom.

U razdoblju nakon 1848. djelovao je novi naraštaj književnika, kojima je zadaća bila očuvanje stečevina ilirizma. Neki književni povjesničari to razdoblje, obilježeno književnim radom Augusta Šenoe, nazivaju protorealizmom (1865.–81.). U to doba djelovali su pjesnik, dramatičar i novelist M. Bogović (1816.–93.), pripovjedači D. Jarnević (1812.–75.), M. Vodopić (1816.–93.), I. Perkovac (1826.–71.), L. Botić (1830.–63.) i J. Jurković (1827.–89.). F. Marković (1845.–1914.) bio je pjesnik, kritičar i dramatičar. 

Jedan od najsvestranijih kulturnih djelatnika toga razdoblja, A. Veber Tkalčević (1825.–89.), bio je kao filolog među vodećim predstavnicima zagrebačke škole. Političar i publicist Ante Starčević (1823.–96.) pisao je pjesme, drame i književne kritike, a Fran Kurelac (1811.–74.) bio je predstavnik riječke filološke škole. Vatroslav Jagić (1838.–1923.) i A. Šenoa upozoravali su već 1865. da je hrvatska književnost daleko od narodnoga života, a njezina je osnovna zadaća umjetničkim ostvarenjima pozitivno djelovati na život nacije. Pokroviteljstvo biskupa J. J. Strossmayera omogućilo je stvaranje JAZU (1866.) i Sveučilišta (1874.). Istodobno je pokrenut časopis »Vienac« (1869.), koji je sve do 1903. bio žarište hrvatskoga književnog života. Najpoznatiji je njegov suradnik, poslije i urednik, bio August Šenoa (1838.–81.): u njemu je objavio prvi moderni hrvatski roman »Zlatarovo zlato« (1871.) i većinu ostalih svojih djela, pjesama, pripovijesti, feljtona i povijesnih romana, po kojima je postao najistaknutijim hrvatskim književnikom XIX. st. 

U doba zaokreta hrvatske novelistike prema realizmu djelovao je humorist V. Korajac (1839.–99.). Josip Eugen Tomić (1843.–1906.) pisao je pjesme, komedije, pripovijesti i romane. Na glas je došao povijesnim romanom u Šenoinu stilu »Zmaj od Bosne« (1879.). Tipičan predstavnik književnosti Šenoina razdoblja bio je R. Jorgovanić (1853.–80.), pjesnik i pripovjedač. Nadaren pjesnik, ali izvan matice tzv. središnje nacionalne književnosti, bio je M. Bastian (1828.–85.), začetnik novijega istarskoga kruga; posvetivši se domoljubnomu novinarstvu, pjesnički je dar žrtvovao nacionalnom programu u Istri. Slična je i sudbina vođe hrvatskoga nacionalnog pokreta u Istri, M. Laginje (1852.–1930.).

Šenoini zahtjevi da se književnost približi puku utirali su put realizmu. Kulturni okvir unutar kojega se javio hrvatski realizam bio je opterećen nacionalnim i političkim pitanjima, pa su mnogi mlađi književnici politički bili vezani ponajviše uz Stranku prava. Velik broj pripovjedača iz različitih hrvatskih pokrajina omogućio je konačnu afirmaciju hrvatske književnosti, a posebno njezina kontinuiteta i cjelovitosti.

Prvi hrvatski pisac koji je s novim smjerom došao u dodir na samome izvoru bio je Eugen Kumičić (1850.–1904.), pisac Istre, Zagreba i hrvatske prošlosti. Boraveći u Parizu, oduševio se tehnikom koja se u hrvatskoj književnosti nije mogla primijeniti, pa se zapravo kretao između romantizma i naturalizma (»Olga i Lina«, 1881.). Mlađi, ali mnogo borbeniji, radikalniji i jedan od najosebujnijih talenata hrvatske književnosti XIX. st., Ante Kovačić (1854.–89.) napisao je niz pjesama, pripovijesti i romana te najbolji hrvatski roman XIX. st. »U registraturi« (1888.). Dok je Šenoa pjesnik Zagreba, Kovačić je kritičar i analitičar zagrebačkoga života. Ksaver Šandor Gjalski (1854.–1935.) obrađivao je teme iz zagorske plemenitaške sredine (»Pod starimi krovovi«, 1886.) pod utjecajem Turgenjevljeva poetskoga realizma te nastojao kritički osvijetliti političko stanje u Hrvatskoj (»U noći«, 1887.). 

Najplodniji pisac hrvatskog realizma Vjenceslav Novak (1859.–1905.), polazeći od rodnoga Senja, obuhvaćao je i šire područje, sve do Zagreba i Praga. U svojem najboljem romanu »Posljednji Stipančići« (1899.) obradio je propast senjske patricijske obitelji. Prodor stranoga kapitala u dotada patrijarhalnu Slavoniju (»Mrtvi kapitali«, 1890.; »Tena«, 1894.) prikazivao je Josip Kozarac (1858.–1906.). Psihološke novele, pri samome kraju realističkoga razdoblja i u doba moderne, pisao je Janko Leskovar (1861.–1949.). Njegovi junaci nisu borbeni i glavno im je obilježje pasivnost. Po tome je Leskovar najavio modernu. A. Harambašić (1861.–1911.) pisao je domoljubne pjesme pravaške idejne usmjerenosti. Silvije Strahimir Kranjčević (1865.–1908.) najveći je hrvatski pjesnik XIX. st. (»Bugarkinje«, 1885.; »Izabrane pjesme«, 1898.; »Trzaji«, 1902.). U rodoljubnoj lirici preteče su mu bili Šenoa i Harambašić, u socijalnoj, sarkastičnoj, Kovačić, refleksivnost je naslijedio od Preradovića, melankoliju od Vraza, svijest o ulozi svojega naroda od svih njih, a posebno od Mažuranića. Ne pripadajući ni jednoj stilskoj formaciji potpuno, Kranjčević je bio uzor i hrvatskim modernistima. J. Draženović (1863.–1942.) najviše se približio romanskomu tipu realizma, gotovo verizmu; njegove »Crtice iz primorskoga malogradskoga života« (1893.) sugestivnom snagom prikazuju ljude i odnose u Hrvatskome primorju potkraj XIX. st. Na prijelazu u modernu djelovao je i pjesnik, dramatičar, novelist i romanopisac A. Tresić Pavičić (1867.–1949.), stvaralac široke kulture i bogata izraza, koji je pod utjecajem klasičnog i talijanskog pjesništva unio u hrvatsko pjesništvo neke klasične forme. Zbirkama »Valovi misli i čuvstava« (1903.) i »Sutonski soneti« (1904.) znatno je utjecao na neke mlađe suvremenike (V. Nazor). Realizam je omogućio i književnu kritiku u modernome smislu riječi. Osvrti J. Iblera (1862.–1926.), M. Šrepela (1862.–1905.), a osobito J. Čedomila (1868.–1928.) ističu umjetnički kriterij kao osnovu književne ocjene. Realistički smjer pripovijedanja nastavio je Istranin V. Car Emin (1870.–1963.), koji je svoje najbolje djelo, romansiranu kroniku »Danuncijada«, objavio tek 1946. R. Katalinić Jeretov (1869.–1954.) javio se u istome krugu kao pjesnik rodoljubne tematike i istarsko-primorskih motiva.

U hrvatskoj književnosti moderna je stilski raznoliko razdoblje na prijelazu iz XIX. u XX. st., od doba dezintegracije realizma s prozom J. Leskovara do izlaska zbornika »Hrvatska mlada lirika« (1914.). Pokret se proširio na likovne umjetnosti i na kulturni i nacionalni život uopće. Od početka je krenuo po dvjema linijama: jedna je bila (M. Dežman) uglavnom apolitička, kozmopolitska, larpurlartistička (»Mladost«, »Hrvatski salon«, »Život«), a druga (M. Marjanović) naprednjačka, masarykovska (»Nova nada«, »Hrvatska misao«, »Novo doba«, »Narodna misao«, »Glas«). Uza sve to, neki istaknuti pisci toga razdoblja nisu imali izravne veze s pokretom (Antun Gustav Matoš, Dinko Šimunović). Borba između »starih« i »mladih« trajala je još cijelo prvo desetljeće XX. st. 

Pokret je bio srodan sličnim pojavama u Europi. Jedan od osnovnih zahtjeva bila je sloboda stvaranja i otvorenost prema europskim poticajima: proučavale su se francuska, njemačka, talijanska, pa ruska, poljska i češka književnost i ostavljale sve više tragova. U borbi za slobodu književnog stvaranja i za larpurlartizam u umjetnosti posebno se istaknuo jedan od ideologa moderne, M. Dežman Ivanov (1873.–1940.). M. Marjanović (1879.–1955.) pripadao je, naprotiv, onomu dijelu »mladih« koji su, uza sve isticanje estetskih mjerila, smatrali da hrvatska književnost mora biti glavna pokretačka snaga u političkoj borbi naroda. Najbliži njegovu shvaćanju bili su stvaraoci kao A. Kovačić, S. S. Kranjčević i V. Nazor. 

M. Cihlar Nehajev (1880.–1931.), novelist (»Veliki grad«, 1919.) i dramatičar, napisao je niz studija i eseja o domaćim i stranim književnicima, a njegov »Bijeg« (1909.) smatra se najtipičnijim romanom hrvatske moderne. U njemu je prikazao ono što je započeo Leskovar: otuđenu, zbunjenu hrvatsku inteligenciju na početku XX. st., koja svoj individualni i nacionalni problem rješava – bijegom.

Područje na kojem se moderna osobito istaknula bila je lirika. Slobodno izraženom erotikom, ovozemaljskim zanosom i pobunom protiv svih stega života, »Knjiga Boccadoro« (1900.) Milana Begovića (1876.–1948.) djelovala je kao pravi manifest i ostala trajnom stečevinom hrvatske lirike. Poslije se Begović istaknuo kao dramatičar i prozaik, ali taj njegov rad pripada razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Begovićevu pjesništvu slično je po dekoru i zvonkosti pjesništvo D. Domjanića (1875.–1933.), ali je u opreci s njim upravo po lirskoj, sentimentalnoj kantileni čovjeka koji se osjeća izgubljeno i gotovo suvišno. Mnogo uspjeha imalo je njegovo kajk. pjesništvo (»Kipci i popevke«, 1917.). Drugi znameniti pjesnik toga razdoblja bio je Vladimir Vidrić (1875.–1909.), čije se pjesništvo uklapa u poetiku europskog simbolizma.

Moderna je hrvatskoj književnosti dala vrijedne dramske prinose, u prvom redu djelima Ive Vojnovića (1857.–1929.). Dramom »Ekvinocij« (1895.) potpuno je osvojio publiku. Premda je u ranim djelima obrađivao kozmopolitske teme, Dubrovnik je ostao glavnim nadahnućem njegova stvaranja. Njegova »Dubrovačka trilogija« (1903.), vrhunac je hrvatske drame: iako tematikom vezana za realizam, tehnikom i inspiracijom posve je modernistička. V. Treščec Branjski (1870.–1932.) i S. Tucić (1873.–1940.) pisci su umjetnički zrele proze. Tucić je bio i pisac naturalističkih drama. U to je doba počeo stvarati Vladimir Nazor (1876.–1949.), jedan od najplodnijih i najsvestranijih književnika epohe (»Slavenske legende«, 1900.). Bavio se tematikom hrvatske povijesti: nakon »Velog Jože« (1908.) objavio je »Hrvatske kraljeve« (1912.), »Istarske priče« (1913.) i »Medvjeda Brundu« (1915.). 
Drama »Banović Strahinja« M. Ogrizovića prikazana je 1912.U prozi je moderna razrađivala realističke tradicije. Najkvalitetnije pripovjedačke tekstove pisao je Dinko Šimunović (1873.–1933.); u novelama, koje su vrhunac modernističkoga pripovijedanja, on opisuje seoski svijet Dalmatinske zagore. Hrvatska moderna dala je još dva uspjela dramatičara. M. Ogrizović (1877.–1923.) obrađivao je teme iz narodnih pjesama (»Hasanaginica«), ali je poslije zahvaćao i sukobe iz strasti (»Vučina«, 1921.), po uzoru na J. Kosora (1879.–1961.), posebno u drami »Požar strasti« (1912.). Pripovjedač F. Horvat Kiš (1876.–1924.) uglavnom je prikazivao Hrvatsko zagorje, a I. Kozarac (1885.–1910.), autor romana »Đuka Begović« (1911.), Slavoniju. 

Kranjčevićev učenik u pjesništvu, preteča moderne proze za gotovo pola stoljeća, bio je i Janko Polić Kamov (1886.–1910.), pjesnik (»Psovka«, »Ištipana hartija«, 1907.), pripovjedač, inovativan romanopisac (»Isušena kaljuža«, objavljena tek 1957.), dramatičar, esejist i kritičar. Njegova je proza i danas moderna kako po strukturi tako i po interesima. 

Najpotpuniji je, najeuropskiji i ujedno najhrvatskiji književnik toga razdoblja Antun Gustav Matoš (1873.–1914.), koji se u književnosti javio 1892. novelom »Moć savjesti«. Sve što je pisao (eseji, kritike, novele, pjesme, feljtoni, putopisi) ostavljalo je traga, a najviše njegova briljantna impresionistička kritika. I Wiesnerova reprezentativna antologija »Hrvatska mlada lirika« (1914.), kojom je predstavljen novi književni naraštaj, sva je bila pod dojmom Matoša pa u njoj prevladavaju matoševski motivi. Mnogi pjesnici okupljeni u njoj postali su velika imena hrvatske književnosti između dvaju svjetskih ratova. Fran Galović (1887.–1914.), plodan pisac modernističkih novela i drama, najviši je umjetnički domet postigao pjesmama na rodnome podravskom narječju (»Z mojih bregov«, objavljene 1925.). Pjesme Vladimira Čerine (1891.–1932.) uklapaju se u krug »Hrvatske mlade lirike« (»Raspeće«, 1912.).

Prinos proznomu izrazu dala je Ivana Brlić-Mažuranić (1874.–1938.), ostvarivši najuspjelije bajke hrvatske književnosti (»Priče iz davnine«, 1916.), u kojima se fantastika nar. pripovijesti prepleće s realistički zahvaćenim prikazivanjem karakterâ i sredinâ. Likovi su iz pretkršćanske, slavenske mitologije. Već 1920-ih Priče iz davnine su objavljene u New Yorku i Londonu (Croatian Tales of Long Ago), a u idućim deseljećima prevedene na niz svjetskih jezika. Brlić-Mažuranić je bila i dvostruka kandidatkinja za Nobelovu nagradu za književnost. Novinarka M. Jurić Zagorka (1873.–1957.) pisala je povijesne romane koji su postigli iznimnu popularnost. A. G. Matoš u tom je razdoblju objavljivao kritičko-publicističke tekstove »Naši ljudi i krajevi« (1910.) i »Pečalba« (1913.) te pisao feljtone i pjesme. Politički događaji na početku stoljeća djelovali su i na pisce moderne, pa su neki od njih pokušali djelovati s pozicija jugoslavenskog nacionalizma. Ivo Vojnović se u tom razdoblju bavio vidovdanskim mitom, S. Tucić objavio »Osloboditelje« (1914.).

Razdoblje koje je izravno prethodilo I. svjetskom ratu obilježeno je pojavom djela koja su nagovijestila nove književne tendencije: Matoševe fantastičke proze i pjesma »Mora«, pjesme, proza i drame J. Polića Kamova, proza F. Galovića, J. Baričevića (1884.–1919.) i M. Radoševića (1884.–1942.), okupljanje mladih zadarskih futurista 1914. oko časopisa »Zvrk« (koji će stjecajem okolnosti ostati netiskan), nagovijestili su avangardističku, tj. futurističku i ekspresionističku poetiku koja će obilježiti djelovanje novoga naraštaja pisaca u doba I. svjetskog rata i nakon njega. 

Osim avangardističkim težnjama književnost toga razdoblja obilježena je snažnom politizacijom. Oko časopisa »Vihor« (1914.) V. Čerine okupljala se skupina mladih pisaca projugoslavenske orijentacije. Nakon raspada Austro-Ugarske dodatno su ojačane jugoslavenske integralističke tendencije među hrvatskim književnicima. Snažan utjecaj na mlađe pisce imala su poetička i ideološka stajališta kipara Ivana Meštrovića te književnikâ I. Vojnovića i V. Nazora, koji su pred I. svjetski rat svojim djelima oživljavali zajedničku slavensku mitologiju. Većina je pisaca (M. Marjanović, V. Čerina, M. Krleža, T. Ujević, A. B. Šimić, A. Cesarec, U. Donadini, G. Krklec i dr.) prešla na ekavicu; glavnina časopisa zagovarala je platformu »narodnoga jedinstva«; osobito se u tom isticao »Književni jug«, u uredništvu kojega su, uz odgovornog urednika B. Mašića, bili i I. Andrić, M. Crnjanski, N. Bartulović i dr. Projugoslavenska orijentacija navela je Andrića i Bartulovića, podrijetlom Hrvate, da se s ostalim urednicima potkraj 1919. presele u Beograd i nastave djelovati unutar srpske književnosti. Razočaran srpskim hegemonizmom, koji je gušio hrvatski identitet u novoj državi, većina drugih hrvatskih pisaca koji su u ime narodnog jedinstva prihvatili ekavicu postupno je odustajala od koncepcije jezičnog unitarizma, a 1928., nakon ubojstva Stjepana Radića, praktično su svi hrvatski pisci, osim onih koji su se preselili u Beograd, napustili ekavicu.

Avangardističke poetičke tendencije zagovarane su u časopisima U. Donadinija »Kokot« (1916.) i A. B. Šimića »Vijavica« (1917.), »Juriš« (1919.) i »Književnik« (1924.). »Plamen« (1919.) M. Krleže i A. Cesarca zagovarao je, uz avangardističku (uglavnom ekspresionističku) poetiku, i lenjinističke revolucionarne ideje; »Zenit« (1921.–23. u Zagrebu; 1924.–26. u Beogradu) Lj. Micića najradikalnije je promicao avangardizam u književnosti, glazbi, slikarstvu i na filmu zagovarajući »zenitizam« kao sintezu izvornoga balkanskog duha i suvremenih europskih strujanja (futurizam, ekspresionizam, dadaizam, nadrealizam). Osim navedenih avangardističkih glasila značajnu je ulogu u tom razdoblju imao i časopis DHK »Savremenik« (izlazio s prekidima 1906.–41.), koji je okupljao pisce različitih naraštaja i poetičkih usmjerenosti, ali je njegov urednik J. Benešić u ratnom razdoblju pokazao posebno zanimanje za pisce novijega naraštaja; »Hrvatska njiva« (1917.–26.; od 1919. »Jugoslavenska njiva«) bila je na umjereno tradicionalističkim poetičkim stajalištima kao i »Vijenac« (1913.–28.). »Nova Evropa« (1920.–41.) urednika i vlasnika M. Ćurčina, časopis građansko-liberalne i unitarnojugoslavenske orijentacije, imala je velik utjecaj u prvoj polovici 1920-ih. Krleža je 1923. pokrenuo svoj drugi časopis »Književnu republiku« (ugašen nakon zabrane 1927.), koji je okupljao vodeće pisce lijeve orijentacije; časopis je obilježavala oštra kritika vladajućega sloja u Jugoslaviji, nacionalne neravnopravnosti i društvene nepravde.

Nakon atentata na S. Radića i uvođenja šestosiječanjske diktature početkom 1929., među hrvatskim književnicima ojačala je spoznaja o nužnosti nacionalne homogenizacije i pojačanog otpora velikosrpskom hegemonizmu. Budući da je mogućnost legitimne političko-stranačke djelatnosti bila bitno smanjena Zakonom o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi, znatan se dio političke djelatnosti odvijao u kulturnim udrugama i književnim glasilima. Matica hrvatska postala je središtem književnog i intelektualnog okupljanja, u njezinu su radu uz dominantne desne krugove bili agilni komunistički orijentirani pisci poput Krleže i Cesarca. Njezin časopis »Hrvatska revija« (1928.) postao je središnjim hrvatskim književnim glasilom toga doba i okupio ponajbolje hrvatske književnike svih orijentacija. No u Matici su za uprave F. Lukasa postupno prevladale desne tendencije: početkom 1930-ih, a definitivno nakon Lukasova članka »Ruski komunizam spram nacionalnog principa« (»Hrvatska revija«, 1933.), ljevičari, s Cesarcem i Krležom na čelu, bivaju istisnuti iz Matice. 

Uz Matičina izdanja, nacionalno i katolički orijentirani intelektualci okupljali su se i oko časopisa »Hrvatska smotra« (1933.–45.), »Hrvatska prosvjeta« (1914.–40.) i katoličkog dnevnika »Hrvatska straža« (1929.–41.). Vodeći katolički intelektualci (V. Rieger, J. Šimrak, I. Lendić, Lj. Maraković, M. Ujević, P. Grgec, D. Žanko, A. R. Glavaš, V. Nikolić i dr.) zagovarali su hrvatski kulturni identitet zasnovan na vjerskim i obiteljskim vrijednostima i polemizirali ne samo s hrvatskom »bezbožničkom« lijevom inteligencijom (prije svih s M. Krležom) već i s liberalno-masonskim građanskim krugovima. Hrvatska lijeva inteligencija okupljala se oko »Književnika« (1928.–39.), koji je u prvim godinama izlaženja bio otvoren i prema liberalnim idejama, zatim oko časopisa »Kritika« (1928.), »Literatura« (1931.–33.), »Kultura« (1933.) i »Izraz« (1939.–41.). Potkraj 1920-ih i na početku 1930-ih previranja u lijevom pokretu na svjetskoj pozornici (I. međunarodna konferencija revolucionarnih pisaca 1927., Harkovski kongres 1930., Moskovski kongres sovjetskih pisaca 1934.), sukobljavanja lijevih avangardista i zagovornika ideološki angažirane socijalne književnosti (odnosno socijalističkoga realizma) imala su odjeka i u Jugoslaviji. Najistaknutiji lijevi književnik, M. Krleža, odbio je normativnu koncepciju književnosti podređene obrani ideoloških ciljeva, zbog čega se sukobio sa zagovornicima socijalne književnosti. Te su polemike bile osobito izražene u razdobljima izlaženja Krležinih časopisa »Danas« (1934.) i »Pečat« (1939.–40.), a kulminirale su njegovim opsežnim polemičkim esejom »Dijalektički antibarbarus« (»Pečat«, 1939.), koji ga je doveo u izravan sukob s vodstvom Komunističke partije Jugoslavije (ona je odgovorila tiskanjem zbornika »Književne sveske« 1940.).

Utjecaj socijalne književnosti, koji se očitovao u povratku realističkomu (katkad i naturalističkomu) pripovjedačkomu postupku, a na tematskome planu u zanimanju za pučke slojeve (osobito gradsku i seosku sirotinju), osjetio se i među piscima bliskima HSS-u (S. Kolar, M. Pavlek Miškina, I. Kozarčanin, I. G. Kovačić i dr.), pa i među katoličkim piscima. Unatoč načelnom odbacivanju normativne poetike socijalne književnosti, i Krleža je pokazao sklonost tematiziranju prizora socijalne bijede i puntarskoga duha obespravljenih slojeva (»Knjiga pjesama«, 1931.; »Balade Petrice Kerempuha«, 1936.). U cjelini, za 1930-e karakterističan je povratak realističkomu pristupu, zasnovanomu na socijalnoj analitičnosti, psihološkoj metodi u razradbi unutarobiteljskih odnosa te mjestimičnim infiltratima modernističkih tehnika koje su obilježile 1920-e. Neki autori (M. Šicel) za dominantan stil toga razdoblja rabe označnicu sintetički realizam.

Uspostava NDH 1941. pobudila je u dijelu hrvatskih književnika nadu da će rušenje monarhističke Jugoslavije osloboditi novu kreativnu energiju. No snažna vezanost ustaške vlasti za sile Osovine i za faš. ideologiju, a posebno represivna praksa ustaškoga režima (ubojstva Cesarca, Keršovanija, Miškine i niza drugih intelektualaca, progon komunista i pripadnika nacionalnih manjina) udaljili su većinu intelektualaca od režima. Poseban je odjek imao prelazak dvojice istaknutih nekomunističkih književnika V. Nazora i Ivana Gorana Kovačića 1942. u partizane. Iako je nepoćudnim lijevim piscima koji nisu likvidirani bilo onemogućeno objavljivanje (primjerice Krleži), ustaška je vlast nastojala privući književnike, organizirati snažnu izdavačku djelatnost: u Hrvatskome izdavalačkom bibliografskom zavodu tiskan je niz sabranih djela hrvatskih pisaca, izdavane su reprezentativne antologije pjesništva i proze, nastavljeno je izdavanje »Hrvatske enciklopedije«. No i na teritoriju pod partizanskim nadzorom bila je snažna književna djelatnost. Osim Nazora i Kovačića u NOB-u su sudjelovali i Joža Horvat, M. Božić, Jure Kaštelan, I. Dončević, Jure Franičević Pločar, M. Franičević, Vjekoslav Kaleb, V. Popović, Ž. Jeličić, J. Barković i dr. Iako je veći dio njihove književne produkcije obilježen utilitarnom funkcijom, stvorena su i potresna umjetnička djela, poput poeme »Jama« I. G. Kovačića. Ivan Goran Kovačić (1913.–43.), pjesnik, pripovjedač, kritičar i novinar, bio je zagovornik politike HSS-a, sljedbenik S. Radića; u ranoj zbirci novela »Dani gnjeva« (1936.) pisao je o rodnome Lukovdolu poetizirajući sklad prirode i čovjeka, kritički tretirajući socijalnu nepravdu. U pjesmama, sabranima u posmrtnoj knjizi »Ognji i rože« (1945.), na zavičajnome kajk. dijalektu pjevao je o arkadijskim krajolicima rodnoga kraja. Iznimnu ekspresivnost postigao je u poemi »Jama« (1944.), ostavivši djelo univerzalne umjetničke vrijednosti, potresno svjedočanstvo o ratnome zločinstvu.

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova književno je bio djelatan i niz pisaca koji su se afirmirali u prethodnom razdoblju; najistaknutiji su među njima Ksaver Šandor Gjalski (»Ljubav lajtnanta Milića i druge pripovijetke«, 1923.; »Pronevjereni ideali«, 1925.), Ivo Vojnović (»Maškerate ispod kuplja«, 1922.), Vladimir Nazor (»Arkun«, 1920.; »Niza od koralja«, 1922.; »Nove priče«, 1922.–26.; »Priče s ostrva, iz grada i sa planine«, 1927.; »Pjesme moje mladosti«, 1930.; »Fantazije i groteske«, 1931.), Dinko Šimunović (»Mladost«, 1921.; »Porodica Vinčić«, 1923.), Milan Begović (»Dunja u kovčegu«, 1921.; »Pustolov pred vratima«, 1926.; »Giga Barićeva«, 1931.; »Bez trećega«, 1931.), Josip Kosor (»Žena«, 1920.; »Razvrat«, 1923.; »Miris zemlje i mora«, 1925.), Milutin Cihlar Nehajev (»Veliki grad«, 1919.; »Vuci«, 1928.), Đuro Arnold (»Na pragu vječnosti«, 1935.), Viktor Car Emin (»Nove borbe«, 1926.; »Vitez mora«, 1939.), D. Domjanić (»Kipci i popevke«, 1917.; »Po dragomu kraju«, 1933.), M. Marjanović (»Vladimir Nazor kao nacionalni pjesnik«, 1923.; »Stjepan Radić«, 1937.; »Mi budale«, 1939.), Ante Tresić Pavičić (»Govori i pisma iz ere užasa i oslobođenja«, 1922.; »Ivan Meštrović«, 1925.; »Plavo cvijeće«, 1928.) i dr.

Središnju ulogu u književnom životu između dvaju svjetskih ratova, utemeljenu ne samo na opsežnom književnom opusu već i na širem javnom angažmanu, imao je Miroslav Krleža (1893.–1981.): pokretao je utjecajne časopise i vodio mnogobrojne polemike o kulturnim ali i o političkim problemima; njegov se utjecaj očitovao u pojavi niza sljedbenika, tzv. krležijanaca, među mlađim intelektualcima. Za I. svjetskog rata napisao je niz avangardističkih kratkih drama, tzv. legendi (»Kraljevo«, »Kristofor Kolumbo«, »Michelangelo Buonarroti«) te pjesme utemeljene na slobodnom stihu i ekspresivnoj slikovnosti (»Tri simfonije«, 1917.; »Pjesme I« i »Pjesme II«, 1918.; »Pjesme III« i »Lirika«, 1919.); u razdoblju nakon I. svjetskog rata tiskao je antiratne novele iz ciklusa »Hrvatski bog Mars«. U drugoj polovici 1920-ih, u glembajevskom ciklusu (drame »U agoniji«, »Gospoda Glembajevi«, »Leda«) napustio je avangardističku poetiku i tehnikom psihološkog realizma analizirao krizu svijesti građanske klase. U romanima »Povratak Filipa Latinovicza« (1932.) i »Na rubu pameti« (1938.) bavio se sudbinom osjećajna pojedinca sukobljena s društvenom sredinom, a u »Banketu u Blitvi« (I., 1938., II., 1939.), analizirao sukob pojedinca i despotske političke vlasti. Oživljujući jezik stare kajkavske književnosti, u »Baladama Petrice Kerempuha« (1936.) stvorio je kompleksnu sliku hrvatske povijesti. Objavio je i niz knjiga eseja, putopisa i polemika, koje su imale velik odjek u javnosti. 

Vodeći pjesnik međuratnoga razdoblja Tin Ujević (1891.–1955.) svoj je talent najavio 1914. u antologiji »Hrvatska mlada lirika«. U razdoblju oko I. svjetskog rata bio je politički angažiran kao jugoslavenski nacionalist, ali je nakon rata, razočaran, napustio politiku i posvetio se književnosti kao profesionalni pisac i prevoditelj. Osim pjesama pisao je i feljtone, eseje o stranim i domaćim piscima, prozne zapise, novinske članke i dr. U pjesništvu ranoga razdoblja bio je blizak Matošu, potom je baštinio i pjesničko iskustvo Baudelairea, Whitmana i Rimbauda. Suvremeni pjesnički izraz često je spajao s autohtonim izražajnim sredstvima, primjerice izrazito stilizirane narodne naricaljke, čime je postigao snažnu ekspresiju osjećajnih stanja, osobne tragike, osamljenosti i intenzivne, strasne, ali netjelesne ljubavi, osobito u ranim zbirkama (»Lelek sebra«, 1920.; »Kolajna«, 1926.). Potonje mu se pjesme (»Auto na korzu«, 1932.), osim nadrealističkom slikovnosti odlikuju i filoz. refleksivnosti. Reprezentativnim izborom iz pjesništva »Ojađeno zvono« (1933.) i eruditskim esejima i feljtonima (zbirke »Ljudi za vratima gostionice«, 1938.; »Skalpel kaosa«, 1938.) definitivno se potvrdio kao iznimna osobnost međuratne književnosti.

Bosanski Hrvat Ivo Andrić (1892.–1975.) također je bio jedan od darovitih pjesnika što ih je predstavila antologija »Hrvatska mlada lirika«. Iako je nakon preseljenja djelovao unutar srpske književnosti, s obzirom na očuvanu povezanost s hrvatskom kulturnom tradicijom može se smatrati piscem dvojne pripadnosti. Njegova rana djela (»Ex Ponto«, 1918.; »Put Alije Đerzeleza«, 1920.; »Nemiri«, 1921.) pisana su ijekavicom (koja se i poslije pojavljuje u njegovim djelima, osobito u govoru bosanskih fratara). Nakon prelaska u Beograd objavio je tri prozne zbirke (»Pripovetke«, 1924., 1931., 1936.). Stilistički virtuozna, s istančanim smislom za psihološku analizu, prožeta nenametljivom misaonošću, njegova proza analizira civilizacijske i religijske prijepore na bosanskome tlu. Zajedno s poslijeratnim romanima, nakon II. svjetskog rata doživio je svjetski prijam, okrunjen Nobelovom nagradom 1961.

Za kratkotrajna života Antun Branko Šimić (1898.–1925.) napisao je jedan od najizrazitijih pjesničkih i kritičko-esejističkih autorskih opusa hrvatske književnosti. Isprva je nasljedovao pjesnička iskustva impresionizma i simbolizma, a potom i njemačkog ekspresionizma. Vrhunac je dosegnuo u pjesmama u kojima, zgusnutim stihom, bez verbalne ornamentike, govori o prolaznosti ljudskoga tijela i o siromasima. Za života je objavio zbirku »Preobraženja« (1920.), a posmrtno su mu tiskane »Izabrane pjesme« (1933.). Kao kritičar istaknuo se radikalnim poricanjem hrvatskih klasika (Preradović, Vidrić, Vojnović, Nazor), ali i mlađih suvremenika (Andrić, Krleža). August Cesarec (1893.–1941.) autor je opsežna knjiž. opusa: pjesnik, novelist, romanopisac, dramatičar, politički publicist. Politički je pripadao lenjinističkoj ljevici; strastveno se angažirao u društvenim polemikama; ekspresionističku strukturu njegovih prvih stihova i proze postupno je zamijenio kritički realizam, kojim je analizirao probleme poput hrvatskoga nacionalnog pitanja ili društvene nepravde (»Careva kraljevina«, 1925.; »Zlatni mladić«, 1928.; »Bjegunci«, 1933.). Ulderiko Donadini (1894.–1923.) javio se 1915. zbirkom »Lude priče«, a potom je objavio niz romana (»Vijavice«, 1917.; »Kroz šibe«, 1921.; »Bauk«, 1922.), drama (»Bezdan«, 1919.; »Igračka oluje«, 1921.; »Gogoljeva smrt«, 1921.). Žanrovski svestran, pisao je i pjesme, feljtone i eseje. Polazio je od matoševske simbolističko-impresionističke poetike, oduševljavao se i Dostojevskim; u njegovim djelima prevladava duh groteske s izrazito neurotiziranim likovima. Javno djelovanje M. Budaka (1889.–1945.) snažno je obilježeno politikom. Istaknuti pripadnik ustaškoga pokreta, pokretač novina »Hrvatski narod« 1938., ministar u vladi NDH, književna je djela intenzivno objavljivao 1930.–45. Najznačajniji dio njegova opsežnog opusa bavi se ličkim selom, odnosno raspadom tradicionalnih vrijednosti u zatvorenoj patrijarhalnoj zajednici (»Opanci dida Vidurine«, 1933.; »Ognjište«, I–IV, 1938.; »Kresojića soj«, I–III, 1944.–45.). Pisao je i socijalno angažirane romane u kojima je analizirao gradsku sredinu (»Direktor Križanić«, 1938.; »Rascvjetana trešnja«, I–IV, 1939.) i memoarsku prozu (»Ratno roblje«, I–II, 1941.). 

Slavko Kolar (1891.–1963.) s izrazitim je humorističkim darom analizirao hrvatsko selo i provinciju. U najboljim novelističkim zbirkama »Ili jesmo ili nismo« (1933.) i »Mi smo za pravicu« (1936.) dojmljivo je prikazao sudbine likova koji žive u uvjetima posvemašnje oskudice; također je satirički slikao i provincijsku inteligenciju i činovništvo, osobito polit. karijerizam i oportunizam. Iako su prve pjesničke zbirke G. Krkleca (1899.–1977.) imale i ekspresionističkih elemenata (»Lirika«, 1919.; »Srebrna cesta«, 1921.), njegovu je pjesničkomu senzibilitetu više odgovarao tradicionalistički, impresionistički izraz i vezani stih (»Izlet u nebo«, 1928.; »Darovi za Bezimenu«, 1942.). Njegova duhovitost osobito je došla do izražaja u epigramima i feljtonima. Vjekoslav Majer (1900.–75.) pjesnik je zagrebačkih prizora, formalno blizak Matošu; pokazao je i socijalnu osjetljivost prema sirotinji (zbirke »Lirika«, 1924.; »Pjesme zabrinutog Evropejca«, 1934.). U prozi (»Iz dnevnika malog Perice«, 1935; »Pepić u vremenu i prostoru«, 1935.–38.; »Život puža«, 1938.; »Dnevnik Očenašeka«, 1938.) s toplim je humorom iz vizure maloga čovjeka opisao zagrebačku svakodnevicu. 

Pjesnik Dobriša Cesarić (1902.–80.) nasljedovao je duh romantizma (prevodio je ruske i njemačke romantičare), a na stilsko-izražajnome planu baštinio je pjesnike hrvatske moderne, pisao vezanim stihom, s izrazitim osjećajem za glazbenost stiha. U pjesmama su mu učestali pejsažni prizori koji poprimaju simboličku funkciju pa njegova prividno jednostavna poezija dobiva dublji, filozofski smisao. Bavio se i prizorima iz života gradske sirotinje priključujući se tako pokretu socijalne književnosti (zbirke »Lirika«, 1931.; »Spasena svijetla«, 1938.). Postigao je veliku popularnost u širim čitateljskim krugovima. Đuro Sudeta (1903.–27.) pisao je melankolične stihove prožete kršćanskom duhovnošću (zbirke »Osamljenim stazama«, 1924.; »Kućice u dolu«, 1926.) u kojima je tematizirao vlastito djetinjstvo, osamljenost i slutnju skore smrti. U proznome dijelu opusa vrijednošću se izdvaja fantastička pripovijest »Mor« (1930.). Nikola Šop (1904.–82.) u svojoj poeziji, prožetoj dubokom duhovnošću i zasnovanoj na vezanome stihu, pokazao je ljubav za svijet običnih, malih ljudi, svijet sirotinje i skitnica. On je očovječio Isusov lik, doveo ga među ljude i životinje, proveo kroz svakodnevicu maloga čovjeka (»Pjesme siromašnog sina«, 1926.; »Isus i moja sjena«, 1934.; »Za kasnim stolom«, 1943.). U potonjim pjesmama napustio je temu malih ovozemnih radosti i bavio se simbolikom astralnih prostora. Vjekoslav Kaleb (1905.–96.) u zbirkama novela »Na kamenju« (1940.) i »Izvan stvari« (1942.) škrtim, zgusnutim izrazom prikazao je sredinu i ljude Dalmatinske zagore te postigao vrhunski pripovjedački domet, kakav nije dosegnuo opsežnim pripovjedačkim opusom objavljenim nakon II. svjetskog rata. 

Dragutin Tadijanović (1905.–2007.) bavio se uglavnom tematikom izgubljenoga djetinjstva kao arhetipske vrijednosti; pjesništvo mu odlikuju jednostavnost jezika i intencionalna naivnost vizure lirskoga subjekta u pokušaju rekonstrukcije izvornih slika djetinjstva koje simbolizira autentičnost egzistencije (»Lirika«, 1931.; »Sunce nad oranicama«, 1933.; »Pepeo srca«, 1936.; »Dani djetinjstva«, 1937.; »Tuga zemlje«, 1942.). Ivo Kozarčanin (1911.–41.), pjesnik, kritičar i novelist, umjetnički je vrhunac dosegnuo u romanima »Tuđa žena« (1937.) i, osobito, »Sam čovjek« (1937.) baveći se psihološkom analizom neurotiziranih likova koji se teško prilagođavaju malograđanskoj sredini. Pjesme su mu prožete intenzivnim erotizmom i osjećajem osame (»Mrtve oči«, 1938.). 

U razdoblju do 1945. istaknutu ulogu u književnom životu imali su također: Milan Šufflay (1879.–1931.), Julije Benešić (1883.–1957.), M. Hanžeković (1884.–1955.), Lj. Wiesner (1885.–1951.), M. Pavlek Miškina (1887.–1942.), Đ. Vilović (1889.–1958.), D. Angjelinović (1891.–1963.), V. Škurla-Ilijić (1891.–1971.), T. Strozzi (1892.–1970.), S. Galogaža (1893.–1944.), Z. Kolarić-Kišur (1894.–1990.), J. Pavičić (1895.–1963.), D. Pfanova (1897.–1989.), A. Cettineo (1898.–1956.), M. Balota (1898.–1963.), I. Jakovljević (1898.–1948.), N. Pavić (1898.–1976.), M. Feldman (1899.–1976.), J. Kulundžić (1899.–1970.), M. Lovrak (1899.–1974.), K. Mesarić (1900.–83.), L. Perković (1900.–48.), V. Vlaisavljević (1900.–43.), A. Bonifačić (1901.–86.), P. Ljubić (1901.–52.), Stjepan Mihalić (1901.–84.), S. Batušić (1902.–79.), S. Košutić (1902.–65.), F. Alfirević (1903.–56.), D. Gervais (1904.–57.), V. Kušan (1904.–85.), S. Šimić (1904.–60.), H. Kikić (1905.–42.), A. Nametak (1906.–89.), N. Simić (1906.–81.), V. Kovačić (1907.–59.), G. Senečić (1907.–92.), Z. Remeta (1909.–64.), O. Delorko (1910.–2000.), Zlatko Milković (1911.–47.), I. Balentović (1913.–2001.), E. Čolaković (1913.–76.), G. Karlovčan (1913.–42.), A. Nizeteo (1913.–2000.), M. Čović (1915.–83.) i dr.

Među književnim povjesničarima i književnim kritičarima isticali su se M. Kombol (1883.–1955.), A. Haler (1883.–1945.), Lj. Maraković (1887.–1959.), A. Barac (1894.–1955.), S. Ježić (1895.–1969.), Josip Horvat (1896.–1968.), I. Hergešić (1904.–77.), J. Bogner (1906.–36.) i dr.

Književni život u prvim godinama nakon II. svjetskog rata bio je snažno obilježen političkim događajima: nakon sloma ustaške vlasti i dio književnika otišao je u emigraciju. Neki, koji su obnašali visoke dužnosti u NDH, bili su osuđeni. Mile Budak osuđen je kao ratni zločinac na smrtnu kaznu. U Društvu hrvatskih književnika (koje je promijenilo naziv u Društvo književnika Hrvatske) provedena je revizija članstva; dijelu pisaca izrečena je kazna privremene zabrane objavljivanja. Glavnu ulogu u organizaciji književnog života preuzeli su pisci sudionici partizanskog pokreta. Pokrenut je časopis »Republika« (1945.) kojemu je namijenjena uloga središnjega književnoga glasila. Vodeći međuratni lijevi književnik, M. Krleža, koji se zbog sukoba s KPJ nije aktivno priključio NOB-u, postupno se uključio u javni život; njegova je uloga bitno ojačala tek nakon sukoba jugoslavenskih komunista sa Staljinom. On je 1950. osnovao u Zagrebu Leksikografski zavod FNRJ (preteča današnjeg Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža), u koji je primio i niz građanski i katolički orijentiranih književnika i intelektualaca.

U prvim godinama nakon rata prevladavala je poetika socijalističkog realizma. Velik utjecaj na književna strujanja i ukupni kulturni život imao je Agitprop, u kojem su djelovali i neki od vodećih pisaca partizanskog naraštaja. Socrealistička poetika najviše traga ostavila je u kritici i esejistici; roman kao reprezentativni socrealistički žanr praktično nije postojao; u prvim poratnim godinama bio je osobito popularan oblik poeme (Marin Franičević, »Govorenje Mikule Trudnega«; V. Popović, »Oči«; Jure Kaštelan, »Tifusari«; Ž. Jeličić, »Koliba u inju«; O. Šolc, »Noć«); tematski su uglavnom bile vezane za NOB ili su govorile o pobuni hrvatskog. čovjeka, seljaka protiv socijalne nepravde. Popularne su bile i zbirke pripovijedaka o partizanskom ratu (I. Dončević, »Bezimeni«; Joža Horvat, »Za pobjedu«; V. Kaleb, »Brigada«). Odmah nakon rata tiskan je i niz zbirki pjesama te kraćih dramskih tekstova koji su u ratu izvođeni na partizanskim priredbama. No i u tom je razdoblju ideološkog pritiska tiskan niz knjiga koje su odudarale od socrealističkih poetičkih normi i ostale trajnom estetskom vrijednošću: romani P. Šegedina »Djeca božja« (1946.) i »Osamljenici« (1947.), pjesme V. Parun »Zore i vihori« (1947.), pripovijetke R. Marinkovića »Proze« (1948.), roman V. Desnice »Zimsko ljetovanje« (1950.). I. Andrić tiskao je 1945. tri romana koja su mu donijela svjetsku slavu: »Na Drini ćuprija«, »Travnička hronika« i »Gospođica«.

Književnici u emigraciji također su se nastojali konsolidirati i započeti književno djelovanje. F. Nevistić i V. Nikolić u Buenos Airesu pokrenuli su polumjesečnik »Hrvatska«. V. Nikolić i A. Bonifačić počeli su 1951. izdavati »Hrvatsku reviju«, pozivajući se na tradiciju međuratnoga Matičina knjiž. časopisa; iako se većina suradnika, ne odustajući od državotvorne ideje, distancirala od stege ustaškoga nacionalističkog programa, na knjiž. je planu ukus većine autora bio izrazito konzervativan. Među istaknutijim suradnicima bili su i B. Radica (1904.–93.), R. Kupareo (1914.–96.), D. Žanko (1904.–80.), A. Kadić (1910.–98.), a poslije i najdarovitiji emigrantski pjesnik, koji se, za razliku od većine ostalih odlikovao modernističkim senzibilitetom, Boris Maruna (1940.–2007.). U Argentini je pjesnički djelovao i nekadašnji Krležin suradnik iz »Pečata« Viktor Vida (1913.–60.), koji je svoju poetiku oblikovao oslanjajući se na talijanski hermetizam. Njegove se knjige od početka 1970-ih objavljuju i u Hrvatskoj.

Nakon sukoba jugoslavenskog rukovodstva sa Staljinom, početkom 1950-ih postupno je popuštao rigidni pritisak ideologije nad književnošću. Poseban je poticaj oslobađanju umjetnosti od stege socrealističke poetike bio Krležin govor na III. kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani 1952. On je označio stvaranje nove kult. paradigme, koja je dopuštala slobodu izbora izražajnih sredstava, otvaranje prema književnim poticajima sa Zapada te nešto slobodniji tretman knjiž. tema (potpuna sloboda kritike polit. sustava, vodeće uloge Saveza komunista i J. Broza i dalje neće biti dopuštena).

U prvim godinama nakon rata afirmirao se niz pisaca koji su svojim opusima obilježili hrvatsku književnost druge polovice XX. st. Petar Šegedin (1909.–98.) pisac je izrazito intelektualističke proze; najznačajnija je u njegovu romanesknom opusu tzv. egzistencijalistička trilogija, kojoj uz spomenuta dva poratna romana pripada i »Crni smiješak« (1969.). Objavio je i niz zbirki novela, eseja i putopisa, a velik su odjek imali njegovi eseji u kojima je problematizirao hrvatsko nacionalno pitanje (»Svi smo mi odgovorni«, 1971.). Vladan Desnica (1905.–67.) objavio je četiri zbirke novela, koje kritika obično razvrstava u dva tematsko-formalna kruga: realistički koncipirane novele vezane za dalmatinsku sredinu i maternistički strukturiranu psihološko-meditativnu prozu. Vrhunac je postigao u jednom od najboljih hrvatskih proznih djela, modernistički koncipiranu romanu »Proljeća Ivana Galeba« (1957.), u kojem je u obliku niza esejističkih digresija tematizirao problematiku umjetničkog stvaranja. Ranko Marinković (1913.–2001.) reprezentativni je pisac hrvatskoga modernizma. Stilski je virtuozan, djela su mu zasićena rafiniranom ironijom; bavio se sukobom osjetljiva pojedinca sa sredinom, nemogućnošću ostvarenja autentičnog identiteta. Okušao se u različitim žanrovima; uspješan kao novelist (»Ruke«, 1953.), dramatičar (»Glorija«, 1956.), romanopisac (»Kiklop«, 1965.), esejist (»Geste i grimase«, 1951.). 

Vesna Parun (1922.–2010.) autorica je pedesetak pjesničkih zbirki, knjiga proze i drama; istaknula se prije svega ljubavnom poezijom prigušene senzualnosti i bujne slikovnosti uglavnom vezane za prirodu. U potonjim zbirkama pokazala je sklonost satiričnom žanru. M. Matković (1915.–85.) okušao se kao esejist i putopisac, a najpoznatiji je kao dramatičar; deklarirani krležijanac, vlastiti je dramski izraz najbolje artikulirao potkraj 1950-ih i u 1960-ima u dramskim tekstovima po antičkim motivima. J. Kaštelan (1919.–90.) pjesnik je koji se vraćao arhetipovima djetinjstva i zavičaja kao simbolima vitalnosti i mladosti. U izrazu je kombinirao ujevićevsko-matoševsku tradiciju, usmeno pjesništvo i nadrealističku slikovnost. R. Ivšić (1921.–2009.) najradikalniji je zagovornik nadrealizma u hrvatskoj književnosti; ne slažući se s polit. sustavom i kult. situacijom, emigrirao je 1954. u Francusku; njegovo pjesništvo i, osobito, nadrealističke drame na pravi su način vrjednovane tek 1970-ih. Pjesništvo D. Ivaniševića (1907.–81.) u početku, uoči II. svjetskog rata, bilo je pod snažnim utjecajem nadrealizma i talijanskoga hermetizma; autentičan izraz postigao je u čakavskim stihovima 1970-ih. Elementi nadrealističke poetike utjecali su i na pjesništvo Š. Vučetića (1909.–87.), u kojem je u početku prevladavao socijalni angažman, a potom preispitivanje vlastitih unutarnjih nemira i priviđenja; djelovao je i kao esejist i kritičar. M. Franičević (1911.–90.) također je u početku pisao čakavske, socijalno angažirane stihove; poslije se okrenuo intimističko-pejsažnim motivima; kao kritičar prošao je put od strastvenoga zagovornika socijalnog realizma do istraživača renesansne književnosti. J. Franičević Pločar (1918.–94.) pisao je pjesme na čakavskome i štokavskome, ali se afirmirao u prvom redu kao romanopisac nizom romana o razdoblju NOB-a pisanih bez patetike, zasnovanih na prikazu složenih psihičkih stanja likova. Joža Horvat (1915.–2012.) također se u prozi bavio ratnom tematikom, pokazujući sklonost humorističkoj pripovjedačkoj vizuri; u potonjim djelima pisao je o vlastitoj opsesiji prirodom, lovom i avanturističkom plovidbom. Mirko Božić (1919.–95.) najveći je domet postigao u kurlanskoj romanesknoj trilogiji prikazujući sirotinjski život u Dalmatinskoj zagori s izrazitim smislom za portretiranje likova i ekspresivnim stilom zasnovanim na ruralnoj štokavštini obogaćenoj neologizmima; istaknuo se i kao dramatičar. Pero Budak (1917.–2008.) autor je niza drama iz seoskoga, ličkoga života, s naglašenim smislom za komiku, vrlo popularnih 1950-ih. Nakon početnoga, poratnoga razdoblja, u kojem je pisao izrazito ideologizirane stihove, kritiku i eseje, Ž. Jeličić (1920.–95.) od kraja 1950-ih napisao je niz zbirki novela i romana modernističke narativne strukture. Ivan Raos (1921.–87.) plodan je novelist, romanopisac i dramatičar; služio se različitim oblikovnim postupcima: od humorom protkanog realističkog pripovijedanja do modernističkog eksperimentiranja. V. Jelić (1921.–2004.) bavio se uglavnom tematikom života Srba u Kninskoj krajini, primjenjujući često modernističke postupke u naraciji. U poratnome razdoblju ističu se i E. Šinko (1898.–1967.), M. Beretin (1907.–88.), I. Vujčić-Laszowski (1907.–92.), I. Dončević (1909.–82.), D. Popović-Dorofejeva (1910.–82.), V. Popović (1910.–95.), G. Vitez (1911.–66.), A. Stipčević (1912.–99.), M. Matić-Halle (1912.–86.), O. Šolc (1913.–94.), J. Barković (1918.–2011.), Đ. Šnajder (1919.–93.), Z. Črnja (1920.–91.), D. Oblak (1921.–98.), B. Stopar (1921.–88.), I. Katušić (1923.–85.), N. Disopra (1923.–90.), F. Hadžić (1922.–2011.), D. Roksandić (1922.–2003.), B. Pavlović (1922.–2001.) i dr.

Za razvoj hrvatske književnosti 1950-ih iznimno je bila značajna uloga časopisa »Krugovi« (1952.–58.), oko kojega se okupila skupina pisaca rođenih uglavnom oko 1930. Osnovna je kohezivna crta toga naraštaja suprotstavljanje poetici socijalističkoga realizma i otvaranje prema najraznolikijim poticajima iz svijeta, od nadrealizma, ruskih avangardista, egzistencijalizma do američke tzv. tvrdokuhane proze. Temeljna im je svjetonazorska komponenta ironija kao znak odustajanja od kolektivnog optimizma poratnoga doba, što je vjerojatno utjecaj i američkih novokritičara, koji upravo u ironiji vide osnovnu poetsku kvalitetu.

Među piscima toga naraštaja najznačajniji je prozni opus ostvario Slobodan Novak (1924.), koji se u zbirkama »Izgubljeni zavičaj« (1955.), »Tvrdi grad« (1961.), »Izvanbrodski dnevnik« (1977.) i u romanu »Mirisi, zlato i tamjan« (1968.) bavio dvojbama suvremenog intelektualca, osjećajem egzistencijalnog apsurda. Novak pokazuje izrazit smisao za psihološko nijansiranje stanja likova i za profinjeno oslikavanje zavičajnih mediteranskih ambijenata. Slavko Mihalić (1928.–2007.), vodeći je pjesnik krugovaškoga naraštaja, autor dvadesetak pjesničkih zbirki, počevši od »Komorne muzike« 1954. kojom je već utvrdio osebujnost svojega talenta. Zaokupljen je idejom ljudskoga poraza, nemogućnošću realizacije autentične egzistencije, što je pjesnički artikulirano u nizu semantički slojevitih slika. Ivan Slamnig (1930.–2001.), autor mnogih pjesničkih zbirki (»Aleja poslije svečanosti«, 1956.; »Odron«, 1956.; »Naronska siesta«, 1963.), romana »Bolja polovica hrabrosti« (1972.), zbirki novela, radiodrama, književnokritičkih i znanstvenih tekstova te prevoditelj, sklon je kalamburu, ironiji, pjesništvo mu je zasićeno intelektualnim referencijama. osobito se istaknuo versološkim studijama. Antun Šoljan (1932.–93.), po mnogima paradigmatični pisac toga naraštaja, okušao se u svim književnim rodovima: kao pjesnik, prozaik (»Izdajice«, 1961.; »Kratki izlet«, 1965; »Luka«, 1974.), dramatičar, kritičar, feljtonist, antologičar, urednik nekoliko časopisa i prevoditelj. Kao dobar poznavatelj aktualnih tokova svjetske književnosti, bavio se u pjesništvu modernističkom transpozicijom mitova i legendi, resemantizacijom klasičnih motiva i oblika, a u prozi je analizirao sukob pojedinca s društvenim konvencijama. M. Slaviček (1929.–2012.) također je bio iznimno plodan pjesnik. Služio se svakodnevnim govornim izrazom; pisao je o naizgled malim stvarima, ali je uspijevao u prizore običnog življenja ugraditi elemente lirske meditativnosti o vremenu i prolaznosti. Nikola Milićević (1922.–99.) bio je jedan od urednika »Krugova«, ali su ga zbog sklonosti jasnu izričaju i klasičnim formama kritičari najčešće povezivali sa starijim naraštajima hrvatskih pjesnika. Pisao je i književnopovijesne eseje te prevodio. Pjesnik i povjesničar starije hrvatske književnosti Josip Pupačić (1928.–71.) u svojim je pjesmama pokušavao ostvariti harmoničan odnos književne baštine i modernoga izraza. Z. Golob (1927.–97.), pjesnik, pisac šansona, književne i likovne kritike i esejistike, najizrazitiji je zagovornik nadrealističke poetike unutar krugovaškoga naraštaja. 

I. Vrkljan (1930.) također se kao pjesnikinja nadahnjivala nadrealizmom; velik je uspjeh doživjela 1980-ih ispovjednom, feministički angažiranom prozom. Pjesništvo V. Krmpotić (1932.) zaokupljeno je traganjem za mističkim simbolima života. Z. Tomičić (1930.–2008.) zasnivao je stihove na fragmentima mitološkog i filozofskog znanja, pjesme su mu zasićene slikama iz grčke mitologije i »Biblije«. Vlado Gotovac (1930.–2000.) odlikovao se izrazito intelektualiziranim tipom iskaza; kritika ga je često nazivala »filozofskim pjesnikom«. Istaknuo se i kao urednik »Hrvatskog tjednika« u razdoblju Hrvatskog proljeća te kao kult. radnik i političar koji je strastveno zagovarao ideju liberalne demokracije i hrvatske nacionalne emancipacije. Pjesnik M. S. Mađer (1929.) snažno je vezan za zavičajni slavonski krajolik. S. Juriša (1927.–89.) pisao je pjesme o tzv. malim ljudima prožete jednostavnom meditativnošću. I pjesništvo D. Ivančana (1931.–82.) odlikuje se jednostavnošću, komprimiranošću izraza, što je posljedica utjecaja haiku poezije. Pjesme pišu i J. Ricov (1929.), I. Ladin (1929.–2001.), A. Petričević (1930.), Petar Gudelj (1933.), Veselko Koroman (1934.), V. Pavlović (1935.–96.), I. Martinac (1938.–2005.) i dr. 

Vrijedne pjesničke i prozne opuse, osobito u dijelu stvaralaštva koji su namijenili djeci, ostvarili su Z. Balog (1932.), S. Škrinjarić (1931.–2004.), N. Iveljić (1931.–2009.) i V. Stahuljak (1926.–2011.). Među autorima dječje proze izdvajaju se M. Bjažić (1924.), Z. Furtinger (1912.–86.), N. Pulić (1926.–2005.), M. Matošec (1929.–82.), P. Katalinić (1927.–2013.) i dr. Romane za djecu (s glavnim likom dječakom Kokom) pisao je Ivan Kušan (1933.–2012.), koji je također pisac većeg broja zapaženih djela za odrasle; proza i drame zasnovani su mu na jezično-stilističkoj virtuoznosti i duhovitosti koja povremeno prelazi u grotesku. Rado je pastiširao književne stereotipe iz domaće i svjetske književnosti. Vojislav Kuzmanović (1930.–76.) jedan je od najdarovitijih pripovjedača krugovaškoga naraštaja i jedan od prvih nasljedovatelja moderne američke proze; njegove radiodrame imale su svjetsku recepciju. K. Špoljar (1930.–77.) istaknuo se kao pripovjedač. Č. Prica (1931.–2009.) pisao je pjesme, drame, eseje, dnevničko-memoarsku prozu i putopise. Proza S. Vereša (1928.–92.) obilježena je prepletanjem elemenata različitih žanrova: putopisa, feljtona, eseja, dnevnika i fikcijskoga štiva. Fedor Vidas (1924.), prozaik, plodan filmski i televizijski scenarist, uspješan je osobito kao autor kratkih priča pisanih u hemingwayskoj tradiciji. Najistaknutiji je kritičar krugovaškoga naraštaja Vlatko Pavletić (1930.–2007.). B. Popović (1928.–2012.) u svojoj se esejistici nadahnjivao filozofskom literaturom, pa je bliži kritičarima razlogovskoga naraštaja nego krugovašima. M. Vaupotić (1925.–81.) objavio je niz kritika i prigodnih tekstova uglavnom impresionističkoga karaktera. Premda vršnjak krugovaša, kritičar i prevoditelj Tomislav Ladan (1932.–2008.) u hrvatskoj se književnosti pojavio tek na početku 1960-ih. Temeljito filološki naobražen, pisao je eruditske komparatističke eseje nadahnute metodom E. R. Curtiusa; prevoditelj je kapitalnih Aristotelovih djela (»Metafizika«, »Fizika«, »Politika«, »Nikomahova etika«). Sustavno se bavio kritikom modernoga pjesništva, a napisao je i eksperimentalni roman »Bosanski grb« (1975.) te enciklopedijsku knjigu »Riječi« (2001.). Predrag Matvejević (1932.) istražuje tradiciju lijeve književnosti i polemički analizira aktualna pitanja kult. politike; međunarodni uspjeh postigao je esejističko-leksikografskim djelom »Mediteranski brevijar« (1987.).

Prozaik Ivan Aralica (1930.) vršnjak je krugovaša, ali je u književnost ušao tek 1960-ih; njegovi su tematski interesi bili drugačiji. Afirmirao se potkraj 1970-ih nizom povijesnih romana u kojima se nadahnuo izričajem i tematikom starih putopisa i ljetopisa, narodne književnosti te andrićevskom narativnom tehnikom. U 1990-ima pisao je publicističke knjige i pripovjedačka djela u kojima se obračunavao s protivnicima HDZ-ove politike. Putopisi povjesničara umjetnosti M. Peića (1923.–99.) odlikuju se zanimljivošću opažanja te osobito jezikom prepunim bizarnih metafora neologizama. Vitomir Lukić (1929.–91.) u modernistički strukturiranoj proznoj formi zaokupljen je problemom alijenacije pojedinca u suvremenom svijetu. Feđa Šehović (1930.) u proznoj i dramskoj formi opisuje s izrazitim humorističkim smislom aktualne prilike (osobito lokalne dubrovačke). U potonjim se romanima bavi i povijesnim temama. Prozu i pjesme pišu i Lj. Car-Matutinović (1931.) i A. Vuletić (1933.). Miljenko Smoje (1923.–95.) doživio je velik uspjeh duhovitim feljtonima i televizijskim serijama. Kao televizijski scenaristi istaknuli su se još Ivo Štivičić (1936.), Mladen Kerstner (1928.–91.), Z. Dirnbach (1929.), M. Sabolović (1935.–2005.), I. Ivanac (1936.–88.), K. Klarić (1940.) i dr.

Svojevrstan su međunaraštaj između krugovaša i razlogovaca D. Cvitan (1934.–93.), pjesnik, romanopisac, novelist, feljtonist i kritičar, T. Sabljak (1934.), pjesnik, pripovjedač, kritičar i scenarist te B. Donat (1934.–2010.), plodan kritičar koji je nastojao reaktualizirati zapostavljene pisce iz domaće baštine, odnosno predstaviti još nedovoljno poznate fenomene iz svjetske književnosti.

Početkom 1960-ih oko časopisa »Razlog« (1961.–68.) i istoimene biblioteke okupili su se pisci rođeni uglavnom oko 1940., koje odlikuje izrazita svijest o naraštajnoj i estetskoj distinktivnosti prema ostalim skupinama unutar hrvatske književnosti. Za razlogovce je karakteristično oslanjanje na filozofsku lektiru (pa se toj skupini približuju i nešto stariji, filoz. orijentirani pisci: V. Gotovac, B. Popović, B. Zeljković); u početku su na njihovo formiranje snažno utjecali Heidegger i francuski egzistencijalisti, a potkraj 1960-ih i strukturalističke ideje. Dominantni su žanrovi kritika i pjesništvo, dulji su prozni oblici zapostavljeni. Razlogovska kritika nije zaokupljena samo književnošću, ona pokušava tumačiti fenomen umjetnosti uopće. Uklanjaju se čvrste granice između pjesništva i esejistike: omiljena je forma pjesme u prozi, a u središtu su tematskih interesa ili problemi derivirani iz suvremene filozofije ili pak analiza samoga procesa umjetničkog stvaranja, odnosno fenomena literarnosti. Jedan je od ključnih razlogovskih predstavnika Z. Mrkonjić (1938.), koji je kao pjesnik počeo 1960-ih oslanjajući se na iskustvo europskoga, ponajprije francuskoga modernizma. Značajan je kao kritičar i antologičar; nastojao je reinterpretirati zatečenu predodžbu o poslijeratnome hrvatskom pjesništvu pa je afirmirao neke do tada zapostavljane rane moderniste (R. Ivšić, J. Stošić) i pisce koji grade autonomne poetske svjetove, osobito N. Šopa. Vjeran Zuppa (1940.), vodeći naraštajni kritičar, primjenjuje hermeneutičku, a u kasnijoj fazi strukturalističku analizu. D. Dragojevića (1934.) književna kritika obično pribraja razlogovcima jer su mu se prve knjige pojavile istodobno s njihovima. Iako i on njeguje pjesmu u prozi i izrazito intelektualiziran, višeznačan pjesnički diskurs zasićen metatekstualnim referencijama, on gradi autohtonu, vlastitu simboliku i specifičan tip iskaza, koji ga čine jednim od najznačajnijih hrvatskih poslijeratnih pjesnika. Kao pjesnik Ante Stamać (1939.) je više od ostalih razlogovaca vezan za tradiciju, teži klasičnosti forme, zaokupljen je simbolima rasula i nestajanja, pa ga kritika povezuje s tzv. egzistencijalnim pjesništvom. Djeluje i kao esejist, kritičar i književni teoretičar. Pjesništvo Igora Zidića (1939.) teži kratkoj formi, komprimiranu, eliptičnu, pročišćenu iskazu. Kritika ga povezuje i s talijanskim hermetizmom. D. Horvatić (1939.–2004.) osobito je njegovao formu pjesme u prozi. N. Petrak (1939.) u oblikovanju opsesivnih motiva tzv. pjesništva egzistencijalnog iskustva oslanja se više od ostalih razlogovaca i na angloameričku tradiciju, osobito na D. Thomasa. Tonko Maroević (1941.) plodan je pjesnik, likovni i književni kritičar i prevoditelj; pjesništvo mu se zasniva na atomiziranoj slikovnosti, u potonjoj je fazi zasićeno intertekstualnim i metatekstualnim referencijama. M. Grčić (1938.), pjesnik, esejist i prevoditelj, pisac je u čijem se djelu prepoznaju klasična kultiviranost i naobrazba; stihovi su mu semantički koherentniji nego u većine vršnjaka. Ž. Sabol (1941.–91.), pjesnik i kritičar, objavljivao je u početku hermetične, intelektualizirane pjesme prožete simbolima odustajanja, bijega, etničkoga sloma; poslije je pisao uglavnom stihove za zabavnu glazbu. Među predstavnicima razlogovskoga naraštaja izdvajaju se još prozaik i esejist M. Mirić (1931.), pjesnik, esejist i dramski pisac Ž. Falout (1936.–86.), pjesnik M. Ganza (1936.), pjesnik S. Vučićević (1941.–89.), književnica, književna i likovna kritičarka te prevoditeljica Ž. Čorak (1943.), pjesnikinja, književna i likovna kritičarka te prevoditeljica Lj. Mifka (1943.–2002.) i dr. Bliski su razlogovskomu krugu pjesnika bili i M. Čudina (1937.–86.), u čijem se pjesništvu osjećaju i snažni utjecaji neonadrealističke poetike, te T. Petrasov Marović (1934.–91.), koji je pokazivao izrazitu sklonost prema njegovanju likovne komponente uobličenih prizora, služio se arhaičnim i dijalektalnim čakavskim leksemima, a bio je sklon i citatima motiva iz klasične književnosti. Pjesnik J. Sever (1938.–89.) utjecao je na pjesnike koji su se pojavili potkraj 1970-ih, na stvaranje tzv. semantičkoga konkretizma i pjesništva jezične dosjetke. Vrlo plodni u pjesništvu i kritici, u prozi razlogovci nisu ostavili znatnijega traga. Prozaici koji su se pojavili u doba afirmiranja razlogovskoga modela književnosti nisu pokazali odviše naklonosti razlogovskoj poetici. N. Fabrio (1937.) jedan je od rijetkih prozaika (ujedno je dramatičar, esejist i prevoditelj) koji pokazuje i određene srodnosti s modelom literature kakav razlogovci afirmiraju. U 1980-ima doživio je velik uspjeh dvama tematski povezanim povijesnim romanima: »Vježbanje života« (1985.) i »Berenikina kosa« (1989.). M. Raos (1931.–90.) anticipirao je naraštaj fantastičara koji će se pojaviti nakon nekoliko godina. T. Slavica (1937.–2003.) pisao je modernistički organiziranu prozu s naglašenom alegoričkom i simboličkom komponentom. J. Laušić (1936.–2002.) u nizu romana bavio se tematikom vezanom za Dalmatinsku zagoru. Modernistički organiziranu prozu vezanu za prošlost vojvođanskih Hrvata piše P. Vojnić Purčar (1939.). Vršnjaci razlogovaca Z. Majdak (1938.), A. Majetić (1938.), B. Glumac (1938.) i Z. Milčec (1938.–2014.) zagovaraju posve oprečnu poetiku. Zanima ih gradska svakodnevica, gledana očima »čovjeka s margine«. Žargon, koji je počeo prodirati već u prozu krugovaša, u romanima, pa i u pjesništvu (Majdak, Majetić, Glumac), odnosno u feljtonistici (Milčec) tih pisaca postaje glavnim izražajnim sredstvom. Srodan im je i T. Bilopavlović (1940.). P. Kanižaj (1939.) i H. Hitrec (1943.) uspješno njeguju humoristički žanr. I. Lovrenović (1943.) piše eseje o bosanskohercegovačkoj kulturnoj baštini, kritike i prozu. Kritičar I. Mandić (1939.) započeo je esejističkom suradnjom u »Razlogu«, ali se ubrzo transformirao u masovnomedijski orijentiranoga recenzenta i kolumnista. Književne kritike i feljtoni V. Tenžere (1942.–85.) odlikuju se vrsnim stilom i duhovitošću. Bavio se također likovnom i televizijskom kritikom, pisao je radiodrame, a u feljtonima je oštroumno analizirao najrazličitije društvene pojave. Josip Pavičić (1944.) također piše novinsku književnu kritiku.

Potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih u hrvatskoj književnosti pojavilo se nekoliko izrazitih dramatičara. Ivo Brešan (1936.) autor je većeg broja drama obilježenih intertekstualnošću i groteskom; drama »Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja« (praizvedena 1971.) najizvođeniji je hrvatski dramski tekst u drugoj polovici XX. st.; uspješan je i kao romanopisac i scenarist. Slobodan Šnajder (1948.) oslanja se na poetiku angažiranog, avangardnog teatra 1960-ih i na krležinsku baštinu; drame su mu doživjele uspjeh i na njemačkom govornom području. Plodni su dramatičari još T. Bakarić (1941.–2003.), I. Bakmaz (1941.–2014.) i S. Šembera (1947.–2006.). Dubravko Jelačić Bužimski (1948.) piše drame, novele i prozu za djecu. Boris Senker (1947.), N. Škrabe (1947.) i T. Mujičić (1947.) napisali su zajednički veći broj komedija. Senker je ujedno i plodan autor teatroloških studija i kazališnih kritika. B. Bošnjak (1943.) u esejistici također nasljeduje poststrukturalističke postavke; poezija mu se vezuje uz tzv. pjesništvo egzistencijalnoga koncepta. G. Babića (1944.) kao pjesnika karakterizira interes za mračnu stranu ljudske egzistencije. Izražajni mu je i tematski raspon širok: od tona i slikovnosti drevnih legendi do estradne ispovjednosti. Piše i pjesme za djecu, drame, prozu te političke pamflete. U pjesništvu M. Peakić (1943.) dominiraju teme pada, nestajanja, smrti: od ostalih je razlikuje zaokupljenost muzikalnošću stiha. S. Mijović Kočan (1940.) piše poeziju heterogena izraza: u rasponu od modernističkih alogičnih i atopičnih eksperimenata do uzoraka estradnoga pjesništva. Bavi se i kritikom. J. Melvinger (1940.) piše intimističku poeziju, sklona je elegičnosti i introspekciji. Luko Paljetak (1943.) pjesnik je koji izvrsno vlada različitim pjesničkim oblicima, što mu omogućuje da se uvjerljivo realizira u različitim tipovima poetskih iskaza. Odlikuju ga muzikalnost stiha, efektno sučeljavanje osjećajnosti i ironije; premda komunikativno, njegovo se pjesništvo odlikuje i misaonom slojevitošću. Vrstan je prevoditelj, piše također eseje i dramske tekstove. B. Vladović (1943.) afirmirao se kao ponajbolji predstavnik konkretnog i vizualnog pjesništva u Hrvatskoj. Zvonko Maković (1947.), pjesnik i likovni kritičar, u ranim pjesmama nasljeduje poetiku egzistencijalnoga iskustva; u zrelijem razdoblju integrira u svoje pjesme i elemente reizma. Početkom 1980-ih sve više se koristi kolažiranjem citata ne samo iz tzv. visoke umjetnosti već i iz masovnomedijskih oblika. Očita je i njegova srodnost sa slovenskim avangardistima koji su važni i za pjesničko formiranje Lj. Stefanovića (1950.). Milorad Stojević (1948.), pjesnik i romanopisac, istražuje jezične potencijale poetskoga i proznog iskaza, unosi eksperimentatorski duh i u dijalektalnu čakavsku poeziju. Među mnogim pjesnicima koji su prve knjige objavili potkraj 1960-ih i u 1970-ima izdvajaju se i E. Fišer (1943.), Ž. Knežević (1943.), M. Suško (1941.), G. Sušac (1941.–2014.), J. Jelić (1942.–2012.), D. Oraić-Tolić (1943.), I. Rogić Nehajev (1943.), A. Škunca (1944.), V. Reinhofer (1937.–2003.), N. Martić (1938.–2013.), A. Dedić (1938.), I. Bauman (1944.), I. Kordić (1945.), J. Fiamengo (1946.), M. Popadić (1947.–90.), E. Kišević (1947.), T. M. Bilosnić (1947.), Dž. Alić (1947.), S. Šešelj (1947.), S. Manojlović (1948.), M. Pešorda (1950.), Tomislav Matijević (1950.), Božica Jelušić (1951.), Ž. Ivanković (1954.), D. Katunarić (1954.), M. Stojić (1955.) i dr. Javlja se nekoliko zanimljivih pjesnika i među gradišćanskim Hrvatima u Austriji: P. Tyran (1955.), H. Gassner (1955.) i J. Čenar (1956.).

Za razliku od mladih pjesnika koji su poetički difuzni, novi naraštaj prozaika početkom 1970.–ih povezan je i estetskim nazorima. Odmah je primijećena njihova izrazita naklonost fantastici. Oni se nadahnjuju suvremenom latinskoameričkom prozom, ruskim simbolistima i avangardistima (osobito Bulgakovom), zatim Kafkom, Schulzom, Calvinom, Singerom i dr. Obnovljeno je i zanimanje za fantastiku u hrvatskoj književnosti, osobito za prozu hrvatske moderne. Naglašeno je zanimanje za formu; samo književno stvaranje često je i tema te proze. Učestali su citati tekstova iz književne baštine. Potkraj 1970-ih većina se tih prozaika posvećuje istraživanju mogućnosti integracije tzv. trivijalnih žanrovskih oblika (proza detekcije, melodrama) u visoku književnost, a drugi pak pišu društvenokritičku prozu; roman potiskuje novelu, koja je početkom 1970-ih bila dominantna. N. Šepić (1943.) i A. Goldstein (1943.–2007.) svojim su fantastičkim prozama izravno prethodili naraštaju prozaika rođenih nakon rata. S. Čuić (1945.) istaknuo se osobito ranom zbirkom novela »Staljinova slika i druge priče« (1971.), u kojoj se prepleću fantastika i alegorijsko pripovijedanje o odnosu pojedinca i totalitarnih polit. sustava. 

Pavao Pavličić (1946.) plodan je prozaik, scenarist, književni povjesničar i teoretičar. Započeo je kao fantastičar sklon eksperimentu, a potom piše niz komunikativnih romana, uglavnom zasnovanih na načelima detekcijske proze. Sličan je i razvoj G. Tribusona (1948.), koji je isprva pisao borgesovski tip eruditske fantastičke proze, a potom niz romana i novelističkih zbirki u kojima nostalgično evocira mitologiju odrastanja tzv. šezdesetosmaške generacije; piše i detekcijsku prozu i scenarije. 

Proza Dubravke Ugrešić (1949.) zasićena je intertekstualnim referencijama. I ona se rado koristi postupkom kolažnoga povezivanja citata iz visoke i trivijalne književnosti. U 1990-ima njezini romani i knjige političkih eseja dobili su više uglednih svjetskih nagrada. Piše također scenarije i prozu za djecu; objavljuje studije o ruskoj avangardističkoj književnosti. Veljko Barbieri (1950.) piše prozu vezanu za mediteranski ambijent, prožetu citatima iz klasične grčke i rimske književnosti. osobito mu je zanimljiva proza pisana u maniri negativne utopije. Pero Kvesić (1950.) piše tzv. jeans prozu s tematikom iz života gradske mladeži, uobličenu urbanim kolokvijalnim stilom. Slavenka Drakulić (1949.) piše romane i eseje prožete feminističkim duhom, koji su doživjeli više od stotinu svjetskih izdanja. Kao uspješni prozaici izdvajaju se i I. Horozović (1947.), D. Kekanović (1947.), S. Tomaš (1947.), V. Biga (1948.), S. Meršinjak (1949.–2008.), B. V. Žigo (1946.), B. Slijepčević (1947.), P. Raos (1951.), N. M. Blažević (1951.), koja je zanimljiva i kao pjesnikinja, I. Lukšić (1953.), I. Žanić (1954.), S. Pilić (1954.), B. Hrovat (1956.), D. Slamnig (1956.) i dr.

Polovicom 1970-ih javio se novi naraštaj pjesnika, ispočetka vezan uz časopis »Off«, koji se pozivao na iskustvo prethodnika: Severa, Makovića i Stojevića. Među tim pjesnicima, za koje je uobičajen naziv »semantički konkretisti«, najpoznatiji su: B. Maleš (1949.), koji je i kritičar, Milko Valent (1948.), koji uz poeziju piše prozu i esejistiku, Sead Begović (1954.), A. Žagar (1954.), J. Zamoda (1954.) i dr. Istodobno se javlja i »pjesništvo dosjetke«, zasnovano na duhovitim kalamburima, s izrazitom ludičkom dimenzijom; glavni su predstavnici Dražen Mazur (1951.), koji piše i prozu, i Ranko Igrić (1951.). Nizom izbora, antologija i programatskih napisa nastoji se konstituirati i skupina pjesnika »spiritualne orijentacije«; glavni su predstavnici Š. Š. Ćorić (1949.), Drago Štambuk (1950.), I. Tolj (1954.) i N. Jurica (1952.), koji se bavi i kritikom. Kao kritičari 1970-ih javljaju se i A. Armanini (1943.), C. Milanja (1943.), Zdravko Zima (1949.), I. Župan (1952.), Velimir Visković (1951.), Z. Kovač (1951.) i dr. Polovicom 1980-ih u časopisu »Quorum« i istoimenoj ediciji pojavljuje se niz novih prozaika, pjesnika i kritičara: D. Miloš (1954.), Lj. Domić (1952.), B. Čegec (1957.), K. Bagić (1962.), Vlaho Bogišić (1960.), H. Pejaković (1960.–96.), E. Budiša (1958.–84.), Julijana Matanović (1959.), G. Rem (1958.), D. Rešicki (1960.), M. Mićanović (1960.), M. Đurđević (1961.), Nikola Petković (1962.) i dr. Javlja se i nekoliko mladih dramskih pisaca, među kojima su najzanimljiviji B. Vujčić (1957.), Miro Gavran (1961.), L. Kaštelan (1961.), I. Vidić (1966.), A. Srnec-Todorović (1967.).

Domovinski rat 1991.–95. imao je odjek i u književnom stvaralaštvu. Popularni žanrovi postali su domoljubna kolumnistika i ratne reportaže u novinama; pjesnički domoljubni radovi sabrani su u antologiji »U ovom strašnom času« (1992.; priredili Ivo Sanader i A. Stamać), a ukupna književna produkcija antologizirana je u zborniku »Hrvatsko ratno pismo« (1992.; priredila D. Oraić-Tolić). U tom su se razdoblju mnogi hrvatski emigrantski pisci vratili u Hrvatsku. V. Nikolić prenio je sjedište svoje »Hrvatske revije« u domovinu. Od pisaca povratnika najbolje se integrirao u tokove suvremene hrvatske književnosti B. Maruna. Neki pisci se opiru nacionalnoj homogenizaciji i povijesnome revizionizmu kakav je zagovarala vladajuća stranka: dio njih nastavio je književno djelovanje u inozemstvu (D. Ugrešić, S. Drakulić, P. Matvejević, S. Šnajder, R. Iveković). Neki pisci emigriraju i u Jugoslaviju (G. Babić). Rat u BiH doveo je i nekoliko sarajevskih hrvatskih pisaca u Zagreb, među kojima su se posebno istaknuli Miljenko Jergović (1966.), autor jedne od najboljih novelističkih knjiga o ratu na području bivše Jugoslavije »Sarajevski Marlboro« (1994.), Ivan Lovrenović (»Liber memorabilium«, 1994.), J. Dautbegović (1948.–2008.), Darko Lukić (1962.). Neki istaknuti srpski pisci preselili su se u Hrvatsku i počeli pisati na hrvatskom jeziku: Mirko Kovač (1938.–2013.), Bora Ćosić (1932.).

Skupina književnika pokrenula je 1990-ih Festival alternativne književnosti (FAK), manifestaciju javnoga čitanja književnih radova. Iako su u početku naglašavali međusobnu različitost, ubrzo se pokazalo da među njima ima dosta poetičkih srodnosti. Većinu ih odlikuje sklonost neorealističkoj poetici, suvremenoj urbanoj govornoj frazi; zaokupljeni su životom mladih u traumatiziranoj Hrvatskoj nakon novih ratova; izrazito socijalno kritični, ironični prema nacionalističkim mitovima. Među njima se izdvajaju Borivoj Radaković (1951.), Zoran Ferić (1961.), Miljenko Jergović, Ante Tomić (1970.), Jurica Pavičić (1965.), Đermano Senjanović (1949.), Robert Perišić (1969.), Edo Popović (1957.) i dr.

Znanost o književnosti u Hrvatskoj polovicom 1950-ih oslobađa se socrealističkoga normativizma koji je često analitičare književnih tekstova opterećivao sociologiziranjem i ideologizacijom. God. 1957. pokrenut je i časopis za znanost o književnosti »Umjetnost riječi«, oko kojega se okupila skupina teoretičara i povjesničara književnosti koji će činiti jezgru tzv. zagrebačke stilističke škole. Potom se pokreću i časopisi »Književna smotra« (1969.) i »Croatica« (1970.). U drugoj polovici XX. st. hrvatska znanost o književnosti dosegnula je iznimno visoku razinu, za što su osobito zaslužni Z. Škreb (1904.–85.), Aleksandar Flaker (1924.–2010.), Ivo Frangeš (1920.–2003.), M. Bošković-Stulli (1922.–2012.), S. Petrović (1931.–2005.), S. Lasić (1927.), F. Čale (1927.–93.), M. Zorić (1927.), Viktor Žmegač (1929.), D. Suvin (1930.), Milivoj Solar (1936.), I. Vidan (1927.–2003.), Z. Lešić (1934.), K. Pranjić (1931.), R. Katičić (1930.), B. Vuletić (1937.), M. Machiedo (1938.), M. Beker (1926.–2002.), G. Peleš (1931.), A. Stamać, P. Pavličić, Z. Kravar (1948.–2013.), V. Biti (1952.), Andrea Zlatar (1961.). 

Među povjesničarima novije hrvatske književnosti ističu se: M. Šicel (1926.–2011.), D. Kapetanić (1928.), N. Mihanović (1930.), D. Jelčić (1930.), M. Živančević (1933.), M. Lončar (1938.), D. Detoni-Dujmić (1941.), C. Milanja (1943.), V. Brešić (1951.), K. Nemec (1953.) i dr. Dramskom književnošću i teatrologijom bave se B. Hećimović (1934.), N. Batušić (1938.–2010.), D. Gašparović (1944.), B. Senker, L. Čale Feldman (1963.), Sibila Petlevski (1964.) i A. Lederer (1964.). O dijalektalnoj književnosti pišu J. Skok (1931.), M. Kuzmanović (1940.–2001.) i M. Stojević. Stariju hrvatsku književnost istražuju M. Ratković (1906.–95.), F. Švelec (1916.–2002.), R. Bogišić (1925.–2010.), E. Hercigonja (1929.), J. Vončina (1932.–2010.), N. Kolumbić (1930.–2009.), Josip Bratulić (1939.), M. Tomasović (1938.), D. Fališevac (1946.), S. P. Novak (1951.) i dr. Hrvatsku latinističku baštinu proučavaju K. Krstić (1905.–87.), V. Gortan (1907.–85.), V. Vratović (1927.–2014.), D. Novaković (1953.) i dr.

Priznati hrvatski pjesnik iz Mađarske, Stjepan Blažetin, opisuje uvjete književnog stvarateljstva Hrvata u Mađarskoj nakon Prvog svjetskog rata, i u teško razdoblje komunističke vlasti u Mađarskoj: Dovoljno je bilo slušati hrvatski radio da bi se zaradio odlazak na prisilni rad. Prije toga, od 1918. pa sve do 1969. nije objavljena niti jedna knjiga hrvatskih književnika. Poslije je bilo lakše.

Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini je definicija dana skupu novela, kratkih priča, pjesama i ostalih raznih književnih djela koja su ispisana na hrvatskome jeziku i pripadaju u cijelosti hrvatskoj kulturi u Bosni i Hercegovini, bosanskohercegovačkim Hrvatima i hrvatskome jeziku. Ta književnost obuhvaća književnike koji su pisali na hrvatskom jeziku, koji su podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. Ona uključuje i mnoge bošnjačke književnike, za koje mnogi tvrde da ne pripadaju hrvatskoj književnosti u Bosni i Hercegovini. No, ipak ti su književnici svoje djelo svjesno utkali u korpus hrvatske književnosti, crpili su iz njega izražajne oblike i primali utjecaje značajnijih hrvatskih autora, nacionalno se izjašnjavali Hrvatima i pisali su na hrvatskome jeziku. 

Najpoznatiji književnici iz Bosne i Hercegovine, koji su pisali na hrvatskom jeziku su: Ivo Andrić, Ivan Aralica, Toma Babić, Safvet-beg Bašagić, Enver Čolaković, Musa Ćazim Ćatić, Matija Divković, Mak Dizdar, Asaf Duraković, Fadil Hadžić, Nusret Idrizović, Lucijan Kordić, Veselko Koroman, Mirko Kovač, Ivo Kozarčanin, Silvije Strahimir Kranjčević, Jakša Kušan, Tomislav Ladan, Filip Lastrić, Vitomir Lukić, Grgo Martić, Matija Mažuranić, Ahmed Muradbegović, Alija Nametak, Zvonimir Remeta, Novak Simić, Antun Branko Šimić, Lovro Šitović Ljubušak, Nikola Šop, Anđelko Vuletić. 

Hrvatski književnici prevedeni na španjolski:
Dragutin Tadijanović, Slavko Mihalić, Maja Gjerek, Diana Rosandić, Lana Derkač, Davor Šalat, Ante Stamać, Mladen Machiedo, Diana Burazer i Mila Pavićević.




#Article 88: Košarka (4506 words)


Košarka je sport u kojem dva tima sastavljena od pet igrača koji pokušavaju ostvariti što više poena (bodova) ubacivanjem lopte kroz obruč koša pod organiziranim pravilima. Kada se to dogodi govori se o košu.

Do bodova se dolazi ubacivanjem lopte kroz obruč koša pod uvjetom da je lopta kroz obruč prošla odozgo. Momčad koja na kraju utakmice ostvari više bodova pobjednik je. Koš zabijen unutar luka vrijedi 2 boda, iza luka vrijedi 3 (trica), a slobodno bacanje vrijedi 1 bod. Loptom se upravlja njenim odbacivanjem od podloge (dribling) ili međusobnim dodavanjem između suigrača. Tjelesni kontakt koji ometa igrača u igri nije dozvoljen (prekršaj). Postoje strogo određena pravila i načini na koje se lopta smije voditi.

Tijekom vremena košarka je razvila uobičajene tehnike pucanja, dodavanja i dribilinga, kao i pozicije igrača i napadački i obrambeni mehanizam. Dok se uobičajena natjecateljska košarka odvija pod strogim i točno određenim pravilima, razne vrste košarke učinile su košarku bližu igračima i s manjim brojem pravila. Košarka je jedan od najgledanijih sportova na svijetu.

Dok je natjecateljska košarka isključivo dvoranski sport koji se odvija na terenu za košarku, manje regulirane vrste košarke mogu se igrati i kao vanjski sport na podlogama različitim od parketa, koji je standard za natjecateljsku košarku.

U ranom prosincu 1891., doktor James Naismith, kanadski liječnik, na tadašnjem Sveučilištu McGill (danas Sveučilište Springfield), osmislio je sasvim novu dvoransku igru s namjerom zadržavanja kondicije svojih učenika tijekom dugih zima. Nakon odbijanja ideja objašnjenjem da su pregrube ili nepotpune, prilagodio je nekoliko sportova u jednu cjelinu i napisao je jednostavna pravila. Stavio je koš na visinu od 3.05 metara (10 stopa). Taj koš se razlikovao od današnjega po tome što je imao čvrsto dno, dok današnji koševi imaju mrežicu koja propušta loptu. Dok su koševi imali čvrsto dno, svaki put nakon postignutoga koša lopte su se morale izbijati iz koša. Naismithova nova igra bila je vrlo slična rukometu koji je nastao otprilike u isto vrijeme kao i košarka, krajem 19. stoljeća.

Ženska košarka počela je 1892. kada je Senda Berenson, profesorica tjelesnog odgoja prilagodila Naismithova pravila ženama. Prva službena košarkaška utakmica održana je 20. siječnja 1892. u dvorani Gimnazije YMCA. Igralo se s devet igrača na terenu upola kraćem nego današnji NBA teren. Originalni naziv košarke na engleskom je basketball, a složenica je od riječi basket – koš i ball – lopta. Ime je Naismithu sugerirao jedan od njegovih učenika. Igra je bila popularna od samog početka.

Prvi igrači košarke bili su studenti Gimnazije YMCA. Kasnije igra se proširila na čitav SAD i Kanadu. Do 1896. godine postojala su i brojne ženske košarkaške momčadi, no poprilično gruba pravila i brojna publika odvratila su košarku od primarnog cilja YMCA, igre koja pomaže studentima da ostanu u formi. No, usprkos tome, prije Prvog svjetskog rata uspostavili su se brojni amaterski savezi s amaterskim klubovima, i to u SAD-u. 

Košarka se prvo igrala s nogometnom loptom. Prve lopte izrađene isključivo za košarku bile su smeđe, što je bila uobičajena boja sve do pedesetih 20. stoljeća kada je Paul Tony Hinkle, u potrazi za loptom koja bi bila uočljivija, u optjecaj uveo narančastu loptu, koja je i danas standardna.

Odbacivanje lopte od podloge (dribling) nije bilo predviđeno prvim pravilima. Predviđeno je bilo samo dodavanje lopte između suigrača odbacivanjem lopte od podloge. Dodavanje lopte bio je prvi primjer pomicanja lopte. Dribling je postupno našao put do košarke i postao dozvoljen, no nije se previše koristio zbog nepravilnoga oblika tadašnjih lopti i njihovog nepravilnoga odskoka. Tek je sredinom pedesetih dribling postao popularna metoda baratanja loptom, što je bilo uvjetovano poboljšanjem njenih svojstava za što je zadužan već spomenuti Paul Tony Hinkle.

Košarka, netball, odbojka i lacrosse jedini su sportovi s loptom koji su izmišljeni u državama Sjeverne Amerike. Druge igre poput baseballa i kanadskog nogometa izmislili su Europljani, Azijci ili Afrikanci.

James Naismith i Senda Berenson imali su presudnu ulogu u uspostavi sveučilišne košarke. Naismith je bio trener Sveučilišta Kansas šest godina prije prepuštanja mjesta treneru Phogu Allenu. Naismithov učenik Amos Alonzo Stagg predstavio je košarku Sveučilištu Chicago, dok je Adolph Rupp, Naismithov student u Kansasu, ostvario izvrsne uspjehe sa Sveučilištem Kentucky. 1892. godine i žene dobivaju prvi sveučilišni klub na Sveučilištu California. 21. ožujka 1893. odigrala se i prva utakmica između ženskih momčadi, Sveučilište California - Sveučilište Smith. Iste godine odigrale su se još brojne utakmice ženskih momčadi, a 1895. godine ženska sveučilišna košarka širi se i na druge savezne države SAD-a. Prva utakmica za žene između dva sveučilišta odigrana je 4. travnja 1896. između Sveučilišta Stanford i Sveučilišta Berkeley. Svaka momčad sastojala se od devet igračica, a rezultat je bio 2-1 za Stanford. Nakon uspjeha ženske sveučilišne košarke došlo je do uspostave brojnih muških momčadi. 1910., kada je košarka već bila popularan sport, tadašnjem američkom predsjedniku Rooseveltu predloženo je formiranje izvršnog tijela zbog čestih sudačkih nepoznavanja pravila. Na taj način nastao je Međusveučilišni savez (IAA).

Broj momčadi je rastao tijekom dvadesetih 20. stoljeća. Postojale su stotine muških momčadi u gradovima diljem SAD-a, dok je organizacija bila na vrlo niskoj razini. Igrači su se stalno premještali iz klubova, a mjesto odigravanja utakmica bile su zadimljene plesne dvorane. Momčadi su odigravale i do dvjesto utakmica godišnje na raznim natjecanjima. Košarka kod žena bila je bolje organizirana. Kada je 1905. Nacionalni košarkaški savez SAD-a za žene objavio pravila, u njima se spominjao broj igrača koji je varirao od šest do devet i broj službenih osoba (sudaca, kontrolora, delegata) kojih je obavezno moralo biti jedanaest. Međunarodna sportska federacija za žene uvrstila je 1924. godine košarku u svoje službene sportove. 1926. godine žene se natječu u amaterskoj ligi. Jedna ženska momčad, Golden Cyclones, natjecala se i protiv muških ekipa, i to po muškim pravilima. Do 1938. godine žene su promijenile sustav igre, te su počele igrati sa šest igračica na terenu od dvije polovice, a ne tri, kako se do tada igralo. Prvi nacionalni turnir za muškarce održan je u New York u 1938.

Sveučilišna košarka raspadala se zbog kockarskih skandala koji su je potresali između 1948. i 1951. Desetci igrača optuživani su za namještanje utakmica. Slabilo je i izvršno tijelo koje je na kraju potpuno izgubilo kontrolu nad natjecanjima.

U prošlosti je većina američkih koledža bila veličinom i brojem učenika znatno manja nego današnji. Tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća, košarka je postala iznimno popularan sport između školskih obveza zbog jednostavne opreme potrebne za igru. Prije pojave televizije i televizijskih prijenosa utakmica između koledža, popularnost košarke bila je neusporediva s bilo kojim drugim sportom u velikom dijelu SAD-a i manjem dijelu Kanade.

Danas doslovno svaki koledž u SAD-u ima svoj vlastiti košarkaški teren koji služi za utakmice između koledža. Popularnost košarke ostala je visoko i u ruralnim sredinama gdje je postala oličje samih zajednica. Studenti su nakon diplomiranja odlazili u profesionalne vode. U košarkaškoj sezoni 2003./04., 1.002.797 studenata i studentica predstavljali su svoje koledže na natjecanjima. Države Illinois, Indiana i Kentucky poznate su po broju igrača koji nakon koledža idu u NBA. O tome je govorio i film pozdravljen od kritike, Hoosiers.

NBA je bila liga nekih košarkaških genijalaca uključujući: Georgea Mikana, prvog dominantnog big mana; Boba Cousyja, igrača s nevjerojatnom kontrolom lopte; Bill Russell, obrambenog genijalca; Wilta Chamberlaina, jedinog igrača koji je zabio sto koševa na jednoj utakmici; Kareema Abdul-Jabbara, igrača s najviše postignutih koševa u karijeri; Johna Stocktona, genijalnog razigravača, te naravno Michaela Jordana, prema brojnim stručnjacima, najpotpunijeg igrača svih vremena.

NBA ima i svoju žensku inačicu WNBA koja je započela 1997. Iako je početna sezona bila puna nesigurnosti, nekoliko igračica koje su igrale vrlo atraktivnu košarku spasile su cijeli projekt i podigle razinu popularnosti WNBA na višu razinu. Ostali ženski profesionalni sportovi u SAD-u su propali isključivo zbog popularnosti WNBA. 

Međunarodnu košarkašku federaciju (FIBA) uspostavilo je 1932. osam država koje su ujedno postale i prvih osam članica: Argentina, Grčka, Čehoslovačka, Italija, Latvija, Rumunjska, Portugal i Švicarska. U to vrijeme FIBA je okupljala samo amaterske igrače i momčadi što se vidjelo u imenu FIBA-e (pod slovom A - amateur). Danas FIBA logično okuplja najveći broj profesionalaca, ali je francuski akronim ostao nepromijenjen.

Košarka je ušla u program Olimpijskih igara na Igrama 1936., iako je demonstracijski turnir održan još na Igrama 1904. Na košarkaškim turnirima na Olimpijskim igrama dominirali su i još dominiraju Amerikanci koji nisu osvojili samo tri titule. Prvi poraz na Olimpijadi bio je u finalu Igara 1972. protiv SSSR-a. 1950. godine održano je prvo Svjetsko prvenstvo u košarci u Argentini, a 1953. su i žene dobile Svjetsko prvenstvo koje se održalo u Čileu. Ženska košarka je dodana u olimpijski program na Igrama 1976., a dominirale su Amerikanke.

FIBA je odbacila odvojenost natjecanja amatera i profesionalaca relativno kasne 1989. godine, a na Olimpijskim igrama 1992. profesionalcima je dozvoljen nastup. Dominacija SAD-a nastavljena je i pojavom njihovoga Dream Teama. Važno je napomenuti kako je SAD u finalu pobijedio hrvatsku reprezentaciju na čelu s Draženom Petrovićem. No, kako su i druge reprezentacije počele oslanjati se isključivo na profesionalce, dominacija SAD-a počela je opadati, da bi na SP-u 2002. završili na šestom mjestu, iza Jugoslavije, Argentine, Njemačke, Novog Zelanda i Španjolske. Na Olimpijskim igrama 2004. u Ateni dogodio se prvi poraz Dream Teama na Olimpijskim igrama od Portorika i Litve u grupnoj fazi natjecanja. Na kraju su osvojili treće mjesto pobijedivši Litvu u utakmici za treće mjesto. 

Košarkaški turniri održavaju se diljem svijeta za muškarce i žene bilo koje dobi. Globalna popularnost ovoga sporta očituje se brojem igrača raznih nacionalnosti u NBA. Igrači dolaze sa svih naseljenih kontinenata na Zemlji. Steve Nash je Kanađanin; Kobe Bryant je Amerikanac koji je proveo većinu svoje mladosti u Italiji; Dirk Nowitzki je iz Nijemac; Pau Gasol je Španjolac; Manu Ginobili je Argentinac... Košarka je postala globalni sport o čemu najbolje svjedoči podatak da je u najboljoj petorci na zadnja dva SP-a bio samo jedan Amerikanac, Carmelo Anthony na SP-u 2006.

Mjere i trajanje napada najčešće variraju između turnira i organizacija; u ovom dijelu članka koriste se međunarodna i NBA pravila.

Smisao igre je premašiti broj koševa (poena) druge momčadi ubacivanjem lopte kroz obruč protivničkoga koša pod uvjetom da je lopta ušla kroz obruč bez da je prošla kroz donji dio obruča, već od iznad, te sprečavanje protivničke momčadi da ubaci loptu kroz koš momčadi koja se brani.Smiju se napravit 2 koraka treći korak su koraci. Pokušaj ubacivanja lopte kroz obruč (u koš) zove se udarac ili šut. Uspješan šut iz igre vrijedi dva poena ako je šut upućen na način da je zadnje mjesto na kojemu je šuter stajao bilo unutar luka polumjera 6.75 (do 2010./11. 6.25) metara u Europi, te 7.24 metara u NBA. Šut izvan toga luka vrijedi tri poena.

Utakmica se igra po četiri četvrtine od deset (međunarodna košarka) ili dvanaest minuta (NBA). Na sveučilištima se igraju dva poluvremena od 20 minuta, dok većina koledža igra četiri četvrtine od osam minuta. Veliki odmor nakon dvije četvrtine traje petnaest minuta, a odmor između dvije četvrtine traje dvije minute. Ako je igra neodlučena nakon četiri četvrtine igra se jedan produžetak od pet minuta. Ako je nakon jednog produžetka utakmica i dalje neodlučena, produžetci se nastavljaju dok se ne dobije pobjednik. Momčadi mijenjaju koševe nakon dvije odigrane četvrtine. Sat se pomiče dok je lopta u igri; kad je lopta izvan granica ili nije u aktivnoj igri, sat se zaustavlja. Upravo zbog toga utakmice traju otprilike dva sata, mnogo više od predviđenih 40 (međunarodna košarka) ili 48 minuta (NBA).

Na terenu u igri smije biti pet igrača jedne momčadi u isto vrijeme. Momčadi smiju imati maksimalno sedam zamjena. Zamjene se mogu obavljati neograničeno, ali samo kad je sat zaustavljen, tj. kad igra nije aktivna. Momčadi imaju trenera, koji najčešće razvija taktiku i strategiju momčadi, te ostalo osoblje koje također aktivno sudjeluje, no izvan terena (liječnici, pomoćni treneri, statističari).

I za žene i muškarce dres je isti. Standardni se dres sastoji od hlača koje u današnje vrijeme dosežu ispod koljena i majice bez rukava s jasno vidljivim brojem koji nema nitko drugi u momčadi, koji je otisnut i na prsima i leđima. Profesionalni košarkaši koriste specijalnu obuću s visokim đonom koji osiguravaju dodatnu potporu petama. Osim broja, na majicama se nalaze i imena kluba, igrača i sponzora.

Broj time-outova na utakmici ograničen je najčešće na šest. Traju po ne više od jedne minute, osim ako nije predviđeno da traju duže zbog televizijskog prijenosa. Utakmicu kontroliraju suci kojih je na jednoj utakmici četiri: glavni sudac, dva pomoćnika i jedan sudac za stolom, koji vodi brigu o broju postignutih koševa, osobnim pogreškama igrača, vremenu, strelici posjeda i vremenu napada.

Jedina oprema koja je prijeko potrebna za odigravanje košarkaške utakmice su lopta i ravni pravokutni teren s koševima na suprotnim krajevima terena. Košarka na natjecateljskoj razini zahtijeva više opreme kao sat, tablu s rezultatom, alternativne strelice posjeda, te operativni sustav na konstrukciji koša sa sirenom.

Regularni košarkaški teren za međunarodnu košarku ima mjere 28x15 metara, a u NBA 29x15 metara. Većina terena ima parket izrađen od drva. Željezni koš s tablom, mrežom i obručom visi 1.2 metara unutar terena po sredini s visinom gornjeg obruča od 3.05 metara. Ove mjere gotovo su identične u svim ligama na svijetu. Dok dimenzije terena ili table na košu mogu varirati bez pretjeranoga učinka, vrlo je važno da obruč bude na točnoj visini od 3.05 metara. Čak i maleno odstojanje od nekoliko centimetara, pa čak i milimetara, može imati veliki učinak na uspješnost šuteva.

Lopta se smije voditi prema košu njenim pucanjem (šutom), dodavanjem između igrača, njenim bacanjem, guranjem, kotrljanjem ili driblingom (odbacujući loptu od poda prilikom trčanja).

Lopta mora ostati unutar terena; momčad koja zadnja dodirne loptu prije nego što ona dodirne graničnu crtu terena ili ju prijeđe gubi posjed nad loptom. Igrač koji se kreće s loptom (koju drži objema rukama) ne smije pomaknuti obje noge dok dribla (vodi loptu), inače se sude koraci, ne smije loptu uhvatiti objema rukama niti driblati s objema rukama, inače se sudi duplo vođenje. Ruka igrača ne smije biti ispod lopte dok dribla, inače se sudi nošena lopta. Momčad koja ima posjed lopte u napadačkom dijelu terena ne smije vratiti loptu u obrambeni dio terena. Lopta se ne smije udariti šakom. Ako se igrač ogluši o neko od ovih pravila dok je njegova momčad u napadu, momčad gubi loptu; ako se momčad branila, napad se ponavlja od početka.

Postoje ograničenja koja se odnose na: vrijeme dozvoljeno da lopta u posjedu neke momčadi prijeđe iz obrambenog u napadački dio terena (osam sekundi); maksimalno dozvoljenom vremenu koje može proći bez da lopta u posjedu momčadi dodirne obruč protivničkog koša (24 sekunde); držanju lopte bez driblanja (vođenja lopte) dok je igrač u posjedu lopte (pet sekundi), te zadržavanju u reketu, mjestu ispod koša (tri sekunde). Ova pravila su uvedena da natjeraju momčad na napad.

Igrač ne smije ometati koš dirajući bilo koji dio konstrukcije koša niti dirati loptu koja je u silaznoj putanji nakon upućenoga šuta protivnika prema košu, te ne smije dirati loptu koja je na obruču (u NBA se ne smije dirati niti lopta koja je okomito iznad obruča). Ako se neki igrač koji brani svoj koš ogluši na ovo pravilo, radi se o goaltendingu, tj. udarac koji je uputio protivnik smatra se uspješnim. Ako neki igrač puca prema košu, a njegov suigrač ogluši se na neko od ovih pravila, napad se prekida, te lopta prelazi u posjed momčadi koja se u tom napadu branila.

Pokušaj da se protivnika nesportski ošteti preko tjelesnog kontakta nije dozvoljen i naziva se prekršaj (faul). Prekršaje najviše čine igrači momčadi koja se brani, no učestali su i prekršaji u napadu (igrači momčadi koja napada). Igrači na kojima je prekršaj napravljen ili dobivaju loptu da je ubace sa strane ili pucaju slobodno bacanje ako su faulirani prilikom šuta ili je momčad koja je napravila prekršaj iskoristila bonus. Jedan poen se dodjeljuje momčadi čiji igrač ubaci loptu na slobodnom bacanju, koji se izvodi iza linije udaljene od koša 4.5 metara. Igračima je dozvoljeno pucati slobodno bacanje i iza linije, no unutar kruga koji je jasno ucrtan na slici desno. Najbolji primjer za takvo izvođenje slobodnjaka bio je Nick Van Exel koji je izvodio slobodna bacanja metar iza linije.

Većina sudaca zna improvizirati u svojim odlukama, npr. u situacijama kada nema očitog prekršaja, a sudac misli kako se radi o nesportskom oštećivanju protivnika. No, sudac može i previdjeti prekršaj, bilo namjerno ili slučajno. Kriteriji sudaca variraju između utakmica, liga, natjecanja, no najviše između samih sudaca.

Igraču ili treneru koji pokaže nesportsko ponašanje npr. svađanjem sa sucem ili tučom s drugim igračem, može se dodijeliti tehnička pogreška. Kada se tehnička pogreška dodijeli, protivničkoj momčadi se dodjeljuju dva slobodna bacanja i posjed, iako i ovo pravilo varira između natjecanja.

Ponovljeni incidenti mogu rezultirati isključenjem. Težak prekršaj koji igrač napravi s namjerom izravnoga ometanja igre i protivnika bez namjere igranja loptom, naziva se namjerni prekršaj (eng. flagrant foul). Kada dođe do namjernoga prekršaja kazna je teža; sudac smije i izbaciti krivca za prekršaj iz igre, ako je to po mišljenju suca potrebno. 

Ako momčad prijeđe dozvoljeni broj prekršaja u periodu utakmice (četvrtini ili poluvremenu), koji iznosi četiri, protivničkoj momčadi dozvoljeno je pucanje jednog ili dva slobodna udarca (ovisno o pravilima natjecanja) nakon svakoga idućega prekršaja. Igraču koji napravi pet (međunarodna košarka) ili šest prekršaja (NBA), uključujući tehničke pogreške, nije dozvoljen nastavak utakmice, te se isti igrač mora udaljiti s terena. Kaže se da je igrač fouled out.

Iako košarkaška pravila ni na jedan način ne određuju pozicije u košarci, one su se razvile kao osnovni i prijeko potrebni dio košarke. Tijekom prvih pet desetljeća razvitka košarke koristila su se dva guarda, krila i centar. Od osamdesetih 20. stoljeća u petorci koja nastupa na terenu svaki igrač ima drugačiju ulogu:

Iznad opisana mjesta i pozicije igrača su fleksibilni. Ponekad će momčad koristiti napad sa tri šutera, kod koje se krilni centar ili centar zamjenjuju jednim šuterom. U igri se najviše na svojim pozicijama izmjenjuju razigravač i šuter, pogotovo ako ti igrači imaju istančan osjećaj za vođenje igre i driblanje loptom.

Dvije su osnovne obrane u košarci: zonska obrana i man-to-man. Kod zonske obrane svi igrači blokiraju bilo kojeg protivničkog igrača koji pokuša probiti zonu (naime, obrambeni igrači su raspoređeni oko reketa). U man-to-man obrani svaki igrač pazi igrača koji mu je unaprijed određen taktikom i strategijom trenera. Naravno, postoje brojne varijacije i u obranama.

Napadačke strategije variraju više od obrambenih strategija. Uobičajena strategija u napadu je dodavanje lopte slobodnom igraču i kretanje igrača bez lopte u poziciju za zabijanje koševa. Brzo kretanje napadačkog igrača koji je bez lopte naziva se cut (rezanje). Dozvoljeni način da se protivnička obrana onesposobi na način da se tijelom zaštiti razigravač napadačke momčadi je screen ili pick, što se u hrvatskom jeziku jednostavno prevodi kao blok. Igrač koji tijelom blokira braniča ne smije se micati, jer u protivnom momčad koja napada gubi posjed lopte. Čitava strategija se razvila iz bloka - pick and roll - u kojem igrač radi blok i omogućuje svom razigravaču napredak prema protivničkom košu. Momčadi imaju spremljene strategije koje se dogovaraju na treninzima, sve u svrhu nepredvidljivosti poteza momčadi u napadu. Za odabiranje strategije najčešće je zadužen razigravač.

Obrambene i napadačke strategije i pozicije predmet su gotovo svakoga time-outa kojeg treneri uzimaju. Razlog za to je najčešće neučinkovitost pojedine strategije i prelazak na novu strategiju, za koju trener vjeruje da će donijeti više uspjeha u napadu momčadi.

Šutiranje je čin u košarci kojim se lopta pokušava ubaciti kroz obruč, dakle u koš. Dok metode zabijanja koševa variraju od igrača do igrača i situacija, najčešće tehnike su navedene ispod.

Igrač bi trebao biti okrenut licem prema košu s nogama raširenima do širine ramena, koljenima lagano savijenima i ravnim leđima. Igrač drži loptu prstima u dominantnijoj (jačoj) ruci malo iznad glave, dok slabija ruka igraču koristi za pridržavanje lopte. Za ciljanje prema košu igračev lakat mora biti pod pravim kutom, a dlan okrenut prema košu. Lopta se puca na način da se koljena prvo saviju, a zatim izravnaju, dok se ruka kojom se puca također izravnava; lopta se ispušta iz dlana nakon što dlan napravi potpuni pokret prema dolje. Kada se zaustavi ruka kojom se puca nakon ispuštanja lopte, to se naziva follow-through, a koristi se za postizanje veće preciznosti. Slabija ruka prilikom šuta služi samo za pridržavanje lopte i njeno bolje usmjeravanje prema košu, ne za pojačavanje šuta.

Igrači često pokušavaju zavrtiti loptu prema nazad (backspin) s namjerom ublažavanja njenog učinka na obruč. Idealna putanja varira, no većina trenera savjetuje igračima luk. Igrači pucaju najčešće izravno u koš (unutar obruča), no uvelike se koristi i tabla za preusmjeravanje lopte u koš i postizanje šuta

Dva najčešća udarca su udarac s mjesta (opisan iznad) i skok-šut. Šut s mjesta se izvodi s mjesta iz uspravne pozicije, te oba stopala čvrsto stoje na podu. Ovakav šut koristi se najviše kod slobodnih bacanja. Skok-šut, pak, izvodi se prilikom skoka, najčešće u trenutku kada je šuter između skoka i pada, dakle, u trenutku mirovanja. To omogućuje daleko veći domet šuta i nadskok braniča koji pokušava blokirati šut. Lopta se mora ispustiti iz ruke (nije obavezno pucati, već se može i dodati) prije ponovnog dodira stopala i poda. U protivnom sude se koraci i momčad gubi posjed lopte.

Još jedan uobičajeni šut naziva se polaganje. Ovaj šut zahtijeva od igrača malu udaljenost između koša i samog igrača, a šut uključuje skok i lagano ispuštanje lopte od table u koš. Verzija polaganja koja ne uključuje dodir lopte s tablom naziva se finger roll. Šut koji najviše zadovoljava publiku je zakucavanje, kod kojega igrač koji ima loptu skače visoko i ispušta loptu prema dolje rukom dodirujući obruč nakon što lopta uđe kroz obruč. Potpuno promašeni šut kod kojega lopta ne dira niti tablu niti obruč naziva se air ball.

Dodavanje je metoda pomicanja lopte između igrača. Kada igrač ima loptu u posjedu i želi je dodati, gotovo uvijek će napraviti korak naprijed u svrhu povećavanja snage i preciznosti dodavanja prema suigraču.

Dodavanje s mjesta naziva se dodavanje s prsa. Lopta se dodaje izravno s prsa dodavača prema prsima suigrača koji prima loptu. Dobro izvedeno dodavanje s prsa uključuje pomak palca na objema rukama u svrhu povećavanja brzine lopte i onemogućavanje obrambenim igračima da ukradu loptu.

Još jedan način dodavanja je dodavanje od poda. Kod ovakvoga dodavanja lopta se upućuje iz ruku dodavača, te na dvije trećine puta prema suigraču odskoči od poda. Lopta koja odskoči od poda putuje sporije od dodavanja s prsa, no obrani je teže presjeći i ukrasti loptu zbog nepredvidljivije putanje i činjenice što je namjerno udaranje lopte prekršaj i gubitak posjeda nad loptom. Upravo radi toga igrači koji napadaju koriste dodavanje od poda.

Lopta se može dodati preko braniča. Tada se lopta ispušta iz ruke dodavača u trenutku kada mu je ruka kojom dodaje iznad glave.

Lopta se može dodati odmah nakon skoka. To se naziva outlet pass, a kod toga dodavanja igrač odmah nakon što primi loptu dodaje ju suigraču.

Najvažniji aspekt bilo kojega dodavanja nemogućnost je presijecanja od strane obrane. Dobri dodavači unaprijed znaju u kojoj će poziciji biti njihov suigrač kojem će dodati loptu, a osim toga, imaju veliku preciznost i brzinu dodavanja. Ovakvi dodavači znaju dodati loptu i bez gledanja prema suigraču

Dribling je čin u košarci kojim se lopta stalno odbija od poda, što je obavezno ako igrač želi napredovati s loptom u posjedu. Prilikom driblanja igrači guraju loptu prema podu i izbjegavaju nježno bacanje, što otežava braničima krađu lopte, a igraču koji vodi loptu omogućava veću kontrolu. Kada igrač dribla pored protivnika mora imati moć driblanja objema rukama, jer će u protivnom protivnik lakše ukrasti loptu. Dobri dribleri driblaju nisko nastojeći skratiti put lopte od ruke do poda, također u svrhu onemogućavanja protivnika da ukrade loptu. 

Nadalje, dobri dribleri često driblaju iza svojih leđa, kroz noge i mijenjaju ruku kojom driblaju na način da zbune protivnika i potencijalno, na sramotu braniča, zbune ga toliko da on padne (ankle breaker). Nadareni igrač dribla bez gledanja. To omogućuje dribleru prodor prema košu, posvećivanje pažnje suigračima i eventualno dodavanje lopte, te bolju kontrolu nad pokretima protivnika koji mu, podrazumijeva se, stalno pokušava ukrasti loptu.

Na profesionalnoj razini košarke, većina igrača je viša od 1.90 m, a većina žena je viša od 1.75 m. Za razigravače i šutere, za koje je koordinacija pokreta od presudne važnosti, poželjno je da budu niski ili barem niži od protivnika. Gotovo svi centri (uključujući i krilne centre) u svim profesionalnim ligama viši su od dva metra, dok pravi centri u pravilu nisu niži od 2.10 m. Najviši igrači u NBA, Manute Bol i Gheorghe Muresan, bili su visoki 2.31 m. Trenutačno je u NBA najviši Tacko Fall, koji je visok točno 2.29 m.

Najniži igrač u NBA ikad bio je Mugsy Bouges sa samo 1.60 m. Bilo je još niskih igrača u NBA, kao naprimjer Spud Webb, koji ima samo 1.70 m. No, ono što njega čini posebnim je mogućnost skoka u visinu od 1.07 metara, što mu omogućuje zakucavanje. Trenutačno najniži igrač u NBA je Earl Boykins. Dok je niskim igračima mana što ne mogu blokirati šut protivnika, od presudne su važnosti u napadu, gdje njihova pokretljivost i mogućnost probijanja prema košu omogućuje momčadi nekoliko laganih koševa po utakmici.

Razne vrste košarke aktivnosti su čija je osnova košarka. U tim vrstama košarke koriste se uobičajene košarkaške sposobnosti i potezi, kao i oprema, koja se primarno sastoji od lopte i koša. Neke vrste oslanjaju se gotovo u potpunosti na pravila košarke, dok neke druge imaju sasvim drugačija pravila. Ipak, najviše vrsti košarke igra se bez sudaca i strogih pravila.

Najuobičajenija vrsta košarke je ona u kojoj se igra na samo jednoj polovici terena. Koristi se samo jedan koš, a kada se promijeni posjed lopte, lopta mora biti izvedena izvan luka od 6.25 m (međunarodna košarka) ili 7.24 m (NBA). Ovakva košarka zahtijeva manje kardiovaskularne izdržljivosti i kondicije, jer igrači ne moraju stalno trčati na dvije polovice terena. Također, kada se igra košarka na samo jednoj polovici terena, to omogućuje nekim drugim igračima igranje na suprotnom košu, što je idealno za druge igrače koji žele igrati.

Popularna verzija košarke na pola terena je do 21. Šutevi unutar luka koji inače vrijede dva poena vrijede jedan poen, a trica vrijedi dva poena. Igrač koji zabije koš u rjeđim i dužim verzijama dobiva tri slobodna bacanja koja, ako se sva tri ubace, vrijede dodatni poen. Ako igrač promaši koš, a protivnik ubaci loptu u koš dok lopta još nije dodirnula pod, igraču koji je prvotno promašio oduzimaju se svi poeni. Izuzetak je ako je igrač koji je promašio imao 15 ili više poena; tada se poeni vraćaju na 15. Igrač koji prije dođe do 21 je pobjednik, a ako igrač s 20 dođe na 22, poeni mu se vraćaju na 15.

Ostale vrste uključuju streetball (ulična košarka) i jedan na jedan (one-on-one). Tada se obično igra na samo četvrtini terena u jedan koš. Takva vrsta košarke tjera igrače na driblinge i spektakularne poteze, kao i na više momčadske igre. Sve ove vrste košarke mogu se igrati na parketu (u dvorani), no češća je igra na asfaltnom podu izvan dvorane.

Basket 3 na 3 (3x3 košarka) je vrsta koja se razvila iz streetball-a.

Postoji i waterbasket, mješavina vaterpola i košarke.

Varijanta za invalide je košarka u kolicima.




#Article 89: Medicina (350 words)


Medicina (lat. ars medica - umijeće liječenja; grč. iatriké téhne - tehnika liječenja) je grana ljudske djelatnosti kojoj je cilj liječenje i rehabilitacija bolesnih i čuvanje i unaprijeđenje zdravlja zdravih ljudi. U širem smislu ona se bavi svim živim bićima. U užem smislu je predmet medicinskih istraživanja čovjek pa govorimo o humanoj medicini, no razlikujemo i veterinarsku medicinu (životinje) i fitopatologiju (biljke).

Medicina obuhvaća:

Zadaci suvremene medicine su:

Iako je postizanje tih ciljeva povezano, ipak možemo napraviti načelnu podjelu na kurativnu i preventivnu medicinu.

Medicina se može podijeliti i na teorijsku i praktičnu, ili na specijalnosti (struke). Teorijske struke su anatomija, fiziologija, farmakologija itd. Praktične struke se bave ili bolestima pojedinih dijelova tijela (oftalmologija, urologija, otorinolaringologija), ili određenim vrstama pacijenata (pedijatrija, ginekologija), vrstama bolesti (onkologija, infektologija), ili vrstama terapijskih postupaka (kirurgija).

Dio praktične medicine koji se vrši uz neposrednu prisutnost pacijenta naziva se klinička medicina (grč. kline - postelja). Njene su glavne grane: dijagnostika (prepoznavanje), terapija (liječenje) i prognostika (predviđanje daljenjeg razvoja bolesti).

Socijalna medicina se bavi zdravstvenim problemima grupe, odnosom pojedinca i grupe, utjecaju društvenih faktora na bolest i pristupačnošću medicinskih spoznaja te nastoji odstraniti štetne oblike društvenog života.

Sustav medicinskih spoznaja koji se uči na visokim školama, prvenstveno Europe i Amerike, naziva se službena medicina (znanstvena ili školska). Ona je, barem u svojim bitnim dijelovima, univerzalna i međunarodna.

U Hrvatskoj medicina je podijeljena na temeljne medicinske znanosti (anatomija, citologija, histologija, embriologija, farmakologija, fiziologija čovjeka, genetika, genomika i proteomika čovjeka, imunologija, povijest medicine i biomedicinskih znanosti, neuroznanost i medicinska biokemija) i kliničke medicinske znanosti (anesteziologija i reanimatologija, dermatovenerologija, fizikalna medicina i rehabilitacija, gerijatrija, ginekologija i opstetricija, hitna medicina, infektologija, intenzivna medicina, interna medicina, kirurgija, klinička biokemija, klinička citologija, klinička farmakologija s toksikologijom, klinička imunologija, medicinska etika, medicinska mikrobiologija, nuklearna medicina, oftalmologija, onkologija, ortopedija, otorinolaringologija, patofiziologija, patologija, pedijatrija, radiologija, radioterapija i onkologija, sudska medicina, urologija, psihijatrija, neurologija i sestrinstvo).

Studij medicine u Hrvatskoj se izvodi na više fakulteta, a djeluju i strukovne organizacije poput Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatske liječničke komore i Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. Utemeljena je također i Akademija medicinskih znanosti Hrvatske koja okuplja stručnjake i znanstvenike medicinske struke.




#Article 90: Toma Erdődy (415 words)


 
Toma II. Erdődy (?, 1558. – Krapina, 17. siječnja 1624.), grof, hrvatski velikaš i hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban podrijetlom iz mađarske velikaške obitelji Erdődy. Uz prezimenički pridjevak Erdődy, u nekim povijesnim izvorima navodi se kao njegovo prezime i Bakač.

Početkom godine 1584. Toma II., sin Petra II. Erdődyja hrvatskog bana od godine 1556. do 1567., imenovan je hrvatskim banom. 

Odmah na početku svog mandata 26. listopada iste godine, ban Erdődy i general hrvatske krajine Josip Jošt Thurn su kod Slunja sa samo 2.030 ratnika (1.330 konjanika i 700 pješaka) iznenadili i strahovito razbili 9.000 Turaka (8.400 konjanika i 600 pješaka). U slavnoj i sjajnoj pobjedi u dolini Močila kod Slunja poginulo je oko 2.000 do 4.000 Turaka i samo nekoliko kršćanskih ratnika. U boju u kojem je oslobođeno nekoliko tisuća zarobljenog naroda i osvojeno mnogo ratnoga plijena, posebno su se proslavili ban Erdődy, grof Thurn i Purgstaller. 

Ban Erdődy nastavlja s nizom sjajnih pobjeda pa je s malim brojem ratnika (500 konjanika i 500 pješaka) 6. prosinca 1586. godine razbio Ali-begovu vojsku (3.000 konjanika i 500 pješaka) kod Ivanića. Kad je 1587. među močvarama kod Kacsorlaka i Juraj Zrinski sa svojim ratnicima teško porazio i pobio oko 2.000 Turaka, prestale su na neko vrijeme turske navale na Hrvatsku. Tom prigodom je Juraj Zrinski zarobio oko 1.000 Turaka i ulovio sjajan plijen od oko 1.100 konja. 

Kršćanska vojska je predvođena banom Erdődyjem strahovito razbila tursku vojsku, koja je što u boju što u rijeci Kupi izgubila oko 10.000 vojnika, a sam Hasan-paša se je s 12 najistaknutijih turskih begova pri bijegu utopio u rijeci Kupi. Velika i sjajna pobjeda godine 1593. kod Siska koja je bila prekretnica u ratu Hrvata s Turcima, oduševila je cijelu kršćansku Europu. Povjesničari bilježe da je nakon ove pobjede Toma glasno uskliknuo:  In Deo vici! (U Bogu pobijedih!). Papa Klement VII. pohvalio je pobjednike posebnim pismom, a španjolski kralj Filip II. je odlikovao hrvatskog bana Erdedija imenujući ga vitezom reda sv. Spasitelja. 15. svibnja 1595.

Erdődy se 1595. povukao s banske dužnosti, ali je i dalje nastavio uspješno ratovati protiv Turaka.  God. 1603. proglašen tavernikom za Ugarsku, a 1607. imenovan je nasljednim varaždinskim županom. U razdoblju 1608.-1614. ponovo je bio banom.

Varaždinska se je varoš sporila s njime, a u parnicama protiv Erdedija zastupao ju je ugledni hrvatski pravni stručnjak Ivan Kitonić.

Szabo, Agneza: Ako želimo pobjedu - nadvladajmo zlo dobrim, Glasnik Srca Isusova i Marijina, godište 102., Zagrab, travanj 2011., str. 6-7

Bojevi za Sisak 1591. - 1593., katalog izložbe, Sisak, 1993.




#Article 91: Enterobakterije (711 words)


Enterobakterije su oksidaza-negativni, gram-negativni, katalaza-pozitivni organizmi, lako se uzgajaju na običnim hranilištima, fermentiraju glukozu i reduciraju nitrate u nitrite. 

Escherichia coli ili popularnije E. coli je normalni stanovnik gastrointestinalnog trakta. U slučaju kada E. coli mikroorganizmi imaju kolonizirajuća, enterotoksična, citotoksična ili invazivna virulentna svojstva, tada postaju važni uzročnici vodenastog, inflamatornog ili hemoragičnog proljeva, ponekad s hemolitičko-uremičkim sindromom. Ako su normalne anatomske barijere oštećene, mikroorganizmi se mogu proširiti na okolne strukture ili ući u krvotok.

Ekstraintestinalno mjesto koje E. coli najčešće inficira je urinarni trakt, do čije kolonizacije uglavnom dolazi izvana. Moguće su i hepatobilijarne, peritonealne, kožne i plućne infekcije. E. coli je važan uzročnik bakterijemije do koje često dolazi bez vidljivog ulaznog mjesta. Ovaj je organizam također oportunistički patogen koji uzrokuje bolest u pacijenata čiji su obrambeni mehanizmi oštećeni nekom drugom bolešću (npr. karcinom, dijabetes ili ciroza) ili u onih koji su liječeni kortikosteroidima, zračenjem, antineoplastičnom ili antibiotskom terapijom.
Bakterijemija i meningitis koje uzrokuje E. coli, česti su u novorođenčadi, a osobito nedonoščadi. Enterotoksična i enteropatogena E. coli uzrokuju proljev u dojenčadi i putnički proljev u odraslih. Enterohemoragični sojevi E. coli, kao što je , uzrokuju hemoragični proljev koji može biti kompliciran hemolitičko-uremičkim sindromom. Takvi su se sojevi najčešće nalazili u nedovoljno kuhanom goveđem mljevenom mesu. Drugi sojevi enteroagregativne E. coli počeli su se pojavljivati kao potencijalno važni uzročnici dugotrajnog proljeva kod djece u tropskim područjima i kod bolesnika sa sidom.

Kod kliničke sumnje na infekciju E.coli, dijagnozu treba potvrditi kuturom i odgovarajućim biokemijskim testovima ili testovima virulencije. Razmazom po Gramu ne može se razlikovati E. coli od drugih gram-negativnih bakterija. Specifične osobine crijevne virulencije mogu se otkriti samo pokusnim metodama. Liječenje se može započeti empirijski, a zatim ga treba modificirati na osnovu antibiograma. Iako je većina sojeva još uvijek osjetljiva na ampicilin i tetracikline, drugi lijekovi se sve češće upotrebljavaju, uključujući tikarcilin, piperacilin, cefalosporine, aminoglikozide, trimetoprim-sulfametoksazol (TMP-SMX) i kinolone (u odraslih). Kirurški zahvat može biti potreban da bi se drenirao gnoj, ekscidirale nekrotične lezije ili uklonila strana tijela.

Do ovih infekcija obično dolazi u bolnici, uglavnom kod bolesnika sa smanjenom rezistencijom. U pravilu, Klebsiella, Enterobacter i Serratia uzrokuju infekcije na istim mjestima kao i E. coli i također su važan uzrok bakterijemije. Obično su osjetljive na peniciline širokog spektra (tikarcilin, piperacilin) i na aminoglikozide; ipak, antibiogram je neophodan, jer su mnogi izolati višestruko rezistentni. Sojevi Enterobactera skloni su  razvoju rezistencije na cefalosporine, čak i u slučaju kad su na početku terapije osjetljivi. 
Pneumonija uzrokovana Klebsiellom, teška je i rijetka plućna infekcija, karakterizirana teškom upalom pluća (ponekad s iskašljavanjem tamno smeđeg ili crvenog, rubiginoznog sputuma), stvaranjem plućnog apscesa i empijemom, a najčešća je u dijabetičara i alkoholičara. Ako se započne liječiti rano, dobro reagira na cefalosporine i aminoglikozide.

Proteeae su gram-negativni mikroorganizmi koji ne fermentiraju laktozu i brzo deaminiraju fenilalanin. U njih ubrajamo najmanje tri roda: Proteus (P. mirabilis, P. vulgaris i P. myxofaciens), Morganella (M. morganii) i Providencia (P. rettgeri, P. alcalifaciens i P. stuartii). P. mirabilis uzrokuje većinu humanih infekcija, a od ostalih se razlikuje svojom nesposobnošću da stvara indol. Ovi se organizmi normalno nalaze u tlu, vodi i flori normalnih fekalija. Često su prisutni u površnim ranama, sekretu iz uha i sputumu, osobito kod bolesnika čija je normalna flora eradicirana antibiotskom terapijom. Mogu uzrokovati duboke infekcije (osobito infekcije uha, mastoida, trbušne šupljine, prostate i mokraćnih puteva u bolesnika s kroničnim urinarnim infekcijama ili nefrolitijazom) i bakterijemiju.

P. mirabilis je često ali ne uvijek, osjetljiv na ampicilin, karbenicilin, tikarcilin, piperacilin, cefalosporine i aminoglikozide. Ostale vrste teže većoj rezistenciji ali su uglavnom osjetljive na zadnja tri spomenuta penicilina (ne na ampicilin), kao i na gentamicin, tobramicin i amikacin.

Poznato je 2200 serotipova salmonela, koji se mogu razvrstati u one koji su (1) dobro adaptirani na humane nosioce ili domaćine, (2) adaptirani na nehumane nosioce, ili (3)neadaptirani na specifične nosioce. U prvu skupinu spadaju S. typhi i S. paratyphi A, B (S. schottmuelleri) i C (S. hirschfeldii), koje su patogene samo za ljude i uzrokuju trbušni tifus, odnosno paratifusni sindrom. Serotipovi iz druge skupine uzrokuju bolest gotovo isključivo u životinja, iako dva soja iz ove skupine, S. dublin i S. choleraesuis mogu uzrokovati bolest i u ljudi. Treća grupa, označena kao S. enteritidis, uključuje više od 2000 serotipova koji uzrokuju gastroenteritis i odgovorni su za 85% svih infekcija salmonelom u SAD.




#Article 92: Bruceloza (675 words)


Bruceloza (isto Undulirajuća, malteška, mediteranska ili gibraltarska vrućica) je bolest uzrokovana mikroorganizmima iz roda Brucella, karakterizirana akutnim febrilnim stadijem s malo ili bez lokalizirajućih simptoma, te kroničnim stadijem s relapsima vrućice uz slabost, znojenje i mukle boli.  

Uzročnici humane bruceloze su Brucella abortus (stoka), Brucella melitensis (ovce i koze) i Brucella suis (svinje – Brucella suis biotip 4, ranije poznat kao Brucella rangiferi, kod aljaških i sibirskih karibua). Brucella canis (psi) uzrokovala je sporadične infekcije. Infekcije brucelama opisane su kod jelena, bizona, konja, losova, zečeva, kokoši i pustinjskih miševa. 

Bruceloza se stiče izravnim dodirom sa sekretima i ekskretima inficiranih životinja ili ingestijom neprokuhanog mlijeka ili mliječnih proizvoda koji sadrže Brucella mikroorganizme. Interhumani prijenos je rijedak. Bruceloza je najčešća u ruralnim područjima. To je profesionalna bolest mesara, veterinara, lovaca, seljaka i uzgajivača stoke; djeca se mogu zaraziti konzumirajući neprokuhano mlijeko ili nepasterizirani sir. Bruceloza je vrlo rijetka u SAD, Europi i Kanadi ali se slučajevi i dalje prijavljuju na srednjem istoku, u mediteranskim područjima, Meksiku i srednjoj Americi. 

Inkubacija varira od 5 dana do nekoliko mjesci, a u prosjeku iznosi 2 tjedna. Početak može biti nagao sa zimicama i vrućicom, jakom glavoboljom, mialgijama, malaksalošću i ponekad proljevom; ili može biti postupan s blagom prodromalnom malaksalošću, mialgijama, glavoboljom i bolom u šiji, nakon čega dolazi do  večernjeg porasta tjelesne temperature. S napredovanjem bolesti, temperatura raste do 40 ili 41 ˚C (104 ili 105 F), zatim postupno pada na normalu ili gotovo normalu ujutro, kada se javlja profuzno znojenje.

Tipično je da intermitentna temperatura traje 1 do 5 tjedana, zatim slijedi remisija sa znatno smanjenim ili odsutnim simptomima, koja traje od 2 do 14 dana; nakon toga se ponavlja febrilni stadij. Ponekad se ovaj obrazac bolesti pojavljuje samo jednom, no povremeno slijedi akutna ili kronična bruceloza s valovima febriliteta (undulacijama) i remisijama, što se izmjenjuju mjesecima ili godinama. Kod nekih bolesnika može se pojaviti samo kratkotrajna vrućica. 

Nakon početnog stadija, obično je naglašena opstipacija; pojavljuju se anoreksija, gubitak težine, bol u trbuhu, artralgije, glavobolja, bol u križima, slabost, iritabilnost, nesanica, depresija i emocionalna labilnost. Nastaje splenomegalija, a limfni čvorovi mogu biti lagano ili umjereno povećani; hepatomegalija može biti prisutna u do 50% bolesnika. 

Bolesnici s akutnom, nekompliciranom brucelozom, obično se oporave za 2 do 3 tjedna. Komplikacije su rijetke, a uključuju subakutni bakterijski endokarditis, meningitis, encefalitis, neuritis, orhitis, kolecistitis, apsces jetre i lezije na kostima.

Broj leukocita je obično normalan ili smanjen s relativnom ili apsolutnom limfocitozom za vrijeme akutnog stadija. Konačna dijagnoza osniva se na izolaciji organizama, obično iz krvi ili rjeđe, iz likvora, urina ili tkiva. Vrlo su važni također i serološki rezultati, a testovi aglutinacije su osobito značajni kad je titar 1:160 ili veći. Testovima aglutinacije na brucelu treba ispitati titrove IgG i IgM protutijela, jer IgM protutijela ukazuju na aktivnu bolest. Tako, ako je test aglutinacije pozitivan, čak i bez bakteriološkog dokaza, dijagnoza je vjerojatna ako postoji anamnestički podatak o ekspoziciji inficiranim životinjama ili životinjskim produktima, relevantni epidemiološki podaci i karakteristični klinički nalazi i tijek bolesti. Kožni testovi s Brucella antigenima imaju malu vrijednost u dijagnosticiranju aktivne bruceloze.

Kako bi se spriječila humana infekcija brucelom, mlijeko treba pasterizirati; svježi sir može biti kontaminiran. Osobe koje rukuju životinjama ili truplima za koje se sumnja da su zaražena, trebaju nositi zaštitne naočale i gumene rukavice i trebaju zaštititi ozljeđenu kožu od ekspozicije. Trenutačno su u SAD i nekoliko drugih zemalja, potrebni programi za otkrivanje i eliminiranje zaraženih životinja i za cijepljenje seronegativne mladunčadi stoke i svinja.

Budući da je monoterapija povezana s visokom incidencijom relapsa, kombinirana terapija se upotrebljava kad god je to moguće. Doksiciklin 100 mg PO dva puta na dan (ili tetraciklin 500 mg PO četiri puta na dan) kroz 3 do 6 tjedana, uz streptomicin 1 gr IM svakih 12 ili 24 h kroz 14 dana, smanjuje učestalost relapsa. Kod djece  8 godina upotrebljavao se kotrimoksazol sa streptomicinom ili peroralnim rifampicinom kroz 4 do 6 tjedana. Jaka muskuloskeletna bol, osobito u području kralježnice, može zahtijevati analgeziju. 

Aktivnost bolesnika treba ograničiti u akutnim slučajevima, a mirovanje u krevetu preporuča se za vrijeme febrilnih razdoblja.




#Article 93: Šigeloza (1019 words)


Šigeloza ili bacilarna dizenterija je akutna crijevna infekcija, uzrokovana mikroorganizmima iz roda Shigella.

Rod Shigella dijeli se u 4 glavne podgrupe: A, B, C i D, koje se dalje dijele u serološki određene tipove. Bakterije iz ovog roda proširene su diljem svijeta i tipičan su uzrok inflamatorne dizenterije koja je u mnogim područjima odgovorna za 5 do 10% dijarealnih bolesti. S. flexneri i S. sonnei proširenije su nego S. boydii ili osobito virulentna S. dysenteriae. Najčešći izolat u SAD je S. sonnei. 
Izvor infekcije su izlučevine inficiranih osoba ili rekonvalescentnih kliconoša. Infekcija se izravno širi fekalno-oralnim putem, a neizravno kontaminiranom hranom ili kontaminiranim neživim predmetima. Muhe mogu poslužiti kao mehanički vektori. Prijenos bolesti putem vode nije uobičajen. Epidemije se najčešće pojavljuju u uvjetima prenapučenosti s neadekvatnom sanitacijom okoliša. Šigeloza je osobito česta kod mlađe djece koja žive u endemskim područjima; kod odraslih je bolest obično manje teška. 
Rekonvalescenti i subklinički kliconoše mogu biti značajan izvor infekcije, no pravo dugotrajno kliconoštvo je rijetko. Infekcija ostavlja slab imunitet ili ga uopće ne ostavlja, pa je moguća reinfekcija s istim sojem. 
Šigele prodiru u sluznicu distalnog dijela crijeva i uzrokuju sekreciju sluzi, hiperemiju, infiltraciju leukocitima, edem i često površne ulceracije sluznice. Vodenasti proljev kod infekcije šigelama, može biti posredovan enterotoksinom koji uzrokuje povećanu intestinalnu sekreciju. 

Inkubacija je 1 do 4 dana. Kod mlađe djece bolest počinje naglo s vrućicom, iritabilnošću i pospanošću, anoreksijom, mučninom ili povraćanjem, proljevom, bolom u trbuhu s distenzijom i tenezmima. Unutar 3 dana u stolici se pojavljuju krv, gnoj i sluz. Broj stolica može biti veći od 20 na dan, a gubitak težine i dehidracija mogu biti teški. Ako se dijete ne liječi, može doći do smrti u prvih 12 dana; ako dijete preživi, akutni se simptomi povlače do 2. tjedna. 
Odrasli se mogu prezentirati bez vrućice, s nekrvavim i nesluzavim proljevom i s malo tenezama ili bez tenezama.No, prvi se simptomi mogu sastojati i od nastupa grčevitih boli u trbuhu, lažnih poziva na stolicu, a u početku stolica može biti formirana, te nakon defekacije dolazi do privremenog ublažavanja bola. Ovi se nastupi ponavljaju sa sve većom težinom i učestalošću. Proljev postaje sve teži, s kašastim ili tekućim stolicama, koje sadrže sluz, gnoj i često krv. Rektalni prolaps uz posljedičnu fekalnu inkontinenciju, može biti posljedica teških tenezama. Kod odraslih, bolest obično prestaje spontano:  u blažim slučajevima za 4 do 8 dana, u težim za 3 do 6 tjedana. Značajna dehidracija i gubitak elektrolita s cirkulatornim kolapsom i smrću, pojavljuje se uglavnom kod djece mlađe od 2 godine i kod kondicioniranih odraslih bolesnika. 
Šigeloza rijetko počinje naglo sa stolicama koje sliče na vodu u kojoj se kuhala riža ili sa seroznim (ponekad  krvavim) stolicama. Bolesnik može povraćati i brzo postati dehidriran. Infekcija se može prezentirati kao delirij, konvulzije i koma, a s blagim proljevom ili bez proljeva; smrt može nastupiti za 12 do 24 sata. 
Moguća je pojava sekundarne bakterijske infekcije, osobito u kondicioniranih ili dehidriranih bolesnika. Teške ulceracije crijevne sluznice mogu uzrokovati značajan akutan gubitak krvi. Druge komplikacije nisu česte i uključuju toksični neuritis, artritis, miokarditis i, rijetko, perforaciju crijeva. Kod djece se šigeloza može komplicirati hemolitičko – uremičkim sindromom. Infekcija ne postaje kronična i nije etiološki čimbenik kod ulceroznog kolitisa. Ipak, bolesnici s HLA-B27 genotipom češće nakon šigeloze razviju artritis ili čak floridni Reiterov sindrom.

Šigele se mogu naći u stolici ali su bacilemija i bacilurija rijetki. Prosječan broj leukocita je 13000/μL, no u početku je često smanjen. Hemokoncentracija je uobičajena, kao i proljevom inducirana metabolička acidoza. 
Dijagnoza će biti olakšana ako se na ovu bolest pomišlja za vrijeme epidemija i u endemskim područjima. Najčešći oblik, vodenasti proljev, ne može se razlikovati od ostalih bakterijskih, virusnih i protozoarnih infekcija koje potiču sekretornu aktivnost crijevnih epitelnih stanica. Proktoskopom se može vidjeti difuzno zacrvenjena površina sluznice s brojnim malim ulceracijama. Od obrisaka materaijala uzetog iz ulceracija treba napraviti razmaz i kulturu. Ove obriske, kao i svježe uzorke stolice, treba odmah kultivirati. U svježim mikroskopskim preparatima ili razmazima obojenima metilenskim plavilom ili po Wrightu, mogu se vidjeti nakupine leukocita, po čemu se razlikuje bacilarna od amebne dizenterije (jer amebe razaraju leukocite). Bakterije na ovim razmazima nemaju karakteristike koje bi dopustile specifičnu dijagnozu; nju osigurava samo pozitivna kultura. Kod bolesnika koji imaju akutni oblik bacilarne dizenterije (tj. oskudne stolice koje sadrže krv i sluz), diferencijalna dijagnoza treba uključiti invazivnu Escherichiu coli, Salmonellu, Yersiniu, Campylobacter, amebijazu i virusne proljeve.  

U svrhu prevencije potrebno je temeljito prati ruke prije manipulacije hranom. Ako se zagađena odjeća i posteljina ne može odmah iskuhati, valja ih potopiti u vodu sa sapunom u pokrivenoj posudi. Treba upotrebljavati mreže i zaslone protiv kukaca. Kod bolesnika i kliconoša treba primijeniti pravilne metode izolacije (osobito fekalne izolacije). Razvijeno je živo peroralno cjepivo koje je u pokusima u endemskim područjima dalo obećavajuće rezultate. Imunost je, ipak, uglavnom tipno – specifična. 

Rehidracija: Proljev obično uzrokuje izotoničnu dehidraciju (jednak gubitak soli i vode) s metaboličkom acidozom i značajnim gubitkom kalija. Žeđ izazvana dehidracijom može dovesti do razmjerno velikog unosa vode, što uzrokuje hipotoničnost. Dizenterija bez proljeva, neće izazvati tako veliki gubitak tekućine.
Kod dojenčadi, osobito u toplim klimatskim područjima, gubitak tekućine znojenjem i respiracijom uz teži proljev, može dovesti do hipertonične dehidracije. Prerana primjena hipertoničnih tekućina (mlijeko, pripravci za enteralnu prehranu, mješavine elektrolita za kućnu primjenu) može izazvati opasnu hipertoničnost, pa i konvulzije. 

Antibiotici: Odluka o primjeni antibiotika zahtijeva razmatranje težine bolesti, dobi bolesnika, adekvatnosti sanitacije, vjerojatnosti daljnjeg prijenosa bolesti i mogućnosti poticanja stvaranja rezistentnih mikroorganizama. Osim toga, simptomi i izlučivanje šigela mogu biti značajno smanjeni ranim liječenjem s odgovarajućim, apsorbabilnim  antimikrobnim lijekom. 
Lijek izbora za djecu je kotrimoksazol: 4 mg/kg PO trimetoprima, svakih 12 h; za odrasle doza je jedna tableta dvostruke jakosti (320 mg trimetoprima) svakih 12 h. Alternativa za odrasle je norfloksacin 400 mg PO dva puta na dan ili ciprofloksacin 500 mg PO dva puta na dan. Mnogi izolati šigela rezistentni su na ampicilin i tetraciklin.
Ostala terapija:  Bol u trbuhu može se olakšati termoforom. Adsorbensi i demulcensi kao što su preparati metilceluloze, imaju slab učinak na olakšanje proljeva i tenezama. Antikolinergike i antidijaroike treba izbjegavati. Oni izazivaju stazu crijevnog sadržaja, produžuju febrilitet i dozvoljavaju kontinuirano izlučivanje organizama stolicom.




#Article 94: Salmoneloza (918 words)


Salmoneloza je bakterijska infekcija tankog i debelog crijeva.

Uobičajeni izvori salmonela su životinje koje se uzgajaju zbog mesa, perad, sirovo mlijeko, jaja i proizvodi od jaja. Drugi opisani izvori uključuju zaražene kornjače – kućne ljubimce, grimiz (karmin, vrsta crvene boje) i kontaminiranu marihuanu.

Predisponirajući čimbenici za infekciju Salmonellom su gastrektomija, aklorhidrija (ili upotreba antacida), anemija sprpastih stanica, splenektomija, povratna groznica, malarija, bartoneloza, ciroza, leukemija, limfom i HIV-infekcija. Najopasniji oblik salmoneloze je trbušni tifus, kojega uzrokuje bakterija Salmonella typhi. Međutim i manje opasne zaraze koje uzrokuje Salmonella enteritidis ostaju važan javnozdravstveni problem. Mnogi su serotipovi S. enteritidis imenovani, te se neformalno o njima govori kao o posebnim vrstama, iako oni to nisu. Najčešći Salmonella serotipovi u SAD-u su:

Salmonela se uglavnom prenosi proizvodima životinjskog podrijetla, u koje tipično dolazi prigodom klanja u kojem se na meso mogu proširiti bakterije što se nalaze u crijevima životinja; također je čest način prenošenja na ljuski kokošjih jaja i putem mlijeka. Međutim se može salmonela prenijeti i putem druge hrane, pa i sa drugih zaraženih površina i kontaktom sa zaraženim ljudima.

Salmonela nije otporna na visoke temperature, te neće izdržati zagrijavanje na 70 stupnjeva celzija više od dvije minute. Ni dobro kuhana hrana nije međutim uvijek posve sigurna: naime se u kuhinjama  zna dogoditi da se bakterije prenose kontaktom sa sirove hrane na onu već pripremljenu.

Salmonela može opstati na suhim površinama i po mjesec dana, a na mokrim mjestima i po tri mjeseca. Na temperaturama većim od 20 stupnjeva celzijusa salmonela je agilnija i time zaraznija.

Klinički se infekcija Salmonellom može prezentirati kao gastroenteritis, paratifusni sindrom ili salmonela-vrućica, bakterijemični sindrom ili žarišna bolest. Svaki serotip salmonele može izazvati bilo koji ili sve dolje opisane kliničke sindrome, iako je određeni serotip često povezan sa specifičnim sindromom. Moguća je i pojava asimptomatskog kliconoštva.

Gastroenteritis obično počinje 12 do 48 sati nakon ingestije organizama s mučninom i grčevima u trbuhu, nakon čega slijedi proljev, vrućica, a ponekad i povraćanje. Stolice su obično vodenaste, no mogu biti i rijetko kašaste ili poluformirane. Sluz ili krv su rijetko prisutni u stolici. Bolest je obično blaga i traje 1 do 4 dana. Ponekad dolazi do teže i protrahirane bolesti. U uzorcima stolice obojanim metilenskim plavilom, često se vide leukociti, što ukazuje na inflamatorni kolitis. Dijagnoza se potvrđuje izolacijom Salmonelle iz koprokulture ili obriska rektuma. 

Paratifusni sindrom ili salmonela vrućica je sistemski sindrom karakteriziran vrućicom, prostracijom i bakterijemijom. Prototip ovog sindroma jest trbušni tifus. Identičnu prezentaciju, iako često klinički ne tako tešku, može izazvati S. paratyphi A, B i C. 

Žarišne manifestacije infekcija salmonelama mogu se pojaviti uz trajnu bakterijemiju ili bez nje. Kod bolesnika s bakterijemijom, moguća je pojava lokalizirane infekcije koja može  zahvatiti gastrointestinalni trakt (jetru, žučni mjehur i crvuljak), endotelne površine (aterosklerotske plakove, ileofemoralne ili aortalne aneurizme, srčane zaliske), perikard, moždane ovojnice, pluća, zglobove, kosti, genitourinarni trakt ili meka tkiva. Ponekad može doći do infekcije preegzistentnih solidnih tumora, uz razvoj apscesa koji tada mogu postati izvor Salmonella bakterijemije.  Najčešći uzročnici žarišnih infekcija su S. choleraesuis i S. typhimurium.

Bakterijemija je relativno rijetka u bolesnika s gastroenteritisom. S. choleraesuis, S. typhimurium i S. heidelberg, među ostalima, mogu uzrokovati sindrom protrahirane bakterijemije koja traje više od tjedan dana. Iako su hemokulture pozitivne, koprokulture su uglavnom negativne. Bolesnici s AIDS-om ili HIV infekcijom, mogu imati ponavljane epizode bakterijemije ili druge invazivne infekcije (npr. septički artritis) uzrokovane Salmonellom. Bolesnike s višekratnim infekcijama salmonelom, koji nemaju drugih rizičnih čimbenika, treba testirati na HIV. 

Izgleda da kliconoše nemaju značajnu ulogu u izbijanju većih epidemija netifusnog gastroenteritisa. Izlučivanje organizama stolicom koje traje duže od godinu dana, pojavljuje se u samo 0,2 do 0,6% bolesnika s netifusnim salmonelozama. 

Dijagnoza se postavlja izolacijom organizma iz stolice ili drugog inficiranog mjesta. Prognoza je obično dobra, ako nema druge teže bolesti u podlozi. 

Od najveće je važnosti prevencija kontaminacije živežnih namirnica od strane inficiranih životinja ili ljudi. S peradi, mesom, jajima i drugom hranom, mora se pravilno rukovati i treba ju pravilno kuhati, spremati i držati u hladnjaku. Potrebno je identificirati i kontrolirati inficirane životinje (npr. gmazove koji se drže kao kućni ljubimci) i potencijalno kontaminirane supstance (grimiz). Preventivne mjere koje su  opisane pod trbušni tifus, mogu se također primijeniti na većinu ostalih crijevnih infekcija. Od bitne je važnosti prijavljivanje pojedinačnih slučajeva. 

Gastroenteritis se liječi simptomatski, rehidracijom i laganom dijetom. Antibiotici produžuju izlučivanje organizama i njihova primjena u nekompliciranim slučajevima nije opravdana. Zbog veće smrtnosti ipak treba liječiti antibioticima štićenike domova za starije osobe, dojenčad i bolesnike s HIV infekcijom ili AIDS-om. Rezistencija na antibiotike je još češća kod netifusnih salmonela, nego kod S. typhi. Kotrimoksazol, 5 mg/kg trimetoprima peroralno, svakih 12 sati za djecu ili ciprofloksacin 500 mg peroralno svakih 12 sati za odrasle, prihvatljive su sheme liječenja. Neimunokompromitirane  bolesnike valja liječiti 3 do 5 dana, no oni s AIDS-om mogu zahtijevati produženu supresiju, kako bi se spriječili relapsi. Sistemsku ili žarišnu bolest treba liječiti antibioticima u dozama koje su opisane za trbušni tifus. Protrahirana bakterijemija se uglavnom liječi 4 do 6 tjedana. Apscese treba kirurški drenirati; nakon kirurškog zahvata potrebno je barem 4 tjedna antibiotske terapije. Inficirane aneurizme, srčani zalisci, te infekcije kostiju i zglobova, obično zahtijevaju produženo liječenje antibioticima. 

Asimptomatsko kliconoštvo obično spontano prestaje i antibiotsko je liječenje rijetko potrebno. Antibiotici mogu produljiti izlučivanje organizama stolicom i nakon što je davanje lijeka prekinuto. U posebnim slučajevima (npr. ljudi koji manipuliraju hranom ili zdravstveni radnici) može se pokušati eradikacija ciprofloksacinom 500 mg peroralno svakih 12 h kroz mjesec dana, no kontrolne koprokulture potrebno je raditi tjednima nakon primjene lijeka, kako bi se dokazala eliminacija salmonele.




#Article 95: Tularemija (974 words)


(sinonimi: Zečja vrućica; eng: Rabbit fever, Deer Fly fever)

Akutna bolest koja je  obično karakterizirana primarnom lokalnom ulceroznom lezijom, regionalnim limfadenitisom, izraženim općim simptomima, tifoidnom febrilnom bolešću, bakterijemijom ili, povremeno, atipičnom pneumonijom. 

Uzročnik je Francisella tularensis, mali, pleomorfni, nepokretni, nesporogeni, aerobni bacil koji ulazi u tijelo ingestijom, inokulacijom, inhalacijom ili kontaminacijom. Može prodrijeti kroz prividno neoštećenu kožu, no moguće je da zapravo ulazi preko mikroskopskih oštećenja. Tip A je za ljude virulentniji serotip i nalazi se kod zečeva i glodavaca. Tip B obično uzrokuje blagu ulceroglandularnu infekciju i nalazi se u vodi i životinjama koje žive u vodi. Transmisija među životinjama jest preko artropoda koji sišu krv ili putem kanibalizma.
Najčešće se inficiraju lovci, mesari, seljaci, trgovci krznom i laboratorijski radnici. U zimskim mjesecima, većina je slučajeva posljedica kontakta sa zaraženim divljim zečevima (osobito pri deranju kože); u ljetnim mjesecima, do infekcije obično dolazi zbog kontakta s drugim zaraženim životinjama ili pticama ili zbog kontakta sa zaraženim krpeljima ili drugim artropodima. Rijetki su slučajevi posljedica ingestije nedovoljno kuhanoga zaraženoga mesa ili kontaminirane vode. Nije opisan interhumani prijenos. 
U diseminiranim slučajevima, širom tijela se mogu naći razasute karakteristične žarišne nekrotične lezije u različitim evolutivnim stadijima. Veličina im je od 1 mm do 8 cm; blijedožute su boje; na površini tijela vide se kao primarne lezije na prstima, oku ili u ustima; često se nalaze u limfnim čvorovima, slezeni, jetri, bubrezima i plućima. Kod pneumonije, žarišta nekroze se pojavljuju u plućima. Mikroskopski je žarišna nekroza okružena monocitima i mladim fibroblastima, oko kojih se nalaze velike nakupine limfocita. Iako je moguća pojava simptoma teškog sistemskog toksiciteta, nisu dokazani nikakvi toksini.

Bolest počinje naglo, 1 do 10 (obično 2 do 4) dana nakon kontakta, s glavoboljom, zimicama, mučninom, povraćanjem, vrućicom od 39,5 ili 40 ˚C (103 ili 104 ˚F) i teškom prostracijom. Dolazi do izrazite opće slabosti, ponavljanih zimica i profuznog znojenja. Unutar 24 do 48 h na mjestu infekcije pojavljuje se inflamirana papula (na prstu, ruci, oku ili nepcu), osim kod glandularne ili tifoidne tularemije. Papula se brzo pretvara u pustulu i ulcerira, pa nastaje čisti ulkusni krater s oskudnim, seroznim, bezbojnim eksudatom. Ulkusi su na ekstremitetima obično pojedinačni, a u oku i ustima multipli. Obično je zahvaćeno samo jedno oko. Regionalni limfni čvorovi su povećani, a može doći i do supuracije, uz obilnu gnojnu sekreciju. Do 5. dana bolesti često se razvije tifoidno stanje, a kod bolesnika mogu postojati znaci atipične pneumonije, sa simptomima koji su slični onima kod ostalih pneumonija. Tularemična pneumonija može biti popraćena delirijem. Iako su kod tularemične pneumonije često prisutni znaci konsolidacije, jedini znaci  mogu biti oslabljen šum disanja i povremeni hropci. Suhi, neproduktivni kašalj, povezan je s osjećajem žarenja iza prsne kosti. Nespecifični osip, sličan rozeoli, može se pojaviti u bilo kojem stadiju bolesti. Moguća je pojava splenomegalije i perisplenitisa. Leukocitoza je česta ali broj leukocita može biti i normalan s povećanjem samo proporcije polimorfonukleara. U neliječenim slučajevima temperatura ostaje povišena kroz 3 do 4 tjedna i postupno pada. Rijetke komplikacije su medijastinitis, apsces pluća i meningitis.

Na dijagnozu ukazuje podatak o kontaktu sa zečevima ili divljim glodavcima ili o ekspoziciji artropodnim vektorima, uz nagli početak bolesti i prisutnost primarne lezije. Kod laboratorijskih infekcija često se radi o tifoidnom obliku bolesti ili o pneumoniji, bez primarne lezije, pa je dijagnoza teža. Dijagnoza se može postaviti i izolacijom organizma iz lezije, limfnog čvora ili sputuma, no taj je laboratorijski postupak potencijalno opasan. Budući da se radi o visoko infekcioznom organizmu, ne smije se pokušavati njegova izolacija u dijagnostičkom laboratoriju bez zaštitnih mjera. Potreban je krajnji oprez pri rukovanju inficiranim tkivom ili podlogama za kultivaciju. Testovi aglutinacije obično postaju pozitivni nakon 10. dana, a gotovo nikad prije 8. dana. Porast titra podupire dijagnozu. Serum bolesnika s brucelozom može reagirati pozitivno s antigenima F. tularensis, no obično u mnogo nižim titrovima. 

U endemskom području valja odjećom zaštititi kožu od krpelja, upotrebljavati repelente i pažljivo tražiti krpelje na koži. Pri manipuliranju sa zečevima i glodavcima, osobito u endemskim područjima, potrebno je nositi zaštitnu odjeću, gumene rukavice i maske. Krpelje treba odmah ukloniti s kože; mikroorganizmi mogu biti prisutni u fecesu životinja i krpelja, kao i na životinjskom krznu. Meso divljih ptica i divljači treba prije konzumiranja dobro skuhati, a potencijalno kontaminiranu vodu treba prije upotrebe dezinficirati. 
U liječenim slučajevima gotovo i nema smrtnosti, dok kod neliječenih slučajeva iznosi oko 6%. Smrt je obično posljedica preplavljujuće infekcije, pneumonije, meningitisa ili peritonitisa. Relapsi nisu česti ali su mogući kod neadekvatnog liječenja. Preboljena bolest pruža imunitet. 
Lijek izbora je streptomicin (0,5 gr IM svakih 12 h do normaliziranja temperature; nakon toga 0,5 gr na dan kroz 5 dana). Također je djelotvoran gentamicin  3 do 5 mg/kg/dan IM ili IV podijeljeno u 3 doze. Mogu se upotrijebiti kloramfenikol ili tetraciklin 500 mg PO svakih 6 h do pada temperature na normalne vrijednosti, a zatim 250 mg 4 puta na dan kroz 5 do 7 dana; s ova dva lijeka se ipak ponekad javljaju relapsi, a osim toga oni možda neće spriječiti supuraciju limfnog čvora. F. tularensis je osjetljiva in vitro na cefalosporine 3. generacije.  Kad je dijagnoza nejasna, a sumnja se na tularemiju, korisna inicijalna terapija sastoji se od cefotaksima 1 do 2 gr IV svakih 8 h ili ceftriaksona 1 gr IV svakih 12 h u kombinaciji sa streptomicinom ili gentamicinom u gore navedenim dozama. Suportivna terapija kod pneumonije ista je kao kod pneumokokne pneumonije. 
Oblozi fiziološke otopine povoljno djeluju na primarne kožne lezije i mogu smanjiti težinu limfangitisa i limfadenitisa. Veliki apscesi se mogu drenirati, no to je rijetko potrebno, osim kod kasno započete terapije. Kod okularne tularemije, stanovito olakšanje mogu pružiti primjena kompresa natopljenih toplom fiziološkom otopinom i nošenje tamnih naočala; u težim slučajevima može se u oko ukapati 2% homatropin, 1 do 2 kapi svaka 4 h. Jaka glavobolja obično popušta primjenom kodeina 15 do 60 mg PO ili SC svaka 3 do 4 h.




#Article 96: Kolera (1226 words)


Kolera je akutna infekcija koju uzrokuje Vibrio cholerae i koja zahvaća cijelo tanko crijevo, a karakterizirana profuznim vodenastim proljevom, povraćanjem, grčevima u mišićima, dehidracijom, oligurijom i kolapsom.  

Uzročnik, Vibrio cholerae, serogrupe 01 i 0139, kratak je, zakrivljen, pokretan aerobni štapić. I biotip El Tor i klasični biotipovi V. cholerae mogu uzrokovati tešku bolest, no blaga ili asimptomatska infekcija mnogo su češće s biotipom El Tor.
Kolera se širi ingestijom vode, morske hrane i druge hrane kontaminirane izlučevinama osoba sa simptomatskom ili asimptomatskom infekcijom. Kolera je endemična u dijelovima Azije, srednjeg istoka, Afrike, južne i centralne Amerike, a u SAD duž obale Meksičkog zaljeva. Slučajevi transportirani u Europu, Japan i Australiju, uzrokovali su lokalizirane epidemije. U endemskim se područjima epidemije obično pojavljuju za vrijeme toplih mjeseci, a incidencija je najveća u djece; u novozahvaćenim područjima epidemije se mogu pojaviti u bilo koje doba godine, a sve su dobne skupine jednako osjetljive.   Osjetljivost na infekciju varira i najveća je kod osoba s krvnom grupom 0. Budući da je vibrion osjetljiv na želučanu kiselinu, hipoklorhidrija i aklorhidrija su predisponirajući čimbenici. Osobe koje žive u endemskim područjima, postupno stječu prirodni imunitet. V. cholerae 01 i 0139 stvaraju enterotoksin – bjelančevinu koja potiče inače intaktnu sluznicu tankoga crijeva na hipersekreciju izotonične otopine elektrolita. Mucinaza bi mogla biti važna u smanjivanju protektivnog učinka crijevnog mucina, dok bi neuraminidaza mogla mijenjati strukturu gangliozida u staničnim membranama sluznice, povećavajući tako sadržaj specifičnog gangliozida (GM1) koji veže enterotoksin. Iako su fimbrije važnije u procesu kolonizacije sluznice, i stanični hemaglutinin može potpomoći ovaj proces.

Inkubacija je 1 do 3 dana. Kolera može biti subklinička; može se očitovati blagom, nekompliciranom epizodom proljeva; ili može biti fulminantna, potencijalno smrtonosna bolest. Početni simptomi su obično naglo nastali, bezbolni vodenasti proljev i povraćanje; gubitak tekućine stolicom u odraslih,  može biti veći od 1 L/h, no obično je mnogo manji. Posljedični teški gubitak vode i elektrolita dovodi do jake žeđi, oligurije, grčeva u mišićima, slabosti i značajno oslabljenog turgora kože s upalim očima i nabranom kožom na prstima. Manifestacije kolere posljedica su gubitka tekućine izotoničnim vodenastim stolicama koje su bogate natrijem, kloridom, bikarbonatom i kalijem. Nastaje hipovolemija, hemokoncentracija, oligurija i anurija, teška metabolička acidoza s kaliopenijom (ali s normalnom serumskom koncentracijom natrija) i ako se ne poduzme liječenje, može uslijediti cirkulatorni kolaps s cijanozom i soporom. Produžena hipovolemija može uzrokovati renalnu tubularnu nekrozu. 
Nekompilcirana kolera prestaje spontano i do oporavka dolazi za 3 do 6 dana. Kod neliječenih, težih slučajeva, smrtnost može biti  50% - obično zbog dehidracije – ali uz promptnu i adekvatnu terapiju infuzijama tekućine i elektrolita, smrtnost je  1%. Većina bolesnika prestane izlučivati V. cholerae unutar 2 tjedna, a mali dio njih postanu kronični bilijarni kliconoše.

Dijagnoza se potvrđuje izolacijom V. cholerae u kulturi obriska rektuma ili svježe stolice i njegovom identifikacijom aglutinacijom sa specifičnim antiserumom kao serogrupe 01 ili 0139. Kolera se mora razlikovati od klinički slične bolesti,  uzrokovane sojevima Escherichie coli koji produciraju enterotoksin, odnosno, povremeno, Salmonellama i Shigellama.

Za kontrolu kolere važna je pravilna dispozicija ljudskih otpadnih tvari, kao i čisti vodoopskrbni izvori. Vodu za piće treba prokuhati ili klorirati, a povrće i ribu treba dobro skuhati. 
Neživo peroralno cjepivo, koje se sastoji od cijelih stanica i B podjedinice (nije odobreno u SAD), pruža 85%-tnu zaštitu protiv serogrupe 01, kroz 4 do 6 mjeseci. Zaštita kod odraslih traje i do 3 godine, no brzo slabi u djece i veća je za klasični, nego za El Tor biotip. Između serogrupa 01 i 0139 nema unakrsne zaštite, tako da se tek u budućnosti može očekivati cjepivo djelotvorno protiv obje serogrupe. Parenteralno cjepivo daje samo kratkotrajnu i djelomičnu zaštitu i njegova se primjena ne preporuča. Brza profilaksa tetraciklinom 500 mg PO svakih 6 h u odraslih (za djecu 50 mg/kg/dan, podijeljeno u 4 doze) može smanjiti broj sekundarnih slučajeva među kućnim kontaktima s bolesnicima od kolere, no masovna profilaksa nije praktična, a neki sojevi nisu niti osjetljivi. Za profilaksu kod djece  9 god. može se također upotrijebiti i kotrimoksazol. 

Glavni članak: Cjepiva protiv kolere

Važna je brza korekcija hipovolemije i metaboličke acidoze, kao i prevencija hipokalijemije. Teško dehidriranim bolesnicima, osobito onima koji nisu sposobni piti, treba dati što prije, ako je to moguće, IV infuziju jedne od sljedećih otopina: (1) 100 ml/kg otopine Ringerovog laktata, (2) otopinu 0,9% natrij klorida i 0,17 molarnog (1/6 molarnog) natrij laktata u omjeru 2:1 ili (3) otopinu 0,9% natrij klorida. Infuziju treba davati brzo (1 do 2 mL/kg/min) do normalizacije krvnog tlaka i dobro punjenog pulsa, a ostatak treba dati kroz 3 h. Bolesniku također treba dati da pije vodu po želji. Za nadoknadu izgubljenog kalija može se u IV otopinu dodati kalij klorid 10 do 15 mEq/L ili se može dati otopina od 100 gr/L kalij bikarbonata u dozi od 1 mL/kg PO 4 puta na dan. Ovo je osobito važno kod djece, koja slabije podnose gubitak kalija. 
Količina tekućine za nadoknadu kontinuiranog gubitka treba biti jednaka izmjerenom volumenu stolice. Adekvatnost rehidracijeprocjenjuje se češćim kliničkim pregledom (frekvencija i jakost pulsa, turgor kože i diureza). Plazmu, plazma ekspandere i vazopresore, ne treba upotrijebiti umjesto vode i elektrolita. 
Peroralna primjena otopine glukoze i elektrolita učinkovita je u nadoknadi gubitaka stolicom i može se upotrijebiti nakon inicijalne intravenske rehidracije. Ona je također korisna – ponekad i kao jedini način rehidracije – u epidemijskim područjima s ograničenim zalihama parenteralnih otopina. Bolesnici koji su blago do umjereno dehidrirani i koji mogu piti, mogu se rehidrirati isključivo s peroralnom otopinom (oko 75 mL/kg kroz 4 h). Teže dehidrirani trebaju više i kod njih može biti potrebna rehidracija preko nazogastrične sonde. Peroralna otopina koju preporuča SZO sadrži po litri vode 20 gr glukoze; 3,5 gr natrij klorida; 2,9 gr trinatrij citrata, dihidrata (ili 2,5 gr natrij bikarbonata); i 1,5 gr kalij klorida. Primjenu ove otopine valja nastaviti ad libitum nakon rehidracije u količini koja je barem jednaka kontinuiranom gubitku stolicom i povraćanjem. Krutu hranu treba dati nakon prestanka povraćanja i povratka apetita. 
Rano liječenje s učinkovitim antibiotikom eradicira vibrione, smanjuje volumen stolice za 50% i zaustavlja proljev unutar 48 h. Izbor antibiotika osniva se na osjetljivosti V. cholerae izoliranog u zajednici. U lijekove koji su djelotvorni protiv osjetljivih sojeva ubrajaju se tetraciklin (odrasli, 500 mg PO 4 puta na dan kroz 72 h; djeca, 50 mg/kg/dan podijeljeno u 4 doze kroz 72 h -maksimalna dnevna doza, 2 gr); doksiciklin (u odraslih je pojedinačna doza od 300 mg PO gotovo jednako učinkovita); furazolidin (odrasli, 100 mg PO 4 puta na dan kroz 72 h; djeca, 5 mg/kg/dan podijeljeno u 4 doze kroz 72 h); eritromicin (odrasli, 100 mg 4 puta na dan kroz 72 h; djeca, 50 mg/kg/dan podijeljeno u 4 doze kroz 72 h); kotrimoksazol (odrasli, 160 mg 2 puta na dan trimetoprim i 800 mg 2 puta na dan sulfametoksazol; djeca, 5 mg/kg 2 puta na dan trimetoprim i 25 mg/kg 2 puta na dan sulfametoksazol kroz 72 h); ili norfloksacin (odrasli, 400 mg PO 2 puta na dan). Izbjegavanje primjene tetraciklina kod djece  8 god, eliminira mali rizik diskoloracije zuba.

Kolera potječe i endemna je u Indijskom podkontitnentu, rijeka Ganages služi kao rezervoar infekcije. Bolest se je iz tih područje širila trgovačkim putevima u Rusiju i zapadnu Europu i dalje u Sjevernu Ameriku. Do sada je zabilježeno sedam pandemija i nekoliko izbijanja:

U Bangladešu, i hinduisti i muslimani časte božicu zvanu Oladevi, koja je povezana s kolerom, a čiji se kult ipak smanjio, zbog napretka medicine.




#Article 97: Kuga (861 words)


Kuga (pestis, bubonska kuga, crna smrt) je akutna, teška infekcija koja se najčešće pojavljuje u bubonskom obliku ili u obliku pneumonije, a uzrokovana je bakterijom Yersinia pestis.

Yersinia pestis (ranije Pasteurella pestis), kratki je bacil koji se često boji bipolarno (osobito u bojenju po Giemsi), te tako može biti nalik na sigurnosnu iglu.
Kuga je primarno bolest divljih glodavaca (npr. štakora, miševa, vjeverica i prerijskih pasa); može biti akutna, subakutna ili kronična, te urbana (uglavnom mišja) ili silvatična. Poznate su masovne humane epidemije (npr. srednjovjekovna Crna smrt); u novije doba kuga se pojavljivala sporadično ili u ograničenim epidemijama. U SAD-u se preko 90% humanih slučajeva kuge pojavljuje u jugozapadnim državama, napose u Novom Meksiku, Arizoni, Kaliforniji i Coloradu. Bubonska kuga je najčešći oblik. 
Kuga se prenosi s glodavaca na ljude ugrizom inficirane buhe. Interhumani prijenos nastaje inhalacijom kapljica koje iskašlje bolesnik s bubonskom ili kužnom sepsom koji ima lezije na plućima (primarna plućna kuga). Neki slučajevi u endemskim područjima u SAD-u bili su povezani s kućnim ljubimcima, osobito mačkama. Bolest se s mačke može prenijeti ugrizom ili, ako mačka ima plućnu kugu, inhalacijom inficiranih kapljica.

Kod bubonske kuge inkubacija je obično 2 do 5 dana, ali varira od nekoliko sati do 12 dana. Bolest počinje naglo, često sa zimicama, a temperatura raste na 39,5 do 41 ˚C (103 do 106 ˚F). Puls može biti ubrzan i filiforman; moguća je hipotenzija. Povećani limfni čvorovi (buboni) pojavljuju se s vrućicom ili kratko nakon nje. Najčešće su zahvaćeni femoralni ili ingvinalni limfni čvorovi (50%), zatim aksilarni (22%), cervikalni (10%) ili limfni čvorovi više regija (13%). Tipično je da su čvorovi izuzetno osjetljivi i tvrdi, okruženi značajnim edemom; u 2. tjednu bolesti može doći do njihove supuracije. Predležeća je koža glatka i zacrvenjena ali često nije topla. Izgled primarne kožne lezije koja se ponekad pojavljuje na mjestu ugriza, može varirati od male vezikule s blagim lokalnim limfangitisom do velike krustozne promjene (eshara). Bolesnik može biti nemiran, delirantan, konfuzan i nekoordiniran. Jetra i slezena mogu biti povećane. Broj leukocita je obično od 10000 do 20000/μL s dominacijom nezrelih i zrelih neutrofila. Do supuracije limfnih čvorova može doći u 2. tjednu. 
Nakon inkubacije primarne plućne kuge, koja iznosi iznosi 2 do 3 dana, slijedi nagli početak bolesti s  vrućicom, zimicama, tahikardijom i često jakom glavoboljom. Kašalj, koji u početku nije izrazit, razvija se unutar 20 do 24 h; iskašljaj je u početku sluzav,  ubrzo postaje krvav, a zatim postaje jednoliko ružičast ili svijetlo crven (nalik na sirup od malina) i pjenušav. Prisutni su tahipnoja i dispnoja ali nema pleuritisa. Znaci konsolidacije su rijetki, a hropci mogu biti odsutni. RTG snimka pokazuje brzo progresivnu upalu pluća. 
Kužna se sepsa obično pojavljuje zajedno s bubonskim oblikom bolesti, kao akutna, fulminantna bolest. U 40% bolesnika prisutna je bol u trbuhu, vjerojatno zbog mezenterijalne limfadenopatije. Faringealna kuga i meningitis manje su česti oblici bolesti. Pestis minor je benigni oblik bubonske kuge koji se obično javlja samo u endemskim područjima. Limfadenitis, vrućica, glavobolja i prostracija, povlače se u roku od tjedan dana.

Dijagnoza se osniva na izolaciji mikroorganizma iz krvi, sputuma ili aspirata limfnog čvora. S obzirom da kirurška drenaža može dovesti do diseminacije mikroorganizma, bolje je umjesto nje učiniti punkciju i aspiraciju bubona. Y. pestis može rasti na običnim hranilištima ili se može izolirati inokulacijom laboratorijskih životinja (osobito zamorca). Od seroloških testova mogući su reakcija vezanja komplementa, pasivna hemaglutinacija i imunofluorescencija na uzorku limfnog čvora, bioptatu ili izlučevinama. Prethodna cijepljenje diferencijalno dijagnostički ne isključuje kugu, jer se klinička bolest može pojaviti i u cijepljenih osoba. 
Smrtnost neliječenih bolesnika s bubonskom kugom iznosi oko 60%, a većina smrtnih slučajeva nastaje zbog sepse u roku od 3 do 5 dana. Većina neliječenih bolesnika s plućnom kugom umire unutar 48 sati od početka bolesti. Kužna sepsa može biti smrtonosna prije no što dođe do predominacije bubonskih ili plućnih manifestacija.

Potrebna je kontrola glodavaca i upotreba repelenata, kako bi se minimizirala mogućnost ugriza buha. Iako imunizacija sa standardnom inaktiviranim cjepivom protiv kuge pruža zaštitu, cijepljenje nije indicirano za većinu putnika u zemlje koje prijavljuju slučajeve kuge. Putnici bi, u razdoblju ekspozicije, trebali razmotriti profilaksu tetraciklinom 500 mg PO svakih 6 h.
Brzo započeto liječenje smanjuje smrtnost na 5%. Kod septikemične ili pneumonične kuge, liječenje mora početi unutar 24 h sa streptomicinom 30 mg/kg/dan IM podijeljeno u 4 doze, svakih 6 h, kroz 7 do 10 dana. Mnogi liječnici daju veće inicijalne doze, do 0,5 gr IM svaka 3 h, kroz 48 h. Alternativa je tetraciklin 30 mg/kg IV ili PO podijeljeno u 4 doze. Gentamicin je također vjerojatno djelotvoran, iako to nije provjereno kontroliranim kliničkim pokusima. Meningitis uzrokovan kugom liječi se kloramfenikolom u početnoj dozi od 25 mg/kg IV, zatim 50 mg/kg/dan, podijeljeno u 4 doze IV ili PO. Na Madagaskaru je opisan multirezistentni soj. 
Rutinske mjere izolacije su adekvatne za bolesnike s bubonskom kugom. Kod onih s primarnom ili sekundarnom plućnom kugom nužna je stroga izolacija (uzročnik se prenosi zrakom). Svi kontakti s plućnom kugom moraju biti pod medicinskim nadzorom; potrebno im je mjeriti temperaturu svaka 4 h kroz 6 dana. Ako to nije moguće, može im se dati tetraciklin 1 gr/dan PO kroz 6 dana, no ovakva praksa može izazvati pojavu rezistentnih sojeva.




#Article 98: Pseudomonas (841 words)


Pseudomonas, gram-negativni pokretni bacil, oportunistički je patogen koji često uzrokuje hospitalne infekcije. 

Pseudomonas je ubikvitaran, a preferira vlažan okoliš. Kod ljudi je najčešća vrsta P. aeruginosa. Druge vrste, koje ponekad uzrokuju infekcije kod ljudi su P. paucimobilis, P. putida, P. fluorescens i P. acidovorans. P. aeruginosa se povremeno može naći na normalnoj koži u aksilarnom i anogenitalnom području, ali rijetko u stolici, osim ako prije toga nisu primjenjivani antibiotici. Mikroorganizam je često kontaminant lezija naseljenih virulentnijim mikroorganizmima, no povremeno uzrokuje i infekciju tkiva koja su izložena vanjskoj okolini. Infekcije pseudomonasom obično se pojavljuju u bolnicama, gdje se mikroorganizam često nalazi u umivaonicima, antiseptičkim otopinama i vrećicama za urin. Transmisija na bolesnike moguća je i preko zdravstvenog osoblja, osobito na odjelima za opekline ili u neonatalnim jedinicama intenzivne skrbi. Druge vrste, kao Burkholderia cepacia i Stenotrophomonas maltophilia, koje su ranije klasificirane u rod Pseudomonas, važni su nozokomijalni patogeni. 

Većina infekcija koje uzrokuje P. aeruginosa pojavljuje se u hospitaliziranih bolesnika, koji su kondicionirani ili imunokompromitirani. P. aeruginosa je drugi po učestalosti uzročnik infekcija u jedinicama intenzivne skrbi i čest je uzročnik pneumonija u bolesnika na respiratoru. Osim nozokomijalnih infekcija, bolesnici s HIV-infekcijom imaju povaćan rizik od izvanbolničkih infekcija uzrokovanih P. aeruginosom, a u trenutku infekcije često imaju znake uznapredovale HIV-bolesti. 

Infekcije Pseudomonasom mogu zahvatiti različite anatomske lokalizacije – kožu, potkožno tkivo, kosti, uho, oko, mokraćne puteve i srčane zaliske. Lokalizacija ovisi o ulaznom mjestu i osjetljivosti bolesnika. Kod opekotina, na području ispod nekroze može se naseliti vrlo velik broj mikroorganizama, čineći tako ishodište posljedične bakterijemije – često smrtonosne komplikacije opekotina. Bakterijemija koja nema porijeklo u mokraćnim putevima, a osobito ako ju ne uzrokuje P. aeruginosa, već druge vrste iz roda Pseudomonas, ukazuje na kontaminirane infuzijske otopine, lijekove ili antiseptike koji se koriste pri postavljanju IV katetera, kao izvor infekcije. 
Kod bolesnika s HIV-infekcijom, Pseudomonas najčešće uzrokuje pneumoniju ili sinusitis.

Klinička prezentacija ovisi o lokalizaciji infekcije. U hospitaliziranih bolesnika, plućna infekcija je moguća u vezi s endotrahealnom intubacijom, traeostomom ili mehaničkom ventilacijom, kad se Pseudomonas pridružuje ostalim gram-negativnim bacilima koji koloniziraju orofarinks. Bronhitis uzrokovan Pseudomonasom čest je u kasnijem tijeku cistične fibroze; ovi izolati imaju karakterističnu mukoidnu morfologiju kolonija.

Pseudomonas se često izolira iz hemokultura  bolesnika s opeklinama ili malignom bolešću. Bolest se prezentira kliničkom slikom gram-negativne sepse, uz koju je često prisutna ecthyma gangraenosum, kožna lezija karakterizirana ljubičasto-crnim područjem promjera oko 1 cm s ulceriranim središtem okruženim crvenilom, a najčešće se nalazi u aksilarnom ili anogenitalnom području. 

Pseudomonas je čest uzročnik infekcija mokraćnih puteva, osobito u bolesnika koji su podnijeli urološke zahvate, koji imaju opstruktivnu uropatiju ili koji su primali antibiotike širokog spektra. Otitis externa s purulentnom sekrecijom, čest u tropskim područjima, najčešći je oblik infekcije uha uzrokovane Pseudomonasom. Teži oblik bolesti, poznat kao maligni eksterni otitis, moguć je u dijabetičara; manifestira se jakim bolom u uhu, često s jednostranim paralizama kranijalnih živaca i zahtijeva parenteralnu terapiju. Zavaćanje oka se uglavnom očituje kao ulceracija rožnice, najčešće nakon traume, no u nekim slučajevima okrivljuje se kontaminacija kontaktnih leća ili tekućine za čuvanje leća. Mikroorganizam se može naći u sekretu fistula, osobito nakon traume ili nakon dubokih ubodnih rana stopala. Sekret često ima slatkasti miris koji podsjeća na miris voća. P. aeruginosa može, kao posljedicu infekcije ovih ubodnih rana, izazvati celulitis i osteomijelitis, koji onda pored antibiotika zahtijevaju i rani kirurški debridman. Pseudomonas rijetko uzrokuje endokarditis, obično kod intravenskih narkomana ili na umjetnim valvulama bolesnika koji su imali operaciju na otvorenom srcu. Desnostrani se endokarditis može liječiti konzervativno, no obično inficirana valvula mora biti odstranjena, kako bi se izliječila infekcija koja zahvaća mitralnu, aortalnu ili umjetnu valvulu. 

Kad se radi o lokaliziranoj i vanjskoj infekciji, učinkovito je liječenje ispiranjem s 1% octenom kiselinom ili lokalnom primjenom polimiksina B ili kolistina. Nekrotično se tkivo mora odstraniti, a apscese drenirati. U slučajevima kad je potrebna parenteralna terapija, tobramicin ili gentamicin 5 mg/kg/dan u podijeljenim dozama, djelotvorni su kod većine infekcija mokraćnih puteva uzrokovanih Pseudomonasom. Ako dođe do kliničkog poboljšanja, doza se može smanjiti na 3 mg/kg/dan kako bi se smanjila mogućnost neželjenih učinaka lijeka. Doza se mora smanjiti kod renalne insuficijencije. Protiv Pseudomonasa s enzimima posredovanom rezistencijom na tobramicin i gentamicin, treba primijeniti amikacin. Mnogi stručnjaci za liječenje teških infekcija Pseudomonasom, preporučaju kombinaciju aminoglikozida s antipseudomonalnim β-laktamskim antibiotikom. Mnogi su penicilinski antibiotici aktivni protiv Pseudomonasa, među njima tikarcilin, piperacilin, mezlocilin i azlocilin. Drugi lijekovi s odličnom aktivnošću protiv Pseudomonasa su ceftazidim, cefepim, aztreonam, imipenem, meropenem i ciprofloksacin. Tikarcilin se najčešće upotrebljava u dozama od 16 do 20 gr/dan IV. Piperacilin, azlocilin, cefepim, ceftazidim, meropenem i imipenem, djelotvorni su in vitro protiv nekih sojeva rezistentnih na tikarcilin. 

Kod sistemskih infekcija ili kod granulocitopeničnih bolesnika, treba kombinirati aminoglikozid aktivan protiv Pseudomonasa s antipseudomonalnim penicilinom. Kod neutropeničnih bolesnika s oštećenom funkcijom bubrega, zadovoljavajuće su i neaminoglikozidne kombinacije koje se sastoje od dva β-laktamska lijeka ili od β-laktama s fluorokinolonom. Infekcije mokraćnih puteva često se mogu liječiti peroralnim indanil karbenicilinom, odnosno ciprofloksacinom ili drugim fluorokinolonima. Fluorokinolone ne treba upotrebljavati kod djece, zbog mogućeg štetnog djelovanja na hrskavicu. Kod upotrebe dva antipseudomonalna lijeka, smanjena je mogućnost nastanka rezistentnih sojeva za vrijeme terapije.




#Article 99: Campylobacter (184 words)


Campylobacter je rod bakterija koji obuhvaća pokretne, zakrivljene, mikroaerofilne, gram-negativne bacile, koji mogu uzrokovati septički tromboflebitis, bakterijemiju, endokarditis, osteomijelitis, infekciju umjetnih zglobova i proljev.

Smatra se da su tri vrste patogene za ljude. C. fetus subspecies fetus uzrokuje bakterijemiju u odraslih koji često u podlozi imaju neku predisponirajuću bolest, kao dijabetes, cirozu ili malignu bolest. Ovi mikroorganizmi mogu također u bolesnika s hipogamaglobulinemijom uzrokovati recidivirajuće infekcije, koje je teško liječiti. C. jejuni može uzrokovati meningitis u dojenčadi, a C. jejuni i C. coli uzrokuju proljev u svim dobnim skupinama. Campylobacter sp su među često izoliranim bakterijskim patogenima, pa tako C. jejuni čini 90% izolata kod inficiranih bolesnika s proljevom. Kontakt sa zaraženim divljim ili domaćim životinjama, te ingestija kontaminirane hrane (osobito nedovoljno termički obrađenog mesa peradi) ili vode, mogu biti odgovorni za epidemije. No, kod sporadičnih je slučajeva izvor inficirajućeg mikroorganizma često nejasan. Postoji veza između ljetnih epidemija proljeva uzrokovanih s C. jejuni i posljedičnog razvoja (u do 30% slučajeva) Guillain-Barréovog sindroma.

Jedna druga vrsta, prvotno nazvana C. pylori, a kasnije poznata kao Helicobacter pylori, povezana je s gastritisom, peptičkim ulkusom i neoplazmama želuca.  




#Article 100: Clostridium (1765 words)


Clostridium su anaerobne, sporogene, gram-pozitivne bakterije, koji su široko rasprostranjeni u prašini, tlu, na biljkama i u probavnom traktu ljudi i životinja. Iako je otkriveno gotovo 100 vrsta iz roda Clostridium, samo 25 do 30 uobičajeno uzrokuju bolest kod ljudi ili životinja. 

Najčešće manifestacije kolonizacije klostridijima u ljudi su blaga, kratkotrajna trovanja hranom i slučajna kontaminacija rane. Teške bolesti uzrokovane klostridijima, kao što su plinska gangrena (myonecrosis), tetanus i botulizam, relativno su rijetke, no mogu biti smrtonosne. One mogu biti posljedica traume, intravenske narkomanije ili ingestije domaće konzervirane hrane. 

Patogene vrste u vegetativnom obliku prozvode različite egzotoksine koji djeluju destruktivno na tkivo ili oštećuju živčanu funkciju, a biokemijski su i serološki definirani. Clostridium sp. nalaze se i u normalnoj flori, osobito debelog crijeva. Klostridiji mogu postati patogeni kad u tkivu postoji snižen oksidacijsko-redukcijski potencijal, visoka koncentracija laktata i snižen pH. Takvi abnormalni anaerobni uvjeti mogu nastati kod primarne arterijske insuficijencije ili nakon teških penetrantnih ili crush ozljeda. Što je rana dublja i teža, to je veća vjerojatnost nastanka anaerobne infekcije, a osobito ako je došlo makar i do minimalne kontaminacije rane stranim česticama. 

Klostridijske infekcije su sve češći nozokomijalni problem, napose u postoperativnih i imunokompromitiranih bolesnika. Teška klostridijska sepsa može komplicirati perforaciju ili opstrukciju crijeva.

 

Klostridijske infekcije mogu uzrokovati supurativni tuboovarijalni i uterini apsces bez evidentne toksičnosti. Teške uterine infekcije mogu biti komplikacija septičkog abortusa; rijetko one uslijede nakon razmjerno nekompliciranih kirurških zahvata u zdjelici ili nakon poroda. Bolesnica je tipično febrilna i u toksičnom stanju, lohije su smrdljive, a uterus je osjetljiv. Ponekad kroz cerviks izlazi plin. Može nastati hemolitička anemija, kao posljedica klostridijske septikemije i djelovanja egzotoksina lecitinaze na membranu eritrocita. Uz tešku hemolizu i toksicitet, moguća je pojava renalne insuficijencije. Smrtnost je tada oko 50%. 

Za ranu dijagnozu potrebno je pomišljati na bolest. Indicirani su rani i ponavljani razmazi po Gramu, kao i kulture lohija i krvi, unatoč tome što se C. perfringens povremeno može izolirati i iz normalne rodnice i lohija. Rendgenska snimka može pokazati lokalno stvaranje plina.  

Liječenje se sastoji od debridmana kiretažom i primjene penicilina G, 20 milijuna jed/dan kroz najmanje 1 tjedan. Može biti neophodno učiniti histerektomiju, koja može spasiti život ako je sam debridman nedovoljan. Ako dođe do akutne tubularne nekroze, potrebna je renalna dijaliza. Korist od hiperbaričnog O2 nije ustanovljena (vidi dolje).

Klostridijske infekcije rana mogu se pojaviti kao ograničeni lokalni celulitis, kao lokalni ili progresivni miozitis ili u najtežem slučaju, kao progresivna mionekroza (plinska gangrena). Infekcija se razvija nekoliko sati ili dana nakon ozljede, obično na ekstremitetu na kojem je teška penetrantna ili crush trauma dovela do devitalizacije tkiva. Sličan progresivni miozitis ili mionekroza, može se pojaviti u operativnim ranama, osobito u bolesnika s okluzivnom vaskularnom bolešću u podlozi. 

Anaerobne infekcije rana, osobito one koje uzrokuje Clostridium sp, mogu progredirati od inicijalne ozljede preko stadija celulitisa i miozitisa do mionekroze sa šokom, toksičnim delirijem, te mogu konačno dovesti do smrti u roku od jednog do nekoliko dana.

Klostridijski celulitis (anaerobni celulitis) pojavljuje se kao lokalizirana infekcija površne rane, obično nakon 3 dana nakon inicijalne ozljede. Infekcija se može širiti na velikoj površini duž fascijalnih ploha, često s jasnom krepitacijom i obilnim stvaranjem mjehurića plina, no toksičnost je mnogo manje izražena nego kod ekstenzivne mionekroze. Često dolazi do stvaranja bula sa smrdljivim, seroznim, smeđim eksudatom. Diskoloracija i jaki edem ekstremiteta su rijetki. Klostridijske infekcije povezane s primarnom vaskularnom okluzijom ekstremiteta, rijetko se šire dalje od demarkacijske linije ili progrediraju u tešku toksičnu mionekrozu. 

U početku lokaliziran, duboki klostridijski miozitis brzo se širi. Toksini stvaraju anaerobni okoliš s edemom, bolom, plinom i posljedičnom mionekrozom, često s dramatičnom progresijom u razdoblju od nekoliko sati. Kod mionekroze (plinske gangrene), eksudat je serozan i smeđ, ali nije uvijek smrdljiv. U oko 80% slučajeva u kasnijem tijeku bolesti može se osjetiti krepitacija izazvana stvaranjem plina.

Područje rane može u početku biti blijedo, no zatim postaje crveno ili boje bronce i konačno postaje crno-zeleno. Stanje bolesnika postaje sve toksičnije; pojavljuju se šok i renalna insuficijencija, iako bolesnik često ostaje pri svijesti do terminalnog stadija. Za razliku od klostridijske uterine infekcije, kod plinske gangrene ekstremiteta septikemija i jasna hemoliza su rijetki, čak i u terminalno bolesnih pacijenata. Kad god dođe do masivne hemolize, može se uz prisutnost akutne renalne insuficijencije i septikemije očekivati smrtnost od 70 do 100%.

Bitni su rana sumnja i intervencija. Anaerobni celulitis beziznimno reagira na liječenje, no etablirani i progresivni miozitis povezan sa sistemskom toksemijom ima smrtnost iznad 20%. 

Iako lokalizirani celulitis, miozitis i progresivna mionekroza mogu biti dovoljno različiti da omoguće međusobnu kliničku diferencijaciju i odgovarajuće liječenje, dijagnoza često zahtijeva pažljivu kiruršku eksploraciju rane i vizualnu procjenu izgleda tkiva. Npr. kod mionekroze se vidi nekrotično mišićno tkivo. Zahvaćeni mišić je u početku mutne ružičaste boje, zatim zagasito crven I konačno sivozelen ili mrljasto ljubičast. Rendgenska snimka može pokazati lokalnu produkciju plina, a CT i MR mogu pokazati proširenost nekroze i plina. 

U eksudatu rane treba tražiti anaerobne i aerobne mikoorganizme; klostridiji se mogu izolirati u čistoj kulturi ili zajedno s drugim anaerobima i aerobima. U razmazima se vide gram-pozitivni klostridiji. Tipično je da se u eksudatu nalazi malo polimorfonuklearnih leukocita, a slobodne čestice masti mogu se prikazati Sudan bojom. Mnoge, osobito otvorene rane, kontaminirane su ne samo patogenim, već i nepatogenim klostridijima koji ne izazivaju evidentnu invazivnu bolest. Značaj ovakvog nalaza mora se klinički procijeniti.

Druge anaerobne i aerobne bakterije, između ostalih i pripadnici porodice Enterobacteriaceae, kao i bakterije iz rodova Bacteroides, Streptococcus i Staphylococcus, sami ili u miješanoj infekciji, često kod traumatskih i postoperativnih rana mogu uzrokovati teški celulitis sličan celulitisu uzrokovanom klostridijima, fascitis ili plinsku gangrenu. Ako ima mnogo polimorfonuklearnih leukocita, a u razmazu se vide koki, tada treba posumnjati na anaerobnu streptokoknu ili stafilokoknu infekciju. Obilje gram-negativnih bacila ukazuje na moguću infekciju nekom enterobakterijom ili bakterijom iz roda Bacteroides. Nalaz specifičnih toksina u rani ili krvi, koristan je samo u rijetkim slučajevima botulizma dobivenog preko infekcije rane. Moguća je i prisutnost klostridija bez kliničke bolesti. 

Liječenje ovisi o težini i lokalizaciji bolesti. Liječenje nije potrebno kod slučajnog nalaza klostridija u kulturi, a bez kliničkog dokaza anaerobne infekcije. No kad postoje znakovi infekcije, obvezno je brzo početi s empirijskom antibiotskom terapijom. 

Temeljita drenaža i debridman često su važniji od antibiotske terapije. Penicilin G i dalje je lijek izbora protiv klostridija; 10 do 20 milijuna jedinica/dan IV, treba dati odmah kod teškog celulitisa i mionekroze. Iako je rezistencija rijetka, opisana je relativna rezostencija kod nekih sojeva C. ramosum. Metronidazol je jednako djelotvoran u liječenju klostridijskih infekcija. Dok su kloramfenikol i metronidazol aktivni protiv većine anaerobnih bakterija, uključujući i klostridije, neki su sojevi klostridija rezistentni na eritromicin, tetraciklin i klindamicin. Rana primjena antibiotika širokog spektra (npr. tikarcilin kombiniran s klavulanat kalijem ili ampicilin kombiniran sa sulbaktamom) opravdana je kad su prisutni drugi anaerobi i aerobi. Cefalosporin 3. generacije ili kombinacija klindamicina s aminoglikozidom, jest adekvatna terapija za neke miješane klostridijske infekcije, no ovi su antibiotici relativno manje aktivni, a osim toga kod klostridija je moguća pojava rezistencije na aminoglikozide. 

Kod botulizma koji je nastao infekcijom rane, korisna je rana primjena specifičnog ili polivalentnog antitoksina.

Terapija hiperbaričnim kisikom može biti korisna kao dodatak antibiotskoj i kirurškoj terapiji kod ekstenzivne mionekroze, osobito kad su zahvaćeni ekstremiteti. Izgleda da terapija hiperbaričnim kisikom, ako se započne rano, može sačuvati tkivo i smanjiti mortalitet i morbiditet. 

Upala JE tankog i debelog crijeva, koju uzrokuje C. perfringens.

Pored trovanja hranom uzrokovanog C. perfringensom, klostridiji mogu uzrokovati akutnu inflamatornu, ponekad nekrotizirajuću bolest tankog i debelog crijeva. Ovakve se klostridijske enterotoksemije mogu pojaviti kao izolirani slučajevi ili u epidemijama, a za neke od njih je, barem djelomično, odgovorno kontaminirano meso. Sličan se proces može pojaviti u bolesnika liječenih zbog leukemije. Pigbel, bolest koja se javlja u Novoj Gvineji, vjerojatno je posljedica ingestije svinjskog mesa kontaminiranog C. perfringensom tip C; bolest varira od blagog proljeva do fulminantne toksemije s dehidracijom, šokom i ponekad smrću. Rizik obolijevanja je, izgleda, veći za novorođenčad i malu djecu, nego za odrasle. Uočena je i povezanost s anoreksijom nervosom kod starije djece. Razvijeno je eksperimentalno toksoidno cjepivo ali nije komercijalno dostupno. Nekrotizirajući enteritis se pojavljuje u populacijama u kojima postoji deprivacija proteina, slaba prehrambena higijena, povremene ritualne mesne gozbe i hrana koja sadrže inhibitore tripsina, kao što je to u Novoj Gvineji, dijelovima Afrike, središnjoj i južnoj Americi i Aziji.

Neonatalni nekrotizirajući enterokolitis (NEC), pojavljuje se u neonatalnim jedinicama intenzivne skrbi, a mogu ga uzrokovati C. perfringens, C. butyricum i C. difficile, iako uloga ovih mikroorganizama zahtijeva daljnje istraživanje

C. difficile, neposredni uzročnik postantibiotskog kolitisa, sve se češće prepoznaje kao uzročnik nozokomijalnog proljeva. Proljev uzrokovan s C. difficile pojavljuje se bilo pojedinačno, bili u manjim epidemijama, a prenosi se s osobe na osobu. Pojavljuje se u do 8% hospitaliziranih bolesnika i odgovoran je za 20 do 30% nozokomijalnih proljeva. Rizični čimbenici su ekstremna životna dob, teške bolesti u podlozi, dugotrajan boravak u bolnici i boravak u centrima za skrb o starijim osobama ili kroničnim bolesnicima. 

Nakon infekcije dolazi do stvaranja citotoksina i enterotoksina. Dominantan predisponirajući faktor od strane domaćina jest antibiotikom induciran poremećaj gastrointestinalne flore. Prirodni tijek bolesti varira od stanja asimptomatskog kliconoštva do teškog nekrotizirajućeg kolitisa. Rijetko dolazi do ograničenog prodora u tkiva, kao i do sepse  i akutnog abdomena. Tipične su poluformirane (ne tekuće) stolice, leukociti u stolici i prethodna primjena cefalosporina. Kolonizirani asimptomatski bolesnici koji imaju C. difficile u stolici, češći su od simptomatskih bolesnika u odnosu 3:1. Nakon proljeva uzrokovanog s C. difficile, opisan je i reaktivni artritis. 

Dijagnoza se uglavnom postavlja testom na C. difficile toksin u stolici. Obično je dovoljan jedan uzorak stolice, no potrebno je uzeti i više uzoraka, ako je prvi uzorak negativan, a sumnja na bolest visoka. Mjere za kontrolu infekcije bitne su za smanjivanje prijenosa C. difficile od zdravstvenih radnika na bolesnike, kao i između bolesnika. Molekularno – epidemiološki tipovi DNA obrazaca, mogu pomoći u određivanju klonalne transmisije. Smanjena upotreba klindamicina u bolnicama, dovela je do smanjenja incidencije bolesti. Relapsi se mogu pojaviti u 15 do 20% bolesnika. 

Lijek izbora je peroralni metronidazol 250 do 500 mg svakih 6 h. Ako nema odgovora ili dođe do relapsa, peroralni metronidazol može se ponoviti kao što je gore navedeno, kroz 21 dan ili se može dati vankomicin peroralno 125 do 500 mg svakih 6 h kroz 10 dana. Nekim je bolesnicima potrebno dati bacitracin 500 mg PO svakih 6 h kroz 10 dana, kolestiramin ili kvasnicu Saccharomyces boullardii. Kod bolesnika koji ne reagiraju ni na koji tip liječenja, neki preporučaju fekalnu klizmu (klizma koja se sastoji od fecesa neinficiranog donora, kako bi se nadomjestila normalna flora kolona) za eradikaciju C. difficile kolitisa. U malog broja bolesnika bilo je radi izliječenja potrebno učiniti  totalnu kolektomiju.




#Article 101: Tetanus (1368 words)


Tetanus je akutna infektivna bolest (anaerobna infekcija) koju uzrokuje anaerobna bakterija Clostridium tetani, karakterizirana intermitentnim toničkim grčevima voljne muskulature; grč mišića za žvakanje uzrok je trizmusa. 

Tetanus diljem svijeta godišnje uzrokuje 50.000 smrtnih slučajeva. Od tetanusa češće obolijevaju stariji bolesnici, kao i bolesnici s opeklinama, kirurškim ranama, te ovisnici o intravenskim opijatima. Infekcija također može nastati u maternici, u postpartalnom razdoblju (ginekološki tetanus) i u pupku novorođenčeta (tetanus neonatorum). Preboljela bolest ne ostavlja imunitet. Tetanus je vrlo važna preventabilna bolest, osobito njen neonatalni oblik u zemljama u razvoju.
 
Manifestacije tetanusa uzrokovane su egzotoksinom (tetanospazmin) kojeg proizvodi C. tetani, tanki, pokretni, gram-pozitivni, anaerobni, sporogeni bacil. Spore preživljavaju godinama, a mogu se naći u tlu i u fecesu životinja. Tetanus može nastati nakon trivijalnih ili čak neuočljivih rana, ako je u ozlijeđenom tkivu nizak sadržaj kisika.
 
Toksin može doći do središnjega živčanog sustava putem perifernih motornih živaca ili pak do živčanog tkiva dolazi krvotokom. Tetanospazmin se veže za gangliozide u membranama živčanih sinapsi, čime sprječava oslobađanje inhibitornog neurotransmitera iz živčanih završetaka i tako uzrokuje generalizirani tonički spasticitet, na koji se obično nadovezuju intermitentni tonički grčevi. Jednom vezan, toksin se ne može neutralizirati.

Inkubacija je od 2 do 50 dana (u prosjeku 5 do 10 dana). Vodeći simptom je ukočenost čeljusti. Drugi simptomi su otežano gutanje; nemir; iritabilnost; ukočenost šije, ruku ili nogu; glavobolja; vrućica; grlobolja; zimice i tonički spazmi. U kasnijem tijeku bolesnik otežano otvara usta (trizmus); grč facijalnih mišića izaziva karakterističan izraz lica s fiksiranim smiješkom i podignutim obrvama (risus sardonicus). Moguća je pojava rigiditeta ili spazma trbušnih, vratnih i leđnih mišića – sve do opistotonusa. Spazam sfinktera uzrokuje retenciju urina ili opstipaciju. Disfagija može otežati prehranu bolesnika. Karakteristični bolni, generalizirani tonički grčevi s profuznim znojenjem mogu biti potaknuti blagim podražajima kao što su propuh, buka ili pomicanje kreveta. Svijest je obično bistra ali nakon ponavljanih spazama može uslijediti koma. Za vrijeme generaliziranih grčeva, zbog rigiditeta prsnog koša ili spazma glotisa, bolesnik ne može govoriti niti vikati. To ometa i respiraciju, pa nastaje cijanoza ili fatalna asfiksija. Neposredan uzrok smrti ne mora biti razvidan.
 
Temperatura je umjereno povišena, osim u slučaju infektivnih komplikacija, kao što je pneumonija. Respiratorna i srčana frekvencija su ubrzane. Refleksi su često pojačani. Uobičajena je umjerena leukocitoza.
 
Lokalizirani tetanus je moguć, pri čemu postoji spasticitet skupine mišića u blizini rane ali bez trizmusa. Spasticitet može trajati tjednima. Cefalički tetanus, češći u djece, povezan je s kroničnim medijalnim otitisom; incidencija je najveća u Africi i Indiji. Mogu biti zahvaćeni svi kranijalni živci, a osobito 7. Cefalički tetanus može postati generalizirani. Nakon neonatalnog tetanusa opisana je obostrana percepcijska gluhoća.

Podatak o ranjavanju, kod bolesnika s ukočenošću ili spazmom mišića, ključan je za dijagnozu. Tetanus se može zamijeniti s bakterijskim ili virusnim meningoencefalitisom, no kombinacija bistre svijesti, normalnog nalaza cerebrospinalnog likvora i spazama mišića, ukazuje na tetanus. Trizmus valja razlikovati od peritonzilarnog ili retrofaringealnog apscesa ili od drugog lokalnog uzroka. Fenotijazini mogu izazvati rigiditet sličan tetanusu.
 
C. tetani se ponekad može izolirati iz rane, no negativan nalaz ne govori protiv dijagnoze.

Ukupna smrtnost, širom svijeta, iznosi 50%; smrtnost je najveća kod najmlađih i najstarijih bolesnika i kod narkomana. Prognoza je to lošija, što je inkubacija kraća i što je brža progresija simptoma ili što je liječenje kasnije započeto. Tijek bolesti je općenito blaži ako nema vidljivog žarišta infekcije. 

Primarna imunizacija protiv tetanusa s tekućim ili adsorbiranim toksoidom, djelotvornija je od davanja antitoksina nakon ozljede. Imunizacija trudnice izaziva aktivni i pasivni imunitet u fetusa i treba je provesti u gestacijskoj dobi od 5 do 6 mjeseci s drugom dozom cjepiva nakon 8. mjeseca. Pasivni imunitet se razvija kad se toksoid da majci prije gestacijske dobi od 6 mj. 

Nakon ozljede, bolesnici koji su dobili tetanus toksoid u zadnjih 5 godina, ne trebaju primiti dodatnu dozu. Oni koji su zadnje cjepivo primili prije 5 god, trebaju primiti dozu od 0,5 ml tetanus toksoida. Oni koji nikad ranije nisu cijepljeni protiv tetanusa, trebaju primiti 250 do 500 jedinica tetaničkog imunoglobulina (kod teških ranjavanja potrebna je veća doza). Istodobno ali na drugo mjesto, treba dati prvu od tri doze od 0,5 ml adsorbiranog tetanus toksoida SC ili IM. Druga, odnosno treća doza toksoida, daju se u razmacima od mjesec dana. Tetanus antitoksin 3000 do 5000 jedinica IM treba dati samo ako tetanički imunoglobulin nije dostupan.(PAŽNJA: Tetanus antitoksin se proizvodi iz konjskog ili goveđeg seruma - moguća je reakcija preosjetljivosti)

Terapija uključuje održavanje dišnog puta; ranu i adekvatnu primjenu humanog imunog serumskog globulina; neutralizaciju nevezanog toksina; sprječavanje daljnje proizvodnje toksina; sedaciju; kontrolu mišićnih spazama, hipertonusa, ravnoteže tekućine i interkurentnih infekcija; i pružanje kontinuirane njege. Serum protiv tenanusa otkrio je njemački imunolog Emil Behring.
 
Opći principi: Bolesnik mora biti u tihoj prostoriji. U umjereno teškim ili teškim slučajevima, bolesnika treba intubirati. Traheotomiju valja izvršiti onda kad se očekuje dulje trajanje intubacije – tj. više od 7 dana. Mehanička ventilacija je često neophodna; ona je neizbježna kad je zbog kontrole mišićnih spazama, koji ometaju disanje, potrebno izvršiti neuromuskularnu blokadu. Parenteralnom se prehranom izbjegava rizik aspiracije, koja je moguća pri hranjenju preko nazogastrične sonde. Opstipacija je uobičajena, pa treba paziti da stolice ne postanu tvrde; rektalna sonda može pomoći kod meteorizma. Kod retencije urina, potrebno je postaviti urinarni kateter. Toaleta dišnih puteva, vibriranje prsnog koša, često okretanje bolesnika i poticanje iskašljavanja, bitni su u prevenciji pneumonije. Često je potrebna narkotička analgezija. Pacijenti s protrahiranim tetanusom mogu imati znakove labilnosti i hiperaktivnosti simpatičkog živčanog sustava, što se očituje razdobljima hipertenzije, tahikardije i miokardijalne iritabilnosti. Indicirano je stalno monitoriranje, a može biti potrebna i primjena α- ili β-blokatora (npr. propranolol, labetalol) ili betanidina. Nakon oporavka, kod bolesnika treba provesti potpunu imunizaciju toksoidom.

Antitoksin: Korist od antiseruma ovisi o tome koliko je tetanospazmina već vezano za sinaptičke membrane. Kod odraslih se općenito preporuča jednokratna IM injekcija od 3000 jedinica tetaničkog imunoglobulina s rasponom od 1500 do 10000 jedinica, ovisno o težini rane. Budući da ne postiže dobru razinu antitoksina u serumu i da postoji značajan rizik od serumske bolesti, antitoksin životinjskog porijekla je daleko manje preporučljiv. Ipak, ako se mora dati konjski serum, uobičajena doza je 50000 jed. IM ili IV (pažnja: moguća reakcija preosjetljivosti). Ako je potrebno, imuni globulin ili antitoksin mogu se injicirati izravno u ranu, no to nije toliko važno kao pravilna obrada rane. 

Obrada rane: Budući da prljavština i nekrotično tkivo olakšavaju razmnožavanje C. tetani, bitan je brz i temeljit debridman, osobito dubokih ubodnih rana. Penicilin i tetraciklini su učinkoviti protiv C. tetani ali nisu zamjena za adekvatan debridman i imunizaciju. 

Kontrola mišićnih spazama: benzodiazepini, klorpromazin i barbiturati kratkog djelovanja, smanjuju pretjeranu živčanu podražljivost i olakšavaju spazme mišića. Diazepam može pomoći u kontroli grčeva, smanjiti rigiditet mišića i inducirati sedaciju. Raspon doza je varijabilan i potrebna je pažljiva titracija i opservacija. Najteži slučajevi mogu zahtijevati 10 do 20 mg IV svaka 3 h. Manje teški slučajevi mogu biti kontrolirani s 5 do 10 mg PO svaka 2 do 4h. Doza kod djece 30 dana jest 1 do 2 mg IM ili IV, a ponavlja se polako svaka 3 do 4 h prema potrebi. Kod djece 5 god, 5 do 10 mg IV ili IM, ponavlja se svaka 2 do 4 h. Diazepam ne mora spriječiti refleksne spazme, pa održavanje učinkovite respiracije može zahtijevati primjenu neuromuskularne blokade s kurariformnim lijekom, kao što je pankuronij bromid ili vekuronij bromid (d-Tubokurarin, za razliku od pankuronij bromida, može izazvati oslobađanje histamina s neželjenom hipotenzijom). Primjena piridoksina, koja reducira spazme i čak mortalitet kod neonatalnog tetanusa, bila je vrlo ograničena ali obećavajuća. 

Antibiotici: Iako je uloga antibiotske terapije neznatna u odnosu na obradu rane i opću potpornu terapiju, trebalo bi dati ili penicilin G, 2 milijuna jedinica IV svakih 6 h ili tetraciklin 500 mg IV svakih 6 h, kroz 10 dana. Djeci treba dati penicilin G, 100000 jed/kg/dan u 4 do 6 doza ili tetraciklin 30 do 40 mg/kg/dan podijeljeno u 4 doze (kod djece 7 god; tetraciklin valja izbjegavati u djece 7 god.). Također je djelotvoran metronidazol 30 mg/kg/dan, podijeljeno u 4 doze. Veća količina ishemičnog tkiva opravdava primjenu većih doza kod svih bolesnika. Nije vjerojatno da će bilo koji antibiotik biti učinkovit u prevenciji sekundarnih infekcija (npr. pneumonije); ako se one pojave, valja uzeti uzorke za mikrobiološku obradu, učiniti antibiogram i dati odgovarajući antibiotik ako je potrebno.




#Article 102: Aktinomikoza (740 words)


Aktinomikoza je kronična infektivna bolest koju uzrokuje Actinomyces israelii, karakterizirana multiplim fistulama. 

Uzročnici su anaerobni, gram-pozitivni mikroorganizmi iz rodova Actinomyces ili Propionobacterium (najčešće A. israelii), koji su često prisutni kao komenzali na gingivama, tonzilama i zubima. Ipak su mnoge, ako ne i većina infekcija polimikrobijalne, pri čemu se iz lezija često izoliraju i druge bakterije (oralni anaerobi, stafilokoki, streptokoki ili enterobakterije). Aktinomikoza je najčešća u odraslih muškaraca. U cervikofacijalnom obliku bolesti, najčešće ulazno mjesto je kariozni zub; u torakalnom obliku, plućna je bolest posljedica aspiracije oralnog sekreta; u abdominalnom obliku, bolest je vjerojatno posljedica oštećenja sluznice divertikla ili apendiksa ili nastaje nakon traume; u lokaliziranom zdjeličnom obliku, aktinomikoza je komplikacija određenih tipova intrauterinih kontracepcijskih uložaka. Širenje iz primarne lokalizacije je rijetko, vjerojatno hematogenim putem iz primarnog žarišta infekcije.

Karakteristična lezija je indurirano područje multiplih, malih, međusobno povezanih apscesa, okruženo granulacijskim tkivom. Tkivne lezije imaju tendenciju stvaranja fistula koje komuniciraju s kožom i iz kojih se drenira gnojni iscjedak što sadrži žute “sumporne granule”. Infekcija se širi na okolna tkiva ali samo rijetko hematogeno. Obično su prisutne i druge anaerobne bakterije. 

Cervikofacijalni oblik obično počinje kao mala, plošna, tvrda oteklina, koja može ali ne mora biti bolna, a nalazi se ispod sluznice usne šupljine ili kože vrata ili kao subperiostealna oteklina čeljusti. Nakon toga nastaju razmekšana područja, koja se razvijaju u sinuse i fistule s iscjetkom koji sadrži karakteristične “sumporne granule” (okrugle, obično žućkaste granule, promjera do 1 mm). Mogu biti zahvaćeni obrazi, jezik, ždrijelo, žlijezde slinovnice, kosti lubanje, moždane ovojnice ili mozak, obično izravnim širenjem. 

U abdominalnom obliku inficirana su crijeva (obično cekum i apendiks) i peritoneum. Karakteristični su bol, vrućica, povraćanje, proljev ili opstipacija i mršavljenje. Pojavljuje se jedna ili više abdominalnih masa, uz znakove parcijalne opstrukcije crijeva. Mogu se razviti sinusi i fistule i proširiti do vanjske abdominalne stijenke. 

U torakalnom obliku zahvaćanje pluća liči na tuberkulozu. Infekcija se može značajno proširiti i prije pojave bola u prsima, vrućice i produktivnog kašlja. Nakon toga može nastati perforacija stijenke prsnog koša s kroničnim secernirajućim fistulama. 

U generaliziranom obliku infekcija se hematogeno širi u kožu, kralješke, mozak, jetru, bubreg, ureter i (u žena) zdjelične organe. Dug je popis različitih simptoma kao što su križobolja, glavobolja, bol u trbuhu, ovisno o lokalizaciji infekcije. 

Lokalni zdjelični oblik bolesti moguć je osobito u žena. Simptomi uključuju iscjedak iz rodnice uz bol u zdjelici ili donjem dijelu trbuha.

Dijagnoza se osniva na simptomima, rendgenološkim nalazima i izolaciji A. israelii u sputumu, gnoju ili bioptičkom uzorku. U gnoju ili tkivu, mikroorganizmi izgledaju kao zamršene nakupine razgranatih i nerazgranatih valovitih filamenata ili kao sumporne granule. One se sastoje od centralne mase zamršenih bakterijskih filamenata, stanica gnoja i debrisa, sa srednjom zonom isprepletenih filamenata, okruženom vanjskom zonom sa zrakasto rapoređenim hijalinim i refraktivnim filamentima, koji se boje eozinom ali su pozitivni u bojanju po Gramu.

Noduli na bilo kojem mjestu, mogu ličiti na maligne izrasline. Lezije pluća treba razlikovati od tuberkuloze i neoplazmi. Većina se abdominalnih lezija pojavljuje u ileocekalnoj regiji i teško ih je dijagnosticirati, osim prilikom laparotomije ili kad se na trbušnoj stijenci pojave fistule. Treba izbjegavati aspiracijsku biopsiju jetre, jer to može izazvati nastanak trajne fistule. Tvrda, palpabilna rezistencija može ličiti na peritiflitički apsces ili regionalni enteritis. 

Bolest napreduje sporo. Prognoza izravno ovisi o ranoj dijagnozi. Najpovoljnija je kod cervikofacijalnog oblika i sve je lošija od torakalnog, preko abdominalnog do generaliziranog oblika, osobito ako je zahvaćen SŽS. Tijek bolesti ovisi o proširenosti zdjelične infekcije i o trajanju bolesti prije dijagnoze. 

Većina bolesnika reagira na produljenu antibakterijsku terapiju, iako obično sporo zbog izražene induracije tkiva i razmjerno avaskularne fibroze. Zbog toga liječenje treba trajati najmanje 8 tjedana, a ponekad i godinu ili dulje, nakon povlačenja simptoma. Ponekad su potrebni i opsežni i višekratni kirurški zahvati. Mali se apscesi mogu aspirirati, veliki drenirati, a fistule kirurški ekscidirati. Obično se prvo daju visoke doze penicilina G, obično 12 do 18 milijuna jedinica/dan IV, što je uglavnom djelotvorno. Nakon otprilike 6 do 8 tjedana može se prijeći na peroralni penicilin V (1 gr 4 puta na dan). Umjesto penicilina može se dati tetraciklin 500 mg svakih 6 h. Minociklin, klindamicin ili eritromicin, bili s u uspješni u nekim slučajevima. Liječenje treba nastaviti nekoliko tjedana nakon prividnog izliječenja. Terapijske sheme se mogu proširiti kako bi obuhvatile i druge mikroorganizme koji su eventualno izolirani iz lezija. Nepotvrđeni izvještaji ukazuju da bi u određenim slučajevima mogla biti korisna terapija hiperbaričnim kisikom.

Temeljno djelo o aktinomikozi napisao je hrvatski kirurg Alberto Ilić.




#Article 103: Trbušni tifus (840 words)


Trbušni tifus sistemska je bolest koju uzrokuje bakterija Salmonella typhi, karakterizirana vrućicom, prostracijom, bolom u trbuhu i ružičastim osipom - rozeolom. 

Bacili tifusa nalaze se u stolici asimptomatskih kliconoša ili u stolici i urinu onih s aktivnom bolešću. Zbog neadekvatne higijene nakon defekacije, može se S. typhi proširiti na komunalne izvore hrane ili vode. U endemskim područjima, gdje su sanitarne mjere uglavnom nedovoljne, S. typhi se češće prenosi vodom, nego hranom. U razvijenim zemljama, uglavnom se radi o transmisiji putem hrane koju je tijekom pripremanja kontaminirao zdravi kliconoša. Muhe mogu prenijeti organizam s fekalija na hranu. Povremena transmisija direktnim kontaktom (analno-oralnim putem), moguća je kod djece za vrijeme igre ili kod odraslih za vrijeme spolnog odnosa. Bolničko osoblje se u rijetkim slučajevima može zaraziti ako ne poduzme odgovarajuće mjere zaštite prilikom promjene zagađene posteljine. 

Organizam ulazi u tijelo preko gastrointestinalnog trakta, a u krvotok ulazi preko limfnih puteva. U ileumu i kolonu, dolazi do monocitne inflamacije unutar lamine proprije i u Peyerovim pločama, gdje je česta lokalna nekroza tkiva. U težim slučajevima moguće su ulceracije, krvarenje i perforacija crijeva. 

Oko 3% neliječenih bolesnika postaju kronični crijevni kliconoše, što znači da izlučuju mikroorganizme stolicom duže od godinu dana. Kod nekih kliconoša, koji su očito asimptomatski inficirani, nema podataka o kliničkoj bolesti. Opstruktivna uropatija povezana sa shistosomijazom može predisponirati određene bolesnike s trbušnim tifusom da postanu urinarni kliconoše. 

Većinu od procijenjenih 2000 kliconoša u SAD, čine starije žene s kroničnom bolesti bilijarnog trakta. Epidemiološki podaci ukazuju da je u kliconoša veća vjerojatnost oboljevanja od hepatobilijarnog karcinoma nego u općoj populaciji.

Inkubacija (obično 8-14 dana) ovisi o broju progutanih organizama. Bolest obično počinje postupno s vrućicom, glavoboljom, artralgijama, faringitisom, opstipacijom, anoreksijom i bolom u trbuhu, koji je osjetljiv na palpaciju. U manje česte simptome ubrajaju se dizurija, podražajni kašalj i epistaksa. 

Ako se ne započne terapija, temperatura postupno raste kroz 2 do 3 dana, ostaje povišena (obično do 39,4-40˚ C) daljnjih 10-14 dana, počinje postupno padati krajem 3. tjedna i dolazi na normalnu razinu tijekom 4. tjedna. Prolongirana vrućica često je praćena relativnom bradikardijom i prostracijom, a u teškim slučajevima pojavljuju se simptomi od strane SŽS-a, kao što su delirij, sopor ili koma. U oko 10% bolesnika, diskretne ružičaste eflorescence, koje na pritisak izblijeđuju (rozeola), pojavljuju se na prsima i trbuhu tijekom 2. tjedna i nestaju za 2 do 5 dana. Perforacija crijeva, obično u području distalnog ileuma, pojavljuje se u 1 do 2% bolesnika. Akutni abdomen i leukocitoza u 3. tjednu bolesti ukazuju na perforaciju. Česti su splenomegalija, leukopenija, anemija, lezija jetre, proteinurija i blaga potrošna koagulopatija. Može doći i do akutnog kolecistitisa i hepatitisa. 

U kasnijem stadiju bolesti, kad je oštećenje crijeva najizraženije, može doći do teškog proljeva, a stolica može sadržavati krv (20% okultnu, 10% vidljivu). U oko 2% bolesnika tijekom 3. tjedna dolazi do teškog krvarenja sa smrtnošću od oko 25%. Pneumonija se može razviti u 2. ili 3. tjednu i obično je posljedica pneumokokne infekcije, iako S. typhi također može uzrokovati infiltrate pluća. Atipične prezentacije, kao što su pneumonitis, izolirana vrućica ili simptomi koji ukazuju na infekciju mokraćnih puteva, mogu otežati dijagnozu. 

Rekonvalescencija može trajati nekoliko mjeseci. Osim toga, bakterijemija ponekad može izazvati žarišne infekcije, kao što su osteomijelitis, endokarditis, meningitis, apscesi mekih tkiva, glomerulonefritis ili zahvaćanje genitourinarnog trakta. U 8 do 10% neliječenih bolesnika, simptomi i znaci slični inicijalnom kliničkom sindromu mogu se ponovno pojaviti oko 2 tjedna nakon pada temperature. 

Iz nejasnih razloga, antibiotska terapija na početku bolesti povećava incidenciju febrilnog relapsa na 15 do 20%. Ako se antibiotska terapija ponovno primijeni kad dođe do relapsa, temperatura pada brzo, za razliku od sporog pada koji se vidi za vrijeme primarne bolesti. Ponekad može doći i do drugog relapsa.

Dijagnoza se potvrđuje izolacijom tifusnih bacila u kulturi, iako klinička slika i hematološki poremećaji mogu ukazati na trbušni tifus. Bacili tifusa se obično izoliraju iz hemokultura ili kulture koštane srži samo za vrijeme prva 2 tjedna bolesti, dok su koprokulture obično pozitivne za vrijeme 3. do 5. tjedna. Često su pozitivne i urinokulture. Organizam je moguće izolirati i iz kulture bioptičkog uzorka jetre ili rozeole. 

Bacili tifusa sadrže antigene (O i H) koji potiču stvaranje odgovarajućih protutijela. Četverostruki porast titra O i H protutijela u parnim uzorcima seruma, uzetim u razmaku od 2 tjedna, ukazuje na S. typhi infekciju. Ipak, ovaj je test (Widalova reakcija aglutinacije) tek umjereno osjetljiv (kod 30% kulturom dokazanih slučajeva je negativan) i nedostaje mu specifičnost (mnogi netifusni sojevi salmonela imaju O i H antigene koji unakrsno reagiraju; kod ciroze postoji nespecifična proizvodnja protutijela, koja uzrokuje lažno pozitivnu Widalovu reakciju). Za sada se još ispituju metode kao što je enzimski imunotest za detekciju antigena S. typhi u serumu i urinu u ranom stadiju bolesti. 

Diferencijalna dijagnoza uključuje ostale Salmonella infekcije koje uzrokuju salmonela – vrućicu ili paratifusni sindrom, rikecioze, leptospirozu, diseminiranu tuberkulozu, malariju, brucelozu, tularemiju, infektivni hepatitis, infekcije koje uzrokuje Yersinia enterocolitica i limfom. Rano u tijeku bolesti, trbušni tifus može ličiti i na virusnu infekciju gornjih dišnih puteva ili infekciju mokraćnih puteva. 

Bez antibiotika, smrtnost je oko 12%; uz promptnu terapiju, smrtnost je 




#Article 104: Lajmska borelioza (1184 words)


Lajmska borelioza je spirohetna, inflamatorna bolest, koju prenose krpelji, a koja može uzrokovati osip (Erythema [chronicum] migrans), nakon kojega mogu uslijediti, tjednima, mjesecima ili godinama kasnije, neurološki, srčani ili zglobni poremećaji. 

Lajmska je bolest opisana 1975. zbog grupiranja slučajeva u Lymeu, država Connecticut, SAD. Godinama je Lajmska borelioza u SAD bila najčešće prijavljivana bolest koju prenose krpelji. Lajmska borelioza se također pojavljuje u Europi, diljem bivšeg Sovjetskog saveza, te u Kini i Japanu. Obično se pojavljuje ljeti i u ranu jesen. Većina bolesnika su djeca i mlađi odrasli koji žive u šumovitim područjima. 

Lajmsku boreliozu uzrokuje spiroheta, Borrelia burgdorferi, koju primarno prenose mali krpelji kompleksa Ixodes ricinus. Drugi sisavci (npr. psi) mogu biti slučajni domaćini i mogu se razboljeti od Lajmske borelioze. Do transmisije B. burgdorferi obično ne dolazi sve dok krpelj nije bio pričvršćen na mjestu najmanje 36 do 48 sati; dakle, traženje krpelja nakon moguće ekspozicije i njihovo odstranjivanje, može pomoći u prevenciji infekcije. 

B. burgdorferi ulazi u kožu na mjestu uboda krpelja. Može se širiti limfnim putem, izazivajući regionalnu limfadenopatiju ili se može diseminirati krvlju do organa ili drugih kožnih lokalizacija. Razmjerna malobrojnost mikroorganizama u zahvaćenom tkivu sugerira da je većina manifestacija infekcije prije posljedica imunološkog odgovora domaćina, nego destruktivnih osobina mikroorganizma. 

Erythema migrans, zaštitni znak i najbolji klinički indikator Lajmske borelioze, razvija se u najmanje 75% bolesnika, počinje kao crvena makula ili papula, obično na proksimalnom dijelu ekstremiteta ili na trupu (osobito na bedrima, gluteusima ili pazusima), između 3 i 32 dana nakon uboda krpelja. Crvenilo se širi, često s centralnim izbljeđivanjem, do promjera od 50 cm. Ubrzo nakon početka, u SAD gotovo polovica neliječenih bolesnika razvije više, obično manjih, lezija čija središta nisu otvrdnula. Kultura bioptičkih uzoraka ovih sekundarnih lezija može biti pozitivna, što pokazuje da se radi o diseminaciji infekcije. Migrirajući eritem uglavnom traje nekoliko tjedana; za vrijeme regresije mogu se pojaviti lezije koje postupno blijede, a kožne lezije koje su nestale, mogu se ponovno pojaviti u nejasnom, blijedom obliku, ponekad prije recidivirajućih napada artritisa. Lezije na sluznicama se ne pojavljuju. 

Sindrom sličan influenci – klonulost, osjećaj bolesti, zimice, vrućica, glavobolja, ukočenost šije, mijalgije i artralgije – često prati migrirajući eritem ili mu prethodi za nekoliko dana. Pravi artritis je rijedak u ovom stadiju. Manje su česti bol u križima, mučnina, povraćanje, grlobolja, limfadenopatija i splenomegalija. Za simptome je karakteristično da su intermitentni i promjenjivi, no klonulost i osjećaj bolesti mogu se vući tjednima. Neki bolesnici razviju simptome fibromijalgije.  

Neurološki poremećaji razviju se u oko 15% bolesnika nekoliko tjedana ili mjeseci nakon migrirajućeg eritema (uglavnom prije pojave artritisa), mogu trajati mjesecima i obično se u potpunosti povuku. Najčešći je serozni meningitis (pleocitoza od oko 100 stanica/mcL) ili meningoencefalitis, kranijalni neuritis (osobito paraliza facijalisa, koja može biti obostrana) i senzorne ili motorne radikuloneuropatije; ovi se poremećaji mogu pojaviti pojedinačno ili u kombinaciji. 

Poremećaji miokarda pojavljuju se u oko 8% bolesnika unutar nekoliko tjedana od pojave erythema migrans. Ovdje se ubrajaju različiti stupnjevi atriventrikularnog bloka (blok 1. stupnja, Wenckebachova periodika ili blok 3. stupnja) i rijetko, mioperikarditis s reduciranom ejekcijskom frakcijom i kardiomegalijom. 

Artritis se razvija u oko 60% bolesnika unutar nekoliko tjedana ili mjeseci (ponekad i nakon 2 god.) nakon početka bolesti (kojeg označava pojava migrirajućeg eritema). Intermitentni otok i bol u nekoliko velikih zglobova, osobito koljena, tipično rekuriraju kroz nekoliko godina. Obično su zahvaćena koljena mnogo više otečena, nego bolna, često su topla, a rijetko crvena. Moguće je stvaranje Bakerove ciste, koja može i rupturirati. Malaksalost i blago povišena temperatura mogu prethoditi ili pratiti napade artritisa. Kod oko 10% bolesnika razvije se kronični (koji se ne povlači 6 mj.) artritis koljena. Drugi kasni znakovi Lajmske borelioze (koji se pojavljuju godinama nakon početka bolesti) su na antibiotike osjetljiva kožna lezija – acrodermatitis chronica atrophicans – i kronični poremećaji SŽS-a.

Dijagnoza Lajmske borelioze kod bolesnika s tipičnim migrirajućim eritemom u endemskom području, ne zahtijeva laboratorijsku potvrdu. Nadalje, unatoč osjetljivosti ELISA testa od 89% i specifičnosti od 72%, ako je klinička sumnja niska (vjerojatnost bolesti prije izvođenja testa 1/3 veće od onih u serumu. 

Sinovijalnu membranu u zahvaćenim zglobovima može biti nemoguće razlikovati od one kod bolesnika s RA. Nespecifični nalazi uključuju viloznu hipertrofiju, vaskularnu kongestiju i kolonizaciju s limfocitima i plazma-stanicama, koji mogu nalikovati na rane limfoidne folikule, te su, kao i kod RA, vjerojatno sposobni za lokalnu proizvodnju protutijela. Nadalje, može postojati obliterirajući endarteritis, a rijetko se mogu vidjeti i spirohete. Rijetko može doći do stvaranja pannusa i do erozije hrskavice i kosti.

Rendgenološki nalazi su obično ograničeni na prikaz edema mekih tkiva, no rijetko se vidi i erozija hrskavice i kosti. 

Kod djece treba razlikovati Lajmsku boreliozu od juvenilnog RA; kod odraslih, od Reiterovog sindroma i atipičnog RA. Važni su negativni nalazi odsutnost (obično) jutarnje ukočenosti, potkožnih nodula, iridociklitisa, lezija sluznice, reumatoidnog faktora i antinuklearnih protutijela. Lajmska borelioza koja se prezentira ljeti sa sindromom sličnim influenci, može ličiti na erlihiozu, infekciju koju prenosi ista vrsta krpelja; međutim, nedostatak leukopenije, trombocitopenije, povišenih transaminaza i inkluzijskih tjelešaca u neutrofilima, govorit će protiv te bolesti. Na akutnu reumatsku vrućicu ponekad se misli kod bolesnika s migrirajućim poliartralgijama i s produženim PR intervalom ili korejom (kao manifestacijom meningoencefaltisa). No, bolesnici s Lajmskom boreliozom rijetko imaju šum na srcu ili dokaz prethodne streptokokne infekcije. Od spondiloartropatija koje zahvaćaju periferne zglobove, razlikuje se po tome što nema zahvaćanja aksijalnih zglobova. Lajmska borelioza može ličiti na idiopatsku (Bellovu) paralizu facijalisa, na druge uzroke seroznog meningitisa, perifernih neuropatija ili kronične slabosti, te drugih sindroma SŽS-a. 

Većina simptoma Lajmske borelioze reagira na antibiotike, no razdoblje do potpune rezolucije može biti znatno duže od razdoblja liječenja, a najuspješnije je liječenje koje započne u ranom stadiju bolesti. Optimalna terapija za mnoga stanja, uključujući artritis i neuroboreliozu, još uvijek evoluira; ipak, navedene su sheme kurativne kod većine bolesnika.  

Djeca 8god može se dati doksiciklin 4 mg/kg/dan PO (max 200 mg/dan u dvije doze). Kod djece alergične na penicilin, cefuroksim-aksetil 30 mg/kg/dan podijeljeno u dvije doze (max 1 do 2 gr/dan) ili eritromicin 250 mg 4 puta na dan ili 30 do 50 mg/kg/dan PO podijeljeno u 3 ili 4 doze (max 2 gr/dan) kroz 10 do 21 dan, gotovo su jednako učinkoviti. Kod rane ili kasne neuroborelioze, djeci se daje IV (IM je bolno) ceftriakson 75 do 100 mg/kg/dan (max 2 gr) ili IV penicilin G 300.000 i.j./kg/dan podijeljeno u 6 doza (max 20 milijuna i.j./dan) kroz 14 do 21 dan. 

Trudnice se liječe amoksicilinom 500 mg 3 puta na dan kroz 21 dan, ako je bolest rana i lokalizirana. Bilo koja manifestacija diseminirane bolesti zahtijeva primjenu penicilina G 20 milijuna i.j./dan IV kroz 14 do 28 dana. Liječenje nije potrebno kod trudnica koje su seropozitivne, ali asimptomatske. 

Za simptomatsku terapiju, može se upotrijebiti acetil-salicilna kiselina (90 mg/kg/dan kod djece) ili neki drugi nesteroidni antiinflamatorni lijek. Kod potpunog srčanog bloka može biti potreban privremeni pacemaker. Kod izljeva u zglob koljena indicirana je aspiracija tekućine i upotreba štaka. Kod bolesnika s artritisom koljena koji perzistira unatoč antibiotskoj terapiji, može biti korisna artroskopska sinovijektomija.

Cjepiva osnovana na rekombinantnom površinskom proteinu specifičnom za B. burgdorferi, još se ispituju. Kod odraslih populacija na kojima su do sada ispitivana, ova cjepiva izgledaju sigurna i učinkovita.




#Article 105: Pravopis hrvatskoga jezika (2233 words)


O pravopisu na hrvatskoj Wikipediji možete pročitati na stranici .

 Na stranici pravopisna pitanja više se ne mogu postavljati nova pitanja, ali se tamo mogu pronaći brojni korisni odgovori i savjeti.

U predstandardizacijsko vrijeme hrvatskoga jezika objavljeno je više hrvatskih pravopisnih djela, a prvo je ono Rajmunda Džamanjića iz 1639. godine koje spominje Tomo Maretić u svojoj Istoriji hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima iz 1889. godine, zadnje je ono Josipa Partaša iz 1850. godine. Na osnovama Gajeve i Vukove reforme, te Kušarova Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga izdaje Ivan Broz 1892. godine svoj Hrvatski pravopis, kojim se pravopis hrvatskoga jezika vraća fonološkoj praksi nakon kraćeg Gajevog izleta s morfonološkim pravopisom. Pogrešno je hrvatski pravopis smatrati jednoznačno fonološkim, shvatio je to još Ivan Broz u njegovom se pravopisu naime morfonološko načelo redovito provodi na granicama riječi, d ne prelazi u t ispred s i š, ali i ispred c, č i ć u riječima nadcestar i nadčovječni. Broz izdaje godinu kasnije (1893.) drugo izdanje svoga pravopisa i umire te iste godine u 42. godini života. Uz manja dotjeravanja Hrvatski pravopis sad autora I. Broz (postumno) i Dragutina Boranića doživljava još četiri izdanja: 1904., 1906., 1911. i 1915. godine. Nakon Prvoga svjetskoga rata Hrvati ulaze sa Srbima i Slovencima u novu državu te novi pravopis sad ima jednog autora (D. Boranić) te novo ime: Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, te doživljava 11 izdanja od 1921. do 1951. godine. Ministarstvo prosvjete Kraljevine SHS objavljuje 1929. godine Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S.H.S. kojim se žele ukloniti razlike između Boranićeva pravopisa i Belićeva Pravopisa srpskohrvatskoga jezika objavljenoga u Beogradu 1923. godine, tako da se kao zajednička rješenja prihvate riječi i pravila iz Belićeva srpskog pravopisa. Kako se u Kraljevini (od 1931.) Jugoslaviji dio knjiga u nakladi HSS-a tiskao pisan morfonološkim pravopisom, nakon kraćeg vremena izvjesnog ujednačavanja pravopisa (u predstandardno doba postojale su četiri grafije (ili pet): slavonska, kajkavska, dubrovačka i čakavska) na dva, većinski Broz/Boranićev i manjinski morfonološki, sad opet imamo tri pravopisa, dva fonološka i jedan morfonološki. Osnivanjem Banovine Hrvatske vraća se raniji Boranićev pravopis. NDH je jezična pitanja regulirala zakonima, vratila je morfonološki pravopis i 1942. godine objavljen je pregled pravopisnih pravila Koriensko pisanje A. B. Klaića te 1944. godine potpun Hrvatski pravopis autora F. Cipre i A. B. Klaića. Kraj Drugoga svjetskoga rata donosi nove promjene, vraća se Boranićev pravopis koji dobiva zadnja dva izdanja (1947. i 1951. godine) te 6 godina nakon Novosadskog dogovora 1960. godine izlazi Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika u Zagrebu ijekavicom na latinici, u Beogradu Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika ekavicom na ćirilici, u izdanju Matice hrvatske i Matice srpske. Novosadski dogovor pretvorio se u sredstvo za opravdavanje jezične neravnopravnosti i za nametanje srpskog književnog jezika ekavskog tipa. Toj izjavi prethodi Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika te je Matica hrvatska potaknula izradu novog pravopisa koji su radili Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš. Njihov je pravopis u listopadu 1971. dobio pozitivne ocjene recenzenata Ljudevita Jonkea i Radoslava Katičića te je mjesec dana kasnije (u studenome 1971.) dobio preporuku obaju ocjenitelja za objavu, no umjesto objave već tiskani arci završili su tvornici papira kao stari papir, uvezano je 600 primjeraka s naznakom samo za internu uporabu pa je objavljen 1972. i 1984. u Londonu i stoga je dobio ime Londonac. Kako je pravopis iz 1960. odbačen, nastali pravopisni vakuum po direktivama drugova iz SKH (iz Republičkog komiteta za prosvjetu, kulturu fizičku i tehničku kulturu, Komisije CK SKH za idejni i teorijski rad i novoosnovane Komisije za jezična pitanja) trebali su otkloniti marksistički orijentirani lingvisti Vladimir Anić i Josip Silić. Njihovo djelo pod nazivom Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika objavljeno je 1986. godine, i u Hrvatskoj je uglavno dobro primljen, iako se radi o nekoj vrsti bastarda između Novosadskog pravopisa i Hrvatskog pravopisa (Broz/Boranić/Londonca). U neovisnoj Hrvatskoj izlazi 1990. pretisak Londonca te izdanje Hrvatskog pravopisa iz 1994. godine istih autora (Babić, Finka, Moguš) dobiva odobrenje za školsku uporabu Ministarstva kulture i prosvjete. Hrvatski školski pravopis izlazi 2005. godine te dobiva preporuku kojom se odobrava za školsku uporabu, slijede drugo, treće i četvrto izdanje 2008., 2009. i 2012. godine koja sva osim preporuke Ministarstva na prvoj stranici nose podnaslov usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Anićev i Silićev Pravopis hrvatskoga jezika ponovno je otisnut 2001. godine koji nije bitnije odstupio od svog prethodnika; Matica hrvatska objavljuje 2007. godine svoj Hrvatski pravopis autora Badurine, Markovića i Mićanovića (2008. drugo izdanje) te su time na tržištu tri pravopisa. Iako je jedan od njih službeni, ponavlja se situacija slična onoj od prije 80-ak godina u kojoj postoje tri fonološka pravopisa te malobrojni zagovornici morfonološkog pravopisa. U ožujku 2013. najavljen je i novi pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Na poticaj ravnatelja Željka Jozića Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje objavio je na mrežnoj stranici pravopis.hr 27. lipnja 2013. godine potpuno besplatan i trajno javno dostupan Hrvatski pravopis koji je izrađen u toj znanstvenoj instituciji. Na taj je način prekinuto dugogodišnje nejedinstvo hrvatskoga pravopisanja jer je Hrvatski pravopis IHJJ-a pravopis koji je objedinio razne hrvatske pravopisne kodifikacije te je usvojen na Znanstvenome vijeću Instituta, a 15. travnja 2013. upućen je u jednomjesečnu javnu raspravu. U javnu raspravu uključilo se više od 400 stručnjaka i govornika hrvatskoga jezika, a nakon što je Uredništvo neke primjedbe potpuno, a neke djelomično uvažilo, konačna inačica usvojena je na sjednici Znanstvenoga vijeća Instituta 4. lipnja 2013. godine. Hrvatski pravopis Instituta objavljen je u studenome 2013. godine i kao tiskano izdanje.

Slovopis (grafija) je sustav slova kojima bilježimo glasove nekog jezika. Pismo kojim se služi hrvatski jezik je latinica koja se ponešto razlikuje od tog pisma u drugim jezicima, hrvatska abeceda zove se još i gajica po Ljudevitu Gaju. Posebnost hrvatskoga jezika su slova č, ć, š, ž, đ, dž, lj i nj. Prvih pet slova odgovaraju načelu jedan fonem-jedan grafem, slova dž, lj i nj su digrafi. Osim 30 slova hrvatske abecede u pisanju tuđih imena i riječi ili u znanosti (matematici, fizici) rabimo slova koja ne pripadaju hrvatskoj latinici x, y, w, q i druga.

Sva osobna imena i prezimena - veliko. Stjepan Radić, Ivan Krstitelj Tkalčić, Gaj Julije Cezar 
Sve umanjenice osobnih imena - veliko. Tomo, Katica, Pero 
Uobičajeni osobni nadimci - veliko. Seka, Beli, Koko, Žućko 
Ako se neka riječ uvijek stavlja uz određenog čovjeka kao dio njegova imena, i ona počinje velikim slovom. Ivan Grozni, Crni Petar, Karlo Veliki 
Ako je ime ušlo u opću uporabu kao marka, mjera i slično, ono počinje malim slovom. mercedes, paskal, rengen

Titule se pišu malim slovom. kralj Tomislav, sveti Stjepan, profesor Jurić, doktor Margetić

Bog - ovisi o kontekstu. 
Na primjer, možete napisati sve je gotovo, Bogu hvala i sve je gotovo, bogu hvala, ovisno o tome želite li naglasiti da zahvaljujete Bogu (prvi primjer) ili da samo koristite poštapalicu koja ništa ne znači (drugi primjer). 
Ako koristite riječ Bog kao ime određenog božanstva, pišete veliko. Oprostit će ti Bog. Vjerovali su da nad svime vlada Bog. Sam Bog ga je spasio. Bog dao Bog uzeo.
Ali ako je to neodređena oznaka, piše se malo. Vjerovali su da nad svime vlada neki bog. 
Ako pišete o bogu koji ima određeno ime ili o bogovima u množini, pišete malo. bog Jupiter, božica Atena, rimski bogovi 
Ako se umjesto imena određenog boga, svetinje ili nadnaravnog bića koristi neka druga uobičajena riječ, pišete sve veliko. Gospodin, Spasitelj, Mesija, Blažena Djevica Marija, Gospa Međugorska, Majka Božja, Najdivniji, Gromovnik, Jaganjac Božji, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Princ Tame 
Napomena: Riječ sveti se piše malo kad govorite o svecu. Ova crkva je posvećena svetom Franji. Međutim, ako ime sveca pišete kao oznaku blagdana ili crkve, sveti je veliko. Rodio se na Svetu Katarinu. Najveća katolička crkva je Sveti Petar u Rimu. 

Ako želite jako istaknuti neki opći pojam, možete ga pisati veliko. Nad cijelim svijetom vlada Sreća. U njemu se probudilo iskonsko Zlo.

Kao i kod ljudi, osobna imena životinja počinju velikim slovom. Kleopatra, Reks... što god vam padne na pamet 
Pazite: sva imena pasmina počinju malim slovom. čivava, dalmatinac, sijamska mačka 

Velikim početnim slovom pišu se pripadnici:
kontinenata, Amerikanka, Afrikanac, Azijatkinja, Australac (NE Australijanac!) 
država i naroda, Hrvatica, Danac, Bolivijka, Egipćanin, Nijemac (ali Njemica)
regija i otoka, Međimurac, Rabljanka, Provansalka, Bavarac 
gradova i sela, Zagrepčanka, Varaždinac, Grožnjanka, Njujorčanin (ili Newyorčanin)

Kontinenti počinju velikim slovom. Europa, Australija, Sjeverna Amerika 
Države 

Sve riječi u imenu država počinju velikim slovom, osim veznika. Narodna Republika Kina, Papua Nova Gvineja, Bosna i Hercegovina 
Područja unutar državâ 
Ako je samo jedna riječ, onda prvo slovo veliko. Baranja, Flandrija, Štajerska 
Ako ima više riječi, SAMO prva riječ počinje velikim slovom. Bliski istok, Srednji zapad (u SAD), Gorski kotar 
Napomena: Katkad se piše na dva načina, ovisno o tome želite li reći da je nešto prihvaćeno ime regije ili samo zemljopisna orijentacija. Na primjer, pišete Srednja Europa ako pod time mislite na skup zemalja ili regija koje nisu vezane samo zemljopisno nego i npr. kulturno ili politički. Ako želite istaknuti samo zemljopisnu lokaciju bez obzira na tradiciju, možete pisati srednja Europa (tj. sredina Europe). 
Priroda: planine, otoci, polja, šume, mora, rijeke, planeti, zviježđa itd. 
Samo se prva riječ piše veliko, a sve druge se pišu malo. Samoborsko gorje, Dugi otok, Krbavsko polje, Postojnska jama, Plitvička jezera, Jadransko more, Tihi ocean, Mars, Zemlja, Sunce, Sunčev sustav, Mliječna staza 
Napomena: Ako ne želite naglasiti da je u pitanju nebesko tijelo, onda sunce, mjesec i zemlja pišete malo. Ogrijalo me sunce. Nad morem se digao mjesec. Stojim s obje noge na zemlji.

Svaka riječ u imenu bilo kojeg grada ili sela počinje velikim slovom. Duga Resa, Novi Vinodolski. Ovo pravilo ne vrijedi samo za prijedloge (Severin na Kupi; Sveti Petar u Šumi) i veznike (Sv. Filip i Jakov);. 
Imena ulica i ostalih dijelova grada ili sela pišu se po načelu: prva riječ veliko, ostale riječi malo (ako nisu osobna imena). Maksimir, Kaptol, Dolac, Gundulićeva ulica, Cvjetni trg, Trg bana Josipa Jelačića, Trg žrtava fašizma, Nova cesta, Gornji grad, Trg Petra Krešimira Četvrtog

Svi blagdani pišu se po načelu: prva riječ veliko, ostale riječi malo. Božić, Uskrs, Nova godina, Tri kralja, Kurban bajram, Dan državnosti, Dan domovinske zahvalnosti.

Uvijek prvo slovo ide veliko, a ostala malo (ako nisu imena). Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Turistička zajednica grada Splita, Filozofski fakultet u Zagrebu, Hrvatski sabor 
Kad se ustanove spominju općenito, onda je sve malo. Upisat ću se u neki savez sindikata. Idemo naći turističku zajednicu ovog grada. 
Napomena: Riječ vlada se piše malo u hrvatska vlada, a ako stoji sama za sebe, može i veliko i malo, kako hoćete. 

To su opće imenice, pa se sve riječi pišu malo (ako nisu imena). antika, srednji vijek, renesansa, devetnaesto stoljeće, ilirski pokret, komunizam, fašizam, moderno doba 
Napomena: Ovdje je pravopis nejasan. Naime, kaže da se seljačka buna piše sve malo, dok se jasno određeni povijesni događaji pišu prvo veliko, npr. Prvi svjetski rat, Francuska revolucija. Teško je reći što je jasno određen događaj. 

Pišu se onako kako se pišu u stranim jezicima. 
Izuzetci: imena koja su pohrvaćena zbog duge uporabe. imena država, imena nekih gradova (Beč, Pariz, Rim, Firenca itd.) 
Pogledaj i točno pisanje klasičnih imena.

Posvojni se pridjevi na -ov (Markov), -ev (Marićev), -in (Anin), -ljev (Jakobljev) UVIJEK pišu velikim slovom, dok se posvojni pridjevi na -ski, -ški, -ćki, -čki (većinom ktetici) pišu MALIM slovom, fonetizirani oni ili ne.

Pogledajte i .

U pismu se točka stavlja na kraju izjavne rečenice. Ne stavlja se ako rečenica završava upitnikom ili uskličnikom, kao ni iza crta ili tri točke u smislu znaka nezavršenosti. U naslovima i podnaslovima se koristi ako isti stoje jedan iza drugoga ili ako je naslov u istom redu kao i tekst.

Točka se koristi i za kratice poput: dr., itd., i sl.. Stavlja se iza svih rednih brojeva, arapskih i rimskih. Točka iza rednog broja dolazi bez obzira na druge pravopisne znakove (zagrada, crtica, zarez...).

Zarez u pismu stavljamo na mjestu gdje bismo u govoru napravili stanku. Pišemo ga kad nešto nabrajamo, kad naknadno dodajemo (ubacujemo) rečenicu, ispred suprotnih, isključnih i zaključnih rečenica, kad se zavisna rečenica nalazi ispred glavne...

Snijeg visine 0,5 m (pola metra), ispred desetinskog zareza i iza njega ne dolazi razmak. Ne valja umjesto desetinskog zareza upotrebljavati točku. Zarezom se odjeljuju i milijuni, a tisuće točkom, sve bez razmaka među njima: Hrvatska prema popisu 2001. ima 4,437.460 stanovnika. Kako taj način nije pregledan, a pogotovo ako brojka prelazi milijune, bolje je takve brojeve pisati bjelinama umjesto zareza i točke: 4 437 460.

Stavi je kad u jednu rečenicu želiš strpati ono što inače ide u dvije. Neki kažu da je bolje živjeti na moru; ipak, ja više volim Zagreb. 
On može tu biti i zbog labave zavisnosti, a i ponekad zbog isticanja. Koristi se kad je točka preoštra stanka, a zarez preblaga. Dakle, sve ovisi o samom jezičnom i književnom osjećaju pojedinca.

Dolazi kad nešto pitaš i pritom želiš naglasiti svoj šok, nevjericu, uzbuđenje itd. Pazi, UVIJEK je upitnik-uskličnik, NIKAD nije uskličnik-upitnik. Otkud vam to?! Nisam to učinio. - Nisi?!

Redne godine pišu se s točkom: 1963. (tisuću devetsto šezdeset i treća) 
Desetljeća se pišu s crticom i bez točke: 1960-e (tisuću devetsto šezdesete) 
Osim toga, nastavak za desetljeća (-e) se deklinira:

Napomena: Ovaj članak nije enciklopedijski članak u užem smislu. Svrha je ovog članka isključivo praktična, te on sadrži sažetak nekih pravopisnih pravila. Ova se pravila uglavnom oslanjaju na pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša.




#Article 106: Zvijezda (223 words)


Zvijezda je nebesko tijelo koji se sastoji od velike količine plina, većinom vodika. Zvijezda isijava svjetlost i toplinu koji nastaju u termonuklearnim reakcijama u središtu zvijezde. 

Stabilnost zvijezde ovisi o dvije međusobno suprotstavljene sile: 

Ako prevlada sila gravitacije, materijal zvijezde se sažima, pa nastaju zvijezde u kojima je materija sabijena do vrlo visokih gustoća (neutronske zvijezde, bijeli patuljci), a ako je masa zvijezde veća od određene kritične granice ili Chandrasekarova granica dolazi do beskonačnog sažimanja u fizikalni singularitet iz kojeg više ne može pobjeći čak ni svjetlost - crna rupa. Ako nadvlada prva tendencija, zvijezda može eksplodirati u silovitoj eksploziji i tako nastaje nova ili supernova. Odnos sjaja i veličine zvijezde prikazuje se Hertzsprung-Russelovim dijagramom. Prosječna galaksija sadrži oko stotinu milijardi zvijezda.

Postoje razne klasifikacije za zvijezde, ali najpopularnija klasifikacija je ona koja je izmislila Annie Jump Cannon. Kod ove klasifikacije zvijezde se svrstavaju po sjajnosti i veličini tako da svaka klasa zvijezde dobiva obilježavajuće slovo: O,B,A,F,G,K,M  poslije čega slijedi jednoznamenasti broj od 1 do 9 koja obilježava potkategoriju sjajnosti i veličine. Tako na primjer. Slovo O označava veliku sjajnu zvijezdu, dok na samom kraju slovo M su zvijezde koje su na pragu veličine dovoljne za pokretanje nuklearne fuzije. U ovoj klasifikaciji naše Sunce pripada zvijezdama G2 klase.

Radi lakšeg snalaženja na nebu i njihova pronalaženja, zvijezde su grupirane u zviježđa.

Sažeto:

Sažeto:




#Article 107: Tromost (642 words)


Tromost ili inercija (lat. inertia: tromost) je nepokretnost, negibljivost, nedjelovanje; ustaljenost, nepromjenljivost; pasivnost, lijenost. U fizici, tromost je svojstvo materijalnih tijela opisano 1. i 2. zakonom mehanike. Kada na fizikalno tijelo ne djeluju vanjske sile, ili se vanjske sile uzajamno uravnotežuju, tromost se izražava u tome što tijelo zadržava svoje stanje gibanja ili mirovanja. Kada na tijelo djeluje neuravnotežena vanjska sila, tromost se izražava u tome što se promjena stanja gibanja ili mirovanja tijela zbiva postupno, a ne trenutačno; stanje gibanja mijenja se to polaganije što je tromost tijela veća. Mjera tromosti tijela njegova je masa. Kod mjernih instrumenata, zbog tromosti, promjene mjerenih veličina registriraju se sa stanovitim zakašnjenjem. 

Tromost  je jedno od osnovnih svojstava svih čestica u svemiru koje imaju masu, to jest masa je mjera tromosti tijela. To se svojstvo manifestira kao opiranje tijela promjeni stanja gibanja, što je izrečeno prvim Newtonovim zakonom. U osnovi, to znači da bi se tijelu promijenio intenzitet brzine i/ili smjer brzine, na to tijelo mora djelovati sila. Uočimo da za promjenu smjera gibanja nije potrebna i promjena intenziteta brzine. Opiranje promjeni stanja gibanja očituje se u pojavi Inercijske sile koju tijelo osjeća prilikom ubrzavanja i/ili prilikom gibanja po nepravocrtnoj putanji.

Zakon tromosti, zakon inercije ili 1. zakon mehanike glasi: Svako tijelo ustraje u stanju mirovanja ili jednolikoga gibanja po pravcu dok ga vanjska sila ne prisili da to stanje promijeni.

Galileo Galilei otkrio je taj zakon 1632., a Isaac Newton izrazio ga je 1687. kao prvi aksiom klasične mehanike.

Dobar ilustrativni primjer za slučaj promjene intenziteta brzine je vožnja u automobilu. Svi znaju iz iskustva da prilikom ubrzavanja u vožnji sjedalo pritišće na naša leđa, kao da nas nešto vuče prema natrag, dok prilikom usporavanja nastavljamo s gibanjem prema vjetrobranskom staklu, kao da nas nešto vuče prema naprijed. Učinak je to izraženiji što je veća masa tijela i/ili promjena brzine, to jest ubrzanje.

Vektor inercijalnih sila uvijek gleda u suprotnom smjeru od vektora ubrzanja, a intezitet je jednak . Inercijalne sile su po prirodi masene (volumenske) sile (za razliku od kontaktnih). Takve sile prožimaju tijelo u cijeloj njegovoj masi (volumenu) jer djeluju na svaku njegovu česticu; u biti, priroda inercijalnih sila se ni po čemu ne razlikuje od gravitacijskih, osim što su im uzroci različiti. Neke inercijalne sile su od posebnog značaja u analizi gibanja pa imaju i posebno ime: centrifugalna sila, Coriolisova sila.

Masa tijela je prikladna veličina za mjeru tromosti samo kod razmatranja gibanja koje uključuje translaciju (pravocrtno gibanje), međutim, inercijalni učinci se pojavljuju i kod čistog rotacijskog gibanja (stalno mijenjanje smjera gibanja). Sama masa u takvom slučaju nije dovoljno dobra veličina pa se uvodi pojam inercijalnog momenta. Moment inercije ili moment tromosti se definira kao:

gdje je:  moment inercije, a  je kutno ubrzanje u [rad/s2]. Ova je jednadžba potpuna rotacijska analogija formule .

Inercijalni moment se može naći i kao moment inercijalne sile za os rotacije gdje se vektor tog momenta može naći pomoću vektorskog umnoška:

gdje je  vektor najkraće udaljenosti pravca vektora inercijalne sile od osi rotacije usmjeren od osi prema sili.

Moment tromosti ili moment inercije (znak I ili J) je fizikalna veličina koja opisuje tromost ili inerciju čestice ili krutoga tijela pri promjeni brzine ili smjera vrtnje; jednaka je zbroju umnožaka mase m i kvadrata udaljenosti r od osi rotacije svake čestice koja čini tijelo:

Moment tromosti nekog tijela ovisi o obliku tijela, raspodjeli mase, položaju osi rotacije. Primjerice, ako je m masa tijela, r njegov polumjer, a os rotacije ujedno i os simetrije, moment inercije na primjer šupljega valjka ili prstena iznosi:

Inercijski sustav je koordinatni sustav u kojem vrijedi zakon tromosti ili inercije. Svi inercijski sustavi ekvivalentni su, a to se odražava u zakonima sačuvanja impulsa sile, momenta impulsa, energije i stanja gibanja središta masa za izolirani fizički sustav. Ti zakoni sačuvanja upravo i jesu kriterij po kojem se za opisivanje nekoga konkretnoga gibanja odabire inercijski sustav.




#Article 108: Vatikanski hrvatski molitvenik (527 words)


Vatikanski hrvatski molitvenik  je najstariji poznati hrvatski molitvenik na narodnom jeziku. Čuva se u Vatikanskoj biblioteci i u znanosti je poznat pod nazivom Vatikanski hrvatski molitvenik. Nastao je oko 1400. godine u Dubrovniku ili njegovoj okolici, a namijenjen je nekom ženskom samostanu. Prijepis je starijega latiničkog predloška (bez jedinstvene redakcije), ali s jasnim tragovima crkvenoslavenske pramatice u prijevodu i jeziku. Po pisarskim pogrješkama koje obuhvaćaju zamjenu sličnih glagoljičkih slova (i — o, t — d — 1) i neke tragove ćirilice (npr. f, c umj. latiničkog s) nesumnjivo je i postojanje glagoljičkoga i ćiriličkoga predteksta. Matica mu je čakavsko-ikavska, pa uz dubrovačke jezične crte koegzistiraju i čakavske ikavske: npr. pored ijekavizma ikavizam (čak unutar jedne riječi, npr. ijekavska osnova/ikavski nastavak ili obratno), uz imenički genitivni množinski nastavak -a čakavski kratki genitivi množine ili oni s nastavcima -ov, -i i dr. Spomenik je poznat od 1859. godine, kada ga je Franjo Rački prikazao u Zagrebačkom katoličkom listu, a objavio ga je 1934. u transliteraciji Franjo Fancev. Pisan je romanskom goticom na pergameni i ukrašen inicijalima s minijaturama, a na prvome listu ima i neidentificiran plemićki grb. Sadržaj mu obuhvaća: Ofičje Blažene Djeve Marije po zakonu svete Rimske crkve priza sve godište, Sedam psalam pokornih, Ofičje od mrtvijeh, Ofičje Svetoga Krsta, Ofičje Svetoga Duha, molitve za razne prigode te nedovršene Psalme graduale. Evo jednog primjera iz tog molitvenika: Uzveliča duša moja Gospoda i uzradova se duh moj o Bogu, spasitelju momu. Jere prizri na smirenje rabe svoje. Ovo, odsele blaženu me govore svi narodi jere učini meni velika koji uzmožan jest i sveto ime njegovo. I milost njegova od roda do roda bojeći se njega (riječi su to glasovitog Magnificat -Veliča same Bogorodice pri susretu s rođakinjom Elizabetom) ... Podaj nam, rabom tvojim, molimo te, Gospodi Bože, vječnom pametju i tijelom zdravijem radovati se i prislavnim Blažene Marije, vazda djeve, moljenjem od sadanjih izbaviti se tuoga, vječnjega uživati veselja ... U tom je molitveniku zabilježen i prvi poznati zapis prepjeva latinske crkvene himne Ave maris stella — Zdravo, morska zvijezdo. Sljedeći primjeri ilustriraju jezik Vatikanskoga hrvatskog molitvenika:

Gospod brani mene i ništa meni ne udi. U mjesto paše ondi me shrani. Svrhu vode oslađene izvede mene i dušu moju obrati. Izvede mene svrhu slijeda pravde zaradi imena svoga. Jere ako hodu posrjed sjeni smrtne, no boju se zla jere si ti sa mnom, prut tvoj i štap tvoj kojizi me utješa. Pripravio si prid očima mojima trpezu prima onima koji usiluju mene. Opritilio si uljem glavu moju i pitje tvoje opojilo me je koliko prosvijetljeno jest. I milosrdje tvoje slijedi mene sve dni života moga, da pribivam u domu Gospodinovu u duge dni.

Iz dubina uzazvah k tebi, Gospodi: “Gospodi, usliši glas moj! Budita uši tvoje otvorene na glas molitve moje! Jere ako budeš liobe naše gledati, Gospodine, Gospodine, kto će moći trpiti? Da zašto jest pri tebi milosrdje i krozi zakon tvoj potrpih te, Gospodine. Potrpila jest duša moja riječ tvoju, ufala je duša moja u Gospodina.” Od straže jutarnje deri do noći da ufa Izdrael u Gospodina zašto pri Gospodinu jest milosrdje i u njem jest obilje iskupljenja. I on će iskupiti Izdraela od svijeh zlob njegovijeh.




#Article 109: Esperanto (679 words)


Esperanto (ISO 639-3: ), međunarodni je umjetni jezik nastao u drugoj polovici 19. stoljeća prema zamisli L. L. Zamenhofa. Prvi udžbenik objavio je 1887. godine u Varšavi pod pseudonimom Dr. Esperanto (liječnik koji se nada) što je kasnije postalo i ime samog jezika.

Govorna zajednica esperantista postoji više od stotinu godina, a čine ju brojni govornici i simpatizeri okupljeni u tisuće klubova, grupa, udruženja, strukovnih i nacionalnih saveza na svim kontinentima. Tako postoji i Hrvatski savez za esperanto.

Sama ideja esperanta temelji se na činjenici da u svijetu postoje tisuće jezika i ljudi se među sobom slabo ili nikako sporazumijevaju. Zamisao esperanta je da se zadrže svi ti jezici, ali i da se uvede jedan zajednički, nadnacionalni jezik, koji bi stanovništvo cijele Zemlje govorilo osim svog materinjeg jezika. Samom činjenicom da esperanto nije vezan ni uz jednu naciju, te njegova uporaba ne bi uzrokovala otpore kakve bi imalo uvođenje određenog nacionalnog jezika, npr. engleskog, kineskog...

Esperanto se relativno lako uči, zbog više razloga. Esperantska gramatika je pravilna i kratka. Rječnik je prilično internacionalan. To ne znači da su uzimane riječi iz svih jezika pomalo, nego da su usvajane one riječi koje su i same već od prije ušle u mnoge nacionalne jezike. Treći razlog je sistematska tvorba riječi koja omogućuje vrlo lagano stvaranje novih riječi iz već postojećih, obilno se pri tome pomažući, između ostaloga, sistemom prefiksa i sufiksa.
Sve je to omogućilo esperantu da se razvije u jezik najlakši za učenje. Navodno je i više od deset puta lakši od velikih europskih jezika. 

 

Temeljni rječnik jezika jest P.I.V. (Plena ilustrita vortaro = Potpuni ilustrirani rječnik). To je jednojezični esperantsko-esperantski rječnik. Značenje pojedine riječi je opisano  drugim riječima na esperantu.  Pokazani su i  bitni  primjeri  upotrebe svake riječi. PIV je neophodan svakom prevoditelju i svakome tko se želi usavršiti u jeziku. Veći broj pojmova objašnjen je ilustracijama. Najnovije izdanje PIV‑a izašlo je iz tiska 2002. 

Tzv. Fundamento (osnova, temelj esperanta) je knjiga u koju je sabrana gramatika, glavnina rječnika i zbirka tekstova za čitanje. Godine 1905. esperantisti su ga prihvatili kao osnovu jezika koju nitko ne smije dirati niti mijenjati. Zato ga zovu i nedodirljivi fundament. Moramo znati da godine 1887. esperanto nije stvoren odjednom cijeli, nego tek jedan njegov dio. Ovo se pogotovo odnosi na rječnik. Ostatak se razvijao kroz govornu praksu, u početku pod autoritetom Zamenhofa, a kasnije i bez njega. Esperantska akademija prati taj razvoj i polako proširuje službenu listu riječi i rješava ostala jezična pitanja. 

Godišnjak (Jarlibro) veoma je značajna knjižica. Izdaje ga UEA (Svjetski esperantski savez), i to svake godine sa svježim podacima. Džepnog je formata, a na svojih 300 stranica donosi vodič kroz esperantski pokret, te adresar tzv. delegata. Vodič sadrži službene podatke o svim esperantskim organizacijama i njihovim organima i službama. Delegati UEA su pojedinci koji su se dobrovoljno stavili na raspolaganje svim esperantistima koji im se pismeno obrate ili se zateknu u njihovom kraju. Oni pružaju obične usluge ili usluge iz svoje struke. Jasno je da zahtjevi upućeni njima moraju biti razumni, tj. ne preteški i ne preskupi za njih. U Jarlibru je popis delegata po zemljama i gradovima.     

Pasporta Servo je usluga je koju organizira TEJO skupljajući podatke o esperantskim domaćinima i izdajući njihov godišnji adresar. Domaćini su esperantisti koji besplatno primaju u svoj dom strance koji govore esperanto, uz određena pravila ponašanja i najavljivanja, te ograničenja na broj gostiju i broj dana. Ovo je od goleme koristi na putovanju, a dokazuje i korisnost esperanta.

 
Reference na Esperanto nalazimo u velikom broju filmova, serija, knjiga, časopisa te novinama otkako je on nastao. Naravno, to je sve napravljeno kako bi se dao dašak egzotike stranog jezika bez isticanja određenog naroda ili nacije, ili kako bi se izbjegli problemi s izmišljanjem novog jezika. U znanstvenoj fantastici Esperanto se često koristi za predstavljanje budućnosti u kojoj je više univerzalni govorni jezik nego što je danas.

VocApp - mobilna aplikacija i web stranica koja između ostalih tečajeva sadrži tečaj Esperanta. Esperanto se može učiti na brojnim jezicima, među kojima je i hrvatski. 

Esperanto se može učiti preko interneta te postoji nekoliko izvora za učenje:




#Article 110: Jezik (622 words)


Jezik je komunikacijski sustav sastavljen od znakova i pravila koji se koristi za međusobnu komunikaciju i razmjenu značenja. Sastoji se od riječi, gramatičkih pravila, zatim tonaliteta kojim se izgovaraju te riječi (naglasci) - tj. auditivne komponente jezika (koju možemo percipirati i preko telefona), te ponekad, vizualne komponente jezika - gesta, stava i pokreta koji dopunjuju rečenu informaciju.

Pojam jezika označava tri osnovna pojma:

a) specifičan jezik koji koristi određeni narod ili grupa govornika 

b) skup naziva (nomenklatura), odnosno instrument za imenovanje objekata koji postoje u svijetu oko nas

c) oruđe za izražavanje misli unutar naših glava

Slovenski komunikolog France Vreg  smatra da se jezik treba promatrati na tri osnovne razine:

Različiti autori ističu da je jezik osnovni alat kojim spoznajemo sami sebe, ali i svijet oko sebe. Njime odražavamo, i ponovno uspostavljamo našu zajedničku stvarnost. Bez jezika kao instrumenta komunikacije gotovo ne bi bilo ni čovjeka, ni ljudskog društva kakvo poznajemo.

Na svijetu se govori od 5 000 do 7 000 jezika. Nema usuglašenog mišljenja stručnjaka o točnom broju jezika, jer danas još nema egzaktne definicije što razlikuje dva jezika, naime ponekad su dijalekti jednog jezika sličniji nekom drugom jeziku (neki njemački dijalekti i nizozemski), nego dijalektima svog nativnog jezika. Ima prirodnih jezika, kao što je hrvatski jezik, ali i umjetnih jezika, kao što su esperanto ili slovio.

Znanost koja se bavi proučavanjem jezika zove se jezikoslovlje.

Znanost koja se bavi proučavanjem jezičnih pojava, kako gramatičkih tako i književnih, zove se filologija.

Jezici se dijele po više kriterija, koji se mogu grupirati u tri skupine:

Podjela jezika nije do kraja istraženo područje, i ne postoji općenito slaganje među znanstvenicima oko mnogih pitanja.

Genetska podjela odnosi se na to da se međusobno srodni jezici grupiraju zajedno. Npr. hrvatski, slovenski i češki grupiraju se u slavenske jezike. Slavenski jezici dalje se grupiraju u indoeuropske jezike. Postoje mnoge druge jezične porodice. Ova je podjela hijerarhijska, i podsjeća na taksonomiju u biologiji. Neki jezici čine porodicu za sebe, tj. ne mogu se povezati ni s jednim drugim poznatim jezikom, npr. baskijski jezik; takvi se nazivaju izoliranim jezicima.

Jezici se mogu podijeliti i na živuće i izumrle.

Jedna tradicionalna podjela jest po složenosti i promjenjivosti riječi:

Jezici se mogu podijeliti i na jezike u kojima je upotreba osobnih (ličnih) zamjenica obavezna (npr. engleski jezik) i one u kojima se obično izostavljaju (npr. hrvatski).

Sljedeća je podjela moguća po odnosu prema ulogama u rečenici:

Jezici se mogu dijeliti i po redoslijedu riječi u rečenici. Tako u hrvatskom imamo uobičajen redoslijed subjekt-glagol-objekt (skraćeno SVO, eng. verb glagol), dok je npr. u latinskom uobičajen redoslijed subjekt-objekt-glagol (SOV).

Usporedbu jezika bitno otežava što u svim jezicima ne postoje iste kategorije: nemaju svi jezici iste glasove, neki jezici imaju padeže, a neki ne; svi jezici nemaju iste vrste riječi (npr. ponegdje nema pridjeva kao posebne vrste, mnogi jezici nemaju članove). Te se pojave također uzimaju kao kriterij podjele, od kojih je možda najvažnija podjela u vezi s imenskim klasama:

Treba spomenuti da se jezici po novijim teorijama dijele i na one koji označavaju glavu i one koji označavaju zavisni dio. Naime ako želimo imenici kuća dodati oznaku da pripada čovjeku, to se u brojnim jezicima može napraviti tako da se riječi stave jedna pored druge i jedna se promijeni. Po tome koja se mijenja, možemo podijeliti jezike na spomenute dvije skupine:

Mnogi jezici koji su se razvijali u bliskom kontaktu (npr. jezici Balkana, jezici Zapadne Europe) dijele neka zajednička svojstva, pa se jezici mogu i grupirati na taj način, u tzv. jezične saveze. Npr. karakteristično je za jezike Balkana da se buduće vrijeme tvori korištenjem pomoćnog glagola htjeti (standardni hrv. ću u npr. gledat ću; međutim, kajkavsko narječje ne spada u balkanski jezični savez, jer u tvorbi futura koristi pomoćni glagol biti).

  




#Article 111: Ivan Bunić Vučić (481 words)


Ivan (Dživo) Bunić Vučić, (Dubrovnik, početkom 1591. ili 1592. - Dubrovnik,  6. ožujka 1658.), hrvatski barokni pjesnik, pripadnik plemićke obitelji Bunić, jedne od najutjecajnijih u Dubrovačkoj Republici.  

Potječe iz brojne obitelji; imao je tri brata i četiri sestre. Srednju školu završio je u Dubrovniku. Mlad je ostao bez roditelja; majka mu je umrla 1609. godine, a otac 1612., te se kao najstariji sin morao brinuti za obitelj. Već 1615. postaje državni odvjetnik; tu je službu vršio nekoliko godina. Oženio se 1624. godine bogatom nasljednicom. Kao vlastelin obavljao je niz državnih službi; pet puta biran za kneza Republike (1642., 1645., 1648., 1651. i 1657.). Žena mu je umrla nakon dvadeset godina braka, 1644. i ostavila mu na brigu devetero djece: dva sina, Sara i Nikolicu, i sedam kćeri. Najstariju kćer je udao, sljedećih pet su išle u dubrovačke samostane, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa, a najmlađa se udala nakon očeve smrti, s mirazom koji joj je on pripremio. Uspješno je vodio nasljeđena imanja, na Pelješcu, u Oskorušnom, na Šipanu i u Gružu, a njima je priključio i novokupljena zemljišta, što je u to vrijeme bila iznimka za plemiće. Naime, od druge polovice 16. stoljeća, a posebice u 17. stoljeću, u doba opće krize vlasteoske klase, plemići su prodavali obiteljska zemljišta i kuće da bi namirili troškove što ih je zahtijevao gosparski život.

U njegovu opusu izdvaja se kanconijer Plandovanja. Ta je zbirka lirskih pjesama, poglavito ljubavnih, medu najvrjednijima u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti. Nije potrebno braniti Bunićeve pozajmice od F. Petrarce, G. Marina, G. Chiabrere i G. da Venosa, jer originalnost kao kategorija književnog izraza u baroku jednostavno ne postoji. Oblicima, topikom i preuzetim sintagmama, Bunić slijedi dubrovačku pjesničku tradiciju pa su u njega vidljivi petrarkistički biljezi. Tomu već pomalo istrošenom pjesničkom standardu, u Plandovanjima je dao novu estetičku snagu oslobodivši iz općih resursa svojega vremena i njegove književnosti u prostorima hrvatske riječi do tada neviđeno slikovlje.

U ljubavnoj lirici Bunić je individualnim prinosom manirist, ali je općim značajkama književne mode nastavio renesansnu praksu domaćih prethodnika ostvarujući visok stupanj sažetosti izraza i do tada nepoznatu lakoću osmeračkog ritma, muzikalnost i simetriju. Na topiku, metaforiku i senzualno-idilični ton Plandovanja nastavlja se pet Bunićevih pastirskih ekloga Razgovori pastirski. Varirajući teokritovsko-vergilijevske obrasce, autor je u tom žanru pisao elegantnije od svojih prethodnika, dok je u eklogi Gorštak dao primjer monološke komične poeme s parodijskim elementima. Za razliku od Plandovanja i ekloga koji su na jednom polu Bunićeve baroknosti, ondje gdje se između ostalog ostvarivao bijeg od pritiska katoličkog institucionalizma, Mandalijena pokornica, Nadgrobnice i Pjesme duhovne nalaze se na strani pomodne kršćanske barokne gorljivosti. Religiozna poema Mandalijena pokornica jedini je tekst, ako se izuzme poslanica Ivanu Gunduliću tiskana u izdanju Arijadne (Ancona, 1633.), što ga je Bunić objavio za života (Ancona, 1630). Tematsko-motivskim karakteristikama Mandalijena pokornica nasljeduje strukturu baroknih plačeva, kako onih talijanskih L. Tansilla i E. Valvasonea, tako i Gundulićevih Suza sina razmetnoga.




#Article 112: Rijeka (5987 words)


Rijeka (čakavski: Rika, Reka, slovenski: Reka, njemački: Sankt Veit am Flaum, talijanski i mađarski: Fiume) najveća je hrvatska luka, treći po veličini grad u Hrvatskoj te administrativno središte Primorsko-goranske županije. Grad Rijeka s okolicom (bivša općina Rijeka – Kastav, Viškovo, Grobnik, Kostrena, Bakar, Kraljevica, Klana) ima 191.641 stanovnika. Mađarska je vlada još u 19. stoljeću zbog idealnog zemljopisnog položaja i dubine mora u Kvarnerskom zaljevu razvila Rijeku u jednu od najvećih europskih luka i moćno industrijsko središte. Početkom devedesetih godina 20. stoljeća dolazi do propasti industrije i naglog smanjenja lučkog prometa, pa se u novom vijeku Rijeka počinje okretati razvoju turizma i uslužnog sektora.

Rijeka se nalazi na zapadu Hrvatske, na sjevernoj obali Riječkog zaljeva (14° 26' istočne zemljopisne dužine 45° 21' sjeverne zemljopisne širine), kao dijela većeg Kvarnerskog zaljeva Jadranskog mora, koje se kao veliki zaljev Sredozemnog mora uz Tršćanski zaljev najdublje uvuklo u europsko kopno. Riječki zaljev, koji je preko Velih vrata (između istrarskog kopna i otoka Cresa), Srednjih (između Cresa i otoka Krka) i Malih vrata (između Krka i kopna) spojen s južnim dijelom Kvarnerskog zaljeva, dovoljno je dubok (oko 60 m) za uplovljavanje najvećih brodova, što je Rijeci omogućilo da postane važna morska luka.
Grad Rijeka leži na ušću rijeke Rječine u kvarnerskoj mikroregiji Kvarnersko primorje na razmeđi 2 povijesnih regija koje radvaja Rječina pa sa Sušakom počinje Hrvatsko primorje, a zapadno od Rječine počinje Julijska krajina, povijesno područje od Soče na zapadu do Rječine na istoku. U Rijeci započinju dva važna kopnena prometna pravca. Prvi iskorištava činjenicu da se Rijeka nalazi u području u kojem su Dinaridi najuži (pedesetak kilometara), što omogućuje lakše povezivanje obale Jadranskog mora i panonske unutrašnjosti, dok je drugim Rijeka preko Postojnskih vrata povezana s istočnoalpskim prostorom.

Prema Kepenovoj klasifikaciji klima, Rijeka ima umjereno toplu vlažnu klimu (tip Cf). Prosječna temperatura zraka u gradu iznosi 13,8 °C, srednje siječanjska temperatura je 5,6 °C, dok srednja temperatura u srpnju  iznosi 23,3 °C. Godišnje u 86 dana ukupno padne 1529 mm  padalina. Na količinu padalina i njihovu godišnju raspodjelu izravno utječu jesenje i proljetne ciklone nastale u genovskom zaljevu. Tijekom zime u Rijeci vrlo rijetko padne snijeg, no zadnji veći pao je 2010. Uz senjsku, na Jadranu je poznata i riječka bura, hladan i suh vjetar sjeveroistočnog smjera, čija brzina na mahove dostiže i orkanske vrijednosti (160 km/h), a najčešće nastaje u hladnijem dijelu godine prelijevanjem hladnog zraka iz Panonske nizine preko Dinarida.

Povijesni grb grada Rijeke temelji se na grbu koji je dodijelio hrvatski kralj i car Svetog Rimskog carstva Leopold I. 6. lipnja 1659. U crvenom ovalnom štitu desnom nogom stojeći na stijeni dvoglavi crni orao uzdignutih krila obiju glava gledajući u lijevo sa zlatnim kljunovima i nogama i crvenim jezicima, lijevom nogom drži vrč prirodne boje iz kojeg se obilno izlijeva voda koja se razlijeva oko stijene. Iznad orla je kruna kuće Habsburg s dvije plave trake koje izlaze iz nje. Ispod štita je traka s natpisom INDEFICIENTER (nepresušan). U službenoj uporabi je inačica grba bez krune i natpisa INDEFICIENTER jer su oni odbijeni mišljenjem Ministarstva uprave iz 1998.

Iako se u širem području grada mogu pronaći tragovi naselja iz paleolita i neolita, najranijim naseljima na današnjem području grada smatra se gradinaTarsatica na Trsatskom brdu koja se pripisuje ilirsko-keltskom plemenu Japodima. Stari Grci su kvarnerske otoke nazivali Elektrides (Jantarski otoci), a poznat je pretpovijesni jantarski put (kojim se trgovalo jantarom od Baltika do sjevernog Jadrana), a japodska kultura bogata je figuralnim artefaktima od jantara, za pretpostaviti je da je Tarsatica, japodsko naselje najbliže moru, bila glavni punkt za prenošenje jantara na liburnsku obalu i otoke Kvarnera. Priča da je postojalo liburnsko naselje Tarsata, u prirodnoj luci na obali nema nikakvih dokaza.

Liburnija 129. g. stare ere dolazi pod vlast Rimljana koji na cesti koja vodi od Trsta (Tergeste) preko Krasa prema Crikvenici (Ad Turres) i Senju (Senia) gradi castrum (vojnu utvrdu) Tarsatica na desnoj obalu ušća rijeke Rječine u Kvarnerski zaljev,(Sinus Flanaticus) na mjesto na kojem se nalazi današnji Stari grad. U doba cara Augusta Tarsatica se razvija u veče planski izgrađeno naselje. Iz tog razdoblja datiraju brojni arheološki nalazi - temelji rimskih bedema, zidovi zgrada i castruma, podzidana obala, ostatci termi (hipocaust i mozaici) i kasnoantičkih rimskih vrata.

Poslije pada Zapadnog rimskog carstva, u 5. stoljeću, grad je bio pod vlašću država Ostrogota, Bizantskog carstva, Langobarda,i Franaka. U turbulentnom ranom srednjem vijeku o ovom području gotovo da nema podataka. Kada su sv. Vid i Modesto postali zaštitnici grada nije poznato, pa se današnja Rijeka spominje tek u XIV. st. pod imenom - Terra Fluminis Sancti Viti ili na njemačkom - Sankt Veit am Pflaumb ili  St. Veit am Flusse, a ranije od VII. st Veneti Rijeku zovu Flumen, a Slaveni (Hrvati i Slovenci) Reka bez spominjanja sveca. Isto tako u VII. st. spominje se mjesto Phanas non longe a civitate Tarsatico, koji neki smještaju na ušće Rječine s obzirom da se u ta nesigurna vremena stanovništvo preselilo na sigurniji Trsat (Tarsatico).  

U prvoj polovice 14. stoljeća se u povijesnim izvorima spominju dva naselja: Trsat, na uzvišenju na lijevoj obali Rječine, na mjestu japodske gradine Tarsatica i Rijeka, na obali na mjestu rimske Tarsatike. Srednjovjekovna Rijeka je utvrđeni feudalni grad, uskih kala koje prate raster rimskog grada pa je tako Cale dei canapini (Kala užara) slijedi rimski decumanus, okružen zidinama s nekoliko kula i kanalom (o čermu svjedoči i toponim Contrada del fosso), koji je podijeljen na dva dijela. U gornjem dijelu se nalazio srednjovjekovni kaštel i stari hram San Vito s portikom, dok je donji dio bio gospodarsko i trgovačko naselje, gdje je na ulazu u grad s južne, morske strane u XV. st. podignut gradski toranj (Pod urom-Torre civica) restauriran u XVIII. st. 

U 14. stoljeću Rijeka je posjed Devinaca koje u 15. st. nasljeđuju gospoda od Walesa (Trsat je bio u posjedu krčkih knezova- Frankopana,). Od 1466. godine Rijeka je u posjedu Habsburgovaca, kao dio Kranjske (današnje centralne Slovenije). Kroz čitav srednji vijek sve do 1606. g. pod crkvenom je jurisdikcijom patrijarha u Aquileji.

Znatan ekon. procvat grada počeo je u XV. st., a zasnivao se na trgovini željezom (dopremanim iz kranjskih fužina), uljem (iz Italjje i Dalmacije) te drvom, stokom i kožom (iz Hrvatske).

U 16. stoljeću u gradu djeluje glagoljska tiskarnica. Zbog razvijene trgovine željezom, uljem, drvom, vunom, stokom i kožom, Rijeka doživljava trgovinski procvat. Dolaskom isusovaca u Rijeku unaprijedio se kulturni i prosvjetni život grada. Godine 1627. osnovana je Isusovačka gimnazija, što se smatra začetkom rada Sveučilišta u Rijeci.

U 17. stoljeću uslijed čestih turskih provala i dugotrajnih sukoba uskoka s Mlečanima prestaje zlatno doba riječke trgovine. Nakon Velikog turskog rata prestaju turske provale i počinje novo jačanje Rijeke kao važnog trgovačkog središta, pa je 1719. austrijski car Karlo VI. proglasio Rijeku slobodnom lukom. Ojačala Ugarska uskoro počinje iskazivati pretenzije prema Rijeci kao svom izlazu na more. U 18. stoljeću ispod Trsata javlja se novo naselje - današnji Sušak. 
Godine 1768. utemeljena je riječka pravoslavna zajednica. Iz Sarajeva, tada velikog grada od 60.000 stanovnika, došle su 82 trgovačke obitelji. Rijeka je tad imala 5 956 stanovnika, a Zagreb 2 815 stanovnika. 23. listopada 1775. dvanaest pravoslavnih trgovaca zatražili su dopuštenje za podizanje hrama. Po projektu Ignazija Henckea 1788. je započeta crkva svetog Nikole, 1790. godine. 
Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće Rijeka je neko vrijeme bila pod francuskom upravom u sklopu Ilirskih provincija. Od Francuza je oslobođena 1813. godine.

Grad je 1848. godine imenovanjem bana Josipa Jelačića za guvernera Rijeke izravno pripojen Banskoj Hrvatskoj kao nagrada za suzbijanje protuhabsburških pobuna u srednjoj Europi. Carska odluka nije primljena pozitivno sa strane tadašnje gradske elite, te je hrvatsko-mađarska borba za Rijeku unutar Monarhije završena 1868. kada je dodatkom na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, tzv. Riječkom krpicom, Rijeka kao corpus separatum, tj. izdvojeno tijelo, došla pod izravnu upravu mađarske vlade. Rijeka je 1870. godine u potpunosti pripojena Mađarskoj. Mađarska ubrzano razvija Rijeku u svoj najveći pomorsko-lučki centar, te se razvija određeno suparništvo između dvije najveće luke u Monarhiji, Rijeke pod mađarskom i Trsta koji je bio pod austrijskom upravom.

Osim luke, 19. stoljeće doba je velike gradnje u gradu: izgrađena je Tvornica papira - Hartera (1821.), osnovana je Narodna čitaonica (1850.), u rad je puštena prva plinara (1852.), na Mlaci je utemeljena rafinerija nafte (1882.), a iste godine Rijeka dobiva modernu kanalizaciju. Razvitak luke, širenje međunarodne trgovine i spajanje grada željezničkom prugom s Pivkom i Karlovcem (1873.) doprinio je brzom porastu broja stanovnika s 21.000 (1880.) na 50.000 (1910.). Godine 1885. izgrađena je nova zgrada riječkog općinskog kazališta, koje danas nosi ime Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. Godine 1891. izgrađena je zgrada željezničkog kolodvora koju je projektirao glavni inženjer Ugarskih državnih željeznica Ferenz Pfaff. Godine 1896. dovršena je izgradnja gradskog vodovoda i nove Guvernerove palače koju je projektirao mađarski arhitekt Alajos Hauszmann. Od 1899. Rijekom vozi električni tramvaj.

Od 1904. do 1906. u Rijeci je radio Fiorello La Guardia kao konzularni agent Sjedinjenih Američkih Država, gdje je pregledao oko 90,000 emigranata (Slavena, Mađara, Nijemaca, Židova i Talijana) koji su iz riječke luke kretali za Sjedinjene Države. Kasnije je postao vrlo uspješni gradonačelnik New Yorka od 1934. do 1945. godine.

Nakon raspada Austro-Ugarske u listopadu 1918. Rijeku okupira vojska Države Slovenaca, Hrvata i Srba i hrvatski Sabor unilateralno anektira grad. To je dovelo do strašnih narodnih pobuna i stanovnici grada organiziraju plebiscit kojim mole saveznike da oslobode Rijeku od okupacije te ju pripoje Italiji. Već mjesec dana kasnije u Rijeku stižu pod međunarodnim mandatom vojska Kraljevine Italije, Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država, koje su u gradu morale ostati do utvrđivanja statusa grada tijekom 1919. na Pariškoj mirovnoj konferenciji.

Talijanska je strana svoju želju za pripajanje Rijeke Italiji opravdavala činjenicom da su Talijani daleko najbrojnija etnička zajednica u gradu (kao i na široj teritoriji Corpus Separatuma), dok je hrvatska, odnosno jugoslavenska strana pripajanje grada u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca opravdavala činjenicom da Hrvati čine većinu u općinama oko grada, kao i u općini Sušak.

Kada je krajem kolovoza s Pariške mirovne konferencije stigla zapovijed da se talijanske postrojbe moraju povući iz Rijeke, manja skupina talijanskih časnika zamolila je pjesnika i pustolova Gabrielea D'Annunzia da stane na njihovo čelo i njihove jedinice povede na Rijeku. Dana 10. rujna 1919. Sporazumom u Saint-Germainu prestala je postojati Austro-Ugarska, dok su se pregovori o budućem statusu Rijeke trebali nastaviti. Dan poslije D'Annunzio je sa službenicima krenuo iz Ronchija, mjesta 80 km sjeverozapadno od Rijeke. Kada je krenuo, predvodio je kolonu od 200 ljudi, a kada je 12. rujna stigao pred grad, iza njega je bilo 2500 vojnika - dezertera talijanske vojske.

Zapovjednik talijanskih garnizona u Rijeci, general Pittaluga, dobio je zapovijed vlade u Rimu da zaustavi D'Annunzijev pohod na grad. General se izvan grada našao licem u lice s D'Annunzijem i njegovim arditima s gomilom tenkova i oklopnih vozila. Kad im je naredio da se vrate natrag, D'Annunzio je otkopčao kaput, pokazao niz medalja koje je dobio u Prvom svjetskom ratu i rekao da je sve što treba napraviti kako bi ga spriječili jest narediti svojim trupama da ga ubiju. Pitaluga je reagirao oklijevajući i ubrzo je kapitulirao. D'Annunzio je potom ušao u grad i prisilio britanske, francuske i američke trupe na povlačenje. Italija je uskoro započela blokadu Rijeke zahtijevajući od pobunjenika predaju. Vidjevši da talijanska vlada ne želi ići protiv dogovora u Parizu i anektirati Rijeku, u kolovozu 1920. godine D'Annunzio proglašava Talijansku upravu za Kvarner s jedinstvenim ustavom (Kvarnerska povelja) koji je bio jedinstveni spoj anarho-sindakalističkih, socijalističkih, protofašističkih i demokratskih republikanskih ideja.

Vlada u Rimu osudila je D'Annunzijev čin i ogradila se od njegova režima, ali nije ništa učinila da ga ukloni s vlasti. Povratak na premijersku funkciju talijanskog liberala Giovannija Giolittija  u lipnju 1920. doveo je do zaoštravanja D'Annunzijevih stavova. Još u siječnju iste godine Georges Clemenceau, francuski predsjednik vlade, rekao je Anti Trumbiću i Nikoli Pašiću da se odreknu Rijeke jer će inače Londonski ugovor biti proveden u cijelosti. Delegacija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca uz znatnu potporu SAD-a uspijevala je odoljeti pritiscima do kraja godine, ali je 12. studenoga pristala na potpisivanje Rapallskog ugovora s Italijom, po kojemu je Rijeka trebala postati neovisna država – Slobodna Država Rijeka.

Kako D'Annunzio nije priznavao Rapallski ugovor, odgovorio je objavom rata Italiji. Nakon što su brodovi talijanske mornarice bombardirali Rijeku (Krvavi Božić), D'Annunzio je u prosincu 1920. predao grad Talijanima.

Rapallskim ugovorom Kraljevina Italija i Kraljevina SHS priznale su 'potpunu slobodu nezavisnost Države Rijeka i obavezuju se da će to vječno poštivati'. Tim aktom stvorena je Slobodna Država Rijeka koja će de facto postojati jednu, a de iure četiri godine. Novostvorenu državu odmah priznaju sve svjetske sile uključujući SAD, Francusku i Veliku Britaniju.

Svejedno, u gradu su u sljedećim godinama u neprekidnom sukobu skupine autonomaša i talijanaša. Godine 1921. održavaju se prvi parlamentarni izbori na kojima se suprotstavljaju autonomaši i nacionalni pro-talijanski blok. Autonomna stranka (uz podršku i većine glasova riječkih Hrvata) dobiva 6558, a nacionalni blok (fašistička, liberalna i demokratska stranka) tek 3443 glasova. Predsjednik Vlade postaje šef Autonomne stranke Riccardo Zanella.

Godine 1922. lokalni fašisti izvode puč, a legalna Vlada, predsjednik i 3000 njemu najvjernijih građana bježe u Kraljevicu. Sedam mjeseci poslije u Italiji fašisti izvode puč.

Period diplomatskih trzavica na relaciji Kraljevina Italija – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca završio je 27. siječnja 1924. potpisivanjem Rimskog sporazuma kojim je Rijeka pripala Italiji, a Sušak Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, sa zajedničkom upravom nad lukom. Vlada Slobodne Države Rijeke i Liga naroda taj čin smatraju međunarodnopravno ništavnim, te vlada nastavlja djelovati u izgnanstvu, prvo iz Beograda a onda iz Pariza.

Formalna talijanska aneksija Rijeke 16. ožujka 1924. označila je dvadesetogodišnje razdoblje fašističke vlasti i politiku prisilne talijanizacije hrvatskog stanovništva. Svejedno, Rijeka je uz susjednu Istru bila među prvim mjestima koja su sudjelovala u vojnom otporu fašizmu (vidi: Arditi del popolo i Labinska Republika iz 1921.), dok je u Drugom svjetskom ratu bila i dio antifašističke fronte.

Nakon talijanske kapitulacije 1943. godine uslijedila je dvadesetomjesečna njemačka vojna okupacija. Tijekom 2. svjetskog rata grad je teško oštećen u brojnim anglo-američkim bombardiranjima. Najteža razaranja grad podnosi u nizu napada u studenome 1944. (najmanje 125 žrtava) i u veljači 1945. (200 mrtvih i 300 ranjenih). Lučku su infrastrukturu prilikom povlačenja uništili Nijemci. Grad su oslobodile jedinice Jugoslavenske armije 3. svibnja 1945. godine.
Prema opširnoj zajedničkoj studiji Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.) (Vittime di nazionalita italiana a Fiume e dintorni (1943-1947)) rimskog Društva za riječke studije (Società di Studi Fiumana - Roma) i zagrebačkog Hrvatskog instituta za povijest, objavljenoj u rujnu 2006., u razdoblju nakon oslobađanja Rijeke od 3. svibnja 1945. do kraja 1947. godine u Rijeci je ubijeno oko 650 Talijana.
Najveći broj njih je:

Razdoblje za vrijeme i neposredno nakon Drugog svjetskog rata obilježeno je velikim promjenama u etničkoj strukturi stanovništva grada. Tako je između lipnja 1940. i svibnja 1945. broj stanovnika Rijeke opao za oko 15.000, no kako je došlo do povratka oko 3.000 ljudi, uslijed povratka iz zarobljeništva ili iz vojne službe u Italiji i drugdje, stanovništvo Rijeke se smanjilo za 22 posto, što se naposljetku odrazilo na talijansku nazočnost u gradu, koja je smanjena za barem 7.000 osoba. U razdoblju između 1946. i 1950., prema procjenama Ustanove za pomoć izbjeglicama u Italiji, grad je napustilo više od 25.000 Talijana, dok je u različitim i ne pobliže označenim godinama prije 1943. i nakon 1950. otišlo još otprilike 6.000 ljudi. Do kraja pedesetih godina sveukupan će broj izgnanika porasti na 41.000.

Poslije završetka rata, prema zaključcima Mirovne konferencije u Parizu 1946. godine, koja je dovela do potpisivanja Pariških mirovih ugovora u veljači 1947., Rijeka je dodijeljena državi Jugoslaviji. Godine 1948. gradovi Rijeka i Sušak ujedinjeni su u jedinstveni grad Rijeku, koji se opet počinje razvijati.

Nakon obnove Rijeka je preuzela funkciju glavne luke Jugoslavije, dok se u industrijskoj proizvodnji obnavljaju industrijske grane važne za Rijeku: brodogradnja, proizvodnja papira, brodskih uređaja i motora, potom kemijska (rafinerija nafte, koksara) i tekstilna industrija. Paralelno s industrijskim razvojem Rijeka je postala središte šire regije. Povećao se i broj stanovnika grada, pa se od početka 1960-ih grade nove gradske četvrti. Na obližnjem otoku Krku 1970. godine otvara se riječka zračna luka. A tri godine poslije, 1973. godine, Rijeka dobiva sveučilište.

Na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj 1990. godine pobjeđuje HDZ predvođen dr. Franjom Tuđmanom, potom se 30. svibnja konstituira višestranački Sabor. Ubrzo je započela Balvan-revolucija dijela Srba u Hrvatskoj, potaknuta iz Srbije i od velikosrpskih krugova u JNA.

Dana 27. siječnja 1991. godine na riječkom Korzu održan je prosvjed protiv prijetnji tadašnje JNA Hrvatskoj.

Za vrijeme trajnog zasjedanja Sabora, njegovog šestog dana 25. lipnja 1991. godine donesena je Ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti kojom je Hrvatska proglašena samostalnom državom. Istoga je dana današnja Slovenija na temelju plebiscita proglasila neovisnost od SFRJ.
To je bio razlog za pokretanje otvorene agresije JNA, te su uslijedili pokreti tenkova iz slovenskih i hrvatskih vojarni na zapadne slovenske granice i početak rata u Sloveniji, a ubrzo i početak Domovinskog rata i srbijanskih napada na istočnu Slavoniju, Vinkovce, Banovinu, Josipdol, Otočac i druge hrvatske krajeve. Za vrijeme rata u Sloveniji provedena je djelomična mobilizacija JNA u Kninskom i Riječkom korpusu, na području s većim postotkom srpskog stanovništva u sjevernoj Dalmaciji i dijelu Like. Za snage s područja 5. vojne oblasti postoji naredba Komande Riječkom korpusu od 2. srpnja da mobilizira dva bataljuna na području Like. Bataljune je trebalo mobilizirati iz 236. proleterske motorizirane brigade i 35. partizanske divizije čija su zapovjedništva bila u Gospiću.

U Rijeci je formiran Štab za obranu, postavljaju se fizičke blokade oko riječkih vojarni, uz neprekidno motrenje pripadnika teritorijalne obrane. Dana 8. travnja formirala se pri MUP-u specijalna jedinica policije nazvana Ajkule, a 2. srpnja 1991. 111. brigada HV. U prvih osam mjeseci 1991. godine riječki je MUP zabilježio 255 odjava boravišta »ugroženih« koji su iselili iz Rijeke. U Rijeku početkom kolovoza 1991. pristiže prvih 1000 prognanika, a Vlada nacionalnog jedinstva u kolovozu donosi odluku o proglašenju stanja ratne opasnosti i formiranju kriznih štabova. Početkom rujna osniva se Krizni štab Općine Rijeka i krizni štabovi u sve 52 mjesne zajednice, sa Slavkom Linićem na čelu, koji je bio i glavni pregovarač s 13. korpusom JNA, tj. njegovim zapovjednikom generalom Marijanom Čadom. Sjeverni dio Istre i Hrvatskog primorja bilo je područje 13. korpusa sa sjedištem u Rijeci.

Riječki korpus JNA pokrivao je Gorski kotar i najveći dio Like, te se od njega očekivala odlučujuća podrška u presijecanju Hrvatske. Napadnu operaciju Komande 5. vojne oblasti na području Like i južnog Korduna trebao je provesti Riječki korpus obranom vojarni u Rijeci i Delnicama, a potom probojem pravcem Rijeka – Delnice – Vrbovsko – Slunj – Plitvice. S obzirom na to da je Komanda Riječkog korpusa s glavninom postrojbi u Istri i Gorskom kotaru bila okružena i odsječena od ostatka korpusa, operacija nije provedena.

Hrvatske su snage u Rijeci ubrzo bile brojne i opremljene, dok je situacija u Lici bila vrlo teška za malobrojne branitelje. Na području Gospića 6. srpnja 1991. napadnuti su iz zasjede pripadnici ZNG-a kojom prilikom su dvojica poginula i dvojica ranjena, a od 1. rujna Gospić je bio svakodnevno žestoko granatiran, odbijeni su prvi napadi na grad, te 5. rujna u pomoć dolaze i prvi riječki gardisti. S druge strane, postojala je opasnost da se padom Otočca kroz Drenov Klanac preko Žute Lokve raspolovi hrvatski teritorij na tom mjestu. Donesena je ključna odluka za daljnji tijek rata na ovom području, a to je da se 111. brigada premjesti na ličku bojišnicu i da se Rijeka i Primorje brane u Lici. Ubrzo je u Rijeci ustrojena i 128. brigada Hrvatske vojske.

Dana 17. rujna brodovi mornarice JNA pojavili su se u riječkom akvatoriju i 6. listopada potpuno blokirali riječku luku, a Hrvatska neuspjehom u rješavanju jugoslavenske krize 8. listopada 1991. godine raskida sve državnopravne sveze s dosadašnjom SFRJ. Riječka luka bila je nekoliko puta blokirana od strane mornarice JNA, topovske cijevi iz vojarni (s Trsata i Katarine) bile su uperene u industrijska postrojenja, komunalne objekte i prometnice, a građani su odlazili u skloništa – jer bilo je to vrijeme zračnih uzbuna i općih opasnosti.

Jedinice Jugoslavenske narodne armije početkom prosinca napustile su Rijeku i time je započeo proces demilitarizacije grada. Godine 2005. Grad Rijeka preuzeo je prostor bivše vojarne Trsat, čime je postao gotovo u potpunosti demilitariziran grad.

Rijeka i Primorje tijekom Domovinskog rata branili su se u Lici, pri čemu je na ratnom putu smrtno stradalo 26 pripadnika 128. brigade, 53 pripadnika 111. brigade HV-a, 8 pripadnika Specijalne jedinice policije Rijeka Ajkule (vidi nepotpun popis: ).

Na području bivše vojarne izgrađen je sveučilišni kampus. Godine 1992. ukinuta je općina Rijeka, a umjesto nje nastaju gradovi Rijeka, Kastav, Bakar i Kraljevica i općine Viškovo, Kostrena, Čavle, Jelenje i Klana. Rijeka je postala sjedište Primorsko-goranske županije.

 na Pećinama, jedan je od najvećih trgovačkih centara u ovom dijelu Europe.

Grad Rijeka sastoji se od jednog naselja; Rijeke.

U Rijeci je na vlasti koalicija predvođena Socijaldemokratskom partijom Hrvatske (SDP) na čelu s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom.

Prema popisu iz 2011. godine Grad Rijeka ima 128.624 stanovnika, od čega 67.673 žene i 60.951 muškarca.

Tijekom 2010. godine u Rijeci je ukupno rođeno 1087 djece. Stopa nataliteta iznosi 7,55, a stopa mortaliteta 11,09.

Hrvatsko državljanstvo ima 127.352 stanovnika, hrvatsko i drugo 3823, strano 1102, bez državljanstva je 65, a nepoznato 105.

Prema vjeroispovijedi u Rijeci je 92.559 katolika, 8939 pravoslavaca, 341 protestant, 5820 muslimana, 12 židova, 536 ostalih kršćana, 168 pripadnika istočnih religija, 158 pripadnika ostalih religija, pokreta i svjetonazora, 2146 agnostika i skeptika, 11.890 osoba koje nisu vjernici, 5786 osoba koje se nisu izjasnile, a za 269 osoba taj je podatak nepoznat.

 

Izvor: Izdanje Državnoga zavoda za statistiku RH: Narodnosni sastav stanovništva RH od 1880. do 1991. godine.

Uz bogatu tradiciju karnevalskh povorki i balova austrijskoga, mađarskoga, ruskoga, njemačkoga plemstva, kao i plemstva iz ostatka Europe iz 19. stoljeća, kao i domaćih pokladnih običaja (zvončari), Riječki je karneval danas jedan od najvećih karnevalskih povorki u Europi i svijetu. Riječki karneval spoj je venecijanskog i austrijskog građanskog karnevala i elemenata folklora i mitologije starih Slavena. Od 1982. godine, kada su Korzom organizirano prošetale tri maskirane grupe, do danas Riječki je karneval izrastao u manifestaciju s preko 15.000 sudionika, djece i odraslih, organiziranih u preko 200 karnevalskih grupa, koju godišnje vidi više od 100.000 gledatelja.

Luka Rijeka je najveća i najvažnija morska luka s najvećom lučkom kapetanijom u Hrvatskoj. U 2017. godini je kroz riječku je luku prošlo 13 milijuna tona tereta. Riječka luka se osobito razvila nakon 1717. kad je proglašena slobodna plovidba Jadranom, a Rijeka 1719. proglašena slobodnom lukom. Tada je zadatak bio razvijati vanjskotrgovinske odnose s Orijentom i Osmanskim Carstvom. Danas je Rijeka preko brzobrodskih linija povezana s otocima Rabom, Pagom i Lošinjom.

S ostatkom Hrvatske i Europe, Rijeka je dobro povezana cestovnim, željezničkim i zrakoplovnim vezama. Dio autoceste A7 koji povezuje Rijeku sa slovenskom granicom dovršen je 2004. godine, dok je autocesta A6 Zagreb-Rijeka (E65) dovršena 2008. godine. Preko tunela Učka, kroz istoimenu planinu, Rijeka osigurava vezu s brzom cestom A8/A9, tzv. Istarskim ipsilonom. Izgrađena je i nova riječka obilaznica kojom je gusti automobilski promet zaobišao sâm grad. Gradnja potpune obilaznice završena je 2008. godine.

Zračna luka Rijeka izgrađena je 1970. godine. Kako se nalazi na obližnjem otoku Krku, više je usmjerena na charter letove, makar se u zadnjih nekoliko godina povećava broj izravnih linija. U 2017. godini kroz riječku je zračnu luku prošlo 142.111 putnika, a do 2020. godine se očekuje godišnji promet od 500.000 putnika.

Rijeka je dobro integrirana u mrežu Hrvatskih željeznica, a time i u mrežu međunarodnih željezničkih koridora. Elektrificirana pruga koja Rijeku povezuje sa Zagrebom te dalje Koprivnicom i mađarskom granicom dio je paneuropskog koridora Vb. Preko sjevernog kraka Rijeka je elektrificiranom prugom povezana s Ljubljanom i Trstom. Prema planovima daljnjeg razvoja Hrvatskih željeznica planira se gradnja nove nizinske pruge koja će vlakovima na koridoru Vb omogućiti postizanje brzina od 250 km/h. Većim brzinama putovanje između Zagreba i Rijeke skratilo bi se na sat vremena. Rijeka je izravnim željezničkim linijama (uključujući i noćne) povezana s Münchenom u Njemačkoj i Salzburgom u Austriji.

Povijesno središte Rijeke formiralo se kraj ušća rijeke Rječine u Jadransko more. Riječki Stari grad, smješten na desnoj obali Rječine, izgubio je mnogo povijesnih zgrada, no još uvijek predstavlja živo srce grada. Ispod njegovih se ulica nalaze vrijedne arheološke iskopine te splet starih tunela. Uz južni obod Staroga grada počelo se u drugoj polovici 18. stoljeća izgrađivati danas poznato šetalište Korzo s Rivom. Krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća znatno su izgrađeni Sušak, Brajda i drugi gradski predjeli.

Riječki Stari grad okružen je s južne strane Korzom. Korzo je središte Rijeke, njena najpoznatija ulica i mjesto javnih događanja.

Na sredini Korza je Gradski toranj sa satom, sastajalište Riječana i turista. Toranj je izgrađen u barokno doba, ali je tek u 19. stoljeću dobio svoj konačni izgled. Na njemu je reljef s prikazom austrijskog cara Karla VI. Na Korzu i oko njega nalazi nekolicina vrijednih baroknih zgrada. Tik desno uz Gradski toranj smještena je palača Wohinz (1782., Korzo 8), koju je podigao trgovac Mihael Wohinz. Izgradnjom ove palače, započelo je u drugoj polovici 18. stoljeća formiranje Korza kao središnje gradske ulice. Tu je i palača Vuković (Korzo 2), s reprezentativnim portalom koji nosi balkon. Od ostalih palača treba spomenuti staru gradsku vijećnicu (Palac Komuna), palaču Wassermann-Garbas (17. st.) s arkadama u dvorištu, u kojoj je smješten Konzervatorski odjel u Rijeci, palaču Benzoni te palaču Adamić na Fiumari. Ovu zgradu podigao je Šimun Adamić, otac znamenitog trgovca Andrije Ljudevita Adamića. Adamićev sin bio je poznat kao graditelj i investitor riječkoga kazališta sagrađenog početkom 19. stoljeća. Trgovačka elita kojoj su pripadali Adamićevi na prijelazu 18. u 19. stoljeće, učinila je Rijeku značajnim kulturnim, umjetničkim i industrijskim središtem cijelog jadranskog prostora, koja je takav svoj status zadržala sve do 20. stoljeća.

Starim gradom dominira najznačajnija riječka crkva Katedrala sv. Vida. Podignuta na mjestu srušene crkvice gradskog zaštitnika, Svetog Vida, katedrala je sagrađena prvotno kao samostanska crkva isusovaca u Rijeci. Projekt je izradio venecijanski graditelj Franjo Olivieri, vjerojatno po uzoru na znamenitu crkvu Santa Maria della Salute u Veneciji. Gradnja je trajala od 1638. do 1659. godine, no posve je dovršena tek 1737. godine, kada su graditelji Pietro Carlone i Bernardino Martinuzzi sagradili kupolu i oratorij. U crkvi se čuvaju vrijedni barokni oltari, uglavnom rad riječkih kipara.

Od drugih sakralnih zdanja treba izdvojiti crkvu Uznesenja Marijina, bivšu katedralu. Podignuta u 15. stoljeću, bivša je katedrala tijekom vremena često mijenjala svoj izgled, da bi u obnovi 1824. godine dobila današnje pročelje. U unutrašnjosti su naročito vrijedni oltari i barokne štukature u svetištu. Ispred crkve nalazi se zvonik, koji se uslijed slijeganja tla s vremenom nagnuo oko 40cm, pri čemu je dobio svoje ime Kosi toranj. Podno tornja nalaze se poznati kasnoantički mozaici iz 5. i 6. stoljeća, koji su nastali u doba Tarsatike, rimskog naselja na području Rijeke. U blizini su i ostatci gradskog bedema, te nedaleko i legendarna Stara vrata ili Rimski luk, do danas obavijen nepoznanicom oko svoga nastanka.

U Starom se gradu također nalazi povijesni kompleks zvan Municipij. Izgrađen je kao augustinski samostan, uz koji je do danas sačuvana i barokna crkva sv. Jeronima (1768.). Samostan je 1873. godine postao zgradom gradskog poglavarstva (Municipij) pri čemu je nadograđen i preoblikovan. Na trgu ispred zgrade nalazi se i Stendarac, kameni stup za gradsku zastavu iz 1509. godine.

Prostor južno od Korza, uz Rivu, nastao je većinom u 19. stoljeću i u početku se zvao Novi grad (za razliku od Staroga grada), no s vremenom se taj naziv izgubio. Od starijih građevina tu je preostala barokna pravoslavna crkva sv. Nikole, s tlocrtom u obliku križa, dovršena 1790. godine prema projektu riječkog arhitekta Ignacija Henckea.

Riječka je Riva pročelje grada prema moru. Usprkos gustom prometu, recentnim se urbanističkim zahvatima prostor rive potpuno pretvara u pješačku zonu. Duž Rive reprezentativan je niz zgrada iz 19. stoljeća, kada je Rijeka bila velika i moćna trgovačka luka. Možda najreprezentativnija zgrada izgrađena u tom razdoblju je palača Adria (1897., arhitekt Giacomo Zammattio), danas zgrada Jadrolinije. Izgrađena je za brodarsko društvo Adria mađarsko-američkim kapitalom, a ponosi se limenim kupolama te kamenim skulpturama alegorija na pročelju. Skulpture okrenute prema moru predstavljaju pomorce, a one prema kopnu četiri kontinenta. U unutrašnjosti je velebni atrij s arkadama i sačuvanim izvornim dizalima s kraja 19. stoljeća.

Iz tog se vremena može istaknuti još nekoliko vrijednih djela istog arhitekta Giacoma Zammattija. Prije svega zgrada Filodramatika (Korzo 28), građena 1890. za Filharmonijsko-dramsko društvo, s interijerom u stilu neorokokoa. Potom,  tzv. Casa Veneziana (Dolac 7), stambena kuća Roberta Whiteheada, vlasnika tvornice Torpedo. Građena 1886. ističe se bogatim pročeljem od crvene opeke i bijelog kamena s nizom dekorativnim detalja. Tu je i palača Ploech na Trgu Žabica, koju je 1888. podigao austrijski mehaničar Annibale Ploech, koji je stekao novac radom u riječkoj Tvornici torpeda, te potom i bogatstvo prodajom nekretnina. Na spomenutom Trgu Žabica, nalazi se i slikovita Kapucinska crkva Gospe Lurdske (1907.-1929.).

Na dominantnom položaju iznad Starog grada smještena je Guvernerova palača, raskošna bivša rezidencija riječkog guvernera, u kojoj je danas smješten Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja. Sagrađena 1897. godine prema projektu mađarskog arhitekta Alajosa Hauszmanna, za potrebe gradske i državne reprezentacije, bila je investicija guvernera također mađarskog podrijetla Lajosa Batthyányja. Danas se u njoj, osim vrijednih povijesnih zbirki iz prošlosti Rijeke, čuvaju izvorni interijeri s kraja 19. stoljeća: monumentalno mramorno stubište te dvorane sa štukaturama, oplatama i pokućstvom iz tog razdoblja. Zapadno od Guvernerove palače smještena je moderna zgrada Muzej grada Rijeke, a istočno, u lijepo oblikovanom perivoju, bivša vila nadvojvode Josipa, u kojoj je smješten Državni arhiv u Rijeci.

Sjeverno od Staroga grada nalazi se manji predjel zvan Pomerio prema središnjoj prometnoj ulici koja ondje prolazi, dok se sa zapada nastavlja Zagrad. Oba su predjela izgrađena na brdovitom usponu te su izrazito urbane četvrti s vrlo kvalitetnom arhitekurom pretežno s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Na Zagradu se ističe secesijska zgrada kina Teatro Fenice. Od nje se vanjskim dizalom dolazi Centra Zagrad. Ovaj je suvremeni stambeno-trgovački kompleks (iz 2007.), nastao kao jedan od najuspjelijih recentnih zahvata u povijesnom središtu Rijeke, a djelo je riječkih arhitekata Saše Randića i Idisa Turata.

Središte Rijeke također obuhvaća područje zvano Delta, po ušću rijeke Rječine u more. U nekom je vremenu dio ušća Rječine zatvoren te na njegovu mjestu izgrađen tzv. Mrtvi kanal, pri čemu je tok rijeke preusmjeren nešto istočnije. Tako se između toka Rječine i Mrtvoga kanala oblikovao poluotok koji se naziva Delta. Deltom se obično naziva i gradski obližnji predio oko zgrade Hrvatskog narodnog kazališta.

Hrvatsko narodno kazalište smješteno je na parkovno uređenom trgu. Raskošna zgrada arhitekata Fellnera i Helmera, čuva dugu kazališnu tradiciju. U unutrašnjosti se kao raritet mogu izdvojiti rani radovi slavnog slikara Gustava Klimta. Duž Rive pa prema zgradi HNK, smještena je još jedna zgrada toga doba za javnu zabavu. To je Palača Modello (1885.). Podignuta prema projektu istih graditelja Fellnera i Helmera, na mjestu srušenog Adamićevog kazališta, također je služila za javne priredbe. Zgrada se ističe osebujnim višebojnim pročeljima i svečanom dvoranom ukrašenom štukaturama.

Blizu HNK nalazi se i sklop zgrada nazvan Velika tržnica, koji se sastoji od dva paviljona (1881., arhitekt Isidor Vauchnig), te Komunalne ribarnice (1903., izvedena 1913.-14., arhitekt Carlo Pergoli). Prostor tržnice danas funkcionira i na otvorenom, u okolnim ulicama.

Od stambenih zgrada ondje se nalazi naročito zanimljiva zgrada zvana Turska kuća (Casa turca), građena u neomaurskom stilu za Nikolaidesa, turskoga diplomatskog predstavnika u Španjolskoj, a potom i konzula u Rijeci od 1898. godine. Južnim dijelom Delte dominira golemi stambeni kompleks nazvan Casa rossa (Zagrebačka 1-5, Demetrova 2-4) po crvenom pročelju od opeke, sagrađen 1903. godine prema projektu arhitekta Venceslava Celligoia.

Brajda je zapadni dio centra Rijeke koji se razvio sjeverno od Željezničkog kolodvora. Sredinom 18. stoljeća na tom je području izgrađena tvornica šećera. Tvornica šećera nalazila se u velikom kompleksu danas poznatom pod nazivom Rikard Benčić. Najvrijednija zgrada ondje je Palača šećerane, tj. upravna zgrada šećerane, koja se smatra remek djelom barokne arhitekture u Hrvatskoj. Podignuta 1752. godine i obnovljena 1785.-86. za potrebe stanovanja direktora tvornice, u unutrašnjosti je bogato opremljena štukaturama i zidnim slikama. Izdvaja se velika svečana dvorana s kaljevim pećima te salon s naslikanim vedutama izmišljenih gradova. Na ulaznim portalima u zgradu zanimljivi su motivi kamenih glava koji imaju šećer u kosi.

Zapadno od Palače šećerane smješten je i stari riječki Lazaret. Lazaret je vrsta karantenske bolnice kakve su se gradile u pomorskim gradovima diljem Sredozemlja. Lazaret je danas uklopljen u riječku bolnicu, a od stare barokne zgrade ostao je raspoznatljiv tek kameni portal s posvetnim natpisom cara Karla VI. iz 1722. godine.

Od ostalih zgrada na Brajdi treba spomenuti niz historicističkih i secesijskih objekata oko Tržnice Brajda, građenih prema projektima značajnih riječkih i tršćanskih arhitekata s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Oblikovanjem se ističu opečna pročelja arhitekta Carla Conighija: kuća Pomoračke zaklade sv. Nikola (Manzonijeva 2) iz 1893. s oslicima pod krovnom strehom, te stambena kuća Miculinić-Richtmann (Fiorella la Guardije 14) iz 1914. godine. Na zapadnom dijelu Brajde je secesijska kuća Modiani (J. Katalinića 4, 1912./13., arhitekt Mario Ambrosini), karakteristična po stiliziranim egipatskim stupovima u obliku palmi.

Sušak je veliko gradsko područje istočnog dijela Rijeke. Stari Sušak smjestio se blizu obale Rječine te je formiran arhitekturom 19. stoljeća. Brojne stambene zgrade raskošnih pročelja, danas zapuštene, krase Sušak te susjedni predio Pećine, izgrađen kao zona stambenih vila u prvoj polovici 20. stoljeća. Gust promet i slaba urbana opremljenost ovoga djela grada, čini ga pomalo nepristupačnim za turističko razgledavanje usprkos njegovoj vrijednoj arhitekturi.

Iznad Sušaka je brijeg Trsat, koji je bio naseljen u predrimsko doba te poznat pod nazivom Tarsatica. Ondje je na mjestu stare predrimske utvrde sagrađen srednjovjekovni Trsatski kaštel. Kaštel je obnovljen u duhu historicizma u prvoj polovici 19. stoljeća, za znamenitog austrijskog vojnog časnika, grofa Lavala Nugenta, koji je ondje držao zbirku umjetnina.

Na Trsatu se također nalazi kompleks franjevačkog samostana s crkvom i pastoralnim centrom, nazvan Trsatsko svetište. To je najstarije marijansko svetište na tlu Hrvatske, i danas je veliko mjesto hodočašća. Franjevački sklop nastao je višekratnom pregradnjom tijekom nekoliko stoljeća. Današnja crkva je barokna, a u njoj se osim vrijednih relikvija nalaze i mramorni oltari. U crkvi i samostanu značajna su djela baroknog slikara švicarskog podrijetla Serafina Schöna.

Rijeka je prepoznata i kao grad industrijske baštine. Nekadašnji veliki industrijski pogoni smješteni su diljem grada, a naročito na području Mlake te oko Industrijske ulice. Ekonomski devastirana industrija Rijeke ostavila je u nasljeđe značajna arhitektonska djela s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća, koja tek u posljednje vrijeme postaju vidljiva kao neiskorišteni kulturni resurs Rijeke.

Stanovnici su većinom katolici. 
U Rijeci je nastala autohtona hrvatska redovnička zajednica i jedina koja je nastala Rijeci. To je Družba sestara Presvetog Srca Isusova  koja je nastala 1899. godine. Osnovala ju je Majka Marija Krucifiksa Kozulić pod vodstvom kapucina o. Arkanđela iz Camerina.

Riječke kulturne manifestacije svojom kvalitetom veoma su važne za kalendar kulturnih događanja, ne samo Rijeke i Primorsko-goranske županije, već i širega područja. To su prije svega: Riječke ljetne noći u organizaciji Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Ljeto na Gradini, Revija lutkarskih kazališta u organizaciji Gradskog kazališta lutaka Rijeka, Međunarodni festival malih scena - Rijeka, Jazz time festival, Festival komorne glazbe zatim Međunarodni biennale crteža, Izložba mladih Mediterana – u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Književna nagrada Drago Gervais i brojne druge.

Grad Rijeka izabran je između četiriju hrvatskih gradova kandidata za Europsku prijestolnicu kulture za 2020. godinu. U sklopu projekta grade se i otvaraju nove zgrade i objekte kulture sufinancirane sredstvima EU fondova. Očekuje se više od 600 kulturno-umjetničkih i ostalih događanja, u čijem stvaranju sudjeluje preko 250 kulturnih ustanova i organizacija iz Hrvatske i 40 drugih zemalja Europe i svijeta.

Zaslugom mlade udruge za promicanje baštine Primorski Hrvat, osnovan je početkom listopada 2019. hrvatski plesni folklorni ansambl u sklopu udruge, čime su ispunili staru želju mnogih Riječana a Rijeka je prekinula neslavnu tradiciju da je bila jedini veći hrvatski grad bez folklornog ansambla. 

Riječanin Ulderico Sergo je na Olimpijskim igrama 1936. osvojio zlatnu medalju u boksu, u kategoriji do 54 kg.

Osvajači barem jednog europskog trofeja su: pikado klub Romano, kuglački klub Mlaka,

(abecednim redom po športskim vrstama)

Streljaštvo:

Športsko ribolovna društva:




#Article 113: Masa (366 words)


Masa (lat. massa: tijesto -12.
Roland Eötvös (1848.–1919.) je dokazao da su inercijska i gravitacijska masa jednake.

U klasičnoj mehanici, koja vrijedi dok se tijelo kreće malim brzinama, smatralo se da su troma i teška masa fenomenološki i pojmovno različite veličine. Tako je troma masa smatrana mjerom tromosti (inercije) nekoga tijela, kojom se ono odupire promjeni svoje brzine. Prema drugomu Newtonovu aksiomu (Newtonovi zakoni gibanja), ubrzanje a, što ga tijelu daje sila F, sukladno (proporcionalno) je toj sili: 

Konstanta proporcionalnosti m, koja povezuje silu i ubrzanje, troma je masa toga tijela. Prema trećemu Newtonovu aksiomu, trome mase dvaju tijela mogu se uspoređivati ako se ta dva tijela stave u uzajamno djelovanje. Tada su trome mase dvaju tijela obrnuto proporcionalne dobivenim akceleracijama: 

Teška masa je mjera sile kojom na tijelo djeluje Zemljino ili neko drugo gravitacijsko polje. Teška masa ulazi u Newtonov zakon gravitacije kao gravitacijski naboj, prema analogiji s Coulombovim zakonom elektrostatike:

gdje je:

Teške mase dvaju tijela u mirovanju uspoređuju se s djelovanjem Zemljina gravitacijskoga polja na ta tijela, to jest određivanjem njihove težine (vaganjem). No iskustvo pokazuje da su te dvije veličine proporcionalne. Tek je Einsteinova opća teorija relativnosti pokazala da su teška i troma masa identične (ekvivalencija mase i energije).

U klasičnoj, nerelativističkoj fizici vrijedio je zakon o očuvanju mase, prema kojemu se masa ne može stvoriti niti može nestati. U relativističkoj mehanici masa će se utvrditi u sustavu mirovanja čestice i time je masa ekvivalentna energiji mirovanja prema Einsteinovoj relaciji: 

gdje je: c - brzina svjetlosti, p - impuls sile (za gornju jednakost vrijedi p = 0). Takva ekvivalencija energije mirovanja i mase slijedi iz relativističke relacije između energije i impulsa sile: 

Takva povezanost mase i energije upućuje na mogućnost pretvaranja mase (tvari) u energiju i obratno, što je potvrđeno u mnogim pokusima. Masa je temeljno obilježje elementarnih čestica (tvari). Pri vezanju elementarnih čestica masa vezanoga stanja manja je od zbroja masa pojedinih sastavnica, jer se dio mase pretvorio u energiju vezanja (defekt mase). Primjerice, u radioaktivnim raspadima ili pri nuklearnim reakcijama oslobađa se na račun defekta mase golema energija. Obratno, u sudarima elementarnih čestica, koje u modernim ubrzivačima postižu visoke energije, nastaju čestice s masom većom od mase primarnih čestica koje sudjeluju u sudarima.




#Article 114: Atom (1403 words)


Atom (grč. ἄτομος: nedjeljiv) je osnovni djelić, najmanji dio na koji kemijska tvar može biti rastavljena bez otpuštanja električki nabijenih čestica (elektrona), najmanji sastavni dio najjednostavnijih kemijskih tvari, kemijskih elemenata, koji zadržava svojstva tog elementa. Promjer atoma iznosi od 0,1 do 0,5 nanometara, a relativna atomska masa od oko 1 za vodik do približno 244 za plutonij. Atomi su dovoljno maleni da pokazuju i valna svojstva, na primjer valna duljina vodikovih atoma na sobnoj temperaturi iznosi oko 0,1 nm, a cezijevih 0,01 nm. Zornu sliku atoma nemoguće je predočiti svakodnevnim makroskopskim pojmovima. Potpun opis daje kvantna mehanika sa zamisli  (konceptom) kvantiziranosti stanja i vjerojatnošću nalaženja elementarnih čestica u pojedinim stanjima. 

U atomskoj teoriji materije, atom se sastoji od atomske jezgre oko koje kruže elektroni (elektronski omotač atoma). Danas je općenito priznato mišljenje da se atomska jezgra svih kemijskih elemenata sastoji od pozitivno nabijenih protona i neutrona koji nemaju električni naboj. Čestice koje se nalaze u atomskoj jezgri, to jest protoni i neutroni, zovu se zajedničkim imenom nukleoni (lat. nucleus: jezgra). Neutron ima masu gotovo jednaku masi protona. Proton je jezgra vodikovog atoma, pa mu je masa jednaka masi atoma vodika. Broj protona u atomskoj jezgri koji se zove atomski broj, jednak je njezinom električnom naboju i uvijek odgovara rednom broju kemijskog elementa u periodnom sustavu. Dakle atomskim brojem određena je vrsta kemijskog elementa. 

U neutralnom atomu broj elektrona što kruže oko jezgre jednak je broju protona u jezgri. Pozitivan naboj jednog protona jednako je velik kao negativan naboj elektrona. 1869. ruski kemičar D. I. Mendeljejev otkrio je zakonitost ponavljanja kemijskih svojstva elemenata kod povećanja njihove atomske mase. On je tada sve poznate elemente poredao po rastućim atomskim masama jedan iznad drugoga i sastavio periodičku tablicu. Mendeljejev je dokazao da svaki kemijski element ima određen sastav atoma koji označuje atomska masa i mjesto u periodnom sustavu elemenata. 

Jezgra čini 99,99% mase atoma. Međutim, ako bi se atom uvećao toliko da jezgra bude promjera jabuke, a elektroni veličine bobice grožđa, promjer atoma bi bio 1 kilometar. Dakle, većinu atoma zauzima prazan prostor. Promjer jezgre (10-15 m) je 100 000 puta manji od promjera atoma (10-10 m).

Atomi se sastoje od atomske jezgre i elektronskog omotača. Jezgra se nalazi u središtu atoma i čini 99,9% njegove mase, a zauzima samo oko 10–14 volumena atoma. Na primjer kada bi atom bio kugla promjera 6 kilometara, jezgra bi bila veličine teniske loptice. Svi sastavni dijelovi u atomu u neprestanu su gibanju. 

Atomska jezgra se sastoji od električki pozitivno nabijenih protona i neutralnih neutrona. Promjera je od 1,75 · 10–15 m (vodikova jezgra) do 15 · 10–15 m (uranijeva jezgra). Protoni i neutroni su u jezgri stopljeni zajedno djelovanjem privlačne nuklearne, odnosno jake sile. Protoni i neutroni sastavljeni su od triju još manjih čestica, kvarkova.

Elektronski omotač tvore električki negativno nabijeni elektroni kojima je masa 1836 (1839) puta manja od mase protona (neutrona). Negativno nabijene elektrone elektromagnetskom silom privlači pozitivno nabijena jezgra, no oni posjeduju dovoljno energije da se, zbog kvantnih učinaka, uspijevaju zadržati na određenoj udaljenosti od jezgre, raspoređeni u ljuske. Energija je elektrona kvantizirana, može poprimiti samo određene vrijednosti (kvant energije). Svako energijsko stanje elektrona karakterizirano je četirima kvantnim brojevima. Glavni kvantni broj n određuje ljusku kojoj elektroni pripadaju i ima vrijednosti od 1 do 7. Elektroni s najmanje energije najbliže su jezgri i popunjavaju prvu ljusku, koja se označuje slovom K. Sljedeće su ljuske L, M, N, O, P i Q. Za svaku ljusku svojstven je broj elektrona koje ona može sadržati (2∙n2). Ljuska K može sadržati samo dva elektrona, ljuska L 8, ljuska M 18, ljuska N 32. Vanjske ljuske O, P, i Q nisu nikad u potpunosti popunjene, no zna se da teorijski mogu sadržati 50, 72 odnosno 98 elektrona (atomska struktura). Broj protona u atomu jednak je broju elektrona, što čini atom neutralnim.

Broj protona najvažnije je svojstvo atoma, njime je određen i broj elektrona i kemijska svojstva atoma; naziva se atomski broj (oznaka Z). Dosad je otkriveno 112 različitih atoma koji su prema svojem atomskom broju razvrstani u periodni sustav elemenata. Na prvom je mjestu vodik s jednim protonom i atomskim brojem 1. Uranij s brojem 92 i plutonij s brojem 94 posljednji su u nizu koji se mogu naći u prirodi, atomi s većim brojem protona se proizvode (na primjer u akceleratoru teških iona GSI Helmholtzzentrum für Schwerionenforschung, Darmstadt, Njemačka). Na primjer atom s brojem 112 (kopernicij) dobiven je 1996. nuklearnom fuzijom cinka i olova. Atomi s velikim atomskim brojem nestabilni su, na primjer vrijeme poluraspada kopernicija (283 112 Cn) je samo 4 sekunde. 

Atomi jednog kemijskog elementa mogu se razlikovati po broju neutrona u jezgri. Lakši atomi imaju približno jednak broj protona i neutrona, dok teži atomi imaju više neutrona. Atomi koji imaju jednak broj protona a različit broj neutrona nazivaju se izotopi. Na primjer vodik ima još dva izotopa, deuterij i tricij. Gotovo svi elementi imaju po nekoliko izotopa. Poznato je 287 prirodnih izotopa, a umjetno ih je proizvedeno mnogo više. Atom može dobiti ili izgubiti elektron, ili više njih, i tada se naziva negativnim ili pozitivnim ionom. Međudjelovanje atoma i njihov odgovor na elektromagnetsko zračenje ovise o strukturi elektrona oko jezgre. Elektroni u atomu mogu apsorpcijom ili emisijom elektromagnetskoga zračenja prelaziti iz jednoga kvantnog stanja u drugo. To daje emisijski ili apsorpcijski linijski spektar, svojstven za svaki atom. Kemijska svojstva atoma određena su uglavnom rasporedom elektrona u vanjskim ljuskama. Atomi se međusobno vežu i prenošenjem ili posudbom elektrona stvaraju veće strukture, molekule i kristalne rešetke. Jezgre nekih atoma mijenjaju se spontano, bilo prerazmještajem protona i neutrona bilo promjenom broja protona i neutrona. Tom prilikom atomska jezgra otpušta gama zračenje, odnosno alfa zračenje ili beta zračenje. Takvi se atomi nazivaju radioaktivnima. Svi atomi teži od bizmuta radioaktivni su. Prilikom promjene stvarnoga broja protona i neutrona atom transmutira, odnosno prelazi u atom različitoga kemijskog elementa. Taj se proces naziva radioaktivni raspad.

Poznavanje atoma prošlo je kroz dugi povijesni razvoj. Začetci su se javili 400 god. pr. Kr. s atomizmom. Dugo su prevladavale teorije o kontinuiranoj građi tvari, pod utjecajem Aristotela. Tek u 16. i 17. stoljeću atomističke ideje oživljuju Francis Bacon, Isaac Newton, Galileo Galilei. Godine 1750. Ruđer Bošković pretpostavlja da temeljni sastavni dijelovi tvari imaju istu masu u geometrijskoj točki bez dimenzija. Danas je bit te ideje općeprihvaćena. 

Veći pomak u razvoju atomske teorije nastao je tek početkom 19. stoljeću s razvojem shvaćanja o kemijskim elementima i povezivanjem tog pojma s postojanjem atoma (John Dalton; Amedeo Avogadro). Gotovo polovica danas poznatih kemijskih elemenata otkrivena je u 19. stoljeću.  Godine 1897. otkriven je elektron (Joseph John Thomson) i prvi model atomske strukture. Godine 1911. Ernest Rutherford pokazuje postojanje sićušne i teške jezgre atoma u pokusima s alfa-česticama. U atomskoj spektroskopiji linijski atomski spektri omogućili su proučavanje strukture elektronskog omotača. Godine 1913. Niels Bohr pretpostavlja kvantizaciju energetskih stanja elektrona u elektronskom omotaču, a 1924. Louis de Broglie pretpostavlja da elektroni imaju valna svojstva (dualizam). Proučavanje razmještaja elektrona u atomu završeno je 1928. prinosima Erwina Schrödingera, Wolfganga Paulija, Maxa Borna i Wernera Heisenberga. Godine 1932. James Chadwick otkrio je neutron. Slijedi brz razvoj nuklearne fizike. S razvojem akceleratora čestica 1960-ih otkriveno je mnoštvo elementarnih čestica.

Proučavanjem atoma bavi se više grana moderne fizike. Strukturu elektronskog omotača i međudjelovanje atoma proučava atomska i molekularna fizika. Jezgru atoma proučava nuklearna fizika, subatomske čestice (protone, neutrone i drugo) fizika elementarnih čestica. Atomima se danas upravlja (manipulira) na različite načine. Moguće im je potpuno skinuti elektronski omotač bombardiranjem elektronima u ionskim stupicama (teški ioni) i zatim na metalnim površinama napuniti samo vanjske ljuske, a time se stvara šuplji atom, kao poseban izvor rendgenskoga zračenja. 

Atom se iskorištava za proučavanje međudjelovanja i veličine elementarnih čestica, zamjenom bilo elektrona bilo jezgre nekom odgovarajućom nabijenom česticom. Na primjer mioni, π-mezoni ili antiprotoni mogu zamijeniti elektron, a pozitron može zamijeniti jezgru. Tada se govori o egzotičnim atomima.

Moguće ih je ohladiti do temperature mikrokelvina u atomskim stupicama i upotrebljavati za najpreciznija mjerenja (atomski sat), snimiti kako se šeću po površinama pretražnim mikroskopom s tuneliranjem; graditi različite strukture od pojedinačnih atoma nanostrukture; manipulirati atomima kao što se manipulira svjetlošću (atomska optika), i tako dalje.

Korištenjem valnih svojstava atoma razvija se, analogno optičkoj interferometriji, atomska interferometrija kao tehnika dosad najpreciznijih mjerenja u fizici. Ostvarenje Bose-Einsteinove kondenzacije u razrijeđenim parama omogućava stvaranje koherentnih snopova atoma (atomski laser).

Riječ atom dolazi od starogrčke riječi atomos - nedjeljiv, što je u skladu s vjerovanjem (aktualnim do 19. stoljeća) da su atomi najmanji djeljivi elementi materije.




#Article 115: Šah (2783 words)


Šah je igra za dva igrača. Postoje 3 tipa: klasični (stolni šah), dopisni šah i problemski šah. Šahovska ploča je kvadratnog oblika, podijeljena u 64 (8×8) polja, obojanih naizmjenično svjetlom i tamnom bojom (redovno se govori bijeli i crni). Svaki igrač na početku igre ima 16 šahovskih figura, od toga osam pješaka, po jedan par lovaca, skakača i topova te kralja i kraljicu. Jedan igrač igra s figurama bijele, a drugi s figurama crne boje.

Igra s ovakvom pločom i figurama postoji barem od 6. stoljeća, ali pravila o kretanju figura mijenjala su se. Bitna promjena, koja čini moderni šah posve drugačijom igrom od iranskog šatrandža, uvedena je oko 1470. godine u Italiji. Kasnije je bilo još izmjena pravila (rokada, uzimanje en passant, promocija pješaka), pa su pravila konačno utvrđena tek u 19. stoljeću. 

U danima prije svanuća međumrežja relativno popularan je bio telešah (engl. telechess), tako da su između 1977. i 1990. godine organizirane tri olimpijade telešaha. To je šah na granici između dopisnog šaha i igranja šaha na međumrežnom poslužitelju. Koristio se teleks (metoda slanja tekstualnih poruka odvojena od telefonskog sustava; poruke su se mogle slati/primati diljem svijeta). Problem je što su partije bile vrlo spore i mogućnosti sprječavanja varanja bile su vrlo ograničene.

Igrači vuku naizmjenično po jedan potez, prvi potez vuče igrač s bijelim figurama. Cilj igre je matirati suparničkog kralja. Pravila suvremenog šaha bitno se razlikuju od pravila iranskog šatrandža. Ploča i figure su jednaki, ali pravila o kretanju figura su drugačija.

Mat je situacija kad je nakon našeg posljednjeg poteza suparnički kralj napadnut na takav način da se ne može obraniti. Postoje tri načina obrane od napada na kralja:

Ako niti jedna obrana nije moguća, kralj je matiran.

U općoj uporabi za bilježenje šahovskih partija i pozicija danas je takozvana algebarska notacija. Ona se prvi put pojavljuje u jednom francuskom rukopisu još iz 1173. godine, ali u široku uporabu ušla je tek u 19. stoljeću. Godine 1981. Svjetska šahovska organizacija FIDE ju je usvojila kao standard. U zemljama engleskog govornog područja još se ponekad koristi tzv. opisna notacija.

glavni članak: Podrijetlo šaha

Podrijetlo šaha nije dovoljno poznato. Prvo spominjanje šaha datira s kraja 6. stoljeća poslije Krista, ali općenito se smatra da je nastala znatno ranije, vjerojatno oko početka naše ere. Zaključuje se tako iz činjenice da je izumitelj igre među figure uvrstio i onu koja simbolizira bojna kola, oružje koje je u 6. stoljeću bilo već odavno zastarjelo.

Šah je vjerojatno nastao u Indiji. Na sanskrtu igra nosi naziv čaturanga (čatarunga), što znači četverodjelna; to je također pjesnički izraz za vojsku, koja je imala četiri roda: pješake, konjaništvo, slonove i bojna kola. Ime su preuzeli Perzijanci (Iranci) kao čatrang, a od njih Arapi kao šatrandž. Neki ipak smatraju, da je igra nastala u Kini ili Središnjoj Aziji. 

Legenda, izmišljena tek u novom vijeku, pripisuje izum šahovske igre grčkom junaku Palamedu: izmislio ju je za vrijeme opsade Troje, kako bi razbio dosadu tijekom deset godina opsade. Sigurno je, da Grci i Rimljani nisu poznavali šah. Poznato je da su Rimljani, a prije njih već i Egipćani, poznavali neke igre na ploči, ali one su sličile našoj igri mlinu.

Osim modernog, europskog šaha, koji se danas igra u cijelom svijetu, postoje brojne druge varijacije, vjerojatno nastale iz iste osnove, indijske čatarunge. Neke se igraju na tabli s manjim ili većim brojem polja, s dodatnim figurama, drugačijm pravilima o kretanju figura itd. Igre tipa šaha razlikuju se od drugih igara na ploči posebnom ulogom pješaka (koji se ne mogu kretati unatrag) i kralja (čije je matiranje u većini varijacija cilj igre). Od tih varijacija najpoznatija je japanska igra shogi, koja se igra na ploči 9×9 polja.

Šahovske figure, osim kralja i ferza (naša kraljica), simboliziraju četiri roda vojske: pješake, konjicu, slonove i borna kola. (U Indiji se također spominje veza s podjelom na četiri kaste odnosno varje.) Ta se simbolika u prevodima na razne jezike djelomično izgubila. 

Pješak (pijun) je u njemačkom jeziku der Bauer (seljak), u engleskom pawn, riječ koja potiče, preko anglo-normanskog i francuskog, od latinskog pedon, što označava vojnika-pješaka.

Figura konjanik (ili vitez) još se tako zove recimo u engleskom. U ruskom je konj, a u hrvatskom se gotovo isključivo koristi riječ skakač iako se i tu susreće naziv konj.

Indijska figura, koja simbolizira slona i danas se naziva slon u ruskom. U njemačkom je der Läufer, što znači trkač. U hrvatskom je postala lovac, a u engleskom, neočekivano, bishop (biskup), možda jer oblikom podsjeća na biskupsku kapu.

Zanimljive su promjene imena figure borna kola u Hrvatskoj, koje simboliziraju promjene u tehnici ratovanja. Stariji naziv bio je toranj ili kula, što se odnosi na drveni toranj, koji se koristio u opsadi. Danas je nazivamo top. Prijetnja toj figuri naziva se šuh.

Kralj, perzijski šah, dao je ime igri (šahmaty u ruskom, das Schach u njemačkom). Uz njega stoji figura, koja se na parzijskom naziva ferz, što označava kancelara (vezira). Ime ferz koristi se i u ruskom. U Europi, ferz je promijenio spol i postao kraljica ili dama. Prijetnja kraljici nazica se šeh.

Kako je došlo do konstrukcije tako složene igre? Šahovska ploča je svakako starija od figura: magijski kvadrati s raznim brojem polja nađeni su u starim egipatskim, kineskim i indijskim hramovima. Tabla sa 8¤8 polja široko je korištena u Indiji. Na sanskrtu se naziva aštapada, od aštau: osam i pâdam: noga, stopa, polje; to je i jedno od iemna za prebivalište boga Višnu. Aštapada je bila površina na kojoj se gatalo i pororicalo, a poslije su na nju bacane i kocke za igru. U doba Veda obredi su vršeni u prirodi pa je i kvadrat aštapade urezivan na zemlji. Kvadrat je vjerojatno imao veličinu 8×8 stopa, pa odatle potječe naziv. Početkom naše ere aštapada se počela izrađivati kao tabla od drva, srebra i zlata i sl. 

Na tabli za šatrandž, polja nisu bila obojena raznim bojama. Uzorak svjetle i tamne boje, kakav danas općenito zovemo šahovska ploča, pojavljuje se prvi put krajem 11. stoljeća.

Kao što se aštapada koristila za proricanje, figurice raznih oblika koristile su se u raznim obredima. Vjerojatno su ta dva elementa spojena i postepeno su se razvijala učvršćena pravila o tome kako se pojedine figure kreću preko polja, sve do konstrukcije kompleksne igre.

Vjeruje se da su Indijci iz kaste brahmana, koji su vršili obrede i proricanja, na umu imali religijsko-filozofijsku, a ne ratničku simboliku aštapade i figura. Figure simboliziraju pet elemenata od kojih je građen materijalni svijet: Zemlju, Vodu, Zrak, Vatru i peti element, eter, koji ih objedinjuje. (Tu su teoriju o građi materije od Perzijanaca su usvojili i Grci; peti element kod Grka uvodi Anaksimandar, nazivajući ga apeiron, ono što je bez granica). Kretanje figura simbolizira međuodnose tih elemenata, a vezano je uz brojčane odnose kojima brahmani pridaju mistična svojstva.

Jedna legenda povezuje šahovsku ploču (aštapadu) s tzv. geometrijskom redom, čija svojstva zaprepaščuju čovjeka neukog u matematici.

Napomena: legenda je ispričana po sjećanju, pa može odstupati od neke pisane inačice.

Ova pouka o svojstvima geometrijskog reda i danas je aktualna, s obzirom na ekološku krizu.

Prva spominjanja šaha u literaturi potiču iz Indije i Irana. Krajem 6. stoljeća, šah (čatarunga) se spominje u indijskoj poemi Vasavadatta, pisanoj na sanskrtu, te u isto vrijeme (čatrang) u iranskoj poemi Karnamuk. Godine 620. zabilježeno je igranje šaha u Egiptu. 

U arapskoj literaturi, šah je prvi put spomenut u jednoj romantičnoj poemi 720. godine. Nakon toga, šah u islamskom svijetu postiže veliku popularnost. Godine 786. zabilježeno je, da je kalif Harun al-Rašid vrlo rado igrao šah, te organizirao mečeve najboljih igrača i pobjednike darivao golemim nagradama (imanja sa seljacima), kakvima se do danas nijedan profesionalni šahist nije približio. Ljubitelji i mecene bili su i kasniji kalifi i drugi vladari u Aziji. Najstariju zabilježenu partiju odigrali su u 9. stoljeću kalif al-Nuktadi i znameniti igrač al-Suli. Kasniji su glasoviti majstori npr. Abulafath, po narodnosti Tadžik (11. -12. stoljeće) i Ali Šatrandži (15. stoljeće), koji je boravio i igrao na dvoru Timur-Lenka u Samarkandu.

U arapskom svijetu postalo je izuzetno popularno sastavljanje i rješavanje šahovskih problema (mansuba). Prvi sastavljeni šahovski problem pripisuje se bagdadskom kalifu Bilahu, 840. godine.

Prva knjiga koja sadrži analize pojenih šahovskih otvaranja pojavila se 910. godine. Autor je al-Lajlaj.

Šah (šatrandž) se širi u Europu preko Arapa i Bizanta. Tako je već 735. godine zabilježeno, da je na dvoru franačkog kralja Karla Martela (utemenitelja dinastije karolinga odigrana šahovska partija sa živim figurama. Na području današnje Rusije šah se prvi put spominje 820. godine; donesen je izravno iz Perzije, pa je do danas zadržan iranski naziv ferz.

Popularnost šaha u Europi raste u doba križarskih ratova. Europljani uvode i prve izmjene pravila o kretanju figura, koja dinamiziraju igru, što dovodi do velike revolucije oko 1470., kada se šatrandž transformira u moderni šah.

Crkva je u to vrijeme često prijekim okom gledala na šahovsku igru, svrstavajući je u isti tip poroka kao kockanje. Svećenicima i redovnicima često se zabranjivalo igrati šah. Prva takva zabrana zabilježena je 1061. godine u Italiji, a zabilježena je i u Hrvatskoj još u 16. stoljeću (vidi Šah u Hrvatskoj).

Godine 1119. odigrana je prva dopisna partija. Protivnici su bili engleski kralj Henrik I. i francuski kralj Luj VI.

Veliko djelo o šatrandžu napisao je 1283. godine kralj Alfons X. Mudri.

Već 1472. godine u Augsburgu je tiskana prva šahovska knjiga (o šatrandžu).

Šah je postao vrlo popularan u Britaniji i Irskoj, o čemu svjedoči njegovo često spominjanje u mitologiji britanskih i irskih Kelta. Bog Lugh, koji će postati kralj Tuatha Dé Danana (analogni su grčkim olimpijskim bogovima), prikazujući svoje mnogobrojne vještine, između ostaloga pobijedio je najboljeg šahistu, uvodeći nov potez nazvan Lughovo ograđivanje. (Squire, ?/2005:81) Kada je Becuma, boginja koja je bila supruga irskog kralja Conna, zahtijevala da njezin posinak Art bude protjeran, partija šaha odlučivala je tko će morati otići. (Squire, ?/2005:190) Finn mac Coul je igrao šah sa svojim sinom Ossianom, a progonjeni Diarmait, sakriven u krošnji stabla iznad njih, triput zaredom u kritičnoj situaciji baci bobicu, kojom pogodi figuru kojom treba povući pobjedonosni potez. (Squire, ?/2005:206) Kod Britanaca, također, šahovska garnitura je jedno od trinaest blaga Britanije. (Squire, ?/2005:310)

Oko 1470. godine, nepoznati španjolski genij uveo je dramatičnu promjenu u igru, koja je time znatno dinamizirana. Nova igra, nazvana De la dama (jer je dama postala najjača figura) vrlo brzo je postala popularna. Iz Španjolske se reforma brzo proširila na Italiju. Do tada se lovac kretao maksimalno za dva polja po dijagonali u potezu, a sada je dobio neograničeno kretanje. Dok je dama koja se kretala za dva polja po linijama i dijagonali dobila današnje mogućnosti kretanja i tako postupno od najslabije postala najjačom figurom na ploči. Naime prije u šatrandžu se dama zvala ferz i u samim počecima se kretala tek za jedno polje po dijagonali i bila najslabija figura. Ta reforma je ubrzala igru i proširila mogućnosti, što je sasvim odgovarala duhu renesansnog čovjeka tog doba.

Prvu knjigu posvećenu modernom šahu objavio je 1497. godine Španjolac Lucena u Salamanki. U njoj se bavi šahovskim otvaranjima. Godine 1512. u Italiji je tiskana knjiga čiji je autor Pedro Damiano.

U 16. stoljeću najjači igrači šaha su Španjolci i Talijani. Španjolac Ruy López je 1560. godine u Rimu pobijedio najjače talijanske igrače. Prvi šahovski turnir, igran kao niz mečeva, održan je 1575. godine na dvoru španjolskog kralja Filipa II. u Madridu. Tada su Španjolsku posjetili trojica ponajboljih talijanskih šahista. Talijan Giovanni Leonardo di Bona pobijedio je Lópeza.

Šah se u 17. stoljeću i dalje ponajviše igra na dvorovima kraljeva i velikaša. Španjolski biskup Ruy López de Segura je razvio elemente šahovskih otvaranja i počeo analizirati jednostavne završnice (knjiga Libro de la invención liberal y arte del juego del Axedrez). Veliku slavu postigao je Talijan (iz Kalabrije) El Greco (1600. - 1634.). On je putovao Europom, igrao za novac i svuda pobjeđivao. Svoja uputstva za igru nije tiskao kao knjigu, nego ih pripremao samo kao rukopise, koje je skupo prodavao bogatim ljubiteljima. Karakteristika šahovske igre u to vrijeme je tendencija za brzim razvojem figura s ciljem napada na najslabije protivnikove točke u osnovnoj postavi. Zbog zanemarivanja defenzivne igre i nepoznavanja šahovske taktike i strategije te partije traju uglavnom vrlo kratko s bezbrojnim previdima čak i mata u jednom potezu. 

Uz El Greca se veže jedna zanimljiva životna priča. Rođen je u Kalabriji oko 1600. godine u siromašnoj obitelji. U to vrijeme u šahu je prednjačila Italija, a najači igrači su bili Salvio, Giulio Cesare Polerio i Carerra. Mladi siromašni Greco je počeo prepisivati za plemiće različita šahovska djela, od Lucene pa do talijanskih modernih autora. S vremenom je i sam počeo izvoditi kombinacije u otvaranju te unaprjeđivati izvode svojih prethodnika. Iako, je Grecov genije bio poznat cijeloj Italiji nikad nije dobio pravu prigodu potuči sve oponente za najboljeg šahista Italije. Zato je otišao u svijet potražiti svoje mjesto pod suncem, gdje ga neće toliko sputavati njegovo podrijetlo. Odlazi u Francusku i tamo na dvoru Henrika II. igra protiv najboljih francuskih šahista. Sve ih pobjeđuje vrlo lako više puta i za nagradu dobiva od kralja 5.000 kruna. Neki su pokušali to uspoređivati s kasnijim zaradama i zaključili, da je to najveća vrijednost neke šahovske nagrade ikad. No, to mu nije bila jedina zarada, jer je cijelo vrijeme još i prodavo plemićima na dvoru svoje rukopise. Tako su neki engleski plemići, koji su se zatekli u Parizu pozvali El Greca u Englesku. On željan dodatne zarade i prihvaća poziv te odlazi preko Le Manchea. No, na putu za London Greco biva opljačkan i jedva izvlači živu glavu. U Londonu jednako lako pobjeđuje sve protivnike, ali izostaje nagrada engleskog kralja. Tako kao jedina zarada Grecu u Londonu ostaje prodaja rukopisa plemićima. Zato se on vraća u Francusku, gdje opet pobjeđuje sve protivnike te opet dobiva, doduše manju, nagradu od francuskog kralja. Opet prodaje svoje rukopise plemićima. U tim rukopisima Greco izvodi nove inačice, ali nikad te inačice s današnjeg stajališta nisu korektne. Nakon maestralne igre uvijek dolazi do kritičnog trenutka, gdje vuče neočekivano slab potez. To je razumljivo, jer mu je šah jedina zarada te u svakoj inačici želi sačuvati nešto za sebe, kako bi nastavio sloviti kao najjači šahist. U njegovim partijama je vidljiva težnje nekoj vrsti protopozicijske igre, ali nema potrebe dublje ulaziti u takve pozicije. Greco na vrhuncu šahovske moći, odlučiop je otići u Španjolsku pa odatle u Ameriku. U Španjolskoj pobjeđuje sve protivnike te dobiva nagradu od španjolskog kralja, te ponovno prodaje rukopise. S velikim bogatstvom odlazi u Ameriku, gdje kupuje velike posjede s mnogim prirodnim bogatstvima. Odlučio je izaći iz šahovskog svijeta i posvetiti se gospodarstvu, ali u tome ga je spriječila jedna od zaraznih bolesti, koje su se širile u Novoj zemlji. Umire mlad u naponu snage oko 1634. godine.

Od početka 18. stoljeća, primat u šahu preuzimaju Francuska i Engleska. Središte šahovskog života postaju kavane, u kojima se okupljaju pripadnici nove građanske klase u usponu. Najpoznatije su Café de la Regence u Parizu i Old Slaughter u Londonu. 

Drugu polovicu 18. stoljeća obilježio je Francuz François André Danican, poznatiji pod imenom Philidor (1726.-1795.) (vidi Philidorova škola). Također je bio slavni operni skladatelj. Tijekom nekoliko desetljeća daleko je nadmašivao sve svoje protivnike.

Prva novinska šahovska rubrika pojavila se 8. srpnja 1813. godine u Liverpool Mercuryju.

Prvi šahovski časopis počeo je izlaziti 1836. godine u Parizu pod imenom La Palamada, urednik je bio Labourdonais.

Prvi međunarodni šahovski turnir odigran je 1851. godine u Londonu. Šesnaest sudionika igralo je mečeve po kup-sustavu. Pobijedio je Adolf Anderssen.

Svjetsko prvenstvo u šahu natjecanje je čiji pobjednik postaje svjetski šahovski prvak. Pobjednik je igrač koji prvi osvoji deset bodova (do 1921. godine), poslije 1921. godine šest bodova. Prvi osvajač Wilhelm Steinitz bio je svjetski prvak 8 godina. Drugi svjetski prvak bio je Emanuel Lasker, titulu je nosio najdulje do sada, punih 27 godina, od 1894. do 1921. godine.

Titula prvaka je bila jedinstvena od 1886. do 1993. godine. U tom razdoblju bilo je 13 svjetskih prvaka, potom dolazi do raskola i postoje dvojica prvaka: tzv. klasični prvak svijeta i prvak svijeta FIDE. Poslije 2006. godine titula prvaka je opet jedinstvena, od 2007. do 2013. godine to je bio Indijac Viswanathan Anand, petnaesti prvak svijeta, a nakon njega od 2013. godine Norvežanin Magnus Carlsen.

Najboljih 10 igrača po rang listi FIDE, (siječanj 2020.) su:     

Najviše rangirani Hrvat i ujedno jedini u svjetskih 100 najboljih igrača je Ivan Šarić.

Napomena: Gari Kasparov se povukao iz profesionalnog šaha, stoga više nije na rang listi.

Najbolje 3 šahistice po rang listi FIDE, (siječanj 2020.) su:

Napomena: Judit Polgár se povukla iz profesionalnog šaha, stoga više nije na rang listi.

Najbolje države u šahu su:

Za šahovska natjecanja se razvilo poseban sustav razrade rasporeda natjecanja po kolima, tzv. Bergerove tablice, koje se poslije primijenilo i na ostala ligaška natjecanja.

Postoji i takozvano jugoslavensko otvaranje.




#Article 116: Ivo Andrić (2097 words)


Ivo Andrić (Ivan Andrić; Travnik, 9. listopada 1892. − Beograd, 13. ožujka 1975.), bosanskohercegovački, hrvatski i srpski  pjesnik, prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.

Ivo se je Andrić rodio u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskoga podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913.-1914.).

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata Zvonimir u Beču (Vihor, 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.

Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskoga (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno), koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912. godine, svjedoči da mu je materinski jezik − hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakovu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne. Isto tako i u svome prvome kritičarskome javljanju u časopisu Vihor, pišući o romanu hrvatskoga književnika Andrije Kovačevića Posljednji Nenadić (Matica hrvatska, Zagreb, 1913.), Andrić sebe svrstava u Hrvate: 

Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje identificirati sa Srbima i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedaka objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom inačicom srpskohrvatskoga jezika). U osobnoj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Je li do promjene nacionalnoga identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i veleposlanik u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija.

Kako ta kontroverzija nije riješena, dandanas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u hrvatskoj obitelji, a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet.

Prema navodima Enesa Čengića, Miroslav Krleža je primio pismo Milana Bogdanovića u kome se navodi da je Ivo Andrić tražio od Milana Bogdanovića neka se iz enciklopedijskoga članka koji je 1952. godine napisao Milan Bogdanović briše dio uvoda u kome je naglašeno Andrićevo hrvatsko podrijetlo. Krleža je oštro odgovorio Bogdanoviću, te odredio brisanje podrijetla iz enciklopedijskoga članka. Ipak, Opća enciklopedija JLZ iz 1977. u članku dugom 49 redaka navodi kako Andrić produljuje tradiciju hrv. i srp. realističke pripovijetke.

Početkom mjeseca listopada 1919. godine, uz pomoć Tugomira Alaupovića, počinje raditi kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Upoznaje druge književnike i prijateljuje s Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibom Miličićem i drugim piscima, koji se okupljaju oko kavane »Moskva«. Uskoro počinje njegova diplomatska karijera, dobio je službu u veleposlanstvu pri Državi Vatikanskoga Grada. Iste godine, izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a nakladnik S. B. Cvijanović izdaje pripovijetku Put Alije Đerzeleza. U jesen 1921. godine, Andrić je postavljen za službenika u generalnom konzulatu u Bukureštu, a iste godine otpočinje suradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući priču Ćorkan i Švabica, koja se opravdano drži njegovim početkom okretanja tematici o Višegradu. Već 1922. godine prelazi u konzulat u Trstu i objavljuje još dvije pripovijetke Za logorovanja i Žena od slonove kosti, ciklus pjesama Šta sanjam i šta mi se događa i nekoliko književnih prikaza, a početkom 1923. godine on je vicekonzul u Grazu.

Poradi nesvršenoga studija i opasnosti gubitka službe u ministarstvu, upisuje u jesen 1923. godine Filozofski fakultet u Grazu, a mjeseca lipnja 1924. godine brani doktorsku disertaciju Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (njem.: Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft). Njegova doktorska disertacija, objavljena je u prijevodu 1982. godine, u prvom broju časopisa Sveske Zadužbine Ive Andrića. Iste, 1924. godine, objavljuje nekoliko važnijih pripovijedaka, koje se ubrajaju u njegova najpoznatija djela: Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani i Dan u Rimu.

Ivo se Andrić ponudio za suradnju i diplomaciji Nezavisne Države Hrvatske, ali je od namještenja odustao. Aleksandar Stipčević, povjesničar knjige i informacijske kulture, ocijenio je Andrićev elaborat o Albaniji iz 1939. godine riječima: ono što je Andrić predlagao savršeno se uklapalo u rasističke teorije koje su u to vrijeme bile u modi u nekim zemljama Europe, posebice u Hitlerovoj Njemačkoj, čiji je poklonik, inače, Andrić bio. Ta ocjena ne osvjetljava ponajljepšim svjetlom Andrićev politički profil.

Ivo Andrić je bio vijećnikom Trećega zasjedanja Zavnobiha. Tijekom godine 1946. živi u Beogradu i Sarajevu, a 22. ožujka 1948. postaje redovitim članom Srpske akademije nauka (SAN), odjeljenja za književnost i jezike, te odjeljenja likovnih i glazbenih umjetnosti. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovijetke Zlostavljanje i Pismo iz 1920. godine. Sljedeće godine postaje članom Predsjedništva Narodne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine i objavljuje Priču o vezirovom slonu, nekoliko radova o Vuku Stefanoviću Karadžiću i Petru II. Petroviću Njegošu.

Andrićevo djelo možemo podijeliti u nekoliko stilsko-tematskih cjelina.

Prva je faza, koju tvore lirika i pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri), obojena osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem, što je dijelom i nastalo kao posljedak čitanja tekstova kršćanskoga egzistencijalista Kierkegaarda. Kritika je podijeljena mišljenja o dosezima tih ranih radova: dok srpski kritik Nikola Milošević u njima gleda vrhunac Andrićeva stvaralaštva, hrvatski polihistor, Andrićev zemljak iz srednje Bosne Tomislav Ladan drži da se radi o nevažnim plačljivim adolescentskim jadikovkama što odražavaju piščevu nezrelost i nemaju dublje ni univerzalnije vrijednosti – ni na jezičnom, ni estetskom, a najmanje spoznajnom ili mudrosnom polju.
Zastupljen sa šest pjesama u zborniku iz 1914. godine Društva hrvatskih književnika koji je uredio Julije Benešić Hrvatskoj mladoj lirici.

Druga faza, koja traje do 2. svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezičnom planu, postupnim prijelazom na srpsku ekavicu (što je u većem broju djela stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše srpski ekavski, a likovi – često fratri ili kršćanski i muslimanski puk iz srednje Bosne – govore nekim od hrvatskih/bošnjačkih ijekavskih ili ikavskih dijalekata). S jezične točke motrišta ta je faza različito ocjenjivana: većinski srpski kritičari smatrali su da je Andrićevo spisateljstvo od 30-ih godina nadalje (s vrhuncima u 40-im i 50-im) kontinuacija jezičnoga modela Vuka Karadžića s naglaskom na obogaćenome folklornom izrazu, pa je po njima Andrić umjetnički kodifikator «vukovskoga» folklornoga idioma – po nekim ocjenama zreli ostvaraj toga oblika jezika. Hrvatski se kritičari nisu podrobnije bavili Andrićevim jezičnim izričajem u zrelom razdoblju, no, nekolicina koja je o tom pisala zamijetila je piščevo čišćenje tekstova od «kroatizama» koji su mu se ipak, tu i tamo, ipak potkrali (unutarnji, vanjština,..). Također, implicite su se složili s ocjenom srpskih kritičara da Andrić u toj fazi nije u središnjoj struji hrvatske jezične kulture- ne samo zbog ekavice, nego još više poradi otklona od hrvatskoga jezičnoga purizma, novotvorenica i oblika sintaktičkih struktura. Ukratko – jezik Andrićev nasljeduje izričaj Stankovića i Novakovića, a ne, kao Krleža i Ladan, jezičnu tradiciju Šenoe i Šuleka. Glede umjetničkoga dosega, u većini je pripovjedaka je Andrić «našao sebe», pa je ta zrela faza među umjetnički najproduktivnijima, s ovećim korpusom najcjenjenijih priča. Ostvarene na tradiciji srpske realističke pripovijetke 19. i početka 20. stoljeća (Laza Lazarević, Petar Kočić, Borisav Stanković), te se Andrićeve pripovijesti odlikuju dojmljivom evokacijom atmosfere i izražavaju piščevu vizuru Bosne kao uklete zemlje sraza istoka i zapada, prezasićene konfesionalnim netrpeljivostima, strahovima i nasiljima i razdirane snažnim strastima- od erotskih do vlastohlepnih. Autor prikazuje likove na crti zolinskoga naturalizma: bez opisa interioriziranih svijesti i potencijala mijene osobnosti, glavni su Andrićevi likovi najčešće tjerani paralelogramom sila bioloških poriva i zlosilja orijentalnoga despotizma. Osobe su iz triju konfesija (katoličke, istočno-pravoslavne i muslimanske), dok se, tu i tamo, pojavljuju i sefardski Židovi, kao i useljenici iz doba austro-ugarske okupacije. Pripovijesti su locirane u različita vremena, iako su najčešće one iz 19. stoljeća i početka 20.

Posljednja, i u svijetu najpoznatija faza Andrićeva stvaralaštva obilježena je opsežnijim djelima. Romane «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika» napisao je tijekom samonametnute izolacije u od Nijemaca okupiranome Beogradu, dok su «Gospođica» i nedovršeni «Omerpaša Latas» ostali pomalo u sjeni navedenih romana. Kritici često svrstavaju među romane dulju pripovijest «Prokleta avlija», koju mnogi poznavatelji drže vrhuncem Andrićeva pripovjedačkoga umijeća. Osim atipične «Gospođice», koja je na crti balzakovskih studija monomanijakalnih likova u opisu škrtice Rajke Radaković i njene sterilne egzistencije, ostala su djela uronjena u bosansku sredinu (doduše, valja napomenuti da je i dio romana «Gospođica» središten u Bosni) i tradicionalnom kroničarskom naracijom tkaju ozračje bosanske «proklete zemlje» i njenih usudom sukobljenih vjerskocivilizacijskih zajednica, prikovanih nabojem netrpeljivosti i međuovisnosti. Ocjena Andrića-romanopisca daleko je od suglasja: po nekima je pisac, na zasadama franjevačkih ljetopisa i minucioznim, dojmljivim realističkim opažajima i elegičnom mudrošću protkanim pripovijedanjem uspio kreirati svijet «sraza civilizacija na rubu Europe» univerzalnoga opsega i dosega; po drugima je Andrić velik jedino u novelama i pripovijestima, dok se za njegove romane drži da su staromodna proza- vjerodostojna kao kronika, no umjetnički nedovoljno ostvarena na emocionalnom ili misaonom polju. Bilo kako bilo, Ivo je Andrić u svijetu uglavnom poznat po svoja dva romana, «Na Drini ćuprija» i «Travnička hronika». U prvom je romanu junak Višegradski most kao protimbama nabijen simbol ljudske tvoračke snage i nerazorivosti pred silama vremena koje troše osobe, događaje, ustanke, političke sustave, ambicije i civilizacije; radnja mu se proteže u preko pet stoljeća i obiluje slikama brutalnosti istočnjačkoga despotizma i uzmicanja istoga pred nadirućim zapadom. Drugi roman, «Travnička hronika», smješten je u srednju Bosnu u doba Napoleonove vlasti i glavni su mu likovi, uz domaće ljude, francuski i austrijski diplomati asignirani u «konzulskom» Travniku. Odlike Andrićeve pripovjedačke umjetnosti su smiren, «epičarski» ton i pristup, naglasak na tjelesnosti i determinizmu ljudskih poriva koji često potječu iz uljudbom oblikovanih silnica što tvore «karakter»- njegovi su likovi i prečesto paralelogram civilizacijsko-prostornovremenskih sila, locirani i uvjetovani društvenopovijesnim kontekstom, a sa zanemarivo malom dimenzijom unutarnje slobode i problematizacije moralnih konflikata. Pisac je u tom surječju prikazivač pasivne, receptivne svijesti nemoćne da se odupre snazi okoliša. Iako je često navođen utjecaj Kierkegaarda, Tomasa Manna i, dijelom, Dostojevskoga na Andrića (sam je autor bio književno veoma obrazovan), iz piščevih djela to nije vidljivo- kritika je ustanovila plodonosnije sveze sa srpskom književnom tradicijom, poglavito tekstovima Bore Stankovića, Kočića, i, još dalje u prošlost, Vuka Karadžića. Posljednje je Andrićevo (a po mnogima i najbolje) djelo postumno objelodanjena zbirka meditativnih zapisa «Znakovi pored puta»- testamentarni brevijar melankolije koji se može označiti kao zreli dovršetak dubleta mladenačkih knjiga o jadu življenja što ga tvore «Ex Ponto» i «Nemiri». Ironija je da je ta, možda najbolja Andrićeva knjiga i vjerojatno njegov glavni zalog literarne «besmrtnosti» praktički neprevođena na strane jezike, a u srpskom čitateljskom krugu tek počinje dobivati kanonski status.

U razdoblju raspada druge Jugoslavije, a poglavito poslije 1991., pojavili su se kritički tonovi koji do tada nisu mogli doći do izražaja zbog Andrićevog književnog statusa u SFRJ kao državnoga pisca. To se prije svega odnosi na dva polja: prvo su emocijama nabijeni napadaji koji dolaze od strane bošnjačko-muslimanske inteligencije, i u kojima se Andrić ocjenjuje kao protumuslimanski bigot koji je, naglašeno je, detaljno opisivao muslimanska nasilja nad pravoslavnim kršćanima istodobno (tijekom 1942.) kad su četnici vršili veliki pokolj muslimanskoga življa u dolini Drine, a Andrić je za to znao. Detaljnom raščlambom Andrićeva djela, prije svega njegovih pripovijedaka, bošnjačko-muslimanski kritičar Muhsin Rizvić 

Iako u početku nije bio članom Komunističke partije Jugoslavije, bio je pozivan na važne sastanke, te je 22. srpnja 1948. govorio na Petom kongresu KPJ, značajnom jer se održao nedugo nakon Rezolucije Informbiroa o stanju u KPJ. Postao je članom Saveza komunista Jugoslavije 1954. godine. Također je bio i članom Saveznoga odbora Socijalističkoga saveza radnoga naroda Jugoslavije.

Poklonio je Udruženju bosanskih biblioteka novčani iznos od 30 milijuna tadašnjih dinara. U svojoj odluci naveo je želju da svaka knjižnica iz ovih sredstava nabavi cjelokupna djela Tita, Kardelja, Rankovića i Moše Pijade. Osim toga, izrazio je i želju da se nabave publikacije »Vojnog dela« i izdanja Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije.




#Article 117: Strip (635 words)


Strip je kronološki slijed slika međusobno povezanih radnjom. Strip dolazi od američkog naziva Comic Strip što doslovno znači komična traka. Njegovo postojanje povezano je s pojavom masovnih medija. Iako u početku egzistira kao dodatna zabava za čitatelje novina ubrzo postaje neovisni medij ili kako se voli kazati deveta umjetnost.

Dok je naracija kao takva do kraja 19.stoljeća bila vezana uz ili uz pisani izričaj (npr. dramu, priču, novelu, roman) ili uz živu izvedbu (kazalište), pojavom novina i pokretnih slika dobivamo dva potpuno nova medija: strip i film. Dok se obično na strip gleda kao na zabavu za djecu, dok filmove gledaju odrasli, i u stripu i u filmu se zapravo radi o istoj stvari, naracija - priča treba biti ispričana čitatelju (gledatelju) putem slika, statičnih ili pomičnih. Sama forma stripa zahtijeva sažeto izražavanje, jer u nekoliko kadrova i s malo teksta treba ispričati cijelu priču, no to upravo potencira majstorstvo scenarista i crtača stripova, jer oni nemaju na raspolaganju dodatni vid izražavanja koji film ima - zvuk. Tako zapravo čitajući (dobre) stripove možemo uživati ne samo u likovno/grafički lijepom izražaju nego i u savršeno odabranim rečenicama i kadrovima koje zapravo pretvaraju običan strip u remek-djela.

Danas smatramo da su svaka narativna likovna djela koja su se sastojala od slika u nizu zapravo preteče stripa (poput egipatske Knjige mrtvih ili rimskog Trajanovog stupa, ili grafičkih satira Williama Hogartha). No, u 19. stoljeću, u radovima europskih i američlkih ilustratora, počeo se oblikovati strip kakvoga poznajemo danas. Kao oblik masovnog medija, strip je nastao početkom 20. stoljeća u SAD-u s pojavom stripova u dnevnim novinama gdje je standardizirano nekoliko odlika (sličice u nizu, tj. engleski: strip, te tekst u balonima i dr.). Ovakva kombinacija riječi i slike se ubrzo proširila svijetom i uskoro su izdavane jeftine knjige novinskih stripova, a kasnije i originalni strip albumi. Danas se stripovi nalaze ne samo u novinama, nego i kao strip albumi (knjige), grafički romani i web stripovi (npr. ).

Vjerenica mača prvi put objavljena 12. ožujka 1935. godine u zagrebačkom dnevniku Novosti je prvi hrvatski (novinski) strip. Čitateljima je tada predstavljen kao roman u slikama. Scenarist je novinar Krešimir Kovačić, a crtač Andrija Maurović. Strip je adaptacija povijesno-pustolovnog romana Gospođica Lamberge. Strip se objavljivao dva i pol mjeseca u dnevnim nastavcima te je bio prvi strip kojeg su čitatelji na našem prostoru mogli čitati u dnevnim nastavcima. 

Poznatiji domaći strip-autori: Edvin Biuković, Andrija Maurović, Dubravko Mataković,Ivica Bednjanec, Darko Macan, Julio Radilović, Walter Neugebauer, Radovan Devlić, Krešimir Zimonić,Igor Kordej,Mirko Ilić, Danijel Žeželj. 

Današnji svijet ima tri žarišta stripa: Francusku/Belgiju, Japan i Sjedinjene Države. Ta tri žarišta imaju posve različite tradicije stripa. 

Francuska/Belgija oduvijek njeguje umjetničku stranu stripa, a nakon 1960-ih godina i uspona stripa za odrasle, bande dessinée (kako oni nazivaju strip) postala je prava umjetnost. Francuski je strip obično u formatu albuma s četrdesetak velikih stranica, te ima tvrde korice i kvalitetan papir. Autori stripa imaju mnogo viši status nego u Americi i Japanu, dapače, smatraju se umjetnicima. Najslavniji autor je belgijanac Hergé (Tintin).

Japan je najmlađe ali i najveće od tri žarišta. Japanski stripovi, manga, čine 40% ukupnog tiskanog materijala u Japanu. Svaki mjesec izlazi oko 350 stripovskih magazina i 500 stripova. Izdaju se u svescima od dvjestotinjak stranica (tankoubon), a nije neobično da serija dosegne i 10,000 stranica. Zato se u japanskim stripovima najviše pazi na radnju, dok je crtež sporedan. Poseban fenomen je doujinshi, ogromno tržište amaterskih stripova. Najslavniji autor je Osamu Tezuka (Astro Boy, Blackjack).

Sjedinjene Države su stvorile masovnu potrošnju stripova kroz ideju superjunaka, koja i danas čini osnovu američke industrije stripa. Postoji oštra razlika između comics, koji se prodaju u tankim izdanjima od dvadesetak stranica i smatraju se razbibrigom, i graphic novels, koji imaju format albuma, obično s tankim koricama, i pretendiraju na status umjetnosti. Najslavniji autor je Frank Miller (Batman: The Dark Knight Returns).




#Article 118: Rat (1450 words)


Rat je organizirani sukob naoružanih ljudi, kao produženje politike država, nacija, klasa sredstvima oružanog nasilja u cilju ostvarivanja određene političke, gospodarske i druge dobiti. Rat je društvena pojava uvjetovana i povezana s pojavom i razvitkom klasnog društva čiji su osnovni zakoni ujedno i opći zakoni razvitka rata. Osnovni sadržaj rata čini oružana borba, ali se rat ne svodi samo na nju, on je širi, složeniji jer uključuje i druge oblike borbe (političke, gospodarske itd.) koje imaju veliko značenje za pripremu i vođenje rata.

Povijesno gledano, rat se javlja tijekom razvoja privatnog vlasništva nad proizvodnim sredstvima, podjele društva na klase i pojave države kao organa i oruđa vladajuće klase.

U prvobitnoj zajednici nije bilo ratova, Sukobi između rodova i plemena imaju neka obilježja rata, ali im je bit sasvim različita. U tim sukobima nije bilo izdvojene organizacije za vođenje rata, svaki član roda ili plemena je bio ratnik. Ti sukobi su bili zasnovani više na ovisnosti ljudi od prirode, iz potrebe za područjima u kojim se nalazi hrana ili zbog krvne osvete a ne na prisvajanju tuđeg vlasništva ili za pribavljanje radne snage. U tim sukobima nije bilo zarobljenika i iskorištavanja pobjeđenih. 

Sa razvitkom prvih oblika državnih organizacija javlja se i vojska, kao posebna izdvojena organizacija unutar države zadužena za vođenje rata s vanjskim neprijateljom ili ovladavanjem otpora unutar države.

U robovlasničkom društvu gospodarstvo se zasniva na iskorištavanju roba, koji je njeno osnovno oruđe, i ne može se razvijati bez stalnog priljeva novih robova. Zbog toga, robovlasnička država ih nabavlja prvenstveno ratom: pokoravanjem okolnih plemena koja još nemaju državnu organizaciju, ratovima s drugim robovlasničkim državama, kojim se u slučaju pobjede pribavljaju ne samo robovi već i drugi ratni plijen i proširuje teritorij (Egipat, Rimski imperij, pohodi Aleksandra Velikog). Ti ratovi su često uzrokovali ustanke i pobune robova(prvi, drugi i treći robovski rat). Pripadnici vladajuće klase međusobno se bore oko vlasti i moći, brže bogaćenje i uzrokuju građanske ratove. U vrijeme stvaranja robovlasničkih država, najveći dio čovječanstva još se uvijek nalazio na niskom stupnju razvitka, pa su i vojske bile male a oružje jednostavno.

U feudalizmu države vode ratove radi porobljavanja i pljačke, teritorijalnog proširenja, stjecanja novih posjeda i iskorištavanja kmetova. Među najveće ratove ovog karaktera spadaju ratovi franačke države pod Karlom Velikim, turska osvajanja  itd. Ciljevi tih ratova su imali i dinastičko obilježje kao npr. Stogodišnji rat. 

Međusobnih ratova feudalaca ili grupa feudalaca oko prevlasti i proširivanja teritorija na račun suparnika bilo je mnogo u razdoblju ranog feudalizma kad je rascjepkanost bila najveća (Italija, Francuska, Rusija). Takvi ratovi, samo krupnih razmjera su obilježje i kasnijeg razdoblja, poznatog kao kasni feudalizam (Ratovi dviju ruža). 
Razdoblje feudalizma su potresali i seljački ratovi. Feudalno iskorištavanje učinilo je položaj kmeta vrlo teškim i tjeralo ga na borbu, i to pogotovu onda kad se pojavljuju i robno-novčani odnosi, pa se kmetu i nametnu teške novčane obveze.( Jacquerie u Francuskoj 1358. godine, husitski ratovi u Češkoj 1419 - 1436. godine, veliki seljački rat u Njemačkoj pod vodstvom Thomasa Müntzera, Dožina (György Dozsa) u Mađarskoj 1514. godine, buna Ivana Bolotnjikova 1606. - 1607. godine, Hvarska buna 1510. - 1514. godine, slovenske seljačke bune u 15. i 16. stoljeću, Velika seljačka buna u Hrvatskoj 1573. godine.
Razvitak gospodarstva i povećanja bogatstva dovodi i do pojave plaćeničkih vojski, koji vode rat za račun onog koji ih plaća.

Buržoazija kao nosilac i pokretač novih gospodarstvenih, društvenih, socijalnih i političkih odnosa u kapitalističkom društvu vodi antifeudalne i revolucionarne ratove u cilju nadilaženja feudalne racijepkanosti, i stvaranju nacionalnih država kao novog, pogodnijeg oblika razvitka kapitalističkog gospodarstva. Najpoznatije revolucije tog doimperijalističkog razdoblja su: nizozemska revolucija (Rat protiv Španjolske 1566 - 1609. godine), francuska revolucija, Američki rat za nezavisnost itd. 
U ovom razdoblju dolazi i do čestih ratova između država ili koalicija država za hegemoniju, kao posljedica neravnomjernog razvitka kapitalizma u raznim zemljama i njihovih različitih interesa u borbi za trgovinsku, pomorsku, kolonijalnu i drugu premoć (između Nizozemske i Engleske, Nizozemske i Francuske, Engleske i Francuske, sedmogodišnji rat 1756. - 1763. godine, Krimski rat 1853. - 1856. godine.). Osim toga, vode se i ratovi za nacionalno ujedinjenje (Italija, Njemačka), ratovi za nacionalno oslobođenje (ratovi protiv Napoleona 1802. - 1814. godine), ratovi balkanskih naroda protiv Turske, Grčki rat za oslobođenje 1821. - 1829.).
U 17. i 18. stoljeću kao rezultat kolonijalnih ratova, stvaraju se ogromni kolonijalni imperiji kapitalističkih europskih država. Kolonijalni ratovi imaju krajnje reakcionarnu ulogu, jer su lišili mnoge narode političke neovisnosti i uzrokovali su oslobodilačke ratove naroda kolonija (Indija, Indonezija, Alžir, Meksiko, Kuba, Filipini itd.) U ovom razdoblju javljaju se i prvi građanski ustanci i ratovi koje, proletarijat vodi protiv buržoazije. (Pariška komuna)

Imperijalistički ratovi za kolonije su naslijedili ratove predimperijalističkog razdoblja. Potreba za kolonijama i sirovinama su prerasli nacionalne okvire i pretvorili se u borbu imprijalističkih sila za podjelu svijeta, novih teritorija, tržišta i izvoz kapitala (španjolsko-američki rat 1898. godine, burski rat 1899. - 1902. godine, rusko-japanski rat 1904. - 1905. godine), što je i uzrokovalo i Prvi svjetski rat, koji izbija u uvjetima narušene ravnoteže među imperijalističkim državama.

Još u antičkom dobu, grčki filozofi idealisti, su tvrdili da je rat prirodno stanje duha (Platon) i prirodan način stjecanja imovine (Aristotel). Objema tezama su se pravdale ratovi robovlasničke klase i predstavljale izraz njenjih interesa.
Iako uzrok svih ratova nije nužno samo ekonomske prirode, materijalni čimbenici uvijek pogoduju ratovanju: Mein Kampf i Memorandum SANU prethodili su strašnim ratovima; Teška ekonomska kriza i glad prethodile su Mein Kampfu i oslabile intelektualni imunitet čak i najrazvijenije europske nacije. 

U srednjem vijeku crkva je kao najjači feudalac bila nositelj i stvaratelj religiozne ideologije, prema kojoj su ratovi izraz božje volje, natprirodne pojave pred kojim je čovjek nemoćan. U to ime, crkva vodi i Križarske ratove i time prikriva njihov pravi karakter.

Buržoasko razdoblje donosi i šira objašnjenja rata. Mnogi napredni mislioci, znanstvenici, filozofi i dr. su bili protivnici rata kao sredstva za postizanje cilja i borili se protiv toga (Immanuel Kant, Montesquieu, Voltaire, Rousseau, Fichte, Herder i dr.), vjerujući da zdrav ljudski um može spriječiti rat. U ovom razdoblju se javljaju tri različite teorije promatranja rata: 

Osim ove tri teorije javljaju se i neki drugi pravci u objašnjavanju porijekla rata kao što su subjektivizam (rat je tragedija pogrešaka), kozmopolitizam, pacifizam itd.

Ipak, u današnje vrijeme najviše navođeni teoretičar o ratu je Carl von Clausewitz. Clausewitz je napiso djelo O ratu u kojem je objasnio svoja viđenja odnosa između politike i rata. Odredio je pojam apsolutnog rata. Po njemu se pojam borba poistovjećuje s pojmom rata, gdje upotreba oružanih snaga nije ništa drugo do organizacija određenog broja bojeva. Clausewitz smatra obranu jačim vidom borbe od napada, jer po njemu rat počinje obranom, jer ako se napadnuti ne brani ne može doći ni do rata. Tu tezu on izvodi iz taktike i prenosi je u strategiju što je bilo sasvim neobično u to vrijeme, pa ga mnogi i kritiziraju. Moralne snage su u središtu Clausewitzeve ideje o ratu, jer samo fin, prodoran razum može u toj oblasti osjetiti istinu. Clausewitzeva strategija vođenja rata, međutim, ne prelazi europski kontinet i ne zahvaća odnose snaga na moru iako su imali izvanredne utjecaje na Napoleonove ratove.

Drugi oblici rata:

Rat kao društvenu pojavu regulira i pravo (međunarodno javno i ratno pravo). Pravni pojam rata je uži od njegovog općeg pojma. Rat je oružani sukob između dvije ili više država, uzrokovan voljom jedne od njih, uz potrebu prinudnih mjera kojim svaka zaraćena snaga pokušava nametnuti svoju volju protivniku. 

Godine 1928. rat je bio dopušten po međunarodnom ratnom pravu, jer je svaka neovisna država imala pravo na vođenja rata. Dne 27. kolovoza 1928. godine je rat po prvi put u povijesti zabranjen Pariškim paktom, gdje su se države, potpisnice ugovora odrekle prava na rat i obvezale da u njihovim međusobnim odnosima neće pribjeći ratu. Međutim ova obveza je važila samo za potpisnice ugovora, pa je rat i dalje bio pravno dopušten. Problem ovog ugovora je što nije jasno odredio pojam pravične samoobrane, napada ili obrane. Stoga je uvijek postojala mogućnost da se napadački rat proglasi obrambenim kako bi se opravdala njegova potreba. Na taj je način Njemačka, iako potpisnica pakta, počela Drugi svjetski rat. 

Povelja UN iz 1945. konačno zabranjuje rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih sporova i nacionalne politike. Članice UN su se obvezale da neće upotrebljavati silu ili prijetiti silom koja bi bila usmjerene protiv političke ili teritorijalne neovisnosti bilo koje države, da će sve sporove i sukobe rješavati jedino i isključivo mirnim putem, da će pružiti pomoć svakoj napadnutoj članici, da će se uzdržati od pružanja pomoći svakoj državi protiv koje UN poduzme neku prinudnu mjeru. Iako zabranjuje rat, povelja UN ipak dopušta urođeno pravo na pojedinačnu i zajedničku samoobranu u slučaju oružanog napada protiv nekog člana Ujedinjenih naroda, dok Savjet sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti.




#Article 119: Svemir (404 words)


Svemir je čitav svijet što nas okružuje: prostor, vrijeme, materija, energija, planeti, zvijezde, galaktike, intergalaktički prostor i sve iza toga.

Grane znanosti koje proučavaju svemir su astronomija (znanost o zvijezdama), zatim kozmogonija i kozmologija. Dio svemira koji čine Sunce i 8 planeta koji kruže oko njega (uključujući i Zemlju) zove se Sunčev sustav.

Pretpostavlja se da je svemir star oko 13,8 milijarda godina, te da je nastao u Velikom Prasku (Big Bang). Svemir se ugrubo sastoji od galaktika (nakupina milijuna zvijezda), praznog prostora, te međuzvjezdane tvari. Galaktike su organizirane u galaktička jata i superjata.

Pretežni su sastojci svemira elementi vodik (maseni udjel gotovo 75%) i helij (oko 25%), dok ostali elementi čine 1 do 2%. Uzevši da je masa prosječne zvijezde jednaka masi Sunca (2 · 1030 kg), u galaktikama se nalazi više stotina milijardi sunaca, a broj se i samih galaktika procjenjuje na više stotina milijardi. U kozmologiji se prešutno pretpostavlja da je vidljivi svemir samo dio cijeloga svemira. Nema dokaza da je svemir doista konačan ili beskonačan. Današnji teleskopi postupno prodiru u područja s mlađim galaktikama u dalekom svemiru.

Najstarije kozmološke modele svemira razvili su stari grčki i indijski filozofi te su bili geocentrični, postavljajući Zemlju u središte svemira. Tijekom stoljeća preciznija astronomska promatranja navela su Nikolu Kopernika da razvije heliocentrični model sa Suncem u središtu Sunčevog sustava. Razvijajući zakon univerzalne gravitacije, Isaac Newton se nadovezao na Kopernikov rad, kao i na Keplerove zakone planetarnog gibanja i opažanja Tycha Brahea. Daljnja poboljšanja promatranja svemira dovela su do spoznaje da je Sunce jedna od stotina milijardi zvijezda na Mliječnom putu, koja je jedna od najmanje stotina milijardi galaksija u svemiru. Mnoge zvijezde u našoj galaksiji posjeduju planete. U većim razmjerima, galaktike su raspoređene jednoliko i jednako u svim smjerovima, što znači da svemir nema ni ruba ni središta. Na manjim mjerilima galaktike su raspoređene u skupovima i superskupovima koji tvore ogromna vlakna i praznine u prostoru, stvarajući ogromnu strukturu poput pjene.  Otkrića početkom 20. stoljeća sugeriraju da je svemir imao početak i da se prostor od tada širi, i trenutno se još širi sve većom brzinom. 

Postoje brojne hipoteze o konačnoj sudbini svemira i o tome što je, ako ništa drugo, prethodilo Velikom prasku, dok drugi fizičari i filozofi odbijaju nagađati, sumnjajući da će podaci o prethodnim stanjima ikada biti dostupni. Neki su fizičari predložili različite hipoteze o multisvemirima, u kojima bi naš svemir mogao biti jedan od mnogih svemira koji također postoje. 




#Article 120: Lamijski rat (307 words)


Lamijski rat (323. pr. Kr. - 322. pr. Kr.), nazvan po gradu Lamija, jest rat, odnosno neuspješni ustanak u Grčkoj protiv makedonske vlasti i Antipatera, makedonskog namjesnika u Grčkoj.

Ustanak se izbio nedugo nakon smrti makedonskog kralja Aleksandra III. Velikog.
Ustanak su pokrenuli Atena i Etolski savez. Atenjani su uveli vojnu obvezu za sve muškarce ispod 40 godina i uzeli u službu 8000 plaćenika. Antipater se htio povući u Makedoniju i pričekati pojačanje iz Grčke. Leosten, atenski vojskovođa, postavio je vojsku kod klanca Termopile i time zatvorio put Antipateru i prisilio ga na bitku. U bitci kod Heraklije, 323. pr. Kr., Leosten je pobijedio Antipatera. Antipater se zatim povukao u grad Lamija, koji je Leosten stavio pod opsadu. Antipater je ponudio Leostenu pregovore, što je ovaj odbio, iako nije imao potrebnu vojnu opremu da uspješno dovrši opsadu.

Nakon tih uspjeha ustanku su se pridružili brojni dobrovoljci iz drugih grčkih gradova. Makedonski vojskovođa Leonat, koji je krenuo u pomoć Antipateru, također je doživio poraz. Tu su poginuli i Leosten i Leonat. Ipak se Antipater uspio izvući iz Lamije i povući u Makedoniju.

Međutim, Makedonci su imali potpunu pomorsku prevlast, te je Klit potukao Atenjane u pomorskoj bitci kod Abida, 322. pr. Kr.. Nakon toga mnogi grčki dobrovoljci napuštaju ustanak i vraćaju se svojim domovima. Makedonski vojskovođa Krater stigao je iz Azije s vojnim pojačanjem. Antipater i Krater su, udruženi, pobijedili oslabljene Grke u odlučnoj bitci kod Kranona 322. pr. Kr.. Do 321. pr. Kr. ponovo su svi grčki gradovi, osim Etolskog saveza, bili pod vlašću Makedonaca. Daljnje pokoravanje Grčke je spriječeno jer su izbile borbe između Aleksandrovih generala dijadosa. 

Ovim ratom Atena je prestala biti velika pomorska sila. Atena je bila prisiljena platiti ratnu odštetu i prihvatiti oligarhijsko vladanje 9000 najbogatijih Atenjana. Pogubljeni su, ili počinili samoubojstvo, mnogi ugledni Atenjani koji su podržavali ustanak, npr. Demosten i Hiperid.




#Article 121: Planet (2710 words)


Planet (lat. planetae, prema grč. πλανήτης: koji luta)  je nebesko tijelo koje obilazi oko zvijezde (u našem Sunčevom sustavu to je Sunce) i koje se kreće eliptičnom putanjom oko zvijezde, dovoljno veliko da ga oblikuje vlastita gravitacija, svijetli odraženom Sunčevom svjetlošću i može imati vlastite prirodne satelite. Za razliku od zvijezda, planeti nemaju vlastiti izvor energije, to jest u njihovoj unutrašnjosti ne dolazi do nuklearne fuzije. Budući da postoji mnoštvo tijela koja kruže oko zvijezde, planetima smatramo samo one značajnijih masa, koji kruže približno u ravnini ekliptike. Također oko planeta mogu kružiti manja tijela koja nazivamo mjesecima, pratiocima ili prirodnim satelitima. Fizički se planeti razlikuju od zvijezda masom barem 100 puta manjom od Sunčeve, pa u svojem središtu ne mogu imati termonuklearni izvor energije zbog premalena gravitacijskoga tlaka.

Do početka 1990-ih bilo je poznato 9 planeta, svi u Sunčevom sustavu. Danas se u Sunčevom sustavu broji 8 planeta, dok je Pluton svrstan u kategoriju patuljastih planeta, poput Ceresa, Erisa, Haumea i drugih. To su, razvrstani redom srednjih udaljenosti od Sunca: Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Prva su četiri unutrašnji ili terestrički planeti, odijeljeni od ostalih, vanjskih, glavnim planetoidnim pojasom. Planetne se staze nalaze gotovo u jednoj ravnini i, osim Merkurove, malo se razlikuju od kružnice. Svi se planeti oko Sunca gibaju istim smjerom (protivno satnoj kazaljci ako se promatraju od Sjevernoga prema Južnom Zemljinu polu). Vrtnja većine planeta oko svoje osi istoga je smjera, no Venera se okreće suprotno, a Uranova os vrtnje leži gotovo u ravnini njegove staze. Golim okom vide se Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn, koje su poznavali stari narodi; posljednja dva planeta otkrivena su u novom vijeku. Planeti su najprije, zajedno s Mjesecom i Suncem, bili smatrani Zemljinim pratiocima  (geocentrični sustav), a od zvijezda ih se razlikovalo po tome što stalno mijenjaju mjesta.

U novije vrijeme razvijene su metode pronalaženja planeta oko drugih zvijezda u bliskom galaktičkom susjedstvu, na udaljenostima od nekoliko svjetlosnih godina. Do danas je potvrđeno postojanje preko 3760 ekstrasolarnih planeta. 

Smatra se da planeti nastaju iz protoplanetarnog diska, u procesu formiranja zvjezdanog sustava (kozmogonija). Plin i prašina koji kruže oko protozvijezde zgušnjavaju se u rotirajući disk u kojem se stvaraju nakupine čestica. Ove nakupine povećavaju masu pod utjecajem gravitacije, sudaraju se i stvaraju veća tijela - planete.

Naziv planet dolazi od grčke riječi planetes, što znači lutalice. Naziv je nastao u vrijeme kada su stari narodi opažali da neka tijela mijenjaju svoj položaj na nebeskom svodu.

Osim Zemlje, svi planeti u Sunčevom sustavu dobili su imena po likovima iz rimske mitologije. Uran je dobio ime po grčkom bogu.

Planeti našeg Sunčevog sustava su (redom po udaljenosti od Sunca):

Planeti u Sunčevom sustavu podijeljeni su u kategorije prema sastavu.

S obzirom na položaj Zemlje u Sunčevu sustavu, planeti se dijele na donje (bliži Suncu) i gornje (dalji nego što je Zemlja) te se nalaze u različitim odnosima prema Suncu (aspekt). Donji planeti prividno titraju oko Sunca, udaljujući se do položaja pod kutom od najviše 28° (Merkur) i 47° (Venera), te se mogu pojaviti ili ujutro prije Sunčeva izlaska (zapadna elongacija) ili uvečer prije njegova zalaska (istočna elongacija). Budući da se ravnine u kojima se planeti gibaju oko Sunca ne podudaraju sa Zemljinom, planeti neće svaki put prijeći iza Sunca (okultacija) ili ispred njega (tranzit); te se pojave ponavljaju u višegodišnjim razmacima. Gornji planeti obilaze oko Sunca manjom kutnom brzinom nego Zemlja, pa se nakon konjunkcije prividno gibaju prema zapadu (tada se vide ujutro) sve dok ne stignu u opoziciju, kada nastavljaju kao večernja nebeska tijela. U odnosu na zvijezde, gibaju se od zapada prema istoku u složenoj putanji koja, kada su u području opozicije, pokazuje petlje, a tada se djelomice gibaju prema zapadu. Položaji planeta na nebeskoj sferi računaju se vrlo točno, a objavljuju kao efemeride.

Po fizičkim svojstvima razlikuju se planeti Zemljine i Jupiterove skupine. Merkur, Venera, Zemlja i Mars (terestrički planeti) imaju čvrstu površinu i tanku atmosferu, osim Merkura koji je bez atmosfere. Građeni su od stijenja koje sadrži željezo, silicij, kisik, magnezij, aluminij i drugo. Razmjerno su velike prosječne gustoće (3,9 do 5,5 g/cm³). Vanjski planeti (jovijanski planeti), divovski su i izgrađeni pretežno od plinova: vodika, helija, metana i amonijaka, pa su male prosječne gustoće (0,7 do 1,7 g/cm³). U unutrašnjosti svih planeta tvar je visoke temperature i pod visokim tlakom. Površinska temperatura planeta ovisi o udaljenosti od Sunca i o prisutnosti, odnosno o sastavu atmosfere. Najvišu temperaturu imaju površine Merkura (430 °C) i Venere (460 °C). Fizičko stanje planeta i njihovih satelita danas se dosta istražuje uz pomoć svemirskih letjelica. 

Merkur je planet najbliži Suncu; vrlo izdužene staze, kojoj numerički ekscentricitet iznosi 0,206, pa pokazuje relativistički zakret perihela. Maksimalna kutna udaljenost (elongacija) od Sunca iznosi 28°. Nema prirodnog satelita. U prosjeku je od Sunca udaljen 0,387 astronomskih jedinica (AJ) ili 57,91 milijuna kilometara, a približava se na 0,31 AJ (46 001 200 km) ili udaljuje na 0,47 AJ (69 816 900 km). Oko Sunca obiđe za zvjezdanu godinu (sideričku godinu) jednaku 88 dana. Promjer mu je 4 879,4 km, masa 0,055 Zemljine mase, srednja gustoća 5 430 kg/m³. Os vrtnje okomita je na stazu. Okreće se vrlo sporo i njegov siderički dan traje 58,65 dana, što iznosi 2/3 sideričke godine, dok mu sinodički (Sunčev) dan traje 176 dana. Zbog njegova svojstvena gibanja promatrač bi na Merkuru doživio dvostruk izlazak Sunca ili dvostruko podne. 

Venera je drugi planet po udaljenosti od Sunca, bez satelita, nešto manji od Zemlje (promjer 12 104 kilometara). Na nebu je najsjajniji planet i pokazuje Venerine mijene. Od Sunca se najviše udalji 47° pa se vidi ili uvečer kao Večernja zvijezda ili ujutro kao Jutarnja zvijezda, odnosno Danica. Os vrtnje gotovo je okomita na ravninu staze. Okreće se retrogradno (smjer dnevnoga prividnog gibanja Sunca suprotan je onomu na Zemlji) i najsporije od svih planeta; siderički period vrtnje (siderički period) traje 243,0 dana i dulji je od godine, koja traje 224,7 dana, dok Sunčev dan na Veneri traje 116,7 dana, što je sumjerljivo s njezinom sinodičkom godinom (zvjezdana godina) od 583,9 dana. Veneru je posjetilo 26 letjelica: Venera 1, Mariner 2, Zond 1, Venera 2-8, Mariner 10, Venera 9, Venera 10, Pioneer Venus 1, 2, Venera 11-16, Vega 1, 2, Galileo i Magellan.

Zemlja je treći planet po redoslijedu udaljenosti od Sunca i najveći među unutarnjim planetima. Prosječno je od Sunca udaljen 149,6 milijuna kilometara, što se uzima kao astronomska jedinica (AJ). Zemljina putanja nije jako izdužena, numerički ekscentricitet Zemljine staze iznosi 0,016 79, zbog čega se Zemlja Suncu približi za 2,5 milijuna kilometara (perihel, oko 4. siječnja) ili udalji za jednako toliko (afel, oko 4. srpnja). Ekscentricitet se u 100 000 godina mijenja za iznos od približno 0,003 2 do 0,005 7. S vremenom se mijenja i položaj Zemljine staze u ravnini gibanja, pa godišnji progradni zakret perihela (pomicanje u smjeru ophoda oko Sunca), potaknut utjecajem planeta i relativističkim učinkom, iznosi 11,63.

Mars je planet upola manji od Zemlje. Promjer mu je oko 6 800 km. Dan je gotovo iste duljine, ali za obilazak oko Sunca mu treba 686 dana. Od Sunca je udaljen 227 939 100 km, a prosječna temperatura na površini je -50 °C. Mars ima dva prirodna satelita, Fobos i Deimos, dva asteroida koja su se previše približila Marsu te ih je on zarobio svojom gravitacijom. Oba su nepravilna oblika. Vallis Marineris je neobičan kanjon koji se proteže skoro nešto više od polovice Marsa. Na Marsu su radili roveri Spirit i Opportunity koji su svoju misiju završili, a radili više od 1,5 godinu.

Jupiter je planet s najvećim promjerom i najvećom masom u Sunčevu sustavu, peti po udaljenosti od Sunca (prosječna udaljenost mu je 778 milijuna kilometara); jednom obiđe Sunce za 11,862 godina. Masa mu je 318,4 puta veća od Zemljine, a gustoća mu je samo oko 1/4 gustoće Zemlje. Velik dio volumena tvori vodik, koji zbog velike mase i gravitacije Jupiter nije izgubio od postanka Sunčeva sustava (4,57 milijarde godina), kao što se zbilo s drugim planetima. Prema astronomskim ispitivanjima, podatcima te prema teorijskoj obradbi, Jupiter se sastoji od razmjerno malene silikatne jezgre, okružene dvama slojevima tekućega vodika; donji sloj, pod većim tlakom, ima metalna svojstva, to jest vodikovi su elektroni u slabo vezanom ili u slobodnom stanju; gornji je sloj tekući vodik u molekularnom stanju (H2). Iznad površine nalazi se atmosfera debljine oko 1000 km (1/70 polumjera planeta). U atmosferi je utvrđena prisutnost vodika, metana, helija, amonijaka, amonijeva hidrosulfida i smrznute vode. Pretpostavlja se da postoje i drugi spojevi (vodikov sulfid, različiti organski spojevi, kompleksni anorganski polimeri).

Saturn je šesti planet u Sunčevu sustavu. Udaljen je 9,54 AJ odnosno 1 429 400 000 km od Sunca, promjera 120 536 km (na ekvatoru) i masu 5,68 × 1026 kg. Saturn je po volumenu i masi drugi planet nakon Jupitera. Uz Jupiter, Uran i Neptun pripada skupini plinovitih divova, planeta vanjskog dijela Sunčevog sustava. Saturn je planet najmanje gustoće i s najvećim prstenom. Obiđe Sunce za 29,5 godina na srednjoj udaljenosti 1,426 · 109 km. Tijelo mu je znatno spljošteno (ekvatorski promjer 120 536 km, polarni promjer 108 728 km), tako da je najspljošteniji od planeta. Masa mu je 95 puta veća od Zemljine. Jedini je planet kojega je gustoća manja od gustoće vode (690 kg/m3). Najpoznatije obilježje Saturna su planetarni prsteni koji ga okružuju u 7 pojaseva, označenih slovima A do G. Saturn su istraživale letjelice Pioneer 11 (1979.), Voyager 1 (1980.), Voyager 2 (1981.), a umjetnim satelitom postala je svemirska letjelica Cassini-Huygens, u srpnju 2004. 

Uran je sedmi po redu planet od Sunca, na srednjoj udaljenosti od Sunca 19,23 astronomskih jedinica. To je prvi planet koji je bio otkriven teleskopom (William Herschel, 1781.). Ime je dobio po Uranu, bogu neba i ocu Titana u grčkoj mitologiji. Od Zemlje je veći oko 4 puta, a masivniji oko 14,5 puta. Zbog brze vrtnje je blago spljošten. Suprotno uvriježenom urbanom mitu nastalom iz krivo sintetiziranih prvih fotografija Voyagera 2, Uran nije ni zelen ni cijan boje, nego svijetlo plave boje koju uzrokuje kombinacija tragova metana i Rayleighovog raspršenja svjetlosti. Antički narodi nisu znali za Uran jer je na rubu vidljivosti golog oka čak i u najpovoljnijim uvjetima noćnog neba. Tijekom opozicije sjaj mu dostigne prividnu magnitudu +5,8. Sa Zemlje se u najboljem slučaju vidi kao pločica kutnog promjera 4.Tijelo mu je splošteno, ekvatorski mu je promjer 51 118 km, oko četiri puta veći od Zemljina, a polarni 49 946 km. Masa mu je 14,5 puta veća od Zemljine, gušći je od vode 1,27 puta. Ekvator mu je otklonjen od ravnine staze za 97,8°, te mu je os vrtnje gotovo polegnuta u ravnini staze. Jedina letjelica koja je posjetila Uran je Voyager 2 (1986.).

Neptun, osmi i od Sunca najudaljeniji planet Sunčevog sustava. Nazvan po rimskom bogu mora, četvrti je najveći planet po promjeru i treći po masi koja je sedamnaest puta veća od Zemljine. Oko Sunca orbitira na prosječnoj udaljenosti od 30,1 AJ. Astronomski simbol mu je ♆, stilizirana inačica trozuba boga Neptuna. Otkriven 23. rujna 1846., Neptun je prvi planet pronađen matematičkim izračunima, a ne empirijskim promatranjima. Nepredvidljive promjene u orbiti Urana uvjerile su francuskog astronoma Alexisa Bouvarda da mu na orbitu utječe gravitacija nepoznatog planeta. Neptun je u konačnici uočio Johann Galle unutar stupnja od lokacije koju je predividio Urbain Le Verrier. Sastav Neptuna sličan je Uranovom sa zajedničkom osobinom da se razlikuju od plinovitih divova Jupitera i Saturna. Neptunova atmosfera, iako slična plinovitim divovima, uz vodik i helij sadrži veće količine ledova poput vode, amonijaka i metana. Da bi naglasili njihova glavna svojstva, astronomi Neptun i Uran ponekad nazivaju ledenim divovima. Unutrašnjost planeta uglavnom je sastavljena od stijena i leda. Plava pojava planeta rezultat je metana u atmosferi.

Polazna točka i prva primjena Newtonova zakona gibanja bilo je gibanje planeta oko Sunca. Nakon otkrića načela ustrajnosti nije više bilo sumnje da je kretanje planeta prouzrokovano nekom silom koja potječe od Sunca. Znanost se približila prirodi te sile, kad je J. Kepler, na osnovu astronomskih opažanja T. Brachea našao zakone gibanja planeta. Svoju spoznaju Kepler je izrazio u 3 osnovna zakona:

Prvi Keplerov zakon određuje stazu planeta, a ostali njihove brzine.

Newton je tražio međusobnu vezu između ubrzanja i sile. On je našao da se iz Keplerovih zakona može u svakoj točki staze izračunati ubrzanje planeta. Ona izvanredno jednostavno zavisi od udaljenosti planeta od Sunca. U svakoj točki staze ubrzanje planeta ima smjer prema Suncu, a njena veličina je razmjerna kvadratu udaljenosti planeta od Sunca. Odatle je Newton zaključio, da su gibanja planeta prouzrokovana privlačnom silom Sunca, koja u daljinu opada kao 1/r2. To je bio temelj njegove teorije gravitacije i mehaničkog sustava uopće. 

Newton je prvi uočio vezu između tako udaljenih pojava, kao što su gibanja planeta oko Sunca i padanje tijela na Zemlju. Svijanje staze planeta prema Suncu i težina tijela učinci su iste prirodne sile, Newtonove gravitacije. 

Osnivač mehanike postavio je jasnu razliku između mase i težine tijela. Ta su dva pojma bila u povijesti znanosti stalno miješana. Po Newtonu masa određuje otpor tijela prema promjeni brzine (tromost), a težina tijela je posljedica privlačnog djelovanja Zemlje. Kad bi isčezla gravitacija, nestalo bi pritiska tijela na podlogu, ali bi ostala uščuvana njegova masa. Morali bismo opet djelovati istim silama da tijela iz mirovanja stavimo u gibanje.  

Iskustvo pokazuje da je težina tijela razmjerna njegovoj masi. To uzima Newton kao osnovnu osobinu gravitacije. Privlačenje između tijela razmjerno je umnošku njihovih masa. Kako sila zavisi od udaljenosti, zaključio je Newton iz gibanja planeta oko Sunca. To je sve što mu je bilo potrebno da izreče zakon privlačenja. Gravitacijsko privlačenje između dva tijela razmjerno je umnošku njihovih masa, a obrnuto razmjerno kvadratu njihove udaljenosti. Označi li se masa jednog tijela sa m, masa drugog tijela sa M, a udaljenost sa r, gravitacija se dade izraziti matematički:

G je konstanta proporcionalnosti, takozvana gravitacijska konstanta. Ona je po iznosu jednaka sili kojom se dva kilograma privlače u razmaku od jednog metra. Pokusima se dobilo:

Gravitacijska konstanta je vrlo mala. Gravitacija je univerzalna sila među svim tijelima. Dok su mase male, privlačne sile su sitne. Tek golema tijela očituju snažna privlačna djelovanja. Takve goleme mase su planeti i zvijezde.

Veliku masu ima i naša Zemlja. Nad njenom površinom zadobivaju sva tijela ubrzanje prema dolje jednaku g = 9,81 m/s2. Sila teža na tijelo mase m jednaka je prema Newtonovom zakonu gibanja m∙g. No s druge strane ta sila mora biti jednaka gravitacijskom privlačenju između Zemlje i tijela. Na tijelo djeluje Zemljina kugla kao da je sva njena masa koncentrirana u središtu:

Desno i lijevo krati se masa tijela, a preostaju poznate veličine: ubrzanje zemljine sile teže g, gravitacijska konstanta G, polumjer Zemlje r i nepoznata masa Zemlje M. Iz jednadžbe dobivamo za masu Zemlje 5,97∙1024 kg. Kad znamo masu i volumen, možemo proračunati gustoću. Prosječna gustoća Zemlje je 5,52 puta veća od gustoće vode. Budući da je Zemlja na površini samo upola tako gusta, mora biti znatno jače zbijena u svojoj unutrašnjosti.

Točan proračun planetnih gibanja vezan je s višim matematičkim sredstvima. No ta se matematička obrada može znatno pojednostaviti ako se uzme u obzir da su staze planeta vrlo slične kružnicama. Kod Zemlje na primjer udaljenost od Sunca koleba oko prosječne udaljenosti za manje od 0,2%. Približno podudaranje elipsa s kružnicama nije posljedica Newtonova zakona gibanja već je uzrokovano osobitim fizičkim prilikama koje su vladale pri stvaranju našeg planetnog sustava. Prilikom vrtnje planet dobiva stalno ubrzanje prema središtu kružnice. Usprkos tome stalnom ubrzanju tijelu se brzina ne povećava niti se ono približuje središtu. Ubrzanje se jedino očituje u tome, što tijelo skreće smjer svoje brzine prema središtu. Iz brzine i polumjera vrtnje da se izračunati ubrzanje, koju sila neprestano daje tijelu. Promatrajmo brzinu čestice na početku i na kraju sitnog vremenskog raspona. Na početku je čestica u točki P i ima brzinu v. Poslije toga je u točki P’ i ima brzinu v’. U promatranom vremenskom razdoblju smjer brzine čestice promijenio se za kut Δα. Da brzinu okrenemo za toliki kut, moramo joj prema središtu kružnice dati prirast jednak v∙Δα. Tako je veliki luk između strelice v i v’, koje na crtežu predočuju brzine na početku i na kraju vremenskog razdoblja. Proračunati prirast brzine sila je proizvela u promatranom vremenu Δt. Dakle, omjer između prirasta brzine i tog vremena upravo je jednak kružnom ubrzanju:

Omjer između malog kuta Δα i malog vremena Δt jednak je omjeru između punog kuta kružnice 2∙π i trajanja T jednog cijelog okretaja. No trajanje T jednog okreta jednako je omjeru između opsega kružnice 2∙r∙π i brzine v čestice:




#Article 122: Kontinent (139 words)


Pojam kontinent (od lat.: (terra) continens) označava međusobno povezanu zemlju. Svi kontinenti zajedno čine samo 29% površine Zemlje.

Ne postoji jedinstveno stajalište u definiciji kontinenta.

Geografski je jedan kontinent pretežno jedna velika međusobno povezana zemaljska površina, potpuno ili skoro potpuno omeđena vodom ili nekom drugom prirodnom granicom. Tako, recimo, velike kopnene površine koje su povezane samo uskim prijelazima (kao npr. Afrika i Azija) bivaju promatrani kao različiti kontinenti.

Pored ovog postoji i povijesno-politička definicija. Po istoj je jedan kontinent jedan veći geografski prostor koji je iz raznoraznih utjecaja različit od drugih prostora na zemlji. Značenje ovog povijesno-političkog pogleda pokazuje se na primjeru Europe koja na osnovu prve definicije ni u kakvom slučaju ne čini zaseban kontinent.

Različite kulture i znanosti imaju različite popise kontinenata. Općenito, kontinent mora biti veliko područje koje ima geološki jasne granice. 

Razni sustavi podjele kontinenta:




#Article 123: Arktik (3837 words)


Arktik, polarno područje oko Sjevernog pola, površine oko 26,400,000 km2.

Obuhvaća Sjeverni ledeni ocean sa njegovim rubnim morima, veći broj otoka i uži pojas sjeverno američkog i euroazijskog kontinenta. Južna granica Arktika, ponekad se obilježava na sjevernoj polarnici, ne može se odrediti geografskom širinom, zbog utjecaja toplih morskih struja i prodora hladnih zračnih masa. Sjeverna obala Norveške, na primjer, nije pod ledom iako leži sjeverno od polarnice, a južni Grenland iako južnije od nje, stalno je pod ledom. Dolina Yukona na Aljasci pripada Arktiku iako leži južnije od polarnice. Zato je pravilnije kao granicu uzimati vegetaciju ili utjecaj polarne klime koja se kreće uglavnom oko srednje srpanjske (najtoplijeg mjeseca) izoterme od 10°C. Preko srednjeg dijela (Sjevernog ledenog oceana) Arktik spaja dva najveća i najnaseljenija kontinenta — Euroaziju i Ameriku, na pravcu njihove najkraće prostorne veze, ali ih ujedno i razdvaja svojim klimatskim (polarnim) osobinama, posebno ledenim pokrivačem. Sa toplim oceanima, Atlantskim i Tihim, Arktik je vezan sa svega četiri prolaza. Prema Atlantskom oceanu vode tri zapadna prolaza. Najširi, najudobniji i najbliži važnim pomorskim putevima je između Norveške i Islanda, manje pogodan je Danski prolaz između Islanda i Grenlanda, a najuži i najnepogodniji je Davisov prolaz između Grenlanda i Baffinovog otoka. Davisov prolaz preko Lancasterovog prolaza vezan je sa Sjeverozapadnim prolazima, a preko ovih sa Beaufortovim morem i srednjim dijelom Sjevernog ledenog oceana. Na istoku, prema Tihom oceanu, vodi samo Beringov prolaz širok oko 85 km, koji razdvaja na najkraćem pravcu SAD (Aljaska) i Rusiju (Čukotski poluotok), odnosno Ameriku i Aziju. Pomorska veza duž sjevernih obala oba kontinenta značajna je s obzirom na položaj obala, protezanje i odnose prostora, a naročito za Rusiju, kao najkraću veza između njezinih SZ područja i Tihog oceana. Uz sjevernu obalu od Murmanska do Vladivostoka pravcem Arkangelsk — Novy Port (rus. Но́вый Порт) — Igarka — Anadir (rus. Ана́дырь) ima oko 11,000 km. Dok preko Panamskog kanala oko 25,000, a preko Sueskog kanala oko 24,000 km. Prostorni odnosi Arktika sa sjevernom Europom, Amerikom i Azijom najpovoljniji su za zračni promet. Najkraći zračni putevi između Azije i Amerike, sjeverno od 45 paralele, prelaze Arktik i Sjeverni pol.

Sjeverni ledeni ocean sa rubnim morima (Čukotskim — Чукотское море, Istočnosibirskim — Восто́чно-Сиби́рское море, Laptevskim — Ла́птевых море, Karskim, Barentsovim, Linkolnovim — Lincoln Sea, Morem princa Gustava Adolfa — Prince Gustav Adolf Sea i Beaufortovim) obuhvaća oko 14,000,000 km2. Površina velikog dijela oceana i mora, sve do kontinentalnih obala, pokrivena je ledenim pokrivačem debljine do 4 m, koji se uglavnom kreće sa istoka prema zapadu preko Sjevernog pola. Ljeti se otapa samo mali dio, ali lomljenjem ledenog pokrivača, sudaranjem i međusobnim prebacivanjem santi, stvaraju se ledene gomile koje također onemogućuju plovidbu površinskim brodovima. Na ledenom pokrivaču pojavljuju se otvorene vodene površine i pukotine, što također znatno otežava kretanje po njemu. Ima ledenih santi većih dimenzija, naročito u blizini Sjevernog pola, koje su pogodne za organiziranje baza i zračnih luka u znanstvene i vojne svrhe. Kidanjem ledenjaka kontinentalnog leda uglavnom na Grenlandu u more se spuštaju ledeni brjegovi i sante, pa nošeni strujom prolaze između Amerike i Europe gdje ugrožavaju plovidbu. Uži obalni pojas uz euroazijsku obalu je ljeti pogodniji za plovidbu nego sjevernoamerički.

Arktičko kopno, otoci i kontinentalni pojas, obuhvaćaju eko 12,400,000 km2. Otoci se mogu podijeliti u dvije skupine:

Geološki sastav ovih otoka je staro (kristalni škreljevac i granit) sa mlađim naslagama te eruptivno kamenje. Reljef je raznolik, dijelom nizinski, a dijelom planinski. Ima srednjih i visokih planina, naročito na otocima Kanadskog arktičkog arhipelaga (Ellesmere — Ellesmere Island, 3049 m). Ima mnogo golog stijenja, a pedološki pokrivač, gdje postoji, vrlo je oskudan. Obale su teško pristupačne, iako na mnogim otocima prilično razvedene.

Kontinentalni pojas Arktika je različitog reljefa, pretežno nizinski, ali ima srednjih i visokoplaninskih dijelova, naročito s obje strane Čukotskog mora. Najviši predjeli su Brooksove planine (Brooks Range) na Aljasci (3048 m) i Anadirske planine (Анадырское нагорье) u Rusiji (2320 m), zatim neki dijelovi između Lene i Indigirke (1527 m) i na Tajmiru (Таймыр). Tlo ovog pojasa sastavljeno je od morskih i glacijalnih sedimenata, gline i pijeska.

U pedološkom i fitogeografskom pogledu euroazijski kontinentalni priobalni pojas (sjeverni dio Skandinavije, poluotoci Kanin, Jamal — Ямaл, dijelovi Tajmira i Čukotskog poluotoka) pripadaju tundri koja se javlja i na nekim primorskim otocima. U Kanadi i na Aljasci pojas tundre se spušta južnije, sve do 6o°N. Zemlja je zamrznuta do 1–1,5 m u dubinu, a ljeti se otopi samo gornjih 10–15 cm. Ovaj pojas je vrlo slabo naseljen i teško prohodan.

Vegetacijsko razdoblje je lipanj – kolovoz. U kontinentalnom pojasu tundri biljke su oskudne, pripijene uz tlo (lišajevi, mahovine, niske vrbe i breze). Na vlažnom tlu raste obično mahovina, a na suhom (pjeskovitom) lišaji. Na otocima, sjevernije od ovog pojasa, vegetacija je još oskudnija. Tu nastaje hladna, kamenita pustinja sa mahovinom i mjestimično sa snježnim algama. U području polarnog ledenog pokrivača kopno predstavlja ledenu pustinju, skoro bez ikakve vegetacije. Kopno Arktika pokriveno je ledom oko 2,100,000 km2 (na Grenland otpada oko 1,860,900 km2).

Klima na Arktiku je vrlo hladna, sa dugom polarnom noći (oko Sjevernog pola šest mjeseci). Magle su česte, naročito tamo gdje se sudaraju tople i hladne morske i zračne struje. Količina padalina je mala (od 200–400 mm godišnje). Idući ka Sjevernom polu padalina je sve manje, snijeg je vrlo sitan, praćen jakim vjetrovima i olujama. Kiše ima malo ljeti i početkom zime. Pojas tundri ima temperature zimi (siječanj – ožujak) -30°C, a ljeti (lipanj – kolovoz) od 5 – 9°C. Sjevernije temperature su sve niže, pa skoro 9 mjeseci godišnje iznose od -20°C do -40°C, a na Kanadskom arktičkom otočju i do -60°C. Najniže temperature zabilježene su u Sibiru (Verhojansk — Верхоянск, -68°C i Ojmjakon — Оймякон, -78°C).

Promet na Arktiku se obavlja pod vrlo teškim uvjetima slabe prohodnosti i nepristupačnosti. Na kontinentalnom dijelu kopna prilaze prema Arktiku ometaju spoj reljefa, klimatski uvjeti i nedostatak komunikacija. Za unutrašnju potrebu razvijen je zračni promet, a međunarodni se redovno odvija preko Sjevernog pola, na liniji Kopenhagen – Tokio, San Francisco – London i San Francisco – Kopenhagen.

Za vezu sa unutrašnjošću kontinenta intenzivno se izgrađuju kopnene komunikacije. Od američkih baza sa Aljaske i kanadskih iz sjeverne Kanade vode ceste prema obali Tihog oceana. Aljasku sa SAD preko Kanade povezuje autocesta Alkan (ALCAN, skraćenica Aljaska – Kanada), izgrađen u Drugom svjetskom ratu (1942.) radi povezivanja američkih zrakoplovnih baza na Aljasci sa Dawson Creekom u Kanadi.

Za lokalni promet koriste se i sva ostala prometna sredstva, odgovarajuća motorna vozila, saonice, polarni psi i sobovi. Zahvaljujući istraživanjima i razvoju tehnike (posebno ledolomci među kojima i na nuklearni pogon i brojne radiometeorološke stanice) omogućena je arktička plovidba Sjevernim morskim putem, Murmansk – Vladivostok preko Arkangelska, Saleharda (na ušću Oba), Dudinke (na ušću Jeniseja — Енисе́й), Nordvika (na ušću Hatange) i Tiksija (na ušću Lene). Za ispitivanje mogućnosti transporta nafte sa Aljaske u SAD najkraćim morskim putem tanker SS Manhattan uspješno je prošao 1969. sjeverne obale Kanade kroz Sjeverozapadne prolaze do Aljaske. Za istraživanje mogućnosti stalne plovidbe ovim putevima izgrađen je veliki broja stanica za proučavanje leda i klime.

Arktik je bogat životinjskim svijetom. Od posebnog značaja je sob (glavna domaća, ali i divlja životinja), mošusno govedo, vuk, lisica, hermelin, polarni medvjed i mnoge vrste, ptica. Ocean i mora bogati su zoo i fitoplanktonima te raznovrsnim ribama od kojih se dobiva mast, ulje, meso i koža. Zemlja je bogata i rudama naročito ugljenom (najviše se iskorištava na Svalbardu), zatim bakrom, zlatom i naftom a(Aljaska, a i u novije vrijeme i ruski arktički predjeli), kriolitom, a Kanada je bogata i uranijem, što još više ističe gospodarski značaj Arktika.

Stanovništvo je malobrojno; računa se da na Arktiku oko 500,000 ljudi. Starosjedioci (Eskimi, Saami, Čukči, Jukagiri, Evenki, Samojedi, i druge manje skupine) su raspršeni po malim naseljima koja se grade i u ledu. Bave se pretežno lovom i ribolovom, djelomično stočarstvom, a ima i nomada. Dolaskom ljudi sa kontinenta, izgradnjom znanstvenih i vojnih stanica i baza, interesiranje za rudna bogatstva, organiziranjem lova i ribolova, nastaju nova naselja prilagođena uvjetima života dostignućima tehnike. Značajan broj naselja izgrađen je u okviru vojnih baza, meteoroloških i radarskih stanica. Thule Air Base na Grenlandu je velika vojna baza SAD-a. Na Aljasci i u Kanadi nalaze se vojne baze Marks Air Force Base (Nome), Fort Wainwright (Fairbanks), Point Barrow Long Range Radar Site (Point Barrow), Joint Base Elmendorf-Richardson (Anchorage), HMCS Aklavik (Aklavik) i druge. Slična naselja podižu se i na suprotnoj strani, otocima i kopnu SSSR-a, odnosno Rusije. Melioracijom tundri, prvenstveno obalnog pojasa, odvodnjom i drugim mjerama, postepeno se mijenja izgled tla i poboljšavaju uvjeti života.

Kanada i SSSR proglasile su 1926. suverenitet nad otocima koja drže, i nad svima koja će ubuduće biti otkrivena između njihovih kopnenih obala i Sjevernog pola. Prema sektorskoj podjeli, koju nisu priznale sve države, na SSSR-u bi pripao 161°, Kanadi 81°, Danskoj 60°, SAD-u 28° i Norveškoj 21°.

Normani su se iskrcali na Island i JZ dio Grenlanda u 9. i 10. stoljeću. Od 15. do polovice 19. stoljeća razni pomorci (John Cabot, Jacques Cartier, John Davis, William Baffin, John Ross, John Franklin, Martin Frobisher i Henry Hudson) prodiru rema sjeveru i pokušavaju proći Sjeverozapadnim prolazima. Na istočnoj strani Rusi dolaze 1638. do obala Ohotskog mora, zatim zauzimaju sjeverni Sibir i izbijaju na Čukotski poluotok. Istraživači Vitus Bering, Semjon Čeljuskin (Семён Иванович Челюскин), Willem Barents i drugi pokušavaju proći uz sjevernu euroazijsku obalu. Vitus Bering je 1728. pronašao prolaz, koji je i po njemu i nazvan. U drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća ekspedicije polaze na istraživanje Arktika. Isaac Israel Hayes 1860. i Fridtjof Nansen 1881. istražuju Grenland, a Amerikanac Robert Peary 1891. – 92. otkriva njegovu sjevernu obalu. Prve međunarodne polarne godine 1882.-84. austrougarskoj ekspediciji koju vodi Julius von Payer sudjeluje veći broj mornara Dalmatinaca. Ova ekspedicija otkrila je Zemlju Franje Josipa. Fridtjof Nansen 1893. – 94. ribarskim brodom stiže do Novosibirskih otoka i Sjevernog pola. Kroz Sjeveroistočni prolaz prvi je prošao švedski istraživač Nils Nordenskiöld 1879., a kroz Sjeverozapadne prolaze Norvežanin Roald Amundsen 1903. – 06. Robert Peary prvi je stigao na Sjeverni pol 6. travnja 1909. psećom zapregom.

Razvoj zrakoplovstva otvara nove mogućnosti za istraživanje Arktika. Šveđanin Salomon Andrée pošao je prvi balonom 11. srpnja 1897. sa Svalbarda prema Sjevernom polu, ali je pao i poginuo. Američki admiral Richard E. Byrd zrakoplovom Fokker F-VIII nadletio je 9. svibnja 1926. Sjeverni pol, a Roald Amundsen na talijanskom zračnom brodu Norge 12. svibnja 1926. Talijanski general Umberto Nobile je nadlijetajući Sjeverni pol 23. svibnja 1928. zračnim brodom Italia, doživio katastrofu, ali ga je spasao sovjetski ledolomac. Sovjeti sa ledolomcima 1930. stižu do 81°47', a Australac George Wilkins i Norvežanin Otto Neumann Sverdrup podmornicom Nautilus sa Svalbarda do 82°N.

Od 1930. do Drugog svjetskog rata naročito su aktivni sovjetski istraživači koji istražuju središnji dio Sjevernog ledenog oceana. Ivan Papanin (Иван Дмитриевич Папанин) 1937.–38. na ledenoj santi od 3 km promjera, a 1937. – 40. sovjetski istraživači ploveći na ledolomcu Georgij Sedov (Георгий Седов) istražuju područje SI od Grenlanda. Sovjetski piloti Valerij Čkalov i Mikhail Gromov 1937. prelijeću Sjeverni pol i spuštaju se u Kanadu i SAD. Posebice su aktivne sovjetske znanstvene stanice Sjeverni pol 1, 2, 3 i 4. Kanadski brod u tijekom ljeta 1944. prolazi kroz Sjeverozapadne prolaze.

Poslije Drugog svjetskog rata istraživanja Arktika se nastavljaju, prvenstveno radi izgradnje vojnih i zrakoplovnih baza. SSSR, SAD i Kanada poslije istraživanja Arktika zrakoplovima, osnivaju 1946. arktičke istraživačke institute. Postoji 5 ovakvih instituta koji sustavno proučavaju Arktik i šalju ekspedicije: u Fairbanksu, Montréalu, Parizu, Oslu i Sankt Peterburug. Najznačajnije znanstvena istraživanja su britanske ekspedicije 1952. – 54. u području sjevernog Grenlanda i sovjetske ekspedicije 1954. – 55. i 1958. – 59. Znatan doprinos istraživanjima dao je i sovjetski ledolomac Lenjin (Ленин) na nuklearni pogon, zatim plovidba dvaju američkih podmornica na nuklearni pogon USS Nautilus i USS Skate (1958) te sovjetske podmornice K-3 Lenjinski komsomol (Кит Ленинский Комсомол, 1962.) koje su ispod polarnog leda stigle na Sjeverni pol.

Vojni značaj Arktika predstavlja novi element u mnogim globalnim geostrateškim procjenama, naročito između najvećih svjetskih sila. Zahvaljujući ogromnim dostignućima u području znanja i tehnike u posljednjem stoljeću, na Arktik se više ne gleda kao na prirodnu barijeru između euroazijskog i američkog kontinenta, već kao na jedno od mogućih strateških područja to kako za djelovanje pojedinih rodova, tako i kombiniranih operacija širih razmjera.

Do Prvog svjetskog rata gotovo sva istraživanja Arktika bila su usredotočena na otkrivanje do tada neispitanih područja radi eksploatacije prirodnih bogatstava, pronalaženje pomorskih puteva, i ispitivanje geografskih, klimatskih, hidroloških i pedoloških uvjeta. Tehnika tog vremena nije bila dorasla savladavanju surovosti prirode Arktika. Sve ekspedicije imale su za cilj, prije svega, otkriti ovaj nepoznati dio svijeta, i uspostaviti što veći broj stalnih i privremenih meteoroloških i znanstvenih stanica. O Arktiku u vojnom smislu skoro se i ne piše; smatralo se da, s obzirom na klimatske i druge uvjete, ne može biti prostora za izvođenje bilo kakvih većih vojnih djelovanja.

Tek kada je u Prvom svjetskom ratu ruska RM počela ispitivati tzv. Sjeverni morski put kako bi ponovno uspostavila pomorsku vezu između europskih i dalekoistočnih područja, a države Antante započele koristi južni pomorski put Arktika da bi u Murmansk i Arkangelsk dopremale vojnu pomoć za rusku vojsku — značaj Arktika u vojnom smislu se povećao. Kako bi to spriječili, Nijemci upućuju u vode Arktika svoje podmornice, što je izazvalo odgovor britanske i ruske RM. Tako Arktik po prvi put dobiva dimenzije pomorskog ratišta, ali za kratko vrijeme. Kopnenih snaga u njemu još nema, a ni zrakoplovstva.

U međuratnom razdoblju gotovo sve priobalne zemlje arktičkog područja (a i neke druge, npr. Italija) nastavljaju intenzivno istraživanje Arktika kako u znanstvenom, tako i vojnom pogledu. U odnosu na ranije razdoblje, uvjeti za to su sada neusporedivo bolji. Već 1921. u SSSR se osniva Pomorski institut za istraživanje Arktika (Пловучий морской научный институт), koji organizira mrežu meteoroloških stanica, počinje radove na Sjevernom pomorskom putu od Murmanska do Vladivostoka i uređenje pristaništa na ušćima sibirskih rijeka. Mreža meteoroloških stanica širi se osobito na Novoj zemlji, Sjevernoj zemlji, Ljahovskom otočju (Ляховские острова) i Wrangelovom otoku. Od 1924. u području Arktika. počinju prvi letovi specijalnih zrakoplova, a ubrzo iza toga formira se i tzv. polarno zrakoplovstvo. Poslije ulaska pomorskog instituta (1932.) u sastav Glavne uprave Sjevernog pomorskog puta (Главное Управление Северного морского пути), cijelo područje Arktika sjeverno od 62°N stavljeno je pod njegovu jurisdikciju. Grupa istraživača, na čelu s Papaninom, uspijeva 1937. postaviti meteorološku stanicu i na jednu ploveću santu u blizini Sjevernog pola, koja je zajedno sa meteorološkom stanicom na Rudolfovom otoku (Остров Рудольфа), pomogla sovjetskim pilotima da iste godine izvrše uspješan let preko Sjevernog pola od Moskve do Vancouvera i od Moskve do San Jacinta u SAD-u. Time je i praktično potvrđena teza o kojoj se pisalo u vojnoj literaturi da Arktik za ratno zrakoplovstvo nije nesavladiva prepreka.

Mada se u to vrijeme na Zapadu još nije pridavao veći značaj području Arktika, u SAD-u i Kanadi su, ipak, osnivani posebni instituti za njegovo istraživanje, a u sjevernim područjima Kanade postavljaju se i brojne meteorološke stanice.

U Drugom svjetskom ratu konačno je opovrgnuta ranija pretpostavka o Arktiku kao pustoj i divljoj zemlji, kako se nekada o njemu pisalo. Za SSSR i zapadne Saveznike, Arktik postaje jedna od najznačajnijih prometnih prostora, jer su upravo tim područjem upućivane ogromne količine materija iz SAD-a i Velike Britanije u SSSR (Arktički konvoji). Kako bi to spriječili, Nijemci osnivaju brojne podmorničke baze u sjeverno dijelu Grenlanda, i koriste znatne pomorske i zrakoplovne snage, tako da se Arktik već krajem kolovoza 1941. pretvara u novo ratno bojište od izuzetnog značaja. Oko mnogih konvoja vode se čitave pomorsko-zračne bitke, a korištene snage povremeno su veće nego na drugim pomorskim ratištima.

Na drugoj strani Arktika (na Aljasci i u sjevernim dijelovima Kanade), SAD ubrzano gradi mrežu vojnih meteoroloških stanica te vojnih baze za djelovanja protiv Japana. U bazama na Aleutskirn otocima Aljasci formiraju 2. zrakoplovnu armiju, koja operira ne samo protiv Japana, već i protiv njemačkih uporišta na sjevernom Grenlandu. Do kopnenih operacija većih razmjera, međutim, na Arktiku nije došlo izuzev u Murmanskoj oblasti, ali i tu samo za kraće vrijeme.

Iskustva stečena u Drugom svjetskom ratu, kao i razvoj tehnike gotovo u svim područjima, učinili su Arktik novim, potencijalnim bojištem od izuzetnog značaja u svjetskoj geopolitici. Već 1947., SAD uspostavljaju na najsjevernijem dijelu Aljaske (Point Barrow) Arktički laboratorij za mornaricu (The Naval Arctic Research Laboratory), ubrzo iza toga organiziraju posebne centre za obuku vojnika za djelovanje na Arktiku, a počinju i intenzivna ispitivanja radi pronalaženja najpogodnijih tehničkih rješenja u brodogradnji, zrakoplovstvu, amfibijskih vozila, desantnih brodova i sl. za potrebe arktičkog ratovanja. Slične je mjere poduzimao i Sovjetski savez. 

Od tog vremena pa do kraja 1969. na području Arktika došlo je do ogromnih promjena. Za manje od 20 godina na Arktiku su izgrađene mnoge vojne baze, u kojima SAD i SSSR imaju jake zrakoplovne, raketne i pomorske snage. Intenzivirana su istraživanja u svim granama i rodovima radi pronalaženja najoptimalnijih rješenja za djelovanja u arktičkom području, a organizirane su i mnoge vježbe i manevri radi praktične provjere upotrebe pojedinih sredstava. Istraživanja su orijentirana u dva pravca : 

Dok SAD posvećuju naročitu pažnju osposobljavanju Sjeverozapadnih prolaza, SSSR nastoji na Sjeverni pomorski put učini pomorskom magistralom prvog reda, koristeći zato i ledolomce na nuklearni pogon. Za SAD su Sjeverozapadni prolazi od izuzetnog značaja u vojnom (strateškom) i u ekonomskom pogledu, jer vode duž sjevernih obala Aljaske i Kanade najprije Beringovim prolazom, a zatim prolazom Nares (Nares Strait) i Parryijevim kanalom (Parry Channel). Paralelno s radovima na osposobljavanju pomorskih prolaza, u obje zemlje se poduzimaju mjere za izgradnju takvih plovnih objekata koji će moći plove u području Arktika bez većih teškoća.  

Sredinom 1955. ratna mornarica SAD-a organizira i izvodi arktičku operaciju radi ispitivanja uvjeta za plovidbu kroz vode Arktika ledolomaca, teretnih brodova, tankera, hidrografskih brodova, tegljača, desantnih brodova klase LSD i AKA i dr. Iskustva stečena tom prilikom i kasnije potvrdila su dotadašnje pretpostavke da vode Arktika nisu nepremostiva barijera za pojedine tipove i vrste brodova. Ledolomci npr. mogu probiti ledena polja preko 6 m debljine, a podmornice pomoću šnorkela ugrijanog električnom strujom do 3 m. Nuklearne podmornice su, također, uspješno savladale plovidbu ispod ledenog pokrivača, i sl.  

Prema podacima objavljenim u stranoj vojnoj literaturi može se zaključiti da su pomorske snage SAD-a i SSSR-a uspješno savladale problem kretanja podmornica pod ledom, i da su u vodama (pod ledenim pokrivačem) Arktika našle novo bojište za izvođenje strateških nuklearnih udara. Ističe se da su nuklearne podmornice opremljene ne samo za nanošenje nuklearnih udara, već i za iznenadne napade na polarne komunikacije, daljnje izviđanje, radarsku kontrolu, ophodnu službu i sl. Kako se mogu relativno brzo i lako skrivati ispod leda, mogućnosti za borbu protiv njih su otežane, utoliko više što ne moraju često izroniti kako bi obnovile zalihe zraka. Upotreba površinskih brodova, međutim, još uvijek je ograničena i otežana zbog leda, strmih obala i ledenjaka. Na osnovu toga, u literaturi se zaključuje da pomorske operacije većih razmjera, posebno desantne operacije, u području Arktika teško izvedive, i pored toga što su i SAD i SSSR podigle veliki broj meteoroloških stanica na kopnu, otocima, plovećim santama i brodovima.  

Paralelno s razvojem pomorskih snaga za djelovanja na Arktiku, SAD su nastavile i sa intenzivnom izgradnjom zrakoplovno-raketnih baza u ovom području. Najznačajnije baze ratnog zrakoplovstva (RZ) su koncentrirane na Islandu, Grenlandu, Aljasci i Aleutskim otocima. U sastavu Zapovjedništva Aljaske (Alaskan Command, ALCOM) nalazi se i Zrakoplovno zapovjedništvo Aljaske (The Alaskan Air Command, AAC) , odgovorna za protuzračnu obranu (PZO) Aljaske i baze strateškog zrakoplovstva smještene u ovom području. U sastavu PZO-a nalaze se jedinice lovačkog zrakoplovstva i bojne raketa zemlja – zrak. Za otkrivanje protivničkog zrakoplovstva, SAD i Kanada su izgradile čitav sustav radarskih stanica (Distant Early Warning Line, DEW Line) , a u tijekom 1963. završeni su i radovi na sistemu za otkrivanje napada balističkih projektila (Ballistic Missile Early Warning System, BMEWS ). Američki bombarderi B-52 sa nuklearnim bombama neprekidno su izviđali iznad Sjevernog Atlantika i Arktika.   

SSSR je Arktik, također, smatrao izuzetno važnim područjem zbog svog geostrateškog položaja. Zbog toga mu je pridavao posebnu pažnja i u skladu s time, poduzimao mnoge korake na vojnom planu. Gradi sustav PZO u više crta, uređuje tranzitne baze za opskrbu zrakoplovstva i RM, grade radarske i meteorološke stanice i dr. U zapadnoj vojnoj literaturi sve više se naglašava da su djelovanja strateškog zrakoplovstva i interkontinentalnih vođenih projektila u području Arktika u prvom planu interesiralo SSSR, te da je u tom pravcu i ulagao najveće napore.   

Iako se u literaturi koja razmatra vojne probleme vezane za djelovanja u Arktiku ističe da kopnena vojska (KoV) vjerojatno neće biti korišten u većem obimu, podatci koje objavljuju zapadni vojni časopisi pokazuju da se i u pogledu opreme KoV čine napori kako bi se što više prilagodili za djelovanja u ovom području. Vojska SAD-a je npr. konstruirala posebna amfibijska vozila Weasel M 29 Cs i Sno-Freighter sa 6 kotača i elektromotorima na kotačima, koja vuku 6 sanjki sa ukupnim teretom do 150 t, a slična vozila ima i kanadska KoV, ali sa 16 kotača i mase 4 t. Na zimskoj vojnoj vježbi 1956. na Aljasci (sudjelovalo je 10,000 vojnika i 5 tenkovskih satnija) ispitivana je ne samo oprema za djelovanja KoV-a na Arktiku već i mogućnosti njezine upotrebe u uvjetima polarne klime. Pokazalo se da oklopne jedinice mogu, bez veće smetnje, djelovati u području Arktika, tenkovi su korišteni i za vuču sanjki od 2 t, a u pogledu opreme za vojnike utvrđeno je da vunena odjeća u kombinaciji sa kožom i krznom najefikasnije osigurava tijelo i sprječava suvišno znojenje.   

Prema podacima iz zapadnih publikacija, sovjetska vojska je, također, organizirala specijalne poligone na Uralu u kojima se pripremaju postrojbe za djelovanja na Arktiku. Isti izvori navode da se obuka jedinica izvodi i na temperaturama od -50°C, te da mnoge jedinice sovjetske vojske izvode vježbe preko cijele godine od Beringovog prolaza do Laponije.   

Paralelno s ispitivanjem uvjeta za upotrebu postrojbi KoV-a, u vojskama SAD-a i SSSR-a već nekoliko godina intenzivno se proučava utjecaj arktičke (polarne) klime na čovjeka i izvođenje borbenih djelovanja. Između ostalog, eksperimentima je dokazano da svakim stupnjem ispod 0°C čovjek gubi 2% sposobnosti za akciju ukoliko nije dovoljno naviknut na niske temperature. S tim u vezi, ispitivan je način života Eskima, nakon čega se došlo do zaključka da dnevni obrok vojnika koji žive u arktičkom području treba povećati sa 3,000 na 5,000 kalorija, i to prvenstveno šećerom i masnoćama.   

Razmatranja navedenih problema navela su neke vojne autore na zaključak da su i u području Arktika mogućne zajedničke operacije strateških i operativnih razmjera, te da najviše izgleda na uspeh mogu imati kombinirana djelovanja. S obzirom na ogromno prostranstvo Arktika, po mišljenju nekih teoretičara, težište u operacijama biće na RZ i RM, s tim što bi i u jednom i u drugom slučaju odlučujući udar nanosilo raketno i nuklearno oružje. Ukazuje se na značaj zrakoplovno-desantnih djelovanja, i kombinirane akcije KoV-a, RZ-a i RM-a. Smatra se da bi kao polazna osnova za djelovanje mogle poslužiti već postojeće baze, a za samo prebacivanje bi se koristile postrojbe transportnog zrakoplovstva. Glavni operativno-taktički objekti, po mišljenju vojnih analitičara, bile bi prije svega, zrakoplovne i pomorske baze, a zatim radarske i meteorološke stanice, uređaji i rampe za lansiranje nuklearnih projektila, zračne luke, lučka postrojenja i sl.   




#Article 124: Bitka (143 words)


Bitka je oružani sukob jakih vojnih snaga ili oružanih snaga u cjelini čiji ishod presudno utječe na ishod rata ili jedne njegove etape. Cilj bitke je poraziti protivnika. Vojnička bitka je kopnena, pomorska, zračna i kombinirana. Pravila sazdana na iskustvu stečenom u pojedinim bitkama zovu se strategija i taktika. Mnoge bitke nazivaju se u literaturi imenom strateških objekata oko kojih su se vodile (npr. Krbavska bitka, Mohačka bitka, Bitka za Staljingrad i druge), a katkad se taj naziv upotrebljava i za veće ratne operacije (npr. bitka za Atlantik, bitka za Britaniju i druge).

Bitke su uglavnom vode u toku nekog rata, kao njegov dio. Vojna povijest bilježi po angažiranosti snaga (ljudskoj, tehničkoj) bitke najrazličitijih opsega; od nekoliko stotina ljudi do nekoliko milijuna ljudi (na zaraćenim stranama) angažiranih u istoj bitci. Jedna bitka može trajati nekoliko sati, dana, pa čak i tjednima i mjesecima. 




#Article 125: Ekonomika (117 words)


Ekonomika kao znanstvena disciplina sastoji se od dva osnovna dijela: makroekonomike i mikroekonomike.

Makroekonomika proučava gospodarstvo u cjelini; nacionalni dohodak, opću razinu cijena, nezaposlenost, inflaciju i slične agregatne varijable, dok se mikroekonomika bavi izučavanjem ponašanja pojedinačnih gospodarskih subjekata. Dakle proučavanje dijela i cjeline je glavni kriterij po kojem se mikroekonomija razdvaja od makroekonomije.

Mikroekonomika kao praksa, empirija, odnosno mikroekonomika kao znanost bavi se proučavanjem pojedinačnih gospodarskih subjekata, lokalnih tržišta i sl.

Sama po sebi vrlo je bliska pojmu ekonomike poslovanja ili poslovne ekonomike.

Mikroekonomija se sastoji od brojnih znanstvenih disciplina kao što su marketing, management, strateški management, računovodstvo, poslovna organizacija, vanjsko trgovinsko poslovanje, operacijska istraživanja, poslovna logistika, istraživanje tržišta, promocija, međunarodni marketing, međunarodna ekonomija, projektiranje organizacije itd.




#Article 126: Siječanj (156 words)


Siječanj (lat. Januarius) prvi je mjesec godine po gregorijanskom kalendaru.
Ima 31 dan.

Nesigurno je podrijetlo ovog naziva. Najčešće je zastupljena teza o izvođenju naziva ovog mjeseca iz sječe drva, no protiv te pretpostavke mogla bi biti činjenica da postoji dijalektalni naziv svečan, svičen, sičan, što ne bi imalo veze sa sječom. Stariji nazivi za ovaj mjesec u nekim hrvatskim krajevima bili su: malobožicnjak (prema blagdanu Bogojavljenja), pavlovščak (po blagdanu obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja), prezimec. Tradicionalni slovenski naziv za veljaču glasi svečan, a u nekim krajevima i sečan.

Latinsko ime mjeseca dolazi od grčke riječi Ιανουαριος i latinske riječi Iānuārius. Nazvan je  po rimskom bogu svakog početka vrata i ulaza, sunca i svjetlosti, obično prikazivan s dva lica koja gledaju na dvije suprotne strane - Janusu. 
Siječanj i veljača su posljednja dva mjeseca dodana, te ih nema Rimskom kalendaru jer su u  smatrali da je zima bez mjesečnih perioda (bio je 11. mjesec u godini).




#Article 127: Veljača (126 words)


Veljača (lat. februarius) drugi je mjesec godine po gregorijanskom kalendaru.
Obično veljača ima 28 dana, ali u prijestupnim godinama 29.

Rijetko kada je bilo i 30. veljače.

Nije sigurno podrijetlo naziva ovog mjeseca, no pretpostavlja se da označava sve duže dane koji tako postaju veći - „velji.“ Stariji hrvatski nazivi za ovaj mjesec u pojedinim krajevima bili su: svečen (vjerojatno prema blagdanu Svijećnici, 2. veljače), veljak, svičan.

Latinsko ime mjeseca dolazi iz grčkog (Φεβρουαριος), i latinskog (februarius). Prvobitno značenje mu je bilo posvećeno očišćenju, u kojem su se obavljala žrtvovanja za očišćenje od grijeha. Veljača i siječanj su posljednja dva dodana mjeseca, te ih nema u Rimskom kalendaru jer su u starom Rimu smatrali da je zima bez mjesečnih perioda (bio je posljednji mjesec u godini).




#Article 128: Ožujak (120 words)


Ožujak () treći je  mjesec godine po gregorijanskom kalendaru. Ima 31 dan.

Pretpostavlja se da hrvatsko ime ovog mjeseca dolazi od riječi „laž“, što bi označavalo lažljivost, promjenjivost vremena u tome mjesecu. Zanimljivo je spomenuti stariji nazivi na poljskom jeziku za ožujak („łżykwiat“, „łżekwiat“ i „łudzikwiat“), koji označuju kako vrijeme „laže cvijeća“, tj. kako vrijeme prevarom uranjuje izlazak cvijeća iz zemlje .
Stariji hrvatski nazivi koji su se rabili u pojedinim krajevima bili su: gregurjevščak (vjerojatno po blagdanu sv. Grgura I., pape, 12. ožujka po starom kalendaru), sušec, protuletnjak.

Latinsko ime ovog mjeseca dolazi od imena rimskog božanstva rata - Marsu  (Martius). Zato se ovaj mjesec smatra povoljnim za vojne akcije. U Rimskom kalendaru bio je prvi mjesec u godini.




#Article 129: Svibanj (100 words)


Svibanj (lat. maius) peti je mjesec godine po gregorijanskom kalendaru.
On ima 31 dan.

U hrvatskom jeziku, svibanj je dobio ime po biljci koja se zove svib(a) (cornus sanguinea). Biljka cvate bijelim cvjetovima u tom mjesecu. Stariji nazivi za ovaj mjesec u nekim hrvatskim krajevima bili su: filipovčak (po blagdanu sv. Filipa, apostola 3. svibnja), rožnjak, sviben, a bila je raširena i uporaba naziva „maj.“

U mnogim jezicima ime je dobio od grčkog (Μαίος), i latinskog (maius). Prvobitno značenje je bilo posvećeno razvoju,  u Rimskom kalendaru bio je treći mjesec u godini, u kojem se priroda budila, razvijala i cvjetala.




#Article 130: Lipanj (125 words)


Lipanj (lat. junius) šesti je 
mjesec godine po gregorijanskom kalendaru. Ima 30 dana.

U slavenskim jezicima, lipanj je dobio ime po stablu lipi koje u tom mjesecu cvate. U poljskom jeziku postoji sličan naziv (lipiec), ali označuje hrvatski srpanj. Litavski jezik također poznaje naziv liepa za srpanj. Ostali hrvatski nazivi za ovaj mjesec rabljeni su u različitim krajevima, a obuhvaćaju nazive: ivanščak (po blagdanu sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja), klasen, rožencvet.

Latinsko ime je dobio od latinskog (Iunius). Tim imenom su ga nazvali po rimskoj boginji i kraljici neba, te zaštitnici vjenčanja - Junoni (Iuno), ženi Jupitera. U Rimskom kalendaru bio je četvrti mjesec.

Mjesec lipanj u rimokatoličkoj je tradiciji posvećen Presvetom Srcu Isusovu; blagdan Presvetog Srca Isusova slavi se u petak nakon blagdana Tijelova.




#Article 131: Srpanj (109 words)


Srpanj (lat. iulius) sedmi je mjesec godine po gregorijanskom kalendaru. Ima 31 dan. 

Slavensko ime je mjesec dobio po poljodjelskom, ratarskom oruđu srpu, zbog žetve koja se u tom mjesecu obavlja srpom. Sličan naziv neki slavenski narodi rabe za hrvatski kolovoz ( srpen;  sierpień), dok među tradicionalnim slovenskim nazivima za mjesece postoji mali srpan (hrvatski srpanj) i veliki srpan (hrvatski kolovoz). U pojedinim hrvatskim krajevima za ovaj su se mjesec rabili i nazivi: jakopovščak (po blagdanu sv. Jakova Starijeg, apostola, 25. srpnja), srpen, mali srpen.

Latinsko ime Iulius dobio je nakon reforme Rimskog kalendara, kad je Quintilis (peti mjesec) nazvan po imenu Julija Cezara, koji se rodio tog mjeseca.




#Article 132: Prosinac (125 words)


Prosinac (lat. december) dvanaesti je i zadnji mjesec godine po gregorijanskom kalendaru. Ima 31 dan.

Više je prijedloga za određivanje etimologije naziva „prosinac.“ Jedan je kršćanskoga izvorišta i upućuje na to da je riječ o mjesecu u kojem se više „prosi“, to jest moli, što bi bilo povezano s adventskim običajima. Drugi prijedlog polazi od toga da je u tom mjesecu zimski suncostaj, pa bi to bio mjesec u kojem sunce „prosine“. Sličan naziv za ovaj mjesec postoji i u češkom jeziku (prosinec), a u slovenskom jeziku tradicionalni naziv prosinec označava siječanj. Stariji hrvatski nazivi koji su bili u uporabi u pojedinim krajevima bili su: velikobožičnjak (prema Božiću), gruden, dvanajstnik.

Latinsko ime ovog mjeseca, december, dolazi od riječi decem, a označava deseti mjesec Rimskog kalendara.




#Article 133: Antun Gustav Matoš (2374 words)


Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.), bio je hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. Smatra se jednim od najboljih hrvatskih književnika.

Antun Gustav Matoš je rođen u Srijemu, u Tovarniku, na petak trinaesti, 1873. godine. Odmah nakon njegovog rođenja, babica je rekla Matoševoj majci: ,,Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo će se ime mnogo spominjati, ali - mnogo će i trpjeti. Djed s očeve strane, Grgur Matoš (1812.-1899.), bio je iz Kaćmara, kao i obitelj Matoš, koja se onamo doselila tijekom 18. stoljeća iz Turjaka južno od Sinja, a podrijetlom su iz Rame u Hercegovini. Grgur Matoš bio je učitelj namješten u Plavni kraj Vukovara gdje se iz braka s Mađaricom Ersebeth Orovecz iz Kaćmara rodio njegov sin August Matoš (1847.-1914.). August je završio učiteljsku školu u Đakovu te isprva službovao u Našicama gdje se vjenčao sa sudetskom Njemicom Marijom Schams (1851.-1944.) iz Našica, čiji je djed Franjo Schams bio ugledni farmaceut i autor niza cijenjenih knjiga o vinima i vinogradarstvu panonske Mađarske i Hrvatske. August Matoš bio je učitelj i orguljaš. August je kao učitelj bio premješten u Tovarnik gdje su im se rodila prva dva sina: Feliks (preminuo 1877. godine) i Antun; zatim je 1875. godine premješten na učiteljsku školu u Zagrebu gdje se seli s obitelji. S njima se seli i djed Grgur s dvogodišnjim Antunom. Stoga je Matoš za sebe znao reći: ,,Ja sam dakle Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem. 

Prvih deset godina Matoševi su stanovali u današnjoj Tomićevoj ulici 12 (prije izgradnje uspinjače), a 1885. godine su kupili prizemnicu u Jurjevskoj ulici br. 10 na čijem su mjestu 1904. godine sagradili dvokatnicu koja se i danas ondje nalazi. Otac August radio je u gornjogradskoj osnovnoj školi kao učitelj sve do umirovljenja. Uz taj posao bio je orguljaš u crkvi sv. Marka, a uvečer je podučavao pjevanje u obrtnoj ili šegrtskoj školi. U Zagrebu su se rodili Matoševa sestra Danica (1876.–1962.), pijanistica i operna solistica, poslije profesorica u glazbenoj školi u Gundulićevoj ulici, te braća Leon (1878.–1947.), profesor zemljopisa i violinist te Milan (1884.–1960.), financijski činovnik koji je nakon bratove smrti skrbio o njegovu djelu i rukopisima. Godine 1879. krenuo je u prvi razred zagrebačke opće pučke škole, a 1883. godine završio je četvrti razred i krenuo u prvi razred gimnazije. Do sedmoga razreda gimnazije bio je učenik Klasične gimnazije u Zagrebu. Sedmi razred polazio je dva puta. Ocjenu nedovoljan osim iz fizike i propedeutike dobio je i iz hrvatskoga jezika kod profesora Ivana Broza. Pjevao je u dječjem zboru u crkvi sv. Katarine te je polazio Školu Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda gdje je naučio svirati violončelo.

Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču svršio je neuspjehom. Izgubio je stipendiju zbog nepoloženog kolokvija. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali sljedeće 1894. godine dezertira nakon osam mjeseci službe u Kutjevu, pa iz Hrvatske tj. Austrije bježi u Srbiju. Najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Mladi Antun ljeta je provodio kod rođaka u Brezovici (što je opisao u pripovijetci Nekad bilo - sad se spominjalo), a obiteljski zavičaj i Tovarnik, kao i rodbinu u Senti i Bačkoj, posjetio je tek tijekom bijega u Srbiju 1894. godine, kad se neko vrijeme skrivao i kod djeda Grgura, koji je redovito ljetovao na obiteljskom imanju.

Kako sâm navodi, u Beogradu je tijekom sljedeće tri godine i nekoliko mjeseci radio kao čelist pa novinar, literat. U Beogradu je bio stalan gost kavane Dardaneli gdje su se okupljali književnici-boemi, neovisni novinari i glumci. Tu je upoznao Janka Veselinovića, Stevana Sremca i Milovana Glišića. Kad je došao u Beograd prvo vrijeme zarađivao je držeći instrukcije u obitelji Sarajevčić gdje je u to doba i stanovao. Kasnije je preživljavao na razne načine, svirajući violončelo i pišući članke prvo za Pobratim Janka Veselinovića, potom za sarajevsku Nadu koju je uređivao Silvije Strahimir Kranjčević dok je formalni urednik bio Kosta Hörmann. Pisao je osvrte na kazališni i glazbeni život Beograda. Također je pisao kritike priča i romana koji su tada izlazili. Iako je bio prijatelj s Veselinovićem koji ga je objavljivao u Pobratimu, Matoš je bio beskompromisan kritičar. Bez dlake na jeziku udarao je desno i lijevo, po živim ljudima, prijateljima i neprijateljima, pa kad je izašao Veselinovićev Hajduk Stanko, roman s tematikom I. srpskog ustanka, Matoš ga je pokopao: ,,Žali sebe što je morao čitati roman do kraja, a i pisca što je morao napisati tih 456 strana.

U siječnju 1898. godine odlazi preko Beča i Münchena u Ženevu, a odatle početkom kolovoza 1899. godine u Pariz, u kojemu će ostati punih pet godina, sve do 1904. godine. Za vrijeme boravka u Parizu, koji je tada bio središte europskoga kulturnoga života, napisao je najznačajniji dio svoje proze. U vrijeme Svjetske izložbe u Parizu 1900. godine Hörmann je Matoša angažirao kao novinara: ,,Imenovao me vrstom sekretara bosanskog pavillona, pribavi mi od ministarstva trgovine novinarsku kartu, te je Matoš punih džepova živio najsretnije u zadnjih 5 ili 10 godina. Godine 1904. opet je, živeći u Beogradu, još uvijek kao vojni bjegunac, u četiri navrata potajno dolazio u Zagreb i to tijekom 1905., 1906. i 1907. godine.

Konačno, 1908. godine, poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, nakon amnestije, pomilovan od austrougarskih vlasti, definitivno vraća se u Zagreb. Godine 1911. i 1913. putuje u Italiju - prvi put u Firencu, a drugi put u Rim, gdje piše svoje posljednje djelo, Rimske feljtone. U toj kasnoj fazi posvađan je sa svim književnim i političkim opcijama u Hrvatskoj - 1909. godine istupio je iz Čiste stranke prava i javno se razišao s Josipom Frankom, polemizirao je s naprednjacima i projugoslavenskim strujama, kao dosljedni starčevićanac i antiklerikalac borio se protiv katoličkog segmenta hrvatske književnosti i klerikalnih struja u pravaštvu, a 1910-ih se družio mahom s mladim piscima (npr. Tin Ujević, Vladimir Čerina, Ljubo Wiesner, Fran Galović, Nikola Polić i inima), pokazavši razumijevanje za skretanje pokreta antiklerikalne pravaške starčevićanske omladine Mlada Hrvatska u jugonacionalizam. Nakon istupanja iz frankovačkih krugova surađivao je u glasilima projugoslavenske Starčevićeve stranke prava (tzv. milinovaca) i pozdravio atentat jugoomladinaca na bana Slavka Cuvaja. Svi su se ti odnosi odrazili i na njegovu književnu djelatnost - tada piše mnogo polemika, epigrama i humoreski u kojima satirizira Hrvatsku i Zagreb, a nije uspio objaviti više knjiga (Pjesme, četvrtu knjigu novela, Drage naše savremenike), dok je Pečalba bila cenzurirana i poslana u knjižare tek godinu dana nakon tiskanja. 

Umro je u Zagrebu 17. ožujka 1914. godine od karcinoma grla, uslijed pogrješnog liječenja (tretiran je za tumor umjesto za rak), ostavivši iza sebe dvadesetak svezaka sabranih djela tiskanih tek 1973. godine: pripovijedaka, feljtona, putopisa, pjesama, kritika, političkih članaka, polemika, humoreski, satira, epigrama, pisama i bilježnica. Smatra ga se prvim modernim hrvatskim likovnim, glazbenim, književnim, ali i plesnim kritičarem. Cijeli je život bio izrazito domoljuban, a u politici je bio naklonjen Čistoj stranci prava, tj. izvornom pravaštvu, odnosno starčevićanstvu. Po njegovim riječima: Stekliš sem bil i stekliš bokibokme bum vumrl. Ipak, Matoš koji je (...) Antu Starčevića cijenio svim srcem, više nego ijednoga drugog Hrvata napisao je o Strossmayeru stranice ljepše od svih koje su o njemu ikad napisane. Za Antu Starčevića rekao je: Isto što nam je zemlja naša, narod naš, riječ naša, naše pravo: on je naša trobojnica!. 

Umro je s knjigom u ruci, s knjigom Ksavera Šandora Gjalskoga Na rođenoj grudi, pokušavši pred samu smrt nešto na unutarnjoj strani korica napisati (...) ali što je htio napisati ostat će zauvijek tajna. Ruka mu više nije imala snage da razgovjetno naslika ni jedno slovo.. Sprovod i pokop bio mu je 19. ožujka 1914. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju. Nad njegovim grobom govore održali su Julije Benešić u ime Društva hrvatskih književnika, Zvonimir Vukelić u ime Hrvatskog novinarskog društva, Ljubomir Maštrović u ime Mlade Hrvatske, a u ime hrvatskih sveučilištaraca Milan Anić i Salih Baljić.  

Matoš je središnja osobnost hrvatske moderne te radikalne inovacije hrvatske književnosti koja se ubrzano europeizirala i modernizirala, apsorbiravši suvremena strujanja od simbolizma, modernizma, impresionizma i ostalih pokreta, s osloncem na francusku književnu kulturu od Baudelairea do Mallarmea, Barresa i Huysmansa. Esteticizam i umjetničke norme su postali primarnim kriterijem vrjednovanja, dok je nacionalni i društveni angažman, dotle praktični jedini credo, ostalo uklopljen u cjelovitiju vizuru zadaće hrvatskih pisaca, koji od Matoša nadalje nisu (osim u komunističkom razdoblju) mogli gojiti pretežito utilitaristički odnos spram umjetničkoga stvaralaštva. 

U književnost je ušao 1892. godine pripoviješću Moć savjesti (Vienac, br. 33, 13. kolovoza 1892.), koja naznačuje početak razdoblja moderne. U nekoliko navrata pisao je o svojemu poimanju poetike proznog stvaralaštva te o svojim literarnim uzorima. ... Od novelista najviše volim genij Poeov, zatim superiornu, konciznu točnost Merimeeovu i prirodnost Maupassantove satire, izjavljuje on u jednome pismu prijatelju Milanu Ogrizoviću. Težnju da se nigdje ne ponavlja, da ne zapadne u manirizam, uspio je ostvariti u većem dijelu svojih pripovijedaka skupljenih u tri zbirke i izdanih redom: Iverje, 1899.; Novo iverje, 1900.; Umorne priče, 1909. godine. 

S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, načine i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovijedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese i ostvaraje, poznata je već standardna podjela njegova pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga: 

Zajednički nazivnik jednoga i drugoga kruga su naglašena lirska nota i nazočnost ljubavnih motiva. Novele jednoga i drugoga kruga nastajale su usporedno, istodobno, što govori da nije riječ o nekom posebnom evoluiranju Matoša pripovjedača, nego o njegovim pokušajima da na različitim temama ostvaruje i iskušava različite, kako je on to znao reći, stilske studije.

Dobar dio elemenata od kojih je istkana pripovjedačka proza s tematikom naših ljudi i krajeva, dodirivanje nekih aktualnih društvenih problema i u groteskno-fantazijskom ciklusu će naći odjeka, ali motivi misterija ljubavi, jednako tako i smrti, uopće nokturalnih stanja i atmosfera, u ovom će drugom krugu doći do punog izražaja, produbljenije i intenzivnije doživljeni. Posebnost tih motiva očitovat će se u prvom redu sužavanjem fabulativnih zahvata, analizom pojedinačnih sudbina literarnih junaka, nestajanjem površnih anegdotskih elemenata i unošenjem nevjerojatnih događaja i bizarnih likova, što će uvjetovati pojačanu psihološku motivaciju, a potiskivanje sociološke u drugi plan. Sve je to rezultiralo činjenicom da je proza ovoga kruga, umjesto područnog ili nacionalnog, poprimila širi kozmopolitski karakter.
 
U putopisnoj prozi Matoš je jedan od najvećih hrvatskih inovatora. Motiv krajolika, ne samo kao dio pripovjedne cjeline, nego i kao samostalna tema, novost je koju Matoš, povodeći se za Barresom, uvodi u hrvatsko prozno stvaralaštvo. Njegov krajolik se ne zaustavlja samo na izvanjskoj slici, nego on uključuje aktivno svojeg autora: ne samo po lirskoj intonaciji, po izrazu koji nosi osobnu notu i posebnom fokusu kroz koji autor sagledava taj krajolik, nego naročito po tome što svaki krajolik obilno razvija asocijacije za promišljanja o posve različitim problemima. Ta izrazito impresionistička crta, gdje pejzaž dobiva određenu funkciju da kao povod emocionalnom uzbuđenju razvije do maksimuma sposobnost iskričavih asocijacija, tipična je za Matoševe krajolike gotovo u svim njegovim tekstovima. Posebno se to, dakako, očituje u brojnim njegovim putopisima u kojima je krajolik isključiva tema, npr., u izvanrednome lirskom putopisu Oko Lobora.

Dok je novele, putopise, kritičke članke i feljtone pisao i objavljivao usporedno od samog početka svojeg pisanja, pjesništvom se počeo neprestano javljati u časopisima dosta kasno, tek oko 1906. godine. Do kraja života napisao je svega osamdesetak pjesama koje su skupljene i tiskane 1923. godine, nakon pjesnikove smrti, u zbirci Pjesme. Pjesme su mu objavljene u više antologija hrvatskoga pjesništva. Prva objavljena pjesma bila mu je Hrastovački nokturno, napisana u kajkavskome narječju, koju je napisao u Parizu kao dio pripovijesti Nekad bilo - sad se spominjalo, a objavljena je u knjizi Novo iverje 1900. godine u Zagrebu. Vrijednost te pjesme je u tome što je njome Matoš hrvatskoj književnoj tradiciji vratio zanemarenu dijalektalnu poeziju.

Neprijeporno je da je Baudelaire bio veliki učitelj Matošev, od kojega je preuzeo niz formalnih elemenata, i o kome je više puta oduševljeno pisao. Osjećaj i potrebu za strogo određenim oblikom - konkretno za oblik soneta, smisao za muzikalnost stiha, povezivanje u opći sklad glazbe riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za sinesteziju, vrlo profinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacije - vanjske i vidljive su odlike Matoševog pjesništva. 

Ljubav i cvijet, možda dvije ključne riječi i njihovo variranje, međusobno pretapanje i pretvaranje čiste apstrakcije poimanja ljubavi u konkretan pjesnički simbol cvijeta, javljaju se kao nadmoćni motivi u početku Matoševa pjesničkoga govora. Česta pojava motiva smrti u toj lirici, elegičnost, sumornost i baladičnost mnogih njegovih stihova, intenzivno osjećanje prolaznosti i nestajanja, sivilo boja i zvukova, sumnje i doživljaji ljubavi kao velike boli - posljedica su sukoba sna i stvarnosti, najjače izraženih u ponajboljim ljubavnim pjesmama Samotna ljubav, Djevojčici mjesto igračke, Utjeha kose. 

No, i onda kad je bio najviše obuzet intimnim dilemama i oblikovanjem vlastitih koncepcija života i svijeta, traženjem puta do ljepote i harmonije, kad je svoja emocionalna stanja izražavao u poetskim krajolicima Jesenje veče, Notturno, on je, istodobno, izražavao i svoja domoljubne osjećaje koji su bili neprekidan, sastavan dio njegove osobnosti. U ponajboljim svojim rodoljubnim stihovima Stara pjesma, 1909., Iseljenik, razočaran po povratku u domovinu (1908.) malodušnošću Hrvata u khuenovskoj i postkhuenovskoj eri, Matoš piše elegične stihove obojene sumornim doživljajem domovine. Upravo u osjećaju za jezik i njegovu melodioznost, u povezivanju subjektivnog, intimnog s objektivnim i općim, i u posebno naglašenoj težnji za modernim izrazom, i leži Matoševa pjesnička veličina.

Uz iskričav raspravljački duh kojim se tijekom svojega spisateljskog puta nerijetko služio u obračunavanju s mnogim svojim suvremenicima, Matoš je dubok trag ostavio i u žanru kritike i esejistike, te feljtonistike. U njima uz naglašen impresionistički pristup djelima pojedinih hrvatskih (Kranjčević, Vidrić, Domjanić, Kamov) ili srpskih pisaca (Sremac, Veselinović, Pandurović), Matoš je nerijetko iznosio i svoje umjetničke postulate. Shvaćajući umjetnost kao istoznačnicu za lijepo, on intenzitet pjesnikove nadmoći riječi i izraza, dakle individualnoga piščevog stila, uzima kao osnovan kriterij za estetsko vrjednovanje djela. To je i razlog što ne radi razlike između pojedinih književnih vrsta: pripovjedna proza, lirika i kritika za njega su samo umjetnost iz kojih na prvom mjestu treba zračiti individualna osobnost stvaraoca i njegova vještina  plastičnog i nebanalnog izražavanja. No, iako je polazio od izrazito estetskih mjerila, dakle određenoga univerzalnog pristupa i ocjenjivanja, nikad nije zanemarivao ni specifičan nacionalan kriterij u analizi pisaca hrvatske književnosti.

Matoševo je djelo prijelomno u povijesti hrvatske književnosti: slobodno se može reći da bez njegova zaokreta i ostvaraja, poglavito na polju kritike, eseja i poezije, ne bi bilo hrvatske književnosti kakvu poznajemo. 

Nepotpun popis:




#Article 134: Bošnjački jezik (867 words)


Bošnjački jezik (ISO 639-3: ), jezik zapadne podskupine južnoslavenskih jezika kojim se služi oko 2.216.000 ljudi na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Kosova, Srbije i Turske. Razvijao se pod utjecajem turskoga (), osmanskoga turskoga () i arapskoga ().

U BiH ga govori 2.000.000 ljudi, u Hrvatskoj 20.800 (popis 2001.), u Crnoj Gori 48.000 (2006.) i u Srbiji 135.000 (2006.).

Nacionalni je standardni jezik Bošnjaka temeljen na novoštokavsko-ijekavskom dijalektu i pisan latinicom ili ćirilicom. Odredba o ćiriličnoj grafiji je političke naravi, jer su time promicatelji bošnjačkoga jezika željeli potvrditi kontinuitet sa srpskohrvatskim odnosno hrvatskosrpskim jezikom ijekavskog izgovora, republičkim jezikom Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u doba Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U praksi, nijedna knjiga ni časopis na bošnjačkom jeziku ne tiskaju se srpskom reformiranom ćirilicom (vukovicom).

Bošnjački je jezik, pod nazivom bosanski jezik, uz hrvatski jezik i srpski jezik, jedan od triju službenih jezika u Bosni i Hercegovini. Njime govori oko 2 do 2,2 milijuna ljudi u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, na Kosovu, u Hrvatskoj, te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj i zapadnoeuropskim zemljama i sjevernoj Americi. U hrvatskom i srpskom je službeni naziv za jezik Bošnjaka – bošnjački, dok je u samoj bošnjačkoj zajednici nacionalni jezik imenovan bosanskim, a taj je naziv prihvaćen na primjer u engleskom (bosnian language, ne bosniac language) i u njemačkom (bosnische Sprache, ne bosniakische Sprache) jeziku. U hrvatskom jeziku, bosanski jezik je višeznačni naziv za južnoslavenski jezik, u prošlosti i sadašnjosti na različite načine povezivan s povijesnom zemljom Bosnom.

Naziv jezika nije pravopisno pitanje, već pitanje terminologije koja se razlikuje među različitim jezicima, a nije ni do kraja ustaljena u svakodnevnoj upotrebi ovog jezika.

Bošnjački se jezik temelji na štokavskim govorima koji se mogu podijeliti u četiri glavne skupine 

Također, Bošnjaci koji žive u Orašju i Bosanskom Šamcu (iza Šamca su izgnani većinom tijeku rata) koriste staroštokavski ikavski (slavonsko narječje, šćakavski ikavski), no njihov broj je toliko malen da je realno zanemariv (par tisuća).

Prvo od tih narječja Bošnjaci dijele sa Srbima, Hrvatima i Crnogorcima, druga dva s Hrvatima, a četvrto s Crnogorcima i Srbima. Novoštokavski ikavski je bitno smanjen po broju govornika tijekom nekoliko zadnjih desetljeća, a istočnobosansko narječje je često izgubilo šćakavski izgovor.

Bošnjački standardni jezik ima sljedeće odlike:

Jezik se u nemaloj mjeri oslanja na srpski jezik ijekavskoga izgovora, poglavito u morfologiji, sintaksi i terminologiji uz obilatu upotrebu turcizama. Jezični spomenici specifično bošnjačkoga jezika (tj. oni koji nisu pisani na mješavini crkvenoslavenskoga i vernakulara, kakvoga nalazimo na bilizima ili natpisima na stećcima u 14. i 15. st.) sežu u 16. (možda i 15.) i 17. stoljeće (nakon turske okupacije), u alhamijado književnost štokavsko-ikavskoga i jekavskoga vernakulara, pisanoga na modificiranom arapskoj abecedi (arabica), te u prvi bošnjački rječnik, rimovani bošnjačko-turski glosar Potur šahidi Mehmeda Uskufija iz 1631. godine.

Tijekom 19. stoljeća, prvenstveno njegovim koncem, pojavljuje se opsežnije kulturna djelatnost Bošnjaka na jeziku koji je različito imenovan: srpsko-hrvatski, hrvatski, srpski, bosanski. Vladavina Austro-Ugarske monarhije dovela je do konačne prevlasti latiničnoga pisma, te do procvata književnosti na bošnjačkom jeziku koji je u to vrijeme bio znatno bliži hrvatskom nego srpskom jeziku.

U doba obje Jugoslavije službeni je općeporabni jezik u BiH sustavno posrbljivan, što je ostavilo snažnih tragova u jezičnome obliku bošnjačkoga jezika. Prevlast latinice nije bila uzdrmana, ali promjene su u jeziku današnje bošnjačke zajednice bile znatne u svim jezikoslovnim područjima. Najuočljivije je pak bilo srbiziranje leksika i znanstveno-strukovnoga nazivlja. U doba Kraljevine Jugoslavije, službenim jezikom je bio srpski i posrbljivanje je išlo svom snagom. Moguća zaustavljanja tog procesa za vrijeme Banovine Hrvatske i za vrijeme NDH, koja su prekratko trajala za ostaviti traga u svakodnevnom govoru. U doba socijalističke Jugoslavije, službeno, republički jezik u socijalističkoj BiH je isprva bio srpski ili hrvatski, te poslije srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora, kompjuter, računalo) koja se iskazuje u leksičkoj i pravopisnoj zbrci u bošnjačkim medijima i tisku.

Gradovi s najvećim brojem govornika bošnjačkoga su: Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, Novi Pazar, Tutin, Carigrad.

Izvan Bosne i Hercegovine brojne su enklave u kojima se govori bošnjački jezik:

Ime bošnjačkoga jezika je predmet spora bošnjačkih jezikoslovaca (i političara) s hrvatskim i srpskim. Naime, bošnjački jezikoslovci i političari inzistiraju na nazivu bosanski jezik i kako ga pod tim imenom trebaju rabiti i Srbi i Hrvati.

Dio hrvatskih jezikoslovaca (Zvonko Kovač, Ivo Pranjković, Josip Silić) ih podržava. Većina pak hrvatskih jezikoslovaca (Radoslav Katičić, Dalibor Brozović i Tomislav Ladan) drži da je naziv bošnjački jezik jedini prikladan te da su shodno tomu bosanski jezik i bošnjački jezik dvije različite stvari. Državne ustanove Republike Hrvatske, poput Državnoga zavoda za statistiku, koji rabi izraz bošnjački jezik pri popisu stanovništva 2001. godine, dok pri popisu stanovništva 2011. godine rabi izraz bosanski.

Mišljenje većine srbijanskih jezikoslovaca jest da je bošnjački jezik jedini odgovarajući naziv, a o tom pitanju postoji još od 1990. godine isti stav.

Izvorni tekst Ustava Federacije Bosne i Hercegovine navodi na engleskom jeziku naziv Bosniac language, te se naziv Bosniac language navodio do 2002. godine kada ga je Amandmanom XXIX. na Ustav Federacije izmijenio Wolfgang Petritsch. Izvorni tekst Ustava Fedracije Bosne i Hercegovine dogovoren je u Beču. Krešimir Zubak i Haris Silajdžić, potpisali su isti 18. ožujka 1994. oko kojega je postignut dogovor na sastancima u Beču od 4. ožujka do 14. ožujka 1994. godine. 




#Article 135: Sunčev sustav (7143 words)


Sunčev sustav je sustav zvijezde Sunca i manjih nebeskih tijela što ih okuplja zajednička gravitacijska sila i kojima fizičko stanje određuje Sunčeva energija zračenja. Sustav sadrži 8 planeta, 5 patuljastih planeta, 185 njihovih prirodnih satelita, te mnoštvo sitnih tijela: kometa, planetoida, tijela Kuiperova pojasa, meteoroida i međuplanetarne prašine. Sunčeva plazma ispunja heliosferu, a gravitacijski se utjecaj širi do područja Oortova kometskog oblaka (Jan Hendrik Oort), koji se nalazi bliže od susjednih zvijezda. Osam planeta razvrstano je u dvije skupine, unutarnju ili terestričku, gdje se nalaze Zemlja i njoj slična 3 planeta (Merkur, Venera i Mars), te u vanjsku ili jovijansku, s Jupiterom i njemu sličnim divovskim planetima Saturnom, Uranom i Neptunom. Unutarnja je skupina stjenovita, s tankim atmosferskim slojem (bez njega je jedino Merkur). Jovijanski su planeti plinoviti s malom stjenovitom jezgrom, i njihov je sastav bliži sastavu protoplanetnoga oblaka iz kojega su planeti nastali. Kemijski sastav Jupitera gotovo je identičan Sunčevu. Razlika između tih dviju skupina planeta posljedica je razvoja u kojem je zračenje mladoga Sunca zagrijalo jezgre bližih planeta i očistilo ih od lako isparivih elemenata. Dobivši tako čvrstu površinu, na njoj se geološkim procesima razvila sekundarna atmosfera od pretežitoga ugljikova dioksida (Venera i Mars) i tercijarna atmosfera Zemlje od dušika i kisika. Svi planeti osim Zemlje prozvani su po grčkim i rimskim božanstvima.

Patuljasti planeti su, prema određenju Međunarodnoga astronomskog saveza iz 2014., Ceres (Cerera), najveće tijelo glavnoga planetoidnoga pojasa, Pluton, Eris (Erida), Haumea i Makemake, transneptunska tijela. Eris, otkriven 2003., promjera 2 400 do 3 000 km, veći je od Plutona i zajedno s pratiocem Disnomijom među najudaljenijim je poznatim članovima Sunčeva sustava (srednja udaljenost od Sunca 67,7 astronomskih jedinica ili AJ). Glavni planetoidni pojas smješten u području između Marsa i Jupitera sadrži mala čvrsta tijela građena od stijena i metala. Ta se tijela razvijaju sudarno, a kreću se oko Sunca istim smjerom kao i planeti, ali su im staze izduženije, zbog čega neki odlaze dalje od Saturna ili se približavaju Suncu bliže od Merkura. U Hrvatskoj se planetoidi prate i otkrivaju na zvjezdarnici u Višnjanu. Zbog intenzivna praćenja i poboljšanja mjernih metoda, u novije se doba otkriva mnogo planetoida koji prolaze pokraj Zemlje.

Bliža transneptunska tijela gibaju se u blizini ekliptičke ravnine, dok su dalja više raspršena pa se dijele u Kuiperov pojas (Gerard Kuiper) i u raspršeni disk. Građena su od stijena i leda. Pretežno zaleđena tijela, s udjelom prašine, jesu kometi, kojih se manji dio nalazi u području divovskih planeta (kratkoperiodni kometi), dok većina pristiže iz Oortova oblaka i ima periode od više tisuća godina (dugoperiodni kometi). Građeni od zaleđenih tvari, kometi imaju svoje podrijetlo u prostorima iza Neptuna. Kometi u prolazu blizu Sunca razvijaju komu i rep te se postupno raspadaju. Ostarjeli kometi bez hlapljive tvari sliče planetoidima.

Postanak i razvoj Sunčeva sustava objašnjava se posljednjih nekoliko stoljeća nizom kozmogonijskih hipoteza i teorija. Postojeći podatci dokazuju da su planeti srasli od tvari prisutne u međuzvjezdanom oblaku od kojega je nastalo i Sunce prije 4,65 milijarde godina. Tijela manje mase i ona udaljenija od Sunca brže su se hladila, zbog čega je starost najstarijega stijenja pojedinih tijela različita (na primjer na Mjesecu 4,45 milijarde godina, a na Zemlji 3,7 milijarde godina). Udaljeni planeti i njihovi sateliti brže su postigli sadašnju nisku temperaturu pa su gravitacijskom silom privukli plin iz maglice. Da se izbjegne zbrka, drugi sustavi nazivaju se planetarni sustavi. U većini drugih jezika (vidi poveznice) naziv je izveden iz riječi Sol, što je latinsko ime za Sunce..

Prema današnjem shvaćanju, postanak i razvoj planetskog sustava odvijao se u nekoliko koraka. Ponajprije, veliki međuzvjezdani oblak se zbija i pritom cijepa na manje dijelove (fragmentacije). Iz tvari sadržane u jednom oblačnom fragmentu oblikuje se Sunčeva maglica kao rotirajući disk; u njemu dolazi do preraspodjele količine gibanja i pripremaju se uvjeti za nastanak malih kompaktnih tijela. Nakon toga dogotavljaju se i konsolidiraju planeti. Ovisno o građi s kojom su stasali, planeti i njihovi veći sateliti prolaze kroz geološki razvoj. Moramo prihvatiti misao da je sadašnje stanje tijela u planetskom sustavu posljedica načina nastanka i razvoja koji je slijedio nakon postanka. Stoga se i kozmogonija planetskog sustava provjerava sadašnjim stanjem  svih vrsta tijela, a u cjelovitu opću sliku treba da se uklope i promjene prisutne u pojedinačnim slučajevima. 

Sudeći po razvoju zvijezda, Sunčev je sustav nastao iz međuzvijezdanog materijala koji se nalazio u spiralnom kraku naše Galaktike (Mliječni put). Hladni oblaci plina i praha postoje u galaktičkoj ravnini i danas, mnogo godina nakon nastanka prvih zvijezda Galaktike. Da bi se ti oblaci pretvorili u zvijezde, gravitacijska sila mora nadjačati težnju plina da se širi (ekspandira). Da bi gravitacijsko privlačenje nadvladalo, gustoća oblaka mora postici određenu temperaturnu kritičnu vrijednost. Zamišljena su dva načina na koja dolazi do povećanja gustoće: ulazak međuzvjezdanog oblaka u područje spiralnog kraka galaktike ili pojava supernove u neposrednoj blizini. Izučavanje galaktika pokazuje da je u krakovima međuzvijezdana tvar veće gustoće nego izvan krakova, pa se s ulaskom oblaka u spiralni krak oblak usporava i zbija. S druge strane, supernove udarnim valovima zbijaju međuzvijezdanu tvar. U slučaju našeg sustava imamo potvrdu da se zbila eksplozija supernove. U ugljikovodičnim meteoritima nađeni su izotopi koji su potomci radioaktivnih elemenata kratkog vremena života, a koji se proizvode tijekom eksplozije supernove. Prema broju atoma izotopa procijenjeno je da je od pojave supernove do ukrućivanja meteoritskog materijala prošlo od nekoliko milijuna do nekoliko desetaka milijuna godina. 

Prilikom odvajanja od drugih dijelova međuzvijezdana oblaka prasunčeva maglica zadržava galaktičko magnetsko polje - važno svojstvo međuzvijezdana prostora, a zadržava i dinamičko stanje u kojemu se oblak nalazio. Prasunčeva maglica zato pri osamostaljenju se vrti (rotira), i u odnosu na središte galaktike, i u odnosu na druge galaktike. Maglica se nastavlja urušavati. Tvar pada prema središtu oblaka gdje nastaje mlado Sunce. Ono se zbog stiskanja zagrijava i sve jače svijetli. Najjače je zagrijano u središtu, i ondje se počinju javljati termonuklearne reakcije, koje će mu davati energiju u dugom nizu godina. Sunce se prestaje stezati tek kada ekspanzivni tlak plina poraste toliko da se izjednači s hidrostatskim tlakom. 

Za vrijeme stezanja Sunca i stezanja cijele maglice, a zbog sačuvanja kutne količine gibanja, Sunce i maglica se vrte sve brže. Disk je to plosnatiji što se brže vrti. Disk je tijelo osne simetrije i ima jednu osobitu ravninu - ravninu ekvatora. One čestice koje se još ne nalaze u ekvatorskoj ravnini privlači, osim Sunca, i veća masa koja se u ekvatorskoj ravnini već nalazi; čestice “padaju” u ravninu ekvatora. To omogućuju, i tome pridonose, neelastični sudari među česticama, jer se u toku neelastičnog sudara smanjuje komponenta brzine okomita na ekvatorsku ravninu (slično se dešava kod Saturnovih prstena). Takvo vladanje jače je izraženo kod zrnaca praha nego kod slobodnih atoma, pa se prah vrlo brzo taloži u sloj u ekvatorskoj ravnini; mnogo tanji od maglice. Staze budućih planeta bit će ograničene na širinu sloja pa ne moraju ležati točno u ravnini Sunčeva ekvatora. 

Nezaobilazni dinamički problem razvoja sustava označava prijenos kutne količine gibanja sa Sunca na planete. Budući je najmasivniji dio maglice, prasunce sadrži najveću kutnu količinu gibanja. Danas je pak 50 puta veća količina gibanja sadržana u revoluciji planeta nego u rotaciji Sunca, iako Sunce ima masu 750 puta veću od mase svih planeta. Na jedan način, količina gibanja može se prenijeti magnetskim poljem. Ono je usredotočeno u središnjem plinovitom zgušćenju, mladom Suncu i silnice izlaze iz njega u obliku spirala, prolazeći kroz čitav disk. Svojstvo je magnetskog polja da je u ioniziranom plinu zarobljeno. Sunce je pomoću magnetskog polja povezano s maglicom i predaje joj energiju. Mlado Sunce okretalo se 100 puta brže. Zamislimo li magnetske silnice kao elastične lisnate opruge koje vire iz osovine - Sunca, zaključit ćemo da će se te opruge požurivati vrtnju maglice u kojoj su isidrene; iako je ta slika posve mehanička, ona dobro opisuje stvaran proces. Sunčeva se vrtnja prenosi na maglicu. Koliko kutna količina gibanja maglice poraste, toliko se kutna količina gibanja Sunca smanji. Zbog povećanja kutne količine gibanja maglica se udaljava od Sunca. 

Na drugi način, kutna se količina gibanja može prenijeti i putem vrtložnih gibanja u maglici. A znatna količina gibanja mogla je da se izgubi u prostor gubitkom mase u obliku Sunčeva vjetra. Prijenos kutne količine gibanja sa Sunca na maglicu ima dvojaku posljedicu. S jedne strane u jednom će se trenutku izgubiti veza maglice i Sunca i ono više neće moći usisavati maglicu. Drugo, maglica poprima količinu gibanja koju će prenijeti na tijela u njoj rođena, na buduće planete.

U kakvom su odnosu današnji pogledi na postanak planeta prema kozmološkim teorijama, kao što je Kantova i druge? Današnji stav rezultat je iskustva brojnih istraživača, provjerena neposrednim podacima o fizičkom stanju tijela, o sastavu njihovih atmosfera, reljefu, kemijskom i mineraloškoj strukturi, radioaktivnom datiranju, magnetskom polju, gravitacijskom polju. Od teorije Immanuela Kanta (1755.) i Pierre-Simona Laplacea (1796.) preuzeta je ideja o nastanku Sunca i planeta iz međuzvjezdane maglice (nebularna teorija). Kant je pošao od predodžbe hladnog oblaka prašine u kojemu se prilikom gravitacijskog stezanja rotacija javlja sama od sebe - što nije moguće (unutarnje sile ne mogu od kaotičnog gibanja dovesti do uređenog). Kant ne ide dalje od općih prirodoslovno-filozofskih postavki. Laplaceova teorija je prva metamatički obrađena teorija. Laplace pretpostavlja da već postoji usijana maglica koja rotira te prati kako se maglica hladi, steže i ubrzava vrtnju. Današnji slijed argumenata je drukčiji: maglica se ne steže zbog hlađenja, već zbog prevlasti gravitacijskog privlačenja, a pritom se, uz ubrzanje vrtnje, gravitacijskom energijom zagrijava. Kada postignu brzinu kruženja, vanjski dijelovi maglice više ne tlače na središnje dijelove. Postali su samostalni i imaju oblik prstena. Središnja se masa dalje steže i time razdvaja od prstena. Od prstena nastaje planet. Planeti bi tako morali nastati postupnim stezanjem središnje mase koja za sobom redom ostavlja prstenove. A sateliti bi morali nastati istim procesom pri ubrzavanju vrtnje planeta, koji je po Laplaceu na početku također plinovit. Postoji još jedan bitan nedostatak teorije. Ostavivši samostalan prsten, centralna masa bi pri stezanju trebala zadržati veći dio kutne količine gibanja. Dokaz protiv teorije je i gibanje Saturna i njegovih prstenova: unutarnji dijelovi Saturnova prstena gibaju se brže od Saturnove površine; slično se i Fobos giba brže od Marsove površine! Po današnjem tumačenju nebularne teorije maglica ne dolazi u stanje nestabilnosti zbog vrtnje. Osim toga, u odvojenom prstenu prije će doći do retrogradne vrtnje planeta nego do direktne. Teorije Kanta i Laplacea napuštene su početkom 20. stoljeća uglavnom stoga što nisu uspjele ispravno predvidjeti raspodjelu količine gibanja.

Sunce je najbliža zvijezda, središte sustava planeta, u kojem se nalazi i Zemlja. Smješteno je u ekvatorskoj ravnini Mliječne staze, 26 000 svjetlosnih godina daleko od njezina središta, oko kojega obiđe za 230 milijuna godina brzinom od 230 km/s. Brzinom od 20 km/s giba se u smjeru zvijezde Vege (Sunčev apeks). Sunce je nastalo prije 4,65 milijarde godina kao treća zvjezdana generacija, skupljanjem međuzvjezdane tvari, kojoj se gustoća počela povećavati potpomognuta vjerojatno udarnim valom bliske supernove. O njoj svjedoči prisutnost složenih atomskih jezgara u Suncu i planetima, koje ne bi mogle, zbog relativno male mase Sunca, nastati nuklearnim procesima. Danas Sunce zrači za trećinu više nego što je zračilo u početku, a porast se nastavlja, pa se smatra da će Zemlja postati nenastanjiva za manje od milijardu godina. Nakon 4 do 5 milijardi godina Sunce će jako povećati volumen i postati crvenim divom.

Sunce je žuta zvijezda spektralnoga razreda G2 i na glavnom nizu HR-dijagrama. Oblika je kugle s promjerom 1 392 000 km (109 Zemljinih promjera). Sunčev je volumen 1,3 milijuna puta veći od Zemljina. Mase je 1,9891 · 1030 kg, 750 puta više od svih planeta zajedno, a 333 000 puta veće od Zemlje. Prosječne je gustoće 1 400 kg/m3 (oko 1/4 gustoće Zemlje). Zrači snagom od 3,83 · 1026 W i ima učinkovitu temperaturu vanjskoga sloja atmosfere (fotosfere) od 5 770 K. Sastoji se od ioniziranoga plina. Većina poznatih elemenata otkrivena je i na Suncu. Dva su elementa najobilnija: 74% Sunčeve mase čini vodik, 24% helij, te 2% svi ostali elementi. U središtu Sunca, gdje se nalazi izvor energije i gdje temperatura doseže 15 milijuna Kelvina, a vodika je manje od helija.

Sunce se ne vrti kao kruta kugla, već mu je rotacija diferencijalna. Period vrtnje ekvatora iznosi 25 dana (s linearnom brzinom od 2 km/s), dok se period vrtnje u polarnim krajevima produljuje do 36 dana. Os rotacije nagnuta je prema okomici na ekliptiku za 7,2°. Zbog toga nagiba Sunčeva se kugla ne vidi sa Zemlje stalno u istoj projekciji. Sjeverni mu je pol prema nama najviše nagnut u rujnu. Zbog kretanja Zemlje oko Sunca vidljivi period rotacije ekvatora ne iznosi 25 već 27 dana (sinodički period rotacije). U tom periodu Sunčeva aktivnost iskazuje promjene utjecaja na Zemlju.

Sunčev je izvor energije potječe od procesa fuzije proton-proton, kojim od vodikovih jezgara nastaju jezgre helija. Dokaz odvijanja nuklearnih procesa dalo je proučavanje neutrina kao sporednih proizvoda termonuklearnih reakcija, koji gotovo brzinom svjetlosti pristižu do Zemlje izravno iz Sunčeva središta. Energija se iz središta prenosi najprije zračenjem (radijativna zona), a zatim miješanjem (konvektivna zona). Znak su miješanja zrnca (granule) vidljiva u dubljim dijelovima fotosfere. Zračenje od izvora do fotosfere zbog interakcija stiže u vremenu od više milijuna godina. U spektru Sunca prevladava infracrveno i vidljivo zračenje koje je nepromjenjiva intenziteta. Ultraljubičasto i rendgensko zračenje se stvara prolaznim procesima u višim slojevima atmosfere i promjenjiva je intenziteta.

Novim dijagnostičkim metodama, koje prakticira helioseizmologija, iscrpno se ispitala unutrašnjost Sunca. Kroz cijelo se Sunce prostiru akustički valovi, slično kao što se Zemljinom unutrašnjosti šire potresni valovi. Valovi se odbijaju od površinskih slojeva Sunca, u kojima gustoća naglo pada. Dubina prodiranja valova ovisi o njihovoj valnoj duljini. S pomoću njih ustanovljeno je da se dno konvektivne zone nalazi na 0,7 polumjera, te da ispod te zone više nema diferencijalne rotacije. S pomoću tih valova potvrđen je teorijski model unutrašnjosti Sunca s vrlo velikom točnošću. Sasvim praktična disciplina, helioseizmološka holografija, proučava stražnju, izravno nevidljivu Sunčevu stranu, predviđajući nastup aktivnih skupina pjega.

Sunčeva je atmosfera troslojna. 

Prvi, najniži sloj iz kojega Sunčevo zračenje pristiže do nas jest fotosfera, debljine nekoliko stotina kilometara. U fotosferi se nalaze Sunčeve pjege (makule), baklje (fakule), granule i supergranule. Sunčeve pjege, tamnija, i do 1 500 K hladnija područja fotosfere, posljedica su kvaziperiodične evolucije Sunčeva magnetskog polja. Ono je proizvedeno strujanjima Sunčeve plazme ispod fotosfere, pretežno u konvektivnoj zoni, te na granici radijativne i konvektivne zone, a nastaje tzv. dinamo-mehanizmom, podržavanim konvekcijom i zvijezdinom vrtnjom. Polje se stalno razvija i mijenja oblike. Na početku ciklusa aktivnosti polje je slabo i ima oblik dipola. Zbog diferencijalne rotacije polje se deformira i silnice se u blizini ekvatora izdužuju; polje se razvija u niz petlji. Na prodoru petlji iz fotosfere javljaju se skupine pjega.

Kromosfera je visoka 2 000 km, niže je temperature od fotosfere. Iz nje se podižu bodlje (spikule), mali izbačaji plina koji se dižu do visine od 7 000 do 9 000 km. Spikule nisu razmještene po cijelom Suncu, već su stiješnjene na rubovima supergranula. Iz kromosfere se dižu i prominencije, pojave nalik oblaku, koje se opažaju kao svijetle iznad ruba Sunčeva kruga, ili kao tamne (filamenti) kada se nalaze na disku. Veoma su različitih oblika i trajanja, od mirnih do eruptivnih. Njihov ionizirani plin podržavan je tlakom magnetskoga polja. Mirne prominencije preživljavaju i više mjeseci.

Korona je najrjeđi dio Sunčeve atmosfere, označuje prijelaz Sunčeve tvari u međuplanetni prostor. Između kromosfere i korone tanak je prijelazni sloj u kojem se temperatura naglo povisuje od 1 do 10 milijuna Kelvina. Korona je vidljiva za vrijeme Sunčeve pomrčine. Najniže područje, K-korona, raspršuje Sunčevu svjetlost, E-korona emitira spektralne linije višestruko ioniziranih atoma, a u najvišoj, F-koroni, Sunčeva se svjetlost raspršuje na međuplanetnom prahu. Gibanje plina u konvektivnoj zoni smatra se i razlogom diferencijalne rotacije. Daljnjim jačanjem magnetskog polja pojavljuje se veći broj pjega, aktivnih područja s bakljama, te brojni eksplozivni procesi, eruptivne prominencije, bljeskovi i koronini izbačaji. Plin je u jakom i složenom magnetskom polju nestabilan i nije u ravnoteži. Eksplozivnim procesima troši se nagomilana energija magnetskoga polja, polje se pojednostavnjuje i prazni, čime završava ciklus aktivnosti.

Bljesak ili erupcija i koronini izbačaji eksplozivni su procesi. Te su pojave posljedica naglog oslobađanja magnetske energije i njezina prelaska u kinetičku energiju, toplinsku energiju i svjetlost. Bljesak je koncentriran u malom području kromosfere iznad skupine pjega. Za razliku od bljeskova, izbačaji zauzimaju prostor usporediv s veličinom Sunca, u obliku plinovitih lupina koje napuštaju Sunce i poremećuju međuplanetni prostor, kao i magnetosfere planeta (polarna svjetlost). Te pojave dovode do znatne promjene Sunčeva vjetra, koji nastaje isparivanjem korone, a širi se prosječnom brzinom od 400 km/s. Sunčeva plazma ispunja prostor nazvan heliosferom, kojemu se polumjer procjenjuje na 100 astronomskih jedinica.

Nalaze se u unutarnjem Sunčevom sustavu.
Terestrički planeti su planeti s čvrstom površinom, za razliku od plinovitih divova. Naziv terestrički je nastao od latinske riječi terra što znači Zemlja, pa bi se atribut terestrički mogao prevesti kao Zemljoliki. Često ih se još naziva unutarnjim planetima. Najvećim dijelom se sastoje od stijena, malog su promjera, prosječno oko 5 puta veće gustoće od vode i imaju rijetku atmosferu. Od plinovitih divova su odijeljeni pojasom asteroida za koji postoji pretpostavka da predstavlja ostatke neuspjelog, neformiranog petog terestričkog planeta (pojas se nalazi između Marsa i Jupitera). 
Terestrički planeti su tijekom svog stvaranja bili pod utjecajem više temperature i jače gravitacije, te su zato manji i bogati tvrđim materijalima poput silicija i željeza. Struktura sva četiri terestrička planeta našeg Sunčevog sustava je slična: u njima se nalazi metalna jezgra, oko koje se nalazi silikatni omotač.

Merkur je planet najbliži Suncu; vrlo izdužene staze, kojoj numerički ekscentricitet iznosi 0,206, pa pokazuje relativistički zakret perihela. Maksimalna kutna udaljenost (elongacija) od Sunca iznosi 28°. Nema pratioca. U prosjeku je od Sunca udaljen 0,387 astronomskih jedinica (AJ) ili 57,91 milijuna kilometara, a približava se na 0,31 AJ (46 001 200 km) ili udaljuje na 0.47 AJ (69 816 900 km). Oko Sunca obiđe za zvjezdanu godinu (sideričku godinu) jednaku 88 dana. Promjer mu je 4 879,4 km, masa 0,055 Zemljine mase, srednja gustoća 5 430 kg/m³. Os vrtnje okomita je na stazu. Okreće se vrlo sporo i njegov siderički dan traje 58,65 dana, što iznosi 2/3 sideričke godine, dok mu sinodički (Sunčev) dan traje 176 dana. Zbog njegova svojstvena gibanja promatrač bi na Merkuru doživio dvostruk izlazak Sunca ili dvostruko podne. 

Merkur je gotovo tri puta manji od Zemlje, s površinskim ubrzanjem od 0,38 ubrzanja na Zemlji. Nema atmosferu u uobičajenom smislu, a zapaženi su plinovi kisik, vodik, helij i argon. Temperatura površine mijenja se od 100 K (- 173 °C) do 700 K (+ 427 °C). Dio Merkurove površine snimila je svemirska letjelica Mariner 10 godine 1974. i 1975., od 2011. do 2015. u Merkurovoj orbiti je bila letjelica MESSENGER. Površina mu je prekrivena kraterima i malim morima, te jako nalikuje Mjesečevoj površini: zbog jače privlačne sile, krateri su mu zbijeniji. Najveća je zaravan Ravnica vrućine (lat. Caloris Planitia). Na kori se vide ostatci velikih pomaka i stezanja planetnoga tijela uzrokovanoga hlađenjem. Središte mu se sastoji pretežno od metala (procjenjuje se da je omjer željeza prema stijeni 70 : 30) i ima slabo magnetno polje. U naizmjeničnim vremenskim razmacima od 7 i 13 godina, vidi se kako prividno prelazi (tranzit) preko Sunčeva kruga.

Venera je drugi planet po udaljenosti od Sunca, bez satelita, nešto manji od Zemlje (promjer 12 104 kilometara). Udaljenost Venere od Sunca iznosi prosječno oko 0,72 astronomske jedinice (AJ ili 108.200.000 km. Na nebu je najsjajniji planet i pokazuje Venerine mijene. Od Sunca se najviše udalji 47° pa se vidi ili uvečer kao Večernja zvijezda ili ujutro kao Jutarnja zvijezda, odnosno Danica. Os vrtnje gotovo je okomita na ravninu staze. Okreće se retrogradno (smjer dnevnoga prividnog gibanja Sunca suprotan je onomu na Zemlji) i najsporije od svih planeta; siderički period vrtnje (siderički period) traje 243,0 dana i dulji je od godine, koja traje 224,7 dana, dok Sunčev dan na Veneri traje 116,7 dana, što je sumjerljivo s njezinom sinodičkom godinom (zvjezdana godina) od 583,9 dana.

Venerinu atmosferu otkrio je Mihail Vasiljevič Lomonosov 1761. prilikom njezina tranzita (Venerin prijelaz), kada je pri dodiru Sunčeva kruga ugledao prosvijetljenu atmosferu. Teleskopskim motrenjima nije se na Veneri, zbog guste atmosfere, moglo vidjeti tlo. Većina spoznaja o Veneri postignuta je s pomoću svemirskih letjelica, pa tako i točna vrijednost njezine mase (0,815 Zemljine mase). Prva se na njezino tlo spustila 1970. sovjetska letjelica Venera 7. Američka letjelica u orbiti (Magellan) snimila je od 1990. do 1992. Venerin reljef s pomoću radara.

Venerina atmosfera 50 je puta gušća od Zemljine, sadrži 96,5% ugljikova dioksida i 3,5% dušika; manjinski su sastojci ugljikov monoksid, argon, voda, sumporov dioksid, kisik, klorovodik, fluorovodik. Tlak pri tlu iznosi 90 · 105 Pa, a temperatura 733 K (460 °C), što je posljedica stakleničkog učinka. Bez tog učinka, zbog velikoga faktora odraza (albeda) atmosfere (0,65), temperatura bi na površini bila oko –20 °C, iako je Suncu bliže nego Zemlja. Sloj oblaka od kapljica razrijeđene sumporne kiseline nalazi se na visini od 50 do 65 kilometara i neproziran je; oblaci naglo nestaju s donje strane, gdje temperatura dostiže vrijednost pri kojoj se kapljice isparavaju. Tlak i temperatura Venerine atmosfere tek na visini od približno 50 kilometara podudaraju se s uvjetima na površini Zemlje. Brzina je vjetra na tlu oko 1 m/s. Na vrhu oblaka brzina je vjetra do 300 km/h, pa oblačni sloj obiđe planet za približno 4 do 5 dana.

Venerin reljef sastoji se pretežno od blagih nizina, iz kojih se do visine od 3 do 4 kilometara uzdižu visoravni kontinentskih razmjera i mnogi vulkani, zasigurno ugasli. Velik je broj vulkana plitkih kratera. Posebni vulkanski oblici svojstveni Veneri krune su i arahnoidi, vulkani isprepleteni finom mrežom pukotina. Krune su brda s urušenim središtem i dubokim kružnim opkopom, promjera do 2 500 kilometara. Eruptivnim stijenama pokriveno je 85% površine. Tokovi lave pružaju se stotinama i tisućama kilometara. Venera ima oko 800 udarnih kratera, u pravilu većih od 3 kilometra. Najveći je Meade, promjera 240 kilometara. Istaknute su visoravni Afroditina zemlja i Astartina zemlja, te vulkanski masivi Područje Alfa i Beta (lat. Alpha Regio i Beta Regio). Najviši je vrh u Maxwellovu gorju (lat. Maxwell Montes), s 10,8 kilometara visine nad srednjom razinom. Topografija se uglavnom služi ženskim imenima. Glavne sastojke tla, određene rendgenskim i gama spektrometrima, čini bazalt i granit. Mineralni sastav tla nije poznat. Erozija je vrlo izražena: gravitacijska erozija (urušavanje), kemijska (utjecaj jetkih sastavnica atmosfere), toplinska, eolska, te erozija geološkim procesima. Unutrašnjost Venere vjerojatno je slična Zemljinoj, s tom razlikom što nema tektonike ploča ni magnetskog polja.

Zemlja je treći planet po redoslijedu udaljenosti od Sunca i najveći među unutarnjim planetima. Prosječno je od Sunca udaljen 149,6 milijuna kilometara, što se uzima kao astronomska jedinica (AJ). Zemljina putanja nije jako izdužena, numerički ekscentricitet Zemljine staze iznosi 0,016 79, zbog čega se Zemlja Suncu približi za 2,5 milijuna kilometara (perihel, oko 4. siječnja) ili udalji za jednako toliko (afel, oko 4. srpnja). Ekscentricitet se u 100 000 godina mijenja za iznos od približno 0,003 2 do 0,005 7. S vremenom se mijenja i položaj Zemljine staze u ravnini gibanja, pa godišnji progradni zakret perihela (pomicanje u smjeru ophoda oko Sunca), potaknut utjecajem planeta i relativističkim učinkom, iznosi 11,63.

Zemlja ima svojstvenu topografiju (71% kore prekriveno je vodom), ima atmosferu s dušikom i kisikom, te biosferu. Jedini je planet koji ima oceane, atmosferu s mnogo kisika i živu geološku aktivnost. Do te raznolikosti, koju nema nijedan drugi planet, došlo je u toku razvoja. U oblikovanju atmosfere, na primjer suštinsku ulogu imali su procesi u organskoj tvari. Posebno, morske alge (modrozelene alge) izdvajaju iz atmosfere ugljikov dioksid i oslobađaju kisik. Promatrana iz daljine, Zemlja je modrikasti planet. Zemlja je planet na kojem živi čovjek i jedini nama poznati planet na kojem postoji život. Evolucionisti smatraju da je Zemlja nastala prije otprilike 4,6 milijarda godina. 

Mars je četvrti planet po udaljenosti od Sunca, vidljiv sa Zemlje prostim okom i zato poznat od davnine. Promjer mu je 6 794 km, masa 0,107 Zemljine mase, srednja gustoća 3,94 ∙ 103 kg/m3, a površinsko ubrzanje sile teže 0,38 ubrzanja sile teže na Zemlji. Ima dva pratioca nepravilna oblika, Deimos (11 km × 12 km × 15 km) i Phobos (19 km × 22 km × 27 km). Sunčev mu dan traje gotovo kao i Zemljin, 24 h i 40 min. Oko Sunca obiđe za 687 zemaljskih dana, od Sunca je prosječno udaljen 228 milijuna km, a zbog nagiba osi vrtnje prema ravnini staze od 25°12′ i izduljenosti staze, pokazuje godišnja doba. Pogled sa Zemlje otkriva na Marsu bijele polarne kape, crvenkastonarančastu površinu s tamnijim i svjetlijim dijelovima te vrlo rijetku atmosferu, koja se sastoji od 95% ugljikova dioksida, 2,7% dušika, 1,6% argona te primjesa. Površinski tlak iznosi oko 700 Pa. U atmosferi se pojavljuju oblaci, a podižu se i pješčane oluje. Temperatura može biti od –140 °C do nešto više od 0 °C, ovisno o dobu dana i godine te o položaju Marsa na stazi. Pojave na površini nazivane su prema kontrastu morima, zaljevima, planinama i slično (albedo), a stvaran reljef ustanovljen je s pomoću međuplanetarnih letjelica.

Polarne se kape sastoje od smrznute vode i ugljikova dioksida. Zimi se ugljikov dioksid djelomice smrzava pa atmosferski tlak pada za 1/3. Sjeverna i južna polutka geološki se razlikuju. Tlo sjeverne polutke geološki je mlađe, reljef mu je nekoliko kilometara niži od reljefa južne polutke; na južnoj polutki prevladavaju udarni krateri od pada meteoroida, a na sjevernoj ugasli vulkani. Na Marsu se nalazi najviši ugasli vulkan u cijelom Sunčevu sustavu, Olympus Mons, visok 26 km i promjera većega od 500 km. Marsovo tlo sastoji se od kremena i limonita i slično je Zemljinu tlu, osim velike prisutnosti željeza na njegovoj površini (oko 13,5%) u obliku oksida, što tlu daje crvenkastonarančastu boju. Mars ima ionosferu te vrlo slabo magnetsko polje. Tokovi nekadašnjih rijeka vode od južne na sjevernu polutku. Snimkama na površini ustanovljeno je postojanje sedimenata nastalih taloženjem u vodi. Zbog malene mase Mars je izgubio velik dio nekadašnje atmosfere i većinu vode u slobodnom stanju, osim malih smrznutih količina na polovima. Moguće je postojanje vode u smrznutom stanju ispod površine Marsa. Traga se i za mogućim ostatcima nekadašnjih oblika života, za sada bez pouzdanih podataka.

Asteroidni pojas ili glavni planetoidni pojas je područje Sunčeva sustava između Marsove i Jupiterove putanje u kojem se gibaju patuljasti planet Cerera ili Ceres, oko 750 000 planetoida (asteroida) s promjerom većim od 1 kilometar (na primjer Junona, Vesta, Higijeja) i milijuni manjih. U tom se pojasu ne nalaze planetoidi Amori, Apoloni i Trojanci. Planetoidni pojas oblikovao se kad i ostali dijelovi Sunčeva sustava, a gravitacijski utjecaj Jupitera (plimna sila) onemogućio je stvaranje planeta, ograničio njegovu širinu i odredio pukotine u njemu (Kirkwoodove pukotine). Smatra se da su u tom području postojala veća tijela koja su prvih 10 milijuna godina bila iznutra vruća. Ta su tijela bila izložena mnogobrojnim udarima pa su razmrvljena. Sadašnji planetoidni pojas sadrži samo malen dio mase prvotnoga (oko 0,1%), a ostatak je Sunčevim vjetrom potisnut u svemir. Asteroidni pojas je područje s prosječnim udaljenostima od Sunca između 1,7 i 4 AJ. Većina asteroida u pojasu imaju ekscentricitete od 0,1 do 0,2. Područje najveće gustoće putanja asteroida je između 2,2 i 3,3 AJ.

U Sunčevom sustavu se nalaze 4 plinovita diva koji se zajednički nazivaju jovijanskim planetima. To su Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Znanstvenici često planete Uran i Neptun svrstavaju u posebnu podklasu planeta - ledene divove ili uranske planete, zbog činjenice da su sastavljeni uglavnom od leda i stijenja te plina, za razliku od klasičnih plinovitih divova kao što su Jupiter i Saturn. Uran i Neptun imaju mnogo manji udio vodika i helija zbog njihove veće udaljenosti od Sunca.

Jupiter je planet s najvećim promjerom i najvećom masom u Sunčevu sustavu, peti po udaljenosti od Sunca (prosječna udaljenost mu je 778 milijuna kilometara); jednom obiđe Sunce za 11,862 godina. Masa mu je 318,4 puta veća od Zemljine, a gustoća mu je samo oko 1/4 gustoće Zemlje. Velik dio volumena tvori vodik, koji zbog velike mase i gravitacije Jupiter nije izgubio od postanka Sunčeva sustava (4,6 milijarde godina), kao što se zbilo s drugim planetima. Prema astronomskim ispitivanjima, podatcima te prema teorijskoj obradbi, Jupiter se sastoji od razmjerno malene silikatne jezgre, okružene dvama slojevima tekućega vodika; donji sloj, pod većim tlakom, ima metalna svojstva, to jest vodikovi su elektroni u slabo vezanom ili u slobodnom stanju; gornji je sloj tekući vodik u molekularnom stanju (H2). Iznad površine nalazi se atmosfera debljine oko 1000 km (1/70 polumjera planeta). U atmosferi je utvrđena prisutnost vodika, metana, helija, amonijaka, amonijeva hidrosulfida i smrznute vode. Pretpostavlja se da postoje i drugi spojevi (vodikov sulfid, različiti organski spojevi, kompleksni anorganski polimeri).

Jupiter se vrlo brzo vrti (rotira), što, uz njegov velik promjer, uzrokuje jake centrifugalne sile, pa je izrazito spljošten prema polovima; ekvatorski mu je promjer 142 800 km, a polarni samo 134 000 km. Atmosfera, koja se zbog njezine gustoće sa Zemlje jedino i vidi, raslojena je u pojase i zone. Rotacija mu je nejednolika: na ekvatoru jedan okret traje 9 h 50 min 30 s, a na 10° sjeverne ili južne širine 9 h 55 min 41 s. Jupiter ima oko 10 puta veće magnetsko polje od Zemlje. U njegovoj su atmosferi zamjetljive meteorološke i magnetske pojave slične onima na Zemlji, ali mnogo veće raširenosti i trajanja (na primjer oluje slične tropskim ciklonima). Do sada je otkriveno 67 Jupiterovih satelita, a četiri najveća otkrio je Galileo Galilei (do 1610.; galilejanski mjeseci). Dva najveća, Ganimed i Kalisto, veći su od planeta Merkura. Potom slijede Io i Europa, približno veličine Mjeseca. 

Promatranja pomrčine Jupiterovih satelita služila su u pomorstvu za određivanje položaja broda, zemljopisne dužine, u doba kada nije bilo pouzdanih kronometara ni radiosignala. Na temelju neravnomjernosti u pojavama pomrčina satelita, s obzirom na njihovu udaljenost od Zemlje, izračunao je Ole Rømer prvi put brzinu svjetlosti. Jupiterovi prsteni sastoje se od čestica mikroskopske veličine. Prošireni Halo prsten udaljen je od središta planeta 1,40 do 1,72 Jupiterovog polumjera, najsjajniji Glavni prsten na udaljenosti je od 1,72 do 1,81 polumjera, a rijetki Paučinasti (engl.: Gossamer Ring) prsten udaljen je 1,81 do 3 polumjera. Jupiter je četvrto najsjajnije nebesko tijelo, nakon Sunca, Mjeseca i Venere (prividna magnituda). Jupiter ima 2,5 puta veću masu od ukupne mase ostalih sedam planeta u Sunčevom sustavu i 71% od svekolike planetske mase u Sunčevu sustavu.

Saturn je šesti planet u Sunčevu sustavu. Udaljen je 9,54 AJ odnosno 1 429 400 000 km od Sunca, promjera 120 536 km (na ekvatoru) i masu 5,68 times; 1026 kg. Saturn je po volumenu i masi drugi planet nakon Jupitera. Uz Jupiter, Uran i Neptun pripada skupini plinovitih divova, planeta vanjskog dijela Sunčevog sustava. Saturn je planet najmanje gustoće i s najvećim prstenom. Obiđe Sunce za 29,5 godina na srednjoj udaljenosti 1,426 · 109 km. Tijelo mu je znatno spljošteno (ekvatorski promjer 120 536 km, polarni promjer 108 728 km), tako da je najspljošteniji od planeta. Masa mu je 95 puta veća od Zemljine. Jedini je planet kojega je gustoća manja od gustoće vode (690 kg/m3).

Saturn se sastoji pretežno od vodika i helija (jednak odnos kao kod Jupitera). Ispod plinovite atmosfere prostire se sloj molekularnoga vodika s nešto zamrznute tvari (u kojoj ima tragova metana, amonijaka i drugog), zatim sloj metalnoga vodika, te središte sa stjenovitom jezgrom. Temperatura je u središtu vrlo visoka (12 000 K), pa je to Saturnov izvor energije usporediv s energijom koju prima Sunčevim zračenjem; temperature oblačnoga sloja iznosi –130 °C, dok bi temperatura samo zbog doprinosa Sunčeva zračenja bila –170 °C. U atmosferi se primjećuju svjetliji i tamniji oblaci usporedni s ekvatorom, manje istaknuti nego kod Jupitera, jer se, zbog niže temperature, stvaraju bliže središtu planeta. Među oblacima se opažaju vrtlozi, kao Velika bijela pjega. Infracrveno zračenje otkriva topliji polarni vrtlog, takozvanu vruću pjegu. Brzina vjetra iznosi do 500 m/s. U ekvatorskom području planet se vrti s periodom od 10 h 14 min, a središte se, prema podatcima prikupljenima uz pomoć radio valova, vrti s periodom od 10 h 39 min 22 s. Saturn ima prostrano magnetsko polje, kojega je magnetski moment 600 puta veći od Zemljina, a magnetska indukcija na površini iznosi oko 50 μT. Za razliku od Jupitera, os vrtnje mu je primjetno nagnuta. Oko Saturna zabilježeno je 62 prirodna satelita, od kojih je 7 zaokruženo djelovanjem vlastite gravitacije (u stvarnosti ima ih više od 150). 

Najpoznatije obilježje Saturna su planetarni prsteni koji ga okružuju u 7 pojaseva, označenih slovima A do G. Oko Saturna kruži i mnoštvo prirodnih satelita, kojih je do sada otkriveno 62. Osim satelita, u ravnini Saturnova ekvatora kruži golem broj satelitskih čestica, koje čine koncentrične prstene. Saturnov je prsten prvi vidio Christiaan Huygens 1655. Glavni se dio prstena, promjera 275 000 km, dijeli na prsten A (vanjski) i prsten B (srednji), između kojih je Cassinijeva pukotina, te prsten C (unutarnji). Prsten D nalazi se najbliže planetu, dok se dalje od glavnoga dijela nalazi tanak prsten F (sastavljen od vrpca), širi prsten G i najširi E, usred kojega se giba prirodni satelit Enkelad. Debljina je glavnoga dijela prstena 1 km. Čine ga uglavnom ledene i manje često stjenovite čestice, obujam kojih se kreće od praha pa do tijela metarskoga promjera. Na oblik i dijeljenje prstena utječu sateliti svojom gravitacijom.

Saturn odbija oko 47% Sunčeve svjetlosti (albedo 0,47). Saturn se za prosječne opozicije (kada je najbliži Zemlji) vidi pod kutem od 20 lučnih minuta, a magnituda mu je u prosjeku 0,7 (u najboljim uvjetima: 0,43). Saturn je jedan od najsvjetlijih objekata na nebu (iza Sunca, Mjeseca, Jupitera i Venere) pa je zato i poznat od davnina. Mali teleskop je dovoljan da se ugledaju prsteni. Sunčeva rasvjeta na Saturnu je oko 100 puta manja nego na Zemlji. Ravnotežna temperatura koju bi imao zbog Sunčeve rasvjete, 90 K, niža je od izmjerene prosječne temperature, 95 - 105 K, što znači da ima značajan vlastiti izvor energije. Sjaj Saturna mijenja se kako se mijenja vidljivost prstena. Saturn su istraživale letjelice Pioneer 11 (1979.), Voyager 1 (1980.), Voyager 2 (1981.), a umjetnim satelitom postala je svemirska letjelica Cassini-Huygens, u srpnju 2004.

Uran je sedmi po redu planet od Sunca, na srednjoj udaljenosti od Sunca 19,23 astronomskih jedinica. To je prvi planet koji je bio otkriven teleskopom (William Herschel, 1781.), iako ga se može vidjeti i golim okom. Oko Sunca obiđe za 84,32 godine. Ekvatorskoga je promjera 51 118 km, oko 4 puta većeg od Zemljina, masa mu je 14,5 puta veća od Zemljine, obrne se oko osi za 17 sati 14 minuta, a gušći je od vode 1,27 puta. Zbog brze vrtnje splošten je. Ekvator mu je otklonjen od ravnine staze za 97,8°, te mu je os vrtnje gotovo polegnuta u ravnini staze. Zbog toga mu se redoslijed godišnjih doba bitno razlikuje od redoslijeda ostalih planeta: četvrtinu godine prema Suncu je okrenuto jedno od polarnih područja, kada se izmjena dana i noći zbiva jedino u području ekvatora, sa Suncem nisko pri obzoru. Drugu četvrtinu godine prema Suncu je okrenuto ekvatorsko područje, s brzom izmjenom dana i noći, i tako dalje. Iako ekvator nije stalno osunčan, temperatura na Uranu najviša je u ekvatorskom području. U atmosferi, s najnižom temperaturom od –224 °C, pušu vrlo brzi vjetrovi u smjeru vrtnje i lebde oblaci metana. Zbog metana atmosfera ima modrikast odbljesak. Unutrašnjost Urana sadrži stjenovitu jezgru usporedivu sa Zemljom, oko koje se nalazi prostrani ledeni omotač koji se sastoji od vode i amonijaka (vodeno-amonijačni ocean), te najviše pridonosi ukupnoj planetnoj masi. Uran ima prostrano magnetsko polje kojemu je os prema osi vrtnje nagnuta za 60°, te za 1/3 polumjera udaljena od planetnoga središta; ima ionosferu i radijacijske pojasove. Uz 27 prirodnih satelita prati ga sustav od 13 tankih, odvojenih prstenova. Pet najvećih satelita jesu: Miranda, Ariel, Umbriel, Titanija i Oberon.

Uran odbija oko 51% Sunčeve svjetlosti (albedo 0,51). Za planete dalje od Saturna, antički narodi nisu znali. Uran je na rubu vidljivosti golog oka jer mu je za opozicije sjaj dostigne prividnu magnitudu m = +5,8. Neptun za prosječne opozicije ima zvjezdaju veličinu m = +7,6. Na srednjim udaljenostima od Sunca, koje iznosi 19,2 i 30 AJ, Uran i Neptun obiđu po stazama za 84 odnosno 165 godina. Stoga se među zvijezdama gibaju veoma sporo. Sa Zemlje se u najboljem slučaju vide kao pločice kutnog promjera 4 odnosno 2.

Neptun, osmi i od Sunca najudaljeniji planet Sunčevog sustava. Nazvan po rimskom bogu mora, četvrti je najveći planet po promjeru i treći po masi koja je sedamnaest puta veća od Zemljine. Oko Sunca orbitira na prosječnoj udaljenosti od 30,1 AJ. Astronomski simbol mu je ♆, stilizirana inačica trozuba boga Neptuna.

Otkriven 23. rujna 1846., Neptun je prvi planet pronađen matematičkim izračunima, a ne empirijskim promatranjima. Nepredvidljive promjene u orbiti Urana uvjerile su francuskog astronoma Alexisa Bouvarda da mu na orbitu utječe gravitacija nepoznatog planeta. Neptun je u konačnici uočio Johann Galle unutar stupnja od lokacije koju je predividio Urbain Le Verrier. Uskoro je otkriven i njegov najveći prirodni satelit, Triton, dok je preostalih dvanaest otkrivano pomoću teleskopa sve do 20. stoljeća. Neptun je posjetila samo jedna svemirska letjelica, Voyager 2, koji je pokraj planeta preletio 25. kolovoza 1989.

Sastav Neptuna sličan je Uranovom sa zajedničkom osobinom da se razlikuju od plinovitih divova Jupitera i Saturna. Neptunova atmosfera, iako slična plinovitim divovima, uz vodik i helij sadrži veće količine leda poput vode, amonijaka i metana. Da bi naglasili njihova glavna svojstva, astronomi Neptun i Uran ponekad nazivaju ledenim divovima. Unutrašnjost planeta uglavnom je sastavljena od stijena i leda. Plava pojava planeta rezultat je metana u atmosferi.

Suprotno od relativno nezanimljive atmosfere Urana, Neptunova atmosfera je prepoznatljiva po svojim aktivnim i vidiljivim vremenskim obrascima. Tako je na primjer tijekom preleta Voyagera 2 1989. na južnoj polutki primijećena Velika tamna pjega usporediva s Velikom crvenom mrljom na Jupiteru. Ovakve vremenske pojave pokreću najsnažniji vjetrovi u cijelom Sunčevom sustavu sa zabilježenim brzinama od čak 2 100 km/h. Zbog velike udaljenosti od Sunca, Neptunova vanjska atmosfera jedno je od najhladnijih mjesta u Sunčevu sustavu s temperaturama na vrhovima oblaka oko −218 °C (55 K). Temperature u središtu planeta iznose oko 5 000 °C. Neptun ima slabe i fragmentirane planetarne prstenove koji su možda otkriveni tijekom 1960-ih, no sa sigurnošću su potvrđeni tek 1989. s Voyagerom 2.

Ekvator mu je otklonjen od ravnine staze za 28,3°. Zbog brze je vrtnje splošten. U plavičastoj atmosferi, na temperaturi od –220 °C, pušu vrlo brzi vjetrovi (oko 2000 km/h, brže nego na ikojem drugom planetu) i lebde oblaci metana s mnogo vrtloga, od kojih je najveći Velika tamna pjega, obrubljena bijelim cirusima. S približavanjem Suncu (na eliptičnoj stazi) oblaci se jače razvijaju, vjerojatno zbog toplije i dinamičnije atmosfere. Neptun ima unutrašnji izvor topline koji temperaturi njegove površine pridonosi više no Sunčevo zračenje. Magnetsko polje mu je slabije od polja drugih divovskih planeta, a os polja jako je nagnuta prema osi vrtnje – za 47°, pri čem je udaljena 0,5 polumjera od planetnoga središta. Neptun ima ionosferu i radijacijske pojaseve, a u središtu ima stjenovitu jezgru Zemljine veličine te plašt bogat vodom, metanom i amonijakom. Ima i 5 odvojenih tamnih prstenčića nepoznata sastava. Najveći mu je satelit Triton s promjerom 2 706 km (otkrio ga je William Lassell 1846.); njegova je staza jako nagnuta prema planetnom ekvatoru i satelit se giba retrogradno.

Transneptunska tijela, tijela Sunčeva sustava koja se nalaze dalje od Neptuna, u Kuiperovu pojasu, u takozvanom raspršenom disku i u Oortovu oblaku (raspršeni disk može se smatrati unutarnjim dijelom Oortova oblaka). Pobrojeno ih je tisuću, od kojih je znatan broj s promjerom većim od 200 km. Razlikuju se po stazama, volumenu i fizičkim svojstvima. Mogu imati svojstva planetoida i kometa. U Kuiperovu pojasu nalaze se tijela kojima srednja udaljenost od Sunca iznosi do 47 astronomskih jedinica. Njihove su staze u prosjeku jače otklonjene (do 35°) od ravnine ekliptike, nego što su to staze tijela iz glavnoga planetoidnog pojasa. Unutarnji dio pojasa zauzimaju tijela na srednjoj udaljenosti od približno 40 astronomskih jedinica, plutini, koji predvođeni Plutonom imaju periode revolucije u rezonanciji s Neptunom (246 godina : 164 godina = 3 : 2). Najveći su plutini Pluton, Ork i Iksion. Tijela raspršenoga diska imaju veće srednje udaljenosti od Sunca, s afelima duljim od 1000 astronomskih jedinica. U njih se svrstavaju Sedna i Erida. Erida volumenom nadmašuje Pluton. Analiza svjetlosti koju šalju svi daleki objekti pokazuje da se oni većinom sastoje od mješavine stijenja i leda te po tome nalikuju kometima.

Pluton je prvi po veličini patuljasti planet Sunčeva sustava, ispred Eride. Do 24. kolovoza 2006. Pluton je bio smatran devetim planetom Sunčevog sustava, kada je na konferenciji IAU u Pragu usvojena definicija planeta koja isključuje Pluton, te je prihvaćen pojam patuljasti planet. Od tada se službeno naziva 134340 Pluton. Udaljenost Plutona od Sunca u afelu iznosi 7,375 93 × 109 km (49,30503287 AJ), a u perihelu 4,43682 × 109 km (29,65834067 AJ). Srednji polumjer mu iznosi 1195 km, a masa 1,25 × 1022 kg. Pluton je manji od svih 8 planeta, kao i od sedam prirodnih satelita: Mjeseca, Ije, Europe, Ganimeda, Kalista, Titana i Tritona.

Iako je Pluton do 2006. bio službeno smatran planetom, veliki dio astronoma ga je uvijek smatrao velikim asteroidom ili čak kometom, ili tek najvećim od transneptunskih objekata (drugi naziv za objekte u Kuiperovom pojasu). Najveći Plutonov prirodni satelit, Haron, neobičan je po tome što je najveći satelit u odnosu na matično tijelo u Sunčevom sustavu, tako da se Haron ne okreće oko Plutona nego se i Pluton i Haron okreću oko zajedničkog središta rotacije koji se nalazi između Plutona i Harona. Zbog toga ih mnogi znanstvenici i danas smatraju dvostrukim planetom. Pluton je jedva moguće vidjeti amaterskim teleskopom – njegova prividna magnituda od oko 13,8 zahtjeva promjer objektiva najmanje 200 mm.

Kuiperov pojas je područje Sunčeva sustava na udaljenosti između 30 i 55 astronomskih jedinica od Sunca. U pojasu se nalaze Pluton, Haumea, Iksion, Kvaoar, Makemake, Ork i uglavnom manja ledena tijela. Prvo nakon Plutona otkriveno je 1992., a do danas ih je poznato više od tisuću. Smatra se da ih je 100 000 s promjerom većim od 100 km.

Premda iznimno udaljen od Sunca, nije konačnom granicom Sunčeva sustava. Postoje područja udaljena od njega koja su dijelom Sunčeva sustava. Dijelimo ih u tri dijela:

Oortov oblak je pretpostavljeni oblak koji čine kometi i slična tijela okružujući Sunce na udaljenosti do trećine udaljenosti najbližih zvijezda. Jan Hendrik Oort je 1950. pretpostavio da taj oblak u obliku sferne ljuske čini svojevrsnu granicu Sunčeva sustava. U ravnini ekliptike u njem se ističe nešto gušći prsten s većim brojem kometa. Najgušći je na udaljenosti od približno 50 000 astronomskih jedinica, a pretpostavlja se da se gubi na udaljenosti od približno 200 000 astronomskih jedinica. Kometi, kojih se ukupna masa procjenjuje na približno 40 masa Zemlje, u prosjeku su međusobno udaljeni desetke milijuna kilometara. Smatra se da su tijela koja ga čine nastala na raznolikim udaljenostima od Sunca i da su utjecajem velikih planeta potisnuta na veliku udaljenost. Iz analize kemijskoga sastava kometa koji su se približili Suncu može se zaključiti da se tijela Oortova oblaka sastoje uglavnom od vode, metana, etana, ugljikova monoksida i vodikova cijanida iako je moguće da postoje i stjenovita tijela. Najveće je poznato tijelo iz Oortova oblaka patuljasti planet Sedna.

Mala tijela Sunčevog sustava su asteroidi (planetoidi), kometi, meteoriti i meteori, te sitna razdrobljena materija koja pluta međuplanetarnim prostorom. Među prirodnim (planetskim) satelitima ima i tijela koja po fizičkim svojstvima pripadaju redu malih tijela. Zanimanje za asteroide obnovljeno je nedavno. Saznale su se nove činjenice o njihovom fizičkom stanju i naslučene su neposredne veze s ostalim malim nebeskim tijelima. Kako povezati komete s asteroidima, asteroide s meteorima, meteore s meteoritima? Usporedna kemijsko - mineraloška ispitivanja meteorita i asteorida, jednih u labaratotiju, drugih na daljinu, uz pomoć optičkih metoda, dovela su do nedvojbenog zaključka da su meteoriti povezani s asteroidima. Meteoriti su izravni ostaci nekih asteroida. Istodobno, meteoriti namaju ništa fizički zajedno s meteorskim rojevima. Meteore i meteorite potrebno je pažljivo razdvojiti, ne obazirući se na jezičnu sličnost i sličnost pojave na dijelu puta kroz atmosferu. Provjereno je da od kometa nastaju potoci meteora; potoci prate postojeće komete ili se nalaze na putanjama iščezlih kometa, no ne zna se za ijedan takav meteor koji je izdržao kroz atmosferu. Prema tome, asteroidi ili planetoidi su povezani s meteoritima, a kometi s meteorima. O vezi asteroida i kometa spekulira se na razini kozmogonijskih teorija ili teorija o postanku Sunčeva sustava.




#Article 136: Mitologija (993 words)


Mitologija (ili hr. pričoslovlje) je znanost koja proučava priče fantastičnog sadržaja u kojima su junaci bogovi, polubogovi, heroji i slično. Te priče bilježi mit, legenda, tradicija, usmena predaja i drugo.

Pored toga, mitologijom se naziva i skup mitova neke religije, etničke skupine ili geografskih cjelina.

Mitološka priča je simbol, odnosno, skup simboličnih slika proizašlih iz ljudske psihe. Predstavljena je kroz simbole, jer drugačije nije ni moguće, zato što prenosi istinsku poruku koju se riječima ne može objasniti. Mitologija je točka susreta poznatog i nepoznatog, odnosno, ljudske svijesti i podsvijesti. Ona je ljudima nekada služila kao vodič kroz životna iskušenja i životne izazove. Uz ritual i umjetnost, mitologija je činila religijsku cjelinu i ova tri elementa, ako su odvojena, gube na moći svoje poruke.
Dio mitova bavi se tematikom sazrijevanja pojedinaca - prijelaz iz djetinjstva i adolescencije (psihološke ovisnosti) u samoodgovornu i neovisnu odraslu osobu. Mitologija je nekoć, kroz svoju univerzalnu poruku, dovodila ljude u sklad sa svijetom u kojem žive.

Druge priče u mitologiji obično objašnjavaju postanak svemira, prirodne fenomene i, općenito, sve pojave za koje ne postoji jednostavno i logično objašnjenje. Nemaju svi mitovi potrebu da objašnjavaju nepoznato. Postoje i mitovi koji također sadrže natprirodne pojave i događaje, ali su to puno jednostavnije i kraće priče koje se jednostavno prenose usmenom predajom s generacije na generaciju.

Mitologija, dakle, predstavlja skup priča, možda nekim dijelom i istinitih, dijelom legendarnih, a najvećim dijelom metaforičkih ili simboličkih, te se u njima tom izmišljenom stvarnošću pokušava predočiti ono ljudima neshvatljivo. Mitologija je metafora stvarnosti koju su koristile generacije čovječanstva s namjerom da poduče, prenesu mudrost ili jednostavno dadu odgovor na „ono nešto nepoznato.“ Iz tog razloga lako je zamijetiti da je mitologija često utjelovljivala i narodnu ili već pripadajuću religiju stanovništva. S obzirom da je mitologija jednako kao i religija u to doba često igrala ulogu koju danas zauzima znanost, ne možemo o njoj više pričati kao o znanosti, s obzirom da ne posjeduje nikakve znanstvene metode, ali može se govoriti o njenom utjecaju na razvoj čovjekovog razmišljanja.

Likovi u mitološkim pričama najčešće su i religijski, pa su mitologija i religija raznih naroda usko povezani.

Na temelju mitološke priče nastaje religija, institucionalizirana vjera. Religija uzima mitološku priču i čini od nje dogmu, odnosno religijsku sliku koju se ne smije preispitivati. Tako se mitološku priču, koja je izvorno poetičnog i fluidnog karaktera, pretvara u doslovnu činjenicu ili pak povijesni događaj. Na temelju tako institucionalizirane religije nastaju ljudske civilizacije vođene njihovom vjerskom zajednicom. 

Dok se mitološku priču živi punim plućima, odnosno dok njeni simboli koriste slike koje odgovaraju suvremenom načinu življenja, suvremenim problemima ljudskoga života, te se priče ili slike nipošto ne smatraju mitologijom nego činjenicom. Drugim riječima, najbolja definicija mitologije u našem svijetu jest religija drugih naroda, ali nikako moja religija. Ovakav odbojan stav prema mitologiji dolazi iz uobičajenog shvaćanja utemeljenog u 19. stoljeću među autorima demitologizatorima koji su mitologiju definirali kao nešto lažno, neistinito, izmišljeno, kao fikciju ili pak pričicu za zabavu, a to nikako nije bilo prikladno za vrijeme velikog uzleta razuma i stvarnog, realnog svijeta.

Može se reći kako postoje dva različita načina čitanja mitološkog teksta: 

Ponajboli primjeri moderne mitologije donose popularni filmski i televizijski serijali.
To su serijali Star Trek, koji je stvorio Gene Roddenberry i Star Wars, koji je osmislio George Lucas.
Od književnosti se izdvaja trilogija Gospodar prstenova. 
Zatim su tu još i mitološke priče prikazane kroz crtane filmove Walta Disneya, kao što su Kralj lavova i Legenda o medvjedu.

Gospodar prstenova daje odgovore i objašnjenja o postanku svijeta, ponešto o čovjeku i daje jednu alternativnu priču o nastanku svijeta, jedan novi uvid, nov način razmišljanja. Glavna simbolika koju priča jasno naglašava je simbolika prstena. Prsten simbolizira moć. Moć je predstavljena kao jedna od osnovnih ljudskih slabosti i najvećih kušnji koju samo rijetki i čvrsti mogu savladati. Čovjek se pred iskušenjem moći vrlo lako slomi i ubrzo moć počne kontrolirati čovjeka, a ne obratno. Upravo zbog toga, priča nam predstavlja vrlo posebne junake - male ljude, hobite. Poruka je jasna - mali je čovjek sposoban za velike stvari.

Između ostalog, ova mitološka priča pokazuje i vrijednosti zajedničkog rada i prijateljstva. Glavni junak, Frodo Baggins, koji žrtvuje svoje tijelo kako bi bio izjeden iznutra od strane prstena, nikada ne bi uspio uništiti prsten da mu nije pomogao njegov vjerni prijatelj Sam Gamgee.

Ratovi zvijezda je mitološka priča koja se također temelji na određenim simbolima ljudske podsvijesti. Prvenstveno, ono što je inovativno u ovom djelu je svemirski prostor koji nije  u cijelosti obuhvaćen ljudskim saznanjima. Na taj način on podsjeća na mjesta u koja nitko prije nije kročio, poput šuma, pustinja ili špilja u starim mitovima.

Osim toga, prikazan nam je glavni junak, Anakin Skywalker, koji je, takoreći, rođen po duhu svetom i on predstavlja izbavitelja, mesiju, spaistelja koji će uništiti zlu silu i vratiti mir galaksiji. Ovo je itekako simbolika koja može pronaći svoje poveznice s Isusom Kristom. 

U cijelosti, ova priča govori o sistemu, državnom i političkom stroju, koji se suprotstavlja čovječnosti, a to je upravo ono s čime se čovjek današnjice susreće. Hoće li sistem čovjeka lišiti njegove čovječnosti ili će čovjek uspjeti koristiti sistem u ljudske svrhe. 

Novija tri nastavka govore o padu junaka za koga je prorečeno da će uništiti zlu silu koja je obuzela čitavi univerzum. U svojoj želji da spasi ženu od umiranja, zbog svoje privrženosti i nemogućnosti da se pomiri sa životom, junak pada i prelazi na ono što je simbolično nazvano Tamnom stranom sile.

Starija tri nastavka predstavljaju staru mitološku priču o junakovoj pustolovini koja će formirati njegov karakter.
Priče o junacima poput ovih simboliziraju ono što se događa u svakome od nas kroz našu pojedinačnu pustolovinu života. One pomažu ljudima, kroz svoju simboliku, u transformaciji svjesnosti i omogućuju im ispunjeniji i lakše prihvatljiviji život prepun iskušenja.

George Lucas je serijal filmova Star Wars napisao inspiriran najvećim mitologom našega vremena, Josephom Campbellom i njegovim remek djelom The Hero with a Thousand Faces. Isti je slučaj i sa Walt Disneyevim animiranim filmom The Lion King.




#Article 137: Aleksandar Veliki (1359 words)


Aleksandar III. Veliki (poznat i kao Aleksandar Makedonski; Pela, ljeto 356. pr. Kr. - Babilon, 13. lipnja 323. pr. Kr.), makedonski vladar od 336. do 323. pr. Kr. i član vladarske dinastije Argeada. Kao zapovjednik udružene vojske grčkih država osvojio je veliko Perzijsko Carstvo, Egipat te s vojskom došao do Indije. Nakon njegove smrti, u 32. godini života, njegovo se carstvo raspalo u ratovima njegovih vojskovođa odnosno dijadoha.

Aleksandarovi roditelji bili su makedonski kralj Filip II. Makedonski i epirska princeza Olimpijada. U mladosti mu je učitelj bio čuveni grčki filozof Aristotel. Aleksandrova sestra zvala se Kleopatra. Aristotel ga je nadahnuo pričama o Homeru i Ilijadi, a posebno ga je nadahnuo Ahilej u kojem je vidio i svog uzora, pa je čak kao što je Ahil zavezao mrtvog Hektora za konja i vukao ga oko Troje i sam Aleksandar zavezao jednog svog protivnika i vukao ga, samo što je taj, za razliku od Hektora, još bio živ. Aristotel je napustio kraljevski dvor 340. pr. Kr. i od tada Aleksandar sudjeluje u državnim poslovima. U bitci kod Heroneje, 338. pr. Kr., gdje je Filip II. pobijedio udružene Atenu i Tebu, Aleksandar je zapovijednik lijevog krila.

Kada se Filip rastao od Olimpijade i ponovo oženio drugom, te dobio sina, Aleksandar se s ocem žestoko posvađao. Isprva je Aleksandar otišao s majkom u Epir. Ipak, ubrzo se vratio u Makedoniju i izmirio s ocem. Filipa je 336. pr. Kr. ubio njegov sluga Pausinas. Budući je i ovaj odmah ubijen pozadina ubojstva nikad nije riješena. Aleksandar se odmah, uz podršku vojske a bez veće opozicije, proglasio kraljem. U to vrijeme Makedonija imala je veliku vojnu premoć nad Grčkom pa se moglo krenuti na veliki vojni pohod na Perziju.

Aleksandar je najprije došao u Korint, gdje je od izaslanika svih grčkih gradova, osim Sparte, imenovan vrhovnim vojnim zapovjednikom u pohodu na Perziju. Taj pohod planirao je prije smrti i Filip II. Zatim je otišao na sjever i porazio plemena Tribali i Iliri. U Grčkoj su se međutim počele širiti glasine o njegovoj smrti pa se grad Teba spremao na ustanak. Aleksandar je munjevito stigao pred Tebu i zahtijevao neka se grad preda. Kada su ovi to odbili, zauzeo je grad silom. Nekoliko tisuća Tebanaca okrutno je ubijeno a svi preživjeli stanovnici prodani su u robove. Cijeli grad je - osim hramova, razrušen, a svaki kamen u gradu preokrenut. Nakon toga ostali su se gradovi u Grčkoj pokorili Makedoniji.

Od samog početka Aleksandrove vladavine i ratovanja važnu ulogu imao je njegov savjetnik za odnose s javnošću Kalisten koji je bio i izvjestitelj s ratišta.

Prvi sudar s perzijskom vojskom bila je bitka kod Granika, 334. pr. Kr.. Makedonska falanga pokazala se superiorna Perzijancima i Aleksandar je ostvario potpunu pobjedu.

Zarobljenici su poslani u Grčku svezani u lancima. Mnogi gradovi u Maloj Aziji otvorili su Aleksandru vrata i dočekali ga kao spasitelja. Oni koji su pružali otpor bili su zauzeti silom i surovo kažnjeni. U osvojenim gradovima Aleksandar je izbacivao tirane i uspostavljao demokratska uređenja. Time se osigurao od eventualnih pobuna. U jednom gradu u Perziji je, da bi ujedinio istok i zapad, napravio veliko vjenčanje. Tisuću njegovih vojnika vjenčalo se s tisuću Perzijanki. 

Aleksandar je odbijao pomorsku bitku s Perzijancima, već je išao na osvajanje pomorskih gradova. Time je suzio prostor perzijskoj floti. Prilikom ulaska u grad Gordion, Aleksandar je mačem presjekao čuveni Gordijski čvor. Prema legendi onaj koji razriješi ovaj zamršen čvor vladat će svijetom. Presijecanjem čvora, Aleksandar je tako ispunio proročanstvo. Darije III., perzijski kralj, poražen je i u drugoj bitci kod Isa, 333. pr. Kr.. Darije je pobjegao, ali je njegova obitelj zarobljena. Odbivši sve Darijeve ponude za pregovore, vojni pohod se nastavio. 332. pr. Kr. Aleksandar je bez otpora ušao u Egipat, gdje su ga slavili kao osloboditelja dok su mu egipatski svećenici ukazali božanske počasti. U Egiptu je osnovao grad Aleksandriju, 331. pr. Kr.. Kroz cijeli svoj pohod Aleksandar je osnovao nekoliko desetaka gradova,većinom iz vojnih razloga. Mnogi od njih su se zvali Aleksandrija. U međuvremenu, Antipater je u Grčkoj porazio spartanskog kralja Agisa III. u bitci kod Megalopolisa, 331. pr. Kr., pa je pohod mogao biti mirno nastavljen.

Teško pristupačan i okružen morem grad Tir se odbijao predati. Opsada Tira trajala je sedam mjeseci, ali je zauzet 332. pr. Kr.. Nakon zauzimanja grada oko 10.000 ljudi je masakrirano a svi preostali, oko 30.000, prodani su kao robovi. Krenuvši dalje na istok, Aleksandar je porazio Darija III. u bitci kod Gaugamele i zauzeo Perzepolis 331. pr. Kr. nakon iscrpljujuće bitke kod Perzijskih vrata gdje ga je mjesec dana zadržao Ariobarzan. Kada se Darije htio predati ubio ga je njegov sluga Bes i proglasio se njegovim nasljednikom kao Artakserkso V. Besa su 329. pr. Kr. uhvatili Makedonaci i pogubili ga. Time je Perzijsko Carstvo bilo osvojeno. Aleksandar se proglasio nasljednikom Ahemenidskog Perzijskog Carstva i Babilon proglasio glavnim gradom svog carstva.

Aleksandar je umro u 32. godini života. Vraćajući se u Babilon, jedne noći nakon pijanke obolijeva, te je nakon 11 dana groznice umro. Neki povjesničari navode kako je uzrok njegove smrti groznica ili tifus. Sumnja se i da je Aleksandra netko od njegovih vojnika ubio ili otrovao zato što su ga morali obožavati kao boga, no tu drugu teoriju neki povjesničari demantiraju jer smatraju da bi mu vojnici dali veću dozu otrova, od koje bi umro odmah, a ne nakon 11 dana.

Nakon povratka iz Indije Aleksandar je brzo i okrutno ponovo uspostavio svoj autoritet. Trećina satrapa u provincijama je smijenjena, a mnogi su osuđeni na smrt i smaknuti. Aleksandar je imao namjeru udružiti Makedonce i Perzijance u jedan narod i time spriječiti buduće sukobe. Zbog toga su svi njegovi makedonski vojnici i časnici, na njegov nagovor, uzimali za žene Perzijanke. Zatim je počeo primati Perzijance u vojsku pod istim (povlaštenim) uvjetima kao i Makedonce. Kada je Aleksandar odlučio oko 9.000 makedonskih vojnih veterana vratiti u Makedoniju, u vojsci je izbila pobuna. Pobunila se cijela makedonska vojska osim Aleksandrove tjelesne straže. Aleksandar je cijelu vojsku raspustio, a uzeo u službu Perzijance. Zatim je organizirao veliki banket za oko 9.000 ljudi. Time se situacija smirila. Vojni veterani su se mirno s darovima i pod vodstvom Kratera vratili kućama.

Aleksandar spada među najznačajnije osobe u ljudskoj povijesti, uz Kira Velikog smatra ga se najvećim osvajačem starog vijeka. U 13 godina, koliko je vladao, stvorio je jedno od najvećih carstva u povijesti (uz Perzijsko i Rimsko Carstvo). Ta se država prostirala sve od Makedonije do Indije. Iako se njegovo carstvo raspalo gotovo odmah nakon njegove smrti posljedice njegovih osvajanja bile su dalekosežne. Ahemenidska dinastija u Perziji, prestala je postojati. Aramejski jezik, službeni jezik u Perziji potisnut je u korist jezika koine. Osnivanjem gradova potaknuo je razvoj trgovine i općenito ekonomiju. Od 334. pr. Kr., kada je Aleksandar krenuo na Perziju, računa se početak novog povijesnog razdoblja koje se zove helenizam. Aleksandar se ubraja i među najveće vojne genije. Mnogim slavnim vladarima i vojskovođama, npr. Gaj Julije Cezar, upravo je on bio životni uzor.

Legenda o Gordijskom čvoru najbolje opisuje način njegova vladanja tj. ljudi su ga morali prihvatiti i njega i način vladanja, no oponašajući politiku svog uzora Kira Velikog on ih uglavnom nije tlačio već poštivao. Zalagao se za helenizam ali je na sve važnije položaje u vojsci i administraciji postavljao uglavnom Makedonce. Učitelj mu je bio Aristotel. Aleksandar je specifičan po tome što je gradovima koje je stvarao davao ime Aleksandrija, tako da je ukupno bilo 70 Aleksandrija, od Egipta do sjevera Afganistana.

Buran mu je bio i privatni život. Ženio se dva puta i imao brojne ljubavnice. Postoje i informacije o homoseksualnim sklonostima (Varia Historia, 12.7). Prva žena, baktrijska princeza Roksana rodila je nakon njegove smrti Aleksandra IV. Makedonskog. Druga žena mu je bila Stateira II., kćer Darija III. koju će Roksana zajedno s drugom kćerkom Darija dati pogubiti odmah nakon smrti Aleksandra. Sa svojom ljubavnicom Barsinom imao je sina Herakla. Potomci Aleksandra zajednom s Roksanom biti će otrovani ili ubijeni između 310. pr. Kr. i 309. pr. Kr. po nalogu regenta Makedonije Kasandera u njegovom neuspjelom pokušaju osnivanja, nakon ženidbe s Tesalonikom, sestrom Aleksandra Velikog, vlastite dinastije.

O Aleksandru Velikom napisani su sljedeći romani:

O Aleksandru Velikom snimljeni su sljedeći filmovi:




#Article 138: Pir (epirski kralj) (201 words)


Pir (319. pr. Kr. - Arg , 272. pr. Kr.), epirski kralj i pisac. Vladao je 306. pr. Kr. - 301. pr. Kr. i 297. pr. Kr. - 272. pr. Kr.. Jedan od najčuvenijih vojskovođa antičkog doba Pir je poznat po brojnim vojnim pohodima u Italiji i Makedoniji ali i po frazi Pirova pobjeda. Naslijedio ga je sin Aleksandar II. Epirski.

Pir je postao kralj već u 12.godini. U toku borbi dijadoha isprva ratuje na strani Demetrija I. Poliorketa. Neko je vrijeme bio talac Ptolemeja I. Sotera, vladara Egipta, ali je zadobio njegovo povjerenje pa je 297. pr. Kr. ponovo došao na prijestolje Epira. Stalne ratove Demetrija, Lizimaha i Ptolemeja Pir je iskoristio za proširenje granica vlastitog kraljevstva. 288. pr. Kr. okrenuo se protiv Demetrija, oslobodio Atenu Demetrijeve opsade i zavladao velikim dijelom Makedonije. 284. pr. Kr. morao se povući iz Makedonije zbog sukoba s Lizimahom.

Vrativši se u Makedoniju krenuo je s vojskom 274. pr. Kr. protiv makedonskog kralja Antigona II. Gonate. Antigon II. se povukao u Solun a Pir je zasjeo na makedonsko prijestolje. 272. pr. Kr. krenuo je s vojskom na Spartu. Želeći osvojiti Peloponez, poginuo je kod Arga u bitci protiv udruženih snaga Antigona II. i Sparte.




#Article 139: Grafička kartica (432 words)


Grafička kartica je podsustav u računalu koji služi za prikazivanje slike na zaslonu monitora. Ona je zaslužna za ono što vidimo na zaslonu, bio to tekst, program ili igra. No, kako bi grafička kartica funkcionirala potrebno je instalirati odgovarajući upravljački program (eng. driver) koji dolazi na mediju za pripadnu grafičku karticu (obično na CD-u), ali se može naći i na Internetu.

Grafička kartica može biti integrirana na matičnoj ploči ili dolazi kao zaseban dio. Povezana je računalom putem sabirnice. Svaka kartica na sebi ima procesor, solidnu količinu memorije važnu za igranje te još neke elemente. Grafička kartica može imati jedan ili više izlaza. Većina novih grafičkih kartica ima 3 izlaza:

Grafičke kartice koje se spajaju na matičnu ploču dolaze u nekoliko standarda i ona ovisi o sabirnici koju koristi:

PCI-E (koji se pojavljuje krajem 2004. je trenutno najkorišteniji, dok su ISA i PCI, a sada već i AGP zastarjeli i već se teže mogu naći na tržištu.

Moderne grafičke kartice su opremljene snažnim grafičkim procesorima (GPU) koji svojom snagom obrađivanja podataka i brojem tranzistora gotovo nadmašuju centralne procesore (CPU)) nekog račuarskog sistema. GPU su namjenski procesor i ciklusi u GPUima se obično troše na obradi podataka da bi se što realnije prikazivanja neka grafička scena većim brojem poligona i boja u dvije 2D ili tri dimenzije 3D. Za razliku od centralinih višenamjenskih procesora, dizajn GPU-a je usmjerena na sljedeće:

Grafičke kartice su od velike važnosti za korisnike koji se koriste s grafikom osobito kod igranja videoigara. Prikazivanje grafike je iznimno zahtjevan posao, kvaliteta grafičke kartice se u mnogo čemu oslanja na količini memorije kojoj GPU ima prvenstvo pristupa.    Trenutno (2014.) nije strano vidjeti grafičke kartice imaju 8 GB ili više memorije.

Glavni dijelovi moderne grafičke kartice su:

Što je brži GPU i VRAM na grafičkoj kartici time je ona bolja i kvalitetnija. Količina memorije nije presudna iako igra ulogu u mogućnostima jedne grafičke kartice. Često neke 3D igre nisu u mogućnosti da rade sa starijim grafičkim karticama jer ih njihov GPU nemože pokrenuti. Svake godine (2014.) se GPU na grafičkoj kartici neprestano unapređuje novim instrukcijama i mogućnostima. U zadnje vrijeme se sve češće promoviraju SLI i Crossfire tehnologije, praktično uparivanja dvije ili više grafičkih kartica (PCI-E obavezno) u jednu matičnu ploču. Kako bi se povećala snaga i brzina GPU-a, na najjače (high end) grafičke kartice se ugrađuju dva ili više grafička procesora. U teoriji bi tako spojeni procesori trebali biti dva puta brži i moćniji od jednog, no u praksi su performanse osjetno manje zbog potrebe siknornizacije s matičnim računalom i sinkronizacije podataka.

Današnji najveći proizvođači grafičkih kartica su NVIDIA i AMD.




#Article 140: Accelerated Graphics Port (409 words)


Accelerated Graphics Port ili AGP port je bio razvijen od Intela 1996. godine kako bi se uvećala brzina grafičkih kartica spojenih na  matične ploče kompjutera. U stvarnosti ova sabirnica je samo poboljšana generacija PCI porta što mu je bilo i vidljivo iz prvobitnog imena PCI verzija 2.1 . Od prethodnika je preuzeta i brzina sabirnice koja je u skladu s verzijom 2 ubrzana na 66 Mhz što je točno dvaput od onih prvobitnih PCI-evih 33 Mhz. 

U isto doba kada Intel donosi odluku o stvaranju AGP standarda on donosi stratešku odluku o napuštanju socketa 7 s ciljem odvajanja od konkurenciju koju su tada činili AMD, Cyrix i Centaur Technology. Kako bi kupce Intel privukao na svoj Pentium II procesor i novi socket što izlaze 1997 godine on donosi odluku o postavljanju chipseta s AGP-om na nove matične ploče kako bi se marketinškom kampanjom o boljoj grafici (pored ostalog) nanijela što veća šteta konkurenciji. Iako je taj od Intela nikada priznati projekt postigao određeni uspjeh (uništenje Cyrix i Centaura)nezavisni proizvođači matičnih ploča su uvidjeli grafičke sposobnosti AGP-a i počeli graditi socket 7 ploče s AGP portom čime je ovaj standard postao sastavni dio svih kompjutera bez obzira na proizvođača od 1998. godine.

Prva verzija AGP porta imena AGP je radila na sabirnici od 66 Mhz što je omogućavalo prenos podataka između grafičke kartice i matične ploče u brzini od 266 MB/s. Kako je kasnijim verzijama porta to bilo uvelike nadmašeno navesti ćemo popis svih verzija porta s brzinama pronosa podataka:

Nakon ove posljednje verzije AGP svjetski kompjutorski lideri su donesli odluku o ukidanju ovoga standarda kako bi se zamjenio s PCI Express koji je imao već u prvoj godini proizvodnje brzinu prenosa podataka od 5.8 GB/s što je gotovo 3 puta brže od AGP 3.0

Kao što je Intel stvorio ovaj port tako ga je i 2004 godine odlučio ukinuti. U toj odluci on ima punu podršku Microsofta koji zbog svojih pravnih problema pruža punu podršku novom grafičkom standardu. 
Pokušavajući produžiti život AGPa određen broj proizvođača je između 2004 i 2006 godine izbacio nekoliko matičnih ploča s hibridnim portovima kako bi se moglo na PCI E spojiti AGP kartica ti proizvođači i standardi su:

Svi ti hibridni portovi predstavljaju određeni problem svojim vlasnicima pošto prihvaćaju samo određene AGP grafičke kartice. Danas početkom 2008 godine se na tržištu još samo teoretski mogu naći čipseti na matičnim pločama koje podržavaju čisti AGP tako da je smrt ovog porta već postala činjenično stanje.  




#Total Article count: 139
#Total Word count: 199790