#Article 1: Matematika (528 words)


Matematika () nauka je koja izučava aksiomatski definirane apstraktne strukture koristeći logiku. Izučavane strukture najčešće potječu iz drugih prirodnih nauka, najčešće fizike, ali neke od struktura definirane su i izučavane radi internih razloga.

Matematika se dijeli na aritmetiku i geometriju.

Matematika se razvila iz potrebe da se obavljaju proračuni u trgovini, vrše mjerenja zemljišta i predviđaju astronomski događaji, i ove tri primjene se mogu dovesti u vezu sa grubom podjelom matematike u izučavanje strukture, prostora i izmjena.

Izučavanje strukture počinje sa brojevima, u početku sa prirodnim brojevima i cijelim brojevima. Osnovna pravila za aritmetičke operacije su definisana u osnovnoj algebri a dodatna svojstva cijelih brojeva se izučavaju u teoriji brojeva. Izučavanje metoda za rješavanje jednačina je dovelo do razvoja apstraktne algebre koja između ostalog izučava prstenove i polja, strukture koje generaliziraju osobine koje posjeduju brojevi. Fizikalno važan koncept vektora se izučava u linearnoj algebri.

Izučavanje prostora je počelo sa geometrijom, prvo Euklidovom geometrijom i trigonometrijom u pojmljivom trodimenzionalnom prostoru, ali se kasnije proširila na ne-Euklidske geometrije koje imaju centralnu ulogu u općoj relativnosti. Moderna polja geometrije su diferencijalna geometrija i algebarska geometrija. Teorija grupa izučava koncept simetrije, i predstavlja vezu u u izučavanju prostora i strukture. Topologija povezuje izučavanje prostora i izmjene fokusirajući se na koncept kontinuiteta.

Razumjevanje i opisivanje izmjena mjerljivih varijabli je glavna značajka prirodnih nauka, i diferencijalni račun je razvijen u te svrhe. Centralni koncept kojim se opisuje promjena varijable je funkcija. Mnogi prirodni problemi su vodili uspostavljanju veze između vrijednosti i količine izmjene, i metodi razvijeni pri tome, se izučavaju u diferencijalnim jednačinama. Brojevi koji predstavljaju kontinualne veličine su realni brojevi, i detaljno izučavanje njihovih svojstava i funkcija je predmet analize. Zbog matematskih razloga, uveden je koncept kompleksnih brojeva koji se izučavaju u kompleksnoj analizi. Funkcionalna analiza je skoncentrirana na n-dimenzionalne prostore funkcija postavljajući time osnovu za izučavanje kvantne mehanike.

Radi pojašnjavanja i izučavanja osnova matematike, razvijene su oblasti teorija skupova, matematička logika i teorija modela.

Važna oblast primjenjene matematike je vjerovatnoća i statistika koja se bavi izučavanjem i predviđanjem slučajnosti i slučajnih pojava. Numerička analiza izučava numeričke metode izračunavanja a diskretna matematika je zajedničko ime za oblasti matematike koje se koriste u računarskim naukama.

Vjerovatno najprestižnija nagrada u matematici je Fieldsova medalja, koja se počela dodjeljivati 1936. svake četiri godine (izuzev oko Drugog svjetskog rata) do čak četiri pojedinca. Fieldsova medalja se često smatra matematičkim ekvivalentom Nobelove nagrade.

Wolf nagrada u matematici, osnovana u 1978, se dodjeljuje za životno djelo, te druga velika međunarodna nagrada, Abeolova nagrada je osnovana 2003. Chernova medalja je uvedena 2010. godine kao priznanje za životno djelo. Ove nagrade se dodjeljuju kao priznanja određenog opusa rada, koji može biti inovativan ili omogućava rješenje za određeni neriješeni problem u nekoj od oblasti.

Poznati spisak od 23 otvorena problema, nazvan Hilbertovi problemi, je 1900. sačinio njemački matematičar David Hilbert. Ovaj spisak je postigao veliku slavu među matematičarima i do sada je riješeno najmanje devet problema. Nova lista sačinjena od sedam bitnih problema, nazvana Milenijumski problemi, je objavljena 2000. godine. Samo se jedan od njih, Riemannova hipoteza, duplikat iz Hilbertovih problema. Rješenje za bilo koji od ovih problema nosi nagradu od milion dolara. Trenutno je samo jedan od problema, Poincaréova hipoteza, riješen.




#Article 2: Scenska umjetnost (603 words)


Scenska umjetnost je zajednički naziv za umjetnički izraz govorom, gestom, glumom, muzikom, zvukom i drugim sredstvima koje se neposredno predstavljaju publici - najčešće na sceni. 	
Tokom cijelog 20. vijeka scenska umjetnost je imala ulogu avangardne umjetnosti, igrajući važnu ulogu u anarhističkim pokretima, kao što su futurizam i dadaizam. Kad god su umjetnici bili nezadovoljni sa konvencionalnim oblicima umjetnosti, kao što su slikarstvo i tradicionalni pristup pravljenju skulptura, oni su se često okretali scenskoj umjetnosti kao sredstvu oživljavanja njihovog umjetničkog djelovanja. 
 

Izvođačke umjetnosti su oblici umjetnosti, gdje umjetnik koristi svoje lice, tijelo i prisutnost. Glavne vrste scenskih umjetnosti su: muzika, opera, ples, drama, i recitacija.
Pored ovih pet, drugi oblici izvođačkih umjetnosti su: cirkuske predstave, magija, mjuzikli i drugi koji uključuju korištenje umjetnikovog lica i tijela (pantomima). 

Muzika je oblik umjetnosti čiji je srednjišnji medium tišina i zvuk. Riječ muzika je izvedena iz grčke riječi mousike, što znači umjetnost muza. Zajednički elementi muzike su: ritam, ton, dinamika, boja glasa i tekstura. Predstava, stvaranje, značaj i definicija ove umjetnosti zavisi o društvenom kontekstu i kulturi. Muzika može biti u rasponu od organizovanog muzičkog djela do improvizovane muzike na aleatorijske oblike.

Muzika može biti podijeljena u različite žanrove ili podžanrove, iako je podjela tih žanrova obično nejasna i suptilna. Smatra se da postoji vrlo jaka veza između matematike i muzike. Kod mnogo ljudi koji pripadaju različitim kulturama, muzika igra važnu ulogu u njihovim životima. Ona je obično povezana sa načinom života raznih ljudi širom svijeta. 

Opera je oblik scenskih umjetnosti u kojem muzičari i pjevači izvode dramatsko djelo koje kombinuje tekst koji se zove libreto i muziku koja se zove muzička partitura. Ovaj oblik umjetnosti je popularan dio zapadne klasične muzičke tradicije. Umjetnost sadrži mnogo elemenata govornog teatra, uključujući scenografiju, kostime, glumu i ponekad ples. Opera se obično izvodi u operskoj kući, a izvodi se u pratnji bilo muzičkog ansambla ili orkestra. Opera je nastala u Italiji u 16. vijeku, a ubrzo se proširila na ostatak Evrope, kako je sticala popularnost. Razni muzičari u Evropi razvili su mnogo načina prilikom komponovanja i izvođenja pridonoseći procvatu ovog oblika umjetnosti  čineći ga još popularnijim. 

 
Ples je oblik scenskih umjetnosti koji se odnosi na umjetnost ritmičnog premještanja tijela  i obično ide u skladu sa muzikom. Koristi se kao oblik društvene komunikacije i izražavanja, ili se obično predstavlja u umjetničkim izvođenjima ili duhovnim postavkama. Ples se također smatra jednom vrstom komunikacije bez upotrebe riječi. Definicija onoga šta je stvarno ples zavisi od svake pojedinačne kulture, društva ili osobe.
Ples može biti društveni koji uključuje više osoba, ples koji se izvodi za publiku. Također može biti i erotski, ceremonijalni ili takmičarski ples. Danas se ples razvio u više stilova kao što su: balet, break dance, i krumping. Za svaku vrstu plesa, bez obzira na stil, ima nešto što je zajedničko, a to je da uključuje ne samo korištenje kinetike ljudskog tijela i fleksibilnost, nego i njegovu fiziku. 

Izraz drama dolazi od grčke riječi koja označava akciju (klasični grčki: δράμα, drama). Izvođenje drame u pozorištu, koju akteri izvode na pozornici pred publikom, je naširoko korišten oblik umjetnosti koji se nalazi u gotovo svim kulturama. 
Dvije maske povezane sa dramom predstavljaju tradicionalnu podjelu između komedije i tragedije. 

Recitacija se danas često koristi kao zabava ili muzički izraz, koji se odnosi na radove koji imaju za cilj da se izvode od strane samo jedne osobe koja će izgovarati djelo sama i  na prirodan način. Muzički, ovo je drugačije od recitacije u Hip-hop muzici kod koje izgovorene riječi ne prate muzički ritam. Za recitaciju se kaže da više liči na govor ili naraciju.
U izvođačkoj umjetnosti izvedbe recitacija se sastoje od poezije, pripovijedanja ili govora. 




#Article 3: Fizika (728 words)


Fizika (grč. φυσική (ἐπιστήμη) phusikḗ (epistḗmē) poznavanje prirode; φύσις, phúsis priroda) je prirodna nauka koja uključuje proučavanje materije i njenog kretanja kroz prostor i vrijeme, zajedno sa povezanim pojmovima kao što su energija i sila. Jedna od najosnovnijih naučnih disciplina i glavni cilj fizike je shvatiti ponašanje svemira.

Fizika je jedna od najstarijih akademskih discilina, možda i najstarija ukoliko joj se priključi i astronomija. U posljednja dva milenijuma, fizika je dio prirodne filozofije zajedno sa hemijom, biologijom, i pojedinim granama matematike, ali tokom naučne revolucije u 17. stoljeću, prirodne nauke su postale sopstveni jedinstveni istraživački programi. Fizika se preklapa sa mnogim interdisciplinarnim područjima istraživanja, kao što su biofizika i kvantna hemija, i granice fizike nisu strogo definisane. Nove ideje u fizici često objašnjavaju temeljne mehanizme drugih nauka i time se otvaraju novi putevi istraživanjima u područjima kao što su matematika i filozofija.

Fizika pravi značajan doprinos i kroz dostignuća u tehnologiji koja proizilaze iz teorijskih otkrića. Na primjer, napredak u razumijevanju elektromagnetizma ili nuklearne fizike je direktno doveo do razvoja novih proizvoda koji su značajno transformisala društvo modernog doba, kao što si televizija, računari, kućanski aparati i nuklearna oružja; napredak u termodinamici je doveo do razvoja  industrijalizacije, i napreci u mehanici su inspirisali razvoj kalkulusa.

Od davnina su ljudi pokušavali pojmiti ponašanje i osobine materije, zašto objekti padaju na zemlju kada izgube oslonac, zašto različiti materijali imaju različite osobine, i slično. Tajnovita je bila i priroda svemira, kao naprimjer oblik Zemlje, ponašanje i kretanje Sunca i Mjeseca. Mnoštvo teorija je pokušavalo da objasni te pojave, i većina od njih na pogrešan način, jer nikada nisu bile potvrđene ogledom. Ipak postojalo je nekoliko izuzetaka, kao naprimjer Arhimeda koji je izveo nekoliko značajnih i tačnih zakona mehanike i hidrostatike.

Tokom kasnog 16. vijeka, Galileo je uveo oglede kao način testiranja fizikalnih teorija i on je uspješno formulisao i ogledima potvrdio nekoliko zakona dinamike kao što je zakon o tromosti. 1687. godine, Newton je objavio Principia Mathematica, u kojoj je detaljno izložio dva zakona: Newtonovi zakoni kretanja, na kojim počiva klasična mehanika; i Newtonov Zakon Gravitacije, koji opisuje osnovnu silu gravitacije. Obje ove teorije su se slagale sa izvršenim ogledima. Klasičnoj mehanici su također značajno doprinijeli Lagrange, Hamilton, i drugi, koji su otkrili nove forumlacije, principe i rezultate. Zakon gravitacije je potakao i razvoj astrofizike, koji opisujeastronomske pojave fizikalnim teorijama.

Od 18. vijeka pa nadalje, termodinamika je doživjela značajna otkrića koja su imali Boyle, Young, i mnogi drugi. 1733. godine, Bernoulli je koristio statističke metode sa klasičnom mehanikom da bi izveo termodinamičke rezultate, inicirajući time razvoj statistička mehanika. 1798. godine, Thompson je demonstrirao pretvaranje mehaničkog rada u toplotu, a 1847. Joule je formulisao zakon o odrčanju energije, bilo u obliku toplote ili mehaničke energije.

Elektricitet i magnetizam su proučavaliFaraday, Ohm, i drugi. 1855. godine, Maxwell je ujedinio ove dvije pojave u jedinstvenu teoriju elektromagnetizam, i opisao je Maxwellovim jednačinama. Ova teorija je pretpostavljala da je svjetlost elektromagnetni talas.

Početkom 1900. godine, Planck, Einstein, Bohr, i drugi su razvili kvantne teorije da bi objasnili anomalije u eksperimentalnim rezultatima, te su tada uveli pojam dikretnih energetskih nivoa.1925. godine, Heisenberg i Schrodinger su formulisali kvantnu mehaniku, koja je objasnila prethodne kvantne teorije. U kvantnoj mehanici, ishod fizičkog mjerenja podliježu zakonu vjerovatnoće; teorija je opisala izračunavanje ovih vjerovatnoća.

Kvantna mehanika je također razvila teoretske alate za fiziku čvrstih tijela, koja izučava fizička svojstva čvrstih tijela i tekućina, uključujući pojave kao kristalne strukture, poluvodljivost i supravodljivost. Među pionire ovog polja fizike spada Bloch, koji je opisao ponašanje elektrona u kristalnim strukturama 1928. godine.

Tokom Drugog svjetskog rata, sve zaraćene strane su vršile istraživanja u nuklearnoj fizici, želeći da načine nuklearnu bombu. Njemački napori koje je predvodio Heisenberg, nisu uspjeli, ali je savznički Manhattan projekt ostvario cilj. U Americi, tim predvođen Fermijem je ostvario prvu vještački proizvedenu nuklearnu lančanu reakciju 1942. godine, a 1945. prva nuklearna eksplozija je izvedena u Alamagordo, New Mexico.

Kvantna teorija polja je formulisana da bi obezbijedila konzistentnost kvantne mehanike i posebne teorije relativnosti. Svoj moderni oblik je dosegla u kasnim 1940. radovima Feynmana, Schwingera, Tomonaga, i Dysona. Oni su formulisali teoriju kvantne elektrodinamike, koja opisuje elektromagnetne interakcije.

Kvantna teorija polja je obezbijedila okvir za modernu teoriju čestica, koja izučava osnovne sile i osnovne čestice. 1954. godine, Yang i Mills su postavili temelje koji su doveli do standardnog modela, koji je upotpunjen 1970. godine, i uspješno opisuje sve do sada poznate čestice.

Opće




#Article 4: Kalendar (254 words)


Kalendar je sistem pravila za imenovanje vremenskih perioda.

U rano doba ljudske civilizacije za naše pretke postojali su dani i godišnja doba, ali nisu imali uređeni način računanja vremena. S vremenom, a naročito s razvojem zemljoradnje, ukazala se potreba za preciznim načinom praćenja smjene perioda u toku godine. Naime kada su ljudi počeli sijati prve usjeve primijetili su da je jedno doba godine pogodnije za sjetvu nego drugo, a da bi znali koje je to doba morali su na neki način bilježiti protok vremena.

Prvi praćeni periodi su bili dani, ali od praćenja dana nije moglo biti neke koristi. Mjesečev interval se pokazao pogodnim za praćenje jer za 28 dana Mjesec prođe kroz sve svoje faze. Sljedeći korak je bila spoznaja da se za 12 mjeseci izmijene sva četiri godišnja doba. Iz toga je proizašao prvi kalendar, lunarni kalendar.

Prve osobe koje su pratile i bilježile proticanje vremena su bili sveštenici, koji su bili veoma poštovani od strane naroda, a uglavnom ih se svrstavalo u rang s vladarima. Prvi kalendari su se pojavili u starom Egiptu, Mezopotamiji, Kini, te u Južnoj Americi (Maje i Asteci).

Kalendari koji su danas u upotrebi su na bazi sunčevog perioda i lunarnog (mjesečevog) perioda. To su julijanski kalendar, gregorijanski kalendar, islamski kalendar, kineski kalendar, hebrejski kalendar, indijski kalendar, perzijski kalendar.

Osim toga riječ kalendar se još upotrebljava za uređenu listu dana, mjeseci i godišnjih doba, odštampanu (ili na neki drugi način nanesenu) na određenoj podlozi (najčešće papiru). Tako imamo pojam zidnog kalendara, stolnog kalendara, džepnog kalendara i sl.




#Article 5: Sarajevo (6239 words)


Sarajevo je glavni i najveći grad Bosne i Hercegovine, njena metropola i njen najveći urbani, kulturni, ekonomski i prometni centar, glavni grad Federacije Bosne i Hercegovine i sjedište Kantona Sarajevo. Prema popisu stanovništva iz 1991. grad je po tadašnjoj strukturi sa deset općina imao 527.049, a po popisu stanovništva iz 2013. i trenutnoj teritorijalnoj podjeli sa četiri općine 275.524. Nalazi se u središnjem dijelu jugoistočne Evrope i Balkana. Kroz grad protiče rijeka Miljacka, a u neposrednoj blizini grada u općini Ilidža je i izvorište rijeke Bosne, izletištem Vrelom Bosne. Oko grada nalaze se planine: Jahorina, Bjelašnica, Igman, Treskavica i Trebević.

Sarajevo je vodeći politički, društveni i kulturni centar u Bosni i Hercegovini i istaknuti kulturni centar na Balkanu. Grad je poznat po svojoj tradicionalnoj kulturnoj i religijskoj raznolikosti, sa pripadnicima islama, pravoslavlja, katolicizma i judaizma koji tu egzistiraju stoljećima. Zbog svoje duge i bogate historije, vjerskih i kulturnih raznolikosti, Sarajevo se ponekad naziva Jerusalem Evrope ili Jerusalem Balkana. Jedan je od rijetkih evropskih gradova u čijem se centru, u neposrednoj blizini, nalaze bogomolje sve tri velike monoteističke religije: džamija, katolička crkva, pravoslavna crkva i sinagoga. Sarajevo je 2011. nominovano za Evropski glavni grad kulture 2014. a 2019. je zajedno sa Istočnim Sarajevom bio domaćin Evropskog zimskog olimpijskog festivala mladih 2019.

Sarajevo je historijsko ime grada, koje po jednoj od teorija potiče od kovanice Saray Ovası što znači Dvor i polje oko dvora. Sarajevo se ponekad naziva Šeher (tur. şehir; per. شهر šahr), imenom koje je gradu dao njegov osnivač Isa-beg Ishaković. Zbog svog orijentalnog izgleda nazivano je i imenom Damask sjevera, a Jevreji Sefardi su ga nazvali Mali Jerusalem. Abdulah Škaljić, autor rječnika Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku, u istoj knjizi navodi sljedeće: 

Sarajevo se nalazi u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine i zauzima površinu od 141,5 km2. Centralni dijelovi grada smješteni su u kompozitnoj Sarajevskoj kotlini, koja se pruža od istoka prema zapadu i završava u Sarajevskom polju, okruženo planinama Bjelašnicom i Igmanom na jugozapadu, Trebevićem na jugoistoku, te srednjim planinama i međudolinskim rtovima na sjeveru i sjeverozapadu. Najstariji dijelovi grada (Vratnik, Bistrik, Hrid, Kovači, Alifakovac) su na padinama okolnih bregova. Prosječna nadmorska visina Sarajevskog polja je 500  m. Najzapadnija tačka polja je na 180 16' istočne geografske dužine. Krajnja istočna tačka je na 180 27' istočne geografske dužine, najsjevernija je 430 53’ sjeverne geografske širine, a najjužnija je na 430 47' sjeverne geografske širine .

Rijeka Miljacka jedno je od glavnih geografskih obilježja grada. Teče od istoka, kroz centar Sarajeva, do zapadnog dijela grada gdje se ulijeva u Bosnu. Kao Sarajevska rijeka, Miljacka izvire oko 2 kilometra južno od Pala, u podnožju Jahorine, nekoliko kilometara istočno od centra Sarajeva. Izvor Bosne, Vrelo Bosne nalazi se kod kod Ilidže i još je jedno značajna prirodna znamenitost i popularno izletište Sarajlija i drugih turista. Nekoliko manjih rijeka i potoka poput Koševskog potoka također protječe kroz grad i okolicu.

Sarajevo se nalazi u području umjerene kontinentalne klime, sa uticajem kontinentalne klime sa sjevera i mediteranske sa juga. Prosječna godišnja temperatura zraka iznosi 9,5 °C, a prosječna količina padavina je oko 919 l/ mm. Najhladniji period tokom godine je januar sa prosječnih -1,3 °C i jedini je mjesec sa negativnom srednjom vrijednošću temperature zraka.  Juli je najtopliji sa prosječnom vrijednošću temperature zraka od 19,1 °C. Najekstremnije temperature zraka zabilježene u Sarajevu su -26,4 °C (zabilježena 4. januara 1942. godine) i 40.0 °C (19. augusta 1946).

Najviše sunčanih sati je tokom augusta sa prosječnih 270 sunčanih sati dok godišnji prosjek iznosi 1830 sunčanih sati po čemu se Sarajevo svrstava u srednje sunčane gradove. Nasuprot tome, stepen oblačnosti u prosjeku godišnje iznosi 59% a najizraženija je tokom decembra kada je oblačnost u prosjeku iznosi 75%.

Kvalitet zraka je jedno od gorućih pitanja iz oblasti zaštite okoline grada Sarajeva. Prema bazi podataka Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) o kvaliteti zraka u 2016. godini, prosječna godišnja koncentracija sitnih lebdećih čestica (PM2.5) u 2010. godini procijenjena je na 30 μg/m3 na osnovu mjerenja PM10, što je 3 puta više od vrijednosti datih u Smjernici za kvalitet zraka WHO-a za godišnji prosjek PM2.5. U Sarajevu ne postoje novija direktna dugoročna mjerenja vrijednosti sitnih lebdećih čestica PM2.5 i mogu se dati samo procjene za vrijednost PM10, koji je manje štetan za zdravlje u odnosu na PM2.5. Stvarni podaci o kvalitetu zraka u realnom vremenu u obliku vrijednosti PM10, ozona, NO2, CO i SO2 dostupni su na web stranici Federalnog hidrometeorološkog zavoda.

Miljacka je rijeka, koja najvećim dijelom protiče kroz Sarajevo od istoka prema zapadu. Duga je 35,9 kilometera. Nastaje od nekoliko vrela u podnožju planina Romanije i Jahorine. Paljanska Miljacka (12,9 km) izvire na Palama. Mokranjska Miljacka izvire u Kadinom Selu. Nekoliko kilometera istočno od Sarajeva u selu Dovlići, ove dvije pritoke se spajaju u Miljacku. Dalje Miljacka teče na zapad kroz Sarajevo, odakle nastavlja svoj put prema rijeci Bosni u koju se ulijeva.

U zapadnom dijelu Sarajevskog polja, na području općine Ilidža, izvire jedna od najvećih rijeka u Bosni i Hercegovini, Bosna, koja nastaje od tridesetak manjih izvora u podnožju planine Igman, stvarajući park prirode - Vrelo Bosne.

Pored rijeka Bosne, Željeznice i Miljacke, ostali veći stalni vodotoci su: Zujevina, Ljubina, Misoča, Stavnja, Tilava, Dobrinja, Bijela rijeka, Crna rijeka, Mošćanica, Vogošćanska rijeka i dr.

Vodopad Skakavac, visok 98 metara, nalazi se oko 12 km od centra grada.

Centar grada Sarajeva leži na nadmorskoj visini od 511  metara iznad površine mora. Najnižu nadmorsku visinu u sarajevskoj kotlini ima općina Ilidža sa 498 m, dok viši dijelovi grada i prigradska naselja na padinama okolnih brda: Grdonj i Hum na sjeveru, Borija na istoku i padine Trebevića na jugu, leže na prosječnoj nadmorskoj visini od 900  metara. Grad okružuju šumoviti obronci olimpijskih planina jedinstvene ljepote, čiji vrhovi prelaze 2000  metara: Treskavica (2088  m), Bjelašnica (2067  m), Jahorina (1916  m), Igman (1502  m) i Trebević (1629 m).

Obronci obližnjih planina bogati su šumom. Crnogorica: jela, smrča, ariš i bor i bjelogorica: breza, topola i lijeska. 1939. godine botaničar K. Maly osnovao je Botanički vrt na Trebeviću, koji je u drugom svjetskom ratu u potpunosti uništen. 1948. godine na visini od 1530 m zasađen je rasadnik, botanički arboretum Šumarskog fakulteta. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1992-95. šumski fond je najvećim dijelom uništen.

Historija prvih ljudskih naselja na području Sarajeva seže do mlađeg kamenog doba. Nakon perioda neolita, ilirske i rimske vladavine, u 7. stoljeću ovdje se naseljavaju Slaveni. U povelji iz 13. stoljeća područje Sarajeva je bilo dio župe Vrhbosna. O ovom vremenu svjedoče nadgrobni spomenici jedinstveni u svijetu - stećci. Nedaleko od Sarajeva, u selu Hreša pronađeno je 30 stećaka. Najljepši krase vrt Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Dolaskom Turaka 1435. i padom utvrde Hodidjed, na obalama Miljacke nastaju naselja iz kojih će se kasnije oformiti Sarajevo. Osnivačem Sarajeva smatra se Isa-beg Ishaković, koji je 1462. izdao odredbu o formiranju grada, na lijevoj obali Miljacke sagradio Carevu džamiju, prvu džamiju na ovom području; gradi saraj, most, tekiju, hamam, mekteb i medresu, te nekoliko hanova 1507. grad se prvi put pominje svojim današnjim imenom (ime od Saraj-ovasi, polje oko dvora). Intenzivni razvoj zanatstva i trgovine brzo su od Sarajeva stvorili bogat grad, raskrsnicu religija i kultura, trgovačkih puteva i putnika. U 16. vijeku to je bio jedan od najbogatijih gradova u ovom dijelu Evrope, kada su izgrađene i neke kapitalne građevine koje i danas predstavljaju bisere arhitekture i civilizacije tog doba. Tada je u Sarajevu, kao zadužbina vezira Gazi Husrev-bega otvorena i Visoka škola Kuršumli-medresa, koja je podsjećala na univerzitete u drugim velikim gradovima Evrope. 1531. izgrađena Gazihusrev-begova džamija najpoznatija je građevina starog Sarajeva i jedan od najvećih sakralnih spomenika islamske arhitekture na Balkanu. Iz ovog vremena su imaret, bezistani i hamami. Tih godina je izgrađena i Stara pravoslavna crkva. Zlatno doba prekinut će požar 1697. kada je austrijski princ Eugen von Savoyen sa samo 8500 vojnika ušao u grad i do temelja ga spalio. Od 1850. je Sarajevo glavni grad Bosne, provincije Osmanlijskog carstva. U grad se doseljavaju Jevreji Sefardi, poslije izgona iz Španije, grade sinagoge, a istovremeno nastaju pravoslavne, katoličke i evangelističke crkve i Katedrala Srca Isusova.

Nakon Prvog svjetskog rata i pritiska Vojske Kraljevine Srbije, koja se našla na strani saveznika, i pored pobune slavenskih naroda u Austro-Ugarskoj, Sarajevo je postalo dio novouspostavljene Kraljevine Jugoslavije. Iako je imao određeni politički značaj kao središte, prvo regije, a potom i Drinske banovine, grad više nije bio nacionalna prijestolnica što je bio početak pada značaja grada. Takav status grada ostat će do završetka Drugog svjetskog rata, kada će Sarajevo ponovo dobiti na važnosti jer će postati glavni grad jedne od saveznih republika.

Početkom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, njemačke i italijanske invazivne snage u kratkom roku su slomile otpor Vojske Kraljevine Jugoslavije, koja je u tzv. Aprilskom ratu doivjela totalni raspad na različite frakcije. Nakon njemačke kampanje bombardiranja, u Sarajevo su 15. aprila 1941. ušle snage Wehrmachtove 16. pješadijske divizije. 
Sile Osovine su uspostavile marionetsku državu NDH-a u čiji sastav je ušlo i Sarajevo. Tokom tog perioda grad je bio upravno središte Velike župe Vrhbosna. U Sarajevu je u progonima Ustaša, ubijena većina židovskog stanovništva, a na Vracama je strijeljeno oko 11.000 Srba, Židova, bosanskohercegovačkih komunista i protivnika ustaškog režima.

Nakon završetka rata 1945. Sarajevo postaje upravni, kulturni i ekonomski centar SR Bosne i Hercegovine, jedne od šest republika SFR Jugoslavije. U gradu se razvija industrija, ekonomija, a između ostalog školstvo i kultura čine ga glavnim centrom Republike. Osniva se Univerzitet, Akademija nauka i umjetnosti, brojni muzeji i galerije, naučne institucije, radio-televizija. Broj stanovnika grada raste na više od 500.000. Međunarodni olimpijski odbor povjerava Sarajevu organizaciju XIV Zimskih olimpijskih igara, koje su održane 1984.

Društvene i političke promjene u tadašnjoj Jugoslaviji dovele su do prvih općih izbora 1990. na kojima je izabrano Predsjedništvo SR BiH. Predsjednik Predsjedništva Socijalističke republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, raspisao je građanski referendum o samostalnosti SR BiH. To je dovelo do stvaranja Republike Bosne i Hercegovine. Neslaganjem vojnog vrha JNA i četveročlanog Predsjedništva SFRJ s većinskom odlukom naroda SR BiH, dolazi do izbijanja međunacionalnih sukoba, stvaranja nacionalnih paravojnih formacija i rata u Bosni i Hercegovini, a posebno na njen glavni grad, Sarajevo. Grad Sarajevo, bio je pod fizičkom blokadom 3,5 godine, u neprestanim vojnim akcijama pretrpio je ogromna materijalna razaranja i brojne ljudske gubitke. Snajperskom i artiljerijskom vatrom Vojske Republike Srpske i srpski paramiliternih jedinica ubijeno je 10.615 ljudi, među kojima je bilo 1.601 dijete, a skoro 50.000 stanovnika Sarajeva bilo je ranjeno. Spaljena je gradska Vijećnica u kojoj je bila smještena Narodna i Univerzitetska biblioteka, a mnogi kulturno-historijski, stambeni i vjerski objekti u gradu su oštećeni.

Grad Sarajevo od 2000. godine ima svoju novu zastavu i novi grb. Na glavi štita su elementi tipičnih krovova, koji simboliziraju i brda u zelenoj boji. Ispod su nazubljene gradske zidine s dvije otvorene kapije u crnoj boji na bijeloj pozadini, koje simboliziraju Grad. U dnu grba je dolina, kroz koju teče rijeka u plavoj boji, koju premošćuje bijeli most. Okvir grba je zlatno-žut.

Organi Grada Sarajeva su Gradsko vijeće Grada Sarajeva i gradonačelnik Grada Sarajeva.

Gradsko vijeće je, kao predstavničko tijelo građana Grada Sarajeva, najviši organ Grada Sarajeva. Gradsko vijeće se sastoji od 28 vijećnika. Svako općinsko vijeće općina koje čine Grad Sarajevo bira po sedam delegata u Gradsko vijeće iz reda općinskih vijećnika. Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, kao konstitutivnim narodima, pojedinačno bit će garantira minimum 20% mjesta u Gradskom vijeću, a grupi Ostalih najmanje dva mjesta, bez obzira na izborne rezultate.

Gradonačelnik Grada Sarajeva je izvršni organ Grada Sarajeva. Gradonačelnik predstavlja i zastupa Grad Sarajevo. Gradonačelnik odgovara za ustavnost i zakonitost akata koje donosi, odnosno predlaže Gradskom vijeću. Od 2014. godine gradonačelnik Grada Sarajeva je Abdulah Skaka.

Čelna tijela vlasti u Gradu Sarajevo su gradonačelnik, koji upravlja radom Gradskih službi, te Gradsko vijeće Sarajeva koje ima 28 članova. Upravu grada sačinjavaju: kabinet gradonačelnika, dva zamjenika gradonačelnika, sekretar gradske uprave, savjetnici gradonačelnika, Pravobranilac Grada Sarajeva i sedam gradskih službi za pitanja opće uprave, komunalne poslova, lokalno poslovanje i razvoj grada, urbano planiranje i stambene poslove, obrazovanje, kulturu i sport, Zavod za informatiku i telematiku, Gradski savjet i stručni kolegij gradonačelnika.

Grad Sarajevo sa njegove četiri gradske općine; Stari Grad Sarajevo, Centar Sarajevo, Novo Sarajevo, Novi Grad Sarajevo, te drugih pet općina ulazi u sastav Kantona Sarajevo.

Do rata 1992–95. Grad Sarajevo je činilo šest gradskih općina: Centar, Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad i Vogošća, te prigradske općine: Hadžići, Ilijaš, Pale i Trnovo.

Nakon rata Grad Sarajevo dobija status jedinice lokalne samouprave i ulazi u sastav entiteta Federacija BiH. Obuhvatilo je općine Centar, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad i federalni dio općine Trnovo.

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i reintengracije pojedinih naselja, nastaje Kanton Sarajevo, unutar kog se formira Grad Sarajevo od četiri općine.

Grad Sarajevo se sastoji od četiri gradske općine: Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad, a zajedno sa susjednim općinama čini Kanton Sarajevo, koji je u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine.

Od dijelova predratnih općina Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad, Trnovo, Pale i cijelog teritorija općine Sokolac 1993, te naselja Kasindo, Lukavica, Hreša itd. formiran je Grad Istočno Sarajevo, koji je pripao entitetu Republika Srpska. Istočno Sarajevo se do odluke Ustavnog suda o neustavnosti naziva zvalo Srpsko Sarajevo. Zvanično Istočno Sarajevo čine: Istočni Stari Grad, Istočna Ilidža, Istočno Novo Sarajevo, Pale, Trnovo RS i Sokolac.

Broj stanovnika u Sarajevu se vidljivo povećava; 1910. godine Sarajevo je imalo 57.040 stanovnika, 1931. godine 78.180, a 1961. 143.120 stanovnika, naprema 401.118 stanovnika u decembru 2002. godine.

Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 2013. godine, Grad Sarajevo (područje 4 gradske općine na površini od 141,5 km2: Novo Sarajevo, Novi Grad, Stari Grad i Centar) imao je 275.524 stanovnika.

Po popisu stanovništva iz 1991. godine, Grad Sarajevo (područje svih deset općina prema teritorijalnoj podjeli do 1995. godine) imao je 527.049 stanovnika.

Naseljeno mjesto Sarajevo, imalo je po istom popisu 416.497 stanovnika. Ostalih 110.552 stanovnika živjelo je u 335 naseljenih mjesta, u 10 općina.

Većina stanovnika su muslimani, a sama konfesionalna slika Sarajeva je jedinstvena u Evropi, zbog njene raznolikosti grad se nerijetko poredi sa Jerusalemom. Sarajevo je sjedište Reisul-uleme, poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, sjedište Dabrobosanske mitropolije Srpske pravoslavne crkve, te sjedište Vrhbosanske nadbiskupije rimokatoličke crkve u Bosni i Hercegovini.

Prema popisu iz 2013. godine 252.653 stanovnika Sarajeva je navelo svoju religijsku pripadnost. Prema tim podacima najviše je pripadnika islama 225.088 (81,69%), dok je kršćana 23.140 ili 8,4% (katolika 12.608 i pravoslavaca 10.532). Potpuna religijska struktura grada data je na sljedećem grafikonu.

Urbanu sliku grada krase brojni sakralni objekti četiri svjetske konfesije: džamije iz osmanlijskog perioda, pravoslavne, katoličke i evangelističke crkve, sinagoga i drugi kulturno-historijski spomenici, koji se nalaze u samom centru grada Sarajeva, udaljeni tek stotinjak metara jedni od drugih.

Sarajevo se može pohvaliti dobro očuvanim starim trgovačkim dijelom grada, Baščaršijom, koja je nastala u periodu osmanlijske vladavine u Bosni i Hercegovini. Ovaj dio grada obiluje jedinstvenim arhitektonskim ostvarenjima osmanlijske gradske arhitekture, među kojima su brojne potkupolne džamije, te tradicionalne forme orijentalne arhitekture poput: konaka, hanova i bezistana.

Ratna uništavanja, kao i rekonstrukcija, brojnih uništenih kulturnih i vjerskih objekata, kao što su Gazi Husrev-begova biblioteka, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Orijentalni institut i Muzej olimpijskih igara 1984, doveli su do donošenja zakona o zaštiti kulture i kulturnih institucija.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, odabrala je 102 spomenika, građevine i komplekse građevina u Sarajevu za Nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine. Na privremenoj listi Komisije, nalazi se još 21 spomenik, čije će proglašenje uslijediti.

Novo gradsko groblje Vlakovo je izgrađeno u septembru 1985. godine nedaleko od Sarajeva, u vrijeme kada je groblje „Bare“ bilo gotovo popunjeno. Groblje se proteže na 25 ha, na kome se obavlja najveći broj sahrana.

Stadion je zbog svog nastanka groblje jedinstveno u svijetu. Životnom nuždom, za vrijeme opsade Sarajeva, 1992–95. godine kada su, usljed svakodnevnih artiljerijskih i snajperskih napada na grad sa okolnih brda, mnoga groblja bila nedostupna, a broj civilnih žrtava rastao, jedan nogometni stadion pretvoren je u groblje.

Neobično lijepa su stara groblja Alifakovac i Jevrejsko groblje.

Prve klasične, pozorišne predstave u gradu održavale su se u Despića kući, pa se ovaj objekat može smatrati pretečom savremenog pozorišta u Sarajevu. Danas je tu smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Narodno pozorište, osnovano 1921. kao dramski teatar, je najstariji bosanskohercegovački profesionalni teatar. Jedan od prvih direktora Narodnog pozorišta Sarajevo bio je Branislav Nušić. Od 1946. Narodno pozorište dobija i muzičke segmente djelovanja: operu i balet. Kao jedini operski i baletni teatar u državi, središnje je mjesto razvoja scenske umjetnosti u Bosni i Hercegovini.

Veliki broj glumaca, režisera, scenografa, kostimografa, koreografa, dirigenata, baletnih i opernih umjetnika, sticali su slavu na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, kao što je Ljiljana Molnar-Talajić, svjetski priznata primadona, koja je ponijela slavu sarajevskog i bosanskohercegovačkog teatra i na pozornicama najznačajnijih svjetskih teatara.

Narodno pozorište Sarajevo ima 225 zaposlenih, a svoju djelatnost ostavaruje u matičnoj kući na Obali Kulina bana , kao i u zgradi Terezija, gdje se nalaze radionički prostor i produkcija scenografije. Narodno pozorište Sarajevo član je Nove evropske teatarske asocijacije.

Kamerni teatar 55 počeo je sa radom 7. marta 1955. godine. Njegov osnivač bio je Jurislav Korenić (1914–1974). Teatar je, na tragu novih teatarskih stremljenja u tadašnjoj Evropi, bio novost na ovim prostorima i primjer kojeg su slijedili brojni teatri. Prezentira novi vid dramaturgije, ”dramu apsurda” ili “anti dramu” ili “novu dramu”. Izvode se tekstovi Becketta, Jarryja, Geneta, Ionesca, Schwartza, Čehova… i drugih autora, čija poetika u modernom teatru proizlazi iz “apsurdnog osjećanja života”. Karakterizira ga pozornica “ring”, okružena gledalištem, umjesto frontalnog tipa scene, s nepremostivom “rampom”, s intimnijom, prirodnijom i iskrenijom glumačkom igrom.
 
Pozorište mladih nastalo je 1977. godine udruživanjem dva pozorista: Pionirskog pozorišta i Pozorista lutaka, sa dvije samostalne scene, Lutkarskom i Dramskom. Oba teatra osnovana su 1950. godine. Prvih desetak godina postojanja Pionirsko pozoriste nema svog ansambla, pa po projektu angažuje glumce iz drugih teatara i glumce djecu, od koji su neki i danas poznati i priznati umjetnici. Pozorište lutaka u tom periodu njeguje marionetu kao osnovni izraz. Njime rukovodi Adolf Pomezni.

Pionirsko pozorište 1960-tih godina osniva svoj profesionalni ansambl, mijenja naziv u Pozorište za mlade, i počinje sa postavljanjem sve ambicioznijih projekata, koji nisu namijenjeni samo najmlađim, nego pretenduju animiranju što širih grupacija mladih.

Na čelo Pozorišta lutaka dolazi pozorišni mag Jurislav Korenić i njegovim dolaskom nastaje novi period u razvoju teatra, što se ogleda u različitim lutkarskim tehnikama koje se primjenjuju, kao i u samom istraživanju mogućnosti daljeg razvoja lutkarstva uopće.

Igraju se relevantna djela domaćih i svjetskih autora: J. Skupa i K. Venig: Srećko među bubama, J. Vandot i V. Rabadan: Kekec, zatim Pinokio, D. Bibanovića, Alisa u zemlji čuda, L. Paljetka, Palčić Dugonja, G. Simića, Pepeljuga, D. Todorovića, na Lutkarskoj, a Shakespeareove Bura i Komedija zabuna, Aristofanove Ptice, Homerova Odiseja, Jarryjev Kralj Ibi, Držićeva Novela od Stanca, Ionescov Kralj umire, Kurićeva Ljepotica i zvijer. Lukićeve I opet Nušić i Bašeskija, san o Sarajevu, i mnoge druge na Dramskoj sceni.

U saradnji s domaćim i stranim režiserima, uz zajednički angažman MESS-a i glumaca u Sarajevu, u Pozorištu mladih tokom rata premijerno su izvedene brojne predstave: Beckettov Čekajući Godoa, Euripidesov Alkestis, Schumanov Cirkus Veliko stopalo, Jarryjev Okovani Ibi, Millerova Hamlet mašina, G. Simić: Bajka o Sarajevu, F. Furaković: Abeceda…, a po završetku rata pozorište nastavlja svoju djelatnost predstavama Tri jezika, F. Hohlera, Dijete školjke, R. Herfurtnera, Kraj igre, S. Becketta, Familija (Zeko, Zeko), C. Serreaua, Tajna dvorske lude, H. Akmadžića, Makbet,W. Shakespearea, Kad bi ovo bila predstava, A. Imširevića, Spaseni za dlaku, T. Wildera, Košmar o Bosni, N. Veličkovića i dr.

Sarajevski ratni teatar SARTR utemeljen je 17. maja 1992. godine na inicijativu reditelja Dubravka Bibanovića i Gradimira Gojera, ing. Đorđa Mačkića i pisca Safeta Plakala, a okupio je glumce i saradnike iz tri profesionalna sarajevska teatra koja su, zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, morala obustaviti svoj rad. U augustu 1992. SARTR je konstituiran kao vojna jedinica pri Regionalnom štabu Oružanih snaga BiH Sarajevo, a 12. januara 1993. godine Odlukom Ratnog Predsjedništva Skupštine grada Sarajeva, kao javna ustanova iz oblasti kulture od posebnog interesa za odbranu grada. Odlukom Skupštine Kantona Sarajevo od 24. jula 1997. ulogu osnivača SARTR-a preuzeo je Kanton Sarajevo. Od 2003. Sarajevski ratni teatar SARTR je nosilac Šestoaprilske nagrade.

Njegov pokretač i redatelj, Safet Plakalo, opisuje SARTR kao duhovno oružje protiv nadrealizma rata, zaokružujući njegov karakret u motu teatrom protiv smrti. Unatoč ograničenim sredstvima, SARTR je danas uspješna profesionalna kuća s brojnim međunarodnim koprodukcijama, nastupima i nagradama.

Kao grad poznat po svojoj historiji i kulturi Sarajevo obiluje muzejima. Neki od njih su: Muzej Sarajeva, Ars Aevi muzej umjetnosti, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Olimpijski muzej, Brusa bezistan, Muzej Sarajevo 1878–1918., Muzej Jevreja BiH, Muzej ratnog djetinjstva, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Muzej Alija Izetbegović i Tunel spasa. Galerije Sarajeva su: Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Collegium Artisticum, Mak, Roman Petrović, Novi hram, Atelje-zbirka Safet Zec, Galerija Mersada Berbera 'EA', Paleta, Galerija Sveti Anto, Boris Smoje, Mala galerija, Galerija Kicoš i dr.

Svake je godine Sarajevo domaćin niza kulturnih festivala međunarodnog karaktera, među kojima su najznačajniji: Sarajevski filmski festival (SFF) (pokrenut 1995. i najznačajniji filmski festival na Balkanu), Sarajevski jazz festival, ljetni kulturni festival Baščaršijske noći, teatarski festival novih produkcija MESS, Sarajevska zima i Svjetski televizijski festival orijentalne muzike.

Sarajevska muzička scena ima dugu tradiciju a kao njena najplodonosniji era smatra se period između 1961. i 1991. U to doba osnivaju se popularni Indexi (1962), Ambasadori (1968), Bijelo dugme (1974) i mnoge druge grupe kao što su Teška industrija, SCH, Plavi orkestar, Zabranjeno pušenje, Merlin, Valentino, Bolero, Crvena jabuka i mnoge druge. Naravno, pored muzičkih grupa u Sarajevu su u tom periodu živjeli i djelovali mnogi pjevači i tekstopisci kao što su Jadranke Stojaković, Kemala Montena, Zdravko Čolić i dr. S razlogom se sarajevska muzička scena, pogotovo 70-tih i 80tih godina smatra kao najuspješnija scena tadašnje Jugoslavije. Nakon rata, irska rock grupa U2 je bila prva strana grupa koji je održala koncert u gradu.

Uz nekoliko nacionalnih i gradskih pozorišnih kuća, muzeja i kulturnih institucija, Sarajevo je i važno mjesto na kulturnoj mapi ovog dijela evropskog kontinenta. 
Druge kulturne institucije uključuju Sarajevski kulturni centar, Sarajevsku biblioteku, Umjetničku galeriju BiH i Bošnjački institut.

Svjetski poznat turistički vodič Lonely Planet svrstao je Sarajevo 2006. godine na 43. mjesto najljepših gradova svijeta, a u decembru 2009. je Sarajevo izabrano među deset gradova koje vrijedi posjetiti u 2010. godini.

Prema podacima iz 2013. godine Sarajevo je posjetilo 302.570 turista, što je za 17,9% više u odnosu na prethodnu godinu, sa ostvarenih 595.637 noćenja, što je za 18% više nego u 2012. godini.

Prema anketi koju je sproveo sajt Booking.com a u kojoj je učestvovalo preko 50.000 putnika Sarajevo je uvršteno na 7. mjesto od 10 najpopularnijih svjetskih destinacija za kušanje lokalnih kulinarskih specijaliteta u 2018. godini. Kao najpoželjniji grad je izabran malezijski grad Ipoh a na spisku su se našli uglavnom gradovi iz Azije a Sarajevo je uz peruansku Limu jedini glavni grad neke od država.

Sportski turizam uglavnom još uvijek koristi sportske objekte i terene sagrađene za potrebe Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, posebno skijašta na obližnjim planinama Bjelašnica, Igman, Jahorina, Trebević i Treskavica. Primjeri popularnih destinacija Sarajeva i okoline su Vrelo Bosne, Begova džamija, Sarajevska katedrala i džamija Gazi Husrev-bega. Turizam u Sarajevu uglavnom se fokusiran na historijskom, vjerskom, kulturnom i segmentu zimskih sportova.

Trebevićka žičara, u sarajevskom žargonu poznatija kao uspinjača, svečano je otvorena 3. maja 1959. godine, a povezivala je Bistrik (583 m/nv) sa Vidikovcem na Trebeviću (1160 m/nv). Puštanju u promet uspinjače prisustvovao je veliki broj građana, koji su „okupirali“ polaznu stanicu, ali i padinske ulice i avlije iznad kojih je prolazila.

Polazna stanica se nalazila u ulici Avdage Šahinagića (u to vrijeme Dimitrija Tucovića) preko puta sarajevske Vijećnice na nadmorskoj visini 583 metra, a dolazila je na Vidikovac na Trebeviću na 1160 m/nv. Visinska razlika je bila preko 570 metara, a razdaljina među stanicama je iznosila 2070 m.

Stara Trebevićka žičara je po kategorizaciji spadala u red kabinskih žičara s kružnim tokom. Po konstrukciji je bila dvoužetna, tj. duž trase su se nalazila dva čelična užeta: jedno vučno, a drugo noseće. Na trasi su bili projektovani i ugrađeni rešetkasti čelični stubovi sa raščlanjenim temeljima (ukupno 8 stubova), a čija je visina bila između 8 i 24 metra. Sistem je imao 50 kabina kapaciteta po 4 putnika. Vožnja je trajala 12 minuta, a za jedan sat se moglo prevesti 800 putnika u oba pravca.

Izgradnja žičare trajala je oko godinu dana, ali su priprema za njenu izgradnju počele već 1956. godine. Vodeći projektant žičare bio je František Šup iz Čehoslovačke. Na projektu i izgradnji žičare radile su vodeće jugoslavenske firme Impola iz Slovenske Bistrice, Termoelektro Beograd, Jelšingrad Banja Luka, te Energoinvest Sarajevo. Pogonski dio je naručen iz čehoslovačke firme Transeksport.

Na polaznoj i dolaznoj stanici su izgrađene čekaonice sa bifeima, a na dolaznoj stanici na Vidikovcu kasnije je sagrađen istoimeni restoran. Svojom dužinom od skoro 2.100 metara, trebevićka žičara bila je jedna od najznačajnijih u bivšoj Jugoslaviji, a jedna od rijetkih uopće koja polazi iz samog centra grada i za 12 minuta vas dovodi u netaknutu prirodu, oazu čistog zraka.

Tokom opsade grada, žičara je, zajedno sa polaznom i dolaznom stanicom na Trebeviću, potpuno uništena.

Nova Sarajevska žičara službeno je otvorena 6. aprila 2018. godine, na dan Grada Sarajeva. Sa ukupno 33 moderne korpe čini novi sistem, koji može iz grada do Trebevića prevesti do 1.200 putnika na sat, sa vožnjom koja u jednom smjeru traje oko 9 minuta.

U Sarajevu i periferiji nalazi se mnogo parkova, šetališta i izletišta. Popularna aktivnost građana Sarajeva je ulični šah, koji se obično igra na Trgu oslobođenja Alija Izetbegović. Veliki park je najveća zelena površina u centru grada u sklopu kojeg se nalazi i Spomen obilježje ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva. Park Hastahana je popularno mjesto za relaksaciju, također u gradu u naselju Marijin Dvor. Osim ovih parkova tu su i parkovi Betanija, Da Riva, Barice i dr.
Od šetališta najpoznatije je Vilsonovo šetalište, koje se proteže uz desnu obalu Miljacke kao i šetalište u blizini Sarajeva, Velika aleja, koje povezuje Ilidžu sa vrelom Bosne.

Kozija ćuprija, u kanjonu Miljacka, istočno od Sarajeva također je popularna turistička destinacija.

Zahvaljujući konfiguraciji zemljišta u Sarajevu i njegovoj okolini nalaze se mjesta odakle se pruža izvrstan panoramski pogled na Sarajevo. Jedno od takvih mjesta je Avaz Twist Tower, restoran Park Prinčeva, Vidikovac (Trebević), žuta/bijela na Vratniku, kao i brojni krovovi visokih zgrada širom grada.

Iako u Sarajevu egzistiraju mnoga sportska društva i klubovi od kojih su neku postigli i evropski vrijedne rezultate (KK Bosna prvak Evrope 1979) Sarajevo je u svijetu sporta najpoznatije kao mjesto održavanja XIV zimskih olimpijskih igara. Neki od olimpijskih objekata su porušeni u zadnjem ratu ali su i obnovljeni kao što je slučaj sa Olimpijskom dvoranom Zetra i Olimpijski stadion Asim Ferhatović Hase.

Od sportova u Sarajevu je najpopularniji nogomet i klubovi Sarajevo i Željezničar koji igraju zapaženu ulogu ne samo u okviru bosanskohercegovačke Premijer lige Bosne i Hercegovine već su dobre rezultate postigli i za vrijeme bivše Jugoslavije, te su najtrofejniji klubovi u državi. Od nogometnih klubova tu su još i FK Olimpic i NK SAŠK Napredak.

Od ostalih popularnih sportova tu su još i košarka pri čemu se ističe klub KK Bosna, jedini košarkaški klub u državi koji je u muškoj konkurenciji osvojio titulu prvaka Evrope, višestruki osvajači prvenstva i kupa Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije.

Rukomet, odbojka, tenis, plivanje, hokej na ledu, atletika i niz borilačkih sportova su ostali vidovi sportskog nadmetanja u kojem Sarajevo ima svoje predstavnike.

Najtrofejniji klubovi u državi su i klub sjedeće odbojke “SPID“, višestruki prvaci BiH i šestostruki prvaci Evropi kao i klub Fantomi sa jednako vrijednim rezultatima na domaćem i međunarodnom nivou.

Šahovski klub Bosna je najtrofejniji šahovski klub u BiH. Od 80-tih godina klub ostvaruje zapažene rezultate pri čemu vrijedi istaći da je klub od 1990tih godina osvojio 4 titule prvaka Evrope po čemu je trenutno trećerangirani šahovski klub u Evropi. Osvajanjem četvrte titule prvaka 2002. godine jedno su vrijeme bili i najtrofejniji svjetski klub, ispred ruskog CSKA sa tri titule. Za klub je jedno vrijeme nastupao i Gari Kasparov, jedan od najboljih šahista u historiji.

Sportski život se prvenstveno odvija kroz nekoliko sportskih društava od kojih su poznatiji: SD Sarajevo, SD Željezničar i USD Bosna, popularni studenti. Sportska društva imaju sekcije u više sportskih grana. Među velikim brojem sportskih kolektiva u gradu ističu se fudbalski klubovi Željezničar, Sarajevo i Olimpic, rukometni klubovi Željezničar i Bosna, muški košarkaški klubovi Bosna, evropski prvak 1979 i Spars. Osim klubova iz najpopularnijih sportova u Sarajevu egzistiraju i klubovi iz ostalih sportova kao što su: atletika, biciklizam, odbojka, šah, vaterpolo, klubovi iz različitih boriličkih sportova i dr.

Također postoji i  Aeroklub Sarajevo osnovan 1946. godine.

U Sarajevu se održava relativno veliki broj sportskih manifestacija i takmičenja, kako onih redovnih tako i periodičnih. Sportska događanja su uglavnom sa učešćem domaćih klubova i takmičara iako postoje i ona međunarodnog karaktera. Najznačanije takmičenje koje je održano u gradu su Zimske olimpijske igre 1984. godine a od ostalih međunarodnih takmičenja mogu se izdvojiti Svjetsko prvenstvo u košarci 1970. (grupna faza) i Evropski zimski olimpijski festival mladih održan 2019 godine.

Nakon socijalističkog perioda i godina rata, ekonomija Sarajeva je postala predmet rekonstrukcije i rehabilitacije. Među brojnim ekonomskim znakovima, 1997. godine je otvorena Centralna banka Bosne i Hercegovine i 2002. je počela sa radom Sarajevska berza. Velika gradska baza proizvodnje, administracije i turizma, kombinirana sa velikim informalnim tržištem, čini grad najvećim ekonomskim regionom Bosne i Hercegovine.

Iako je Sarajevo imalo razvijenu industriju tokom socijalističkog perioda, samo je nekolicini preduzeća izvršila uspješnu tranziciju na kapitalističku ekonomiju. Sarajevska industrija sada uključuje industriju duhanskih proizvoda, namještaja, automobila i komunikacijske opreme. Kompanije smještene u Sarajevu su BH Airlines (prijašni Air Bosna), BH Telecom, Bosmalov gradski centar, Bosnalijek, Energopetrol, Fabrika duhana Sarajevo i Sarajevska pivara.

Sarajevo ima jaku turističku ponudu i Lonely Planet je gradu dao 43. mjesto na listi najposjećenijih gradova u svijetu u 2006. godini. Sportski turizam koristi skijaške terene olimpijskih igara iz 1984, na obližnjim planinama Bjelašnici, Igmanu, Jahorini i Treskavici.

Prosječna neto plaća u prva četiri mjeseca 2014. godine iznosila je 1.039 KM dok je prosjek neto plaća u Federaciji BiH u

istom periodu iznosio 836 KM. Pored toga, Sarajevo bilježi i najnižu stopu nezapolsenosti te najveći broj preduzeća po glavi stanovnika u Federaciji BiH. Ekonomski, Sarajevo je najrazvijeniji grad Bosne i Hercegovine.

Internetska mreža u Sarajevu je prva u Bosni i Hercegovini po brzini, kvalitetu i veličini mreže. 
 		
Neki od najvećih internetskih operatera su: Logosoft, HS-HKB net i Telemach (kablovski internet) kao i BH Telecom, Eronet, M:tel, Blic i drugi iz oblasti ADSL-a.

Kao glavni i najveći grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo je medijski centar u zemlji. Većina komunikacijskih i medijskih infrastruktura je uništena tokom rata, ali rekonstrukcija koju je vodio visoki predstavnik Bosne i Hercegovine je pomogla modernizaciji medija. Internet je ponovo postao dostupan u gradu 1995.

Bosanskohercegovačka televizija je državna TV stanica, jedna od tri u Bosni i Hercegovini. Drugi elektronski mediji u gradu su NRTV Studio 99, NTV Hayat, Open Broadcast Network, TV Kantona Sarajevo i TV Alfa. Postoje nezavisne, privatne i institucionalne radio stanice, poput Radija M, RSG, eFM studentskog radija, Radija Sarajevo 202 (do prve polovine 2010.) i Radija BIR. Pored nabrojanih, u gradu egzistiraju i Radio Slobodna Evropa, kao i nekoliko američkih i zapadnoevropskih stanica.

Oslobođenje, osnovano 1943, su najstarije sarajevske dnevne novine i jedine koje su preživjele rat. Tiražem su ove novine iza Dnevnog Avaza, osnovanog 1995. i Jutarnjih novina. U druge lokalne periodične novine spadaju novine Hrvatska riječ na hrvatskom jeziku i magazin Start, kao i sedmične novine Slobodna Bosna i BH dani.

Kantonalno javno komunalno preduzeće Vodovod i kanalizacija Sarajevo, se bavi osnovnim djelatnostima:

Sarajevo je središte cestovnog prometa u BiH. Sedam magistralnih puteva povezuje grad sa ostalim dijelovima zemlje. Na sjever M5 u pravcu Travnika, Banja Luke i Bihaća, M17 ka Zenici i Doboju, kao i M18 prema Tuzli, na istok vode M5 prema Višegradu i Goraždu, kao i M19 ka Zvorniku. Na jug vodi M18 preko Foče za Dubrovnik, a na zapad M17 u pravcu Mostara.

Od 2003. Sarajevo je povezano autoputom A1, sa mjestima Ilijaš, Visoko i Kakanj, a od augusta 2014. godine izgradeno je nekoliko dionica autoput između Sarajeva i Zenice te sarajevska obilaznica na potezu Sarajevo-sjever – Sarajevo-zapad.

Planirani evropski autoput, koridor 5C, prolazi kraj Sarajeva, povezivajući ga sa Budimpeštom na sjeveru i sa Pločama na jugu.

Položaj Sarajeva, uske gradske ulice i nedostatak parkinga ograničavaju automobilski promet u gradu. U vrijeme Olimpijskih igara 1984. godine, grad je dobio dio zaobilaznice, što je djelomice olakšalo prometnu situaciju, no 2,6 km i dva tunela koja su trebala povezati naselja Ciglane i Pofalići, zbog nedostatka novca, još nisu u potpunosti završeni. Sam centar grada pretvoren je 70-tih godina u pješačku zonu. Dvije glavne ulice u gradu su Titova i Ulica Zmaja od Bosne.

Električni tramvaji sa sedam tramvajskih linija, koji su u službi od 1885, su najstarija vrsta javnog prijevoza u gradu.

Naselja Dobrinja i Vogošća od 80-ih godina povezana su sa centrom grada trolejbuskim linijama. Za vrijeme rata, prekinuta trolejbuska veza sa Vogošćom je u obnovi. Danas u gradu postoji pet trolejbuskih, te mnogo autobuskih linija, koje autobusima i za Sarajevo specifičnim minibusima (kombibus), strme i teško dostupne dijelove grada povezuju sa centrom. Javni gradski prijevoz nudi firma JKP GRAS Sarajevo.

Glavna željeznička stanica u Sarajevu se nalazi u centralnom dijelu grada. Grad je dnevno željeznicom povezan sa Zagrebom, Beogradom i Pločama, a od 2002. ponovo sa Budimpeštom. Dobro razgranatom autobuskom mrežom, Sarajevo je dostupno iz bilo kojeg pravca.

Međunarodni aerodrom Sarajevo (SJJ) smješten je desetak kilometara jugozapadno od centra grada, u naselju Butmir. Najveći je i najprometniji aerodrom u Bosni i Hercegovini. Otvoren je 1969. godine a dužina piste iznosi 2.700 m. Sarajevo a i Bosna i Hercegovina je putem ovog aerodroma povezana sa mnogim, uglavnom evropskim gradovima. Tokom rata aerodrom se koristio za letove UN-a i transport humanitarne pomoći. Od Dejtonskog sporazuma iz 1996. godine, aerodrom je otvoren za putničke letove avionskih kompanija BH Airlines, Austrian Airlines, Alitalia, Lufthansa, Jat Airways, Croatia Airlines i drugih. U 2017. godini prevezeno je 957.969 putnika što je rekord od osnivanja aerodroma.

Poređenja radi, tokom 1996. godine putnički promet je iznosio oko 25.000 putnika.

U Sarajevu, prema podacima iz 2000. godine, u sklopu Javne ustanove Djeca Sarajeva egzistira 25 vrtića u kojima boravi 2090 djece.

Na području grada, na snazi je obavezno devetogodišnje osnovno obrazovanje. Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku u školskoj 2016/2017. godini nastavu u 47 osnovnih škola na području 4 gradske općine pohađalo je 22.477 učenika dok je u 4 škole za djecu sa posebnim potrebama bilo upisano 299 učenika.

U istom periodu, u 31 srednje škole različitih vrsta bilo je upisano 12.381 učenik.

Grad Sarajevo sjedište je najveće i najstarije visokoškolske ustanove u državi, Univerziteta u Sarajevu, te niza drugih visokoškolskih ustanova, čime se svrstava u red najvećih univerzitetskih centara u cijeloj regiji jugoistočne Evrope.

Sarajevski univerzitet osnovan je 1949. godina i čine ga 30 organizacionih jedinica (25 fakulteta i akademija, 5 instituta). Studij se izvodi na sva tri ciklusa prema Bolonjskom procesu, na ukupno 518 studijskih programa. Tokom 2016. godine na Univerzitetu su angažirana 877 nastavnika i 429 saradnika a krajem iste godine na univerzitetu je studiralo 30.442 studenta.

Osim sarajevskog univerziteta u gradu djeluje još nekoliko privatnih univerziteta, između ostalih i Međunarodni univerzitet u Sarajevu (osnovan 2003), Sarajevo School of Science and Technology (2004) i Međunarodni univerzitet Burch (2008).

Tokom rata 1993. izgorjela je Nacionalna i Univerzitetska biblioteka, sa najvećom literarnom zbirkom jugoistočne Evrope.

Prema podacima iz 2012. u gradu je studiralo 33.435 studenata.

Sopstvene biblioteke imaju svi fakulteti, kao i niz drugih institucija, udruženja i firmi.

Sarajevo je grad brojnih poznatih bosanskih pjesnika i mislilaca. Nobelovac Ivo Andrić je dio svog života proveo u Sarajevu, kao i pjesnici i književnici Silvije Strahimir Kranjčević, Isak Samokovlija, Mak Dizdar, Duško Trifunović i drugi. Slikari Mersad Berber, Safet Zec, kao i režiser Oskarovac Danis Tanović. Dobitnik Nobelove nagrade za hemiju Vladimir Prelog rođen je u Sarajevu, kao i književnik i scenarista Zlatko Topčić te režiseri Dino Mustafić, Jasmila Žbanić, Benjamin Filipović, Pjer Žalica, Ademir Kenović i Emir Kusturica.

Sarajevo kao glavni grad u državi i centar od historijskog, kulturnog i privrednog značaja ustanovilo je i redovno dodjeljuje različite nagrade i priznanja zaslužnim osobama, kolektivima i institucijama. Pored zasigurno najznačajnije Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, koja se dodjeljuje još od 1956. godine u nekoliko kategorija, Grad Sarajevo dodjeljuje još i nagrade Sarajevska pahuljica (od 2014), Graham Bamford (od 2013) i Slovo Makovo – Mak Dizdar od 2017. godine. Pored nagrada, Grad Sarajevo dodjeljuje još i priznanja: Ključ Grada Sarajeva, Počasni građanin grada Sarajeva, Plaketa Grada Sarajeva i Zahvalnica Grada Sarajeva.

Predstavlja najznačajniju nagradu koju Grad Sarajevo dodjeljuje istaknutim pojedincima, grupama i kolektivima za značajna ostvarenja i dostignuća na različitim poljima ljudskog djelovanja. Dodjeljuje se u tri kategorije, kao pojedinačna, grupna i kolektivna nagrada. Prvi put je dodijeljena na dan Sarajeva 1956. godine i to Voji Dimitrijeviću (u pojedinačnoj kategoriji) i Andriji-Šain Čačinu i Marijanu Baldazaru kao grupna nagrada. Kolektivna nagrada se dodjeluje periodično istaknutim kolektivima i institucijama a prvi put je dodijeljana 1961. godine Pozorištu lutaka Sarajevo.

Priznanje Počasni građanin Grada Sarajeva se dodjeljuje građanima Bosne i Hercegovine koji su se naročito istakli u razvoju Grada, unaprijeđenju međunarodne saradnje i očuvanju mira u zemlji i inostranstvu ili stranim državljanima koji su ostvarili naročit doprinos razvoju i afitrmaciji Grada te razvoju međunarodnih i međuljudskih odnosa na načelima solidarnosti, demokratičnosti, humanosti i tolerancije među ljudima.

Prijateljske odnose Sarajevo je uspostavilo sa sljedećim gradovima:

Grad Sarajevo je uspostavilo pobratimske odnose sa mnogim gradovima svijeta.




#Article 6: Eugen Savojski (626 words)


Eugen Franjo Savojski (18. oktobar 1663. - 21. april 1736.) bio je generalfeldmaršal Svetog Rimskog carstva i Habsburške monarhije tokom 17. i 18. stoljeća. Kao jedan od najuspješnijih vojnih zapovjednika svoga vremena, bio je na najvišim državnim funkcijama carskog dvorca u Beču. Rođen u Parizu, odrastao je na dvoru francuskog kralja Luja XIV. Zbog slabe tjelesne mase spremao se za svešteničku karijeru, ali se sa 19 godina odlučio za vojnu karijeru. Nakon skandala sa njegovom majkom Olimpijom, Eugen se preselio u Austriju gdje je postao odan Habsburškoj monarhiji.

Tokom karijere duge šest decenija Eugen je služio trojici careva: Leopoldu I, Josipu I i Karlu VI. Vojnu karijeru je započeo 1683. godine tokom bitke kod Beča i rata Svete lige protiv Osmanlijskog carstva. Međutim, njegova slava bila je osigurana njegovom odlučnom pobjedom protiv Osmanlijskog carstva u bici kod Sente 1697. godine. Eugen je povećao svoju moć tokom rata za špansko naslijeđe, kada je njegovo partnerstvo sa vojvodom Malboroa osiguralo pobjede protiv Francuza na poljima Blindhajma 1704. godine, Udnara 1708. godine i Malplaka 1709. godine te Italijana tokom bitke kod Torina 1706. godine. Obnovljeno neprijateljstvo protiv Osmanlijskog carstva tokom Austrijsko-turskog rata učvrstilo je njegovu reputaciju pobjedama u bici kod Petrovaradina 1716. godine i opsade Beograda 1717. godine.

Tokom kasnih 1720.-ih, njegov vojni uspjeh i vješta diplomatija su uspjeli osigurati moćne saveznike protiv Bourbona, ali je imao manje uspjeha kao zapovjednik vojske tokom rata za poljsko naslijeđe. Ipak, u Austriji je njegova reputacija ostala bez premca. Njegova velika postignuća su pomogla Habsburškoj monarhiji da se odupre Francuskim i Osmanlijskim osvajanjima, oslobađajući velike dijelove Europe nakon 150 godina osmanlijske okupacije. Umro je u snu u svojoj kući 21. aprila 1736. godine u 72. godini.

Princ Eugen je rođen u Parizu 18. oktobra 1663. godine. Njegova majka, Olimpija Mancini, je bila nećakinja kardinala Mazarina koji je 1647. godine doveo u Pariz iz Rima kako bi proširio svoje, a u manjoj mjeri i njihove ambicije. Odrastala je u kraljevskoj palači zajedno sa mladim Lujem XIV s kojim je imala intimnu vezu. Nakon Lujeve ženidbe, ona se 1657. godine udaje za Eugena Mauricija, najmlađeg sina Tomasa Francisa, grofa Soissonsa i najmlađeg brata Savojskojskog grofa Viktora Amadeja koji je bio oženjen kćerkom francuskog kralja Henrika IV. Oni su imali pet sinova, od kojih je Eugen bio najmlađi, i tri kćerke. Postojale su sumnje da je Eugen bio vanbračni sin Luja XIV, iako se Luj snažno trudio da opovrgne ove sumnje. Roditelji nisu puno provodili vremena sa djecom; njegov otac je bio francuski zapovjednik i šef švicarske garde koji je veći dio svog života proveo na frontu, dok je Olimpija bila sklona prema dvorskim spletkama i djeci je posvećivala malo pažnje.

Pošto je bio zapostavljen, pa i podvrgnut ruglu od kralja Luja XIV, prelazi u službu Austrije i nakon što su Poljaci izabrali Fridricha Augusta za svog kralja, Leopold I, car Svetog rimskog carstva, postavlja ga za glavnokomandujućeg austrijske vojske 1697. godine. Porazio je tursku vojsku 11. septembra 1697. kod Sente, kada je poginuo i zapovjednik turske vojske veliki vezir Mehmed Elmas-paša. Kao nagradu za ovu pobjedu od Leopolda I dobija 1698. godine u posjed južni dio Baranje, sa sjedištem u današnjem Bilju, gdje je izgradio dvorac 1707. godine. Iste godine preduzima pohod na Bosnu, krenuvši iz Osijeka 6. oktobra 1697. godine sa 6.000 vojnika i prelazi Savu kod Broda. Bez otpora zauzima Doboj i Maglaj 16. i 17. oktobra 1697. godine, a istog dana opljačkao je i zapalio Visoko, a potom brzo prodire do Sarajeva, zauzima grad, te ga pljačka i spaljuje. Zbog dolazeće zime, povukao se već 25. oktobra 1697. godine odvodeći veliki broj stanovnika u roblje. Godine 1716. zauzima Temišvar, a potom brani Petrovaradinsku tvrđavu sa vojskom od 70.000 vojnika pred napadima turske vojske pod komandom Damad Ali-paše. Godine 1717. osvaja Beograd.




#Article 7: Mlada Bosna (198 words)


Mlada Bosna, političko-revolucionarna omladinska, organizacija koja je uz pomoć Crne Ruke planirala, organizovala i izvršila atentat na austrougarskog prijestolonaslijednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu, 28. juna 1914. godine. Članovi Mlade Bosne bili su:
Gavrilo Princip, Nedjeljko Čabrinović, Vaso Čubrilović, Trifko Grabež, Danilo Ilić, Muhamed Mehmedbašić i Cvjetko Popović. 

Povorku automobila u kojoj je bio Franjo Ferdinand su pri prelasku mosta Ćumurija, očekivali Muhamed Mehmedbašić i Nedjeljko Čabrinović sa spremnim bombama, no samo je Nedjeljko Čabrinović bacio bombu koja je ranila nekoliko osoba u kolima sa pratnjom. Nakon kraćeg zadržavanja u gradskoj vijećnici, povorka je nastavila sa kretanjem, gdje ju je presreo Gavrilo Princip i sa dva hica iz pištolja usmrtio Franju Ferdinanda i Sofiju. Princip i Čabrinović su progutali kapsule cijanida, no one nisu djelovale i uhvaćeni su živi, i izdržali su policijsku torturu ne odavši svoje saučesnike. Tek kasnije, slučajno privedeni Danilo Ilić odao je ostale konspiratore i svi su osim Muhameda Mehmedbašića uhvaćeni i osuđeni na smrtne ili dugoročne zatvorske kazne. Ovaj događaj poslužio je Austro-Ugarskoj kao povod za rat protiv Srbije, koji je prerastao u Prvi svjetski rat.

Zavisno od političkog stanovišta historičara, ovom pokretu pripisuje se ili oslobodilački ili teroristički karakter.




#Article 8: Murat-beg Tardić (100 words)


Murat-beg Tardić je bio kliški i požeški sandžak-beg, te ćehaja vojskovođe Gazi Husrev-bega i prvi mutevelija Gazi-Husrev-begovog vakufa.

Kako su kliški uskoci uznemiravali Bosansku krajinu, to se 1536. godine bosanska vojska koju je predvodio Murat-beg Tardić stalno nalazila oko Klisa. U blizini Sinja, Murat-beg Tardić podiže dvije utvrde, kako bi presjekao dovod hrane i drugog materijala nepristupačnom Klisu. U pomoć opkoljenom Klisu 1537 pristiže hrvatska vojska pod zapovjedništvom Petra Kružića. Murat-beg Tardić ga presreće kod Solina, gdje ga je i potukao. Nakon toga, 12. marta 1537. Murat-beg zauzima Klis. Svojom vojnom zaslugom, Murat-beg postaje upravnik Kliškog sandžaka sa titulom bega.




#Article 9: Hadum Jakub-paša (198 words)


Stolovao je kao princ namjesnik u Amasiji, a 1490. godine Bajazit II postavlja ga za bosanskog sandžak-bega. U ljeto 1493., sa 8000 vojnika, Jakub-paša kreće u vojni pohod prema sjeverozapadu. Prolazi kroz Jajce i nastavlja pohod preko Une i Kupe i stiže sve do Celja, Ptuja, i Donje Štajerske. Kod Zagreba udara na jug, preko Modruša ka Udbini. Kod prijevoja Sadbar put mu je bio zakrčen kamenjem i drvećem, te biva opkoljen Hrvatima pod vodstvom bana Mirka (Emerika) Derenčina. Ban Derenčin u zamjernu za slobodan put traži da Jakub-paša sa svojom vojskom oslobodi sve kršćanske zarobljenike i preda sav plijen. Jakub-paša predlaže otkupninu za siguran prijelaz, ali do dogovora nije došlo i Jakub-paša  sječe čitavu šumu i prokrčuje put do klanca. Ban Derenčin nameće Jakub-paši bitku na otvorenom polju. Jakub-paša kreće u napad 9.IX.1493. Hrvatska vojska se spušta u ravnicu ispod Udbine, gdje se dvije vojske susreću. Hrvatska vojska biva opkoljena i u potpunosti razbijena sa svim zapovjednicima zarobljenim. Poslije ove pobjede, Jakub-paša zaslužno postaje rumelijski beglerbeg. Jakub-paša izvještava sultana Bajazita II da je na ratištu palo 9000, a zarobljeno 11000 hrvatskih vojnika. Krbavska bitka je značila pravi rasap kraljevstva hrvatskog i otvaranje kapije prodora prema srednjoj Evropi.




#Article 10: Bosanskohercegovačka književnost (844 words)


Književnost Bosne i Hercegovine razvija se na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku, a najstariji preživjeli pisani primjeri književnosti u Bosni i Hercegovini potječu iz perioda između XII - XV stoljeća.		 	
 	

	
Rana književnost Bosne i Hercegovine razvijala se pretežno u okviru Crkve bosanske i bila je ukorijenjena u aktivnostima slavenskih prosvjetitelja Ćirila i Metodija, pisanim prije svega glagoljicom i bosančicom. Preživjeli pisani primjerci iz 14. - 15. stoljeća su: Divoševova četiri evanđelja, Povelja kralja Dabiše, Hvalov zbornik. Biblioteka Ruske akademije nauka sadrži i drevniji dokument - 
	
Povelju Kulina bana, napisanu 29. augusta 1189. godine.. Književni spomenici također sadrže epitafe na stećcima posvećenim temama života i smrti.
	

Nakon što je Osmanlijsko Carstvo osvojilo Bosnu, u to vrijeme književnost je bila usredsređena uglavnom u lokalnim vjerskim zajednicama, a nastala je na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku. Također, u Travniku i Sarajevu sefardske zajednice su napisale jevrejske vjerske tekstove na hebrejskom i ladino jeziku. Također su zanimljive sefardske romanse i poslovice koje je vrijedno sakupljao kolekcionar David Kamkhi (1834-1920)..
	
U Bosni se tokom 15 vijeka počela razvijati i Alhamijado književnost pisana na bosanskom jeziku pri čemu je korištena arapska abeceda. 	
Franjevački Hrvati pisali su na hrvatskom jeziku, među kojima su istaknuti: Matija Divković, Ivan Bandulavić, Ivan Ančič , Lovro Šitović, Filip Lastrić i drugi.
 		 		
Na turskom jeziku pisali su: Adni Mahmud-paša Anđelović, Derviš-paša Bajezidagić, Muhamed Nerkesija, Arif Hikmetbeg Rizvanbegović, Mula Mustafa Bašeskija i drugi. Broj raznih učenjaka i pisaca svih konfesionalnih grupa u Bosni iz ovog razdoblja kretao se između 130-200. Pisali su uglavnom na turskom, u manjoj mjeri na iranskom i u rijetkim slučajevima, na arapskom.	
 	

	
Nakon Austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine turski utjecaj je opao, a pisci su se počeli upoznavati s dostignućima evropske književnosti. Ideje ilirizma se ogledaju u razvoju djela hrvatskih franjevačkih pisaca (Ivana Franje Jukića, Grgo Martić, Martin Nedić), a romantizam se ogleda u djelima srpskih pisaca (Sima Milutinović-Sarajlija), dok su se bosanski muslimani i dalje okretali vjerskim temama (Musa Ćazim Ćatić).
	
Godine 1850. Jovan Jukić počeo je sa izdavanjem prvog bosanskohercegovačkog književnog časopisa Bosanski prijatelj.
	
Među drugim značajnim piscima iz ovoga vremena ističu se: Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Petar Kočić, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i drugi.
	

 
 
U 20. stoljeću u književnosti Bosne i Hercegovine preovladavao je realizam. Istaknuti predstavnik bosanskog realizma je Branko Ćopić. Također, u to vrijeme počeo se razvijati društveno-kritički realizam (Novak Šimić, Hasan Kikić).
	
Meša Selimović i Skender Kulenović stajali su na izvorima nove muslimanske književnosti Bosne i Hercegovine.
 	
Godine 1946. osnovano je Društvo pisaca Bosne i Hercegovine.
	
Bosanskohercegovački pisac Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Ostali poznati savremeni bosanskohercegovački pisci su: Mak Dizdar, Izet Sarajlić, Ćamil Sijarić, Dževad Karahasan, Ivan Lovrenović, Predrag Matvejević, Semezdin Mehmedinović, Miljenko Jergović, Abdulah Sidran, Zaim Topčić, Zlatko Topčić i drugi.

Folklor Bosne i Hercegovine zastupljen je uglavnom preko usmene tradicije. Postoje i kratki oblici ove vrste pjesničkog izraza (zagonetke, poslovice) i voluminozni epski radovi. Pored epa, pjesnički folklor predstavljen je lirskim pjesmama i baladama. U prozi postoje priče o smiješnim događajima, životinjama, bajke, anegdote, kao i legende i tradicije.
	

Posebno mjesto u žanru lirske pjesme Bosne i Hercegovine zauzima sevdalinka (ljubavna pjesma, od arapske riječi sevda - ljubav, strast), koja je nastala pod utjecajem orijentalne kulture, koja je u Bosnu došla nakon osvajanja Osmanskog Carstva. U sevdalinki se orijentalni motivi preklapaju sa slavenskim tradicijama, pa je kao rezultat dobiven nezavisni žanr.	
Pored sevdalinke, vrlo su rasprostranjene i svadbene pjesme, uspavanke i komične pjesme.

Tematski se balade o Bosni i Hercegovini mogu podijeliti u šest grupa: o nesretnoj djevojci, smrti razdvojenih ljubavnika, nesrećnim mladencima, nesrećnim supružnicima, ožalošćenim roditeljima i raznim sukobima u porodici. Pjesme o smrti braće Moriċi, o smrti osuđenog Ibrahim-bega, o smrti Hifzi-bega Dumišića također su stekle široku popularnost. Najpoznatija bosanska i južnoslavenska balada je Hasanaginica.
 	

	
Najpoznatiji epski junak u Srednjoj Bosni je Alija Đerzelez, a o njemu i njegovim podvizima pisano je više nego o bilo kojim drugim junacima. Jedini je bosanski junak koji je stoljećima spavao kako bi se probudio u najtežem trenutku za svoju otadžbinu i došao u pomoć svojoj domovini.
 	
Poznat je i takav heroj kao što je Budalina Tale (Budalina iz bosanskog jezika - budala) čija se slika protivi bajkovitom izgledu klasičnog epskog junaka: on također ima razbarušenu odjeću i bez posebnog je oružja, a nije obdaren i drugim magičnim svojstvima, dok je njegova slika mnogo bliža slici jednostavne osobe. Također, Tale je šaljivdžija i veseljaa, a može sebi priuštiti da kaže nešto što je obično zabranjeno ili nije prihvaćeno. Od ostalih junaka epske pjesme u Bosni i Hercegovini također vrijedi spomenuti Muju Hrnjicu.	
Poznati istraživači i sakupljači bosanskog epa bili su Friedrich Salomon Krauss i Luka Marjanović, kao i Gerhard Gesemann, Milman Parry, Alois Schmaus i Đenana Buturović.
 	

Islam i islamska književnost imali su ozbiljan utjecaj na usmenu prozu Bosne i Hercegovine, a posebno po pitanju prepoznatljivih tema i motiva: naprimjer, poznati orijentalni junak Nasredin hodža čvrsto je zauzeo svoje mjesto u bosanskim narativima. Bosanska usmena proza, međutim, nije dovoljno proučena, a istraživanja u ovom području su još u toku. Među poznatim sakupljačima i istraživačima su Nikola Tordinac, Kamilo Blagaiċ, Vuk Vrčeviċ i Alija Nametak. 




#Article 11: Kulin ban (1307 words)


Kulin ban je bio bosanski ban koji je vladao Bosnom od 1180. do 1204. godine. Poznat je po svojoj povelji. Bio je jako značajan vladar. Za vrijeme njegove vladavine Bosna doživljava razvoj. Ostao je jako upamćen u narodu, pa tako postoji izreka Od Kulina bana i dobrijeh dana. Prvo je vladao kao vazal Bizanta a zatim kao vazal Ugarske, ali je zbog unutrašnjih sukoba u Ugarskoj, Kulin bio vazal u očima Ugarske, ali vazalstvo prema Ugarskoj u to vrijeme nije postojalo.

Porijeklo bana Kulina nije sigurno. Neki izvori navode da je ban Kulin bio sin bana Borića, ali za to je mala mogućnost. Ali je Kulin sigurno bio u srodstvu sa banom Borićem. Moguće je da je Kulin rođen u današnjoj Slavoniji. Na vlast je postavljen već oko 1172. godine od strane Bizanta, ali je nakon smrti Manuela I Komina (sebe nazivao carem Bosne)

Na vlast je postavljen već oko 1172.godine od strane Bizanta, ali je nakon smrti Manuela I Komina (sebe je nazivao carem Bosne). Kao što je pomenuto vladavinu  je započeo kao vazal bizantijskog cara, a zatim kao vazal ugarskog kralja. S izuzetkom jednog vojnog pohoda, koji je protiv Bizantije vodio 1183. godine, Bosna je njegovu vladavinu provela u miru i značajno ekonomski napredovala.

Kulin je 1183. godine vodio svoju vojsku sa snagama Ugarske pod vođstvom kralja Bele, koji je upravo pokrenuo napad na Bizant zajedno sa Srbima pod vodstvom velikog župana Srbije, Stefana Nemanje. Uzrok rata je bio postavljanje Andorika Komina na bizantski carski prijestol, koji nije bio priznat od Ugarske. Bez poteškoća, a Bizantijci su potisnuti iz doline Morave sve do Sofije, ugarska koalicija je opljačakala Beograd, Braničevo, Niš, Ravno i Sofiju. U vrijeme bitke Kulinova Bosna se prostirala od Drine na istoku do Krajeva na zapadu i od Save na sjeveru do Neretve na jugu.

Za vrijeme bana Kulina javljaju se prve vijesti o širenju heretičkog učenja u Bosni, koje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio ban Kulin sa porodicom i s mnogo naroda. O tome je papau Inocenta III obavijestio zetski knez Vukan Nemanjić, već 1199. godine.
Vukan piše

Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog učenja u Bosni smatralo ozbiljnim. Nakon pisma kneza Vukana papa je odlučio poduzeti određene mjere da se hereza u Bosni uništi. Papa se već 1200. godine obratio ugarskom kralju Emeriku, trežći intervenciju protiv Bosne. Emerik je prihvatio papin poziv. Time je započela bliska suradnja između pape, Emerika i Vukana Nemanjića. Ovaj savez treba gledati političke prirode jer i Emerik i Vukan su željeli steći vlast nad Bosnom. Vukan je bio nezadovoljan titulom zetskog kneza umjesto titulom srpskog kralja. Dok je Emeriku trebao povod za napad na Bosnu. iz ovga je jasno da Kulin nije bio nikakav ugarski vazal jer se Emerik žalio papi da je Kulin odveo neke kršćane iz Srbije.

Pred opasnosti od križarskog rata, Kulin odmah je pokazao da u pogledu vjere želi da prihvati sve što od njega traži rimska kuija. U pismu rimskoj kuriji pravadao se da nije znao razlikovati heretike i prave vjernike te da je spreman primiti svaku pouku, u smislu da papa pošalje izaslanika u Bosnu. Papa je rihvatio Kulinov zahtjev i u Bosnu poslao Ivana Kazamarisa, svog izaslanika.

Papin izaslanika uz pratnju dubrovačkog arhiđeakona Marina, stigao je u Bosnu početkom aprila 1203. godine. Odmah je na Bilinom polju pored rijeke održao sabor sa starješinama krstjana banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom. Ispitivanjem starješina ustanovio je da su njihova vjerovanja iskrivljena. Zato je od starješina zatraženo da se odreknu bitnih tačaka svog učenja. Oni su na to pristali i već 8. aprila 1203. potpisali akt o odbacivanju eretičkog učenja. Akt je potpisao i sam ban Kulin i arhiđakon Marin. Kazamaris je tako obavio posao kako mu je naredio papa, pa se zatim zaputio u Ugarsku.
Pismom iz juna 1203. Kazamris je izvjestio papu da je pitanje bosanskih heretika rješeno. U stvarnosti čin odricanja je bio Kulinov taktički potez.

Pretpostavlja se da je bio blizak srodnik bana Borića. Njegova sestra bila je supruga zahumskog kneza Miroslava, brata raškog velikog župana Stefana Nemanje. Njegova supruga bila je banica Vojslava, a sin ban Stjepan. Ban je imao još jednog sina kojeg je sa sobom poveo Ivan de Kazamaris sa još dvojicom bosanskih krstjana Ljubinom i Bragetom. Oni su sa Kulinovim sinom položili zakletvu pred kaločkim nadbiskupom i ponovili obećanje da će se pridržavati svih obaveza. Ukoliko bi ban svjedno podržavao i štitio heretike, bio bi dužan platiti 1000 maraka srebra, koju bi podjelili rimska kurija i kraljeva blagajna.

Iz njegovog vremena sačuvan je prvi pismeni dokaz postojanja narodnog bosanskog jezika. Radi se o Povelji Kulina bana, napisanoj 29. augusta 1189.

...Ja, ban bosanski Kulin, obećavam tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovčanima pravi Vam prijatelj biti od sada i dovijeka. 

I pravicu držati s Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. 

Svim Dubrovčanima koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon, neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i ovo sveto Evanđelje...

Ova povelja poznata je kao rodni list bosanske državnosti. U njoj se navodi da Bosna ima svoga vladara, prijestolje, odnosno svoju vlast, i da je uređena zemlja.

Ovu ploču dao je ispisati ban Kulin. Ploča je bijela miljevina, širok 66,5 cm, visoka 53 cm, na gornjem desnom i na donjem lijevom rubu je malo oštećena, inače vrlo dobro sačuvana. U gornjem dijelu ploče uklesan je u četiri reda natpis, koji zauzima širinu od 9 cm. Slova prvog reda uklesana su pokrupno, ali su sve manja, a u četvrtom redu pri kraju jedva se i vide.

Ispod ovog natpisa razdijeljena je ploča izbočenim prugama u šest polja, a u svakom polju urezano je po jedno kolo. U svakom kolu opet uklesan je po jedan krst. U prvom kolu taj krst je malen, nešto nakrivljen, a opasan je sa dva koncentrična kola, koja prikazuju ornament sukane vrpce. U sljedeća dva kola krstovi su širokih izvitih krakova, a oblikom i veličinom jednaki su. I naredna dva krsta u donjem redu jednakog su oblika, ali su im krakovi ravni te se na završetku proširuju u trouglaste latice, a krst u šestom kolutu načinjen je od četiri trouglata krila. U svih ovih krstova kraci su jednaki kao u takozvanog malteškog krsta, a na svim, izuzev prvi, urezani su različitom rukom i nejednakim slovima po manji natpisi.

Natpis na čelu ploče vrlo je razgovjetno urezan, ali nije moguće posve sigurno ustanoviti potpuni tekst, pošto je na desnom kraju odlomljen. Nedostaje oko desetak, dvanaest slova.

Natpis sa ploče glasi:

Natpis se odnosi na jednu crkvu, koju je ban Kulin sazidao u kučevskom Zagorju i na nju i na Podgorje Sljepčić pade ili nade – kako piše – grom, te ju ban vjerovatno iznova sazidao i postavio svoj obraz nad pragom. Pod tim obrazom valjda nije baš nužno razumijevati portret banov, nego samu ploču, koju opisujemo, jer u staro vrijeme nazivala se svaka slika ili skulptura pa i natpis obrazom. Natpis završuje željom, da Bog da zdravlje banu i banici, te iz njega doznajemo da se Kulinova žena zvala Vojslava. Vrijeme kada je načinjen ovaj natpis, može se utvrditi prilično tačno. Poznato je, da je ban Kulin sa ostalom vlastelom svojom tek 8. aprila 1203. na zboru u Boljinom polju na Bosni prešao na katoličku vjeru, a do tada bijaše pristaša bosanske crkve, bogumilske, a kao Bogumil nije mogao da gradi crkve. S toga ovaj natpis, koji se odnosi na gradnju Kulinove crkve, stavlja se u razdoblje od godine 1203. do kraja godine 1204, kad se Kulin zadnji put spominje. Kulinovu suprgu nalazimo u tom natpisu prvi put spomenutu pod imenom Vojslava.




#Article 12: Prvi svjetski rat (2289 words)


Prvi svjetski rat bio je globalni rat uglavnom vođen na teritoriji Evrope a koji je započeo 28. juna 1914. godine i trajao do 11. novembra 1918. godine. Od vremena izbijanja do početka Drugog svjetskog rata, nazivan je jednostavno svjetski rat ili Veliki rat, a nakon toga Prvi svjetski rat, termin koji se uglavnom i koristi. U Americi je prvobitno nazvan Evropski rat ali se i danas često naziva Veliki rat (eng. Great War). Sa 70 miliona mobilisanih vojnika, od čega njih 60 miliona u Evropi, rat se s pravom smatra kao jedan od najvećih ratova u historiji čovječanstva. Kao rezultat ratnih aktivnosti stradalo je 9 miliona vojnika i 7 miliona civilnih žrtava. Bio je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u historiji, koji je otvorio put velikim političkim promjenama, uključujući i revolucije u mnogim zemljama.

Rat se vodio između velikih svjetskih ekonomskih sila koje su bile svrstane u dva suprotna saveza: Saveznici (Velika Britanija, Francuska i Rusija) i Centralne sile (Njemačka i Austro-Ugarska). Ovi savezi su se reorganizirali i uključili su više država u rat: Italija, Japan i SAD su se pridružile Saveznicima a Osmanlijsko carstvo i Bugarska Centralnim silama. 

Iako je oživljavanje imperijalizma glavni uzrok, neposredni povod za rat je bio atentat na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda, prijestolonasljednika Austro-Ugarske, od strane srpskog nacionaliste Gavrila Principa u Sarajevu 28. juna 1914. godine. Ovo je pokrenulo diplomatsku krizu kada je Austro-Ugarska isporučila ultimatum Srbiji. U toku jedne sedmice, velike sile su bile u ratu, a sukob se proširio širom svijeta.

Dana 28. jula, Austro-Ugarska je objavila rat i pokrenula invaziju na Srbiju. Rusija se mobilizirala, Njemačka je napala neutralnu Belgiju i Luksemburg prije polaska na Francusku, a Velika Britanija je objavila rat Njemačkoj. Francuska je zaustavila njemačku vojsku na svojoj granici, i ta granica će biti poznata kao zapadni front, koji će se vrlo malo promijeniti sve do 1917. godine. U međuvremenu, na istočnom frontu, ruska vojska je bila uspješna protiv Austro-Ugarske, ali je zaustavljena od strane Njemačke. U novembru 1914. godine Osmanlijsko carstvo se pridružilo ratu, otvorivši frontove na Kavkazu, Sinaju i Mezopotamiji. Italija i Bugarska su ušle u rat 1915. godine, Rumunija 1916. a SAD 1917. godine.

Rat je proizveo revoluciju u Rusiji u martu 1917. godine i naknadnu revoluciju u novembru, što je dovelo do primirja između Centralnih sila i Rusije. Dana 4. novembra 1918. godine Austro-Ugarska je pristala na primirje. Njemačka koja je imala problema sa revolucionarima pristala je na primirje 11. novembra 1918. godine čime je okončan rat pobjedom saveznika.

Do kraja rata, četiri glavne imperijalne sile - Njemačko carstvo, Rusko carstvo, Austro-Ugarska i Osmanlijsko carstvo - prestale su da postoje. Države nasljednice su izgubile značajnu teritoriju. Karta Evrope je ponovo nacrtana, s nekoliko obnovljenih ili stvorenih nezavisnih država. Liga naroda je formirana s ciljem sprečavanja ponavljanja ovakvih užasnih sukoba. Ovaj cilj nije uspio. U oslabljenim državama obnovio se evropski nacionalizam i njemački osjećaj poniženja doprinio je porastu fašizma i stvaranja uvjeta za Drugi svjetski rat.

U Kanadi, Magazin Maclean je u oktobru 1914. godine rekao: Neki ratovi imaju ime. Ovo je Veliki rat. Izraz Prvi svjetski rat je prvi put korišten u septembru 1914. godine od strane njemačkog filozofa Ernsta Haeckela, koji je tvrdio da nema sumnje da će tok i karakter Evropskog rata postati Prvi svjetski rat u punom smislu te riječi. Nakon početka Drugog svjetskog rata 1939. godine, smisao Svjetski rat ili Prvi svjetski rat je postao standard.

U 19. stoljeću, glavne evropske sile su željele da održe ravnotežu snaga u Evropi, što je rezultiralo postojanjem složenih mreža političkih i vojnih saveza širom kontinenta do 1900. godine. Ovo je započelo 1815. godine stvaranjem Svete alijanse između Pruske, Rusije i Austrije. Zatim je u oktobru 1873. njemački kancelar Otto von Bismarck dogovorio Ligu tri cara () između careva Austro-Ugarske, Rusije i Njemačke. Ovaj sporazum nije uspio, jer se Austro-ugarska i Rusija nisu mogli složiti o politici na Balkanu, ostavljajući Njemačku i Austro-Ugarsku u savezu koji je formiran 1879. i nazvan Dvojna alijansa. Ovaj savez je viđen kao način suprostavljanja Ruskom interesu za Balkan u vrijeme kada je Osmansko carstvo počelo da slabi. Godine 1882. ovaj savez proširen je Italijom, tako da je postao Trojni savez. Bismarck je posebno radio na držanju Rusije na Njemačkoj strani kako bi izbjegao rat na dva fronta. Kada je Wilhelm II došao na tron njemačkog cara, Bismarck je bio primoran povući se. On je odbio obnoviti ugovor s Rusijom 1890. Dvije godine kasnije potpisan je francusko-ruski savez kako bi se suprostavili Trojnom savezu. Godine 1904. Velika Britanija potpisala je niz sporazuma s Francuskom, a 1907. Velika Britanija i Rusija potpisale su anglo-rusku konvenciju. Tako je Velika Britanija ušla u savez s Francuskom i Rusijom, koji je postao poznat kao Antanta.

Njemačka industrijska i ekonomska moć je znatno porasla nakon ujedinjenja Njemačke 1871. Od sredine 1890-ih vlada Wilhelma II je koristila značajna ekonomska sredstva za izgradnju njemačke Imperijalne mornarice (Kaiserliche Marine), koju je osnovao admiral Alfred von Tirpitz. Ona je bila u rivalstvu sa britanskom kraljevskom mornaricom u borbi za pomorsku nadmoć. Kao rezultat toga, svaka nacija nastojala je izgraditi što bolji brod. Lansiranjem HMS Dreadnoughta 1906, Britansko Carstvo imalo je znatnu prednost nad svojim njemačkim rivalom. Trka u naoružanju između Velike Britanije i Njemačke na kraju se proširila na ostatak Evrope, a sve velike sile imale su svoje industrijske baze za proizvodnju opreme i naoružanja neophodnih za sukob. Između 1908. i 1913. potrošnja željeza kod evropskih sila povećana je za 50%. 

Austro-Ugarska je ubrzala Bosansku krizu od 1908. do 1909. zvaničnim pripajanjem bivše osmanlijske teritorije Bosne i Hercegovine, koju je okupirala još 1878. To je razljutilo Kraljevinu Srbiju i njenog pokrovitelja Rusko carstvo. Ruski politički manevri u regiji destabilizirali su mirovni sporazum, koji je bio poznat kao bure baruta u Evropi. Godine 1912. i 1913. vođen je Prvi balkanski rat u kojem su se lomile teritorije Osmanlijskog Carstva na Balkanu. Londonskim mirom dodatno je smanjeno Osmanlijsko Carstvo, stvarajući nezavisnu albansku državu, dok su se proširile teritorije Bugarske, Srbije, Crne Gore i Grčke. Kada je Bugarska bila napadnuta od strane Srbije i Grčke 16. juna 1913. izgubila je Makedoniju od Srbije i Grčke i južnu Dobrudžu od Rumunije u 33-dnevnom Drugom balkanskom ratu, čime je došlo do daljnje destabilizacije regije.

Međutim, u samom Sarajevu, austrijske vlasti su ohrabrile nasilje nad srpskim stanovništvom, što je rezultiralo anti-srpskim neredima u Sarajevu, u kojem su bosanski hrvati i bosanski muslimani ubili dvoje srba i oštetili brojne zgrade u vlasništvu srba. Događaji koji su opisani imaju karakteristiku pogroma. Pisac Ivo Andrić nasilje je opisao kao Sarajevsko ludilo mržnje. Nasilne akcije protiv srba organizovane su ne samo u Sarajevu, nego i u drugim velikim gradovima Austro-ugarske na prostorima današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini su zatvorile oko 5.500 istaknutih srba, od koji je 700 do 2.200 umrlo u zatvoru. 460 srba osuđeno je na smrt i stvorena posebna policija poznata kao Schutzkorps koja je imala zadatak da vrši progon srba.

Atentat je doveo do diplomatskog manevriranja između Austro-ugarske, Njemačke, Rusije, Francuske i Velike Britanije koji je nazvan Krizni juli. Vjerujući da se srpski oficiri (pripadnici grupe Crna ruka) nalaze u Srbiji, Austro-Ugarska je dala Srbiji ultimatum sa deset zahtjeva s namjerom da izazove rat sa Srbijom. Kada se Srbija složila sa samo osam od deset zahtjeva, Austro-Ugarska je objavila rat 28. jula 1914. godine. Strachan tvrdi: Da li je dvosmisleni i rani odgovor Srbije napravio bilo kakvu razliku u austro-ugarskom ponašanju koje je bilo sumnjivo. Franz Ferdinand nije bio ona vrsta ličnosti koja je imala popularnost, a njegov nestanak nije bacio carstvo u najdublju žalost.

Rusko carstvo nije željelo da omogući Austro-ugarskoj da eliminiše njen uticaj na Balkanu, dajući podršku dugogodišnjem srpskom štićeniku, i naredivši djelimičnu mobilizaciju dan kasnije, 29. jula. Njemačka se mobilizirala 30. jula, a Rusija je odgovorila proglašavajući punu mobilizaciju tog istog dana. Njemačka je nametnula ultimatum Rusiji preko svog ambasadora u Berlinu. Rusija je odgovorila nudeći pregovore o uslovima za mobilizaciju. Međutim, Njemačka je odbila da pregovara, te je objavila rat Rusiji 1. augusta 1914. godine.

Njemački ratni plan, Schliefenov plan, oslanjao se na brzu masivnu invaziju Francuske s ciljem otklanjanja prijetnje na Zapadu, prije uključivanja u rat protiv Rusije. Istovremeno sa ruskom mobilizacijom, njemačka vlada je izdala zahtjeve Francuskoj da ona bude neutralna. Francuski kabinet se opirao vojnom pritisku da započne neposrednu mobilizaciju i naredila je svojim trupama da se povuku 10 km od granice kako bi se izbjegli bilo kakvi incidenti. Njemačka je napala Luksemburg 2. augusta, a 3. augusta objavila je rat Francuskoj. Dana 4. augusta, nakon što je Belgija odbila da dozvoli njemačkim trupama da pređu njenu granicu prema Francuskoj, Njemačka je objavila rat Belgiji. Time je Velika Britanija objavila rat Njemačkoj 4. augusta 1914. nakon britanskog ultimatuma da Belgija mora biti neutralna.

Strategija Centralnih sila bila je puna nesporazuma. Njemačka je obećala da će podržati Austro-ugarsku invaziju na Srbiju, ali su se tumačenja razlikovala. Prethodno testirani planovi raspoređivanja su zamijenjeni 1914. godine, ali zamjene nikada nisu bile testirane u vježbi. Austro-ugarski lideri su vjerovali da će Njemačka pokriti svoje sjeverno krilo protiv Rusije. Njemačka je, međutim, predvidjela da Austro-Ugarska usmjerava većinu svojih vojnika protiv Rusije, dok se Njemačka bavila Francuskom. Ova konfuzija je prisilila austro-ugarsku vojsku da podijeli svoje snage na ruske i srpske frontove.

Austrijski napadi i borbe protiv srpskih vojnika u bitkama kod Cera i na Kolubari su počele 12. augusta. U naredne dvije sedmice, austrija je imala velike gubitke, što je obilježilo prvu veliku savezničku pobjedu u ratu i isprekidanu Austro-Ugarsku nadu za brzu pobjedu. Kao rezultat toga, Austrija je pokrenula veliku vojsku na Srbiju koje su oslabile njene napore protiv Rusije.

To je omogućio namlađi poznati vojnik I svjetskog rata, Momčilo Gavrić, koji je rođen u Trbušnici. Pridružio se 6. artiljerijskoj diviziji vojske Srbije kada je imao samo 8 godina, nakon što je austro-ugarska vojska ubila njegove roditelje, baku i sedmoro njegove braće i sestara u augustu 1914. godine. Sa 10 godina unaprijeđen je u kaplara, a u dobi od 11 postao je narednik.

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, njemačka vojska je izvršila modificiranu verziju Schliefenovog plana. Oni su marširali kroz neutralnu Belgiju u Francusku, prije nego što su na jugu okružili francuske vojnike na njemačkoj granici. Francuska je izjavila da će zadržati punu slobodu djelovanja u slučaju rata između Njemačke i Rusije. Njemačka je očekivala napad od strane Francuske na jednom frontu i Rusije na drugom. Da bi ispunila takav scenarij, Schliefenov plan je naveo Njemačku da pokuša pobijediti Francusku brzo (kao što se dogodilo u francusko-pruskom ratu od 1870. do 1871. godine). Dalje je predloženo da se ponovi brza pobjeda na zapadu, a Njemačka nije trebala da napadne kroz težak teren Alzasa i Lorena. Umjesto toga cilj je bio da se onemogući britanska pomoć kroz engleski kanal i osvajanje Pariza. Tada bi se vojska preselila na Istočni front prema Rusiji. Rusija je vjerovala da joj treba duži period mobilizacije prije nego što su mogli postati prava pretnja Centralnim silama. 

Jedini postojeći njemački plan koji je imala njemačka vojska je marširanje kroz Belgiju. Njemačka je željela izmarširati kroz Belgiju kako bi ušla u Francusku. Neutralna Belgija je odbacila ovu ideju, tako da su Nijemci odlučili da napadnu Belgiju. Francuska je također željela da sa svojim trupama prođe kroz Belgiju, ali je Belgija odbila u nadi da izbjegne rat na belgijskom tlu. Na kraju, nakon njemačke invazije, Belgija je pokušala da se pridruži francuzima, ali se veliki dio belgijske vojske povukao u Antverpen, gdje je bila prisiljena na predaju.

Plan je bio da njemačka vojska zaobiđe francusku vojsku (koja je bila koncentrisana na francusko-njemačkoj granici, ostavljajući belgijsku granicu bez značajnih snaga) i krene na jug prema Parizu. U početku su nijemci bili uspješni, posebno u bici za Frontiers (14. - 24. augusta). Do 12. septembra Francuska uz pomoć britanskih snaga zaustavila je njemačko napredovanje u bici kod Marne (5. - 12. septembra). Posljednji dani ove bitke označili su kraj manevarskog ratovanja na zapadu. Francuska ofanziva u Alzasu pokrenuta je 20. augusta i imala je ograničen uspjeh.

Na istoku, Rusi su napali iznenadivši Njemačku koja nije očekivala da Rusi krenu tako rano. Ubrzo je dio njemačke vojske koja je krenula prema Francuskoj željeznicom prebačena do istočne Pruske granice. Ova vojska, na čelu sa generalom Paulom von Hindenburgom, je porazila Rusiju u nizu bitaka koje su kolektivno poznate kao bitka kod Tannenberga (17. augusta - 2. septembra). Centralne sile nisu ostvarile brzu pobjedu u Francuskoj i prisiljeni su da se bore na dva fronta. Njemačka vojska je zauzela dobru odbrambenu poziciju unutar Francuske i trajno je onesposobila 230.000 francuskih i britanskih vojnika. Uprkos tome, problem je bila komunikacija između Centralnih sila što je koštalo Njemačku rane pobjede.

Novi Zeland je zauzeo Njemačku Samou (kasnije Zapadnu Samou) 30. augusta 1914. godine. Dana 11. septembra, Australijski pomorski i vojni izviđački avioni sletili su na otok Neu Pommern (kasnije Nova Britanija), koji je bio u sastavu njemačke Nove Gvineje. Dana 28. oktobra, njemačku krstaricu SMS Emden potopila je ruska krstarica Zhemchug u bici u Penangu. Japan je oduzeo Njemačkoj Mikronezijsku koloniju. Kad je Beč odbio da povuče Austro-ugarski cruiser SMS Kaiserin Elisabeth iz Tsingtaa, Japan je objavio rat ne samo Njemačkoj, već i Austro-Ugarskoj. Ovaj brod je učestvovao u odbrani Cingtaa gdje je potopljen u novembru 1914. godine. U roku od nekoliko mjeseci, savezničke snage su zauzele njemačke teritorije na Pacifiku.

Prvi sukobi u Africi bili su između britanskih, francuskih i njemačkih kolonijalnih snaga. 6. augusta francuske i britanske trupe su napale njemački protektorat Togoland i Kamerun. 10. augusta njemačke snage u Jugozapadnoj Africi su napali Južnoafričku republiku. Sporadične i žestoke borbe su se nastavile do kraja rata. Njemačke kolonijalne sile u njemačkoj Istočnoj Africi, koje je predvodio pukovnik Paul von Lettow-Vorbeck, vodile su gerilski rat tokom Prvog svjetskog rata i jedini su se predali dvije sedmice nakon primirja u Evropi.




#Article 13: Travnik (874 words)


Travnik je naseljeno mjesto i sjedište istoimene općine u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, 90 km zapadno od Sarajeva, te je ujedno glavni grad Srednjobosanskog kantona. U općini Travnik živi oko 57.000 stanovnika. Poznat je po tome što je bio prijestolnica osmanskih vezira od 1686. do 1850. godine,

Travnik se nalazi vrlo blizu geografskog centra Bosne i Hercegovine. Rijeka Lašva protiče kroz grad, od zapada prema istoku, prije svoga ušća u rijeku Bosnu. Grad Travnik se nalazi u velikoj lašvanskoj dolini, koja povezuje dolinu rijeke Bosne na zapadu sa dolinom rijeke Vrbas, na istoku.Travnik leži na nadmorskoj visini od 514 m. Njegovo najistaknutije geografsko obilježje su planine Vilenica i Vlašić, sa nadmorskom visinom od 1943 m.

Travnik ima kontinentalnu klimu, sudeći po svom položaju između Jadranskog mora na jugu i Panonije na sjeveru. Prosječna ljetna temperatura je 18,2 °C. Sa druge strane, prosječna zimska temperatura je 5 °C.

U vrijeme Ilira područje doline Lašve naseljavalo je pleme Desitijati. Tragovi njihovog života vide se u velikom broju gradina.

U vrijeme bosanske države na ovom području je postojala srednjovjekovna župa Lašva. Ona se prvi put spominje 1244. godine u popisu biskupskih posjeda. Župa se protezala na cijeli kraj dolinom rijeke Lašve i njenih pritočica, a u upravnom pogledu pripadala je Gornjoj Bosni.

Drugi put je spominje bosanski kralj Tvrtko I 1380. godine u pismu Hrvoju Vukčiću, kojim ga postavlja za velikog vojvodu i daruje mu kao leno: Bilu, Trebeušu i Lupnicu u župi Lašva

Krajem 14. vijeka župom je upravljao bosanski plemić Batalo koji je bio i dvorski dostojanstvenik sa titulom tepčija, odgojitelj mladih plemića. Živi u vrijeme slabljenja bosanske države, za vrijeme kralja Dabiše, Jelene Grube i u početku vladavine Ostoje. Batalo je držao u svojim rukama i utvrdu Toričan, čije ruševine postoje i danas kod sela Varošluk u blizini Turbeta, iz kojeg je gospodario cijelim krajem.

Treći značajan pomen župe je u vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda, oko 1400. godine, kojom velikašu Vuku (iz župe Lašva, sinu Nikole Drusića iz Guče Gore) dodjeljuje kao nagradu imanje Paka (današnji Pakrac) u Slavoniji.

Kako je Travnik dobio ime, još nije protumačeno, iako se odmah može pretpostaviti da ga je dobio po pašnjacima i iz korijena riječi trava. Ima mišljenja da je dobio ime po tvrđavi koja je nastala prije osmanlijske okupacije, a gdje je bio smješten činovnik koji ubire travarinu, pa je po njegovo nazivu travnik grad dobio ime.

Sam grad Travnik prvi put se spominje 1463. godine u vezi s događajima koji su doveli do propasti bosanskog kraljevstva. Prvi ga spominje Dursun-beg koji je pratio sultana Mehmeda II u njegovom pohodu na Bosnu. On doslovno kaže: Idući sultan Mehmed II prema Jajcu zaustavi se u Travniku. Prema narodnoj predaji, na mjestu gdje se sultan zaustavio da klanja danas se nalazi Šarena Džamija ili Sulejmanija.

Travnička tvrđava (kaštel) podignuta je prije dolaska Turaka s ciljem odbrane, pošto su Osmanlije sve dublje prodirali u kraljeve posjede. Vjerovatno je izgrađena za vrijeme bosanskog kralja Tvrtka II ili Ostoje, a potom dograđivana i proširena za vrijeme Stjepana Tomaša. Da je grad građen u vrijeme bosanske samostalnosti potvrđuje i činjenica, što je građen kao i ostali utvrđeni bosanski gradovi kasnog srednjeg vijeka. Pošto je Travnik, nakon konačnog pada pod Osmanlije, brzo ostao iza glavnih borbenih linija, jer su Osmanlije prodrli daleko na zapad, grad je ostao sačuvan u svom izvornom obliku.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Travnik imala je 70.747 stanovnika, raspoređenih u 88 naselja. Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, općina Travnik gotovo u cjelini ušla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske ušli su dijelovi naseljenih mjesta: Donji Korićani i Gornji Korićani.

Povoljan geografski položaj, ali i izuzetna prirodna bogatstva učinili su da Travnik kroz historiju bude frekventno i razvijeno područje. I danas su u okolini grada razvijeni poljoprivreda i stočarstvo. A posljednjih decenija Travnik je imao nekoliko preduzeća u različitim industrijskim granama, koja su činila kičmu razvoja grada, ali i regije.

Nakon rata, javlja se mogućnost većeg ulaganja privatnog kapitala, pa se pojavljuju tada nova, ali danas već prepoznatljiva imena u privredno industrijskom razvoju grada Travnika: Pharmamed (farmaceutska ind.), Bajra i Prima-inter (mesna ind.), Vlašić-milk u Karauli (proizvodnja mlijeka), Nuno-flips (proizvodnja smokija), Feniks (proizvodnja tjestenine), Best marketi i drugi.

Poseban pečat privredi grada Travnika daje Udruženje privrednika Travnik UPUT, koje je zapravo baza razvoja ideja i velika podrška preduzećima i pojedincima koji rade na ekonomskom razvoju ovog kraja.

Travnik ima snažnu kulturu, koja datira još iz perioda kada je ovaj grad bio sjedište vezira Osmanskog Carstva, odgovornih za Bosanski ejalet. Stari dio Travnika postoji još od vremena bosanske nezavisnosti u prvoj polovini 15. vijeka. U gradu se nalaze brojne džamije i crkve, kao i grobovi važnih historijskih ličnosti, te značajni primjeri osmanske arhitekture. Gradski muzej, izgrađen 1950. godine, je jedna od najimpresivnijih kulturnih institucija u regiji.

Kao i kod mnogih bosanskih gradova, turizam Travnika je uveliko zasnovan na historiji i geografiji. Obližnja planina Vlašić je jedna od najvećih u Bosni i Hercegovini, što je čini mjestom za skijanje, pješačenje i sankanje. Zbog toga što turizam nije jak u gradu, Vlašić je glavna turistička atrakcija. Mnoge građevine u Travniku, koje potiču iz osmanskog perioda, dobro su očuvane, od kojih brojne džamije, orijentalne kuće, sahat-kula, te ulične česme. Stari dio grada datira iz ranog 15. vijeka.




#Article 14: Franjevci (353 words)


Svjetovni red ustanovljen po nadahnuću sv. Franje Asiškog (1182-1226). Sv. Franjo je po svom obraćanju ustanovio bratstvo Pokornička braća i sestre, iz kojeg se razvijaju tri franjevačka reda:

Franjevački red slijedi pravilo reda, a historija pravila je sljedeća:

Franjevački red danas ima oko 2.000.000 pripadnika, i ima svoje sjedište u Rimu. Franjevci su igrali istaknutu ulogu u historijskom i kulturnom životu Bosne i Hrvatske. U Bosnu su došli kao papinski inkvizitori i misionari koji rade na iskorjenjivanju učenja bosanskih krstjana, tj. bogumila već 1291. godine i tu trajno ostaju, a franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekidno djeluje od srednjeg vijeka pa do danas. Godine 1339.  je ustanovljena Bosanska vikarija, na čelu sa fra Peregrinom Saksoncem, koji je imao značajnu ulogu i na dvoru bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, a imenovan je i bosanskim biskupom. Prvi franjevački samostan u Bosni je podignut u Milama kod Visokog oko 1340. godine, a kasnije su izgrađeni i samostani u Sutjesci, Olovu, Srebrenici, Fojnici, Kreševu. Ovakav razvoj bosanske vikarije ju je doveo u vodeći položaj na čitavom Balkanu, a njeno područje se proteže od Apulije na jugoistoku Italije pa do Crnog mora. U prvoj polovini 15. vijeka neke manje oblasti su se osamostalile i odvajaju, a nakon osmanlijskog osvajanja Bosne dolazi do podjele vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu (na prostoru pod osmanlijskom upravom) i Bosnu-Hrvatsku (na preostalom području) i obje ove vikarije su 1517. godine izdignute u rang provincija. Sultan Mehmed El-Fatih je 1463. godine izdao dokument na osnovu kojeg se franjevcima dozvoljava dalje djelovanje u Bosni. U 16. vijeku se područje provincije Bosne Srebrene širi sa osmanlijskim osvajanjima, pa obuhvata i Slavoniju, Srijem, Banat i južnu Ugarsku (do Budima). U 18. vijeku, dolazi do osamostaljivanja dalmatinskih samostana, a potom se 1757. izdvajaju i prekosavski samostani, te se 1758. godine ustanovljava područje Bosne Srebrene koje odgovara granicama današnje Bosne i Hercegovine, a 1847. se ustanovljava i zasebna hercegovačka provincija. Brojni franjevci Bosne Srebrene su imali neprocjenjiv doprinos kulturnom i naučnom životu Bosne i Hercegovine, a najistaknutiji među njima bili su: Matija Divković, Nikola Lašvanin, Filip Lastrić, Ivan Franjo Jukić, Grga Martić kao i mnogi drugi.




#Article 15: Jezik (512 words)


Jezik je sistem gestikulacije, gramatike, znakova, glasova, simbola, ili riječi, koji se koristi za prikaz i razmjenu koncepata (tj., za komunikaciju), ideja, značenja i misli.

Proučavanje jezika kao koda se zove lingvistika, koju je kao akademsku disciplinu u tom obliku uveo Ferdinand de Saussure.

Na svijetu se govori od 5.000 do 7.000 jezika. Nema usaglašenog mišljenja stručnjaka o tačnom broju jezika, jer danas još nema egzaktne definicije što razlikuje dva jezika, naime ponekad su dijalekti jednog jezika sličniji nekom drugom jeziku (neki njemački dijalekti i holandski), nego dijalektima svog nativnog jezika. Postoje brojni prirodni jezici, kao što je bosanski jezik, ali i umjetni, kao što su esperanto ili slovio.

Nauka koja se bavi proučavanjem jezika zove se jezikoslovlje.

Nauka koja se bavi proučavanjem jezičkih pojava, kako gramatičkih tako i književnih, zove se filologija.

Jezici se dijele po više kriterija, koji se mogu grupirati u tri skupine:

Podjela jezika nije do kraja istraženo područje, i ne postoji općenito slaganje među naučnicima oko mnogih pitanja.

Genetska podjela odnosi se na to da se međusobno srodni jezici grupiraju zajedno. Npr. bosanski, slovenski i češki grupiraju se u slavenske jezike. Slavenski jezici dalje se grupiraju u indoevropske jezike. Postoje mnoge druge jezičke porodice. Ova je podjela hijerarhijska, i podsjeća na taksonomiju u biologiji. Neki jezici čine porodicu za sebe, tj. ne mogu se povezati ni s jednim drugim poznatim jezikom, npr. baskijski jezik; takvi se nazivaju izoliranim jezicima.

Jezici se mogu podijeliti i na živuće i izumrle.

Jedna tradicionalna podjela jest po složenosti i promjenjivosti riječi:

Jezici se mogu podijeliti i na jezike u kojima je upotreba ličnih zamjenica obavezna (npr. engleski jezik) i one u kojima se obično izostavljaju (npr. bosanski).

Sljedeća je podjela moguća po odnosu prema ulogama u rečenici:

Jezici se mogu dijeliti i po redoslijedu riječi u rečenici. Tako u hrvatskom imamo uobičajen redoslijed subjekt-glagol-objekt (skraćeno SVO, eng. verb glagol), dok je npr. u latinskom uobičajen redoslijed subjekt-objekt-glagol (SOV).

Usporedbu jezika bitno otežava što u svim jezicima ne postoje iste kategorije: nemaju svi jezici iste glasove, neki jezici imaju padeže, a neki ne; svi jezici nemaju iste vrste riječi (npr. ponegdje nema pridjeva kao posebne vrste, mnogi jezici nemaju članove). Te se pojave također uzimaju kao kriterij podjele, od kojih je možda najvažnija podjela u vezi s imenskim klasama:

Treba spomenuti da se jezici po novijim teorijama dijele i na one koji označavaju glavu i one koji označavaju zavisni dio. Naime ako želimo imenici kuća dodati oznaku da pripada čovjeku, to se u brojnim jezicima može napraviti tako da se riječi stave jedna pored druge i jedna se promijeni. Po tome koja se mijenja, možemo podijeliti jezike na spomenute dvije skupine:

Mnogi jezici koji su se razvijali u bliskom kontaktu (npr. jezici Balkana, jezici Zapadne Evrope) dijele neka zajednička svojstva, pa se jezici mogu i grupisati na taj način, u tzv. jezičke saveze. Npr. karakteristično je za jezike Balkana da se buduće vrijeme tvori korištenjem pomoćnog glagola htjeti (standardni bos. ću u npr. gledat ću; međutim, kajkavsko narječje ne spada u balkanski jezički savez, jer u tvorbi futura koristi pomoćni glagol biti).




#Article 16: Antropologija (4337 words)


Antropologija (grč. άνθρωπος - antropos = čovjek +  λoγοs - logos = nauka, znanje, znanost, učenje), u najširem smislu,  obuhvata praktično sve oblasti ljudske spoznaje jer svako znanje o sebi i okolnom svijetu može uticati na sopstveno ponašanje prema prirodi i društvu.

Svi ljudi današnjice i njihovi neposredni fosilni preci pripadaju jednoj i jedinstvenoj biološkoj vrsti  – Homo sapiens   (lat. homo = čovjek, sapiens = razumni, umni, onaj koji zna), koja je proizvod prirode i njen nerazdvojni dio. Međutim, čovjek je veoma osobeno prirodno biće – jedino živo biće u općoj ekonomiji prirode koje svoj opstanak osigurava svjesnom proizvodnjom egzistencijalnih uvjeta. Kao aktivni stvaralac sredstava za život, on prilagođava i mijenja svoju sredinu, unoseći u nju krupne – samo njemu svojstvene – antropogene promjene. Zato čovjekov položaj u prirodi, pored čisto bioloških, ima i posebne – društvene i kulturne odrednice. Na toj osnovi antropologija se dijeli na biološku (bioantropologija) i društvenu, tj. kulturološku (kulturalna antropologija, socioantropologija).

Bioantropologija (biološka antropologija, biologija čovjeka, fizička antropologija, somatska antropologija) proučava čovjeka kao živo biće, kao pripadnika žive prirode i biološku vrstu. To je, dakle, osnovna prirodna znanost čiji je predmet proučavanja čovjek, a problem – njegova sveukupna biologija. Prema tome, bioantropologija obuhvata niz problemskih bioloških naučnih disciplina – od molekularne biologije, preko citologije, histologije, anatomije, genetike, fiziologije, ekologije (i dr.) do evolucije čovjeka i paleoantropologije. U ovim područjima bioantropoloških interesovanja postoji značajno interdisciplinarno preklapanje i prožimanje sa ostalim prirodnim (hemija, fizika, geologija itd) i matematičko–informatičkim znanostima. Primijenjena bioantropologija ima nekoliko veoma značajnih područja djelovanja, na osnovu čega se, naprimjer, izdvajaju medicinska, forenzička, industrijska antropologija i sl.

 Koadaptacijski sistem biološkog i kulturološkog nasljeđivanja je osnova specijalnog položaja ljudske vrste u ekonomiji prirode. 
Biološki kontinuitet čovječanstva ostvaruje se zahvaljujući procesima i pojavama organskog nasljeđivanja u kojima materijalni nosioci genetičke poruke povezuju neprekidni niz roditeljskih i potomačkih pokoljenja. Kontinuitet kulture, međutim, počiva isključivo na međuljudskoj komunikaciji. Kulturni razvoj se ostvaruje prijenosom, razmjenom i širenjem znanja, umijeća i navika. Nositelji biološkog nasljeđivanja ne prenose ljudska svojstva koja su stečena tokom života, dok se nasljeđivanje kulture tiče samo takvih obilježja! Kultura se stiče samo podražavanjem, vježbanjem i učenjem od drugih ljudskih bića (tj. nebiološkim putem). Nedvojbeno je da nasljedne sklonosti mogu uticati na brzinu, kvalitet i kvantitet usvajanja kulture i njenih pojedinih elemenata, ali one nikada ne određuju što se, zapravo, stiče ili prenosi. Genetički faktori mogu, npr., uticati na to da li će neko lakše ili teže naučiti jedan ili više jezika, ali ne i koje, a još manje šta će, kada i kako na svakom od njih govoriti. Po svom kulturnom identitetu, ljudi nisu od rođenja Bosanci, Amerikanci, Kinezi ili Hotentoti niti su predodređeni da budu seljaci, rudari, vojnici, naučnici ili umjetnici, nisu rođeni kao vjernici ili ateisti, kulturno superiorni ili potprosječno kultivirani. Oni to postaju učenjem i odgojem, odnosno prihvatanjem i usvajanjem karakterističnih elemenata kulturne posebnosti pomenutih skupina.

Kultura je historijski izveden sistem eksplicitnih (izričitih) ili implicitnih (podrazumijevajućih) obrazaca življenja, koji je zajednički svim ili posebno određenim pripadnicima grupe. Prema nekim pojednostavljenjima, to je organizirani sistem naučenih odgovora u mogućim životnim situacijama, karakterističan za određeno društvo. Ili još jednostavnije – kultura je sve ono što ljudi čine zato što su ih tako učili.

Neraskidivost veza između biološke i kulturne komponente evolucije čovječanstva izvire iz cjelovitosti i komplementarnosti njihovog zajedničkog usmjerenja ka najdjelotvornijem prilagođavanju životnoj sredini i što potpunijoj kontroli nad njom. Evolucijska progresija genetičke osnove ljudske sposobnosti da stvara, dograđuje, modificira i prenosi kulturu selektivno je stimulirala adaptacijske prednosti onih kod kojih su se one pojavile. Kultura je, međutim, neizmjerno djelotvorniji oblik prilagođavanja od samih bioloških procesa koji su omogućili njenu pojavu i neslućeni progres. Njena relativna efikasnost je rezultat neuporedljivo moćnijih, bržih i raznorodnijih oblika širenja. Promijenjeni geni se prenose samo na direktne potomke svojih prvih nosilaca, dok se razmijenjeni elementi kulture mogu prenositi svakome, bez obzira na biološko roditeljstvo ili čak u gotovom obliku preuzeti od drugih naroda (ljudskih skupina). Teorijski gledano, u jednoj jedinoj generaciji, određene kulturne inovacije mogu postati svojinom praktično cijelog čovječanstva. Stvaranjem genetičke osnove kulture biološka evolucija  je prevazišla samu sebe – stvorila  je svoju nadorgansku izvedenicu i stopila se s njom u jedinstvenu cjelinu. Time ipak nije poništena njena organska komponenta. Prema tome, evoluciju čovječanstva čine njene dvije uzročno–posljedično povezane, komplementarne i interaktivne komponente: biološka (organska) i kulturna (nadorganska). Ona, dakle, nije isključivo biološki proces niti se može poistovijetiti sa historijom kulture. Složeni sistem održavanja međupersonalnih i međugeneracijskih komunikacija od kojih zavisi opstanak i postojanost čovjeka kao jedinke i biološke vrsteg označava se kao vantjelesno (ekstrasomatsko, egzosomatsko) nasljeđivanje. Ono omogućuje da se zatvoreni sistem genetičke informacije (biološkog nasljeđivanja) progresivno dopunjava široko otvorenim programom nasljeđivanja kulturnih dostignuća. Tako se učenje – tipično ljudsko svojstvo – javlja kao najznačajniji faktor socijalizacije ili enkulturacije, tj. procesa uklapanja u ođređeno društvo i prihvaćanja osobenih društvenih odnosa i pravila ponašanja.

Komuniciranje među individuama i generacijama predstavlja osnovni preduvjet kontinuiteta svake kulture, pošto se primopredajom informacija ostvaruju polazni uvjeti za njihovo širenje, kojim postaju zajednička svojina. Komunikacijom se ostvaruje dugoročni kontinuitet antropogeno stvorenih uvjeta života, tj. najbitnijih elemenata materijalne i duhovne kulture. Pokretačku i primarnu ulogu u evoluciji međuljudskog komuniciranja odigrali su najprije jezik (govor), a zatim i pismo kao njegov simbolički izraz.

Hipotezu o psihičkom jedinstvu čovječanstva posebno opravdava činjenica da su svi pripadnici ljudske vrste, osim patoloških slučajeva, sposobni za učenje svih poznatih simboličkih jezika i raznorodnih izvornih i široko rasprostranjenih kulturnih formi. To istovremeno dokazuje da je ova sposobnost postala osobenost vrste Homo sapiens, poput uspravnog hoda, nesezonskog razmnožavanja, veličine i funkcionalnih kapaciteta mozga i ostalih, isključivo ljudskih, osobina. Prema tome, kultura je proizvod i dio čovjekove biologije i njegovog sveukupnog bića, iako je prenosi društvo a ne geni. Ona je karakteristična posebnost naše vrste, kao što su ogromne tjelesne dimenzije prepoznatljiva osobenost nekih vrsta gigantskih životinja (slonova i kitova, npr.). Ukratko, kultura je najmoćnija i ekskluzivna adaptacija vrste Homo sapiens na specifično mjesto u općoj ekonomiji prirode.

Sposobnost svjesnog prilagođavanja životne sredine i stvaranje vještačkih uvjeta (ekosintezê) za održavanje sopstvenog specijalnog položaja u prirodi izuzetno je značajna osobenost ljudskog roda. Čovjek i njegova kulturna djelatnost, uz općebiološke, unose u prirodni evolucijski sistemg i nove – socijalne (antropogene) faktore tih procesa. Intervenirajući u svojoj životnoj i radnoj sredini, čovjek postaje jedan od najmoćnijih činilaca sopstvenog opstanka. Socijalni i kulturni razvoj čovječanstva istovremeno se javlja i kao posebno značajan ili čak presudan faktor egzistencije i evolucije mnogih drugih oblika života na Zemlji.

Iz dostignuća sveukupnog kulturnog razvoja izrastao je neslućeno moćan sistem nebiološkog nadomještanja, tj. sposobnosti podešavanja životnih uvjeta mogućnostima sopstvene ekološke valence. Takvim podešavanjem (vještačke) životne sredine čovjek osigurava sopstvenu postojanost u najrazličitijim oblicima neizdrživih i neprirodnih životnih uvjeta, čime je ostvario ekološki kosmopolitizam bez sličnog primjera u prirodi. Zahvaljujući sposobnostima ekosinteze povoljnih uvjeta za život, čovjek je osvojio najveće okeanske dubine, ledene i žarke pustinje, vinuo se daleko u Kosmos. U proteklih desetak hiljada godina, sve češće i obimnije prilagođavao ekološke uvjete svojim biološkim mogućnostima; genski fond ljudske vrste se u sve manjoj mjeri evolucijski prilagođavao novim uvjetima životne sredine. Prirodna životna sredina čovjeka sa ubrzanom progresijom je postajala – kulturna sredina.

Mišljenje, svijest,  inteligencija, moralnost i duhovnost  počivaju na višerangiranim funkcijama centralnog nervnog sistema i ubrajaju se među najbitnije činioce procesa hominizacije i najprepoznatljivije posebnosti vrste Homo sapiens.

Može se zapaziti da one primarno uključuju one pojave i procese koji se zbivaju u toku i poslije učenja, tj. obuhvataju:

Pamćenje se očituje u različitim oblicima, a najjasnije u sposobnosti reprodukcije, tj. samostalnog obnavljanja stečenih znanja, vještina i navika, odnosno određenih simboličkih sadržaja: slikâ, riječi, brojeva, teksta, logičkih cjelina itd.  Zaboravljanje je, ustvari, slabljenje ili nestajanje tragova pamćenja (engramâ ). Osnovni uzroci toga procesa su u zauzetosti moždane kore novim aktivnostima, a u manjoj mjeri je posljedica neobnavljanja usvojenih spoznaja. Osnova kratkotrajnog pamćenja su funkcionalne promjene u neuronima, a dugoročno pamćenje omogućavaju ijske promjene u postsinaptičkim membranama (ako te promjene dovoljno dugo traju).

Svijest je nastala iz potrebe permanentnog prilagođavanja prirodnoj i društvenoj sredini. Svjesno reagujemo redovno kada nesvjesni odgovor na vanjsko djelovanje postaje nedovoljan za adekvatnu i svrsishodnu adaptaciju, tj. svijest se javlja iz potrebe misaonog prevladavanja nedostataka u nervno–automatskom prilagođavanju. 
Objektivni kriterij svijesti je njena stvarna uloga u višim oblicima adaptacije vezanim za odgovarajuće neurofiziološke reakcije i procese u kori velikog mozga. Aktivnost nižih nervnih centara nije praćena sviješću: u normalnim okolnostima, uopće ne znamo, tj. nismo svjesni šta se događa u funkciji kičmene moždine, produžene moždine ili malog mozga, npr.

Subjektivni kriterij svijesti može se, pak, poistovijetiti sa pojmom psihološki. Riječ je o tome da o svijesti sudimo i na osnovu sopstvene spoznaje unutrašnjih doživljaja. Po tome što normalan čovjek zna da misli, zna šta hoće, zna da i šta osjeća, zaključujemo da je on svjestan svojih misli, želja, osjećanja, ponašanja i aktivnosti. Stupanj bistrine (lucidnosti) ili jasnoće svijesti veoma je različit i označava se kao nivo budnosti. U tom smislu, svjesnost se kreće između pune bistrine i njenog potpunog odsustva:

Iako je mogućnost sveobuhvatne definicije inteligencije veoma ograničena, nedvojbeno je da ona predstavlja veoma složen skup elemenata, svojstava i sposobnosti, među kojima se osobito ističu: brzina rasuđivanja, učenja i pamćenja, “sluh” za jezik i matematičke operacije, uočavanje oblikâ i odnôs'â, osjećanje prostora i vremena, intuicija (predosjećajno promišljanje') itd. Stupnjevi naglašenosti različitih komponenti inteligencije mogu biti u direktnoj međusobnoj korelaciji, ali se ispoljavaju i pojedinačno ili u njihovim mogućim kombinacijama. Pošto se maksimum pomenutih i općih mentalnih sposonbnosti kod većine osoba nikada u potpunosti ne realizira, u proučavanju unutargrupne promjenljivosti, inteligencija se relativno često (ali pogrešno!) miješa sa obrazovanjem, odnosno svojstvima koja su rezultat učenja i naučenih obrazaca ponašanja.  
Ostvareni stupanj individualne inteligencije, ustvari, predstavlja rezultantu djelovanja genetičkih i sredinskih uticaja. Primjenom gemelološkog (blizanačkog) i genealoškog (rodoslovnog)  metoda, davno je dokazano da su mnoge kategorije abnormalno niske inteligencije – nasljedne. Na toj osnovi je razvijena, a kasnije i potvrđena, hipoteza da  i:

U većini dosadašnjih istraživanja konstatovano je da se heritabilnost (h) inteligencije kreće od h = 65% do  h = 85%. Ta “nasljedivost” inteligencije, međutim, ne znači da su umne mogućnosti svake ljudske individue upravo toliko određene već pri samom začeću, nego samo opisuje pojavu da će se – i  pod istovjetnim uvjetima života i obrazovanja – pripadnici posmatrane grupe u tom pogledu i dalje međusobno razlikovati (ukupno od 15 do 35%). 
Budući da je inteligencija komponovana od niza posebnih i dosta heterogenih sposobnosti, logikalogično se pretpostavlja da pojedini geni, različitog nivoa i ranga djelovanja u odgovarajućoj poligenskoj seriji, kontroliraju pojedine funkcije moždanih ćelija i njihovih veza sa odgovarajućim dijelovima ostatka nervni sistem nervnog sistema  i senzornim  organima.Također je nesumnjivo da su u tom kompleksu aktivni i dodatni modificirajući geni, uključujući i takve koji mogu biti u vezi sa određenim specijalnim sposobnostima. One se manifestiraju nezavisno od stupnja normalne ili očekivane inteligencije, kao što je uočeno za posebne nadarenosti za muziku, slikarstvo, oblikovanje, nauku, književnost, matematičke i kombinatoričke (šah, npr.) operacije itd.

Socioantropologija tradicionalno obuhvata slijedeće oblasti:

U skorije vrijeme, neki antropološki programi su počeli da dijele ovu oblast u dvije grane, jedna stavljajući naglasak na humanističke nauke (humanistiku) i kritičnu teoriju, a druga naglašavajući društvene nauke i empirijsko posmatranje.

Antropolog Eric Wolf je jednom okarakterisao antropologiju kao najnaučniju od svih humanističkih disciplina i najhumanističkiju od svih društvenih nauka. Razumijevanje načina na koji se antropologija razvila doprinosi razumijevanju načina na koji se ona uklapa u druge akademske discipline.

Savremeni antropolozi svrstavaju broj ranih mislilaca među sopstvene prethodnike, a i sama disciplina ima nekoliko izvora. Međutim, antropologija se najbolje može shvatiti kao proizvod Doba razuma i prosvijećenosti. Tokom ovog period Evropljani su načinili napor da sistematički prouče ljudsko ponašanje. U ovom periodu su se razvile tradicije zakonodavstva, historije, filologije i sociologije, time informišući razvoj društvenih nauka, čiji je dio antropologija.

Istovremeno, odgovor romanticizma na prosvjetiteljstvo proizveo je mislioce poput Herdera, a kasnije i Wilhelma Diltheya, čija su djela stvorila osnovu za pojam kulture, koji je od središnje važnosti za ovu disciplinu.

Ovi intelektualni pokreti su se djelimice hrvali sa paradoksima modernosti: što je svijet manji i integriraniji, ljudsko iskustvo svijeta postaje sve više atomozirano i raspršeno. Kao što su Karl Marx i Friedrich Engels primijetili u 1840-im:

Zvuči ironično, ali ova univerzalna međuovisnost, umjesto da vodi ka većoj ljudskoj slozi, koincidirala je sa povećanim rasnim, etničkim, religioznim i klasnim podjelama i novim – a prema nekima i konfuznim ili uznemiravajućim – kulturnim izrazima. Ovo su uslovi života s kojima se ljudi danas suočavaju, no ti uslovi imaju svoje korijene u događajima koji su započeli u 16. vijeku, postajući sve ubrzanijim tokom 19. vijeka.

Institucionalno, antropologija je izrasla iz prirodne historije (protumačena autorima poput Buffona). Pod tim se podrazumijevalo proučavanje ljudskih bića - tipično naroda koji su živjeli u evropskim kolonijama. Dakle, proučavanje jezika, kulture, fiziologije i umjetničkih predmeta u evropskim kolonijama poistovjećivano je sa proučavanjem flore i faune tih krajeva. Upravo iz tih razloga bilo je, naprimjer, moguće da Lewis Henry Morgan napiše monografije kako o The League of the Iroquois (Ligi Irokvoja), tako i The American Beaver and His Works (Američkom dabru i njegovim djelima). To je i razlog zašto je materijalna kultura 'civilizovanih' naroda, poput Kine, historijski izložena u umjetničkim muzejima zajedno sa evropskom umjetnošću, dok su umjetnički predmeti iz afričkih ili domorodačkih sjevernoameričkih kultura izloženi u muzejima prirodne historije, zajedno sa kostima dinosaurusa i prirodnim replikama (dioramama). No, potrebno je isto tako reći da se u posljednjim godinama kuratorska praksa dramatično promijenila, te je sada pogrešno gledati na antropologiju kao na puki produžetak kolonijalne vladavine i evropskog šovinizma, budući da je njen odnos prema imprerijalizmu bio i još uvijek jeste složen.

S vremenom, antropologija se postepeno udaljila od prirodne historije tako da se do kraja 19. vijeka ova disciplina počela kristalizovati u svom modernom obliku - no već 1935, naprimjer, bilo je moguće da autori poput T.K. Pennimana pišu historiju discipline pod naslovom A Hundred Years of Anthropology (Sto godina antropologije). U to vrijeme, ovom naučnom oblašću vladao je 'komparativni metod'. Podrazumijevalo se da su sva društva prošla kroz jedinstveni evolucioni proces, od onog najprimitivnijeg do najuznapredovalijeg. Ne-evropska društva su dakle smatrana kao evolucioni 'živi fosili', koje se moglo proučavati da bi se razumjela evropska prošlost. Naučnici su pisali historije o prahistorijskim migracijama, koje su ponekad bile vrijedne, ali počesto i izmišljene. Upravo u tom periodu su Evropljani po prvi put tačno zacrtali polinežanske migracije preko Tihog okeana, naprimjer - iako su neki od njih vjerovali da su te migracije započele u Egiptu. Konačno, pojam rase je živo raspravljen kao način klasifikacije - i rangiranja - ljudskih bića zasnivajući se na prirođenim biološkim razlikama.

U 20. vijeku akademske discipline su započele da se organizuju oko tri glavna domena. Nauke teže da izvedu prirodne zakone iz eksperimenata koji se mogu ponoviti (reprodukovati) i čija se tačnost može provjeriti. Humanističke discipline odražavaju pokušaj proučavanja različitih nacionalnih tradicija, u obliku historije i umjetnosti, kao pokušaj davanja osjećaja koherencije ljudima koji žive u nacijama-državama u povoju. Društvene nauke se pojavljuju u ovom periodu kao pokušaj razvitka naučnih metoda koji bi naslovili društvene fenomene, u pokušaju stvaranja univerzalne osnove za poznavanje društva. Antropologija se lahko ne uklapa ni u jednu od ovih kategorija, mada različite grane antropologije crpe iz jednog ili više od ovih domena.

Koristeći metode prirodnih nauka i razvijajući nove tehnike koje uključuju ne samo struktuirane intervjue, nego i nestruktuirano učesničko posmatranje (participant observation) – i crpeći iz nove teorije evolucije putem prirodnog odabira, one su predložile naučno proučavanja novog predmeta: čovječanstva, shvaćenog kao cjelina. Suštinski za ovo proučavanje je pojam kulture, koji su antropolozi definisali kao univerzalno svojstvo i sklonost ka spoznavanju društva, mišljenju i djelovanju (koje one vide kao proizvod ljudske evolucije i kao nešto što odvaja homo sapiensa – a možda i sve vrste roda homo – od ostalih vrsta), i kao posebno prilagođavanje lokalnim uslovima, koje preuzima oblik veoma varijabilnih vjerovanja i praksi. Prema tome, kultura ne samo da transcendira suprotnost prirode i odgoja (njege / nurture); ona također transcendira i apsorbuje naročitu evropsku distinkciju između politike, religije, srodstva i ekonomije kao autonomnih domena. Antropologija dakle transcendira podjelu na prirodne nauke, društvene nauke i humanističke discipline, da bi istražila biološke, lingvističke, materijalne i simboličke dimenzije čovječanstva u svim oblicima.

Među pionirima antropologije u Sjedinjenim Državama bili su John Wesley Powell i Frank Hamilton Cushing, zaposleni članovi Biroa za pitanja Indijanaca (Bureau of Indian Affairs) i Biroa za američku etnologiju (Bureau of American Ethnology) pri Smithsonianskom institutu (Smithsonian Instition), u gradu Washingtonu. Akademsku antropologiju je osnovao Franz Boas, koji je koristio svoj položaj na Columbia univerzitetu i u Američkom muzeju za prirodnu historiju (American Museum of Natural History), oba u gradu New Yorku, da bi osposobio i obrazovao nekoliko generacija studenata. Boaska antropologija je bila politički aktivna i veoma sumnjiva prema istraživanjima koja su diktirali vlada Sjedinjenih Država ili bogati patroni. Ova antropologija je također bila religiozno empirička i skeptična prema pretjeranim generalizacijama pri pokušajima utvrđivanja univerzalnih zakona. Boas je proučavao djecu useljenika kako bi pokazao da biološka rasa nije nepromjenljiva i da je ljudsko ponašanje radije proizvod prirode negoli odgoja.

Crpeći iz svojih njemačkih korijena, Boas je tvrdio da je svijet pun različitih 'kultura' radije negoli društava čija evolucija bi se mogla mjeriti količinom 'civilizacije' koju su posjedovala. Boasovo osjećanje je bilo da se svaka kultura mora proučavati u svojoj posebnosti, tvrdeći da unakrsno-kulturalne generalizacije, poput onih u prirodnim naukama, nisu moguće. Čineći to, Boas se borio protiv diskriminacije useljenika, afričkih Amerikanaca [crnaca] i domorodačkih sjevernih Amerikanaca [Indijanaca]. Mnogi američki antropolozi su usvojili Boasove zamisli o društvenoj reformi, dok su teorije o rasi i dalje popularni mete današnjih antropologa.

U prvoj generaciji Boasovih studenata bili su Alfred Kroeber, Robert Lowie i Edward Sapir. Sva trojica ovih naučnika su proizvela veoma detaljne studije koje su po prvi put opisale domorodačke sjeverne Amerikance. Čineći to, oni su stvorili obilje podataka koji su onda korišćeni pri napadu na teoriju jedinstvenog evolucionog procesa. Oni su usredsredili svoju pažnju na domorodačke američke jezike i pripomogli pri utvrđivanju lingvistike kao stvarne generalne nauke, time je oslobađajući od njene historijske usredsređenosti na indoevropske jezike.

Objavljivanje Alfred Kroeberovog udžbenika Antrhopology označilo je prekretnicu u američkoj antropologiji. Nakon tri decenije prikupljanja materijala, potreba za generalizacijom je porasla. To je bilo najočiglednije u proučavanjima 'kulture i ličnosti' koje su sproveli mladi boasovci i boasovkinje, poput Margaret Mead i Ruth Benedict. Pod uticajem psihoanalitičkih psihologa kao što su Sigmund Freud i Carl Jung, ovi autori su gledali kako da razumiju način na koji su ličnosti pojedinca oblikovane širom kulturom i društvenim snagama u kojima su te ličnosti rasle. Dok su djela poput Coming of Age in Samoa (Sazrijevanje na Samoi) i The Chrysanthemum and the Sword (Hrizantema i mač) i dalje veoma popularna u američkoj javnosti, njihove autorke, Mead i Benedict, nisu imale uticaj na antropologiju kao disciplinu koji su neki očekivali. Iako je Boas imao namjere da ga Ruth Benedict naslijedi kao pročelnica odsjeka za antropologiju na Columbia univerzitetu, to je spretno spriječio Ralph Linton, dok je uticaj Meadove bio ograničen na njene urede unutar Američkog muzeja za prirodnu historiju.

Dok je pažnjom prema detaljima Boas sjekao svoje protivnike u Americi, u Britaniji se moderna antropologija formirala odbacivanjem historijske rekonstrukcije u ime nauke o društvu koja je bila usredsređena na analizu načina na koje se društva održavaju u sadašnjosti.

Dvije najznačajnije ličnosti u britanskoj antropološkoj tradiciji bili su Alfred Reginald Radcliffe-Brown i Bronislaw Malinowski, koji su proizveli svoje ključne radove 1922. Radcliffe-Brownov prvi terenski rad je bio na Andamanskim ostrvima i urađen je u starom stilu; no nakon čitanja Émilea Durkheima Radcliffe-Brown je objavio svoje istraživanje, dajući mu jednostavan naslov, The Andaman Islanders (Andamanski ostrvljani), u kojem je snažno crpio od ovog francuskog sociologa. Tokom vremena, on je razvio pristup poznat pod imenom struktura-funkcionalizam (strukturalni funkcionalizam), čiji je fokus bio na načinima na koje ustanove (institucije) u društvima uspijevaju da uspostave ravnotežu ili pak ostvare ekvilibrijum u društvenom sistemu, kako bi ga tako zadržale u harmoničnom funkcionisanju. Malinowski je, s druge strane, zagovarao 'funkcionalizam' bez crtice, ukazujući da takav funkcionalizam ispituje načine na koje društva funkcionišu da bi ostvarila individualne potrebe. No, Malinowski nije ostao nabolje poznat po svojoj teoriji, nego pak po svojoj detaljnoj etnografiji i radu na unapređenju metodologije. Njegova klasična knjiga, Argonauts of the Western Pacific (Argonauti zapadnog Pacifika), zagovarala je 'domorodačo gledište i pogled na stvari' kao i novi pristup terenskom radu koji je postao standard u ovoj oblasti.

Uspjeh Malinowskog i Radcliffe-Browna je u činjenici da su obojica, kao i Boas, aktivno obrazovali studente i agresivno gradili ustanove koje će nakon njih utvrditi i nastaviti njihove programske ambicije. To je bio posebno slučaj s Radcliffe-Brownom, koji je proširio svoje proturanje 'socijalne antropologije' predavajnjima na univerzitetima širom Komonvelta. Od kasnih 1930-ih pa do poslijeratnog perioda, pojavio se niz monografija i uređenih tomova, cementirajući paradigmu britanske socijalne antropologije. Među čuvenim etnografijama pomenimo The Nuer (Nueri) Edwarda Evana Evans-Pritcharda i The Dynamics of Clanship Among the Tallensi (Dinamika klanstva među Tallensijima), Meyera Fortesa, dok su dobro poznati uređeni tomovi bili African Systems of Kinship and Marriage (Afrički sistem srodstva i braka) i African Political Systems (Afrički politički sistem).

Antropologija u Francuskoj je imala manje jasnu genealogiju negoli britanska ili američka. Većina autora smatra Marcela Maussa osnivačem francuske antropološke tradicije. Mauss je bio član Durkheimove grupe Année Sociologique, i dok su Durkheim i drugi ispitivali stanje modernih društava, Mauss i njegovi saradnici (poput Henria Huberta i Roberta Hertza) su se služili etnografijom i filologijom da bi analizirali društva koja nisu bila toliko 'izdiferencirana' kao što su to bile evropske nacije-države. Maussovi Eseji o daru su naročito dokazali trajnu važnost antropoloških proučavanja pojmova razmjene i reciprociteta.

Claude Lévi-Strauss je iznad svega doprinio institucionalizaciji antropologije u Francuskoj. Kao dodatak ogromnom uticaji koji je njegov strukturalizam imao širom višestrukih disciplina, Lévi-Strauss je ustanovio veze sa američkim i britanskim antropolozima. Istovremeno, on je otvorio centre i laboratorije u Francuskoj da bi tako omogućio institucionalni kontekst unutar antropologije, usput obrazujući uticajne studente koji su dalje unaprijedili francusku antropologiju. U duhu francuske tradicije, današnju francusku antropologiju karakterišu istraživačke laboratorije koje finansira vlada, za razliku od akademskih odsjeka pri univerzitetima, kao što je to slučaj u Britaniji i Americi.

Prije Drugog svjetskog rata britanska 'socijalna antropologija' i američka 'kulturalna antropologija' su još uvijek pripadale različitim tradicijama. Tek nakon rata ove dvije discipline su se sjedinile da bi stvorile 'sociokulturalnu antropologiju'.

Tokom 1950-ih i 1960-ih, antropologija je sve više počela da se modeluje po uzoru na prirodne nauke. Naučnici poput Llyda Fallersa i Clifforda Geertza su stavili fokus na procese modernizacije putem kojih se novoosnovane nezavisne države mogu razviti. Drugi, poput Julian Steward i Leslie Whitea su težu bacili na načine na koje društva evolviraju i uklapaju se u svoje evolucione niše - pristup koji je popularizovao Marvin Harris. Ekonomska antropologija, na koju je uticaj ostavio Karl Polanyi i koju su praktikovali Marshall Sahlins i Greg Dalton, imala je težište na pitanju kako tracionalna ekonomija zanemaruje kulturne i društvene faktore. U Engleskoj, paradigmu britanske socijalne antropologije započeli su drobiti ekperimenti sa marksizmom, kojima su se bavili Max Gluckman i Peter Worsley, dok su autori kao Rodney Needham i Edmund Leach uvštavali Lévi-Straussov strukturalizam u svoj rad.

Strukturalizam je također uticao na broj novih pravaca tokom 1960-ih i 1970-ih, među kojima su bile kognitivna antropologija i komponencijalna analiza. David Schneider, Clifford Geertz i Marshall Sahlins su razvili jasniji koncet kulture kao paukovske mreže, web-a, značenja ili signifikacija, što se pokazalo veoma popularnim. U skladu s vremenom, mnogi antropolozi su postali politizirani u svom protivljenju Vijetnamskom ratu i Alžirskom ratu za nezavisnost, tako da su autori tomova poput Reinventing Anthropology (Stvaranje nove antroplogije) postali zabrinuti oko njene relevantnosti, dok je marksizam postao sve popularniji u disciplini.

Tokom 1980-ih, pitanja moći, poput onih koja je Eric Wolf postavio u knjizi Europe and the People Without History (Evropa i narod bez historije) - postala su od središnje važnosti za disciplinu. Knjige poput Anthropology and the Colonial Equality (Antropologija i kolonijalna jednakost), bavile su povezanošću antropologije sa kolonijalnom nejednakošću, dok su svojom ogromnom popularnošću Antonio Gramsci i Michel Foucault stavili pitanja moći i hegemonije na svjetlost pozornice. Gender i seksualnost su postale popularne teme, kao i odnos između historije i antropologije, na koji je uticao Marshall Sahlins (ponovo), crpeći od Lévi-Straussa i Fernanda Braudela da bi ispitao odnos između kulturnih struktura i individualnog djelovanja.

Krajem 1980-ih i u 1990-im, George Marcus i James Clifford su se bavili pitanjima etnografskog autoriteta i kako je i zašto antropološko znanje moguće i autorativno. Bio je to dio raširenog pokreta postmodernizam koji je tada bio popularan. U ovom trenutku, antropologija je usredsređena na globalizaciju, medicinu i biotehnologiju, domorodačke prava, kao i na antropologiju Evrope.

Tradicionalna uključenost antropologije u ne-Zapadne kulture uključila je antropologiju u politiku, i to na veoma raznovrsne načine.

Izvijesni politički problemi su stvoreni iz prostog razloga što antropolozi obično imaju veću moć negoli narod koji proučavaju. Neki su čak zagovarali da ova disciplina predstavlja oblik kolonijalne krađe, u kojoj antropolog zadobija moć na uštrb subjekata svog istraživanja. Antropolog, tvrde oni, može steći još veću moć iskorištavanjem znanja i umjetničkih predmeta (artefakata) ljudi koje on ili ona proučava, dok ljudi koje on ili ona proučava ne dobijaju ništa, nego čak šta više gube u toj razmjeni. Kao primjer takvih iskorištavajućih odnosa može se uzeti saradnja u Africi prije Drugog svjetskog rata između britanskih antropologa i kolonijalnih snaga. U skorije vrijeme su se pojavili novozasnovani obziri i zabrinutost oko bio-prospekta (bio-prospecting), zajedno s borbom za samopredstavljanje domorodačkih naroda, kao i repatrijaciju domaćih kulturnih ostataka i materijalne kulture.

Druge političke kontroverzije stvorio je naglasak koji američka antropologija stavlja na kulturni relativizam kao i njena duga antipatija prema pojmu rase. Kao što je pomenuto ranije u ovom članku, Boas je bio dobro poznati društveni reformator čiji su aktivizam i antropološko učenje išli pod ruku. Razvoju sociobiologije krajem 1960-ih usprotivili su se kulturni antropolozi kao Marshall Sahlins, koji je tvrdio da su takve pozicije reduktivne. Drugi autori su kritikovali Boasovu antropologiju, tvreći da je Boas imao donekle ljevičarske namjere da oslabi gentilne narode (nejevrejske narode).

Konačno, antropologija ima historiju upetljanosti sa obavještajnim službama i agencijama američke vlade, kao i protivratnom politikom.

Profesionalna antropološka tijela i društva često se protive upotrebi antropologije u državne svrhe i korist. Njihova etička pravila ili iskazi zabranjuju antropolozima da se bave dobavljanjem tajnih obavještaja.




#Article 17: Ban Matej Ninoslav (920 words)


Matej Ninoslav je bio bosanski ban u periodu od 1232. do 1250. godine. Ostala je zabilježena njegova povelja Dubrovačkom knezu Žanu Dandolu, koja je postala predmetom kontroverzi zbog pokušaja da se na osnovu njenog teksta odredi narodnosni sastav Bosne u 13. vijeku.

Pišući o srednjevjekovnoj Bosni historičari najviše koriste „agitatorsku“ ugarsku i rimsku prepisku i vjeruje se svakoj optužbi izrečenoj protiv bosanskih heretika. Pri tome se kršćanske akcije preuveličavaju, prikazuju se kao veliki uspjeh krstaškog oružja, što baca u sjenu samostalnu djelatnost bosanskih vladara.

Tako se smatra da je 1239. g. patarenska sljedba u Bosni sasvim istrijebljena. Međutim, već slijedeće godine, na primjeru Ninoslavovog odnosa prema Dubrovniku, vidi se da je Ninoslav veliki ban po milosti božjoj. Banov sud je nadležan za sve prijestupe koje načine Dubrovčani i drugi latinski (vlaški) trgovci, što drugim riječima znači da Ninoslav ne dopušta da strani trgovci imaju u njegovoj zemlji bilo kojega drugog suca osim njega. U tom pitanju pokazao je Ninoslav strogost prema strancima zato što ne dopušta nijednom »Vlahu« (a radi se uglavnom o Dalmatincima koji su ili mletački ili ugarski podanici) poseban položaj u svojoj zemlji.

Splićani se obraćaju Ninoslavu zbog toga što je politički protivnik Bele IV koji od 1242. g. zaštićuje Trogirane s kojima su Splićani, otad u ratu. Toma Arhiđakon u svojoj hronici smatra Ninoslava pravim katolikom. Ljutiti Bela je poveo vojsku da osveti banova temeraria facta, ne zato što je Ninoslav doista bio krivovjernik, nego zato što se  usudio  u  njegovoj   Dalmaciji   primiti  kneževsku  vast!.

Za glavni izvor toga doba smatra se Belina darovnica iz 1244. g. izdanoj u korist ″bosanskog biskupa i crkve bosanske″ (episcopo Boznensi et ecclesie Boznensi) koja u doba Ninoslava uopšte nije imala posjede u bosanskim zemljama. Bosanski biskup ima tada jedino Breznicu i Đakovo u vukovskoj županiji. Bosanski kaptol i biskup, po darovnici, imaju pravo na desetinu u Usori, Solima i Donjim krajevima kao i u drugim župama, i to tobože po običaju ugarskih crkava. Bela nalaže (precepimus) svim svojim nasljednicima pod prijetnjom božjeg suda i gubitka očinskog blagoslova da vječno i neopozivo obdržavaju prije spomenute darove (predictas do- naciones) koji su tako pobožno djelo. Zbog činjenice da kralj prijeti božijim sudom, i po nekim drugim detaljima, neki istoričari smatraju ovu darovnicu falsifikatom. Nije neobično bilo u ono doba pravljenje falsifikovanih dokumenata radi ostvarivanja nekih prava.

Meutim, s novim papom Inoćencijem IV položaj se bosanske biskupije mijenja. Prije svega, papi se sredinom 1246. g. javio bivši bosanski biskup Ivan, a i ugarski dominikanci traže i da im papa da posebno pravo u borbi protiv heretika. U to doba poinje i borba kaločkog nadbiskupa za bosansku biskupiju. Kaločki nadbiskup Benedikt se nudi papi da će protiv bosanskih heretika povesti križarski rat. Oduševljen, Inocencije IV mu daje pravo da raspolaže imanjima nevjernika, a zatim ga imenuje svojim legatom. Početkom 1247. g. pozdravlja papa ideju Bele IV, koji je takođe odlučio poći protiv heretika.

Podvrgavanje bosanske biskupije kaločkoj nadbiskupiji bez sumnje je vrlo neugodno iznenadilo Ninoslava. Dok je bosanski biskup bio papin sufragan, i to s boravkom izvan njegove zemlje, ban se nije mnogo uzbuđivao. Promjena vrhovništva mogla se vrlo neugodno upotrijebiti protiv njega. Ninoslav zato šalje Inocenciju IV vjerodostojna svjedočanstva o čistoći svoje vjere, na što papa obustavlja namjeravanu akciju protiv njega. Kaločkom nadbiskupu Benediktu je zapovjeđeno da ne istupi protiv Ninoslava. Tako je Ninoslav ponovno odbio nasrtljive ugarske prelate od svoje zemlje, što mu je omoguilo da do kraja života (ili vladanja) zadrži položaj koji je stekao još 1233. g. kad je postao samostalni bosanski vladar.

Istraživanje o etnodruštvenom razvoju srednjovjekovne Bosne suočava se s teškoćama već pri tumačenju narodnosnih izraza u bosanskim ćirilskim ispravama XIII. vijeka, naprimjer u trima ispravama bana Mateja Ninoslava. U njima Matej Ninoslav stanovnika Bosne naziva Srblinom i suprotstavlja ga Vlahu, tj. stanovniku Dubrovnika. To je nazivlje bilo uzrokom brojnim tumačenjima što su se gibala u rasponu od apsolutnog odbacivanja do potpuna prihvaćanja. Da bismo mogli objasniti tu zagonetku historiografije, nužno je pomnije razmotriti ćirilske isprave XII. i XIII. vijeka i njihovo narodnosno nazivlje.

Analiza tih isprava pokazuje, prije svega drugoga, da sporni izraz o narodnosnoj suprotnosti: Srblin ↔ Vlah nije potekao iz srednjovjekovne Bosne, nego iz srednjovjekovne Srbije. U sačuvanoj građi ti se izrazi prvi put pojavljuju u ispravi raškog velikog župana Stefana Dubrovniku, napisanoj oko godine 1215. Tu ispravu danas poznajemo u prijepisu dubrovačkog notara Paskala, što je za objašnjenje naziva Srblin i Vlah veoma važno, još više činjenica da je isti notar pisao i dvije od tri spomenute isprave bana Mateja Ninoslava, iz 1240. i 1249. Prvu Ninoslavovu ispravu (prije 1235.) pisao je, doduše, gramatik Desoje, a ne notar Paskal, ali to ne mijenja zaključak da je narodnosna suprotnost Srblin ↔ Vlah u bosanske isprave dospjela iz raških isprava,i to posrednistvom dubrovačke kancelarije. Da nazivlje Ninoslavovih isprava nije odražavalo narodnosno ustrojstvo Bosne u prvoj polovini XIII vijeka i da se ono u njoj nije upotrebljavalo, pokazuje činjenica da isprava bana Kulina Dubrovniku iz godine 1189. ne samo da ne poznaje naziv Srblin, a kao starija od Ninoslavovih isprava ona bi taj naziv morala poznavati da se on upotrebljavao u Bosni, nego ni Dubrovčanina ne naziva Vlahom. Naziv Vlah za Dubrovčanina u ispravama Mateja Ninoslava očigledno nije bio bosanskog porijekla, jednako ni naziv Srblin za stanovnike Bosne.

Sasvim je moguće da je u ono vrijeme, za Dubrovčane, svo stanovništvo ubutrašnjeg Balkana bili Vlaji ili Vlasi, što se i do danas održalo, ne samo kod njih, nego i kod srednjejadranskih otočana i priobalnih Dalmatinaca za živalj od Dalmatinske zagore ka unutrašnjosti.

Otac mu je bio Radivoj.




#Article 18: Biologija (142 words)


Biologija (grčki:  βiοs - bios = život +  λoγοs - logos = nauka, znanje, znanost, učenje) je nauka o životu, životnim pojavama i procesima. Obuhvata široki spektar naučnih područja, od proučavanja života na molekulskom nivou do međuodnosa živih bića sa (živom i neživom) okolinom i njihove evolucije u prostoru i vremenu.

Svi oblici života imaju izvjesne osobine koje ih čine specifičnima i razlikuju od mrtvih tvari. Za razliku od nežive prirode, sva živa bića posjeduju autonomnost, autoregulaciju i autoreprodukciju. Prema tome, uobličena su u samoodržive organizme, sa sposobnošću samoregulacije životnih pojava i procesa i samoobnavljanja (reprodukcije) naredne generacije istovrsnih potomaka

Biodiverzitet na Zemlji uključuje više od 10 miliona različitih vrsta živih bića. Veličina im s kreće od mikroskopskih (mikroorganizama) do džinovskih (plavi kit - more i slon - kopno) dimenzija.

Neki od predmeta proučavanja biologije
Brojna su područja biologije, slijedi kraći spisak:




#Article 19: Hemija (3802 words)


Hemija je jedna od prirodnih nauka koja proučava sastav, strukturu, osobine i promjene supstance. Hemija se pretežno bavi atomima i molekulama kao i s njihovim interakcijama i pretvaranjima, naprimjer, osobinama hemijskih veza između atoma koje grade hemijske spojeve. Kao takva, hemija proučava interakcije elektrona i različitih oblika energije u fotohemijskim reakcijama, reakcijama oksidacije i redukcije, faznih tranzicija i odvajanja supstanci iz mješavina (smjesa). Dobijanje i osobine složenih supstanci, kao što su legure, polimeri, biomolekule i farmaceutska sredstva smatraju se specijaliziranim oblastima odnosno granama hemije.

Hemija se ponekad naziva i središnja nauka, jer ona premoštava druge prirodne nauke poput fizike, geologije i biologije. Hemija je grana fizičkih nauka ali postoji određena razlika od fizike. Etimologija pojma hemija nije u potpunosti razjašnjena, pa je u tom pogledu tema određenih neslaganja. Historija hemije se može pratiti i preko određenih faza u njenom razvoju, poput alhemije, koja se praktikovala hiljadama godina u mnogim dijelovima svijeta.

Pojam hemija potječe od riječi alhemija, ranijeg skupa aktivnosti koji su obuhvatali elemente iz moderne hemije, metalurgije, filozofije, astrologije, astronomije, misticizma i medicine. Ona se obično smatrala kao potraga za načinom pretvaranja olova ili nekog drugog uobičajenog materijala u zlato. Alhemija se počela praktikovati oko 330. godine, uključivala je proučavanje sastava vode, njenog kretanja, rasta, pridruživanja i izlučivanja iz drugih supstanci, izvlačenja duhova iz tijela kao i njihovim spajanjem unutar tijela (Zosim iz Panopolisa). Alhemičari su se u narodnom govoru zvali hemičari, a kasniji sufiks -ija je dodan kako bi se opisala vještina hemičara kao hemija.

Riječ alhemija je izvedena iz arapske riječi al-kimia (الکیمیاء). U korijenu, pojam je posuđen iz grčkog χημία ili χημεία. Dalje, ovaj pojam je možda i egipatskog porijekla. Mnogi vjeruju da je al-kimia izvedena iz grčkog χημία, a koja se opet dobila preko riječi chemi ili kimi, što je drevno ime Egipta u egipatskom jeziku. Po drugom mišljenju, al-kimia je možda izvedena iz χημεία, u značenju izliti (spojiti) zajedno.

Retrospektivno, definicija hemije se mijenjala kroz historiju, kako su nova otkrića i teorije dodavne nove funkcionalnosti u ovu nauku. Pojam hemija, po mišljenju poznatog hemičara Boyla 1661. koji je smatrao da je ona subjekat materijalnih principa mješanih (složenih) tijela. Dvije godine kasnije, 1663. hemičar Christopher Glaser opisao je hemiju kao naučnu umjetnost, koja izučava rastvorena tijela te iz njih izvlači različite supstance od kojih su ona izgrađena, kao i način kako da ih ponovno spojiti i dovesti ih do savršenosti višeg nivoa.

Definicija riječi hemija iz 1730. koju je koristio Georg Ernst Stahl značila je umjetnost razdvajanja miješanih, agregatnih i spojenih tijela u njihove sastojke; kao i sastavljanje takvih tijela iz tih sastojaka. Jean-Baptiste Dumas je 1837. smatrao pojam hemije kao nauku koja izučava zakone i efekte molekularnih sila. Ova definicija je kasnije evoluirala, pa se 1947. došlo do značenja nauke o supstancama: njihovoj strukturi, osobinama i reakcijama koje ih pretvaraju u druge supstance, a ovu karakterizaciju hemije prihvatio je i Linus Pauling. U novije doba, 1998. profesor Raymond Chang proširio je tu definiciju na proučavanje materije i promjena koje se dešavaju s njom.

Stare civilizacije, poput Egipćana, Babilonaca i Indijaca stekle su ogromno praktično znanje o vještinama metalurgije, izrade grnčarije i pravljenja boja, ali o tome nisu razvili sistematsku teoriju.

Osnovne hemijske hipoteze prvo su se pojavile u klasičnoj Grčkoj u vidu teorije četiri elementa što je konačno uobličio Aristotel navodeći da su vatra, zrak, zemlja i voda četiri temeljna elementa čijim je kombiniranjem izgrađeno sve ostalo. Grčki atomizam potječe iz 440tih p.n.e., nastao u djelima filozofa kao što su Demokrit i Epikur. Rimski filozof Lukrecije je 50 p.n.e. razvio ovu teoriju u svojoj knjizi De rerum natura (O prirodi stvari). Za razliku od modernog koncepta nauke, grčki atomizam je bio čisto filozofske prirode, sa vrlo slabim vezama sa iskustvenim posmatranjima i bez ikakvog osvrta na hemijske eksperimente.

Vještina alhemije je najprije doživjela procvat u helenističkom svijetu, gdje su se miješale magija i okultizam u proučavanje prirodnih supstanci, s krajnjim ciljem pretvaranja elemenata u zlato i otkrivanje napitka vječnog života. Alhemija je otkrivena i praktikovana širom arapskog svijeta nakon pojave islama, a od tamo se prelila u srednjovjekovnu i renesansnu Evropu preko latinskih prevoda.

Pod utjecajem novih iskustvenih metoda koje su predložili Francis Bacon i drugi, grupa hemičara na Univerzitetu u Oxfordu, Robert Boyle, Robert Hooke i John Mayow počeli su da iznova oblikuju stare alhemijske tradicije u naučnu disciplinu. Naročito se Boyle smatra za osnivača i oca hemije zbog svog najvažnije rada, teksta iz oblasti klasične hemije Skeptični hemičar (The Sceptical Chymist) gdje su navedene osnovne razlike između postavki alhemije i iskustvenih naučnih otkrića nove hemije. On je, između ostalog, objavio i Boyleov zakon, čime je odbio klasične postavke četiri elementa i predložio mehanističke alternative atoma i hemijskih reakcija koje bi mogle biti subjekat strogih eksperimenata.

Teoriju flogistona (supstance koja je u osnovi svakog sagorijevanja) predložio je Nijemac Georg Ernst Stahl početkom 18. vijeka a tu teoriju je tek krajem tog vijeka opovrgnuo francuski hemičar Antoine Lavoisier, hemijski pandan Newtonu u fizici; koji je učinio više od bilo koga drugog za osnivanje nove nauke na ispravnim teoretskim osnovama, tako što je rasvijetlio princip održanja mase i razvio novi sistem hemijske nomenklature, koji se i danas manje-više koristi.

Međutim, prije ovog njegovog rada, postignuta su mnoga važna otkrića, naročito u vezi prirode zraka, za koji se ispostavilo da je sastavljen iz mnogih različitih gasova. Škotski hemičar Joseph Black (prvi eksperimentalni hemičar) i Holanđanin J. B. van Helmont otkrili su ugljik-dioksid, ili ono što je Black nazivao fiksni zrak 1754. godine; Henry Cavendish je otkrio vodik i rasvijetlio mnoge njegove osobine, dok su Joseph Priestley i, nezavisno od njega, Carl Wilhelm Scheele izdvojili čisti kisik.

Engleski naučnik John Dalton postavio je modernu teoriju atoma; po kojoj su sve supstance sastavljene iz nevidljivih atoma materije i da različiti atomi imaju različite atomske težine. Razvoj elektrohemijske teorije hemijskih kombinacija desio se početkom 19. vijeka naročito kao rezultat rada dvojice naučnika Jacob Berzeliusa i Humphryja Davyja, a zasnovanog na ranijim otkrićima elektrostatičkog stuba koji je napravio Alessandro Volta. Davy je otkrio devet novih elemenata uključujući alkalne metale izdvajajući ih iz njihovih oksida pomoću električne struje.

Britanac William Prout prvi je predložio sortiranje svih hemijskih elemenata prema njihovim atomskim težinama, tako što je sve poznate atome izrazio omjerom njihove težine prema atomskoj težini vodika. Newlands je napravio prvobitni sistem elemenata, koji su kasnije razvili u moderni periodni sistem elemenata Nijemac Lothar Meyer i Rus Dmitrij Ivanovič Mendeljejev tokom 1860tih. Inertne gasove, kasnije nazvani plemeniti gasovi, otkrio je William Ramsay u saradnji sa Lordom Rayleighjem krajem 19. vijeka, pa su s tim otkrićem popunjene osnovne strukture tabele periodnog sistema.

Organsku hemiju razvio je Justus von Liebig i njegovi savremenici, nakon što je Friedrich Wöhler sintetizirao ureu kojim je zapravo potvrđeno da se živi organizmi, teoretski, mogu posmatrati i svesti pod hemijske zakone. Druga važna otkrića 19. vijeka bila su, između ostalog, razumijevanje valencije veze (Edward Frankland 1852. godine) i primjena termodinamike u hemiji (J. W. Gibbs i Svante Arrhenius tokom 1870tih).

Tek početkom 20. vijeka konačno su shvaćene teoretske osnove hemije nakon serije značajnih otkrića, koji su rezultat uspjelih pokusa u istraživanju prave prirode unutrašnje strukture atoma. Godine 1897. J. J. Thomson je na Univerzitetu Cambridge otkrio elektron a vrlo brzo njega je francuski naučnik Becquerel kao i bračni par Pierre i Marie Curie istraživali fenomen radioaktivnosti. U seriji pionirskih eksperimenata Ernest Rutherford je na Univerzitetu u Manchesteru otkrio unutrašnju strukturu atoma i postojanje protona, klasificirao je i objasnio različite vrste radioaktivnog zračenja i uspješno transmutirao prvi element bombardujući dušik alfa-česticama.

Njegov rad na atomskoj strukturi razvili su i poboljšali njegovi učenici, danski fizičar Niels Bohr i Englez Henry Moseley. Elektronsku teoriju hemijskih veza i molekulskih orbitala razvili su američki naučnici Linus Pauling i Gilbert N. Lewis.

Godinu 2011. Ujedinjeni narodi su proglasili Međunarodnom godinom hemije. Godina je proglašena na inicijativu IUPAC-a (Međunarodne unije čiste i primijenjene hemije) te UN organizacije za nauku, obrazovanje i kulturu, a uključivao je hemijska društva, akademije i institucije u svijetu a zasnivala se na individualnim inicijativama za organiziranje lokalnih i regionalnih aktivnosti.

Danas prihvaćeni model atomske strukture je kvantnomehanički model. Tradicionalna hemija počinje proučavanjem elementarnih čestica, atoma, molekula, hemijskih spojeva, metala, kristala i drugih agregata materije. Ova materija se može proučavati u tri (uobičajena) agregatna stanja: čvrstom, tečnom ili gasovitom stanju, bilo u pojedinačnom ili njihovoj kombinaciji. Međudjelovanja, reakcije i transformacije koje se proučavaju u hemiji obično su rezultat interakcije između atoma, koji dovode do reorganiziranja hemijskih veza koje drže atome povezane jedne s drugima. Takva ponašanja se ispituju u hemijskim laboratorijama. Prema stereotipskim mišljenjima, u hemijskim laboratorijama se koriste razni oblici laboratorijskog posuđa. Međutim, posuđe nije osnovno u hemijskim naukama, a veliki broj eksperimenata u hemiji, kako primijenjenoj tako i u industrijskoj, izvodi se bez njega.

Hemijska reakcija je transformacija nekih supstanci u jednu ili više drugačijih supstanci. Osnova za takve hemijske transformacije je reorganiziranje elektrona u hemijskim vezama između atoma. One se simbolički mogu predstaviti pomoću hemijskih jednačina, koje obično uključuju atome kao subjekte. Broj atoma na lijevoj i na desnoj strani jednačine moraju biti jednaki. Samo u posebnim slučajevima kada broj atoma na suprotnim stranama jednačine nije isti, takva transformacija se naziva nuklearna reakcija ili radioaktivni raspad. Vrste hemijskih reakcija u koje mogu stupati supstance i promjene energije povezane sa njima obuhvaćene su određenim osnovnim pravilima, poznatim kao hemijski zakoni.

Razmatranja o energiji i entropiji su nezamjenjivo važna u gotovo svim oblastima hemije. Hemijske supstance se dijele po njihovoj strukturi, fazama, kao i po hemijskom sastavu. One se mogu analizirati koristeći alate hemijske analize kao što su spektroskopija i hromatografija. Naučnici koji se bave hemijskim istraživanjima nazivaju se hemičarima. Većina modernih hemičara se specijalizira u jednoj ili više podoblasti hemije. Za detaljno izučavanje hemije postoje brojni koncepti od nezamjenjivog značaja, a neki od njih su:

U hemiji, materija je definirana kao sve ono što ima masu u mirovanju i zapreminu (zauzima prostor) i sačinjeno je od čestica. Čestice koje sačinjavaju materiju također imaju vlastitu masu u mirovanju, ali je nemaju sve čestice, kao što su naprimjer fotoni. Materija može biti čista supstanca ili smjesa dvije ili više supstanci.

Atom je osnovna jedinica hemije. Sastoji se iz gustog jezgra zvanog atomsko jezgro okruženog prostorom zvanim elektronski oblak. Jezgro se sastoji iz pozitivno naelektrisanih čestica, protona, i nenaelektrisanih neutrona (zajedno zvanih nukleoni), dok se elektronski oblak sastoji iz negativno naelektrisanih elektrona koji se kreću oko jezgra. U neutralnom atomu, negativno nabijeni elektroni u potpunosti izbalansiraju pozitivni naboj protona. Jezgro je relativno gusto, masa nukleona je 1.836 puta veća nego elektrona, ali je obim atoma oko 10.000 puta veći od obima njegovog jezgra.

Atom je tako najmanji dio za koji se može reći da zadržava hemijske osobine nekog elementa, poput elektronegativnosti, ionizacijskog potencijala, preferiranog oksidacijskog stanja, koordinacijskog broja i željene vrste veze koju gradi (npr. metalna, ionska ili kovalentna).

Hemijski element je čista supstanca koja se sastoji od samo jedne vrste atoma, a karakterizira ih samo njima svojstveni broj protona u jezgrima atoma, što se u hemijskoj terminologiji naziva atomski broj, predstavljen simbolom Z. Maseni broj je zbir broja protona i neutrona u jezgru. Iako sva jezgra svih atoma pripadaju određenom jednom elementu i imaju isti atomski broj, oni ne moraju imati isključivo isti maseni broj. Atomi jednog elementa koji imaju različite masene brojeve nazivaju se izotopi. Naprimjer, svi atomi sa 6 protona u svojim jezgrama su atomi hemijskog elementa ugljika, ali oni mogu imati maseni broj 12 ili 13 (ako su stabilni).

Uobičajeno predstavljanje hemijskih elemenata je pomoću periodnog sistema, u kojem su elementi poredani po atomskim brojevima. Periodni sistem je postavljen u grupe (kolone tabele) i periode (redovi tabele). Periodni sistem je koristan za identificiranje periodnih trendova.

Spoj je čista hemijska supstanca koja se sastoji iz više od jednog hemijskog elementa. Osobine nekog spoja najčešće imaju vrlo malo sličnosti sa osobinama elemenata od kojih su sastavljeni. Međunarodna unija za čistu i primijenjenu hemiju (IUPAC) je postavila sistem standardne nomenklature za sve spojeve. Organski spojevi dobijaju ime u skladu sa sistemom organske nomenklature. Neorganski spojevi dobijaju ime u skladu sa neorganskom nomenklaturom. Osim toga Servis hemijskih sažetaka (Chemical Abstracts Service) preporučuje metod indeksiranja hemijskih supstanci. Po toj shemi, svaka hemijska supstanca se može jedinstveno identificirati pomoću broja poznatog kao CAS registarski broj.

Molekula je najmanji pojedinačni dio neke čiste hemijske supstance ili spoja koja i dalje ima jedinstveni skup njenih hemijskih osobina, tj. njen potencijal da učestvuje u određenom skupu hemijskih reakcija sa drugim supstancama. Međutim, ova definicija može se u velikoj mjeri upotrijebiti za supstance koje su sastavljene iz molekula, a što nije tačno za mnoge druge supstance. Molekule su obično skup atoma vezanih zajednom kovalentnim vezama, pa je takva struktura električki neutralna a svi valentni elektroni su upareni sa drugim elektronima bilo u veze ili kao usamljeni parovi.

Stoga, molekule postoje kao električki neutralne jedinice, za razliku od iona. Ako se ovo pravilo prekrši, dajući molekuli neko naelektrisanje, rezultat toga se ponekad naziva molekularni ion ili poliatomski ion. Ipak, diskretna i izdvojena priroda molekularnog koncepta obično zahtijeva da se molekularni ioni mogu nalazi samo u vrlo jasno izdvojenom obliku, kao što njihov usmjereni snop u vakuumu u masenom spektrometru. Nabijena poliatomska kolekcija može biti prisutna u čvrstim tijelima (npr. zajednički sulfatni ili nitratni ioni) a općenito se ne smatra molekulama u hemiji.

Takozvani intertni ili plemeniti gasovi (helij, neon, argon, kripton, ksenon i radon) sastoje se iz pojedinačnih (zasebnih, slobodnih) atoma kao svojih najmanjih jedinica, dok se drugi izdvojenih hemijski elementi sastoje bilo od molekula ili od mreže atoma vezanih jedan na drugi na neki od načina. Molekule grade mnoge supstance iz svakodnevnog života poput vode, zraka i mnogih organskih spojeva kao što su alkoholi, šećeri, benzin i razni lijekovi.

Ipak, sve supstance niti svi spojevi se ne sastoje iz pojedinačnih molekula, a većina čvrstih supstanci koji sačinjavaju čvrstu koru, omotač ili jezgro Zemlje su hemijski spojevi bez molekula. Postoje i druge vrste supstanci, kao što su ionski spojevi i umrežena čvrsta tijela, organizirani na način da u njima nema pojedinačnih, zasebnih molekula (po definiciji molekule). Umjesto toga, takve supstance se posmatraju po pojmovima formulskih jedinica ili jediničnih ćelija kao najmanjih ponavljućih struktura unutar supstance. Primjeri su mineralne soli (poput kuhinjske), čvrstih tijela poput ugljika, dijamanta, metala te uobičajene silike i silikatnih minerala poput kvarca i granita.

Jedna od osnovnih karakteristika molekula je njena geometrija često nazvana njenom strukturom. Dok strukture dvoatomskih, troatomskih ili četvoroatomskih molekula mogu biti trivijalne (linearne, piramidalne i sl.), strukture poliatomskih molekula, koje su izgrađene od više od šest atoma (nekoliko različitih elemenata) može biti vrlo važna za njenu hemijsku prirodu i osobine.

Hemijska supstanca je vrsta materije sa konačnim hemijskim sadržajem i tačno određenim skupom osobina. Kolekcija dvije ili više supstanci naziva se smjesa ili mješavina. Primjeri smjesa su zrak u atmosferi i legure.

Mol je jedinica mjere koja označava količinu supstance (također poznata i kao hemijska količina). Mol se definira kao broj atoma koji se nalazi u tačno 0,012 kilograma (12 g) ugljikovog izotopa 12 (ugljik-12), kada su atomi ugljika-12 nepovezani, u mirovanju i svom osnovom (nepobuđenom) stanju. Broj čestica po molu poznat je i pod nazivom Avogadrova konstanta, a iskustveno je utvrđena da približno iznosi 6,022 mol−1. Molarna koncentracija je količina određene supstance po zapremini rastvora, i obično se izražava u molima po dm−3.

Pored specifičnih hemijskih osobina koji svrstavaju po različitim hemijskim klasifikacijama, hemikalije mogu postojati u nekoliko agregatnih stanja. U večini slučajeva, hemijske klasifikacije su nezavisne od ovih klasifikacija po stanju, međutim, određene egzotične faze nisu kompatibilne sa određenim hemijskim osobinama. Agregatno stanje je skup stanja hemijskog sistema u kojem on ima slične strukturne osobine, pod određenim uslovima okoline, od kojih su dva najznačajnija: pritisak i temperatura.

Fizičke osobine, poput gustoće i indeksa prelamanja teže da se kreću unutar vrijednosti karakterističnih za određeno agregatno stanje. Stanje materije se definira kao fazni prijelaz, u kojem, kada se energija dovede ili odvede iz sistema, prelazi u preorganiziranje strukture sistema, umjesto promjene općenitih uslova. Ponekad distikcija između faza može biti kontinuirana umjesto da ima jasnu granicu, u tom slučaju za materiju se kaže da je u superkritičnom stanju. Kada se tri stanja nalaze istovremeno pod određenim okolnostima, takvi uslovi se nazivaju trojna tačka, a pošto je ona invarijanta, uobičajeno se ona definira kao skup određenih uslova.

Najpoznatiji primjeri agregatnih stanja su čvrsta tijela, tekućine i gasovi. Mnoge supstance mogu postojati u oblika u čvrstoj fazi. Naprimjer, postoje tri faze čvrstog željeza (alfa, gama i delta) koje variraju u odnosu na temperaturu i pritisak. Osnovna razlika između čvrstih faza je kristalna struktura, ili aranžiranje atoma. Druga faza koja se obično javlja u studijama hemije je vodena odnosno tečna faza, koja je stanje supstance rastvorene u vodenom rastvoru (tj. u vodi).

Nešto manje uobičajene faze su stanje plazme, Bose-Einsteinovog kondenzata i fermionskog kondenzata, te paramagnetske i feromagnetske faze magnetičnih materijala. Iako se većina uobičajenih stanja odnosi u trodimenzionalne sisteme, tako je moguće definirati i analoge u dvodimenzionalnim sistemima, koje imaju posebnu pažnju zbog njihove relevatnosti u biološkim sistemima.

Za atome koji spojeni jedni s drugim u molekule ili kristale kaže se da su povezani hemijskom vezom. Hemijska veza se može predstaviti kao višepolna ravnoteža između pozitivno naelektrisanog jezgra i negativnih naelektrisanja koji osciliraju oko njega. Mnogo više od jednostavnog privlačenja i odbijanja, enerigije i raspodjela karakteriziraju dostupnost elektrona u vezi prema drugom atomu.

Hemijske veze mogu biti kovalentne, ionske, vodikove ili jednostavno zbog Van der Waalsove sile. Svaka od ovih veza ima određeni potencijal. Ti potencijali stvaraju hemijske interakcije koje drže atome zajedno unutar molekule ili kristala. U mnogim jednostavnim spojevima, teorija valentne veze, model odbijanja elektronskih parova valentne ljuske (VSEPR) i koncept oksidacijskih brojeva mogu se koristiti u svrhu proučavanja molekularne strukture i sastava.

Ionska veza se gradi kada metal izgubi jedan ili više svojih elektrona, postajući pozitivno naelektrisani kation, a te elektrone prima neki nemetalni atom, postajući negativno naelektrisani anion. Dva suprotno naelektrisana iona privlače jedan drugog, a ionska veza je elektrostatička sila privlačenja između njih. Naprimjer, natrij (Na), koji je metal, gubi jedan elektron i postaje kation Na+ dok hlor (Cl), nemetal, dobija taj elektron i postaje anion Cl−. Ti ioni se drže zajedno zbog elektrostatičkog privlačenja, te se stvara spoj natrij-hlorid (NaCl), odnosno obična kuhinjska so.

U kovalentnoj vezi, jedan ili više parova valentnih elektrona dijele dva atoma: kao rezultat električki neutralna grupa povezanih atoma dobija naziv molekula. Atomi pri dijeljenju valentnih elektrona se postavljaju tako da na taj način stiču elektronsku konfiguraciju plemenitog gasa (tj. osam elektrona u vanjskoj ljusci, koja je najudaljenija od jezgra). Kada atomi teže da se kombiniraju na takav način da svaki od njih ima osam elektrona u svojoj valentnoj ljusci kaže se da oni prate pravilo okteta. Međutim, neki elementi poput vodika i litija trebaju samo dva elektrona u svojoj vanjskoj ljusci da bi dostigli takvu stabilnu konfiguraciju. Za ove atome se kaže da slijede pravilo dueta, te na taj način oni dostižu elektronsku konfiguraciju plemenitog gasa helija, koji ima dva elektrona u svojoj vanjskoj ljusci.

Slično tome, teorije iz klasične fizike se mogu koristiti za predviđanje mnogih ionskih struktura. Kod mnogo složenijih spojeva, kao što su metalni kompleksi, teorija valentne veze se može primijeniti u mnogo manjem obimu i a općenito se uzimaju alternativni pristupi poput teorije molekularnih orbitala.

Kada se hemijska supstanca transformira kao rezultat njenog međudjelovanja sa drugom supstancom ili energijom, kaže se da se odvija hemijska reakcija. Hemijska reakcija je stoga koncept povezan sa reakcijom supstance kada dođe u bliski dodir sa drugom supstancom, bilo u obliku smjese ili rastvora, bilo kada je izložena nekom obliku energije ili čak oboma. Kao rezultat hemijske reakcije dolazi do određene razmjene dijela energije između reaktanata reakcije kao i sa okolnim sistemom, koji može biti i određena posuda, poput laboratorijskog posuđa.

Hemijska reakcija može dovesti i do formiranja ili disocijacije molekula, tj. molekule se razbijaju dajući dvije ili više manjih molekula, a s druge strane atomi se mogu i reorganizirati unutar molekule ili među molekulama. Hemijske reakcije obično uključuju stvaranja ili pucanja hemijskih veza. Oksidacija, redukcija, disocijacija, kiselo-bazna neutralizacija i molekularno rearanžiranje su neke od često korištenih hemijskih reakcija.

Hemijska reakcija se simbolično može predstaviti pomoću hemijske jednačine. Dok je u nenuklearnim hemijskim reakcijama broj i vrsta atoma na obje strane jednačine isti, kod nuklearnih reakcija ovo pravilo važi samo za nuklearne čestice tj. protone i neutrone. Redoslijed koraka u koja se može dešavati reorganizacija hemijskih veza u toku hemijske reakcije naziva se mehanizam. Pri planiranju izvođenja neke reakcije, može biti predviđeno njeno odvijanje u nekoliko koraka, svaki od njih drugom brzinom. Tako se tokom reakcije mogu javiti i mnogi međuproizvodi reakcije, više ili manje stabilni spojevi. Mehanizmi reakcije bi trebali pokazati kinetiku i relativni omjer proizvoda reakcije. Mnogi fizikalni hemičari su specijalizirani za istraživanje i proučavanje mehanizama raznih hemijskih reakcija. Za tako nešto otkriveno je mnogo iskustvenih pravila, poput Woodward-Hoffmannovog pravila.

Prema zlatnoj knjizi IUPAC-a, hemijska reakcija se definira kao proces koji ima za rezultat međukonverziju hemijskih vrsta. U skladu s tom definicijom, hemijske reakcije mogu biti elementarne reakcije i višefazne reakcije. Međutim, napravljeno je ograničenje, takvo da ova definicija uključuje slučajeve kada se eksperimentalno mogu utvrditi međukonverzijski konformeri. Reakcije koje se tako mogu izmjeriti obično uključuju i skup molekularnih entiteta kako je i predviđeno ovom definicijom, ali često je konceptualno uobičajeno da se ovaj pojam koristi i za promjene koje uključuju pojedinačne molekularne entitete (tj. mikroskopske hemijske događaje).

Ion je naelektrisana čestica, bilo da se radi o atomu ili molekuli, koja je dobila ili izgubila jedan ili više elektrona. Kada atom izgubi (otpusti) elektron, onda on ima više protona od elektrona, te je atom pozitivno naelektrisan ion odnosno kation. Suprotno tome, kada atom dobije (primi) elektron, onda ima više elektrona od protona, te je on negativno naelektrisani ion odnosno anion. Kationi i anioni mogu formirati kristalnu rešetku neutralnih soli, poput iona Na+ i Cl− koji grad natrij-hlorid odnosno NaCl. Primjeri poliatomnih iona koji se ne razdvajaju tokom kiselinsko-baznih reakcija su hidroksidi (OH−) i fosfati (PO43−).

Međutim, plazma koja se sastoji iz gasovite materije, također se u potpunosti ionizirana, obično zbog ekstremno visoke temperature.

Proučavanjem hemijskih reakcija, hemičari su došli do otkrića o pravilnostima po kojima se one odvijaju. Te pravilnosti nazvane su hemijskim zakonima, koji su postali temeljni koncepti u hemiji. Neki od njih su:

Hemija se obično dijeli u nekoliko osnovnih grana. Osim toga, postoji i nekoliko osnovnih međudisciplina i još više specijaliziranih oblasti hemije.

Druge hemijske grane uključuju agrohemiju, astrohemiju (i kosmohemiju), atmosfersku hemiju, hemijski inženjering, hemijsku biologiju, hemoinformatiku, elektrohemiju, hemiju okoline, femtohemiju, hemiju arome, hemiju toka, geohemiju, zelenu hemiju, histohemiju, historiju hemije, hemiju hidrogenizacije, imunohemiju, hemiju okeana i mora, nauku o materijalima, matematičku hemiju, mehanohemiju, medicinsku hemiju, molekularnu biologiju, molekularnu mehaniku, nanotehnologiju, hemiju prirodnih proizvoda, enologiju, organometalnu hemiju, petrohemiju, farmakologiju, fotohemiju, fizikalnu organsku hemiju, fitohemiju, hemiju polimera, radiohemiju, hemiju čvrstog stanja, sonohemiju, supramolekularnu hemiju, hemiju površine, sintetičku hemiju, termohemiju, i mnoge druge.

Hemijska industija predstavlja važnu ekonomsku aktivnost širom svijeta. Prema podacima iz 2013. godine, 50 najvećih svjetskih proizvođača hemijskih proizvoda imalo je prihod od 980,5 milijardi američkih dolara, sa stopom profita od 10,3%.




#Article 20: Geologija (170 words)


Geologija (iz grčkog γῆ, gē, i.e. zemlja i -λoγία, -logia, i.e. nauka o, govori) je nauka koja se bavi proučavanjem planete Zemlje, stijena i minerala koje je tvore te procesa koji je mijenjaju. 

Geologija nam daje uvid u historiju Zemlje dajući dokaze za tektoniku ploča, evolucionu historiju, i klimu kakva je vladala u prošlosti. Geologija je važna za istraživanja minerala i njihovu eksploataciju, vodene resurse, razumijevanje prirodnih nesreća u opasnosti, te za pobliže proučavanje klimatskih promjena. Geologija je najbitnija u geotehničkim naukama i jedna je od glavnih nauka.

Većina geoloških podatka dolazi iz istraživanja na čvrstih Zemljinih materijala. Obično se ti materijali dijele na stijene i nekonsolidovane materijale.

Postije tri glavna tipa stijena: magmatske, sedimentne, metamorfne. Kada se stijena kristalizuje od otopljene magme onda je to magmatska stijena. Taj kamen se može erodirati i taloižiti te tako dobijamo sedimentne stijene, ili se može usljed pritiska i tempereature mijenjati te dobijamo metamorfni. Stijene mogu prelaziti iz jednog u drugi oblik.

Većina istraživanja u geologiji je povezana sa stijenama, jer nam stijene daju najviše podataka o historiji Zemlje. 




#Article 21: Filozofija (361 words)


Filozofija se može definisati kao pokušaj razumjevanja misterija egzistencije i stvarnosti. Također, filozofija pokušava razumjeti prirodu istine i znanja ali i pronaći osnovne ljudske vrijednosti u životu. 
Odnos između ljudskog društva i prirode je isto bitan dio filozofije koja pokušava iskoristiti ljudsku sklonost ka čuđenju, zanimanju i želji za razumjevanjem, kako bi se došlo do bitnog, kako bi se došlo do istine.

Dakle, filozofija je proces analiziranja, kritiziranja, interpretacije i špekuliranja.

Filozofija počinje od riječi philein i sophia, što bukvalno znači ljubav prema znanju ili mudrosti. Ona pokušava spoznati istinu i svijet. Javlja se u VI vijeku p. n. e. u staroj Grčkoj.

To što se javlja imalo je svoje razloge jer je vladalo robovlasničko društvo i demokratija koji su omogućavali dokolicu. Pored toga Grčka je imala povoljan geografski položaj i ekonomski razvoj.
Robovi su omogućavali robovlasnicima da se bave umovanjem jer su robovi obavljali sve fizičke poslove.

(i drugo)

Središnje djelo filozofa koji je tokom 2000 godina snažno uticao na filozofiju i teologiju u Evropi i u islamskom svijetu, a i danas je nezaobilazan. Ovdje je dato u vrlo zahtjevnom prijevodu Tomislava Ladana. Vrlo teško za čitanje. Nije preporučljivo za početnike, za razliku od elegantnih Platonovih dijaloga.

Dielsovo dvojezično izdanje (grčko i njemačko) zbirke svih poznatih fragmenata filozofa prije Sokrata, uz skrupuloznu kritičku obradu, osnovni je izvor za svakoga ko proučava početke filozofije. Prvo izdanje izašlo je još 1903., kasnije je sam autor radio na brojnim dopunama i poboljšanjima u slijedećim izdanjima, a nakon njegove smrti je po njegovim idejama pripremljeno izmijenjeno peto izdanje (1934.–1937.).

Knjiga koju su pisali dvojica publicista o jednom banalnom incidentu, u kojem su se sukobile oprečne filozofske koncepcije dvojice bečlija Ludwiga Wittgensteina i Karla Poppera, odlična je lektira za početnike u filozofiji, a vrijedna i za one naprednije. Obojica sudionika spadaju među ključne mislioce XX. stoljeća.

Ovaj kratki tekst, pisan u rovovima i u zarobljeništvu u vrijeme i po svršetku Prvog svjetskog rata je, po mnogima, najvažnije filozofsko djelo XX. stoljeća. Ovo izdanje (prema izdanju Veselina Masleše u Sarajevu 1987.). je dvojezično (njemačko i hrvatsko), sa predgovorom Bertranda Russella za prvo englesko izdanje iz 1922. i opsežnom popratnom studijom Gaje Petrovića (koji je i prevodilac) 




#Article 22: Arheologija (623 words)


Arheologija je naučno studiranje ostataka ljudskih civilizacija i kultura. Arheolozi istražuju život prvih ljudi razmatrajući objekte koje su ovi ostavili iza sebe. Takvi objekti uključuju zgrade, umjetnička djela, alatke, kosti.
Bosanski arheolozi su: Vejsil Ćurčić, Esad Pašalić, Alojz Benac, Đuro Basler, Zilka Kujundžić Vejzagić, Adnan Muftarević, Enver Imamović, Borivoj Čović, Ćiro Truhelka, Adnan Busuladžić, Mirsad Avdić, Mirsad Sijarić.

Arheologija je jedna od nauka koje se stalno usavršavaju. Arheolozi koriste raznovrsne tehnike da bi sakupili što više podataka i da bi mjesta ili predmete istraživanja proučili što više je to moguće. 

Nije precizno utvrđeno kada je nastala arheologija. Iskopavanja antičkih spomenika i pravljenje kolekcija antikviteta su bili prisutni hiljadama godina. Flavio Biondo, renesansni historičar iz Italije sistematski je kreirao i dokumentovao vodič za rimske ruševine i topografski vodič starog Rima. Zbog toga ga neki nazivaju ranim osnivačem arheologije. Ipak tek u XIX-tom vijeku sistematsko izučavanje prošlosti kroz njene materijalne ostatke počelo je podsjećati na arheološku nauku kakva se danas izučava na univerzitetima. Iskopavanja i otkrića su se ipak bazirala na slučajnosti, a važnost koncepta kao što su raslojavanje i stavljanje nalazišta u određeni kontekst su potpuno zanemareni. 1803. godine Thomas Bruce, sedmi Earl od Elgina je uputio je žestoku kritiku zbog uklanjanja mermernih skulptura sa grčkog Panteona na kojem su se nalazile. Ipak u ovoj kritici on je skulpture spominjao i vrjednovao samo kroz njihovu umjetničku vrijednost, a ne kroz historijsku.

Britanija je bila jedna od prvih zemalja koja je razvila sistematski prilaz arheologiji i prepoznala je kao zasebnu disciplinu (a debata da li je to nauka ili umjetnost još uvijek traje). Prvi osobe koje su pokazale ozbiljniji individualni interes bile su sveštenici. Oni su bilježili lokalne orjentire uz pomoć parohljana uz opise pojedinosti terena, a neki od tih spomenutih pojedinosti su predstavljali drevne spomenike, kao naprimjer uspravno kamenje – a vjerovatno nisu bili ni svjesni značaja nekih od spomenika. Zahvaljujući njima znamo mnogo o nekim arheološkim nalazima koja su u međuvremenu pomjerena sa izvorne lokacije, ili čak nestala u potpunosti. U XVI-tom i XVII-tom vijeku antikvari poput John Lelanda (Džon Leland), John Aubreya (Džon Obri) i William Stukeleya (Viljam Stakli) vodili su pregled zemlje (Britanije), crtajući, opisujući i interpretirajući spomenike i predmete s kojima su se sretali.

U Americi, Thomas Jefferson (Tomas Džeferson), vjerovatno inspirisan svojim iskustvima u Evropi, nadgledao je sistematsko iskopavanje indijanskih pogrebnih humki na svojoj zemlji u Virđiniji 1784. godine. Jeffersonove metode iskopavanja su bile napredne za to doba (što mu je donijelo titulu jednog od očeva arheologije), ali su bile primitivne u poređenju sa današnjim standardima. On nije jednostavno kopao u unutrašnjost humke da bi našao nešto, već bi iskopao uzorak zemlje da bi ga proučio. Rezultati nisu inspirisali njegove savremenike da nastave tim putem, već su oni općenito neselektivno kopkali unaokolo, kako na Bliskom istoku i evropskim humkama, tako i na sjevernoameričkim lokacijama, uništavajući tako vrijedne artefakte tokom iskopavanja.

Nešto poslije Napoleonove armije su sprovodile iskopavanje tokom Egipatske kampanje. Imperator je poslao s njima grupu od 500 naučnika, specijalista u poljima biologije, hemije i lingvistike, da bi oni sproveli puno istraživanje drevnih civilizacija. Rad Jean-François Champolliona na kamenu iz Rosette preko kojeg je uspio prevesti hijeroglife, poslužio je kao ključ za daljnje istraživanje Egipta.

Jedna od ključnih figura u razvoju metoda arheologije bio je Pitt Rivers. Arheologija je još uvijek bila amaterski hobi, kada je Rivers, zahvaljujući veličini britanskog kolonijalnog carstva, dobio priliku da istražuje antikvitete u mnogim zemljama. Tokom svoje vojne karijere uspio je sakupiti veliki broj artefakata sa svih strana svijete, i sve ih je smještao na svoj posjed, praveći nukleus muzeja koji je danas smješten u Oxfordu i koji nosi njegovo ime. Razvio je tipologiju radeći na svojoj ličnoj kolekciji, što je bilo od neprocjenjivog značaja za budući razvoj arheologije i razvoj metode određivanja starosti.




#Article 23: Vjera (200 words)


Vjera se obično definira kao uvjerenje u istinu neke tvrdnje bez njene provjere. Prema tome, to je subjektivno duhovno tumačenje ishoda percepcije, vlastitog razmišljanja ili komunikacije.

Vjera je u praksi vrlo korisna jer u svakodnevnom životu vjerujemo u više stvari nego što se čini. Ljudi vjeruju u poruke, ideje, djelotvornost, ljubav, druge ljude i namjere, kao i u mnoge druge vjerovatne ili nevjerovatne događaje, kao što su horoskopi i vještice.

Policija vjeruje da su lopovi koji su ukrali laptop i vanjski tvrdi disk od radnika Sektora ratnih veterana, željeli prodati tu opremu, kaže . U takvom kontekstu razlikujemo pojedinačno vjerovanje od brojnih vjerovanja koja prevladavaju u cijeloj zajednici.

U psihološkom smislu, vjera je predstavljačko stanje duha koje ima oblik tvrdnje. 

U religijskom smislu, vjera se odnosi na dio šireg duhovnog ili moralnog temelja koji se naziva vjeroispovijest. 

U klasičnoj logici, vjera se smatra tvrdnjom, jer iznosi neku tvrdnju ili očekivanje o stvarnosti za koju se pretpostavlja da je istinita ili lažna (čak i ako se to ne može praktički provjeriti, kao što je vjera u postojanje nekog božanstva). historijski gledano, filozofske analize naravi vjere proučavale su je kroz pojam suda. U tome se posebno ističu David Hume i Immanuel Kant.




#Article 24: Film (262 words)


Film ( – kožica, opna, tanki sloj) jest vizualna projekcija u pokretu, koja je najčešće ozvučena. Razlika između filma i snimka je u tome što film gradi neko očekivanje koje zatim ispuni (npr. rijeka koja teče je snimka, a rijeka koja teče i zatim se ukaže brod je film). Filmska slika je ono što se pretežno razabire na temelju projekcije filmske snimke. 

Kao i drugi oblici umjetnosti, film je namijenjen publici. Filmovi se gledaju u posebnom prostoru za projekciju (kino), ili bilo gdje drugo (video). Film se često spominje kao sedma umjetnost, kao što je strip nazvan devetom umjetnošću. Film također ima i filmska izražajna sredstva, kao što to imaju i ostale umjetnosti koje su nastale prije filma:slikarstvo, balet, arhitektura, književnost, pozorište, muzika. Izražajno sredstvo slikarstva su boje, baleta su pokreti, književnosti su riječi, pozorišta su likovi i događaji, muzike su tonovi, a arhitekture su građevinski materijal i prostor. Film se još naziva i univerzalnom umjetnošću jer sadrži izražajna sredstva ostalih 6 umjetnosti.

Filmsko djelo je cjelovit te društveno i doživljajno svrhovit filmski proizvod. Film i kinematografiju sistemski proučava društveno-naučna disciplina filmologija.

Također pogledati spisak filmova.

Film se može podijeliti na više oblasti, ali osnovna podjela je na: 

Film se može distribuirati na više načina. U prošlosti je postojao samo jedan način - kino, dok u novije doba je tehnologija omogućila pohranjivanje filma na videokasete (pogotovo VHS) i DVD diskove, što je opet omogućilo iznajmljivanje i kupovinu filmova, koji se mogu gledati u privatnim domovima. Internet je dao nove mogućnosti za simultanu filmsku distribuciju putem ADSL-a iz video centra do domova pojedinaca.




#Article 25: Književnost (553 words)


Književnost danas uglavnom znači grupa tekstova. Književnost se može podijeliti prema naciji, filozofiji, dobu pisanja, i raznim drugim kategorijama. Umjetnička književnost ima tri osnovne grane: drama, poezija i proza.

Nacije i narodi mogu imati svoju književnost, kao i filozofije, i historijska doba. Primjeri nacionalne književnosti su Židovski Talmud i Grčka Odiseja i Ilijada.

Razna historijska doba su imala vrlo raličite vrste književnosti. Rana književnost je često bila vjerska, dok je romantična književnost postala popularna u srednjem vijeku (Šekspirov Romeo i Julija naprimjer). Doba prosvijetljenja u historiji nam je ipak ostavilo mnoge primjere nacionalističke i filozofske književnosti. Književnost dvadesetog vijeka je obično zahtjevala psihološki uvid u razvoj likova (J.D. Selinđerov Lovac u žitu je odličan primjer ovoga).

Usmena književnost predstavlja najstariji oblik književnoumjetničkog rada. Na različitim prostorima razvijali su se različiti rodovi usmene književnosti. Osnovna podjela usmene književnosti na rodove i vrste može izgledati ovako:

lirska pjesma

epska pjesma:

epsko-lirska pjesma:

bajke,
pripovijetke,
priče,
legende,

Dramski radovi

Umjetnička književnost, kao i usmena, ima tri osnovne grane: poeziju, prozu i dramu.

Poezija je vrsta književnosti u kojoj se tekst piše u stihovima. Poezija obično sadrži niz stilskih figura uključujući rimu, metaforu, poređenje, gradaciju, hiperbolu, itd. Moguće je da je poezija najstarija vrsta književnost. Rani primjeri su Sumerski Ep o Gilgamešu (1700. p. n. e.), djelovi Biblije, i radovi Homera.

U različitim nacijama nalazimo raličite vrste poezije. U grčkoj poeziji stihovi se rijetko rimuju, dok je u Italijanskoj i Francuskoj poeziji suprotan slučaj. Generalno gledajući, u britanskoj i njemačkoj poeziji rima je podjednako i prisutna i odsutna. Neke jezike karakteriše prirodan afinitet za duže stihove, dok je kod drugih izražena tendencija ka kraćim stihovima. Neke od ovih karakteristika su uvjetovane razlikama u leksici i gramatici samih jezika. Na primjer, neki jezici imaju veći fond riječi koje se rimuju, ili više sinonima od drugih. Poezija je također ukomponovana u neke vrste drame, poput opere.

Proza je vrsta književnosti koja ne slijedi predodređen način pisanja. Proza jednostavno kaže nešto bez pokušaja da uljepša tj. koristi stilske figure. Proza naravno može biti lijepa, ali ne zbog načina na koji je pisana nego zbog onoga što je rečeno.

Romani pripadaju prozi. Roman je zapravo samo duža priča napisana u proznom stilu. Jedan od prvih primjera romana u Evropi je Don Kihot. Puno ranije, na Bliskom Istoku se pojavljuju Priče iz hiljadu i jedne noći, ili čak ranije, u Aziji, nastaje priča Tri Kraljevstva. Danas se prozu nalazimo u različitim oblicima. Filozofski, historijski i novinarski radovi, su također primjeri proznog stila.

Drama je vrsta književnosti koja je nastala za vrijeme antičke Grčke i razvija se do dan danas. Drama se u glavnom ne piše da bi bila čitana već da bi bila prikazana u pozorištu. Tokom osamnestog i devetnestog vijeka, Opera je nastala kao kombinacija drame, poezije, i muzike.

Osnovne vrste drame su tragedija i komedija, koje se prvo pojavljuju nekoliko vijekova prije naše ere. Staro-Grčka drama je, po legendi, nastala za vrijeme vjerskog festivala, kada se jedan pjevač odvojio od hora i počeo pjevati sam. Grčka tragedija se u glavnom bavila sa poznatim historijskim i mitološkim temama. Tragedije su (kao što su to i danas) tipično bile ozbiljne i ticale su se se ljudske prirode. Za razliku od njih, komedije su većomom bile satirične i uvijek su imale sretan završetak. Grčki festivali bi obično imali tri tragedije i jednu komediju.




#Article 26: Muhamed Hadžijahić (103 words)


Muhamed Hadžijahić (Sarajevo, 1918 - 1986), bosanskohercegovački historičar, doktor prava te stručnjak za političku historiju BiH. 

U javnom životu javlja se još 1934. godine sa svojim radom o narodnim pjesmama o Aliji Đerzelezu u listu Novi behar. Prve javne radove, nakon pauze od tridesetak godina, objavljuje polovinom sedamdesetih (Od tradicije do identiteta; Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, 1974). Njegovi radovi su prevođeni na engleski, njemački, francuski, češki i italijanski jezik. Veliki broj njegovih članaka, kao i iscrpnijih radova se danas čuvaju u mnogim međunarodnim bibliotekama, Orientalističkom Muzeju BiH, Bošnjačkom Institutu u Sarajevu, kao i u UNESCO-voj zbirci Historije Jugoistočne Evrope.

Preminuo 1987. godine.




#Article 27: Kulinarstvo (171 words)


Kulinarstvo je umijeće pripremanja hrane bilo u svježem obliku ili primjenom raznih procesa termičke obrade namirnica uz dadatak začina. To je kompleksan proces koji se razvijao sa općim razvojem ljudskog društva. On uključuje ne samo klasično pripremanje hrane (kuhanje, pečenje, prženje, pohovanje, blanširanje, dinstanje i ostalo), nego i odabir pravog recepta, sastavljanje jelovnika, nabavku namirnica, kao i njihovo konzumiranje (nerijetko s pijetetom i stilom), odnosno razgovore o kulinarskom umijeću. 

Najosnovniji proces kulinarstva jeste kuhanje, koje predstavlja klasičnu pripremu hrane. Termin se obično koristi u smislu primjene vještačke toplote (uz pomoć električne energije) s ciljem promjene ukusa, teksture, izgleda i nutricijskih osobina hrane. Proces pripremanja hrane datira još iz vremena otkrića vatre, kad su prvi potomci današnjih ljudi otkrili kako uz pomoć vatre hranu iz prirode (meso, žitarice, plodove polja i mora) mogu napraviti što ukusnijom, boljom i probavljivijom. Od tada kulinarstvo postaje široko rasprostanjena kulturološka odrednica, a pripremanje hrane (sa svim svojim podvrstama i tehnikama) metoda kojom se poboljšava ukus hrane, uz korištenje posebne ili određene kombinacije svježih ili konzerviranih sastojaka.




#Article 28: Sport (325 words)


Sport je svaka fizička i psihička aktivnost koju čovjek izvodi po utvrđenom skupu pravila, u cilju takmičenja sa protivnikom ili protivničkim timom, uz primjenu propisanog sistema bodovanja na osnovu kojeg se utvrđuje pobjednik. 

Sportovi se dijele na dvije grupe: grupni i samostalni.

Sport je sastavni dio društvenih potreba pojedinca, univerzalno je sredstvo razumijevanja i saradnje među ljudima, s ciljem fizičkog i duhovnog odgoja, vitalnosti i zdravlja, socijalnih odnosa i stavova, odbrambene spremnosti i kvaliteta života. Sport je i ekonomska kategorija u funkciji zapošljavanja, pokretača proizvodnje i ekonomskog rasta, promocije, reklame i ostalih marketinških aktivnost
i u oblastima turizma, transporta, medija, zabave i sl.

U grupne (zajedničke) sportove spadaju svi sportovi koji se izvode grupno, gdje najveće mjesto zauzimaju sportske igre, kao na primjer nogomet (ili fudbal), košarka, rukomet, odbojka, hokej, ragbi, kriket itd., ali tu također spadaju i sportovi kao što su splavarenje, povlačenje konopca. Kao i neki borbeni sportovi kao naprimjer: karate, džudo itd.

U samostalne (pojedinačne) sportove spadaju sportovi gdje se pojedinac sam zalaže za svoje uspjehe. U pojedinačne sportove spadaju šah, karate (u nekim slučajevima), džudo, atletika, atletska gimnastika, gimnastika, plivanje, fitnes itd. 

Neki sportovi mogu se izvoditi pojedinačno ili grupno, tačnije u parovima. Tu spadaju tenis, umjetničko klizanje i skokovi u vodu.
Sport može biti takmičarskog ili slobodnog karaktera.

Takmičarski karakter označava samostalno nastupanje sportiste na takmičenjima u želji za postizanjem vrhunskih rezultata.

Slobodni (amaterski) karakter se odnosi na bavljenje sportom iz sebi poznatih razloga, koji su najčešće zdravstveni budući da je bavljenje sportom odlično za fizički razvoj i zdravlje.

U okviru ovog područja sistema sporta obezbjeđuje se podrška programima koji mogu značajno uticati na sticanje utilitarnih znanja u području školskog sporta. Neophodno je podržavati međunarodna takmičenja mladih i neophodno je učiniti napor na podršci sveukupnom radu sa mladim sportskim organizacijama. 

Razvojni sport omogučava stvaranje uslova za diferenciranje vrhunskih sportista. 

Vrhunski sport podrazumijeva pripreme sportista u organizacijama sporta za postizanje vrhunskog sportskog rezultata. Vrhunski sport predstavlja i oblik vrhunskog sportskog stvaralaštva. 




#Article 29: Kozara (771 words)


Kozara je planina u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine.
Prostire se 70 km u dužinu i 20 do 30 km u širinu u pravcu sjeverozapad-jugoistok na području 7 općina: Novi Grad, Kostajnica, Kozarska Dubica, Gradiška, Laktaši, Banja Luka i Prijedor. Omeđena je rijekama Savom na sjeveru, Vrbasom na istoku, Sanom na jugu, Unom na zapadu i Gomjenicom. Najviši vrh Kozare je Lisina visok 978 metara.

Kozara je pitoma i veoma prostrana planina. Nije visoka, ali na njoj po strmoj Vitlovskoj kosi ima prostora po kojima skoro da još nije kročila ljudska noga.
Reljef kozarskog predjela je rezultat njene morfogeneze, tj.rezultat djelovanja endogenih i egzogenih geomorfoloških procesa. Kozara je ostrvska planina čiji je osnovni, tektonski reljef nastao u dugom periodu mlađeg kenozoika izdizanjem dijela kopna pod uticajem orogenih pokreta u Zemljinoj kori i oticanjem Panonskog mora. Najznačajniji period tektonskog uobličavanja masiva Kozare desio se u vrijeme alpske orogeneze s kraja mezozoika i početka tercijara, kada su se najviši vrhovi izdigli iz Panonskog mora sredinom starijeg tercijara (eocena).

Potom Kozara prvo postaje poluostrvo, a krajem tercijara, nakon oticanja panonskog zaliva Paratetisa, pstaje dio šireg cjelokupnog kopna. Dalje uobličavanje reljefa se odvijalo pod uticajem egzogenih sila tj. destrukcije površine Zemlje procesom erozije. Pripada Dinarskom sistemu planina.

I pored toga što je Kozara stara-gromadna planina s relativno malom nadmorskm visinom, ona posjeduje veliki broj strmih strana, stjenovitih predjela, uvala i zavala.

U središnjem dijelu planine, u smjeru istok-zapad, uzdiže se vrh Mrakovica (804 m), a u smjeru sjeverozapad, u podnožju Mrakovice izvire potok Mala Mlječanica, koji se daljim tokom, ostavljajući sa svoje desne strane veoma strmu stranu, Vitlovsku kosu, spaja sa rječicom Gračanicom, na mjestu Sastavci.

Vertikalna stratifikacija biljnog sistema Kozare sastoji se od: pašnjaka u plodnom Potkozarju, na koje se naslanja sprat listopadnih šuma, uglavnom graba, bukve i hrasta, iznad su crnogorične šume smreke, jele i a, iz kojih izviruju kamene litice kozaračkih vrhova: Lisine, Kozaračkog kamena, Zečjeg kamena, itd.

Horizontalni raspored šuma: na sjeveru preovlavaju visoke jelove i bukove šume, a u južnom dijelu su površine obrasle niskim šumama hrasta i kulturama četinara (crni bor, bijeli bor i smrijeka (smrča)).

Kada bi se kod Laktaša u blizini Banje Luke ušlo u kozaračke šume, sedamdeset kilometara bi se moglo neprekidno prolaziti kroz šume, sve do granice sa Hrvatskom.

Kozara ima i veliki broj ljekovitog bilja: nana, kamilica, majčina dušica, zova... itd.

Pored velikog broja otrovnih gljiva ima i ogroman broj jestivih gljiva: vrganji, lisičice, smrčci, rudnjače, puhare, pupavke, itd.
Bogata je raznom lovnom divljači: srnama, divljim svinjama, divljim mačkama, lisicama, zečevima, fazanima, divljim patkama, jarebicama. U vrijeme velikih poplava rijeke Save, bježeći od povodnja u Kozari nađu utočište i jeleni, što sve zajedno čini lovni rezervat rijedak u ovome dijelu Balkana. Ovom bogatstvu divljači doprinosi i činjenica da je gotovo svih 70 km dužine i 20 km širine planine prekriveno šumama.

Nepregledne šume su (uz domaćinski odnos prema njima) nepresušni izvor blaga od zdravlja do industrije.
Austrougarska je još krajem 19. vijeka, po cijeloj Kozari izgradila uskotračnu prugu kojom je lakše i brže odvozila balvane iz šume u svoje fabrike, a ostaci pruge su i sada vidljivi po planini.

Prirodne ljepote Kozare i njeni raznoliki predjeli česta su odrednica mnogih planinarskih i lovačkih društava iz okolnih gradova: Prijedora, Kozarske Dubice, Banje Luke i Gradiške.

Na Kozari se organizovano lovi još od vremena osnivanja prvog lovačkog društva 1906. godine. Na nižim nadmorskim visinama ima jarebice, prepelice i fazana. Kako se visina povećava tako se mijenja i sastav divljači u lovištu kao naprimjer: zec, lisica, srneća divljač, divlja svinja, divlja mačka, itd.
 
Posebno aktivna društva na području Kozare su Planinarsko-alpinistički klub Pauk, Planinarsko društvo Klekovača iz Prijedora, kao i Planinarsko sportsko društvo Previja iz Banje Luke.
U središnjem dijelu planine, smjerom istok-zapad, uzdiže se vrh Mrakovica (804 m). U cilju očuvanja i zaštite kulturno-historijskih i prirodnih vrijednosti, ovaj dio planine Kozare, površine 3.907,54 ha, proglašen je nacionalnim parkom 1967. godine.

Na Kozari je 2. oktobra 2011. pušten u rad predajnik Radio-televizije Republike Srpske, odnosno antenski stub i sistem. Antenski sistem je visok 84 metra i zajednički je projekat Vlade Republike Srpske i Radio-televizije Republike Srpske. Predajnik signalom Javnog servisa Republike Srpske pokriva područje od Posavine do Zapadne Krajine, te rejon Šipova i Mrkonjić Grada.

Od prahistorije, pa do historije novog vijeka, Kozara je bila poprište mnogobrojnih ustanaka, pogroma, a služila je i za zbjegove civilima. 
Na jednom od vrhova planine Kozare, na visu Mrakovica, podignut je Memorijalni kompleks Kozara, u znak sjeċanja na pale borce za slobodu tokom Bitke na Kozari u Drugom svjetskom ratu. Spomenik je rad vajara Dušana Džamonje, sa memorijalnim zidom na kome je upisano 9921 ime stradalih partizana i stanovnika potkozarskih sela.




#Article 30: Ekonomija (830 words)


Ekonomija (dolazi od grčke riječi Oikonomia; oikos - kuća, nomos - zakon) je naučna disciplina koja proučava kako društva upotrebljavaju oskudne resurse da bi proizvela određena dobra i usluge i raspodijelila ih među ljudima.

U osnovi gore navedene definicije su dvije ključne zamisli u ekonomiji. 

Iz ove dvije zamisli se javljaju tri temeljna pitanja u ekonomiji. To su šta, kako i za koga (proizvoditi). Odnosno svako društvo mora izabrati koje će robe proizvoditi, na koji način (više ili manje efikasno) i kako će dobra biti raspodijeljena. Ta tri problema su centralni problemi oko kojih se vrti ekonomija bilo kojeg društva u svijetu.

Ekonomija kao nauka bavi se razotkrivanjem, analizom i produbljivanjem saznanja o ekonomskim zakonitostima i pojavama u društvenoj proizvodnji sa stanovišta analize odnosa proizvodnje (klasična ekonomska teorija), odnosno racionalnosti upotrebe ograničenih resursa i neograničenih ljudskih potreba. Analiza se vrši na makro i mikro nivou.

Predmet izučavanja ekonomije je podijeljen na dvije glavne oblasti: mikroekonomiju, i makroekonomiju.

Mikroekonomija potiče od grčkih riječi micros (mali) i oikonomia (privreda),ona proučava pojedinačne privredne subjekte (domaćinstva i preduzeća). Mikroekonomija se sastoji od brojnih naučnih disciplina kao npr. Marketing, Management, Strateški management, Računovodstvo, Poslovna organizacija, Vanjsko trgovinsko poslovanje, Operacijska istraživanja, Istraživanje tržišta, Ekonomika preduzeća, Međunarodni marketing, Međunarodna ekonomija, itd.

Makroekonomija potiče od grčkih riječi macros (veliki) i oikonomia (privreda), što znači da proučava ekonomske agregatne veličine. To znači da proučava privredu u cjelini i sveukopne mogućnosti ekonomije, i unutar toga pojave kao što su: inflacija, nezaposlenost, poslovni ciklusi, te ekonomija države i svjetska ekonomija itd.

Moguće su i druge podjele, a postoje i dijelovi ekonomije koji ovdje nisu zasebno spomenuti. Finansije su, primjera radi, tradicionalno ubrajane u ekonomsku disciplinu, a danas se sve više izdvajaju kao zasebna disciplina, naravno usko vezana za ekonomiju.

Ekonomija je doživjela dugi razvojni put, zavisno od promjena ekonomske rezvijenosti i društvenih odnosa. Ekonomska misao započinje učenjem antičkih filozofa Ksenofonta, Platona, Aristotela i Ibn Halduna, a nastavljaju je srednjovjekovni skolastici i kanonisti, od kojih je najpoznatiji bio sveti Toma Akvinski. 

Opća karakteristika tog razdoblja bio je nomartivizam, o čemu govore stavovi o trgovini, kamati, pravednoj cijeni itd., što je u vezi sa vrijednostima i ciljevima, za razliku od pozitivne ekonomije koja predstavlja skup sintetizovanih znanja o onome što postoji u praksi – životu.

Prvi ekonomski teoretičari bili su merkantilisti (od 15. do 18. vijeka), koji su se zalagali za pozitivan platni bilans zemlje u međunarodnoj trgovini, koji bi se ostvarivao uz snažnu intervenciju države.
Na osnovu kritike državnog intervencionizma, merkantilisti su razvili teorije ekonomskog liberalizma u Francuskoj (fiziokrati) i Engleskoj (klasičari)

Engleski politički ekonomista Adam Smith je započeo modernu ekonomiju kao naučnu disciplinu preko svoje knjige Bogatstvo naroda. Smith je u navedenoj knjizi zaključio da pojedinci vođeni nevidljivom rukom tržišta ostvarujući svoje interese ujedno ostvaruju i interese društva u cjelini. Smith je i odbacio merkantilistički zahtjev za ograničavanjem trgovine, tvrdeći da je trgovina korisna i da zemlje trguju na bazi apsolutnih prednosti (teorija aposolutnih prednosti). Smithov nasljednik David Ricardo je ponudio svoju teoriju međunarodne trgovine koja se odnosi na komparativne prednosti zemalja (teorija komparativnih prednosti).

Naslanjajući se na radnu teoriju vrijednosti ekonomskih klasika, Karl Marx uvodi pitanje eksploatacije radnika u ekonomiji. Naime, smatrajući da rad čini osnovu vrijednosti nekog proizvoda, Marx je zaključio da višak rada prisvaja kapitalista, a protivno pravima radnika koji su uložili svoj rad u taj proizvod. Marksisti naknadno odbacuju druge teorije vrijednosti poput proizvodne teorije vrijednosti i grupe subjektivnih teorija vrijednosti.

Osnivačem Austrijske ekonomske škole se smatra Carl Menger koji je poznat po marginalnoj teoriji korisnosti. Ova teorija korisnosti spada u red subjektivnih teorija vrijednosti i suprotna je proizvodnoj teoriji vrijednosti koju su primjenjivali klasici prije Mengera. Austrijska ekonomska škola je najpoznatija po primjeni metodološkog individualizma koji pretpostavlja posmatranje individue i njenih akcija, te primat dedukcije nad indukcijom u procesu zaključivanja. Tržište se posmatra kao spontani poredak (katalaksija). Poznati predstavnici austrijske škole ekonomije su Friedrich August Hayek, Ludwig von Mises i Eugen von Böhm-Bawerk. Neki smatraju da je i Joseph Schumpeter pripadao ovoj školi mišljenja.

Kao što smo već rekli jedan od ključnih zadataka ekonomije je da odgovori na tri pitanja (šta, kako i za koga). Društva imaju različite ekonomske sisteme koji na različit način odgovaraju na ta pitanja.

Tako imamo društva sa naredbodavnom ekonomijom (planska ekonomija) i društva sa tržišnom ekonomijom. U današnjem svijetu niti jedno društvo nije u potpunosti usvojilo jedan od ovih sistema, već je to mješavina između njih, pa za sva ta društva kažemo da imaju mješovite ekonomije.

Tržišnom ekonomijom smatramo ekonomiju zasnovanu na ravnoteži ponude i potražnje. Krajnji vid takve ekonomije je liberalno društvo u kojem državni aparat nema uticaja na ekonomiju. Zagovornici takvog društva polaze od shvatanja da ekonomija teži ka ravnoteži zahvaljujuci zakonu spojenih posuda. Pojam globalizacije je usko vezan za ovakvo poimanje ekonomije.

Zagovornici planske ekonomije smatraju da je ekonomiju moguće kontrolisati kroz državnu intervenciju. Planska ekonomija podrazumijeva da postoji centralni planski organ koji će donositi odluke o cjelokupnom ekonomskom sistemu. Oštru kritiku ovakvom pristupu ekonomiji iznijela je Austrijska ekonomska škola.

Mikroekonomija | Ponuda i potražnja | Tržište kapitala 




#Article 31: Povelja Kulina bana (851 words)


Povelja bosanskog bana Kulina je napisana 29. augusta 1189. godine na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Ovaj dokument je ne samo najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument nego i jedan od najstarijih državni dokument kod svih južnoslavenskih naroda i država.

Povelja Kulina bana je prvi poznati diplomatski dokument pisan na domaćem jeziku i kao takav zaslužuje pažnju kako jezikoslovaca, tako i historičara. Njegova vrijednost za bosansku srednjovjekovnu historiju je nemjerljiva. To je prvi poznati dokument izdan od strane jednog bosanskog vladara vladaru, tj. knezu, druge države. 

Njen značaj ogleda se u dva područja: historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika. 
S prvog aspekta može se reći da je Kulinova povelja rodni list bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz 10. stoljeća. To su kroz historiju prešućivali i pokušavali osporiti razni historičari, geografi, politolozi iz okolnih zemalja. Čak su neki uvrštavali Kulinovu povelju u spomenike vlastite nacionalno-jezičke historije, mada na njenom početku jasno stoji odrednica (banь) bosьnьski. Također, u povelji se uočava da je Bosna već tada imala prijateljske odnose sa Dubrovnikom, koji su se nastavili održavati kroz iduća stoljeća, te da je tada bila razvijena i trgovina na cijeloj teritoriji tadašnje bosanske države. To govori da Bosna nije bila zatvorena i da je održavala veze i sa drugim državama. Još jedna važna činjenica o kojoj svjedoči ova povelja jeste postojanje pisarske kancelarije na banovom dvoru, što dokazuje dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu, a često se kultura (a ponekad i kulturni nivo) jednog naroda veže upravo za početke pismenosti kod tog naroda.

Povelja Kulina bana očuvana je u 3 primjerka u Dubrovniku. Dva primjerka se tamo nalaze i danas, a treći primjerak, ukraden u 19. stoljeću, danas se nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu u Rusiji. Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima. BiH je uputila zahtjev za njeno vraćanje, ali ga je Rusija odbila jer smatra da Povelja Kulina bana, kao drugi dokument Slavena po starosti, jednako pripada i njihovoj historiji.

Povelja Kulina bana predstavlja jedan od najznačajnijih pisanih spomenika u historiji Bosne i Hercegovine i vrijedan spomenik iz historije slavenske pismenosti uopće. Njena vrijednost istaknuta je u višestranim mogućnostima koje pruža za izučavanje prošlosti, naročito srednjovjekovne bosanske države i društva krajem 12. vijeka. Proučavanje Povelje iznudilo je i enigmatično pitanje originalnosti sačuvanih primjeraka. Povelja je sačuvana u tri primjerka. Danas se dva nalaze u Dubrovačkom arhivu, a jedan u Sankt Peterburgu (Petrograd, Lenjingrad, Rusija).

Pokušaj da se odredi odnos među tri očuvana primjerka Povelje bana Kulina doveo je u struci do formulacija original, stariji i mlađi prepis. Proučavanja povelje rezultirala su stanovištem da je samo jedan od tri primjeraka original, a da su druga dva prepisi, pri čemu je jedan stariji a jedan mlađi prepis Kulinove povelje. Polazna postavka je da je petrogradski primjerak original, a da su u dva primjerka u Dubrovniku stariji i mlađi prepisi. Primjerci povelje se tako i danas zovu, iako struka nikada do kraja nije bila saglasna po pitanju koji je primjerak original a koji su primjerci prepisi. Najnovija istraživanja pokazuju da ova dilema nije do kraja zatvorena ni u svom početku. Naime pitanje je da li se u polazištu može ići sa definicijom da je svojevremeno napravljen samo jedan primjerak povelje, a da su u kasnijim vremenima načinjeni prepisi.

Na problemu koji je od tri očuvana primjerka original značajne doprinose dali su u svojim postavkama Gregor Čremošnik i Josip Vrana. Gregor Čremošnik je utvrdio da je original povelje Kulina bana danas nalazi u Dubrovniku, da je to ustvari ranije pogrešno definirani stariji prepis (koji ima devet redova latinskog teksta). Najstarije mišljenje, a u posljednje vrijeme i u bosanskohercegovačkoj javnosti općeprihvaćeno mišljenje da je petrogradski primjerak original zastupao je najznačajnije Josip Vrana, ali postavke Gregora Čremošnika time nisu bile obezvjređene niti je dilema Vraninim postavkama uopće riješena.

Ne poznavajući u potpunosti razvoj ove dileme, definiciju originala i prepisa, te fotografija (faksimila) povelje i viđenje različitih postavki nije rijetko da se danas u javnosti kaže da je original povelje petrogradski primjerak, a da se kao prilog ponudi fotografija (faksimil) starijeg, ili čak mlađeg prepisa Kulinove povelje za kojeg je bilo najmanje opredjeljenja u dilemi da bi mogao biti original.

Postavka Milka Brkovića prošla je nezapaženo u bosanskohercegovačkoj javnosti. Brković zapravo vraća čitavo pitanje proučavanja odnosa među očuvanim primjercima povelje Kulina bana na početak. Svojom analizom Brković upotpunjuje Čremošnikovo mišljenje, ali napominje da nije ni važno koji je od tri primjerka original, jer su sva tri primjerka nastala u približno isto vrijeme, pa su time svi originali. Nerijetko se za povelju Kulina bana kaže da je pisana bosančicom i bosanskim jezikom, a da time sve informacije o vanjskom sadržaju povelje budu uskraćene pred javnošću. Povelja Kulina bana pisana je dvojezično. Pored bosančice i bosanskog jezika tu je i latinica i latinski jezik. To je osnov Brkovićeve postavke po kojoj su ovakve dvojezične povelje rađene u četiri primjerka, po dvije za obje strane, ali da od četiri napisane danas imamo tri očuvana primjerka.




#Article 32: Historija (357 words)


Historija (grčki: ἱστορία, historia, što znači istraga, saznanje)  je nauka koja proučava prošlost, posebno kako se ona odnosila na ljude. To je termin koji se odnosi na prošle događaje, do kojih se dolazi otkrićem, prikupljanjem, organiziranjem, prezentacijom i tumačenjem informacija o tim događajima. Naučnici koji pišu o historiji zovu se historičari. Događaji koji su se dogodili prije pisanog zapisa se smatraju prahistorijom.

Historija se može odnositi i na akademsku disciplinu koja koristi narativ da ispita i analizira redoslijed događaja iz prošlosti i objektivno utvrdi uzroke i posljedice koje ih određuju. Priče o određenoj kulturi, koje ne podržavaju vanjski izvori (kao što je priča o kralju Arturu) obično se klasifikuju kao kulturno dobro ili legenda. Herodot, grčki historičar iz 5. stoljeća p.n.e., se smatra ocem historije, i zajedno sa svojim savremenikom Tukididom, je postavio temelje za moderno proučavanje ljudske historije. Njihov rad se i danas čita, a jaz između Herodotove kulture i vojne Tukididove kulture i dalje je kamen spoticaja ili pristupa u modernom historijskom pisanom obliku.

Drevni uticaji su pomogli tumačenje prirode historije koja se razvila tokom stoljeća i nastavlja se mijenjati i danas. Moderno proučavanje historije je široko, i uključuje proučavanje pojedinih regija i proučavanje određenih aktuelni ili tematskih elemenata historijskim istraživanjima. Historija se uči u okviru osnovnog i srednjeg obrazovanja, a akademske studije historije su glavna disciplina na univerzitetima.

Historičari pišu u kontekstu svog vremena, vodeći računa o trenutnim dominantnim idejama o načinu kako interpretirati prošlost, a ponekad napišu i lekcije za sopstveno društvo. Prema riječima Benedetta Croce: Sva je historija savremena historija. Historija olakšano formira pravi diskurs prošlosti kroz proizvodnju i narativnu analizu prošlih događaja koji se odnose na ljudsku rasu. Moderna disciplina historije posvećena je institucionalnoj proizvodnji ovog diskursa.

Svi događaji koji se pamte i čuvaju u nekom autentičnom obliku predstavljaju historijski zapis. Zadatak historijskih diskursa je da identifikuju izvore koji mogu najkorisnije doprinijeti proučavanju tačne historije. Historija je ponekad klasificirana kao dio humanističkih i drugih društvenih nauka. Ona se može vidjeti kao most između ta dva široka područja, uključujući i metodologiju. U 20. stoljeću, francuski historičar Fernand Braudel koristi historijske discipline kao što su ekonomija, antropologija i geografija u proučavanju svjetske historije.




#Article 33: Arhitektura (1103 words)


Arhitektura je umjetnost gradnje, planiranja, oblikovanja i izrade najrazličitijih objekata sa različitim funkcijama: za življenje, odmor, rekreaciju, obrazovanje, radne djelatnosti i brojne druge aktivnosti. Šira definicija obuhvata i druge grane, počev od oblikovanja i planiranja razvoja okoline, pa do dizajna namještaja i drugih proizvoda.

Prema najstarijem očuvanom djelu koje govori o arhitekturi, (Vitruvius-ova) De Architectura, dobra građevina treba imati ljepotu (Venustas), čvrstinu (Firmitas) i korisnost (Utilitas), te se arhitekturu često posmatra kao način pronalaženja odgovarajućeg omjera između ove tri osobine, a da ni jedna ne dominira.

Arhitektura je multidiscliplinarna, jer objedinjava matematiku, nauku, umjetnost, tehnologiju, društvene nauke, politiku, historiju, filozofiju i druge nauke. Kako kaže Vitruvius, Arhitektura je nauka, koja potiče od mnogih drugih nauka, i koja je ukrašena s mnogim i raznim učenjima; pomoću je napravljena procjena onih radova koji su rezultati drugih umjetnosti. On također misli da bi arhitekt trebao dobro poznavati muziku, astronomiju itd. Filozofija je vrlo važna među njima. Govoreći o pristupu jednog arhitekta, često se govori o njegovoj filozofiji.

Važnost teorije u formiranju prakse ne može biti prenaglašena, iako mnogi arhitekti izbjegavaju teoriju. Vitruvius kaže: Praksa i teorija su roditelji arhitekture. Praksa je često i nastavljeno razmišljanje o metodima u kojima je proveden bilo koji rad: za pretvaranje materijala na najbolji i najbrži način. Teorija je rezultat tog razumijevanja koja prikazuje i objašnjava da je upotrijebljeni materijal bio primijenjen tako da bi se dostigao željeni cilj. Tako sâm arhitekt-praktičar ne može da imenuje dovoljno razloga za formu koju je osnovao, a ni arhitekt-teoretičar ne uspijeva, hvatajući sjenu umjesto supstancu. Onaj koji je i teoretičar i praktičar, je prema tome dvostruko naoružan; sposoban ne samo da dokaže ispravnost njegovog dizajna, nego da ga i ostvari.

Razlika između primjera arhitekture i obične zgrade je pitanje velike rasprave. Prema Nikolaus Pevsneru, Evropskom historičaru iz ranog dvadesetog vijeka, Stada za bicikl je zgrada, Linkon katedrala je primjer arhitekture. U modernom mišljenju, razlika nije tako jasna. Što više idemo unatrag u historiji, sve veče je mišljenje šta arhitektura jeste i nije. Ako, kao Vitruvius mi smatramo da je arhitektura dobra zgrada, da li to znači da loša arhitektura ne postoji? Da bi se riješila ova rasprava arhitektura se može definirati kao rad arhitekta. Tako je najznačajniji razvoj arhitekture i arhitekta kroz doba historije.

Arhitektura se prvi put pojavlja kao rezultat dinamike između potreba (zaklon, sigurnost, vjera) i sredstva (prisutni materijali za izgradnju i vještina. Prehistorijska i primitivna arhitektura sačinjava ova rana doba. Što su ljudi napredovali i znanje se širilo zbog čuvanja tradicija, arhitektura postaje zanat. Ovdje se prvo pojavljuje proces pokušaja i grešaka, i kasnije, improvizacija i ponavljanje uspjeha. Arhitekt nije jedini važan lik, on je samo dio nastavljene tradicije.

Rana ljudska naselja bila su ruralna. Kad je suvišna izrada počela, ruralni narodi su postali urbani i gradovi su nastali. U mnogim starim civilizacijama kao kod Egipćana, arhitektura i urbanizacija prikazuje konstantnu interakciju sa duhovnim i nadprirodnim. Međutim, arhitektura i urbanizacija klasičnih civilizacija, kao kod Grka i Rimljanja, nastala je od građanskih ideja, i mnoge nove vrste zgrada su se prvi put pojavile. Arhitekturski stilovi su nastali i počeli su se pisati teksti o arhitekturi, i od njih zakoni i običaji. Neki primjeri od ovih zakona su radovi Vitruviusa, Kaogonđi stare Kine, i Vastu Šastra u staroj Indiji.

U Evropi tokom klasične ere i srednjog vijeka, zgrade nisu bile pripisivani određenim arhitektima, koji su ostali bezimeni. Kasnije, složenost i broj vrsta zgrada se je povečao. Rad sa građane, kao putevi i mostovi, su se počeli praviti. Mnoge nove vrste zgrada, kao naprimjer škole ili bolnica, su se pojavile. Sa renesansom i njenim poticanjem individualnosti i čovječanstvu umjesto vjere, i sa svim njenim uspjehima i napredovanju, novo pogavlje u historiji arhitekture je početo. Zgrade su određeni posebnim arhitektima poput Michelangela, Brunelleschija, i Leonarda da Vincija.

Sa akumulacijom znanja u novim naukama, poput inženjeringa, i rastom novih materijala i tehnologija, sam arhitekt je počeo da gubi tehničke aspekte zgrade. Tad je on umjesto toga počeo da se više bavi as estetikom. Nastao gospodin arhitekt, koji je obično radio sa bogatim klijentima i koji se je u glavnom bavio sa vidljivim kvalitetima, koji su bili izvađeni iz historijskih prototipa. U devetnestom vijeku naprimjer, u školama arhitekture u Francuskoj, studenti su bili naučeni da prave brze nacrte ljepih zgrada bez brige o kontekstu.

Industrijske revolucije je dopustila masovnu konzumaciju i etetika je postala kriterij čak za srednju klasu zbog jeftinig proizvoda mašinske produkcije. Međutim, takvi proizvodi nisu imali ljepotu i iskrenost asocirana sa izrazom procesom u ranijim proizvodima. Nezadovoljnost sa takvim rješenjem tokom početka dvadesetog vijeka je rezultiralo u mnogim novim filozofijama o arhitekturi koki su bili preci moderne arhitekture. Tad su neki potpuno izbacili historiju i počeli da gledaju na arhitekturu kao kombinaciju umjetnosti, zanata, i tehnologije.

U početku, moderna arhitektura je bila eksperimentalni pokret sa moralnim, filozofijskim, i estetičkim korenjima. Istina je bila zatražena uz odbacivanje historije i prihvatanje funkcije kao osnova forme. Arhitekti su postali važne ličnosti i bili su poznati kao majstori.  Moderna arhitektura je kasnije prihvatila masovnu produkciju zbog njene jednostavnosti i, ponajviše, zbog ekonomskih razloga. No šezdesetih godina dvadesetog vijeka ljudi su uočili nedostatke takvog stila. Zamjerao joj se nedostatak karaktera, ružnoća, i uniformnost.

Arhitekti su brzo reagovalina ovaj problemu, pokušavajuči da naprave više populističku arhitekturu na vidljivom nivou. Ovaj pokret je poznat kao postmoderni. Logika je bila da je čak ukrašena stada (obična zgrada koja je izgrađena za funkciju iznutra, i za ukras izvana) bolja nego zgrada čija je forma i funkcija jedno te isto. Drugi su pokušali da poprave to što su oni smatrali korenj problema. Oni su se osječali da arhitektura nije privatna filozofijska ili estetička provedba, nego je trebala da sa bavi sa svako dnevnim potrebama običnih ljudi i pokušati da upotrjebi tehnologiju da napravi što bolje uvjete za življenje.

Kako su mnoge druge brige počele da se priznaju i složenost zgrada povećala, arhitektura je postajala sve multidisciplinarnija. Za projektovanje je danas potreban tim profesinalaca, a arhitekt je samo deo tima, jednak je među jednakima, nekad vođa a nekad ne. Takvo je stanje profesije danas. Iindividualnost je, međutim, i dalje na cijeni.

Zgrade su najvidljivi proizvodi čovječanstva ikad. Međutim, mnoge od njih su dizajni običnih ljudi, u zemljama u razvoju, ili kroz standardiziranu produkciju u razvijenim zemljama. Arhitekt se još uvijek nalazi po strani od izgradnje zgrada. Vještine arhitekta su tražene samo u izgradi komplikovanih zgrada ili onih koje se smatraju kulturnim ili političkim simbolima. I to je što publika smatra arhitekturom. Uloga  arhitekta, iako se mijenja, nije bila centralna, a nikad samostalna. Uvijek postoji dijalog između arhitekta i društva. I to što postaje od ovog dijaloga se može zvati arhitektura - kao proizvod i disciplina.




#Article 34: Egipat (6852 words)


Egipat (arapski: مصر‎ Misir), službeno Arapska Republika Egipat, jeste transkontinentalna zemlja koja obuhvata sjeveroistočni ugao Afrike i jugozapadni dio Azije, preko kopnenog mosta koje obrazuje Sinajsko poluostrvo. Većina teritorije od 1.010.450 km2 leži u dolini rijeke Nil. Egipat graniči sa Sredozemnim morem na sjeveru, pojasom Gaze i Izraelom na sjeveroistoku, Akapskim zalivom i Crvenim morem na istoku, Sudanom na jugu i Libijom na zapadu.

Sa preko 94 miliona stanovnika (2007), Egipat je treća najmnogoljudnija država Afrike i 15. na svijetu. Velika većina stanovništva živi u blizini obale rijeke Nil, na površini od gotovo 40.000 km2, gdje se nalazi obradivo zemljište. Velika područja pustinje Sahare, koja čini većinu teritorija Egipta, su slabo naseljena. Polovina stanovništva Egipta živi u urbanim područjima, u gusto naseljenim gradovima kao što su Kairo, Aleksandrija i drugi veći gradovi u delti Nila.

Egipat ima najdužu historiju jedne moderne države, i u kontinuitetu je naseljen od 10. milenijuma p. n. e. Egipat je, sa svojim spomenicima kao što je Giza i Sfinga koje su izgrađene u antičko vrijeme, bio jedna od najmoćnijih država svog vremena i jedan od prvih šest civilizacija koje se javljaju samostalno u svijetu. Njegove drevne ruševine, kao što su one u Memphisu, Tebi, Karnaku i Dolini kraljeva kod Luksora, su značajni fokus arheoloških studija i popularnih interesa cijelog svijeta. Osim što ima bogato kulturno nasljeđe, Egipat je bogat turističkim atrakcijama, te privlači goste iz cijelog svijeta koji odmaraju i na Crvenomorskoj rivijeri, koja zapošljava 12% njegove radne snage.

Moderni Egipat se smatra regionalnom silom sa značajnim kulturnim, političkim i vojnim utjecajem u Sjevernoj Africi, na Bliskom istoku i općenito muslimanskom svijetu. Ekonomija Egipta je jedna od najvećih i najraznovrsnijih na Bliskom istoku, sa sektorima kao što su turizam, poljoprivreda, industrija i usluge.

Naziv Egipat izveden je iz starogrčkog Aigyptos, preko francuskog Egypte i latinskog Aegyptus. Antičko ime Egipta je Hwt-Ka-Ptah što znači duša (dom) Ptaha. Misir je arapski naziv za Egipat. Naziv je semitskog porijekla i doslovna znači dva tjesnaca (odnosi se na gornji i donji Egipat). Ova riječ izvorno znači metropola, civilizacija.

Drevni Egipatski naziv države je bio kemret što znači crna zemlja, pozivajući se na plodno crno tlo poplavnih ravnica Nila, koje se razlikuje od deshret što znači crvena zemlja za pustinju.

Postoje razni dokazi o naseljima na rezbarijama na stijenama duž Nila i u pustinji. U 10. milenijumu p. n. e. od lovaca i ribara počeli su da se bave poljoprivredom. Klimatske promjene ili prekomjerna ispaša oko 8.000 godine p. n. e. počeli su da presušuju zemlju u Egiptu, i formirali su pustinju Saharu. Rani plemenski narod emigrirao je na rijeku Nil, gdje su razvili ustaljenu poljoprivrednu ekonomiju i centralizovano društvo.

Do 6.000. g.p. n. e. neolitske kulture ukorijenjene su u dolini Nila. U neolitu, nekoliko plemena razvili su se u Gornji i Donji Egipat. Gornji i Donji Egipat su održavali kontakte putem trgovine. Najraniji poznati natpis na egipatskim hijeroglifima pojavio se u preddinastijskom periodu na keramičkoj posudi koja datira iz perioda oko 3.200 g. p.n.e.

Jedinstveno kraljevstvo je osnovano 3.150. g.p. n. e. kada je faraon Menes ujedinio oba Egipta u jedinstvenu cjelinu. Egipatska kultura je cvjetala u toku antičkog vremena i ostavila je trag u religiji, umjetnosti, jeziku i običajima. Prve dvije dinastije su vladale za vrijeme Starog kraljevstva (2700. p. n. e. - 2.200. p. n. e.). Tada su se gradile mnoge piramide, od kojih su najznačajnije Džozerova piramida i piramida u Gizi.

Prvi prijelazni period je bio period političkih previranja koji je trajao 150 godina. Međutim, vrlo brzo se uspostavila stabilizacija vlasti i obnovljen je prosperitet zemlje. Srednje kraljevstvo je dostiglo svoj vrhunac 2040. g.p. n. e. za vrijeme vladavine faraona Amenemhata III. Srednje kraljevstvo je počelo slabiti dolaskom semitskih Hiksa. Hiksi su zauzeli Donji Egipat 1650. godine p. n. e. i osnovali novi glavni grad Avaris. Oni su protjerani od strane vojske Gornjeg Egipta na čelu sa faraonom Ahmosom I, koji je osnovao osamnaestu dinastiju i preselio glavni grad iz Memfisa u Tebu.

Novo kraljevstvo (1550. p. n. e. - 1070. p. n. e.) počelo je sa osamnaestom dinastijom, i u tom vremenu došlo je do uspona Egipta i proširivanja teritorije do Tombosa u Nubiji i Levanta na istoku. U ovom periodu vladali su neki od najpoznatijih faraona, kao što su Hatšepsut, Tutmos III, Ehnaton i njegova supruge Nefertiti, Tutankhamon i Ramzes II. Česti kontakti sa drugim narodima donosili su nove ideje. Zemlju su kasnije napali i osvojili Asirci, ali su Egipćani ponovo povratili kontrolu nad Egiptom.

Trideseta dinastija je bila zadnja vladajuća dinastija u faraonovoj epohi. Egipat je pao u ruke Perzijanaca 343. g.p. n. e., kada je faraon Nectanebo II poražen u bici.

Ptolemejsko kraljevstvo je bila snažna heleniska država, koja se proširila iz južne Sirije na istoku do Cirene na zapadu, te južno do granice sa Nubijom. Aleksandrija je postala glavni grad i središte grčke kulture i trgovine. Da bi dobila priznanje rodnog egipatskog stanovništva, prozvala se nasljednicom faraona. Kasniji Ptolemeji su prihvatili egipatske običaje, njihovi portreti su se nalazili na javnim spomenicima u egipatskom stilu i odjeći a sudjelovali su i u egipatskom religijskom životu.

Posljednji vladar ptolemejske linije bila je Kleopatra VII, koji je počinila samoubistvo nakon smrti svog ljubavnika Marka Antonija, koji joj je umro u naručju, nakon što ih je Oktavijan pobijedio u bici kod Akcija. Ptolemeji su često bili suočeni s pobunama Egipćana uzrokovanih neželjenim režimima a bili su uključeni i u strane i građanske ratove koji su doveli do propasti kraljevstva i njegove aneksije od strane Rima. Ipak helenistička kulture je nastavila napredovati u Egiptu i nakon muslimanskog osvajanja.

Kršćanstvo se javilo u Egiptu još za vrijeme Marka evanđelista u 1. stoljeću.

Dioklecijanova vladavina je obilježila prijelaz iz rimskog u bizantsko doba, kada je proganjan veliki broj egipatskih kršćana. Novi zavjet je do tada preveden na egipatski. Nakon Kalcedonskog sabora 451. godine, uspostavljena je Egipatska Koptska crkva.

Bizantijci su uspjeli povratiti kontrolu nad Egiptom nakon kratke perzijske invazije početkom 7. stoljeća, period između 639. i 642. godine, nakon čega Egipat potpada pod muslimansku vlast osvajanjem od strane arapskih muslimana. Kada su porazili bizantijsku vojsku u Egiptu, Arapi su donijeli sunitski islama u zemlju. U ranom periodu tog razdoblja, Egipćani su uklopili svoju novu vjeru s autohtonim vjerovanjima, što je dovelo do formiranja različitih sufijskih redova koji su se održali sve do danas. Ovi raniji obredi su preživjeli razdoblje koptskog kršćanstva.

Muslimanski vladari imenovani od islamskog hilafeta zadržali su kontrolu nad Egiptom sljedećih šest stoljeća, s Kairom kao sjedištem hilafeta za vrijeme vladavine Fatimija. S kraja kurdske Ajubidske dinastije, Memluci, Tursko-čerkeska vojna kasta preuzima kontrolu 1250. godine. Krajem 13. stoljeća, Egipat se povezuje s Crvenim morem, Indijom, Malezijom i Istočnom Indijom. Sredinom 14. stoljeća crna smrt ubila je oko 40% stanovništva zemlje.

Egipat su osvojili Turci 1517. godine nakon čega je postao pokrajina Osmanlijskog Carstva. Slabljenje privrednog sistema u kombinaciji s učincima kuge učinili su Egipat ranjiv na invazije. Portugalski trgovci su preuzeli njihovu trgovinu.
U periodu između 1687. i 1731. godine u Egiptu se u 6 navrata pojavljivala glad. Glad 1784. godine je odnijela oko jedne šestine ukupnog stanovništva.

Egipat je oduvijek bila pokrajina koju su Osmanlije teško kontrolisale dijelom i zbog nastavka moći i utjecaja Memluka, egipatske vojne kaste koja je vladala zemljom stoljećima. Kao takav, Egipat je ostao poluautonoman pod vlašću Memluka sve do invazije francuskih snaga pod komandom Napoleona I 1798. godine. Nakon što su Francuzi protjerani, vlast je preuzeo 1805. godine paša Muhamed Ali, komandant osmanlijske vojske u Egiptu, albanskog porijekla.

Egipat pod vlašću dinastije Muhameda Alija je ostao nominalno kao otomanska pokrajina. Dobio je status autonomne vazalne države ili Khedivate u 1867. godine. Isma'il i Tewfik paša upravljali su Egiptom kao kvazi nezavisnom državom pod turskom vlašću sve do britanske okupacije 1882. godine. Ipak, Khedivate od Egipta (1867-1914) zadržao je Egipat de iure osmanskom pokrajinom do 5. novembra 1914. godine, kada je Egipat proglašen britanskim protektoratom kao reakciju na odluku Mladoturaka da Osmanlijsko carstvao u Prvi svjetski rat uđe na strani Centralnih sila.

Nakon što su Francuzi poraženi od strane Britanaca, nastao je vakuum u Egiptu, a tri puta je uslijedila borba između, egipatskih Memluka koji su vladali Egiptom stoljećima, i albanskih plaćenika u službi Osmanlija. Završilo je pobjedom Osmanlija na čelu s Muhamedom Alijem.

Dok je nosio titulu potkralja Egipta, njegova pripadnost Osmanskoj porti je bila samo nominalna. Muhamed Ali je uspostavio dinastiju koja je trebala vladati Egiptom sve do revolucije 1952. godine. U kasnijim godinama, dinastija je postala britanska marioneta.

Muhamed Ali je Egiptu pripojio Sjeverni Sudan (1820. do 1824.), Siriju (1833.), te dijelove Arabije i Anadolije ali su ga 1841. godine evropske sile, strahujući da će on sam srušiti Osmanlijsko carstvo, natjerale da vrati većinu teritorija koje je osvojio od Osmanlijskog carstva. Njegova vojna ambicija je bila potrebna u modernizaciji zemlje. Izgradio je industriju, sistem kanala za navodnjavanje i prijevoz, te reformirao državnu službu.

Uveo je vojnu obavezu muškog seljaštva u 19. stoljeću i iskoristio novi pristup kako bi stvorio svoju veliku vojsku.

Nakratko ga je naslijedio njegov sin Ibrahim (u septembru 1848.), a zatim unuk Abbas I (novembar 1848.), zatim Said (1854.), i Isma'il (1863.).

Sueski kanal, izgrađen u partnerstvu s Francuzima je dovršen 1869. godine. Njegova izgradnja je dovelo do ogromnog duga prema evropskim bankama, i izazvala nezadovoljstvo zbog njegovog oporezivanja. 1875. godine, Ismail je bio prisiljen prodati egipatski udio u kanalu britanskoj vladi. To je u roku od 3 godine dovelo do nametanja britanskih i francuskih kontrolora koji su imali sjedište u egipatskoj vladi, te su uz financijsku moć vlasnika obveznica koji su stajali iza njih, bili stvarna snaga u Vladi.

Lokalno nezadovoljstvo Ismailom kao i Evropski upad dovelo je do stvaranja prvih nacionalističke grupa u Egiptu 1879. godine, s Ahmadom Urabi kao istaknutom figurom. Bojeći se da će to dovesti do smanjenja njihove kontrole, Velika Britanija i Francuska su vojno intervenisale bombardiranjem Aleksandrije i razbijanjem egipatske vojske u bitci kod Tel el-Kebir. Reinstalisali su Ismailovog sina Tewfika kao figuru de facto britanskog protektorata. 1906. godine Dinshaway incident je potaknuo mnoge neutralne Egipćane da se pridruže nacionalističkom pokretu.

Godine 1914. postao je i službeno Protektorat a naslov šefa države je promijenjen u sultan, kako bi se odbacila vlast Osmanlijskog sultana, koja se pridružila Centralnim silama u Prvom svjetskom ratu. Abbas II je svrgnut i zamjenjen njegovim dajdžom, Husseinom Kamelom koji je postao novi sultan.

Nakon Prvog svjetskog rata, Saad Zaghlul i Wafd stranka su vodili egipatski nacionalistički pokret do većine na lokalnoj zakonodavnoj skupštini. Kada su Britanci prognali Zaghlula i njegove saradnike na Maltu 8. marta 1919. godine, zemlja se našla u svojoj prvoj savremenoj revoluciji. Pobuna je prisilila britansku vladu da donese jednostranu deklaraciju o egipatskog nezavisnosti 22. februara 1922. godine.

Nova vlada je izradila i implementirala ustav 1923. godine koji se temeljio na parlamentarnom sistemu. Saad Zaghlul je izabran za premijera Egipt 1924. godine. 1936. godine sklopljen je Anglo-egipatski ugovor. Nastavak nestabilnosti zbog preostalog britanskog uticaja i povećanja političkog angažman od strane kralja doveli su do raspuštanja parlamenta usljed vojnog državnog udara poznatog kao revolucija 1952.. Pokret slobodnih oficira je prisilio kralja Farouka na abdiciranje u korist svog sina Fuada. Britanska vojna prisutnost u Egiptu je trajala sve do 1954. godine.

U ranim 1960-ih, Egipat je u potpunosti uključen u Sjevernojemenski građanski rat. Egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser, podržao je jemenske republikance s čak 70.000 egipatskih vojnika i hemijskim oružjem.

Maja 1967. godine Naser je zatvorio tjesnac Tiran za prolaz izraelskih brodova. 26. maja Naser je izjavio: Bitka će biti opća i naš osnovni cilj će biti uništiti Izrael. Izrael je zatvaranje tjesnaca Tiran smatrao kao casus belli tj. povod za rat. U šestodnevnom ratu 1967. godine, Izrael je napao Egipat pri tome zauzevši Sinajsko poluostrvo i pojas Gaze, koji je bio pod egipatskom vlašću od arapsko-izraelskog rata iz 1948. godine. Tokom rata, donesen je zakon o vanrednom stanju koji je ostao na snazi ​​do 2012. godine, s izuzetkom jednog 18-mjesečnog prekida tokom 1980/81. Prema ovom zakonu, policijske ovlasti su proširene, ustavna prava suspendirana i cenzura je legalizirana.

Zemljišna reformu, dramatični rast univerzitetskog obrazovanju i državnoj pomoći nacionalnoj industriji uveliko je poboljšana društvena mobilnost i općenito stanje u Egiptu.

Sadat je u historijskom posjetu Izraelu 1977. godine, što je dovelo do mirovnog sporazuma 1979. u zamjenu za izraelsko povlačenja sa Sinaja. Sadatova je inicijativa izazvala ogromne kontroverze u arapskom svijetu i dovela do isključenja Egipta iz Arapske lige, ali je podržana od strane većine Egipćana. Međutim, Sadat je ubijen od strane islamskih ekstremista. Hosni Mubarak je došao na vlast nakon ubistva Sadatan na referendumu u kojem je on bio jedini kandidat.

Hosni Mubarak je reafirmisao odnose s Izraelom. Na unutrašnjem planu, Mubarak je suočen s mnogim ozbiljnim problemima. Iako se broj farmi povećao i industrije ojačala, privreda nije mogla držati korak s velikim porastom stanovništva. Siromaštvo i nezaposlenost su doveli do migracije seoskog stanovništva u gradove poput Kaira.

U 1980-ih, 1990-ih, 2000-ih i, teroristički napadi u Egiptu su postali brojni sa teškim posljedicama.

Za vrijeme vladavine Mubaraka, političkom scenom je dominirala Nacionalna Demokratska stranka koju je stvorio Sadat 1978. godine. 
Krajem februara 2005. godine, Mubarak je najavio reformu predsjedničkog izbornog zakona, utirući put za izbore s više kandidata po prvi put nakon pokreta 1952. godine. Međutim, novi zakon je postavljao ograničenja kandidatima, što je dovelo do toga da Mubarak lahko ponovno izbori pobjedu. Odaziv birača bio je manji od 25%.

Referendum o ustavu održan je 19. marta 2011. godine a 28. novembra 2011. u Egipatu su održani prvi parlamentarni nakon što je prethodni režim zbačen s vlasti. Izlaznost je bila visoka, a nije bilo izvještaja o velikim nepravilnostima ili nasilju. Muhammed Mursi je izabran za predsjednika 24. juna 2012. godine. 2. augusta 2012. egipatski premijer Hisham Kandil najavio je da njegov kabinet čine 35 člana, 28 novih, uključujući i četiri iz muslimanskog bratstva.

Liberali i sekularisti su se povukli iz Ustavotvorne skupštine, jer su vjerovali da će ustav nametnuti strogu islamsku praksu, a Muslimansko bratstvo je pružilo podršku Mursiju. 22. novembra 2012., predsjednik Mursi izdao deklaraciju i tražio da se zaštiti rad Ustavotvorne skupštine.

Taj potez je doveo do masovnih protesta i nasilnih demonstracija u Egiptu. 5. decembra 2012. godine desetine hiljada pristalica i protivnika predsjednika Mursija se sukobilo, a sukob je opisan kao najveći sukob između islamista i njihovih neistomišljenika. Muhammed Mursi je ponudio nacionalni dijalog s liderima opozicije, ali je odbio da poništi decembarski referendum o ustavu.

Dana 30. juna 2013. organizovani su masovni protesti širom Egipta protiv Mursijeve vladavine, što je dovelo do svrgavanja Mursija u državnom puču 3. jula 2013. i instaliranja privremene vlade.

Dana 18. januara 2014. godine, privremena vlada institucionalizirala je novi ustav nakon referenduma u kojem je 98,1% glasača dalo podršku novom ustavu. Izlaznost je bila mala i iznosila je samo 38,6% registrovanih birača ali je ipak bila veća od 33% koliko ih je glasalo na referendumu za vrijeme Mursijevog mandata.

Egipat se nalazi u suptropskom pojasu, obuhvata istočni dio Sahare, sa nizijama zapadno od Nila i planinskim uzvišenjima na istoku, u primorju Crvenog mora. Ljeti vlada velika vrućina, koja raste kako se ide prema jugu, gdje praktično i nema padavina. One su rijetke već u delti, gdje iznose oko 50 mm godišnje. Dolina Nila, mjestimice široka 3 – 15 km, ima izuzetan značaj zbog racionalnog korištenja poplava, koje povećavaju plodnost zemljišta. Asuanska brana je regulisala navodnjavanje, obezbjeđujući istovremeno najveći dio električne energije, omogućila je dobijanje novih plodnih površina, te povećala godišnji broj žetvi (ponekad i 4 godišnje). Egipat uvozi polovinu hrane koja mu je potrebna.

Gotovo polovina stanovništva još uvijek živi od poljoprivrede, ali egzodus sa sela doprinosi bujanju gradova, u prvom redu Kaira i Aleksandrije,u kojima živi više od 50% stanovništva. Industrija je slabo razvijena, izuzev tekstilne, šećerne, metalurgije i naftne.

Nafta je zauzela prvo mjesto na listi najznačajnijih izvoznih proizvoda. Veliki deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni ne može u potpunosti da se pokrije doznakama radnika na privremenom radu u inostranstvu, prihodom od Sueskog kanala i turizma, koji je veoma razvijen. On povećava teret vanjskog duga zemlje, koja ima nizak životni standard i u kojoj demografski rast i dalje predstavlja ključni problem.

Gotovo istovremeno s pojavom paleolitskog čovjeka u Evropi, nalazimo tragove ljudi i u porječju Nila na egipatskoj visoravni koja je omeđena Libijskom pustinjom na zapadu, Arapskim poluostrom na istoku, Sredozemnim morem na sjeveru i prvim kataraktom Nila na jugu. Nil je druga rijeka po dužini na zemlji a proteže se od izvora riječice Kagera koja se ulijeva u jezero Viktorija-Nyanza iz kojeg dalje istječe Viktorijin Nil. Ukupna dužina te čudesne rijeke iznosi 6497 km.

U Egiptu preovladava suptropska pustinjska klima, ali u uskom obalnom pojasu i na sjeveru preovladava sredozemna. Tu zimi padne oko 150 do 200 mm godisnje. U drugim dijelovima padavine su vrlo rijetke, manje od 50 mm godišnje i pojavljuju se u obliku kratkotrajnih pljuskova. Od marta do septembra čest je hamsin, vruć vjetar iz Libijske pustinje.

Predstavnički dom, čiji su članovi izabrani da služe u petogodišnjem mandatu, predstavlja zakonodovanu vlast. Izbori su zadnji put održani od novembra 2011. do januara 2012. godine. Egipatski predsjednički izbori održani su 26. do 28. maja 2014. godine. Službeni podaci govore o odazivu od 47,5%. Abdel Fattah el-Sisi je došao do pobjede sa osvojena 23.780.000 glasa ili 96,91% u odnosu na 757.511 glasa ili 3,09% koliko je osvojio Hamdeen Sabahi.

Egipat ima najstariju kontinuiranu parlamentarnu tradiciju u arapskom svijetu. Prva popularna Skupština je osnovana 1866. godine. Raspuštena je kao rezultat britanske okupacije 1882. godine, a britanci su dozvolili rad samo savjetodavnom tijelu. 1923. godine, nakon što je Egipat proglasio nezavisnost, novi ustav je predvidio parlamentarnu monarhiju.

Pravni sistem je zasnovan na islamskom i građanskom pravu.

Islamska sudska praksa je glavni izvor zakonodavstva. Šerijatski sudovi i qadis rade i licencirani su od strane Ministarstva pravde. Zakon ličnog statusa koji uređuje pitanja, kao što su brak, razvod i starateljstvo je uređen prema šerijatu. U porodičnom sudu, svjedočenje žene vrijedi kao polovina svjedočenja muškarca.

Kazneni zakon je jedinstven i dopušta smrtnu kaznu, uključujući i slučaj kada se sudi u odsustvu.

Egipatske oružane snage se sastoje od 468.500 aktivnih pripadnika i 1.000.000 rezervista što ukupno čini 1.468.500 pripadnika.

Prema bivšem šefu Kneseta za vanjske poslove i odbora za odbranu Izraela, Yuvalu Steinitzu, egipatske zračne snage imaju otprilike isti broj modernih borbenih aviona kao i izraelske i daleko veći broj zapadnjačkih tenkova, artiljerije, protivavionskih baterija i ratnih brodova od izraelskih odbrambenih snaga. Također Izrael nagađa da Egipat nastoji da bude druga sila u regiji s špijunskim satelitima, osim EgyptSat 1, 16. aprila 2014. lansiran je i EgyptSat 2.

Egipatska vojna industrija ima na desetine fabrika za proizvodnju oružja, kao i robe široke potrošnje. Oprema Oružanih snaga uključuje opremu iz različitih zemalja širom svijeta. Vojna oprema iz bivšeg Sovjetskog Saveza se postepeno zamjenjenuje onom modernijom iz SAD-a, Francuske, Britanije i značajanog dijela opreme izrađene pod licencom u Egiptu, kao što je tenk M1 Abrams.

Egipatska mornarica je najveća mornarica u Africi i na Bliskom istoku i općenito u arapskom svijetu, te je sedma po veličini u svijetu, mjereno po broju brodova.

SAD pruža Egiptu vojnu pomoć, koja je u 2009. godini iznosila 1,3 milijarde američkih dolara.

Vojska ima dosta uticaja u političkom životu Egipta, kao i privreda i izuzima se od zakona koji se primjenjuju na druge sektore. Također uživa značajnu moć, prestiž i samostalnosti u okviru države i naširoko se smatra kao dio egipatske države u državi.

Egipatska organizacija za ljudska prava je jedno od najstarijih tijela za odbranu ljudskih prava u Egiptu.

Stalno sjedište Arapske lige se nalazi u Kairu kao i generalni sekretarijat ovog tijela. Ova poziciju trenutno drži bivši ministar vanjskih poslova Nabil el-Araby. Sjedište Arapske liga je nakratko premještena iz Egipta u Tunis 1978. godine u znak protesta zbog egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma, ali se kasnije ponovo vratilo u Kairo 1989. godine.

Nakon rata 1973. i kasnijeg mirovnog sporazuma, Egipat je postao prva arapska nacija koja je uspostavila diplomatske odnose s Izraelom. Bez obzira na to, Izrael se i dalje od velikog broja Egipćana smatra neprijateljskom državom. Egipat je igrao historijsku ulogu kao posrednik u rješavanju različitih sporova na Bliskom istoku, prije svega zbog svoje reakcije na izraelsko-palestinski sukob i mirovni proces. 
Veze između Egipta i drugih nearapskih država Bliskog Istoka, među kojima Irana i Turske, su često bili napeti. Iran, dijelom zbog svog rivalstva s Saudijskom Arabijom, UAE i drugim zalivskim zemaljama koje tradicionalno održavaju jake veze sa Egiptom, i Turska zbog podrške turske vlade za sada zabranjenoj Muslimanskoj braći u Egiptu.

Egipat je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih i Ujedinjenih nacija. Bivši egipatski potpredsjednik Vlade Boutros Boutros-Ghali je služio kao generalni sekretar Ujedinjenih nacija u periodu 1991. do 1996. godine.

Egipat je priznao nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine 16. aprila 1992. godine a puni diplomatski odnosi između ove dvije države uspostavljeni su 17. aprila 1993.

U 21. stoljeću, Egipat se susreće s velikim problemom imigracije, milioni ljudi iz drugih afričkih zemalja bježe od siromaštva i rata.

Egipat je administrativno podijeljen na 27 guvernorata. Guvernorati se dalje dijele na regije. Regije se sastoje od gradova i sela. Svaki guvernorat ima glavni grad koji ponekad nosi naziv guvernorata.
Egipatski guvernorati su:

Egipatska ekonomija uglavnom zavisi o poljoprivrednoj proizvodnji, izvozu nafte i prirodnog plina i vrlo razvijenom turizmu. Osim toga, više od tri miliona Egipćana je na privremenom radu u inostranstvu, uglavnom u Saudijskoj Arabiji, zemljama Perzijskog zaliva i Evropi što utiče na ekonomiju ove zemlje. Završetak brane u Aswanu 1970. godine što je rezultiralo nastankom jezera na rijeci Nil, je u velikoj mjeri uticalo na razvoj poljoprivrede i stanje po pitanju ekologije Egipta. Brzo rastuće stanovništvo, ograničeno obradivo zemljište i zavisnost o Nilu i dalje opterećuje resurse i utiče na stres u ekonomiji. 
Egipatska ekonomija se uglavnom oslanja na izvore prihoda koji dolaze od turizma, doznaka Egipćana koji rade u inostranstvu i prihoda od Sueckog kanala.
Egipat ima razvijeno tržište energije zasnovano na hidropotencijalu i energiji dobivenoj iz uglja, nafte i prirodnog plina. Značajna nalazišta uglja na sjeveroistoku Sinaja obezbjeđuju oko 600.000 tona godišnje. Nafta i plin se eksploatišu u zapadnim pustinjskim regionima, zalivu Suez i delti Nila. Egipat ima ogromne rezerve plina, procjenjene na oko 1.940 kubnih km.

Ekonomski uslovi u zemlji su počeli da se značajno poboljšavaju, nakon perioda stagnacije, uglavnom zbog usvajanja liberalnijih ekonomski politika od strane vlade kao i povećanju prihoda od turizma i procvatu berzi. U svom godišnjem izvještaju, Međunarodni monetarni fond (MMF) je ocijenio Egipat kao jednu od vodećih zemalja u svijetu po preduzimanju ekonomskih reformi. Neke velike ekonomske reforme koje je pokrenula vlada od 2003. uključuju dramatično kresanje carina i tarifa. Novi zakon oporezivanja implementiran u 2005. godini o smanjenju korporativnih poreza sa 40% do 20% je rezultiralo povećanjem prihoda od poreza za 100%.
Direktna strana ulaganja u Egiptu su bila u znatnom porastu prije uklanjanja sa vlasti Hosnija Mubaraka, prelazeći iznos od 6 milijardi dolara za 2006. godinu, zbog mjera ekonomske liberalizacije i privatizacije koje je poduzeo ministar za investicije Mahmoud Mohieddin. Od pada Hosnija Mubaraka 2011. godine, Egipat je doživio drastičan pad i stranih investicija i prihoda od turizma, nakon čega slijedi pad deviznih rezervi od 60% i pad BDP-a od 3% kao i brze devalvacije egipatske funte.

Iako je jedna od glavnih prepreka u razvoju egipatske ekonomije ograničenost resursa u odnosu na prosjek populacije, mnogi Egipćani kritiziraju svoju vladu za veće cijene osnovnih dobara dok njihov životni standard i kupovna moć i dalje relativno stagniraju. Egipćani kao glavnu prepreku za dalji ekonomski rast navode korupciju. Vlada je obećala veliku obnovu infrastrukture u zemlji, koristeći novac dobijen od Etisalata za licencu trećeg mobilnog operatera (oko 3 milijarde dolara). Prema indeksu korupcije u 2013. godini Egipat je zauzeo 114. mjesto u rangu od ukupno posmatranih 177 država.

Turizam je jedan od najvažnijih privrednih sektora Egipta. U 2008. godini, Egipat je posjetilo više od 12,8 miliona turista pri čemu je ostvaren prihod od gotovo 11 milijardi $. U ovom sektoru je zaposleno oko 12% radne snage Egipta. Ministar turizma Hisham Zaazou je izjavio da je turizam generirao oko 9,4 milijarde dolara u 2012. godini s blagim porast u odnosu na 9 milijardi $ iz 2011. godine.

Nekropola Gize je egipatska turistička ikona. To je najpopularnija turistička destinacija u Egiptu još od antičkog doba, a popularizirana je u helenističko doba puta kada je Velika piramida naveden od strane Antipatera kao jedno od sedam svjetskih čuda. Danas je to jedino od sedam čuda koje još uvijek%ji.

Egipat ima širok spektar plaža koje se nalaze na obalama Sredozemnog i Crvenog mora a koje se prostiru na više od 3.000 km. Crveno more se karakteriše mirnim vodama, boje koralnih grebena, rijetkim ribama uz prekrasne planine. Plaže Akba zaliva pružaju mogućnosti za mnoge sportova na moru. Safaga na kraju Crvenog mora se odlikuje svojom prekrasnom lokacijom unutar Suezkog kanala. Posljednje, ali ne i najmanje važno, Sharm el-Sheikh, Hurghada, Luxor (poznat i kao najveći svjetski muzej na otvorenom ili grad sa 1/3 svjetskih spomenika), Dahab, Ras Siðr, Marsa Alam, Safaga na sjevernoj obali Mediterana su glavne turističke destinacije rekreativnog turizma.

Prijevoz u Egiptu je uglavnom skoncentrisan na glavni grad Kairo i dolinu rijeke Nil.

Glavna linija nacionalne željezničke mreže, duge 40.800 kilometara, je druga najstarija željeznička mreža u historiji Egipta i povezuje Aleksandriju sa Aswanom. Željeznicama u Egiptu upravlja Nacionalna egipatska željeznica a sastoji se 28 linija, 796 željezničkih stanica a broji ovo 1800 vozova koji pokrivaju dolinu i deltu Nila, obale Sredozemnog i Crvenog more kao i područja Sinaja i zapadnih oaza.

Kairski metro je prvi od samo dva punopravna metro sistema u Africi i arapskom svijetu. Smatra se jednim od najvažnijih nedavnih projekata u Egiptu koji je koštao oko 12 milijardi egipatskih funti. Sistem se sastoji od tri operativne linije s četvrtom linijom koja je u planu.

Egipat se smatra jednim od zemalja pionira u korištenju zračnog prometa nakon što je osnovan egipatski najvažniji i glavni avioprijevoznik, Egyptair, 1932. godine u 100% vlasništvu egipatske vlade. Avioprevoznička tvrtka ima sjedište na međunarodnom aerodromu u Kairu, glavnom aviočvorištu Egipta, koji je povezan sa više od 75 destinacija na Bliskom istoku, Evropi, Africi, Aziji i Americi. Trenutna flota Egyptaira obuhvata 80 aviona.

Sueski kanal je umjetni kanal u Egiptu koji se smatra najvažnijim središtem pomorskog prometa na Bliskom istoku a povezuje Sredozemno more i Crveno more. Otvoren je novembra 1869. godine, nakon 10 godina gradnje a omogućava prijelaz brodovima između Evrope i Azije, bez plovidbe oko Afrike. Na sjevernom kraju kanala je Port Said dok je na jugu luka Tawfiq u gradu Suez. Ismailia leži na zapadnoj obali, 3 km od sredine kanala. Kanal je dug 193,30 km, dubok 24 m i širok oko 205 metara. Sastoji se od sjevernog pristupnog kanala dužine 22 km, samog kanala dužine 162,25 km i južnog pristupnog kanala dužine 9 km. Kanal je jednosmjerni sa mjestima za prolaske Ballah by-pass i Great Bitter Lake. Ne sadrži ustave, morska voda teče slobodno kroz kanal. Općenito, sjeverno od Great Bitter Lakea voda teče sjeverno zimi i južno ljeti.

S oko 84 miliona stanovnika (2013. godina), Egipat je najmnogoljudnija zemlja Bliskog istoka i treća najmnogoljudnija afrička država. Stanovništvo Egipta se ubrzano povećavalo u periodu između 1970. i 2010. prvenstveno zbog medicinskih dostignuća i povećanja poljoprivredne produktivnosti što je omogućilo zelenu revoluciju. U doba Napoleonove invazije Egipta 1798. godine, po procjenama u Egiptu je tada živjelo 3 miliona stanovnika. 

Egipatsko stanovništvo je visokourbanizovano i uglavnom skoncentrisano duž rijeke Nil (posebno u najvećim gradovima Kairu i Aleksandriji) i u njenoj delti kao i u blizini Sueckog kanala. Egipćani su demografski podijeljeni na one koji žive u većim urbanim centrima i fellahine, ili poljoprivrednike, tj. one koji žive u ruralnim područjima.

Etnički Egipćani su daleko najveća etnička grupa u državi i čine 91% od ukupnog broja stanovnika. Etničke manjine uključuju Abazase, Turce, Grke, beduinska arapska plemena koji žive u istočnom pustinjama i Sinajskom poluostrvu, Berbere koji govore Siwis jezikom i Nubijce čija je zajednica grupisana duž rijeke Nil. Osim ovih naroda u Egiptu su prisutne i plemenske zajednice naroda Beja koncentrisane uglavnom na jugoistoku zemlje, kao i brojni klanovi naroda Dom uglavnom u delti Nila i gradu Faiyumu koji se progresivno asimiliraju sa ubrzanom urbanizacijom.

Prema Međunarodnoj organizaciji za migracije, procjenjuje se da oko 2,7 miliona Egipćana živi u inostranstvu. Oko 70% od egipatskih imigranata živi u arapskim zemljama (923.600 u Saudijskoj Arabiji, 332.600 u Libiji, 226.850 u Jordanu, 190.550 u Kuvajtu a ostatak drugdje u regiji) dok preostalih 30% živi uglavnom u Evropi i Sjevernoj Americi (318.000 u SAD, 110.000 u Kanadi i 90.000 u Italiji).

Egipat je dom nepoznatom broju izbjeglica i tražitelja azila a procjenjuje se da je taj broj između 500.000 i 3.000.000. Trenutno (2014.) u Egiptu živi oko 70.000 palestinskih i oko 150.000 iračkih izbjeglica.

Službeni jezik u Egiptu je moderna verzija standardnog arapskog jezika. Jezici koji se govore su: egipatski arapski jezik (68%), sa'idi arapski jezik (29%), istočnoegipatski arapski Bedawi jezik (1,6%), sudanski arapski (0,6%), domari jezik (0,3%), nobiin jezik (0,3%), beja jezik (0,1%) i dr. Pored toga, grčki, armenski i italijanski su glavni jezici imigranata. U Aleksandriji je u 19. vijeku postojala velika zajednica italijanskih Egipćana te je italijanski jezik lingua franca za ovaj grad.

Strani jezici koji se uče u školama su engleski, francuski, njemački i italijanski.

Historijski egipatski jezik, također poznat i kao kopto-egipatski, sastojao se od drevnog egipatskog i koptskog jezika i formiran je kao poseban ogranak unutar afro-azijske jezičke skupine. Koinè dijalekt grčkog jezika, mada ne porijeklom iz Egipta, bio je u helenističkom dobu važan u gradu Aleksandriji. Taj jezik se u velikoj mjeri koristio u filozofiji i nauci. Kasniji prevodi sa grčkog na arapski postali su predmetom proučavanja arapskih učenjaka.

Egipat je uglavnom nastanjem muslimanima sunitima sa islamom kao državnom religijom. Procenat pristalica različitih religija je kontroverzna tema u Egiptu. Procjenjuje se da se 90% ukupnog stanovništva zemlje identificira kao muslimani, 9% kao koptski kršćani dok je 1% pripadnika ostalih kršćanskih religija.

Nakon što je islam stigao na ove prostore u 7. vijeku, Egipat postaje političko i kulturno središte muslimanskog svijeta. Za vrijeme Anwara Sadata (1970. do 1981.), islam je postao službena državna religija a šerijat glavni izvor prava. Procjenjuje se da 15 miliona Egipćana slijedi tarikat dok sufijske vođe tvrde da je taj broj mnogo veći, jer mnogi nisu zvanično registrovano kao pripadnici sufizma. Također postoji i ši'itska manjina. Jerusalemski centar za javne poslove procjenjuje da je ši'ita u Egiptu od jednog do 2,2 miliona. Procjenjuje se da je Ahmedija ne manje od 50.000, dok je broj pripadnika selefija procjenjen na 5 do 6 miliona. Glavni grad Egipta, Kairo, je poznat po svojim brojnim džamijama i minaretima te ga zovu i grad sa 1.000 minareta.

Egipat je prepoznat i kao kulturni trendseter u svijetu arapskog govornog područja i savremene arapske i bliskoistočne kulture su pod snažnim utjecajem egipatske literature, muzike, filma i televizije. Egipat je preuzeo regionalnu vodeću ulogu tokom 1950-ih i 1960-ih godina, što dodatno utiče na položaj egipatske kulture u arapskom svijetu.

Egipatski identitet se razvio u toku dugog perioda i primanja islama, kršćanstva i judaizma.

Egipatski renesansni vrhunac je dostignut krajem 19. i početkom 20. vijeka kroz rad ljudi poput Muhameda Abduhua, Ahmeda Lutfi el-Sayeda, Muhammad Loutfi Goumah, Tawfiqa el-Hakima, Louisa Awada, Qasima Amina, Salama Moussa, Taha Huseina i Mahmouda Mokhtara. Oni su utrli liberalni put za Egipat izražen kroz obavezu za ličnu slobodu, sekularizam i vjeru a u cilju napretka.

Egipćani su bili jedna od prvih civilizacija koja je kodifikovala elemente dizajna u umjetnosti i arhitekturi. Egipatska plava, također poznata kao silikat kalcija i bakra je pigment koji su Egipćani koristili hiljadama godina. Smatra se da je to prvi sintetički pigment. 
Egipatska civilizacija je poznata po svojim kolosalnim piramidama, hramovima i monumentalnim grobnicama. Najpoznati primjerci su: Džozerova piramida, koju je dizajnirao arhitekt i graditelj Imhotep, Sfinga, i hram Abu Simbela. Moderna i savremena egipatska umjetnost je raznolika od vernakularne arhitekture Hassane Fathyja i Ramsesa Wissa Wassefa preko skulptura Mahmouda Mokhtara, do osebujne Koptske ikonografije Isaaca Fanousa. Kairska kuća opere služi kao glavno mjesto izvođenja umjetničkih djela i sastajalište umjetnika u egipatskom glavnom gradu.

Egipatska književnost vuče korijene još iz Starog Egipta. Egipčani su bili jedna od prva kultura koja je razvila književnost u današnjem obliku. Egipatski pisci i pjesnici su bili među prvima koji su eksperimentisali sa modernim stilovima arapske književnosti i u tome su imitirani širom Bliskog istoka. 
Prvi moderni egipatski roman Zaynab Muhammeda Huseina Haykala je objavljen 1913. godine na egipatskom dijalektu arapskog jezika. Egipatski romanopisac Naguib Mahfouz je prvi pisac na arapskom jeziku koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Egipatske književnice uključujući Nawal El Saadawi, poznatu po feminističkom aktivizmu, i Alifa Rifaat su književnice koje pišu o ženama i tradiciji.

Književnost na egipatskom arapskom je najpopularniji književni žanr među Egipćanima, zastupana od strane Ahmeda Fouada Negma (Fagumi), Salaha Jaheena i Abdela Rahman el-Abnudija.

Egipatska kinematografija je regionalni lider još od pojave zvuka. 1936. godine, Studio Misr, finansiran od industrijalca Talaata Harba, pojavljuje se kao vodeći egipatski studio i tu ulogu je zadržao tri desetljeća. Za više od 100 godina, u Egiptu je producirano više od 4000 filmova što čini oko tri četvrtine ukupne arapske produkcije. Egipat se smatra vodećom zemljom u oblasti kinematografije na Bliskom istoku. Glumci iz cijelog arapskog svijetu nastoje se pojaviti u egipatskoj kinematografiji kako bi se proslavili. Međunarodni filmski festival u Kairu je od strane Međunarodne federacije udruženja filmskih producenata ocijenjen kao jedan od 11 festivala u svijetu uz vrhunski svjetski rejting.

Egipatska muzika je bogata mješavina autohtonih, mediteranskih, afričkih i zapadnjačkih elemenata. Sastavni je dio egipatske kulture još od antičkog doba. Drevnim Egipćanima je za muziku zaslužan jedan od njihovih bogova Hathor koji je pronašao muziku, dok ju je Oziris s druge strane koristio kao dio svog napora da civilizuje svijet. Egipćani još od tada koriste muzičke instrumente. Savremena egipatska muzika svoje početke vuče od tragova kreativnog rada ljudi kao što su: Abdu-l Hamuli, Almaz i Mahmud Osman, koji su uticali na kasnija stvaralaštva Sayeda Darwisha, Umme Kulsum, Mohammeda Abdel Wahaba i Abdela Halim Hafeza čija se doba smatraju zlatnim dobima egipatske muzike. U istaknute savremene egipatske pop pjevače ubrajaju se Amr Diab i Mohamed Mounir.

Egipatska civilizacija je jedna od najstarijih civilizacija na svijetu. Zahvaljujući milenijskoj tradiciji, ova civilizacija je tokom svog%janja dolazila u kontakte s mnogim drugim civilizacijama i nacijama te je kroz mnogo epoha, počevši od prahistorijskog do modernog doba, prolazila kroz mnoge periode kao što su: faraonski, romanski, grčki, islamski i mnoge druge. Upravo zbog ovih velikih vremenskih razlika u svom%janju, kontinuiranih kontakta s drugim narodima i kulturama u današnjem Egiptu%ji najmanje 60 muzeja koji uglavnom pokrivaju navedene periode egipatske civilizacije.

Tri glavna muzeja u Egiptu su: Egipatski muzej koji ima više od 120.000 muzejskih eksponata, Egipatski nacionalni vojni muzej i Ratni panoramni muzej 6. oktobar, muzej izgrađen u sjećanje na oktobarski rat iz 1973. godine.

Veliki egipatski muzej (GEM), poznat i kao Giza muzej, je planirani muzej artefakata drevnog Egipta. Opisan kao najveći arheološki muzej u svijetu, muzej će zvanično biti otvaren 2015. godine. Muzej će biti smješten na površini od 50 hektara a nalazit će se oko 2 km od nekropole Giza i dio je novog master plana platoa.

Egipat proslavlja mnoge festivale i vjerske karnevale, također poznate i kao mulid. Oni su obično povezani s određenim koptskim svecima ili sufijskim historijskim ličnostima i često ih proslavljaju Egipćani bez obzira na vjeru. Tokom mjeseca Ramazana osjeća se poseban doživljaj u Egiptu, proslavlja se sa mnoštvom zvuka, svjetala (lokalni lampioni poznati kao fawaneesi) i baklji tako da se mnogi muslimanski turisti iz regije tokom Ramazana okupljaju upravo u Egiptu kako bi svjedočili tim dešavanjima.

Drevni festival proljeća Sham en Nisima egipćani proslavljaju hiljadama godina, obično između egipatskih mjeseci Paremoude (aprila) i Pashonsa (maja), nakon Vaskrsa.

Egipatska kuhinja je posebno pogodna za vegetarijansku dijetu, jer se u velikoj mjeri oslanja na jela od povrća. Iako kuhinja u Aleksandriji i priobalnom dijelu Egipta ima tendenciju korištenja ribe i drugih morskih plodova, ipak se većina egipatske kuhinje temelji na namirnicama koje rastu iz zemlje. Posmatrajući kroz historiju, meso je bilo vrlo skupo za većinu Egipćana, tako da razvijen veliki broj vegetarijanskih jela.

Neki smatraju da je koshari (mješavina riže, leće, i makarona) nacionalno jelo. Ovom jelu se može dodati i prženi luk. Osim toga, ful medames (jelo od boba, jedne vrste mahunarki) je jedno od najpopularnijih jela. Bob se također koristi i za pripremanje falafela (poznat i kao ta'meyya), jela koje je izvorno nastalo u Egiptu i proširilo se na druge dijelove Bliskog Istoka. Prženi bijeli luk sa korijanderom se dodaje mulukhiyyau, popularnoj zelenoj supi od sitno sjeckanog lišća jute ili korkore, ponekad sa dodatkom pilećeg ili zečijeg mesa.

Nogomet je najpopularniji sport u Egiptu. Kairski derbi je jedan od najkrvavijih derbija u Africi. BBC je ovaj derbi svrstao kao sedmi u svijetu po štetama koje se nanesu tokom njegovog održavanja. Upravo zbog tih nemira koji se dešavaju tokom nogometnog derbija dva najveća egipatska kluba, već duže vrijeme derbiji se odigravaju na neutralnom stadionu u Kairu. Nogometni klub Al Ahly je najuspješniji klub 20. vijeka u Africi prema Afričkoj konfederaciji nogometnih saveza (CAF) a kojeg u stopu prati njegov rival Zamalek SC. Od iste konfederacije, klub Al Ahly je 2000. godine proglašen kao afrički klub 20 vijeka. Osim toga, Al Ahly je trenutno uz klubove Boca Juniors i AC Milan najuspješniji svjetski klub po broju osvojenih međunarodnih trofeja (ukupno osvojenih 18 trofeja).

Egipatska nogometna reprezentacija, poznata pod nazivom Faraoni je osvajala afričko prvenstvo 7 puta od čega triput uzastopno 2006., 2008. i 2010. godine. Smatrana kao najbolja afrička reprezentacija jedna je od rijetkih koja je dostigla 9. mjesto na FIFA-inoj rang listi iako se samo u dva navrata kvalifikovala na svjetsko nogometno prvenstvo. Mlada egipatska nogometna reprezentacija Mladi faraoni, je na svjetskom prvenstvu u Argentini 2001. godine osvojila bronzanu medalju.
Pored nogometa, u Egiptu su popularni i skvoš i tenis. Egipatska skvoš reprezentacija je poznata kao nezgodna reprezentacija na međunarodnim takmičenjima još od 1930-tih. Amr Shabana i Ramy Ashour su najbolji egipatski igrači skvoša i obojica su bili najbolji skvoš igrači svijeta.
Od svih afričkih košarkaških reprezentacija, egipatska drži rekord za najbolji nastup na Svjetskom košarkaškom prvenstvu i Olimpijskim igrama. Osim toga, košarkaška reprezentacija Egipta je osvojila rekordan broj titula (16) na afričim prvenstvima.

Od 1912. godine Egipat učestvuje na Ljetnim olimpijskim igrama a bio je i domaćin prvih Mediteranskih igara održanih 1951. godine u Aleksandriji.

Prvi početci žične i bežične telekomunikacijske u Egiptu su počeli 1854. godine puštanjem u rad prve telegramske liniji koja je povezivala Kairo i Aleksandriju dok je prva telefonska linija između ova dva grada uspostavljena 1881. godine.
U septembru 1999. godine, nacionalni projekt za tehnološki napredak je objavio da Egipatska vlada odražava interes za potrebe razvoja informatičke industrije u Egiptu.

Prva GSM usluga u Egiptu je puštena 1996. godine a trenutno se na ovom polju nude 2G/3G usluge, dok je usluga LTE u probnom radu. Egipat ima 3 operatera koja nude usluge mobilne telefonije:

Egipatska pošta je osnovana 1865. godine i jedna je od najstarijih institucija u Egiptu. Egipat se smatra jednom od zemalja koje su pridonijele uspostavljanju Svjetske poštanske unije zajedno s još 21 zemljom, organizacije koja se u početku zvala Generalna poštanska unija, kao rezultat Ugovora u Bernu koji je potpisan 9. oktobra 1874. godine. Egipat je također pridonio osnivanju Arapske poštanske unije kao i Afričke poštanske unije.

Egiptska pošta prelazi brojku od 15 miliona korisnika. Egipatska pošta je i ekonomska organizacija koja direktno doprinosi ostvarivanju plana zemlje za postizanjem razvoja na ovom polju.

Procijenjena stopa pismenosti odraslih u Egiptu u 2010. godini je procjenjena na 72,0%.

Sistem obrazovanja u evropskom stilu je prvi put predstavljen u Egiptu od strane Turaka u ranom 19. stoljeću. Pod britanskom okupacijom ulaganja u obrazovanje su se drastično smanjila a svjetovne državne škole, koje su prethodno bile besplatne, počele su se naplaćivati.

Osnovno obrazovanje, koja obuhvata šest godina osnovne i tri godine pripremne škole, je prava stvar za egipatsku djecu u dobi od šest godina. Nakon osnovne škole, učenici mogu upisati srednju školu općeg ili tehničkog smjera. Opće srednje obrazovanje priprema učenike za daljnje obrazovanje i diplomanti na tom putu obično se upisuju na visokoškolske ustanove na osnovu analiza Thanaweya Amma s polaganjem državne mature.

Tehničke srednje škole se dijele na one trogodišnje i one naprednije koje traju 5 godina. Nakon završetka ovih škola, učenici mogu nastaviti visokoškolsko obrazovanju na temelju ostvarenih rezultata na završnom ispitu, ali to je općenito rjeđe.

Prema Webometricsonovom rangiranje svjetskih univerziteta, najbolje rangiran egipatski univerzitet je Univerzitet u Kairu (1203. mjesto), Američki univerzitet u Kairu (1306. mjesto) i Mansoura univerzitet (1712. mjesto). S druge strane prema QS World University Rankingsu za 2013. godinu najbolje egipatski rangirani univerzitet je Američki univerzitet u Kairu (348. u svijetu), Univerzitet u Kairu (na mjestu između 551. i 600.) i Ain Shams univerzitet (601-650).

U 2010. godini izdaci za zdravstvenu zaštitu činili su 4,66% BDP-a zemlje. U 2009. godini bilo je 16,04 liječnika i 33,80 medicinski sestara na 10.000 stanovnika. Očekivana životna dob bila je 73,20 godina u 2011. odnosno 71,30 godina za muškarce i 75,20 godina za žene. Egipat troši 3,7% svog bruto domaćeg proizvoda na zdravstvo, uključujući troškove liječenja od 22 % koji su nastali od strane građana, a ostatak od strane države.

Država želi da poveća broj onih koji su zdravstveno osigurani i da u tu kategoriju uključi i nove kategorije zdravstveno neosiguranih. Ukupan broj osiguranih korisnika dostigao je 37,3 miliona, od kojih je oko 27,92 miliona u skladu sa zakonima i 11,208 miliona djece osiguranika, što pokazuje stopu osiguranja od oko 51,6% egipatskog stanovništva.




#Article 35: Hasan Kaimija (391 words)


Hasan Kaimija Zrinović (Zerrin-oglu) rođen je u Sarajevu u prvoj polovici 17. vijeka, a umro u Zvorniku 1691. Podaci o njegovom životu su kontraverzni jer se činjenice isprepliću sa predanjem. Pripadao je grupi divanskih pjesnika. Uglavnom je pisao na turskom jeziku, ali su sačuvane i dvije pjesme na bosanskom, koji on u svojim djelima naziva bošnjačkim.  

Osnovno obrazovanje stekao je u Sarajevu kao murid šejha Ankarevije, a školovanje je nastavio u Sofiji, gdje je pod šejhom Muslihudinom Užičaninom pristupio halvetijskom tarikatu i dobio titulu halife (nasljednika). Po povratku u Sarajevu, postao je šejh Silahdar Mustafa-pašine (Sinanove) tekije koja je pripadala kaderijskom tarikatu. Svoju kuću u Ajas-pašinoj mahali pretvorio je u tekiju, a sagradio je i most Šejhaniju na Miljacki. Ispred tekije nalazio se mezar Kaimijine žene koja je umrla prije njegovog protjerivanja. Tekija je uništena prilikom napada Eugena Savojskog na Sarajevo 1697, a obnovio ju je 1762. kadija Zihni-efendija. Prema predaji, Kaimija se 1682. stavio na čelo pobune sarajevske sirotinje koja je tražila da se podijeli žito bogataša, nakon što su ljudi tokom te sušne godine počeli umirati od gladi, što ga je dovelo u sukob sa sarajevskom ulemom i vlastima zbog čega je protjeran.

Ostatak života proveo je u Zvorniku. Prema predaji, pri dolasku u Zvornik odsjeo je u musafirhani kod neke begovice kojom se oženio. Živio je na Fetiji i bio imam Namazđah džamije. Nakon smrti, narod mu je na Kula Gradu, na mjestu koje je po predaji često posjećivao prije smrti, podigao turbe. Izgrađeno je od lomljenog kamena, drveta i ćerpiča, a pokriveno šindrom. Iznad nišana postavljeno je Kaimijino koplje, a u uglu bajrak. Porušeno je 1992, nakon pada grada i okolice u ruke srpskih paravojski i JNA, a obnovljeno 2002. Funkciju turbedara obavlja porodica Šehmehmedovića. Porodična predaja Šehmehmedovića navodi da su Kaimijina braća bili Gaibija i Đul-baba, čije se turbe nalazi u Budimpešti.

Za razliku od drugih divanskih pjesnika, Kaimijin stil je jednostavan, razumljiv, blizak manje obrazovanom čovjeku. Pjesme su mu uglavnom tesavvufskog usmjerenja - ode Bogu i osnivaču kaderijskog tarikata Abdulkadiru Gejlaniju.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, u okviru 243. muslimansko-podrinjske brdske i 9. muslimanske oslobodilačke brigade djelovala je jedinica pod imenom Šejh Hasan Kaimija, čiji je komandant do pogibije 1994. bio Mehmed ef. Hafizović. U Zvorniku se svake godine, pod pokroviteljstvom Muftijstva tuzlanskog i Medžlisa Islamske zajednice Zvornik, održava kulturno-vjerska manifestacija Dani Hasana Kaimije.




#Article 36: Arif Hikmetbeg Rizvanbegović (152 words)


Arif Hikmet-beg Rizvanbegović Stočević, u turskoj kniževnosti poznat kao Arif Hikmet, bio je unuk vezira Ali-paše Rizvanbegovića. 

Poslije pohoda Omer-paše Latasa, preselio se s porodicom u Sarajevo, a onda je otišao u Carigrad i tu se posvetio nauci. Bio je predsjednik suda u Bursi, a potom u Bitolju, Janji, Kastamuniji, Adani. Godine 1896. premješten je u Carigrad. Bio je savjetnik u vrhovnom sudu.

Iako daleko od rodnog kraja, Arif Hikmet nikad nije zaboravio Hercegovinu o kojoj je pjevao s ljubavlju. U Istanbulu je osnovao Društvo pjesnika, a kakav je ugled uživao govori knjiga Savršenost mudrosti koju mu je posvetio Ibnulemin Mahmud Kemal-beg. Zbog svoje slobodoumnosti nikada nije dobio mjesto koje mu je pripadalo kvalitetom i znanjem.

U zrelijim godinama pridružio se kadirijskom derviškom redu. Njegova poezija iz mladosti je izgubljena, a pjesme iz zrelije faze koje su sačuvane ne čine potpun divan. Pored poezije napisao je i nekoliko filozofskih i pravnih rasprava.




#Article 37: Bosanski jezik (3453 words)


Bosanski jezik je južnoslavenski standardni jezik zasnovan na štokavskom narječju koji koriste uglavnom Bošnjaci, ali i značajan broj ostalih osoba bosanskohercegovačkog porijekla.

Bosanski je službeni jezik u Bosni i Hercegovini, uz srpski i hrvatski, u Crnoj Gori jedan od službenih, a regionalni, odnosno priznati manjinski jezik u Srbiji (Sandžak), Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu. 

Prema popisu iz 2013, 1.866.585 stanovnika u Bosni i Hercegovini govori bosanskim jezikom, što je 52,86% stanovništva Bosne i Hercegovine.
Osim toga, u Srbiji se ovim jezikom služi 138.871 stanovnik, Crnoj Gori 33.077, Hrvatskoj 16.856, na Kosovu 28.898 i zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi 150.000 stanovnika te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj (neki izvori pretpostavljaju 100.000 do 200.000 govornika; na popisu stanovništva u Turskoj 1965. godine 17.627 osoba navelo je bosanski kao maternji jezik, 2.345 osoba navelo je bosanski kao jedini jezik kojim govore, a 34.892 osobe navele su bosanski kao drugi jezik kojim se najbolje služe).

Pisma bosanskog jezika su latinica i ćirilica, mada se ćirilica sve slabije koristi. Historijska pisma su bosančica i arebica.

Nauka koja se bavi bosanskim jezikom naziva se bosnistika.

Bosanski jezik spada u vrstu tonskih jezika koji se u lingvistici nazivaju jezici s tonskim akcentom, a za njega je karakteristično postojanje dvaju tonova (silazni i uzlazni) i dviju vokalnih dužina (kratak i dug vokal). Jednosložne riječi mogu imati samo silazni ton, mada im vokal može biti i kratak i dug.

Bosanski jezik je sistem četiri dijalekta štokavskog narječja: zapadnobosanski, istočnobosanski, istočnohercegovački i zetsko-južnosandžački. Udio govornika bosanskog jezika u ostalim dijalektima štokavskog narječja (npr. novoštokavski ekavski (šumadijsko-vojvođanski) i nenovoštokavski ekavski (kosovsko-resavski) dijalekt) je zanemariv. Zbog procesa jezičke asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjeg rata, gotovo nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinog dijalekta.

Zapadnobosanski dijalekt (novoštokavski ikavski) koristi stanovništvo u zapadnoj, srednjoj i južnoj Bosni (Travnik, Bugojno, Zenica, Livno) i na sjeveru Hercegovine. Ovaj dijalekt unutar štokavskog narječja koriste Bošnjaci i Hrvati.

Istočnobosanski dijalekt (šćakavsko-ijekavski) koriste stanovnici širokog pojasa od Sarajeva na jugu do Tuzle na sjeveru, sa centrima u Sarajevu, Kladnju, Brezi, Srebreniku, Tuzli, Zavidovićima, Olovu, Visokom, Fojnici, Kaknju. Ovaj dijalekt unutar štokavskog narječja koriste Bošnjaci i Hrvati.

Istočnohercegovački dijalekt (novoštokavski ijekavski) koriste Bošnjaci u području srednje i istočne Hercegovine (Čapljina, Stolac, Nevesinje), istočnoj Bosni (Goražde, Višegrad, Rogatica), te u većem dijelu Crne Gore i dijelu Srbije (Nikšić, Pljevlja, Prijepolje), kao i stanovnici većih gradova (uključujući i one protjerane iz gradova kao Teslić, Prijedor, Banja Luka, Doboj, Zvornik, Vlasenica). Ovaj dijalekt unutar štokavskog narječja koriste Bošnjaci, Srbi, Crnogorci i Hrvati.

Zetsko-južnosandžački dijalekt (nenovoštokavski ijekavski) koriste stanovnici istoka Crne Gore i jugozapada Srbije (Podgorica, Bijelo Polje, Novi Pazar). Ovaj dijalekt unutar štokavskog narječja koriste Bošnjaci, Crnogorci i Srbi.

Postanak i historijski razvoj standardnog jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uveliko zavisi od samodefinicije te zajednice, ili profila i vida narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činilaca odigralo je važnu ulogu:

Bošnjaci svoj maternji jezik imenuju najčešće bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi često su ga imenovali tako (najčešće Hrvati), i u Bosni i Hercegovini i izvan nje, o čemu svjedoče brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i Hercegovinu i druge krajeve.

Slijede neka svjedočanstva, argumenti, činjenici i primjeri:

Gramatika bosanskoga jezika (1890)|Gramatika bosanskoga jezika iz 1890.

U ovo doba (do 1463) spadaju jezički spomenici koje, u različitim stepenima, oblicima i na različitim mjestima, bosanski jezik dijeli s hrvatskim i srpskim. To, što veći dio tih jezičkih spomenika nije formalno integrisan u korpus bosanske pismenosti nije previše relevantno, jer je nijedan jezik ne nastaje niotkuda. Stoga, za historiju bosanskog jezika vrijedi:

a) spisi Bosanske crkve, 10–15 prepisa dijelova Novog zavjeta i Psaltira. Jezik je staroslavenski / crkvenoslavenski s unosima narodnog bosanskog govora (ikavizam koji se pojavljuje kao intruzija u dijelovima tekstova gdje je staroslavenski jat eksplicite upisan: svidoci, vrime, lipo). Većina tekstova potječe iz 14. i 15. stoljeća, a rasuti su širom svijeta. Najpoznatiji je Hvalov zbornik, pisan oko 1400. za vojvodu Hrvoja u Omišu, te Kopitarovo evanđelje i Mletačka apokalipsa.

b) tekstovi velikaša i kraljevske kuće Kotromanića, uglavnom mješavina staroslavenskog i narodnog bosanskog govora. Zavisno od kancelarije, pisara i prepisa, stepen narodnog bosanskog jezika varira. Pismo je bosančica, a u većini kasnijih povelja (od kraja 14. stoljeća do 1463) preovladava narodni bosanski jezik, najviše ikavskošćakavski (pojde, dojde, človik, priko, misto), a katkad jekavski, ponajviše u Humu (viere, ini(j)em dubrovačkiem draziem pr'jatelem). Prvi diplomatsko-trgovinski spis je Povelja Kulina bana 1189, na starobosanskom s elementima narodnog bosanskog govora (npr. oca, a ne otca), dok je većina iz 14. i 15. stoljeća. Najveći dio povelja čuva se u Hrvatskoj, u Dubrovačkom arhivu.

c) natpisi na bilizima (mramorovima, stećcima), nadgrobnim spomenicima Bošnjana (predaka današnjih Bošnjaka) prije i neposredno nakon turskog osvajanja. Iako stećaka ima blizu 60.000 (najčešća brojka), onih s natpisima je manji broj, približno 1.000. Jezik je uglavnom štokavsko-čakavski ikavski, a rjeđe ima jekavskih oblika. Većina stećaka je u području Hercegovine i srednje Bosne, iako ih ima i u istočnoj, a nešto i u zapadnoj Bosni. Veći dio datiranih stećaka potječe iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća iako se sreću i primjeri iz 13. i 17. stoljeća.

Po osmanlijskom osvajanju, koje je započelo 1463. godine, a nastavilo se u raznim područjima današnje Bosne i Hercegovine u narednih 50 godina, dolazi do znatnih jezičkih promjena. Naime, dijalekatska karta koja se formirala od 15 / 16. stoljeća mijenjala je oblike govora pojedinih područja, ali ne i samu strukturu. Osnovne karakteristike društvenih promjena u Bosni bile su seobe stanovništva. Na jezičkom području dolazi do novoštokavskih inovacija, tj. glasovnih i morfoloških promjena koje su stvorile novoštokavski supstrat za kasnije standardne jezike. Novoštokavski govori su potekli iz sliva rijeke Neretve i širili se na sjever, zapad i istok. Glavne razlike u odnosu na staroštokavske govore (koji i dalje postoje na znatnom dijelu Bosne i Hercegovine) su: četveroakcenatski sistem, pojava duge množine (grad/gradovi prema staroštokavskoj množini gradi), izjednačavanje padeža u dativu, lokativu i instrumentalu, kao i definitivna uspostava sufiksalnog –o u participu umjesto –l (govorio / govoril), te gubitak fonema h u većini govora ('oću, 'ajde). Bošnjaci su zadržali to slovo u mnogo više riječi nego Srbi i Hrvati. Od vanlingvističkih faktora koji se često spominju (ili površno interpretiraju) u popularnoj literaturi vezanoj za problematiku jezika u sadašnjoj Bosni i Hercegovini valja izdvojiti sljedeće:

a) Prvi se odnosi na nacionalno ime Bošnjaka. Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim izvorima sing. Bosnensis) označava narod Bosne u srednjem vijeku. Na području Bosne su jako dugo živjeli Iliri a tu došli i neki Kelti i Goti koji su se mješali sa Ilirima. Oko 7. stoljeća na područje Bosne i Hercegovine došli su Slaveni i Avari i misli se da su najveći narodi bili Slaveni i Iliri, ali su svi prihvatili slavenski jezik i ime države je postalo Bosna od ilirske riječi Bosona, a narod te države je sebi dao ime Bošnjani. U srednjem vijeku to ime upotrebljavaju svi i to se može vidjeti i u starobosanskim poveljama, kao, recimo, onih u kojima se Bošnjanin kontrastira sa Dubrovčanin (prva takva je iz vremena bana Stjepana II Kotromanića). Napokon, krajem 14. i u prvoj polovini 15. stoljeća, vidimo i sasvim jasne pokazatelje korištenja termina Bošnjanin i u nedvojbeno etničkom smislu, u kojim ih se razdvaja od ostalih podanika bosanske države. Primjer toga je povelja kralja Tvrtka II u kojoj se kaže Kto godi je Bošnjanin ali Kraljevstva bosanskoga prije rata bil dlžan komu godi Dubrovčaninu....

Ime Bošnjak (greškom ponekad smatrano turciziranom riječju Bošnjanin, ustvari normalna formacija sa sufiksom -(j)ak, poput Poljak, Skopljak itd.) korišteno je, dakle, u početnom periodu turske vladavine. Tokom osmanlijske vlasti ta riječ se udomaćila i označavala je svakog pripadnika zemlje Bosne (Bošnjak-milleti), pa i izraz Bošnjak-kavmi znači samo bošnjački narod. Nedvojbeno korištenje termina Bošnjak u narodnosnom smislu vidimo kod poznatog turskog putopisca Evlije Čelebije, koji ponekad pri svojim opisima mjesta dodaje i stanovništvo koje u njima živi. Tako iz njegovih opisa vidimo da u Srebrenici žive Bošnjaci, Srbi i Bugari, u Herceg-Novom Bošnjaci, Hrvati i Arnauti itd.

Tokom turske vladavine naziv Bošnjak odnosio se na ime jednog naroda s tri vjere, međutim, nakon propagandnih aktivnosti srpskih i hrvatskih misionara za vrijeme austro-ugarske vladavine Bošnjaci katolici i Bošnjaci pravoslavci počinju se identificirati sa Srbima i Hrvatima, ali mali broj Bošnjaka pravoslavaca i Bošnjaka katolika i Bošnjaci muslimani ostaju u bošnjačkoj naciji.

b) druga sporna tema odnosi se na današnje ime jezika, bosansko. Budući da se oznaka za pripadnike bosanske države pojavljuje od 10. i 11. stoljeća u grčkim i latinskim izvorima da bi se nastavila u staroslavenskim, domaćem vernakularu i evropskim jezicima, potrebno je dati sumarni pregled, prvenstveno zato što je riječ o jednom od glavnih sporova o imenovanju jezika, najčešće kod Hrvata i Srba (koji su tokom historije imali pretenzije na bosansku teritoriju). Poznato je da Hrvati i Srbi smatraju da bi racionalno bilo da se jezik Bošnjaka zove bošnjački, a ne bosanski. S druge strane, Bošnjaci svoj jezik oduvijek osjećaju i nazivaju bosanskim.

U 15. i 16. stoljeću počinje novo doba u historiji bosanskog jezika. Bosanski jezik je temeljen na staroj jezičkoj baštini, pretežno na razgovornom jeziku kakvog nalazimo na mramorima ili stećcima, kao i na zatečenom jezičkom stanju. Na dijalekatskom nivou, može se ugrubo reći da su Bošnjaci zapadno od linije koja povezuje poriječja Neretve i Bosne štokavski ikavci s čakavskim elementima, a istočno šćakavski i štokavski ijekavci. Bošnjačko stanovništvo koje se se širilo zajedno s osmanlijskim jedinicama iz područja sadašnje Crne Gore, zapadne Srbije i istočne Hercegovine, je donijelo uglavnom novoštokavski ijekavski dijalekt.

Na području sadašnje Bosne i Hercegovine dijalekatska karta je uveliko izmijenjena u odnosu na predosmanlijsko razdoblje, no, dosta je karakteristika ostalo, sudi li se po dijalektološkim istraživanjima: čakavsko narječje Bihaćke regije zamijenjeno je arhaičnim šćakavsko ikavskim, idiomom o kojem se dijalektolozi još spore; srednja Bosna je ostala štokavsko ikavska, kakva je i bila, a istočniji dijelovi šćakavsko ijekavski. Što se tiče prostorne rasprostranjenosti, najveće promjene su zabilježene na području tzv. Turske Hrvatske ili Bosanske krajine, posebno Dubica, Banja Luka, Bosanski Novi, Mrkonjić Grad (ranije poznat kao Varcar Vakuf itd., gdje je novoštokavski ijekavski zamijenio čakavski i štokavski ikavski. Sumarno, bosanski jezik od 15. do 19. stoljeća bi se moglo reći da je uglavnom, uz manje izmjene, ostao isti ili se prirodno dalje razvijao na većem dijelu sadašnje Bosne i Hercegovine; jedini izuzetak čini prostrano područje Bosanske krajine i manjim dijelom, Podrinja i Semberije.

Prema tome, u 15. i 16. stoljeću dolazi do novog pomaka u razvoju bosanskog jezika, koji sazrijeva u novom okruženju orijentalnog civlizacijskog kruga i temeljen na jezičkoj baštini stare Bosne iz srednjeg vijeka. Poznata je činjenica da nerijetko zanemarivana ostvarenja postaju, post festum gledano, proslavljenim temeljima budućnosti. U književnosti dobar je primjer Voltaire, koji je mislio steći slavu epovima (sada uglavnom zaboravljenim), dok su za razonodu napisani kratki romani kao Candide ostali piščevo trajno nasljeđe koje ga je proslavilo. Sličan je slučaj s bošnjačkom alhamijado (sreću se još i varijante kao aljamiado, aljamijado, alhamiado) književnošću, koja je služila za razonodu svojim tvorcima koji su vlastitu kreativnu energiju uglavnom usmjerili na djela pisana klasičnim orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i farsiju/perzijskom. No, tok historije je progutao ta njihova djela visokih ambicija, položivši ih u nepregledno more islamsko-orijentalne književnosti na centralnim jezicima islama. Ono što je ostalo, i po čemu su Mehmed Uskufi, Hasan Kaimija, Sirrija, Umihana Čuvidina i mnogi drugi zapamćeni jeste stvaralaštvo na bosanskom jeziku.

Još u ranom dobu javlja se dvostruka pismenost – na bosančici i arebici (ili arabici), modificiranom arapskom pismu, u nekim elementima prilagođenom glasovnim karakteristikama bosanskog jezika.

Alhamijado književnost dala je više od 100 djela, i pjesničkih i proznih. U pjesničkom izrazu dominiraju islamske forme: ilahije, kaside, zatim poučne, satirično-političke i društveno-kritičke pjesme, te vjerski spjevovi, dok u prozi nalazimo udžbenike, praktične priručnike, vjersko-poučnu literaturu i slično. Prema podacima, koje je objelodanio Muhamed Hadžijahić u knjizi Bosansko-Hercegovačka književna hrestomatija, 1. dio, Starija književnost, Sarajevo 1974. prvi pjesnik na bosanskom narodnom jeziku bijaše Ajvaz Dedo, čija je pjesma o prodoru kralja Matijaša u Bosnu datirana oko 1480.

Književnost Bošnjaka na bosanskom jeziku u pregledu starije književnosti nije hronološki uređena, i uz poznata imena (Uskufi, Kaimija, Čuvidina) dominiraju anonimi iz raznih zbirki, prvenstveno one samog Hadžijahića. Tekstovi se dijele na ljubavne pjesme, pobožne, didaktične, refleksije na savremene događaje, arzuhale, legende i molitve. Većina djela je anonimnog postanka, a spomenuti autori su Zirai (Aršinović), Fejzo Softa (iz Travnika, bez datuma), Mehmed Hevaji Uskufi (prva polovina 17. stoljeća, Tuzla), Hasan Kaimija (Sarajlija, umro u Zvorniku 1691/2), Karahodža (1779. učenik u Banjoj Luci, tekst nastao u Žepču), Ajvaz-dedo (možda najstariji tekst, 1480?), Umihana Čuvidina (umrla oko 1870), Hadži Jusuf Livnjak (jedan od najstarijih predstavnika), Mehmed-aga Pruščanin (Duvanjski arzuhal, oko 1728). Općenito, ako je datacija tačna, može se reći da se radi o neprekinutom korpusu od 1480. do, bar, 1850 (a vjerovatno i kasnije). Tekstovi su na arebici, a potječu iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, no, najviše iz stare Bosne (Sarajevo, Tuzla), te Donjih Kraja (Duvno, Livno,..) i Hercegovine (Mostar,..). Zbirke i izvori su uglavnom Bašagićeva, Ćorović-Kemurina, Nametkova, te muzeji i ostale institucije u Bosni i Hercegovini (dobar dio je bio u Hadžijahićevoj privatnoj zbirci). Jezik se mijenja kroz vrijeme, no neke karakteristike ostaju vidljive: većina je pjesama štokavsko ikavska, a dijelom i jekavska. Praktički su nestali čakavski oblici, koji se nalaze vrlo rijetko (črn), dok turcizmi rastu, pa su neke pjesme skoro nerazumljive zbog potrebe stalnog zagledanja u rječnik. Prosjek je približno 20% turcizama u tekstu, dok u početnoj, možda najstarijoj Ajvaz-dedinoj kasidi iz 1480, o prodoru kralja Matijaša u Bosnu, nema orijentalizama osim 2–3 (vada - rok, rahmet - milost, bo kaside - ovu poučnu pjesmu). Duvanjski arzuhal sačuvan je na turskom pod imenom Bosandža lisanile arzuhal (Molba na bosanskom jeziku), Bošnjakuša Karahodžina (žepački izraz, istočnobosanski u jekavsko-ikavskoj mješavini, pretovaren turcizmima; također, u njoj nalazimo šćakavske oblike poput dojde). Jedna je pjesma zanimljiva zbog očitog uticaja dubrovačko-dalmatinske književnosti (sonetna forma, hrvatski formalni izraz (tko, gospoje u vokativu, bez turcizama), datirana oko 1750.

Uskufi je autor prvog bosanskog rječnika, i to je prvi eksplicitni spomen bosanskog jezika od autora Bošnjaka. Rječnik je dovršen 1631. i objavljen pod imenom Makbuli-arif, a poznatiji pod popularnim nazivom Potur-šahidija, napisan po uzoru na sličan perzijsko-turski rječnik Tuhfe-i šahidi turskog pjesnika Ibrahima Šahidija. Riječ je o rimovanom bosansko-turskom rječniku štokavsko-ikavskog narječja. To djelo ima približno 700 riječi koje se objašnjavaju u 330 stihova.

Kao zaključak, moglo bi se navesti da alhamijado književna produkcija, ako se gleda jezička struktura, pokazuje sljedeće karakteristike:

Bošnjačko stanovništvo, za razliku od ostalih govornika štokavskog narječja, čuva fonem H u većini slučajeva kad on nestaje u novoštokavštini (hoću, hajde). Lingvisti kao uzrok toga uzimaju u obzir činjenicu da su većina Bošnjaka bili Bošnjaci muslimani, pa se odgovor traži u vjerskom odgoju zasnovanom na Kur'anu, koji djeluje u očuvanju tog fonema (u arapskom, uz obično H, postoje još dva slična fonema). Bošnjaci pravoslavci i Bošnjaci katolici sigurno su ga sačuvali uslijed kontakta s Bošnjacima muslimanima iako su ga u nekim riječima odbacili. Bosanski jezik, za razliku od srpskog i hrvatskog, većinom je zadržao glas H, a i primio mnogo više orijentalizama, što se može objasniti orijentalnim načinom života Bošnjaka.

Najpoznatija bošnjačka narodna umotvorina, pjesma Hasanaginica, postigla je svjetsku slavu prvo kao ilirska pjesanca koju je zabilježio Alberto Fortis u svom putopisu, a koja je ubrzo prodrla u evropska kulturna središta krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Vuk Karadžić je tu izvorno štokavsko-ikavsku (pa i čakavsku - tako ju je Fortisu u Splitu recitirao hrvatski kulturni radnik Giulio Bajamonti) pjesancu, koja opisuje zbivanja isključivo u bošnjačkoj sredini, i to u ondašnjoj turskoj Dalmaciji, u Imotskom - predstavio njemačkoj i evropskoj javnosti kao vrhunac srpske narodne poezije. Hasanaginica, koja nije isključivo bošnjačka po uticaju ni raširenosti, ali jest po postanku i nastanku - još nije dostojno nacionalno atribuirana usprkos raspadu serbo-kroatizma kao discipline.

No, sve u svemu, može se reći da bošnjačka narodna poezija, epska i lirska, zauzima vidan dio stvaralaštva Bošnjaka. Najznačajnije su zbirke izašle u Hrvatskoj i inostranstvu (sakupljači pisci i etnolozi Luka Marjanović, Kosta Hörmann, Alija Nametak, Nasko Frndić, Milman Parry; krajem 20. stoljeća te su zbirke ponovno izdane i obrađene u redakciji Đenane Buturović i Muniba Maglajlića). Zbirke su opsežne - npr. Marjanovićeva, koja je sakupljana u Krajini, s pivačem Mehmedom Kolakovićem, te drugima, ima preko 255.000 stihova; Parryjeva, koja reproducira preko 12.000 stihova bjelopoljskog Homera Avde Međedovića. Za jezičku situaciju je važno sljedeće:

U formalnoj standardizaciji bosanskog jezika narodno bošnjačko stvaralaštvo je učestvovalo u mjeri kojoj je to bilo moguće, a to znači da se njegov uticaj osjetio ponajviše na većoj zastupljenosti turcizama. No, budući da moderna civilizacija već ima u velikoj mjeri izgrađen vokabular, uticaj narodne poezije i usmenog stvaralaštva je uglavnom ograničen na rječnik tradicionalnih zanimanja i zanata, porodičnih odnosa i vjersko-običajne terminologije.

Bošnjaci su, osim alhamijado literature na narodnom jeziku, razvili bogatu i raznovrsnu pismenost na orijentalnim jezicima, prije svega turskom. Taj fenomen je istražen u djelima Safveta Bašagića, Muhameda Mujezinovića, Hazima Šabanovića, Fehima Nametka i Smaila Balića. Esencijalno, riječ je o izuzetno vitalnoj spisateljskoj aktivnosti koja je pokrivala velik dio ljudske aktivnosti (lirsku i mističnu poeziju, teologiju, medicinu, matematiku, logiku, alhemiju, astronomiju, filologiju, putopise, naznake historiografije,..)- i to golema većina na turskom, manji dio na arapskom, te najmanji na perzijskom.
Među mnogobrojnim autorima se ističu Hasan Kafi Pruščak, Šejh Jujo, Nerkesi, Derviš-paša Bošnjak, Arif Rizvanbegović Stočević, Mula Mustafa Bašeskija, Salih Muvekkit, Fevzija Mostarac, Muhamed Enveri Kadrić... Veliki je dio tih tekstova ostao je aktuelan, jer je posvećen političko-historijskoj problematici (razne bune, upad Eugena Savojskog u Sarajevo, ..), te opisima Rusije koje su napisali zarobljenici iz Bosne. Tu su i značajna djela historiografije među Bošnjacima (Muvekkit, Kadrić), a jezik je, ako je izričito spomenut, najčešće imenovan bosanskim. U taj dio korpusa bošnjačke pismenosti i književnosti spada o brojna epigrafika na nišanima (grobljima), što je područje koje je sistematski obradio ugledni paleograf i epigrafičar Mehmed Mujezinović.

Tokom 20. stoljeća bosanski jezik je prošao kroz mnoge mijene, od kojih će biti zabilježene i komentirane samo najvažnije. Prvi, i vjerovatno najvažniji period u formiranju savremenog bosanskog jezika je razodoblje prijelaza 19. u 20. vijek, ili doba tzv. bošnjačke renesanse. Jezik najvažnijih autora tog vremena je, u većini svojih glavnih crta, praktički istovjetan sadašnjem, propisanom u pravopisnim priručnicima, gramatikama i rječnicima Isakovića, Halilovića i Jahića. Naravno, ovdje valja napomenuti da je taj jezički izraz bio više implicite normiran, tj. pokazivao je ujednačenost u praksi, bez pridržavanja strogih preskripcija jezičkih savjetnika. Potencijalni prigovor fizionomiji jezika u najistaknutijih autora tog doba (Bašagić, Ćazim Ćatić, Mulabdić) mogao bi se svesti na sljedeće: budući da su djela tih pisaca bili uglavnom objavljivana u Hrvatskoj, njihov jezički izraz nije reprezentativan jer odslikava ideološki izbor objavitelja i nekad i spomenutih autora. Taj, na prvi pogled racionalan prigovor, uvjerljivo je pobijen detaljnom gramatičkom, leksičkom i drugom tekstualnom analizom jezičkog izraza navedenih spisatelja, koja nepobitno pokazuje da se radi o logičkom produžetku i nasljedovanju bošnjačkog književnog izraza prošlih vijekova, a prvenstveno literature 19. stoljeća prije Austro-Ugarske okupacije. Drugo razdoblje je doba Kraljevine SHS ili, kasnije, Jugoslavije, kada je vršeno snažno posrbljavanje jezika u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji, a u Bosni i Hercegovini posebno. To je bilo najuočljivije na području pisma (ćirilica) i leksika (forsiranje karakteristično srpske terminologije: opština, vazduh, čas). No, istine radi treba reći da je u tome učestvovao, u ideološkom zanosu jugoslavenskog unitarizma, vjerovatno veći broj Hrvata nego Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, kao i da je zbog niskog stepena pismenosti u cijeloj zemlji i opće nerazvijenosti taj vid jezičkog planiranja bio kratkog dosega. Još kraćeg je bio puristički radikalizam u vrijeme NDH, kada je prirodna puristička tendencija hrvatskog jezika dovedena do apsurda. U tim vremenima je bosanski jezik bio između čekića i nakovnja, no, uspio je u djelima većeg broja pisaca sačuvati autentičan izraz (Enver Čolaković, Hasan Kikić, Hamdija Kreševljaković).

Odlike bosanskog standardnog jezika jesu sljedeće:

Raspadom Jugoslavije i za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini počela je konačna standardizacija bosanskog jezika, i to u rječniku Alije Isakovića, Pravopisu Senahida Halilovića i Gramatici Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića. Odlike bosanskog standardnog jezika, po propisima tih djela, jesu češća upotreba orijentalizama (turcizmi i arabizmi) i očuvanje fonema H i F u izvjesnom broju riječi kao odraz posebnosti govora Bošnjaka.

Bosanski jezik, uz srpski i hrvatski, jedan je od tri službena jezika u Bosni i Hercegovini.

Nerijetko je dovođeno u pitanje postojanje bosanskog jezika. Pokušaj odgovora na to pitanje dao je ugledni hrvatski lingvist Radoslav Katičić:

Na formalnom naučnom nivou, teorijska lingvistika opisuje jezik preko sljedećih disciplina:

Bosanski, hrvatski i srpski dijele (iako ne u potpunosti) temeljnu gramatiku (morfologiju i sintaksu), dok stepen slaganja u ostalim granama, od fonetike do stilistike i leksika varira – od većih podudaranja do dosta izraženih razlika. No, za bitnost jezika nije toliko važan stepen razlika ili sličnosti standardnih jezika kao sistema: svaki je standardni jezik otvoreni sistem karakteristične strukture i zakonitosti među povezanim disciplinama sistema, pa je to i presudna činjenica za utvrđivanje opstojnosti jezika.




#Article 38: Zabava (449 words)


Zabava (eng. Entertainment), jeste oblik aktivnosti koji privlači pažnju i interes jednog dijela publike, ili pruža zadovoljstvo i užitak. To može biti ideja ili plan, ali je veća vjerovatnoća da bude jedna od aktivnosti ili događaja koji su se razvili tokom hiljada godina posebno u svrhu privlačenja pažnje publike. Zabava je spontano ili organizirano provođenje slobodnog vremena, s ciljem rekreacije, opuštanja ili druženja s prijateljima. Postoje različiti vidovi zabave. Ona se moze upražnjavati samostalno, ali je još bolja kao društvena aktivnost. Rječnik Oxford navodi latinsko i francusko porijeklo za riječ, inter (između) + tenir (držati) kao derivacije, što daje prijevode da se drže međusobno ili da se drži isprepleteno i da se uključe, drže zaokupljenim, usredotočuje pažnju, misli ili vrijeme (osobe). Riječ također označava stanja kao što su zadovoljstvo, radost, kao i gostoprimstvo. Riječ je prvi put je upotrijebio William Caxton 1490. godine.Iako se pažnja publike usredotočuje na različite stvari, jer pojedinci imaju različite ukuse u zabavi, većina oblika su prepoznatljivi i poznati. Pripovijedanje, muzika, drama, ples, kao i različite vrste izvedbi koje postoje u svim kulturama, razvile su se u sofisticirane oblike i vremenom postale dostupne svim građanima. Proces je ubrzan u modernim vremenima od strane industrije zabave koja snima i prodaje zabavu. Zabava se razvija i može se prilagoditi bilo kojem nivou, počevši od pojedinca koji bira privatne zabave iz sada ogromnog broja prethodno snimljenih proizvoda pa sve do banketa prilagođenih za bilo koji broj uzvanika, uz odgovarajuću muziku i ples. Zabave mogu biti namijenjene za hiljade pa čak i za globalnu publiku.

Iskustvo zabave je snažno povezano sa razonodom, tako da se rodila jedinstvena ideja o zabavi i smijehu, iako mnoge zabave imaju i ozbiljnu svrhu. To može biti slučaj sa različitim oblicima ceremonija, slavlja, vjerskih festivala, ili na primjer satira. Dakle, postoji mogućnost da se zabava pojavljuje kao sredstvo za postizanje razumijevanja ili intelektualnog rasta. Važan aspekt zabave je publika, koja pretvara privatnu rekreaciju ili slobodne aktivnosti u zabavu. Publika može imati pasivnu ulogu, kao u slučaju osoba koje gledaju pozorišni komad, operu, televizijsku emisiju, ili film; ili uloga publike može biti aktivna, kao u slučaju igri, gdje uloga učesnika / publike može biti rutinski preokrenuta. Zabava može biti javna ili privatna, koja uključuje formalne, već napisane zabave (scenarij), kao što je slučaj u pozorištu ili na koncertu ili može biti spontana bez scenarija, kao što je slučaj sa tradicionalnim dječjim igrama. Većina oblika zabave postojali su vijekovima, a razvijali su se usljed promjena u kulturi, tehnologiji, i modi. Filmovi i video igre, na primjer, iako koriste novije medije, i dalje pričaju priče, opisuju drame, i izvode muziku. Festivali posvećeni muzici, filmu, ili natjecanju u plesu omogućavaju publici da se zabavlja tokom određenog broja dana.




#Article 39: Muzika (234 words)


Muzika je pojam, koji označava vrstu umjetnosti koja kao medij koristi zvuk organizovan u vremenu po određenom planu ili bez njega. Osnovni elementi muzike su ton (koji određuje melodiju i harmoniju), ritam (i njemu pridruženi koncepti: tempo, metrika i artikulacija), dinamika i karakteristike zvuka kao što su boja i punoća.  Pojam muzike kroz historiju su pokušali definirati brojni teoretičari, filozofi, leksikografi, kompozitori i sami muzičari, nastojeći pronaći univerzalan i odgovarajući opis pojma muzike. Sama riječ muzika potiče od grčke riječi mousikê, koja je izvedena od riječi mousa (muza), a svijetom se raširila kroz latinski oblik musica, i najčešće služi da opiše ugodne eufonijske zvukove.

Jedna od mogućih definicija muzike može glasiti ovako: Muzika je umjetnost stvaranja i kombiniranja zvukova koji, prema određenim zakonima fizike, fiziološke reakcije i formalnih konvencija, izražavaju i izazivaju osjetilni i emotivni stimulus preko slušnog aparata. Prema pravilu, zvuk se može stvarati ljudskim glasom (pjevanje) ili predmetima - instrumentima koji, iskorištavajući akustičke fenomene, uzrokuju slušni doživljaj i emotivno iskustvo na način kako je to zamislio umjetnik - stvaralac.  Značenje pojma ipak nije univerzalno definisano i bilo je predmetom mnogih naučnih polemika kroz historiju. 

U jednom se gotovo svi slažu(nepotvrđena tvrdnja), a to je da (dobra) muzika oplemenjuje duh. Psihologija osobe diktira vrstu muzike, koju ta osoba sluša.

Muzika se može kvalifikovati na više načina (u zavisnosti od ritma, instrumenata na kojima se izvodi, prilike kojom se izvodi...).

Postoje sljedeći muzički žanrovi:




#Article 40: Poljoprivreda (609 words)


Poljoprivreda je postupak proizvodnje hrane, hrane za stoku, vlakana kao i ostalih potrebnih proizvoda putem uzgoja određenih biljaka i domaćih životinja (stoke). Poljoprivreda je također poznata kao zemljoradnja.

Broj ljudi u svijetu uključenih u poljoprivredu kao osnovnu ekonomsku aktivnost, veći je nego za bilo koju drugu granu privrede.

Na poljoprivredu je moguće gledati kao na izdržavanje zemljoradnjom, odnosno proizvodnju tek dovoljno hrane da se zadovolje potrebe zemljoradnika/poljoprivrednika i njegove porodice. 
Isto tako, moguće je posmatrati je kao komercijalnu poljoprivredu, preovlađujući vid iste kod razvijenih naroda, u stalnom porastu i drugde, a koja se sastoji u sticanju novčane dobiti obrađivanjem zemlje u svrhu prinosa ljetine, komercijalni uzgoj domaćih životinja (gazdinstvo), ili i jedno i drugo.

Poljoprivreda je također skraćeni naziv studije o poljoprivrednim znanjima i vještinama, poznatije i kao poljoprivredne nauke.

Pored ovog, kao dodatak hrani za ljudsku ishranu i hrani za stoku, poljoprivredom se mogu proizvesti dobra kao npr. ukrasno cvijeće i ukrasno rasadno bilje, tesana ili drvena građa, đubrivo, životinjska koža, štavljena koža, industrijske hemikalije (skrob, šećer, etanol, alkohol i plastične mase), vlakna (pamuk, vuna, konoplja, i lan), goriva (metan iz biomase, biodizel), pa i nedozvoljeni proizvodi (narkotici - marihuana, opijum, kokain), kao i dozvoljene supstance (bio-ljekovita sredstva, duhan ili genetski modifikovane GMO biljke i životinje za dobijanje specijalnih ljekova.

Na Zapadu, upotreba genetski modifikovanih proizvoda, stručnije rukovanje hranljivim sastojcima tla, kao i poboljšana kontrola korova uticali su na povećan prinos za istu zasađenu površinu. Istovremeno, korištenje mehanizacije umanjilo je potrebu za radnom snagom. Zemlje u razvoju najčešće proizvode manje prinose, imajući u vidu nepostojanje najnovijih dostignuća na ovom polju, dobre ekonomske osnove i temelja za tehnološki razvoj. 

Savremena poljoprivreda u mnogome zavisi od dobrih tehnoloških rješenja i novih tehnologija, pa i od bioloških i primjenjenih nauka. Navodnjavanje, odvodnjavanje, održavanje i sanitarne tehnike od kojih je svaka jednako značajna za uspešnu zemljoradnju;samo su neke oblasti koje zahtjevaju posjedovanje posebnih znanja poljoprivrednih tehnologa.

Poljoprivredna hemija bavi se ostalim suštinskim pitanjima poljoprivrede, kao što su upotreba đubriva, insekticida, pesticida, zatim sastavom zemljišta, analizom poljoprivrednih proizvoda, i pravilnom ishranom domaćih životinja.

Uzgoj biljaka i genetika imaju nemjerljiv doprinos produktivnosti njiva i zasada. Takođe, genetika je stvorila nauku od uzgoja stoke. Hidroponika, metod zasađivanja bez zemljišta, gdje biljke rastu posađene u hranljive hemijske rastvore, može pomoći u savlađivanju sve veće potrebe za hranom kako se svjetska populacija uvećava.

Pakovanje, obrada i promet poljoprivrednih proizvoda usko su povezani, i također pod uticajem nauke. Novi načini brzog zamrzavanja i dehidracije proširili su tržišta poljoprivrednih proizvoda (vidi Očuvanje hrane; Industrija pakovanja mesa).

Agrarna mehanizacija je dosta olakšala svakodnevni težak rad poljoprivrednika i značajno povećala efikasnost kao i produktivnost polja i njiva. Životinje, uključujući konje, mazge, volove, kamile, lame, alpake i pse; se, međutim, još uvek koriste za obradu polja, žetvu i prevoz ovih proizvoda do tržišta širom svijeta.

Sateliti, Avioni, helikopteri, kamioni, kombajni i traktori koriste se u poljoprivredi za nadgledanje, sjetvu, žetvu, zaprašivanje protiv insekata i kontrolu štetočina, prevoz kvarljive robe, ali i za borbu protiv šumskih požara. Radio i televizija izveštavaju o veoma bitnim atmosferskim promenama i drugim vestima kao što su tržišni izveštaji koji se tiču poljoprivrednika. Računari postaju nezamjenjivo pomagalo u upravljanju gazdinstvom.

Prema Nacionalnoj inženjerskoj akademiji iz SAD, agrarna mehanizacija je među prvih 20 inženjerskih dostignuća dvadesetog vijeka. Početkom 1900-tih, jedan Američki farmer mogao je proizvesti hrane koja podmiruje potrebe samo 2,5 čovjeka, dok danas, zahvaljujući inženjerskoj tehnologiji (također, uzgoju biljaka i hemijskim đubrivima), jedan jedini farmer u stanju je da nahrani preko 130 ljudi.. Ipak, ovaj napredak se plaća ogromnim energetskim ulaganjima iz neobnovljivih izvora (uglavnom fosilna goriva - nafta i ugalj).

Životinjsko gazdinstvo podrazumijeva uzgoj životinja zbog mesa ili životinjskih proizvoda (kao što su mlijeko, jaja ili vuna).




#Article 41: Fevzi Mostarac (103 words)


Fevzi Mostarac (rođen između 1670. i 1677 - 1747) je bio bosanskohercegovački pisac.

Pisao je poeziju i prozu na perzijskom i turskom jeziku, i jedini je bosanski pisac koji je napisao samostalno mistično-didaktično književno djelo na perzijskom - Bulbulistan (Bašča slavuja). Obrazovan je na Galati u Carigradu, u tekiji mevlevijskog reda, i po završetku obrazovanja se vratio u Mostar, gdje je podučavao sve do svoje smrti 1747. godine.
Dva primjerka Bulbulistana se nalaze u Univerzitetskoj biblioteci u Bratislavi.
O Bulbulistanu su pisali: Safvet-beg Bašagić, Mehmed Handžić, Milivoje Malić (Abdurahman Mirza).
Iranista Džemal Ćehajić (1930-1989) je 1973. objavio prijevod Bulbulistana, sa značajnom uvodnom studijom.




#Article 42: Ratko Radovanović (132 words)


Ratko Radovanović, rođen u Nevesinju, a porijeklom je iz Nikšića, 16. septembra 1956. godine, bosanskohercegovački košarkaš. Igrao na poziciji centra, visok 210 cm.

Košarkom se počeo baviti u Sarajevu, u ekipi KK Bosne 1972. godine. Nakon jednogodišnjeg juniorskog staža postao je prvotimac Bosne, i od 1973. vježba pod kontrolom trenera Tanjevića. Godine 1973. debitovao je u omladinskoj reprezentaciji Jugoslavije. Za A reprezentaciju odigrao je više od 150 utakmica. Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je zlatne medalje - Balkana, Evrope, svijeta i olimpijsko zlato. Sa ekipom Bosne bio je dvostruki prvak Jugoslavije i pobjednik Kupa Jugoslavije. U dresu Bosne bio je prvak Evrope. Za prvi tim Bosne odigrao je 500 utakmica i postigao oko 10.000 koševa. Godine 1980. proglašen je za najboljeg sportistu Bosne i Hercegovine. Igrao je na poziciji centra (visok 210 cm).




#Article 43: Poljska (1374 words)


Poljska, službeno Republika Poljska, jest srednjoevropska država koja graniči s Njemačkom na zapadu, Češkom i Slovačkom na jugu, Ukrajinom i Bjelorusijom na istoku, 
te Litvanijom, Rusijom (tj. ruskom teritorijom Kaliningradska Oblast) i Baltičkim morem na sjeveru.

S ukupnom površinom od 312.696 km2, 69. je najveća država na svijetu i 9. najveća u Evropi. 
Prema podacima iz 2008. godine, u Poljskoj je živjelo nešto više od 38,5 miliona stanovnika po čemu je 34. država svijeta, 8. najmnogoljudnija država Evrope.
Unitarna je država, podijeljena na 16 administrativnih jedinica prvog nivoa, tj. vojvodstava.

Od početka tranzicije ka tržišnoj ekonomiji, ranih 1990-ih, Poljska je dostigla visok plasman po pitanju Indeksa ljudskog razvoja kao i postepeni pomak po pitanju ekonomske slobode. Demokratska je zemlja sa naprednom visokorazvijenom ekonomijom i vrlo visokim životnim standardom. Osim toga, zemlju posjećuje gotovo 16 miliona turista svake godine (2013.), što je čini jednom od najposjećenijih zemalja u svijetu. Šesta je po veličini ekonomija u Evropskoj uniji kao i jedna od najbrže rastućih ekonomija na svijetu. Prema Globalnom indeksu sigurnosti za 2014. godinu, Poljska je bila jedna od najsigurnijih država za živjeti na svijetu.

Glavni i najveći grad države je Varšava.

Članica je Evropske unije, NATO-a i mnogih drugih međunarodnih organizacija.

Ime Polska, koje se pojavljuje sredinom 10. vijeka, dolazi od drevnog slavenskog plemena Polanie (oni koji žive na polju, doslovno Poljaci), koje se naselilo u nizinama između Odre i Visle nakon pada Rimskog Carstva, u 5. vijeku.

Historija Poljske počinje dolaskom Slavena i uspostavljanjem stalnih naselja tokom ranog srednjeg vijeka. Knez Mješko I, osnivač dinastije Pjast, se smatra de facto tvorcem poljske države nakon pokrštavanja 966. godine. Kneževina Poljska je postala srednjevjekovno kraljevstvo tokom vladavine njegovog sina Boleslava I. Vladavina najuspješnijeg kralja iz dinastije Pjast, Kazimira III Velikog, je označila period ekonomskog prosperiteta i teritorijalne ekspanzije. Vladavina Jagelonske dinastije od 14. do 16. stoljeća je donijela bliske veze sa Velikom Kneževinom Litvanijom, što je doprinijelo kulturnoj renesansi i teritorijalnom proširenju koje je kulminiralo uspostavljanjem Poljsko-litvanske unije 1569. godine.

Na svom početku, Poljsko-litvanska unija je bila u mogućnosti da održi nivo prosperiteta postignut tokom vladavine Jagelonske dinastije preko izuzetno sofisticirane plemenske demokratije. Od sredine 17. stoljeća, nakon razornih ratova i pogoršanja političkog sistema došlo je do perioda pada moći. Nakon značajnih unutrašnjih reformi koji su uvedeni krajem 18. stoljeća, posebno Ustava 3. maja 1791. godine, došlo je do stabilizacije unije. Kako ne bi dozvolili dalje jačanje Poljsko-litvanske unije, nakon niza invazija poljsku teritoriju su 1795. godine podijelili Rusko carstvo, Kraljevina Pruska i Habsburška monarhija. Od 1795. do 1918. godine, nezavisna Poljska država nije postojala, osim snažnih pokreta poljskog otpora. Nakon neuspjeha posljednje vojne pobune protiv Ruskog carstva u januaru 1863. godine, poljaci su sačuvali svoj identitet preko obrazovnih inicijativa kako bi modernizovali privredu i društvo. Prilika da povrate nezavisnost se ostvarila tek nakon Prvog svjetskog rata, kada su ove tri imperijalne sile fatalno oslabile nakon gubitka rata i revolucije.

Druga Poljska republika, osnovana 1918. godine, je postojala kao nezavisna država do 1939. godine kada su je nacistička Njemačka i SSSR uništile tokom invazije početkom Drugog svjetskog rata. Tokom nacističke okupacije Poljske između 1939. i 1945. godine stradali su milioni poljskih građana. Poljska vlada u egzilu je doprinijela savezničkoj pobjedi kroz sudjelovanje mnogih poljaka u vojnim kampanjama na istočnim i zapadnim frontovima. Napredak sovjetskih snaga prema zapadu 1945. godine je natjerao nacističke njemačke snage da se povuku iz Poljske, što je dovelo do uspostavljanja komunističke satelitske države poznate kao Narodna Republika Poljska. Do kasnih 1980.-ih, reformski pokret Solidarnost je izvršio mirnu tranziciju Poljske sa komunističke države na kapitalistički ekonomski sistem i liberalnu parlamentarnu demokratiju. Ovaj proces je rezultirao stvaranjem Treće Poljske republike 1989. godine.

Poljska je 1999. godine ušla u NATO savez, a pridružila se Evropskoj uniji 1. maja 2004.

Poljska jest država u Srednjoj Evropi. Zauzima površinu od 312.679 km2 i po površini je 69. država svijeta. Najveći dio države zauzima poljska ravnica, koja se prostire od Baltičkog mora na sjeveru do Karpata na jugu. Na sjeveru, Poljska posjeduje dvije prirodne luke, veću u blizini grada Gdańska i drugu na krajnjem sjeverozapadu, u blizini grada Szczecina i poljsko-njemačke granice.

Sjeveroistočni dio Poljske je poznat kao Mazursko-jezerski distrikt, sa oko 2.000 jezera, gusto obrastao šumom i rijetko naseljen. Južno od ovog distrikta, centralnim dijelom države prostire se poljska ravnica, do Sudeta na jugozapadu (poljsko-češka granica) i Karpata na jugu i jugoistoku (na granici sa Slovačkom i Ukrajinom). Centralna ravnica je formirana erozijom ledenjaka tokom pleistocenskog ledenog doba.

Dijeli kopnenu granicu sa sljedećim državama: Bjelorusija (418 km), Češka (796 km), Njemačka (467 km), Litvanija (104 km), Rusija (preko Kalinjingradske oblasti u dužini od 210 km), Slovačka (541 km) i Ukrajina (535 km). Pomorska je država i izlazi na sjeveru na Baltičko more.
Poljski reljef sastoji se gotovo isključivo od sjevernoevropske nizine s prosječnom nadmorskom visinom od 173 m, dok su na jugu Sudeti i Karkonosze), te Karpati i Tatra, gdje je najviši vrh Poljske, Rysy (2,499 m). Kroz nizinu teče nekoliko velikih rijeka - Visla, Odra i Varta. Poljska ima oko 9.300 jezera, uglavnom na sjeveru zemlje. Mazurija je najveće i najposjećenije jezersko područje u Poljskoj. 
Najveći gradovi su: Varšava, Kraków, Gdańsk, Poznań, Szczecin, Wroclaw. Osim njih, tu su i Babsk, Dziecinów, Jastrzębie-Zdrój, Jeruzal, Końskowola, Kurov, Padniewko, Sopot, Svjetohlovice, Tenczynek, Wieluń.

Poljska se prostire 876 kilometara u pravcu sjever-jug i 689 kilometara od istoka ka zapadu. Prosječna nadmorska visina iznosi 173 metara, a samo 3% poljske teritorije, uz južnu granicu, je iznad 500 metara nadmorske visine. Najviši vrh je Rysy, koja se uzdiže 2.499 metara iznad mora a nalazi se 95 kilometara južno od Krakova, unutar planinskog masiva Tatri. Oko 60 km 2 poljske teritorije, duž obale Gdanjskog zaliva, se nalazi ispod nivoa mora.

Poljska ima umjerenu klimu s hladnim, kišovitim i relativno oštrim zimama, te blagim ljetima s čestim pljuskovima.

Sadašnji ustav Poljske donesen je 1997. godine.

Predsjednik države bira se na općim izborima svakih pet godina. On je šef države, najviši predstavnik zemlje u domaćim i međunarodnim pitanjima, te vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Ima ovlasti da pod određenim okolnostima raspusti zakonodavna tijela i raspiše nove izbore.

Predsjednik vlade predsjeda Vijećem ministara, koje izvršava odluke zakonodavnih tijela. Predsjednika vlade imenuje predsjednik države uz odobrenje parlamenta, a najčešće je to vođa većinske stranke. Članove Vijeća ministara imenuje donji dom parlamenta.

Parlament ili Narodna skupština (Zgromadzenie Narodowe) ima Donji dom (Sejm) s 460 zastupnika i Senat (Senat) sa 100 zastupnika. Zastupnici se biraju svake četiri godine, većinskim sistemom glasanja po pokrajinama. Ustav kaže da manjine imaju dva zastupnička mjesta, te da stranke moraju imati barem 5% ukupnog broja glasova da bi ušle u parlament.

Glavne grane sudstva su Vrhovni sud (Sąd Najwyższy), čije suce imenuje predsjednik države na preporuku Državnog sudbenog vijeća na neograničeno vrijeme, i Ustavni sud (Trybunał Konstytucyjny), čije suce bira Sejm na mandat od devet godina.

Poljska se dijeli na 16 upravnih područja, vojvodstva (województwa, jednina województwo):

Prije 2. svj. rata, privreda je uglavnom ovisila o poljoprivredi. Za vrijeme komunizma uvedena je sovjetska planska ekonomija s naglaskom na industriji. 
Krajem 1970-ih došlo je do velikih privrednih problema, zbog kojih je dijelom i propao komunizam.

Kad je pobijedila demokratija, uvedene su reforme radi prelaska na slobodno tržište. Nakon početne krize, privreda je ravnomjerno rasla, kao i privatizacija i strane investicije.

Strukturne promjene zdravstva, obrazovanja, penzijskog sistema i državne uprave izazvale su znatne porezne pritiske.

Bruto domaći proizvod stalno je rastao od 1993. do 2000. uz kraće usporavanje u 2001-2002. Približavanje članstva u Evropskoj Uniji opet je potaklo privredu, koje je u 2003. poraslo za 3,7%.

 

Stanovništvo Poljske je najgušće na jugu, a najrjeđe na sjeverozapadu i sjeveroistoku zemlje.

Poljska je nekad obuhvatala teritoriju na kojoj je živjelo mnogo naroda, različitih kultura i vjera. Drugi svjetski rat i teritorijalni pomak na zapad homogenizirali su stanovništvo. Danas Poljaci čine 98% stanovnika, a glavne manjine su Nijemci, Ukrajinci i Bjelorusi.

Poljski, koji spada u zapadnu granu slavenskih jezika, službeni je jezik. Većina Poljaka (95%) su katolici, a 75% se računa kao aktivni katolici. Nekatoličkih 5% stanovništva uglavnom su pravoslavci i protestanti.

Poljska je uglavnom dijelila sva razdoblja kulturnog razvitka Zapada. Renesansa je dovela do procvata poljske kulture, dok je reformacija ubrzala razvoj književnosti na poljskom. Francuska je kultura jako uticala na Poljsku u 18. i 19. vijeku. Ovo su samo neki od mnogobrojnih Poljaka koji su doprinijeli svjetskoj kulturi:




#Article 44: GNU licenca za slobodnu dokumentaciju (538 words)


Svrha ove dozvole je da omogući da udžbenici, priručnici, ili bilo koji drugi funkcionalni i korisni dokumenti postanu slobodni u smislu slobode: slobode koja osigurava svakome pravo da takve radove kopira, umnožava, distribuira, sa ili bez mijenjanja sadržaja, bilo u komercijalne ili nekomercijalne svrhe. Ova dozvola omogućava i autoru i izdavaču takvog rada da zadrže zasluge za nastajanje rada, dok ih istovremeno oslobađa odgovornosti za izmjene koje su načinili drugi.

Ova dozvola je vrsta copyleft-a, što znači da radovi izvedeni iz ili nastali na osnovu ovakvog dokumenta, i sami moraju biti slobodni u istom smislu. Ova dozvola je nastala kao dopuna GNU GPL, koja je copyleft dozvola načinjena za slobodni softver.

Ovu dozvola je kreirana da bi se koristila za priručnike za slobodni softver, jer je slobondnom softveru potrebna i slobodna dokumentacija - slobodni programi moraju imati priručnike i uputstva koja omogućavaju jednake slobode kao i sam softver. Ovako nastala dozvola nije ograničena samo na softverske priručnike, nego može biti korištena za bilo koji tekstualni rad, bez obzira na obrađivanu temu ili da li je objavljen u obliku štampane knjige. Naša je preporuka da ovu dozvolu koristite uglavnom za radove čija je glavna svrha instruiranje ili referenca.

Ova dozvola se odnosi na bilo koji priručnik ili drugi rad, u bilo kojem obliku, koji sadrži obavijest koju je postavio vlasnik autorskih prava, da taj rad može biti distribuiran pod uslovima ove dozvole. Takva obavijest odobrava upotrebu rada širom svijeta, bez plaćanja dadžbina, bez vremenskih ograničenja, pod uslovom da je ta upotreba pod uslovima navedenim u ovoj dozvoli.

Izmijenjenom verzijom dokumenta se naziva svaki rad koji sadrži dokument ili njegov dio, ili kopiran u cijelosti ili sa izmjenama odnosno u prevodu na drugi jezik.

Sekudarnim dijelom se naziva dodatak ili dio dokumenta na početku koji se isključivo bavi odnosom izdavača ili autora dokumenta prema glavnoj temi dokumenta (ili srodnim temama) ali ne sadrži ništa što potpada pod tu glavnu temu. (Tako, ako je dokument djelomično matematski priručnik, sekundarni dio se ne smije baviti matematikom.) Ovaj odnos može biti pitanje historijske veze sa temom, ili srodnim temama, ili pravnog, komercijalnog, filozofskog, etičkog ili političkog stava autora ili izdavača prema temi.

Nepromjenljivi dijelovi su određeni sekundarni dijelovi, čiji naslovi su određeni kao naslovi nepromjenljivih dijelova u obavještenju koje saopštava da je dokument objavljen pod ovom dozvolom. Ukoliko dio ne odgovara definiciji sekundarnog dijela, onda mu nije dozvoljeno da bude niti nepromjenljiv. Dokument može sadržavati nula nepromjenljivih dijelova. Ukoliko dokument ne identifikuje niti jednu nepromjenljivu sekciju, onda ih niti nema.

Prateći tekstovi su određeni kratki pasusi teksta koji su pomenuti kao uvodni ili završni tekst u obavijesti kojom se saopštava da je dokument zaštićen ovom dozvolom. Početni tekst može imati najviše pet riječi, dok prateći tekst može imati najviše dvadeset pet riječi.

Transparentna kopija dokumenta se odnosi na kopiju koja je u mašinski čitljivom obliku, predstavljenom u formatu čija je specifikacija dostupna opštoj publici, koji je pogodan za revidiranje dokumenta direktno, upotrebom generičkih tekst procesora ili (za slike koje se satoje od tačaka) generičkih programa za crtanje ili nekih rasprostranjenih grafičkih editora, i koji je pogodan za korištenje kao ulazni parametar programa za uobličavanje teksta (formatiranje) ili za automatsko prevođenje u oblik koji može biti korišten kao ulazni parametar programu za uobličavanje teksta.




#Article 45: Afganistan (2884 words)


Afganistan (dari: Afqânestân; paštu: Afganistan), zvanično Islamska Republika Afganistan, je suverena kontinentalna država koja se nalazi u srednjoj Aziji. Ima populaciju od oko 32 miliona stanovnika, što je čini 42. najnaseljenijom državom svijeta. Graniči se sa Pakistanom na jugu i istoku, Iranom na zapadu, Turkmenistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanom na sjeveru i Kinom na dalekom sjeveroistoku. Sa površinom od 652.864 kvadratnih kilometara, Afganistan je 41. najveća zemlja na svijetu.

Prvi tragovi života u Afganistanu datiraju iz srednjeg paleolita. Kroz vijekove Afganistan je bio dom različitih naroda i svjedok mnogih vojnih pohoda, od Aleksandra Makedonskog, Maurijskog carstva, Arapa, Mongola, Britanaca i Sovjetskog saveza do današnjih zapadnih sila. Teritorija današnjeg Afganistana je također služila kao mjesto u kojem su Kušani, Heftaliti, Samanidi, Safaridi, Gaznavidi, Guridi, Hilji, Moguli, Hotaki i Durani formirali velika carstva. Historija modernog Afganistana počinje padom Duranskog carstva u 19. stoljeću. Krajem 19. stoljeća, Afganistan je postao tampon država u Velikoj igri između Britanske Indije i Ruskog carstva. Nakon Trećeg Anglo-afganistanskog rata 1919. godine, kralj Amanulah je bezuspješno pokušao modernizaciju zemlje. Tokom četrdesetogodišnje vladavine Zahira Šaha došlo je do perioda mira. Nakon državnog udara 1973. godine, došlo je do niza građanskih ratova koji su devastirali zemlju i koji traju i dan danas.

Afganistan je jedna od najsiromašnijih država u svijetu. Član je Ujedinjenih nacija, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Afganistan je i partner za saradnju sa Organizacijom za evropsku bezbjednost i saradnju. Također radi i na pristupanju u Svjetsku trgovinsku organizaciju i trenutno ima status zemlje posmatrača.

Afganistan, koji se često naziva „raskrsnica Centralne Azije“, ima veoma složenu historiju. Kroz razna stoljeća, teritorija današnjeg Afganistana je bila okupirana od strane mnogih vojnih sila kao što su Ahemenidsko carstvo, Makedonsko carstvo, Maurijsko carstvo i Omejadski halifat. Osim toga, na teritoriji današnjeg Afganistana su nastala mnoga carstva i kraljevstva kao što su Grčko-Baktrijsko kraljevstvo, Kušansko carstvo, Heftalitsko carstvo, Samanidsko carstvo, Safaridsko carstvo, Gaznavidsko carstvo, Guridski sultanat, Hiljitski sultanat, Kartidski sultanat, Timuridsko carstvo i Mogulsko carstvo.

Arheološka istraživanja tokom 20. stoljeća ukazuju na to da je teritorija Afganistana bila usko povezana kulturom i trgovinom sa susjedima. U Afganistanu su pronađeni artefakti tipični za period paleolita, mezolita, neolita, bronzanog i željeznog doba. Vjeruje se da je urbana civilizacija započela 3000. godine p.n.e. kada je grad Mundigak (u blizini Kandahara) bio kolonija obližnje civilizacije doline Inda. Novija otkrića na rijeci Amu Darja kod Šortugaja su potvrdila da se civilizacija doline Inda prostirala od sjeveroistočnog Afganistana do sjeverozapadne Indije. Nakon 2000. godine p.n.e. došlo je do seobe polunomadskog stanovništva iz srednje Azije koji su migrirali u južnu i zapadnu Aziju preko Kaspijskog jezera pa se cijela regija nazivala Arijana.

Neki vjeruju da je zoroastrizam nastao na teritoriji današnjeg Afganistana između 1800. i 800. godine p.n.e., jer je njegov osnivač Zaratustra živio i umro u gradu Belhu. Sredinom 6. stoljeća p.n.e., Ahemenidi su svrgnuli Medijce i zauzeli Arahoziju, Ariju i Baktriju. Aleksandar Veliki i njegova vojska su stigli na teritoriju današnjeg Afganistana 330. godine p.n.e. nakon pobjede nad perzijskim kraljem Darijem III u bici kod Gaugamele. Nakon Aleksandrove smrti, Seleučko carstvo je kontrolisalo ovaj region do 305. godine p.n.e. kada su ga predali Maurijskom carstvu kao dio savezničkog sporazuma. Oni su kontrolirali područje južno od Hindukuša do 185. godine p.n.e. kada ga osvaja helenističko Grčko-Baktrijsko kraljevstvo. Veliki dio ovog regiona se kasnije odvojio i postao Indo-grčko kraljevstvo. Oni su poraženi i uništeni od strane Indo-Skita krajem 2. stoljeća p.n.e. Tokom 1. stoljeća p.n.e., Partsko carstvo je pokorilo ovaj region ali ga je kasnije izgubilo od Indo-partskog kraljevstva. Sredinom 1. stoljeća p.n.e., ogromno Kušansko carstvo je postalo veliki zaštitnik budističke kulture. Kušani su svrgnuti od strane Sasanida u 3. stoljeću p.n.e. kada su ih naslijedili Kidariti i Heftaliti.

Arapski muslimani su 642. godine prenijeli islam u Herat i Zaranj, da bi kasnije Safaridsko i Samanidsko carstvo proširilo islam južno od Hindukuša. Do 11. stoljeća, Mahmud Gazni je pobjedio preostale hinduističke vladare i islamizirao cijelu regiju osim Kafiristana. Gaznavidsko carstvo su srušili Guridi koji su kontrolirali Afganistan manje od jednog stoljeća prije nego što ga je 1215. godine osvojilo Horezmijsko carstvo. Džingis-kan i njegova vojska su 1219. godine pregazili ovu regiju i uništili horasanske gradove Herat, Belh i Bamijan. Mongolsko razaranje je prisililo mnoge mještane da se vrate u agrarno ruralno društvo. Oni su stvorili Ilhanidsko carstvo koje je upravljalo afganistanskim plemenima južno od Hindukuša sve do invazije Timuridskog carstva 1370. godine. Početkom 16. stoljeća, mongolski car Babur je zauzeo Kabul od Arhunskog carstva i uništio Delhi sultanat u Indiji. Između 16. i 18. stoljeća, teritorija Afganistana je bila podijeljena između Buharskog kanata na sjeveru, Safavidskog carstva na zapadu i Mogulskog carstva na istoku.

U aprilu 1978. godine, komunistička Narodna demokratska partija Afganistana (NDPA) je preuzela vlast u Afganistanu putem Saur revolucije. U roku od par mjeseci, protivnici komunističke vlade su pokrenuli ustanak u istočnom Afganistanu, koji je veoma brzo prerastao u građanski rat vođen između gerilaca mudžahedina i vladinih snaga širom zemlje. Pakistanska vlada je ovim pobunjenicima pružila obuku u tajnim centrima, dok je Sovjetski Savez poslao na hiljade vojnih savjetnika u znak podrške vladi NDPA-a. U međuvremenu, sve veća netrpeljivost između dvije frakcije NDPA-a i Parčam franckije, rezultirala je raspuštanjem parčamskih članova kabineta i hapšenjem njihovih oficira pod izgovorom prijetnje od parčamskog ustanka. U septembru 1979. godine, izvršen je atentan na halkskog predsjednika Nur Muhameda Tarakija tokom ustanka u okviru NDPA-a, pod vodstvom Hafizulaha Amina, koji je zatim preuzeo predsjedništvo. S obzirom da nije ulijevao povjerenje Sovjetima, na Amina je izvršen atentat od strane sovjetskih specijalnih jedinica u decembru 1979.

Vlada organizovana od strane Sovjeta, pod vođstvom parčami člana Barbaka Karmala, mada je uključivala obje frakcije, popunila je prazninu. Sovjetske trupe su u velikom broju bile raspoređene da bi stabilizovale Afganistan pod Karmalom, mada se od njih nije očekivalo da vode sve bitke vođene u to vrijeme u Afganistanu. Međutim, kao rezultat toga, Sovjeti su sada bili direktno uključeni u ono što je postalo građanski rat u Afganistanu. NDPA je zabranila lihvarstvo, i dala izjave o ženskim pravima proglasivši jednakost polova, te je uključila žene u politički život. Desetogodišnji Sovjetski rat u Afganistanu je rezultirao smrću preko milion Afganistanaca, većinom civila,

Međutim i nakon povlačenja Sovjeta borbe se nastavljaju, ovaj put među mudžahedinskim fakcijama. Tako dolazi do podjeljenja teritorije među različitim grupama i nastaju Talibani. Najkrvavija svih borbi je 1994. kada u Kabulu umire 40.000 ljudi. Uz pomoć Pakistana Talibani preuzimaju vlast 1996.

Vojna intervencija SAD-a, zvanično kao reakcija na terorističke napade 11. septembra, ruši talibanski režim. Na kraju 2001. godine najvažnije vođe talibanskih neprijatelja i dijaspore se sastaju u Bonnu da urede buduću strukturu države i nominiraju Hamida Karzaia kao predsjednika u decembru 2001. Talibani su počeli da se regrupišu u Pakistanu, dok je sve više koalicionih snaga ulazilo u Afganistan i počelo obnovu ratom razorene zemlje. Ubrzo nakon njihovog pada sa vlasti, Talibani su započeli pobunu da bi povratili kontrolu nad Afganistanom. Tokom naredne decenije, Međunarodne snage za bezbjednosnu pomoć i afganistanske trupe vodile su mnoge ofanzive protiv Talibana, ali nisu uspeli da ih u potpunosti poraze. Afganistan je ostao jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, zbog nedostatka stranih investicija, korumpirane vlade i pobune Talibana. U međuvremenu, afganistanska vlada je uspjela da izgradi određene demokratske strukture, te je 7. decembra 2004. zemlja promijenila ime u Islamska Republika Afganistan. Pokušano je, često uz podršku stranih zemalja-donatora, da se poboljša privreda, zdravstvo, obrazovanje, transport i poljoprivreda. Međunarodne snage za bezbjednosnu pomoć su započele obuku afganistanskih oružanih snaga i policije. Naredne decenije je preko pet miliona afganistanskih izbjeglica vraćeno u zemlju, uključujući i mnoge koji su nasilno deportovani sa Zapada.

Do 2009. godine, pod vodstvom Talibana je počela da se formira tajna vlada u mnogim dijelovima zemlje. Američki predsjednik Barack Obama je najavio da će SAD razmjestiti još 30.000 američkih vojnika u zemlju 2010. na period od dvije godine. 2010. Karzai je pokušao da održi mirovne pregovore sa Talibanima i drugim grupama, ali ove grupe su odbile da prisustvuju, te su se bombaški napadi, ubistva i zasjede pojačale. Nakon smrti Osame bin Ladena u maju 2011. godine u Pakistanu, na mnoge istaknute ličnosti Afganistana su izvršeni atentati, i afganistansko-pakistanski pogranični okršaji su učestali, a mnogi napadi velikih razmjera od strane pakistanske Hakani mreže su počele da se događaju širom Afganistana. Sjedinjene Američke Države su upozorile pakistansku vladu na moguću vojnu akciju u slučaju da vlada odbije da napadne ove snage koje se nalaze u plemenskim oblastima pod federalnom upravom, s obzirom da su SAD okrivile pobunjenike u okviru pakistanske vlade za pojačane napade. Pakistanska vojska je počela da pojačava svoje napade na ove grupe u okviru rata na sjeverozapadu Pakistana. U očekivanju povlačenja NATO trupa 2014. godine, i kasnijeg pokušaja Talibana da se vrate na vlast, grupe anti-talibanskog Ujedinjenog fronta (Južna alijansa) su počele da se regrupišu pod pokroviteljstvom Nacionalne koalicije Afganistana i Nacionalnog fronta Afganistana.

Kao posljedica svih ratova, Afganistan je danas zemlja prepuna socijalnih i ekonomskih problema, ipak zemlja se nada da je našla dugo traženu političku stabilizaciju.

Zastava Afganistana sastoji se od tri vertikalne pruge koje su crne, crvene i zelene boje. U centru se nalazi stari amblem Afganistana sa džamijom i mihrabom okrenutim prema Mekki. Ova zastava usvojena je u periodu od 2002. do 2004. za vrijeme Prelazne Islamske Države Afganistana. Slična je zastavi iz perioda od 1930. do 1973, s razlikom da na novoj zastavi na grbu ima još i šehadet (u centru zlatne/zelene boje). Nova zastava usvojena je 4. januara 2004.

Grb Afganistana sastoji se od šehadeta ispisanog na arapskom jeziku na vrhu, ispod kojeg se nalazi džamija s mihrabom. Sa džamije se viore dvije zastave koje predstavljaju zastave Afganistana. Ispod džamije je napisan naziv nacije. Cijeli grb je bijele boje na crvenoj pozadini.

Afganistan se nalazi u jugo-centralnom dijelu Azije i geografske koordinate Afganistana su: 33 º N (sjever) i 65º E (istok). Površina Afganistana iznosi oko 652.000 km2. Afganistan se graniči sa Turkmenistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanom na sjeveru, Iranom na zapadu, Kinom na sjeveroistoku i sa Pakistanom na istoku i jugu.

Planinski lanac Hindukuš dominira Afganistanom i diktira osnovne geografske karakteristike, dijeleći zemlju na tri geografske oblasti: centralna visija, jugozapadni plato i sjeverne ravnice. Upravo najveći dio zemlje zauzima Hindukuš i gotovo 50% teritorije Afganistana se nalazi iznad 2.000 m nadmorske visine. Najvećí dio centralnih visoravni predstavlja produžetak Himalajskih planina, tj. Hindukuš planina i ova regija je obilježena dubokim dolinama i visokim planinama. Značajan dio planina centralne visoravni Afganistana prelazi visinu od 6.000 m nadmorske visine. U ovom dijelu Afganistana se nalazi nekoliko značajnih prevoja poput Kajber prelaza koji predstavlja historijski značajan put prema indijskom podkontinentu.

Južni plato je dio Afganistana obilježen visokim platoima i pješčanim pustinjama. Zemljište u ovom dijelu zemlje je izrazito neplodno, izuzev duž obala rijeka poput rijeke Helmand. Prosječna nadmorska visina u ovom dijelu Afganistana je oko 900 m nadmorske visine. Sjeverne ravnice se prostiru sjeverno od centralnih visoravni i ovu regiju karakterišu plodne ravnice, a najveći dio poljoprivredne proizvodnje u Afganistanu se obavlja upravo u ovom dijelu zemlje. Rijeka Amu Darija teče kroz ovaj dio zemlje duž oboda granice sa visijama Centralne visoravni. Pored poljoprivrednog bogatstva ova regija je bogata i mineralnim rezervama i izvorima prirodnog gasa.

Afganistan spada u zemlje sa suhom i polusuhom stepskom klimom, sa hladnim zimama i toplim ljetima. Planinski lanci na sjeveru i sjevero-istoku imaju podartičke zimske uslove, dok su južni dijelovi Afganistana prema pakistanskoj granici, pod uticajem monsuna sa indijskog podkontinenta i imaju tokom godine više padavina i više temperature. Temperaturne razlike su izrazite i u planinskim lancima Hindukuša se kreću od prosječnih – 15 °C, dok temperature ljeti u nekim gradovima Afganistana dostižu i 49 °C.

Prema Ustavu, Afganistan je unitarna, nezavisna i nedjeljiva republika. Ustav Afganistana definiše Afganistan kao islamsku republiku, a islam ima položaj zvanične religije države, sa tim da pripadnici ostalih religija imaju slobodu da ispovjedaju svoju vjeru. U Afganistanu je uspostavljena trodijelna podjela vlasti. Na čelu izvršne vlasti nalazi se predsjednik zemlje. Zakonodavnu vlast vrši dvodomni Parlament, koji se sastoji od Doma Naroda (Wolesi Jirge) - Donji dom, i Doma Starješina (Mesherano Jirga) koji predstavlja Gornji dom. Sudska vlast čini treću granu vlasti.

Oblik vladavine po Ustavu Afganistana je predsjednički sistem, po kome je predsjednik šef države, a njemu u obavljanju funkcije pomažu dva podpredsjednika. Predsjednik se bira na slobodnim i neposrednim izborima na petogodišnji mandat i isto lice može obavljati dužnost predsjednika najviše dva mandata. Predsjednik Afganistana ima široka ovlaštenja. On je vrhovni zapovjednik oružanih snaga zemlje. Uz odobrenje nacionalnog parlamenta, predsjednik određuje pravac opće politike zemlje, predlaže vladu imenujući ministre u svoj kabinet i sam predstavlja ujedno i premijera, a izbor ministara potvrđuje Donji dom parlamenta - Dom Naroda. Vlada je za svoj rad odgovorna predsjedniku i parlamentu. Također uz potvrdu Donjeg doma parlamenta, predsjednik imenuje Republičkog javnog tužioca, sudije Vrhovnog Suda, guvernera Narodne banke. Predsjednik ima ovlaštenje da raspiše referendum o važnim nacionalnim, političkim, socijalnim ili ekonomskim pitanjima. Također, predsjednik imenuje podpredsjednike koji u slučaju smrti ili druge spriječenosti obavljaju dužnosti predsjednika.

Bankarski sistem Afganistana je propao tokom građanskog rata početkom 1990-ih. Od 2002. Vlada Afganistana otpočinje oporavak formalnog bankarskog sistema. Novi bankarski zakoni usvojeni su 2003. godine, a banke iz Velike Britanije, Indije i Pakistana otvorile su svoje filijale u Kabulu. Sredinom 2004. Afganistanska Internacionalna Banka (AIB) počela je sa radom uz podršku Azijske Razvojne Banke i 75% vlasništva od strane afganistanskih biznismena.

Međutim, ogroman skandal koji je nastao oko prevare Kabulske banke 2010. doveo je do gubitka povjerenja međunarodne zajednice u afganistanske finansijske institucije. Velika kabulska banka skoro je propala, usljed gubitaka zbog prevara sa kreditima njenih najvećih akcionara. Međunarodni monetarni fond je krajem 2010. suspendovao kreditni program Afganistanu. Tek krajem naredne godine MMF je priznao dovoljan napredak u otklanjanju štete nastale bankarskim skandalom i odobrio novi dogovor sa Vladom Afganistana. Vlada Afganistana sprovela je 30. juna 2011. godine hapšenje dva bivša rukovodioca kabulske banke – Šerhan Farhud-a i Kalilulah Frouzi-a, koji su navodno odobravali koncesione zajmove uticajnim ljudima Afganistana i njihovim rođacima. Procjenjena stopa inflacije za 2011. iznosila je 7,7%.

Glavna privredna aktivnost stanovništva je poljoprivreda, kojom se bavi oko 80% ljudi, kako za sopstvene potrebe tako i u komercijalne svrhe. Od ukupne površine Afganistana, samo je oko 12% zemlje obradivo. Od toga je tek polovina, tj. 6% obradive zemlje zasijano. Poljoprivredna proizvodnja je ograničena skoro potpunom zavisnošću od otapanja snjegova i proljećnih kiša. Sistemi navodnjavanja su primitivni i poljoprivredna mehanizacija, đubrivo i pesticidi se rijetko koriste.

Glavni tradicionalni legalni usjevi su žitarice, riža, voće i povrće. Od industrijskog bilja gaje se: pamuk, duhan i šećerna repa. Afganistan je vodeći proizvođač opijumskog maka u svijetu. Prema podacima EU, Afganistan je i glavni evropski snabdjevač heroina već više od 10 godina. Manje od 0,2 % od ukupnog obradivog zemljišta u Afganistanu se koristi za uzgoj opijumskog maka. Međutim, potencijalna vrijednost prihoda od izvoza opijata iznosila je 700 miliona dolara, tj. 4% BDP-a ove zemlje za 2012. godinu. Proizvodnja opijuma je 2012. godine u Afganistanu porasla za 18% u odnosu na 2011. godinu, ali je usljed biljne bolesti ukupna količina proizvodenog opijuma opala za 38% u odnosu na prethodnu godinu i iznosi 3.600 tona.

Industrijska proizvodnja je malog obima i obuhvata ručni rad, izdradu tekstila, tepiha i u malom obimu preradu hrane.
U okviru stočarstva, gaje se goveda, ovce i koze. A ovčija i jagnjeća koža predstavljaju poljoprivredni proizvod.

Od rudno-mineralnog bogatstva Afganistan posjeduje rezerve prirodnog gasa, uglja, željeza, bakra, cinka, rude soli i u malim količinama dijamanata i poludragog kamenja.

Prema procjenama za 2012. godinu, ukupan broj stanovnika Afganistana iznosi oko 30 miliona. Međutim, potpuni popis stranovništva nije izvršen decenijama unazad. Prvi djelimični popis stanovništva je obavljen 1979. godine, ali nije okončan. Drugi popis je obavljen tokom 2010. godine, ali njime nisu bili obuhvaćeni dijelovi zemlje koji su bili zahvaćeni intenzivnim sukobima. Etnička struktura Afganistana je izrazito raznovrsna i nekoliko naroda čine afganistansku naciju. Najbrojnija etnička grupa su Paštuni koji čine 42% stanovništva, zatim slijede Tadžici 27%, Hazare 9%, Uzbeci 9%, Aimaci 4%, Turkmeni 3%, Balohi 2% i drugi narodi čine 4% stanovništva, među koje spadaju Arapi, Mongoli, Hindusi, Kohistani, Gujarsi i Siki.

Paštuni uglavnom naseljavaju dio Afganistana južno od planine Hindukuš. Tadžici naseljavaju sjevero-istočni dio – sjeverno od Kabula i provinciju Badakhshan. Hazari uglavnom žive u centralnom dijelu Afganistana, a Uzbeci i Turkmeni sjeverno od Hindukuša, u okolini rijeke Amu Darja.

Prema Ustavu Afganistana zvanična državna religija je islam. Također, Ustavom Afganistana je predviđeno da „nijedan zakon ne može biti u suprotnosti sa uvjerenjima i odredbama svete religije islama. Pripadnicima drugih religija Ustav Afganistana proklamuje slobodu da „sprovode svoju vjeru i vrše vjerske obrede, u granicama odredaba zakona.

Islam je preovladavajuća religija kojoj pripada 99% stanovništva, od čega približno 80% pripada sunitskom ogranku islama, a oko 19% pripada šiitskom ogranku islama. Druge religije kao što su sikizam, hinduizam i kršćanstvo čine manje od 1%. Pripadnici tih religija broje se u stotinama ili nekoliko hiljada. Registrovan je samo jedan afganistanski Jevrej.

Ustav Afganistana određuje da su paštu i dari (farsi, tj. perzijski jezik) zvanični jezici u Afganistanu. Oba jezika pripadaju indoevropskoj grupi jezika.

Procjena je da približno 35% stanovništva Afganistana govori paštu jezik, oko 50% govori dari jezik, dok turske jezike (najčešće uzbečki i turkmenski) govori približno 11% stanovništva. S obzirom na veliku etničku raznovrsnost Afganistana, u upotrebi su još brojni manje zastupljeni jezici kao što su baluči, pašai i nuristani. Dvojezičnost je vrlo rasprostranjena u Afganistanu. I paštu i dari primarno se pišu arapskim pismom. Brojni Afganistanci govore i razumiju i urdu jezik.




#Article 46: Mostar (1699 words)


Mostar je grad u Bosni i Hercegovini, kulturno i privredno središte Hercegovine te upravno sjedište Hercegovačko-neretvanskog kantona. Ime je dobio po čuvarima mostova (mostarima) na obalama Neretve. Poznat je po čuvenom Starom mostu, izgrađenom u 16. stoljeću, koji je srušen tokom rata u Bosni i Hercegovini 9. novembra 1993, da bi nakon rata, 2004. godine, ponovo bio izgrađen. Stari most prvi je kulturni spomenik u Bosni i Hercegovini koji se nalazi na UNESCO-ovoj listi zaštićenih spomenika kulture svijeta.

Grad je najveći urbani centar u Hercegovini i peti grad po veličini u Bosni i Hercegovini. Prema popisu iz 1991, imao je 75.865 stanovnika. Danas je broj stanovnika u naseljenom mjestu nešto manji i iznosi 60.195. U cijelom gradu, prema popisu 2013, ukupno živi 105.797 ljudi. Okolina urbane zone veoma je naseljena (Potoci – 2.921 stanovnik /1991/, Vrapčići – 3.461 stanovnik /1991/) i Rodoč – 4.499 stanovnika /1991/).

Šire područje današnjeg Mostara bilo je naseljeno još u prethistorijskom vremenu, što potvrđuju brojna nalazišta (više od 150) iz neolitika, bakarnog, bronzanog i željeznog doba. Među njima su naseljene pećine, grobovi, oružje, predrimski novac i slično. Uz stočarstvo i zemljoradnju, u željeznom dobu razvija se i trgovina s okolnim središtima.

U doba ilirske samostalnosti ovo područje naseljavalo je ilirsko pleme Daorsi. Njihova teritorija obuhvatala je krajeve uz lijevu obalu Neretve, od Bijelog polja kod Mostara do Gabele i Metkovića na jugu. Plemenski centar Daorsa nalazio se na Gradini u Ošanjićima (Daorson). Nakon rimskog osvajanja ovaj prostor pripao je rimskoj koloniji Naroni (današnji Vid kod Metkovića) i postao sastavni dio rimske provincije Dalmacije. U to doba nastaju i ceste u dolini Neretve, od kojih je najvažnija Narona – Sarajevsko polje. Iz perioda kasne antike treba spomenuti bazilike iz 4-6. stoljeća u Cimu (danas dio Mostara) te sličnu u Žitomislićima iz istog perioda.

Novo razdoblje nastaje padom Rimskog carstva i doseljenjem Slavena. Tokom ranog srednjeg vijeka područje Mostara pripadalo je župi Večerić u oblasti (Hum). Unatoč vrhovnoj vlasti Franaka, ovi krajevi imali su određen stepen samostalnosti, posebno za vrijeme kneza Mihaila Viševića (910–950). Područjem su jedno vrijeme vladali Nemanjići, zatim bosanski ban, a tokom 14. i 15. stoljeća sve su snažniji humski knezovi. Jedan od njih, Stjepan Vukčić Kosača, koji je stolovao u Blagaju pored Mostara, 1448. dobija titulu hercega (odatle i naziv Hercegovina).

Osnivanje grada Mostara vezano je za izgradnju dviju kula / utvrda sredinom 15. stoljeća, vjerovatno u doba hercega Stjepana. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj Halebija. Kula Herceguša sagrađena je neposredno uz Taru. Služila je u odbrambene svrhe, a i za čuvanje nekadašnjeg visećeg drvenog mosta. Izgrađena je za vrijeme hercega Stjepana, po kome je i dobila ime.

Prvi pisani spomen Mostara također je vezan za ove dvije kule: dubrovački izvještaj od 3. aprila 1452. opisuje kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana, otevši mu neke posjede. U izvještaju stoji: ha preso quello di (...) Blagay et do castelli al ponte de Neretva (uzeo je (...) Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi). Već 1444. godine indirektno se spominje most na lokaciji današnjeg Mostara, i to u povelji aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa Velikodušnog.

Ime Mostar prvi se put pojavljuje u osmanlijskom popisu stanovništva iz 1468–1469. godine, a da se ono odnosi na naselje oko dviju kula na Neretvi jasno je iz jednog dokumenta sa sjednice vijeća Dubrovačke republike 1474. godine, što ga svrstava u relativno starija naselja Hercegovine. Od njega su stariji Blagaj (1297) i Gacko (1176), koje se prvi put spominje kao glavno središte trgovačkih puteva, s razvijenim zanatstvom i trgovinom. Predstavljao je glavno središte Hercegovine, Bosne i Zete.

 
Osmanlije su osvojile Mostar vjerovatno 1468. godine. U Mostaru je tada boravilo blizu 35 osmanlijskih vojnika, kojima su podijeljeni posjedi, a zatečeni stanovnici su postali kmetovi. Isprva središte kajmekamluka, Mostar je zahvaljujući saobraćajnoj važnosti prijelaza preko Neretve početkom 16. stoljeća postao sjedištem hercegovačkog sandžaka. Godine 1566. dotadašnji drveni most zamijenjen je kamenim; odluci je doprinio administrativni i saobraćajni razvoj grada.

U 16. i 17. stoljeću bilježi se intenzivno širenje grada. Krajem ovog razdoblja Mostar je imao oko 10.000 stanovnika. Grad se razvijao kao tipično osmanlijsko naselje, s karakterističnim stambenih četvrtima (mahalama) i trgovačkom četvrti (čaršijom). Tokom 18. stoljeća došlo je do stagnacije i pada broja stanovnika.

Godine 1833. osnovan je poseban hercegovački pašaluk, sa sjedištem u Mostaru, na čelu s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je dobio i vezirski naslov. Otvoreni su i konzulati nekih zemalja, poput Austrije, Italije, Rusije, Velike Britanije i Francuske. Saobraćajnom značaju doprinijela je izgradnja ceste Mostar – Metković 1862. godine.

Baš kao i doba osmanlijske vladavine, i doba Austro-Ugarske ostavilo je veliki trag na Mostar. U ovom periodu izgrađeno je dosta zgrada evropskog stila, pa je tako i Mostar sve više počeo ličiti na srednjoevropski grad. Građevine orijentalnog stila sve su se više počele miješati sa zgradama austro-ugarske gradnje i to je činilo jedan veoma zanimljiv spoj. Velik broj građevina u doba Austro-Ugarske izgrađen je na Glavnoj ulici u Mostaru (današnji dio Ul. maršala Tita). Jedna od najljepših građevina ovog stila jest zgrada Gimnazije, koja podsjeća na sarajevsku Vijećnicu. Najpoznatiji gradonačelnik Mostara svih vremena Mujaga Komadina dio je mostarske historije austrougarskog perioda.

Najznačajnije promjene u Mostaru desile su se baš u ovom periodu. Mostar je tada bio u sastavu Kraljevine SHS / Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske te socijalističke Jugoslavije (DFJ, FNRJ, SFRJ). Mostar je također u Drugom svjetskom ratu dao dosta narodih heroja. Do 1991. godine Mostar je bio mješavina kultura, naroda, vjera, civilizacija. Po tome je upravo i bio jedan od najpoznatijih gradova u bivšoj Jugoslaviji  Za vrijeme Rata u Bosni i Hercegovini Bošnjaci su protjerani u istočni dio grada, a Hrvati su ostali u zapadnom dijelu (kasnije samoprozvanom Zapadnom Mostaru). Mostar je usljed rata 1992–1995. dobio dvije homogene cjeline (bošnjačku i hrvatsku) dok je broj Srba u gradu sveden na manje od 5.000. Mostar je bio i najrazrušeniji grad u Bosni i Hercegovini u posljednjem ratu, naročito Bulevar narodne revolucije i Ulica Alekse Šantića, a srušen je i simbol grada Stari most. Po stručnoj studiji zasnovanoj na videosnimcima tvrdi se da je eksplozija koja je rezultirala rušenjem Starog mosta mogla biti uzrokovana detonacijom štapina u vodi, mada se potvrđuje da je tokom prijepodneva (u 9:57) i popodneva (u 15:52) 8. novembra 1993. most bio izložen udarima različitih projektila, pa vjerovatno i tenkovskih. Evropski historičari Holm Sundhaussen i Marie-Janine Čalić tvrde da je most srušen granatiranjem HVO-a ili HV-a, a slično mišljenje odgovornosti hrvatskih jedinica izrazio je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u presudi Prlić i ostali (IT-04-74).

Najznačajnija dešavanja u ovom periodu jesu:

Gradom Mostarom upravlja Gradska uprava sa dva čelna čovjeka: gradonačelnikom i predsjednikom Gradskog vijeća. Mostar je grad slučaj s obzirom na to da je neuspjeh da se domaći političari i stručnjaci dogovore o administrativnom uređenju grada doveo do toga da odluku o tome donese tadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown. Ti dokumenti poznati su pod nazivom Novi statut Grada Mostara, koji od 2004. godine definira Mostar kao jedinstvenu gradsku cjelinu bez podjele na općine koje su dotad postojale (Zapad, Sjever, Jugozapad, Stari grad, Jug i Jugoistok). Umjesto navedenih općina postoje tzv. gradska područja, koja predstavljaju izborne jedinice u Gradu Mostaru.

Mostar se nalazi na jugu Bosne i Hercegovine, tačnije, u centru Hercegovine. Gradsko područje (Mostar i njegova okolina) geografski se može opisati kao čvorište sjeverne, zapadne i istočne Hercegovine. Kroz centar grada protječe Neretva, pa je Mostar poznat i pod nadimkom grad na Neretvi. Najpoznatija brda oko mostarske kotline jesu Hum, Stolac, Fortica, Žrovnica, Planinica i Brkanovo brdo. Dvije najpoznatije planine u blizini Mostara jesu Velež i Prenj. Mostar je, kao i većina hercegovačkih gradova, veoma krševit.

Uopćeno govoreći, Mostar ima izmjenjenu sredozemnu klimu sa blažim, ali hladnim zimama (sa malo ili nimalo snijega) te veoma vrućim ljetima, kada temperature u hladu znaju iznositi i preko 40 °C. Najviša ikad zabilježena temperatura u Mostaru izmjerena je 31. jula 1901, a iznosila je 46,2 °C. Zbog toga je Mostar bio jedan od najtoplijih gradova u bivšoj Jugoslaviji, a danas u Bosni i Hercegovini. Najveći dio padavina bilježi se u hladnijem dijelu godine, dok su ljeta sušnija. Godišnje se prosječno bilježi 2 290 sunčanih sati, najviše u BiH. Značajniji snijeg je rijetka pojava, iako rekordni snježni pokrivač iznosi 86 cm (zabilježen u februraru 2012.). Blaga klima čini Mostar pogodnim za uzgajanje različitih vrsta voća i mediteranskog raslinja poput smokava, šipaka i maslina.

Prije posljednjeg rata Mostar je bio jedan od jačih privrednih središta bivše Jugoslavije (Aluminijski kombinat, Soko, Hepok kasnije Apro, Mostarska vinarija, Fabrika duhana Mostar, hidroelektrane na Neretvi, Unis, rudnik mrkog uglja itd). Ratna razaranja uništila su privredu Mostara, pogotovo u njegovom istočnom dijelu. Turizam je jedna od najrazvijenijih grana privrede u Mostaru, naročito nakon što je stara gradska jezgra primljena na listu UNESCO-a.

U Mostaru je 1896. godine, na inicijativu Alekse Šantiće, Jovana Dučića i Atanasija Šole, osnovan književni časopis Zora, koji je bez prekida izlazio do 1901. godine.

U Mostaru se nalaze:

Najpoznatiji sport u Mostaru jest nogomet. U najveće uspjehe mostarskih nogometnih klubova spadaju dvije titule Veleža u kupu bivše Jugoslavije (Kup maršala Tita 1981. i 1986) te titule prvaka Bosne i Hercegovine koje je osvojio Zrinjski (2005, 2009, 2014, 2016), uz jedan osvojen Kup Bosne i Hercegovine (također Zrinjski 2008).

Osim nogometa, u Mostaru je najpoznatiji ekstremni sport skokovi sa Starog mosta u Neretvu. Ovi skokovi i najpoznatiji mostarski skok, lasta, predstavljaju, osim Starog mosta, FK Veleža i igranja tavle, najpoznatiji dio mostarske tradicije. Takmičenja u skokovima organiziraju se tradicionalno svake godine krajem jula, a organizator je Klub skakača Mostari. Važnost ovog takmičenja pokazuje i to da ga obavezno prenosi državna televizija ili neka od najjačih komercijalnih televizija u zemlji, a ovi skokovi slove za jedne od najvažnijih sportskih događaja bh. današnjice.

Jedan od sportova koji je dosta popularan u Mostaru jest i karate. U gradu djeluje više karate-klubova.

Osim karatea, zastupljeni su i plivanje, tenis, košarka, rukomet, džudo, boks, kajakaštvo.

Najznačajnija saobraćajnica koja prolazi kroz Mostar jest magistralni put M17. Mostar ima dvije autobuske i jednu željezničku stanicu. Javni autobuski saobraćaj u Mostaru obavlja preduzeće Mostar-bus, koje radi pod Gradskom upravom. Mostar također ima međunarodni aerodrom, koji se nalazi u naselju Ortiješ.

Mostar je jedan od najvećih urbanih turističkih centara u Bosni i Hercegovini. U njegove najpoznatije znamenitosti spadaju:




#Article 47: Hamburg (1197 words)


Hamburg (službeno ime: Slobodni i Hanzin grad Hamburg, njem.
Freie und Hansestadt Hamburg) drugi je po veličini grad u Saveznoj Republici Njemačkoj i jedna od njenih najmanjih saveznih pokrajina, smješten na sjeveru zemlje. Ova srednjoevropska metropola (središte metropolitanske regije Hamburg, jedne od ukupno jedanaest takvih regija u Njemačkoj) smjestila se na čvorištu puteva sa sjevera prema jugu, odnosno sa zapada ka Istočnoj Evropi, na rijeci Elbi i gradskim jezerima Mali i Veliki Alster. U ukupnom poretku svih gradova Hamburg je šesti po veličini u Evropskoj uniji.

Hamburg se nalazi na sjeveru Njemačke, na ušću rijeka Alster i Bille u Elbu, koja zatim, nakon 110 km toka prema sjeverozapadu utiče u Sjeverno more. Elba je u Hamburgu vrlo pogodna prirodna luka sa direktnim pristupom od mora, a najpogodnija je njena južna obala, nasuprot gradskih četvrti St. Pauli i Altona. Obale su povezane mostovima, kao i starim i novim tunelom ispod rijeke Elbe. Zemlja sjeverno i južno od Elbe je povišena nanosima šljunka i pijeska od glečera za vrijeme ledenog doba. Obje strane Elbe su stoljećima plavljene u vrijeme visokih voda Sjevernog mora, koje su tu odlagale pijesak i mulj. U međuvremenu su sa obje strane Elbe podignuti brojni nasipi. Sami nasipi još podsjećaju na vremena kada su za vrijeme visokih voda cijele gradske četvrti bile poplavljene, što je danas rijetko slučaj.

U gradu je prije više stotina godina na Alsteru priroda (uz ljudsku pomoć) podigla branu, koja je u samom centru grada stvorila dva različito velika, međusobno povezana jezera: Mali (Unutrašnji) i Veli (Vanjski) Alster. Nebrojeni plovni kanali, rječice i kanali premošteni su sa više od 2500 mostova. Time je Hamburg grad sa najviše mostova u Evropi i ima ih više nego Venecija (400), Amsterdam (1200) i London zajedno.

Današnje granice grada Hamburga postoje tek od 1. aprila 1938, nakon usvajanja Velikohamburškog zakona od strane nacionalsocijalističke uprave grada. Nakon Berlina, to je i površinom i brojem stanovnika najveći grad u Njemačkoj.

Sjeverno od Elbe Hamburg graniči sa saveznom zemljom Schleswig-Holstein, a južno od nje sa Donjom Saksonijom. I tri ostrva na ušću Elbe, Neuwerk, Scharhörn i Nigehörn kao i Nacionalni park hamburški prud spadaju u područje grada Hamburga.

Najviša uzvisina Savezne zemlje Hamburg je 116,1 m visok bezimeni vrh u Hamburškim brdima.

Hamburg je podijeljen na sedam gradskih okruga:

Svaki okrug ima svoj parlament, koji se u Hamburgu zove skupština. Te skupštine pravno imaju status upravnog tijela sa vrlo ograničenim nadležnostima. Svaki okrug je podijeljena na više gradskih četvrti, kojih je ukupno 104 u cijelom gradu. Nekim četvrtima u neposrednoj blizini sjedišta skupština upravljaju direktno skupštine, dok za druge četvrti postoje tzv. mjesni uredi, kojih je ukupno 15.

Grad Hamburg sa okolnim gradskim područjem broji oko 1,7 miliona stanovnika, koji čine jednu od prostorno najmanjih saveznih država u Njemačkoj. Pored Nijemaca, u Hamburgu živi i visok broj građana sa nenjemačkim državljanstvom (oko 14,9% ili 255.070 u decembru 2004., a po nekim procjenama i gotovo 130.000 njemačkih građana Hamburga su inozemnog porijekla), iz gotovo svih zemalja svijeta. Najbrojnije etničke grupe čine stanovnici turskog, poljskog, perzijskog, italijanskog, španskog, portugalskog, afganistanskog i južnoslavenskog porijekla, uključujući tu i ne malu bosansku koloniju, koja se u Hamburgu nastanila mahom početkom 1990ih godina, po dolasku iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine.

Obzirom da je Hamburg bio pošteđen razaranja u vrijeme Tridetogodišnjeg rata, u 17. stoljeću važio je kao najveći njemački grad. Neposredno prije početka Drugog svjetskog rata Hamburg je već imao 1,682 miliona stanovnika (1939). Najveći broj stanovnika, čak 1,9 miliona, Hamburg je dosegao 1964. godine. Nakon toga počinje suburbaniziranje Hamburga i do 1986. se broj stanovnika smanjuje na 1,6 miliona. Iza toga stanovništvo ponovo raste, tako da je broj narastao na 1.742.846 (stanje: 1. august 2005.) Za slijedećih 20 godina se predviđa daljnji porast stanovništva, prema srednjoj varijanti će narasti ponovo do oko 2 miliona. Time bi Hamburg bio najbrže rastuća njemačka metropola.

Starosna struktura:

Od vremena reformacije grad Hamburg ima evangeličko-luteransko obilježje (37% stanovništva 2002). Zbog položaja važne luke, Hamburg je odavno vrlo otvoren svim konfesijama. Tako je ovdje 1834. ovdje osnovana prva njemačka baptistička zajednica. Osim toga, od 1995. je ovdje i sjedište rimokatoličke Hamburške nadbiskupije sa centrom u Katedrali Sv. Marije. Udjel rimokatoličkog stanovništva je 10,3%. Osim toga, od 1960-ih je i značajan udio muslimanskog stanovništva, a postoji i aktivna jevrejska zajednica.

'Hauptkirchen' ili 'Glavne crkve' su u evangelističkoj tradiciji isto kao i katedrale u rimokatoličkoj. Hamburg ih ima pet, te jednu rimokatoličku, koja je ujedno i sjedište hamburškog biskupa:

Brojne džamije muslimanskih zajednica iz cijeloga svijeta, te jedna sinagoga.

Do duboko u 19. vijek je donjenjemački jezik bio jedini jezik kojim se govorilo u Hamburgu. Od ranije je gornjenjemacki bio jezik kojim se pisalo, i do sredine 20. vijeka je uglavnom istisnuo donjenjemački i u svakodnevnom govoru.

Od vremena velikog vala useljavanja 1960-tih su se u gradu stvorili jezična ostrva jer su se doseljenici često smještali u istim dijelovima grada, tako da danas postoji portugalska četvrt, gdje prevladava portugalski, dok turski i kurdski prevladavaju u Altoni i Wilhelmsburgu.

Zbog blizine mora i njegovog uticaja, klima je u Hamburgu blaža nego u zaleđu. Klima je umjereno kontinentalna, sa atlantskim uticajima pogotovo tokom zimskih mjeseci. Grad je poznat po čestim padavinama, tako da ga zbog ne rijetko sivog i vlažnog vremena zovu kontinentalnim Londonom. Tokom godine padne prosječno 714 mm padavina, a 52 dana godišnje grad je obavijen gustom maglom. U zimskim mjesecima mogu biti i vrlo snažne oluje. Klima je cijelu godinu humidna.

Najtopliji mjesec u godini je juli sa prosječnih 17,0 °C, a najhladniji januar sa 0,0 °C. Ipak ni u najtoplijim mjesecima rijetkost nisu i temperature iznad 25 °C. Od 1990-tih godina, vjerovatno kao posljedica globalnog zatopljenja, zabilježene su i temperature do 37,3 °C (9. august 1992.). Najpovoljnije vrijeme za posjet Hamburgu je kraj ljeta (august i septembar).

Za razliku od vječitog konkurenta Berlina, koji važi kao živopisan i veoma kaotičan grad, ljepote grada Hamburga otkrivaju se tek postepeno, uz puno strpljenja. Znamenitosti grada su glasovita Vijećnica u centru grada, sagrađena krajem 19. vijeka u historijskom stilu poput venecijanske crkve Sv. Marka, gradske kolonade u neposrednoj blizini, Palača pravde, klasicistički hoteli Atlantik i Vier Jahreszeiten na jezeru Alster, kao i svojevrsni simbol grada i pojam njegove republikanske slobode - toranj glavne crkve Sv.Michaelisa, poznat i pod imenom Michel.
Grad ima bogatu trgovačku tradiciju i tokom srednjeg vijeka važio je kao jedan od glavnih centara trgovačke unije Hanze, svojevrsne preteče današnjoj Evropskoj Uniji, kojoj su osim toga pripadali i Lübeck, Bergen, Amsterdam, London, te brojni drugi gradovi sjeverne i zapadne Evrope. Veoma je poznata hamburška luka, koja je nakon one u Rotterdamu jedna od najznačajnijih na cijelom kontinentu. U neposrednoj se blizini nalazi i St.Pauli, poznat i kao Kiez, gradska četvrt karakteristična po brojnim turističkim atrakcijama, kao što su javne kuće, noćni lokali i kockarnice. Duž glavne turističke avenije Reeperbahn nalaze se popularni gradski lokali i teatarske kuće. U novije vrijeme etablirala se i gradska četvrt Schanze, koja svojim bogatim sadržajima uglavnom privlači mlade iz samoga grada, dok je St. Pauli puno više stjecište turista iz cijeloga svijeta. Od kraja devedestih Hamburg je i svojevrsni centar mjuzikla, u kom su do sada bili postavljeni popularni svjetski mjuzikli, kao: Fantom u operi, Titanic, Bal vampira, Mozart, Cats i brojni drugi.




#Article 48: Varšava (240 words)


Varšava (pol. Warszawa) je glavni i najveći grad Poljske. Smještena je na rijeci Visli, u centralnom dijelu države i oko 260 km južno od Baltičkog mora.
Sa 1,74 miliona rezidentnih stanovnika u samom gradu (procjena iz 2014.) i oko 2,66 miliona u metropolitanskom području, Varšava je 9. najmnogoljudniji glavni grad u Evropskoj uniji.Urbani dio grada se prostire na površini od 516,9 km2 dok metropolitansko područje zauzima površinu od 6.100,43 km2.

Politički je, kulturni, obrazovni i saobraćajni centar države i administrativni centar Mazovjeckog vojvodstva.
Poznata je po svojoj staroj historijskoj jezgri koja je 1980. godine uvrštena na UNESCO-ovu listu svjetske baštine a u kojoj je tokom Drugog svjetskog rata bio smješten židovski geto.

Prvi put se spominje u 13. vijeku, da bi se s vremenom razvila u veliko trgovačko središte i godine 1596. postao glavnim gradom Poljske. Nakon podjele Poljske postala je dio Pruske, a od godine 1817. glavnim gradom Velikog varšavskog vojvodstva. Nakon Bečkog kongresa je pripala Rusiji, a godine 1918. je u njoj proglašena nezavisnost Poljske.

U drugom svjetskom ratu je teško stradala - godine 1939. su je bombardirali Nijemci. Židovsko stanovništvo je smješteno u geto gdje je bilo sistematski izgladnjivano i mučeno, sve dok nekolicina preživjelih nije godine 1943. podigla ustanak. Godine 1944. je poljski pokret otpora podigao ustanak protiv Nijemaca, ali je pomoć sovjetskih trupa izostala pa je Varšava razorena do temelja. Nakon rata je grad u potpunosti obnovljen. Godine 1955. je u njemu potpisan Varšavski pakt.




#Article 49: Njemačka (7969 words)


Njemačka (), službeno Savezna Republika Njemačka (), jeste suverena država u Srednjoj Evropi. Na sjeveru graniči sa Sjevernim morem, Danskom i Baltičkim morem; na istoku sa Poljskom i Češkom; na jugu sa Austrijom i Švicarskom; a na zapadu sa Francuskom, Luksemburgom, Belgijom i Holandijom. Teritorija Njemačke zauzima površinu od 357.021 kvadratnih kilometara i ima umjerenu sezonsku klimu. Sa 82 miliona stanovnika je najnaseljenija država među država članicama Evropske unije, te treća po broju migranata u svijetu.

Za područje pod imenom Germania u kojoj živi nekoliko germanskih naroda se zna i bilježi već od 100. godine n. e. Počevši od 10. vijeka, njemačka područja čine središnji dio Svetog Rimskog Carstva koje traje sve do 1806. godine. Tokom 16. vijeka, sjever Njemačke postaje središte protestanske reformacije. Njemačka se prvi put pojavljuje kao savremena nacionalna država nakon Njemačkog ujedinjenja tokom Francusko-pruskog rata 1871. godine. Nakon drugog svjetskog rata, Njemačka je bila podijeljena u dvije zasebne države: Istočnu Njemačku i Zapadnu Njemačku u skladu sa granicama savezničkih okupacionih zona. Dvije države su ponovno ujedinjene 1990. godine. Zapadna Njemačka je 1957. godine postala osnivačka članica Evropske zajednice, koja 1993. godine postaje Evropska unija. Njemačka je dio neograničene Šengenske zone i usvojila je evropsku valutu, euro, 1999. godine.

Njemačka je federalna parlamentarna republika sastavljena od 16 saveznih država. Glavni i ujedno najveći grad je Berlin. Njemačka je članica Ujedinjenih nacija, NATO-a, G8 i OECD-a. Ona je jedna od vodećih industrijskih zemalja u svijetu, sa trećom najvećom privredom po nominalnom BDP-u i petom po PKM-u. Ona je najveći izvoznik i drugi najveći uvoznik robe. Godišnje alocira drugi najveći iznos međunarodne pomoći u svijetu, dok je šesta u svijetu po vojnim troškovima. Ona je razvila visoki standard života i uspostavila opsežni sistem socijalne sigurnosti. Igra važnu ulogu u evropskoj politici a održava mnoga bliska partnerstva i na globalnom nivou. Njemačka je poznata i kao vodeća zemlja u nekoliko naučnih i tehnoloških područja.

Njemački jezik i germanizam traju više od hiljadu godina, ali je država po imenu Njemačka formirana kao moderna nacionalna država tek 1871. godine, kada je Pruska predvodila njemačke države do pobjede nad Francuskom. Tada je nastao drugi njemački Reich (rajh), obično prepoznatljiv kao carstvo.

Otkriće donje vilice Mauer 1 1907. godine dokazuje postojanje ljudskog života na prostorima današnje Njemačke još prije 600.000 godina. Najstariji komplet lovačko oružja na svijetu koji je ikada pronađen, otkriven je u rudniku uglja u kod Schöningena gdje su pronađena koplja dužine 6–7,5 metara starosti oko 380.000 godina. Dolina Neander je bila prvo mjesto gdje su nađeni ostaci pračovjeka 1856, poznatog kao Neandertalac. Za Neandertalca 1 poznato je da su njegovi ostaci stari oko 40.000 godina. Također pronađeni su ostaci Homo sapiensa u Švapskim jurama kod Ulma. Pronađeni ostaci također uključuju kosti ptica, kljovu mamuta, što predstavlja najstariji muzički instrument koji je pronađen. Također oko 42.000 godina stara skluptura čovjeka-lava iz Ledenog doba predstvlja najstariju figuru koja je ikada pronađena te Venera iz Hohle Felsa stara oko 35.000 godina. Nebeski disk Nebra pronađen je nedaleko od gradića Nebra nedaleko od Halea u pokrajini Saksonija-Anhalt.

Pretpostavlja se da se je etnogeneza Germanskih plemena desila tokom nordijskog bronzanog doba, ili najkasnije tokom predrimskog željeznog doba. Iz južne Skandinavija i sjeverne Njemačke, plemena su počela da se šire prema jugu, istoku i zapadu u prvom vijeku p. n. e, te su uspostavili kontakte sa keltskim plemenima iz Galije te sa iranskim, baltičkim i slavenskim plemenima istočne Evrope. Malo se zna o ovom ranom periodu germanske historije izvan tog što je zabilježeno u djelovanjima sa rimskim carstvom, etimološkim istraživanjima i arheološkim nalazima.

Za vrijeme Augustusa, rimski vojskovođa Publius Quinctilius Varus počinje invaziju Germanije (izraz koji su Rimljani koristili za područje između Rajne i Urala), i u ovom vremenu germanska plemena se po prvi put upoznavaju sa rimskom vojnom taktikom dok zadržavaju svoj plemenski identitet. 9. godine n. e, tri rimske legije pod vodstvom Varusa su doživjele poraz od čeruskog vođe Arminiusa u bitci kod Teutoburške šume. Tako je savremena Njemačka, sve do Rajne i Dunava, ostala van Rimskog carstva. Do 100. godine, doba Tacitove Germanije, Germani su se naselili širom dolina tih rijeka, posjedujući većinu teritorije savremene Njemačke. U 3. vijeku se pojavljuju nekoliko velikih zapadnogermanskih plemena: Alemani, Franci, Sasi i Frizi među ostalih. Oko 260, germanski narodi su se probili kroz rimsku granicu na Dunavu i prešli u zemlje pod rimskom vlasti.

Njemački jezik i germanizam postoje više od hiljadu godina, ali je država po imenu Njemačka formirana kao moderna nacionalna država tek 1871. godine, kada je dominacija nad Pruskom propala. Tada je nastao drugi njemački Reich, u historiografiji obično poznat i kao Carstvo.

Prvi reich, poznatiji i kao Sveto rimsko carstvo njemačke nacije, je potekao od Karolinškog carstva (843), koga su osnovali Čarlemanci 25. decembra 800. godine, a koji je trajao sve do 1806. Tokom ovih hiljadu godina, Nijemci su uspješno proširili svoj uticaj uz pomoć katoličke crkve.

Godine 1517. Martin Luther je objavi svojih devedeset pet teza u Wittenbergu, te počinje reformaciju u Katoličkoj crkvi. Luteranizam i kalvinizam postaju službene religije u njemačkim pokrajinama nakon 1530. i 1648. godine. Ova događanja su dovela do Tridesetogodišnjeg rata (1618), koji je, kada se završio Westfalskim mirom 1648. godine, učinio da Njemačka postane ekonomski iscrpljena i politički nestabilna. Ovakva situacija je omogućila Napoleonu da 1806. porazi Njemačku. Poslije toga, Francuska je postala krvni neprijatelj Njemačke. U Francusko-pruskom ratu 1870, Njemačka se osvetila Francuskoj, kao i u Prvom svjetskom ratu 1914-19, kada je invazija na Francusku bila glavni cilj.

Sveto rimsko carstvo se proširilo tako što je sklopljen savez Njemačke i Austrije, gdje je glavnu riječ imala Njemačka. Između 1815. i 1871. Njemačka se sastojala od mnoštva malih država (39), od kojih je napravljen Njemački savez (Deutscher Bund).

Nakon Napoleonovog pada saziva se Bečki kongres 1814, te se osniva Njemačka konfederacija, labavi savez 39 njemačkih država. Neslaganje s restauratorskom politikom je djelimično dovela do pojave liberalnih pokreta, nakon čega slijedi nova mjera represije od strane austrijskog državnika Klemens Wenzel von Metternicha, poznata kao Zollverein (tarifna unija) je produbila ekonomsko ujedinjenje Njemačke. Nacionalni i liberalni ideali iz Francuske revolucije dobili su veliku podršku među Nijemcima, naročito kod mlađih generacija. Hambacher Fest je bio glavni događaj u prilog njemačkom jedinstvu, slobodi i demokraciji. Tokom niza revolucija 1848. godine, tokom kojih je uspostavljena republika u Francuskoj, intelektualni i pučki sloj stanovništva je digao revoluciju 1848. u njemačkim državama.

Kralj Wilhelm I imenuje Otta von Bismarcka za kancelara Pruske 1862. Bismarck je uspješno poveo rat protiv Danske 1864, Austrijsko-pruski rat nakon kojeg je osnovana Sjevernonjemačka konfederacija (Norddeutscher Bund) 1867, te je isključena Austrija iz konfederacijskih odnosa. Nakon poraza Francuza u Francusko-pruskom ratu 1871. proglašeno je Njemačko carstvo u Versaillesu, te su ujedinjeni svi dijelovi Njemačke, osim Austrije. Hoencolernški kralj je vladao Njemačkom, a glavni grad ujedinjene Njemačke je bio Berlin. U Gründerzeit periodu nakon ujedinjenja Njemačke, Bismarck je u vanjskoj politici Njemačkoj osigurao saveznike, izolirao Francusku, te izbjegavao rat. Nakon Berlinske konferecije, Nijemci su tražili nekoliko kolonija uključujući Njemačku istočnu Afriku, Njemačku jugozapadnu Afriku, Togoland i Kamerun. Wilhelm II je težio ka agresivnoj politici i upotrebi vojne sile. Većina saveza unutar kojih je Njemačka bila, nisu obnovljeni, te novi su bili isključeni.

Atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda 28. juna 1914. godine označio je povod za Svjetski rat. Njemačka, kao dio Centralnih sila je pretrpila poraz od sila Antante u jednom od najkrvavijih sukoba svih vremena. Ukupno je poginulo oko dva miliona njemačkih vojnika tokom Prvog svjetskog rata. Njemačka revolucija je izbila u oktobru 1918. godine, kralj Wilhelm II je abdicirao. Primirje je potpisano 11. novembra 1918. godine, Njemačka potpisuje Versajski sporazum u junu 1919. Nijemci su ovaj sporazum doživjeli kao nepravedan i ponižavajući.

Drugi njemački Reich je okončan Prvim svjetskim ratom, kada je njemački car Vilim II bio prinuđen da abdicira. Poslije Novembarske revolucije, konstituirana je demokratska Weimarska Republika. Velika ekonomska moć Njemačke je ostvarena zahvaljujući rezultatu Versajskog mira i Velike depresije, što je dovelo do odbacivanja demokratije od strane i lijevo i desno orijentisanih njemačkih građana. Na dvaput održanim izborima 1932, Nacistička partija NSDAP je dobila 37,3% glasova u julu, a 33% u novembru. 30. januara 1933, Adolf Hitler je imenovan za kancelara Njemačke, a 23. marta 1933. godine njemački parlament je ukinuo ustav Weimarske Republike. Treći reich je trajao od 1933. do 1945. i zasnivao se na nacionalsocijalizmu, odnosno nacizmu. 1934. Hitler je preuzeo apsolutnu kontrolu nad vladom, kada je de facto postao i predsjednik Njemačke. Nakon aneksije Austrije (1938), politika anektiranja susjednih teritorija, dovela je do Drugog svjetskog rata, koji je u Evropi otpočeo 1. septembra 1939. kada je Njemačka okupirala Poljsku. Njemačka i njeni saveznici su imali veliku i dobro kontroliranu vojsku, koja je preuzela kontrolu nad gotovo cijelom teritorijom Evrope.

Poslije operacije Barbarossa (napada na Sovjetski Savez) 22. juna 1941. otvoren je drugi front na istoku, kao i napada na Sjedinjene Države, kada je prekršen dogovor o nenapadanju Njemačke na SAD, od strane Hitlera (11. decembra 1941. godine). Od 1941. do 1945. nacistička Njemačka, uz pomoć susjednih kolaboracionista, sistematski je ubila u koncentracionim logorima 6 miliona Jevreja (holokaust) i 5 miliona uglavnom Slavena i Roma (porajmos). Režim je isto tako ubijao homoseksualce i mentalno retardirane osobe i druge nesposobne ljude, ali i politički nepodobne građane (naročito komuniste i socijaliste, ali i religiozne vođe). 8. maja 1945. godine Njemačka je kapitulirala poslije okupacije Berlina od strane ruske Crvene Armije i Zapadnih sila. Prije ulaska ruskih trupa u Berlin, Hitler je izvršio samoubistvo.

Nakon kapitulacije nacističke Njemačke, Njemačka i Berlin su podijeljeni od strane saveznika na četiri okupacijske zone. Ove zone su zajedno prihvatile oko 6,5 miliona Nijemaca protjeranih iz istočnih dijelova Evrope (SSSR, Poljska, Jugoslavija, Čehoslovačka). Od zapadnih sektora koji su bili pod kontrolom SAD-a, Velike Britanije i Francuske 23. maja 1949. formirana je Savezna Republika Njemačka, a od sovjetskog sektora formirana je 7. oktobra 1949. Njemačka demokratska republika poznatija i kao Istočna Njemačka. Za glavni grad Zapadne Njemačke odabran je Bonn, a Istočne Berlin.

Zapadna Njemačka je osnovana kao federalna parlamentarna republika sa socijalnom tržišnom ekonomijom. Počevši od 1948. Zapadna Njemačka je postala glavni primatelj pomoći za obnovu poznatije kao Marshallov plan, koji je koristila za obnovu industrijske proizvodnje, naročito za proizvodnju uglja. Konrad Adenauer je bio izabran za prvog saveznog kancelara (Bundeskanzelar), te je tu dužnost obavljao od 1949. do 1963. Pod njegovim i vodstvom Ludwiga Erharda BRD je imala dugotrajan privredni rast od 1950-ih koji je poznat kao ekonomsko čudo. Zapadna Njemačka se pridružuje NATO-u 1955, te je bila jedna od zemalja osivača Evropske ekonomske zajednice.

Istočna Njemačka je bila zemlja članica Varšavskog pakta pod političkom i vojnom kontrolom SSSR-a. Iako se DDR predstavljao kao demokratska zemlja, zapravo vlast u zemlji je vlast imala Partija socijalističkog jedinstva Njemačke, koja je na vlasti opstajala zajvaljujući Stasiju, golemom aparatu tajne policije i mnogim drugim organizacijama. Ekonomiju DDR-a je kontrolirao Sovjetski savez, DDR je bio zemlja članica Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć.

Dok je vlast u Istočnoj Njemačkoj koristila propagandu socijalnih programa i potencijalne invazije Zapadne Njemačke, mnogi stanovnici su bježali s istoka na zapad za slobodom i prosperitetom. 1961. godine izgrađen je Berlinski zid s ciljem sprječavanja prebjega stanovnika istočnog u zapadni Berlin, te je postao simbolom Hladnog rata, zbog čega je njegov pad 1989. godine simbolizira pad komunizma i kraj Hladnog rata i ponovno ujedinjenje Njemačke.

Napetosti između istočne i zapadne Njemačke su smanjene tokom ranih 1970-ih za vrijeme Ostpolitika kancelara Willy Brandta . U ljeto 1989. godine Mađarska je prva srušila željeznu zavjesu i otvorila svoje granice prema zapadu, što je dovelo do iseljavanja hiljade Nijemaca iz DDR-a u Zapadnu Njemačku preko Mađarske.

Poslije pada komunizma u Evropi, Njemačka se ponovo ujedinila (1990), što je dovelo do ekonomskih problema koji se osjećaju i danas. Berlin je ponovo postao glavni grad. Porodice, koje su bile dugi niz godina rastavljene, ponovo su se spojile. Kao dio postkomunističkog procesa, otvoreni su akti tajne policije.

Zajedno sa Francuskom, nova Njemačka igra glavnu ulogu u Evropskoj uniji. Njemačka je država koja se zalaže za zajedničku evropsku politiku, odbranu i sigurnost. Kancelar se redovno poziva na sastanke Vijeća Sigurnosti Ujedinjenih Naroda.

Zastava Njemačke u današnjem obliku prihvaćena je 1919. Ponovno je prihvaćena novim ustavom iz 1949. Zastava se sastoji od 3 jednaka vodoravna polja crne (na vrhu), crvene (u sredini) i zlatne/žute boje (na dnu).

Grb Njemačke je crni orao na žutoj (zlatnoj) pozadini, s crvenim kljunom i kandžama. Boje na grbu odgovaraju onima na zastavi Njemačke.

Das Lied der Deutschen (Pjesma Njemaca) jest državna himna Njemačke. Ova nacionalna himna je imala ironičnu historiju. Riječi je napisao nacionalista i republikanac August Heinrich Hoffmann von Fallersleben 26. augusta 1841. na ostrvu Helgolandu (u to vrijeme britanski posjed). Muziku je komponovao Joseph Haydn. Prvobitno je muzika bila komponovana za himnu Austrije na tekst pjesme Bog čuva cara Franza (Gott erhalte Franz den Kaiser).

Njemačka se nalazi u prirodnogeografskom središtu Evrope, ali je zbog privredne razvijenosti i pripadnosti Evropskoj uniji pribrajamo Zapadnoj Evropi. Središnji položaj Njemačke u Evropi prometno je vrlo važan, jer se preko nje spajaju istok i zapad Evrope, te sjever i jug. Prometno je Njemačka u evropskim okvirima gotovo nezaobilazna. Na svom sjeveru, Njemačka izlazi na dva mora, Sjeverno i Baltičko more, koja su spojena umjetno prokopanim Kielskim kanalom. Sjeverno more vrlo je prometno pa se Hamburg razvio u jednu od najznačajnijih svjetskih luka. Žila kucavica njemačke privrede jeste rijeka Rajna koja povezuje različite privredno razvijene evropske regije, od Alpa do Sjevernog mora, a povezuje Švicarsku, Njemačku, Francusku i Holandiju. Najvećim dijelom teče kroz Njemačku.

Reljef Njemačke u osnovi je dosta jednostavan. Njega čine prostrane nizine i, uglavnom, niske planine i pobrđa. Jedino se na jugu zemlje nalaze visoke naborne planine. U geološkoj građi dominiraju stare kristalaste škriljave stijene, eruptivi i metamorfne tvorevine. U reljefu Njemačke mogu se izdvojiti četiri prostrane cjeline: Sjevernonjemačka nizija, oblast Njemačkog sredogorja, Bavarska visoravan i oblast Alpa.

Sjevernonjemačka nizija je prostrana nizijska pokrajina koja zauzima najveći dio sjeverne Njemačke. Nizija ima prosječnu visinu od oko 50 metara. Južnije na nizine nastavlja se pojas niskih, starih planina Njemačkog sredogorja. Treću veliku reljefnu cjelinu čine prostori njemačkih visoravni. One se nalaze između Sredogorja na sjeveru i Alpa na jugu. Visoravni su izgrađene od starih paleozojskih stijena, a prosječno su visoke 400 do 500 metara. Na krajnjem jugu Njemačke nalaze se planinski lanac Alpa, koji čine četvrtu reljefnu cjelinu zemlje.

Gotovo čitav teritorij Njemačke ima umjerenu kontinentalnu klimu. Njemačka je široko otvorena utjecajuma zračnih masa sa zapada, istoka i sjevera. Jedino Alpe sprječavaju prodore zračnih masa sa juga, iz oblasti Mediterana. Zapadni dio zemlje je pod snažnim klimatskim utjecajem Atlantika. Zbog toga, prostori na zapadu imaju klimu veoma sličnu onoj u zapadnoj Evropi. Obilježja ovoj klimatskoj oblasti daju umjereno topla ljeta i dosta blage zime. Padavine, pretežno kiša, izlučuje se prilično ravnomjerno tokom cijele godine. Količina padavina je umjerena i iznosi oko 700 mm godišnje.

U pravcu istoka i uopće na istoku Njemačke jako oslabe utjecaji sa Atlantika. Nasuprot tome, ojačaju utjecaji sa kontinenta. Zbog toga su na istoku zemlje ljeta mnogo toplija, ali su, isto tako, i zime osjetno hladnije. Istočni dijelovi Njemačke imaju i mnogo manje padavina (500 do 700 mm). Sjeverna Njemačka je pod klimatskim utjecajem Sjevernog i Baltičkog mora. S obzirom na to da je ona veoma niska, nema prepreka za prodore zračnih masa sa sjevera. Ljeta su zbog toga ovdje prohladna i kratka, a zime, ipak, nešto blaže od onih na istoku. Najveći dio prostora prima oko 600 mm padavina.

Alpski dio Njemačke ima izrazitu planinsku klimu sa vrlo oštrim i snježnim zimama i kratkim i prohladnim ljetima. Padavine, kiša i snijeg, mnogo su obimnije i premašuju 1.000 mm godišnje.

Njemačka ima relativno gustu riječnu mrežu. Gotovo sve njene rijeke teku prema Sjevernom i Baltičkom moru. Najveće pritoke ovih mora su: Laba, Odra, Visla, Ems i Vezer. Rajna, koja također pripada ovom području, najvažnija je rijeka Njemačke. Ona teče njenim zapadnim dijelom, a pri ušću pripada Holandiji. Dunav je najveća rijeka južne Njemačke. On pripada slivu Crnog mora. I Dunav je plovan, te i on ima veliko privredno značenje. Gotovo sve rijeke Njemačke, posebno one koje teku nizinama, međusobno su povezane plovnim kanalima.

Prirodni biljni pokrov je ljudskim djelatnostima jako izmijenjen. Na sjeveru zemlje velika su prostranstva zamočvarena. Uz močvare, u pejzažu sjeverne Njemačke danas doniniraju vještački odgojene livade i pašnjaci. Slične su prilike i na zapadu zemlje, i tamo preovladavaju livade i pašnjaci. U planinama Sredogorja mjestimično ima listopadnih, a u Alpama miješanih i crnogoričnih šuma.

Njemačka ima niz velikih gradova. Postoji 11 službeno priznatih metropolskih regija. Od 2006. godine identificirana su 34 grada koja se mogu nazvati regiopolisima.

Najveće širenje gradova je u Rajnsko-ruhrskoj regiji (11,7 miliona stanovnika u 2008) uključujući i Düsseldorf (glavni grad pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija), Köln, Bonn, Dortmund, Essen, Duisburg i Bochum.

Njemačka je ustavna savezna republika, čiji se politički sistem zasniva na Ustavu iz 1949. godine (Grundgesetz, osnovni zakon). U njoj vlada parlamentarni sistem u kojoj kancelar igra najvažniju ulogu, a koga bira parlament. Bundestag, donji dom njemačkog Parlamenta, u historijskom Reichstagu.

Njemački parlament (Bundestag) je zakonodavni organ Njemačke sa sjedištem u Berlinu. U političkoj strukturi Njemačke, Bundestag je jedini ustavni činilac na saveznom nivou, koji se bira direktno od građana Njemačke. Zakonom definisani broj predstavnika je 598, dok je stvarni broj u pravilu veći. Stvarni broj poslanika je veći zbog prelaznih i kompenzacijskih mandata. U trenutnom 18. sazivu Bundestaga, 4 mandata su prelazna, a 29 su kompenzacijski mandati, čime je broj predstavnika 631. Legislativni period Bundestaga traje 4 godine. Članovi Bundestaga mogu se priključiti nekoj frakciji ili grupi, čime dobijaju poseban status. Trenutno, Bundestagom predsjedava predsjednik Bundestaga Norbert Lammert član CDU-a).

Parlament (Bundestag), se bira svake pete godine kombiniranim sistemom neposrednog i proporcionalnog biranja. Pored Bundestaga, drugi zakonodavni organ Njemačke skupštine je Bundesrat (Federalno vijeće). Savezni se zakoni donose u Bundestagu izglasavanjem većine glasova. Spovođenje zakona se potvrđuje izglasavanjem u Bundesratu, a ukoliko se ne uloži zahtjev ra razmatranje u Bundesratu, zakon se usvaja. Promjena zakona je moguća ako se za nju izjasni 2/3 članova Bundestaga. O zakonima pokrajina odlučuju pokrajinske skupštine. Broj predstavnika u Bundesratu se određuje na osnovu broja stanovnika u pokrajini. Šesnaest saveznih pokrajina predstavlja federalni nivo Bundesrata, koji je izazvao mnogo polemika na račun odnosa sa Bundestagom zbog neusglašenosti prilikom donošenja odluka i jednog i drugog tijela, što politički sistem čini vrlo kompliciranim. Na skupštinskim izborima 2013. godine najviše glasova 41,5% osvojila je koalicija Kršćansko-demokratske unije i Kršćansko-socijalne unije čime je dobila 311 mjesta u Bundestagu.

Funkcija šefa države je povjerena predsjedniku, kome je ograničena moć odlučivanja na ceremonijalne i reprezentativne dužnosti. Predsjednik je najviša funkcija u njemačkoj politici. Uloga predsjednika je relativno ograničena, te nema obavezu mješanja u dnevnu politiku, mada mu to nije zabranjeno. Obaveze predsjednika su regulisane Ustavom, a u sprovođenju odluka predsjednik odlučuje samostalno, kao i u iznošenju svog ličnog mišljenja u pojedinim pitanjima. Osim diplomatskog predstavljanja Njemačke, predsjednik posjeduje važne ovlasti u vanrednim situacijama, kod izbora kancelara, raspuštanja Bundestaga, izbora manjinske Vlade, te potpisivanja novih zakona, koji tek njegovim potpisom postaju važeći. Predsjednik se bira na mandat od pet godina od Bundesversammlunga. Bundesversammlung se sastoji od članova Bundestaga i predstavnika pokrajina. Produženje mandata je moguće za samo jedan period. Sjedište predsjednika jest u dvorcu Bellevue u Berlinu i u Vili Hammerschmidt u Bonnu. Trenutni predsjednik je Frank-Walter Steinmeier, izabran 2017. godine.

Trenutna kancelarka je Angela Merkel čija je uloga šef vlade, odnosno premijer države, dok se na mjestu predsjednika nalazi Joachim Gauck.

Sudsku vlast uključuje Savezni ustavni sud Njemačke (Bundesverfassungsgericht), Savezni vrhovni sud i nekoliko saveznih sudova, odgovornih za kontroliranje nižih sudova. Svi niži sudovi su napravljeni od strane saveznih država.

Od 1949. u Njemačkoj dominiraju dvije stranke, Kršćansko-demokratska unija i Socijaldemokratska partija Njemačke. Do sada je svaki kancelar Njemačke bio iz jedne od te dvije stranke. Međutim, manja Slobodna demokratska partija (koja je imala predstavnike u Bundestagu od 1949. do 2013) i Savez 90/Zeleni koji je parlamentaram od 1983. su također igrali važnu ulogu u njemačkoj politici.

Po Ustavu, Njemačka je zemlja federativnog karaktera sastavljena od 16 saveznih pokrajina, koje su podijeljene u 439 distrikta i gradova (2004). Podjela na pokrajine je definirana međunarodnim standardom . Najveće pokrajine su Donja Saksonija i Bavarska, a najmanje po površini gradovi, Bremen (pokrajina), Hamburg i Berlin. Federativni karakter zemlje sa različitim historijskim tradicijama osjeti se i danas, tako da su nerijetko primjetne razlike u mentalitetu i ponašanju Nijemaca na jugu i sjeveru, odnosno zapadu i istoku.

Njemačka ima mrežu od 229 diplomatskih misija u inozemstvu i održava odnose sa više od 190 zemalja svijeta. Od 2011. Njemačka daje najveći doprinos budžetu Evropske unije (20%) i treći najveći doprinos budžetu UN-a. Njemačka je članica NATO-a, OECD-a, G8, G20, Svjetske banke i MMF-a. Njemačka igra vodeću ulogu u Evropskoj uniji, te je ostala čvrst saveznik Francuske od završetka Drugog svjetskog rata. Njemačka potiče razvijanje jedinstvenog evropskog političkog, odbrambenog i sigurnosnog aparata.

Politika razvoja Savezne Republike Njemačke je nezavisna od područja njemačke vanjske politike. To je formulisano od strane Saveznog ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj (BMZ). Njemačka vlada razvojnu politiku vidi kao zajedničku odgovornost međunarodne zajednice.

Njemačka vojska, Bundeswehr, organizirana je u Heer (Kopnenu vojsku), Marine (ratna mornarica), Luftwaffe (ratno zrakoplovstvo), Zajedničku medicinsku službu i Zajedničku pomoćnu službu. U 2011. godini procijenjena je vojna potrošnja na 1,3% BDP-a, što je nisko u poređenju sa drugim članicama NATO-a. Prema vojnoj potrošnji njemačka vojska je 9. na svijetu. U mirnodopskim uslovima njemačkom vojskom komanduje ministarstvo odbrane, dok u slučaju rata kancelar postaje vrhovni zapovjednik oružanih snaga.

Od marta 2012. godine njemačka vojska broji oko 183.000 profesionalnih vojnika i 17.000 volontera. Njemačka vlada planira smanjiti broj profesionalnih vojnika na 170.000 i broj volontera na 15.000. Prema SIPRI Njemačka je 4. najveći izvoznik oružja u svijetu u 2014. godini. Tokom iste godine njemačka vlada je najavila strožiju politiku izvoza oružja.

Uloga i zadaća Bundeswehra je opisana u njemačkom ustavu kao odbrambena. No, nakon presude Ustavnog suda 1994. godine pojam odbrane ne definira samo zaštitu unutar granica zemlje, već i kao reakcije na krize i prevencije sukoba, u širem smislu zaštita sigurnosti Njemačke bilo gdje u svijetu. Od januara 2015. godine njemačka vojska ima oko 2370 vojnika stacioniranih u stranim zemljama kao dio međunarodnih mirovnih misija uključujući i 850 vojnika Bundeswehra u misiji ISAF u Afganistanu i u Uzbekistanu, 670 vojnika na Kosovu, te 120 vojnika u misiji UNIFIL u Libanonu.

Do 2011. godine u Njemačkoj je bio obavezan vojni rok za muškarce u dobi od 18 godina u trajanju od 6 mjeseci u vojnoj ili civilnoj dužnosti, ili kao 6 godina hitne službe što uključuje vatrogasnu službu i Crveni križ. 1. jula je ukinuto obavezno služenje vojnog roka, te je zamijenjen dobrovoljnom službom. Od 2001. godine žene mogu obavljati sve vojne funkcije, ali nisu bile podvrgnute novačenju. Trenutno se u službi njemačke vojske nalazi oko 17.500 žena.

Njemačka privreda je jedna od najrazvijenijh u svijetu, čija se jaka ekonomska moć osjeti i danas u trenucima nedavne svjetske ekonomske krize. Po svom društvenom proizvodu nalazi se na četvrtom mjestu u svijetu. Regionalne razlike osjete se i u ekonomiji, posebno između istočnih i zapadnih saveznih pokrajina. Ne treba zaboraviti da je Istočna Njemačka blizu 50 godina bila dio socijalističkog sistema, što je podrazumijevalo kolektivno i plansko organiziranje državne imovine. Platežno sredstvo u Njemačkoj kao i u većini zemalja Evropske unije je euro, koji je 2001. godine zamijenio njemačku marku. Prema OECD-u Njemačka ima jedan od najviših nivoa produktivnosti rada na svijetu.

Poljoprivreda, stočarstvo i ratarstvo, daju samo oko 5% nacionalnog dohotka Njemačke. Stočarstvo daje tri četvrtine vrijednosti ukupne poljoprovredne proizvodnje. U stočarskoj proizvodnji, u proizvodnji mlijeka i mliječnih prerađevina, ostvaruju se značajni tržišni viškovi. U ratarskoj proizvodnji najviše se uzgajaju žitarice (pšenica, raž i zob), zatim krompir, šećerna repa, povrće i voće. Ipak, Njemačka je veliki uvoznik hrane. Ona najviše uvozi rano voće i povrće, suptropsko i tropsko voće, kahvu i začine.

Rudna bogatstva su skromna. Nešto su veće zalihe uglja, željeza i obojenih metala. Visoko razvijena industrija zahtijeva uvoz ogromnih količina najraznovrsnijih ruda i sirovina. Njemačka uvozi mnogo nafte i zemnog plina.

Industrija Njemačke je mlada i savremena. Najrazvijenije su mašinska industrija i industrija saobraćajnih sredstava, posebno automobila. Njemačka je na trećem mjestu u proizvodnji automobila i brodova. Visoko su razvijene hemijska, elektro i elektronička industrija, metalska, građevinska, tekstilna i prehrambena industrija.

Neke od najpoznatijih svjetskih brendova i kompanija dolazi upravo iz Njemačke kao što su: Mercedes-Benz, BMW, Volkswagen, SAP AG, Audi, Siemens, Allianz, Adidas, Porsche i DHL. Njemačka je poznata po svojim velikim djelom specijaliziranim malim i srednjim poduzećima na globalnom nivou poznati kao Mittelstand.

Na popisu se nalaze najveće njemačke firme po prihodima u 2011. godini:

Sa svojim centralnim položajem u Evropi Njemačka predstavlja saobraćajno čvorište za kontinent. Kao i njeni susjedi, Njemačka posjeduje jednu od najgušćih cestovnih mreža na svijetu. Mreža njemačkih autoputeva (Autobahn) po ukupnoj dužini je treća u svijetu, a poznata je po svom nedostatku općeg ograničenja brzine. Njemačka je uspostavila polucentričnu mrežu brzih vozova. Intercity-Express ili ICE je mreža njemačkih željeznica između većine njemačkih gradova, kao i destinacijama u drugim zemljama brzinom od 300 km/h. Najveći njemački aerodromi su Aerodrom Frankfurt i Aerodrom München, oba čvorišta Lufthanse, a Air Berlin ima čvorišta na Aerodromu Berlin Tegel i Aerodromu Düsseldorf. Drugi značajni aerodromi su Berlin Schönefeld, Hamburg, Köln/Bonn, Leipzig/Halle. Luka u Hamburgu je jedna od deset najvećih kontejnerskih luka u svijetu.

U 2008. godini, Njemačka je bila šesti najveći potrošač energije, dok se 60% primarne energije uvozi. Njemačka vlada potiče očuvanje energije i proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Energetska učinkovitost je poboljšavana od 1970-ih godina, vlada ima za cilj zadovoljavanje zahtjeva za 40% proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora do 2020. i 100% do 2050. godine. U 2014. kao izvori električne energije korišteni su: ulje (35%), ugalj uključujući i lignit (24,6%), prirodni plin (20,5%), nuklearna energija (8,1%) te hidroenergetski i obnovljivi izvori energije (11,1%) U 2000. godini dogovoreno je ukidanje nuklearnih elektrana od 2021. godine. Njemačka se zalaže za Protokol iz Kyota i nekoliko drugih ugovora koji promiču bioraznolikost, standarde niskih emisija, reciklažu, korištenje obnovljivih izvora energije, te podupire održivi razvoj na globalnom nivou.

Nijemci su postigli velika naučna dostignuća koja su od velikog značaja na globalnom nivou. 104 dobitnika Nobelove nagrade su bila iz Njemačke. Njemački naučnici su dobili više Nobelovih nagrada od većine drugih nacija svijeta, naročito u naukama kao što su fizika, hemija i medicina.

Poznati njemački fizičari iz perioda prije početka dvadesetog vijeka su bili: Hermann von Helmholtz, Joseph von Fraunhofer, Gabriel Daniel Fahrenheit i mnogi drugi. Albert Einstein uvodi 1905. godine hipotezu o kvantima svjetlosti ili fotonima, dok teoriju o gravitaciji objavljuje 1915. Max Planck uvodi 1910. godine kvantnu teoriju, koji je zajedno sa Albertom Einsteinom uveo kvantnu mehaniku. Wilhelm Conrad Röntgen je otkrio X-zrake. Otto Hahn je bio pionir u oblasti radiohemije i nuklearne fisije, dok su Ferdinand Cohn i Robert Koch bili osnivači mikrobiologije. Brojni matematičari su rođeni u Njemačkoj uključujući Carl Friedrich Gaußa, Davida Hilberta, Bernharda Riemanna, Gottfried Wilhelm Leibniza, Karl Weierstrassa, Hermanna Weyla i Felixa Kleina. Istraživačke institucije u Njemačkoj su Institut Max Planck, Društvo Helmholtz i Zajednica Fraunhofer. Nagrada Gottfrieda Wilhelma Leibniza godišnje se dodijeljuje deset naučnika i akademika. S najviše od 2,5 miliona eura po nagradi predstavlja jednu od nagrada za istraživanje s najvećim iznosom koja se dodijeljuje u svijetu.

Njemačka je domovina mnogih svjetskih poznatih inovatora i inženjera kao što je Johannes Gutenberg, koji je izmislio štampaći stroj, Hans Geiger, izumitelj Gigerovog brojača, Konrad Zuse, izumitelj prvog programski kontroliranog računara. Njemački inženjeri i industrijalci kao što su grof Ferdinand von Zeppelin, Otto Lilienthal, Gottlieb Daimler, Rudolf Diesel, Hugo Junkers i Karl Benz su znatno doprinijeli razvoju saobraćaja, automobilizmu i zračnom prijevozu. Njemačke institucije kao što je Njemački centar za zračni saobraćaj (DLR) su dale najveći doprinos za razvoj Evropske svemirske agencije. Inženjer Wernher von Braun je razvio prvu balističku raketu V-2, a kasnije bio istaknuti član NASA-e i konstruktor rakete Saturn V. Heinrich Rudolf Hertz je dao doprinos u polju elektromagnetnog zračenja, što je bilo ključno za razvoj moderne telekomunikacije.

Njemačka je sedma najposjećenija zemlja svijeta sa 407,26 miliona noćenja tokom 2012. godine, što uključuje broj od 68.830.000 noćenja stranih turista i posjetioca. U 2012. godini Njemačku je posjetilo više od 30,4 miliona stranih turista. Berlin je postao treća najposjećenija destinacija u Evropi.. Pored toga 30% Nijemaca svoj odmor provede u Njemačkoj, naročito u pokrajini Mecklenburg-Vorpommern. Domaća i međunarodna putovanja u kombinaciji s turizmom doprinose više od 43,2 milijarde eura njemačkom BDP-u. Uključujući indirektne i inducirane učinke, industrija ima doprinos od 4,5% njemačkog BDP-a, sa oko 2 miliona zaposlenih (4,8% od ukupne zaposlenosti).

Njemačka je poznata po svojim raznolikim turističkim rutama kao što su: Romantična cesta, vinske ceste, Cesta dvoraca i Cesta avenija. Postoji 39 objekata stavljenih na UNESCO spisak svjetske baštine, uključujući stare gradske jezgre kao što su one u Regensburgu, Bambergu, Lübecku, Quedlinburgu, Weimaru, Stralsundu i Wismaru. Najposjećenije znamenitosti u Njemačkoj su Neuschwanstein, Kölnska katedrala, Reichstag, Hofbräuhaus u Münchenu, Heidelberški dvorac, Zwinger, Televizijski toranj Berlin i Aachenska katedrala. Europa-Park kod Freiburga je drugi najpopularniji evropski park zabave.

Sa stanovništvom od 80.200.000 ljudi prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Njemačka je najnaseljenija država Evropske unije, na evropskom kontinentu je druga najnaseljenija zemlja, poslije Rusije, te 16. najmnogoljudnija zemlja u svijetu. Gustoća naseljenosti iznosi 225 stanovnika po kilometru kvadratnom. Životni vijek prosječnog Nijemca iznosi 80,19 godina (77,93 godine muškarci, a žene 82,58 godina). Stopa fertiliteta iznosi 1,41 rođene djece u odnosu na žene (procjene iz 2011) ili 8,33 živo rođene djece na 1000 stanovnika, te je jedna od najnižih u svijetu. Od 1970. u Njemačkoj stopa mortaliteta kontinuirano premašuje stopu nataliteta.

Međutim, Njemačka je svjedok povećanja stope nataliteta i migracijske stope od 2010. Dolazi do povećanja broja obrazovanih imigranata. Većina imigranata dolazi iz južne i istočne Evrope, te se naseljavaju u urbanim područjima.

Četiri veće grupe naroda imaju status nacionalnih manjina, a to su: Danci, Frizijci, Romi, Sinti i Lužički Srbi. Dancska manjina (oko 50.000) pretežno nastanjuje područje pokrajine Schleswig-Holstein. Istočni i sjeverni Frizijci pretežno naseljavaju zapadnu obalu Schleswig-Holsteina, te oblast Donje Saksonije. Lužički Srbi, slavenski narod (oko 60.000), pretežno naseljavaju područje Lužica.

Po nacionalnom sastavu oko 92,3% stanovništva Njemačke čine Nijemci. 2011. oko 6 miliona stranih državljana je registriranog boravka u Njemačkoj. Po pitanju etničkog porijekla 20% stanovnika ove zemlje stranog ili djelomično stranog porijekla. U 2010. godini, u 29% porodica sa djecom ispod 18 godina bio je barem jedan roditelj stranog porijekla.

Fond Ujedinjenih Nacija za stanovništvo navodi Njemačku kao 3. zemlju u svijetu po broju primljenih imigranata, što je oko 5% ili 10 miliona od ukupno 191 milion migranata. Od 2008. najveće grupe imigrana su bili Turci (oko 2,5 miliona), zatim Italijani (776.000), Poljaci (687.000). Također prisutni su i Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Od 1987. oko 3 miliona etničkih Nijemaca imigriralo je u Njemačku iz zemalja istočnog bloka, iskoristivši tako svoje pravo povratka.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, kršćanstvo je najraširenija religija u Njemačkoj, 66,8% Nijemaca su katolici, od ukupnog broja stanovnika. 30,8% stanovništva se izjasnilo kao rimokatolici, 30,3% stanovništva se izjasnilo kao protestatima, dok je evangelista bilo 5,7%. 32-35% stanovništva se izjasnilo da ne pripada niti ijednoj vjerskoj konfesiji, čiji broj je u porastu već nekoliko decenija.

Geografski, Protestantizam preovladava u sjevernim, centralnim i istočnim dijelovima zemlje, uglavnom u sklopu sa evangelističkom crkvom, dok je Rimokatoličanstvo koncentrisano u južnim i zapadnim dijelovima zemlje. Ateisti i pripadnici drugih religija su koncentrisani pretežno u većim gradovima i u istočnom dijelu Njemačke.

Islam je druga najveća religija u Njemačkoj, prema popisu stanovništva iz 2011. godine, samo se 1,9% stanovništva izsjanilo muslimanima, dok se prema drugim izvorima procjenjuje da ih ima 3,8–4,3 miliona (4,6–5,2%). Većina muslimana su suniti i aleviti iz Turske, postoji mali broj šijita i ahmedija. Njemački muslimani, koji većinom porijeklo vode iz Turske nemaju priznat status državne religije.

Ostale religije čine manje od 1% njemačkog stanovništva, a to su Budizam sa 250.000 pripadnika, Judaizam sa oko 200.000 vjernika (0,3%). Hinduizam broji oko 100.000 pripadnika, dok sve ostale religije broje zajedno 50.000 pripadnika. Treća najveća jevrejska populacija u Evropi je ona u Njemačkoj (nakon Velike Britanije i Francuske). Oko 50% budista u Njemačkoj su imigranti iz Azije.

Njemački jezik je službeni i jezik s najviše govornika u Njemačkoj, te predstavlja jedan od 24 službena jezika u Evropskoj uniji i jedan od tri službena jezika u Evropskoj komisiji. Njemački je najgovoreniji jezik u Evropskoj uniji s oko 100 miliona govornika.

Priznati jezici manjina u Njemačkoj su: danski, niski njemački, lužičkosrpski, romski, frizijski koji su službeno zaštićeni Evropskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima. Jezici doseljenika koji se najviše govore su: turski, kurdski, poljski, južnoslavenski jezici te ruski. 67% građana Njemačke trdi da može komunicirati na barem jednom stranom jeziku, a 27% grđana na najmanje dva strana jezika, izuzev materinjeg jezika.

Standardni njemački jezik pripada grupi zapadnogermanskih jezika, te je usko povezan s engleskim, niskim njemačkim i holandskim jezikom. Većina vokabulara potječe od germanskoj jezika iz indoevropske grupe jezika. Također neke riječi vode porijeklo iz latinskog, starogrčkog ili francuskog i engleskog jezika. Njemački jezik pisan je isključivo latinicom.

Nadležnost nad obrazovanjem u Njemačkoj je organizovana prvenstveno na nivou saveznih pokrajina. Dječiji vrtić od treće do šeste godine je izboran, nakon čega slijedi obrazovanje koje je obavezno u trajanju od devet godina. Osnovno obrazovanje traje četiri do šest godina. Srednjoškolsko obrazvanje obuhvata tri tradicionalne vrste srednjih škola: gimnaziju koju upisuju najbolji i nadareni učenici, koja priprema učenike za studij, zatim Realschule koja je namijenjena srednjim studentima i traje 6 godina i Hauptschule koja priprema učenike za strukovno obrazovanje. Također postoji i Gesamtschule koja predstavlja sveobuhvatni tip srednje škole. Nakon završene srednje škole pstoje mogućnosti stručne naobrazbe, zatim studija i dvojnog studija. Osnovni uslov za upisivanje na univerzitet je položen opći ispit zrelosti ili matura.

Prema Šangajskoj rang-listi univerziteta 2014. godine 4 njemačka univerziteta se nalaze u top 100, te njih 13 u top 200 univerziteta u svijetu. Stanovništvo je trenutno obuhvaćeno planom zdravstvene zaštite, što je osigurano statutom uz neke određene kriterije, te uz mogućnostima privatnog zdravstvenog osiguranja kod nekih određenih grupa. Prema podacima iz Svjetske zdravstvene organizacije njemački zdravstveni sistem 77% financira Vlada, a 23% privatni sektor u 2005. U 2005. godini Njemačka je utrošila 11% svojeg BDP-a na zdravstvo. Njemačka zauzima 20. mjesto u svijetu po očekivanoj dužini trajanja života stanovništva, muškarci prosječno dožive 77 godina, a žene 82 godine života. Njemačka ima vrlo nisku stopu smrtnosti dojenčadi (4 na 1000 živorođenih).

U 2010. godini glavni uzroci smrtnosti su bili kardiovaskularne bolesti sa 41%, zatim maligna oboljenja sa 26%. U 2008. godini oko 82.000 Nijemaca je bilo zaraženo virusom humane imunodeficijencije (HIV/AIDS), od čega je umrlo 26.000 Nijemaca od 1982. godine. Prema istraživanjima iz 2005. godine, 27% odraslih Nijemaca su pušači. Gojaznost je navedena kao glavni zdravstveni problem u Njemačkoj.

Njemačka je kao zemlja uveliko pridonijela svjetskoj kulturi. Tu su rođeni veliki kompozitori ozbiljne muzike: Beethoven, Bach, Brahms i Wagner, klasični pjesnici poput Goethea i Schiller, likovni umjetnici poput Duerera, Ernsta i Beusa, a Njemačka je domovina i filozofa, među kojima su najznačajniji: Kant, Hegel, Marx i Nietzsche, te naučnici Einstein, Born i Plank.

Njemački jezik, koji se sastoji od nekoliko velikih dijalekata, u 19. vijeku je bio jezik komunikacije u srednjoj, istočnoj i sjevernoj Evropa, a i danas se uči širom svijeta kao jedan od najvažnijih jezika.

Njemačka klasična muzika predstavlja djelo mnogih svjetskih poznatih kompozitora. Dietrich Buxtehude, njemački orguljaš i kompozitor je svojim djelima ostavio znatan uticaj na kasniji rad Johanna Sebastiana Bacha i Georga Friedricha Händela, koji su bili jedni od najpoznatijih kompozitora iz perioda baroka. Tokom svog životnog rada, njemački violinist i kompozitor Leopold Mozart je kao mentor znatno utjecao na svog sina i učenika Wolfganga Amadeusa Mozarta, jednog najvećih muzičara svih vremena. Ludwig van Beethoven je bio najvažniji kompozitor na prijelazu klasicizma u romantizam. Carl Maria von Weber i Felix Mendelssohn su bili važni kompozitori u ranom romantizmu, dok su Robert Schumann i Johannes Brahms obilježili period romantizma. Richard Wagner je ostao poznat po svojim operama. Richard Strauss je bio najvažniji kompozitor kasnog romantizma i ranog modernizma. Karlheinz Stockhausen i Hans Zimmer su važni kompzitori 20. i 21. vijeka.

Njemačka je drugo najveće muzičko tržište u Evropi i četvrto po veličini u svijetu. Njemačka popularna muzika 20. i 21. vijeka uključuje pokrete kao što su: Neue Deutsche Welle (Nena, Trio), pop (Boney M., Alphaville, Modern Talking), Ostrock (City, Keimzeit), metal/rock (Rammstein, Scorpions), punk (Nina Hagen, Die Ärzte, Die Toten Hosen), pop rock (Beatsteaks, Tokio Hotel), inide rock (Tocotronic), šlager (Ute Lemper, Katja Ebstein, Hildegard Knef, Helene Fischer. Njemačka elektronska muzika je stekla globalni uticaj, uz izvođače kao što su Kraftwerk, Tangerine Dream. DJ-evi i techno, house umjetnici s njemačke muzičke scene su stekli veliku popularnost (Paul van Dyk, Paul Kalkbrenner i Scooter). Pored već navedenih predstavnika elektronske muzike, Njemačka Kraut Rock scena koja je započela ranih 1970-ih imala je svoje najznačajnije predstavnike i osnivače u rock grupama poput Can, Amon Düül II, Faust i Neu! 
Za razliku od svojih kolega iz Velike Britanije i SAD-a (koji su sve više komponovali pjesme pod utjecajem Jazza i klasične muzike), oni su mnogo više koristili sintisajzere, stvarajući pulsirajući zvuk i povezujući u muzičku cjelinu naizgled nepovezane muzičke trake. Takvim pristupom u muzici bili su mnogo bliži avantgardnoj muzici nego rock muzici. Njemački kipari kao što su Otto Schmidt-Hofer, Franz Iffland i Julius Schmidt su dali važan doprinos njemačkoj umjetnosti s kraja 19. i početka 20. vijeka.

Tokom dvadesetog vijeka formirano je nekoliko njemačkih umjetničkih društava i grupa kao što su Novembarska grupa, Die Brücke i Plavi jahač čiji je vođa bio Vasilij Kandinski koji je utjecao na razvoj ekspresionizma u Münchenu i Berlinu. Kao reakcija na ekspresionizam javlja se novi smjer poznat kao nova stvarnost. Poslijeratni umjetnički smjerovi u Njemačkoj su bili neokspresionizam, performans, konceptualna umjetnost. Posebno istaknuti neokspresionisti su Georg Baselitz, Anselm Kiefer, Jörg Immendorff, A. R. Penck, Markus Lüpertz, Peter Robert Keil i Rainer Fetting. Vdeći njemački konceptualni umjetnici su: Bernd i Hilla Becher, Hanne Darboven, Hans-Peter Feldmann, Hans Haacke, Joseph Beuys, HA Schult, Aris Kalaizis, Neo Rauch i Andreas Gursky. Najznačajnije umjetničke izložbe i festivali u Njemačkoj su documenta, transmediale i Art Cologne.

Njemačkim doprinosima arhitekturi mogu se smatrati karolinški i otonski stil. Ciglena gotika je osebujan srednjevjekovni stil nastao u Njemačkoj. Također u renesansnoj i baroknoj arhitekturi, nastali su neki njemački smjerovi kao što su Weserska renesansa i Dresdenski barok. Među najpoznatijim baroknim arhitektama nalaze se Matthäus Daniel Pöppelmann, Balthasar Neumann, Knobelsdorff i Braća Asam. Wessobrunnerška škola je izvršila znatan uticaj, a ponekad je čak i dominirala nad umjetnošću štrokature u južnoj Njemačkoj u 18. vijeku. Gornja švabska barokna ruta nudi barokno tematske turističke rute koje naglašavaju doprinos baroknih umjetnika, kipara, zanatlija kao što su Johann Michael Feuchtmayer, jednog od naistaknutijih članova porodice Feuchtmayer, te braća Johann Baptist Zimmermann i Dominikus Zimmermann.

Pučanska arhitektura u Njemačkoj je vezan za poludrvenu gradnju uz pomć drvenih greda (Njem. Fachwerk). Njemački Fachwerk stilovi variraju po regijama. Zakoni planiranja gradnje ovakvih kuća diktirali su da izgled kuće mora biti u skladu sa regionalnim, pa čak i sa specifičnim gradskim stilom gradnje.

Kada se industrijalizacija porširila Evropom, u Njermačkoj su se razvili klasicizam i prepoznatljiv stil historicizam, ponekad se naziva stilom Gründerzeit, s obzirom na ekonomski bum u godinama s kraja 19. vijeka. Regionalni historistički stilovi uključuju Hanoversku školu arhitekture, nürnberški stil, dresdensku Semper-Nicolai školu. Među najpoznatije njemačke građevine spada dvorac Neuschwanstein koji predstavlja neoromaniku. Njemački umjetnici, pisci, galeristi kao što su Siegfried Bing, Georg Hirth i Bruno Möhring su pridonijeli razvoju secesije, na prijelazu u 20. vijek, što je poznato na njemačkom jeziku kao Jugendstil.

Ekspresionistička arhitektura je razvijena 1910-ih godina u Njemačkoj pod uticajem Art Deco i drugih modernih stilova s arhitektima kao što su Johann Friedrich Höger, Erich Mendelsohn, Dominikus Böhm i Fritz Schumacher. Njemačka je osobito bila važna u ranom modernističkom pokretu, kao što su Deutscher Werkbund kojeg je pokrenuo Hermann Muthesius i Bauhaus pokret kojeg je osnovao Walter Gropius. Slijedom toga, Njemačka se često smatra kolijevkom moderne arhitekture i dizajna. Ludwig Mies van der Rohe postao je jedan od svjetski najpznatijih arhitekata u drugoj polovici 20. vijeka. ON je zamislio staklene fasade na neboderima.

Njemačka književnost može se pratiti unatrag do srednjeg vijeka djelima pisaca kao što su Walther von der Vogelweide i Wolfram von Eschenbach. Poznati njemački pisci su Johann Wolfgang von Goethe, Friedrich Schiller, Gotthold Ephraim Lessing i Theodor Fontane. Braća Grimm su stekla slavu skupljajući i objavljivajući zbirke njemačkih bajki. Grimmovi su također skupili i kodificirali regionalne verzije njemačkog jezika, temeljeći svoj rad na historijskim načelima, njihov Deutsches Wörterbuch, ili njemački rječnik, ponekad se naziva Grimm rječnik, što je počelo 1838, a objavljen je 1854.

Među utjecajnije književnike 20. vijeka ubrajaju se Gerhart Hauptmann, Thomas Mann, Hermann Hesse, Heinrich Böll i Günter Grass. Godišnje se izdaje prosječno oko 700 milina knjiga na njemačkom jeziku, sa oko 80.000 naslova, od čega je 60.000 novih. Njemačka se nalazi na trećem mjestu po broju izdanih knjiga u svijetu, nakon tržišta engleskog i kineskog govornog područja. Frankfurtski sajam knjiga najvažniji je na svijetu po pitanju međunarodnih poslova i trgovine, s tradicijom dugom više od 500 godina, također Leipziški sajam knjiga zauzima važno mjesto u Evropi.

Njemačka filozofija ima velik historijski značaj: doprinos Gottfried Wilhelm Leibniza racionalizmu; zatim prosvjetiteljska filozofija Immanuela Kanta; njemački idealizam čiji filozofi su bili Johann Gottlieb Fichte, Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Friedrich Wilhelm Joseph Schelling; iracionalista i filozofski pesimista Arthur Schopenhauer; ideja socijalizma Karl Marxa i Friedrich Engelsa; doprinos Friedricha Nietzschea perspektivizmu; Gottlob Frege da jedoprnos analitičkoj filozofiji; Martin Heidegger koji je dao velik doprinos egzistencijalizmu i ontologiji, značajan uticaj ostavila je Frankfurtska škola koju su razvijali Max Horkheimer, Theodor Adorno, Herbert Marcuse i Jürgen Habermas.

Među najveće medijske kompanije iz Njemačke koje djeluju na međunarodnom tržištu su Bertelsmann, Axel Springer SE i ProSiebenSat.1 Media. Također značajnu ulogu ima Deutsche Presse-Agentur. Njemačko televizijsko tržište je najveće u Evropi sa oko 38 miliona domaćinstava sa TV prijemnikom. Oko 90% njemačkih kućanstava ima kablovsku ili satelitsku televiziju, sa raznim javnim i privatnim RTV kanalima. U Njemačkoj postoji više od 500 javnih i privatnih radio stanica, uključujući i Deutsche Welle koja svoj program emitira na više stranih jezika. Njemačka nacionalna radio mreža je Deutschlandradio, dok ARD stanice pokrivaju lokalne servise.

Mnoge od najprodavanijih novina i časopisa u Evropi su upravo one iz Njemačke, listovi (i internet portali) sa najvećim tiražom u Njemačkoj su Bild, Die Zeit, Süddeutsche Zeitung, Frankfurter Allgemeine Zeitung i Die Welt, dok su najveći njemački magazini Der Spiegel, Stern i Focus.

Njemačko tržište video igara je jedno od najvećih u svijetu. Gamescom u Kölnu je jedan od vodećih svjetskih sajmova video igara. Popularne serije video igara iz Njemačke su Turrican, Anno, The Settlers, Gotika, , FIFA Manager, Far Cry i Crysis. Relevantni izdavači i programeri igara su Ubisoft Blue Byte, Crytek, Deep Silver, Kalypso Media, Piranha Bytes i Yager Development.

Njemačka kinematografija je ostavila velik trag u svjetskoj filmskoj umjetnosti i tehnici. Prvi radovi braće Skladanowsky su prikazani 1895. godine. Svjetski poznat Babelsberg Studio koji se nalazi u berlinskoj četvrti Postdam osnovan je 1912. godine, čime je psato prvim velikim filmskim studijem u svijetu. Danas je najveći evropski studio. Ran njemačko kino je bilo pod uticajem njemačkih ekspresionista kao što su Robert Wiene i Friedrich Wilhelm Murnau. Film Metropolis čiji je redatelj bio Fritz Lang smatra se prvim naučn-fantastičnim filmom. Film redatelja Josef von Sternberga Plavi anđeo u kojem je glumila Marlene Dietrich smatra se prvim njemačkim zvučnim filmom. Filmovi Leni Riefenstahl su postavili nove umjetničke standarde, kao što primjerice dokumentarni film Trijumf volje.

Mnogi od filmova koji su nastali nakon 1945. godine u poslijeratnom periodu mogu se nazvati Trümmerfilm (bos. film ruševina). Takav film je primjerice Ubojice među nama (1946) redatelja Wolfganga Staudtea. Među poznatije istočnonjemačke filmove mogu se ubrojati Der Untertan (1951), Podijeljeno nebo (1964) čiji je redatelj Konrad Wolf, filmska adaptacija književnog djela Jakov lažljivac kojeg je napisao Jurek Becker, a filmski adaptirao Frank Beyer ka film Jakov lažljivac (1975), koji je bio jedini istčnonjemački film nominovan za Oscara. Filmovi Zapadne Njemačke iz 1950-ih godina mogu se po žanru definirati kao Heimatfilm (bos. domoljubni film), ti filmovi prikazuju ljepotu zemlje i moralni integritet ljudi koji žive u njoj.

Tokom 1970-ih i 1980-ih, poznati redatelji novog njemačkog filma bili su Volker Schlöndorff, Werner Herzog, Wim Wenders i Rainer Werner Fassbinder. Njemački filmovi kao što su Das Boot (1981), Nedovršena priča (1984), Good Bye, Lenin! (2003), Glavom kroz zid (2004), Bijela traka (2009), Konferencija životinja (2010), Atlas oblaka (2012) su ostvarili međunarodni uspjeh. Oscara za najbolji strani film dobili su njemački filmovi Limeni bubanj 1979. godine, Nigdje u Africi 2002. godine i Život drugih 2007. godine.

Dodjela Evropske filmske nagrade se vrši svake godine, od čega svake druge u Berlinu, domu Evropske filmske akademije. Berlinski međunarodni filmski festival poznat kao Berlinale, na kojem se od 1951. za najbolje filmove dodjeluje nagrada Zlatni medvjed je jedan od najvažnijih filmskih festivala u Evropi i svijetu.

Njemačka kuhinja varira zavisno od regije do regije, te često postoje sličnosti između kuhinja nekih njemačkih regija sa regijama susjednih država (npr postoje neke kulinarske sličnosti između kuhinje Južne Bavarske, Švabije sa kuhinjama Švicarske i Austrije). Internacionalno poznata jela kao što su pizza, suši, kineska, grčka, indijska kuhinja, doner kebab, također su popularna i lako dostupna u Njemačkoj, zahvaljujući različitim etničkim zajednicama.

Kruh predstavlja značajan dio njemačke kuhinje, njemački pekari proizvode oko 600 vrsta kruha i oko 1.200 različitih vrsta kolača i peciva. Njemački sirevi predstavljaju trećinu sireva proizvedenih u Evropi. U 2012. godini oko 99% proizvedenog mesa u Njemačkoj činila je svinjetina, piletina i govedina. Nijemci proizvode svoje poznate kobasice u 1.200 različitih vrsta uključujući Bratwurst, Weißwurst i Currywurst. Tokom 2012. godine, od ukupne prodaje hrane, 3,9% je bilo organske hrane.

Iako vino postaje sve više popularno u mnogim dijelovima Njemačke, naročito u njemačkim vinskim regijama, ipak nacionalno alkoholno piće je pivo. Njemačka potrošnja piva po osobi je iznosila 110 litara u 2013, i dalje je među najvišima u svijetu.

Po podacima iz 2009. i 2010. oko 27,8 miliona Nijemaca bilo je organizirano u oko 91.000 sportskih klubova i udruženja. Najveći broj sportskih društava je obuhvaćen krovnom organizacijom Njemačkog olimpijskog sportskog saveza (DOSB).

Najčešći i najpopularniji sport u Njemačkoj je nogomet. Po podacima iz 2012. u sklopu Njemačkog nogometnog saveza (DFB) organizirano je 172.000 klubova sa oko 6,8 miliona članova, a nogometna reprezentacija Njemačke može se pohvaliti sa četiri titule svjetskih prvaka u nogometu: 1954, 1974, 2006. i 2014. godine. Njemačka je također i dva puta bila organizator Svjetskog prvenstva 1974. i 2006, a oba puta je i postala svjetski prvak. Ona je i jedina država čije su nogometne reprezentacije i u muškoj i u ženskoj konkurenciji bili prvaci svijeta. Najveći stadion, namijenjen za međunarodne susrete, je Olimpijski stadion u Berlinu (kapaciteta 74.224 mjesta), dok je Signal Iduna Park u Dortmundu najveći nogometni stadion po kapacitetu na nivou Bundeslige sa preko 80.500 mjesta (od čega je 24.454 sjedećih).

U motosportu, najveći javni interes Nijemci pokazuju za Formulu 1 i DTM, u kojima su njemački vozači i konstruktori među vodećim. Michael Schumacher je sedmorostruki svjetski prvak u Formuli 1 i do danas najuspješniji vozač Formule 1 u njenoj historiji, dok je Sebastian Vettel dosad najmlađi svjetski prvak u historiji ovog takmičenja.

Osim toga, popularni su i zimski sportovi u kojima Njemačka ima vrhunske sportiste i olimpijske pobjednike. Među najuspješnijim su i skijaši-skakači Sven Hannawald i Jens Weißflog te olimpijska pobjednica klizačica Katarina Witt.

Njemački dizajneri su lideri modernog dizajna linije proizvoda, Bauhausovi dizajneri poput Ludwiga Miesa van der Rohea, Dieter Rams iz Brauna su među najpoznatijima.

Njemačka je vođeća zemlja u modnoj industriji. Njemačka tekstilna industrija broji oko 1.300 kompanija sa više od 130.000 uposlenih u 2010. godini, koja je ostvarila prihod od 28 milijardi eura. Gotovo oko 44% proizvoda se izvozi. Berlinska sedmica mode, modni sajam Bread and Butter održavaju se dva puta godišnje.

München, Hamburg i Düsseldorf također su važni gradovi po pitanju dizajna i modne industrije. Poznati modni dizajneri iz Njemačke su Karl Lagerfeld, Jil Sander, Wolfgang Joop, Philipp Plein i Michael Michalsky. Među važnijim modnim markama su Hugo Boss, Escada, Adidas, Puma, Jack Wolfskin. Svejtski poznati supermodeli iz Njemačke su Claudia Schiffer, Heidi Klum, Tatjana Patitz, Nadja Auermann, kao i Toni Garrn, Julia Stegner, Eva Padberg i Diane Kruger.




#Article 50: Bosna i Hercegovina (9434 words)


Bosna i Hercegovina (skraćeno BiH, neformalno Bosna, ćirilica Босна и Херцеговина) suverena je država u jugoistočnoj Evropi, smještena na zapadu Balkanskog poluostrva. Na sjeveru, zapadu i jugozapadu graniči s Hrvatskom, na istoku sa Srbijom, a na jugoistoku s Crnom Gorom. Pomorska je država jer na jugu, na teritoriji općine Neum, izlazi na Jadransko more. Glavni i najveći grad države jest Sarajevo. Nezavisnost je stekla 1. marta 1992. nakon odluke građana referendumom o samoopredjeljenju. Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2013, imala je 3.531.159 stanovnika.

Područje Bosne i Hercegovine stalno je naseljeno još od neolita, kada su postojala naselja keltske i ilirske civilizacije. Kulturološki, politički i društveno, jedna je od historijski najbogatijih zemalja regije, nakon što je prvi put naseljena slavenskim narodima, koji je i danas nastanjuju, još od 6. do 9. stoljeća. Na njenoj teritoriji osnovana je i prva samostalna banovina u regiji, Bosanska Banovina, početkom 12. stoljeća, od naroda koji se nazivao Bošnjani. Bosanska Banovina krajem 14. stoljeća prerasla je u Kraljevinu Bosnu, koja je na samom početku, za vrijeme vladavine kralja Tvrtko I, bila relativno velika i stabilna država. Sa smrću Tvrtka I snaga i utjecaj bosanske države polahko opadaju. U to doba Osmanlijsko Carstvo počinje invaziju na jugoistočnu Evropu, što je bilo velika prijetnja i za Kraljevinu Bosnu. Iscrpljena unutrašnjim sukobima i prepuštena sama sebi, pod vladavinom posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića Bosna gubi nezavisnost 1463. U sljedećem stoljeću cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine ulazi u sastav Osmanlijskog Carstva i postaje njena najzapadnija provincija. Slabljenjem Osmanlijskog Carstva nakon Berlinskog kongresa Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu, što će potrajati do Prvog svjetskog rata. Između dva svjetska rata bila je u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, a potom i u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije kao jedna od njenih šest republika. Raspadom Jugoslavije proglašava nezavisnost, usljed čega izbija rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995.

Bosna i Hercegovina regionalno je i međunarodno poznata po prirodnim ljepotama i kulturnom naslijeđu, kuhinji, eklektičnoj i jedinstvenoj muzici, arhitekturi i festivalima, od kojih su neki jedni od najvećih i najuglednijih takve vrste u jugoistočnoj Evropi.

U Bosni i Hercegovini žive tri konstitutivna naroda, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a Bošnjaci su etnička većina. Osim njih, u državi žive i druge etničke zajednice: Albanci, Crnogorci, Jevreji, Makedonci, Romi, Slovenci, Turci i drugi. Bez obzira na etničku pripadnost, državljane Bosne i Hercegovine drugi često kolokvijalno identificiraju kao Bosance. Pojmovi Hercegovac i Bosanac održavaju se na osnovu regionalne, a ne etničke razlike, pri čemu se granice Hercegovine ne mogu precizno definirati. Osim toga, zemlja se jednostavno nazivala Bosna sve do austrougarske okupacije krajem 19. stoljeća.

Država je s visokim stepenom indeksa ljudskog razvoja, s ekonomijom kojom dominiraju industrija i poljoprivredni sektor i s važnim udjelom turističkog i uslužnog sektora. Potencijalni je kandidat za članstvo u Evropskoj uniji i kandidat za članstvo u NATO-u od aprila 2010, kada je potpisala Akcijski plan za članstvo na samitu u Tallinnu, članica je Partnerstva za mir. Osim toga, članica je ili pridružena članica mnogih međunarodnih organizacija: Ujedinjenih nacija (od 22. maja 1992), Vijeća Evrope (od aprila 2002), Međunarodne pomorske organizacije, Svjetske turističke organizacije, Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), G77, CEFTA-e, Jadranske povelje, posmatrač u Organizaciji islamske konferencije (OIC), posmatrač u pokretu nesvrstanih, a jedan je od osnivača Mediteranske unije (2008).

Na području Bosne i Hercegovine materijalnu ostavštinu paleolita obilježava najstariji spomenik paleolitske umjetnosti na jugoistoku Evrope – gravura u stijeni pećine Badanj kod Stoca, nazvana Konj napadnut strijelama, sačuvana fragmentarno, a bila je napravljena oko 12.000. p. n. e.

Područje sarajevske, visočke i zeničke kotline današnje Bosne i Hercegovine bilo je jedno od glavnih područja naseljavanja još od prahistorijskih dana. Najstarija dosad poznata kultura iz neolita, u srednjoj i sjeveroistočnoj Bosni jest Starčevačka kultura, zastupljena uglavnom na lokalitetima Obre I i Bajraci kod Kaknja i Gornje Tuzle. Kasnije će Kakanjska kultura uveliko utjecati na nastanak i razvoj Butmirske kulture, najvažnije neolitske kulture na području Bosne i Hercegovine.

Butmirska kultura jest kultura mlađeg neolita koja se rasprostirala na teritoriji današnje srednje Bosne, između Zavidovića i Sarajeva. Ime je dobila po prahistorijskom naselju u Butmiru u općini Ilidža, koje je najstarije i najpoznatije arheološko nalazište u Bosni i Hercegovini iz kasnog kamenog doba. Ostali važniji lokaliteti Butmirske kulture jesu Okolište, Nebo i Obre. Istovremeno s Butmirskom kulturom u srednjoj Bosni, u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni postoji Vinčanska kultura, dok je u Hercegovini Hvarsko-lisičićka.

Doba eneolita na Balkanu je zastupljeno Vučedolskom kulturom i njenim podtipovima u Bosni i Hercegovini, zapadnobosanskim i juznobosanskim. Nalazišta su Hrustovača, Debelo Brdo (Sarajevo), Varvara kod Ramskog jezera i Moštre.

Tokom bronzanog doba neolitsko stanovništvo koje je naseljavalo područje današnje Bosne i Hercegovine postepeno su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Od 8. stoljeće p. n. e. ilirska plemena evoluirala su u kraljevstva. Najstarije zabilježeno kraljevstvo u Iliriji (regiji koja je obuhvatala zapadni dio Balkanskog poluostrva kao što je zabilježeno u klasičnoj antici) bilo je kraljevstvo Enhilejaca u 8. stoljeću p. n. e. Poslije Enhilejaca, od 4. stoljeća p. n. e. pojavljuju se i druga ilirska plemena. Autarijati pod Pleuriasom (od 337. pn.e) osnivaju svoje kraljevstvo a potom i Ardijejci, ilirski narod koji je prvobitno naseljavao područje uz rijeku Neretvu (Narenta) i dio jadranske obale a koje će se održati do 167. p. n. e. i trećeg Ilirskog rata. Kraljevstvo Ardijejaca, kojim je vladao Agron polovinom 3. stoljeća p. n. e., i Dardansko, koje je uspostavio Bardilis početkom 4. stoljeća p. n. e. najpoznatija su ilirska kraljevstva na zapadnom Balkanu.

Tokom ovog perioda područje današnje Bosne i Hercegovine nastanjivalo je nekoliko ilirskih plemena, od kojih se najvažniji bili Dalmati (od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija), koji su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati, za koje se veže srednjobosanska kulturna grupa bronzanog i željeznog doba. Autarijati su naseljavali jugoistočnu Bosnu, Podrinje, sjevernu Hercegovinu, ali i dijelove zapadne Srbije i sjeverne Crne Gore. Bilo je to moćno pleme, za koje se veže kulturni period poznat kao Glasinačka kultura.

Druga poznatija ilirska plemena koja treba spomenuti jesu Japodi, Mezeji i Daorsi.

Vrlo važnu ulogu u životu Ilira imao je kult mrtvih, što se može primijetiti u njihovim pažljivim izvođenim obredima sahrane, kao i bogato ukrašenim grobnim mjestima. U sjevernim dijelovima područja koje su nastanivali Iliri, postojala je duga tradicija kremiranja i sahranjivanja mrtvih u plitkim grobovima, dok su na jugu mrtve sahranjivali u velikim kamenim ili zemljanim tumulima, koji su u Hercegovini dostizali i monumentalne dimenzije, širine i više od 50 m i 5 m visine. Japodi su bili skloni i ukrašavanju (teške, prevelike ogrlice od žutog, plavog ili bijelog stakla i velike bronzane fibule, kao i spiralne narukvice, dijademe i kacige od bronze).

U nekoliko stoljeća ilirske vladavine ovim prostorima nisu zabilježeni upadi drugih naroda sve do 4. stoljeća, kada se spominje invazija 
Kelta. Kelti su dolaskom na ovo područje donijeli tehniku grnčarskog kola, nove vrste fibula i različite pojaseve od bronze i gvožđa. Tokom migracije iz srednje Evrope ka jugu Balkanskog poluostrva Kelti su se kratko zadržali na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, tako da je njihov utjecaj ostao minimalan, ali pohod ovog indoevropskog naroda utjecao je na raseljavanje nekih ilirskih plemena (Autarijati), pri čemu je došlo i do miješanja nekih plemena, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme koje je naseljavalo sjeveroistočnu Bosnu. O tom periodu postoji malo historijskih dokaza, ali u cjelini se čini da su Kelti okupljali više naroda koji govore različitim jezicima.

Na jugu današnje Bosne i Hercegovine, u području delte Neretve zabilježen je znatan utjecaj heleniziranog ilirskog plemena Daorsi. Glavni grad tog plemena bio je Daorsoi u Ošanjićima kod Stoca. Daorson je u 4. stoljeću p. n. e. bio okružen megalitima, zidovima visokim i po pet metara (velikih poput onih u grčkoj Mikeni), sastavljenih od velikih kamenih blokova. Daorsi su izrađivali jedinstvene bronzane kovanice i skulpture.

Prvi sukobi Ilira i Rimskog Carstva su se dogodili 229. p. n. e. kada se u historiografiji taj sukob smatra početkom Ilirskih ratova koji će potrajati sve do 168. p. n. e. U tom periodu Rimljani su zauzeli veći dio ilirskog područja a potpunu prevlast ostvarit će tek 9. n. e. Upravo je na području današnje Bosne i Hercegovine, Rimsko Carstvo vodilo jednu od najtežih bitaka u svojoj historiji još od vremena Punskih ratova, kako je to svojevremeno opisao rimski historičar Svetonije. Ova rimska vojna kampanja protiv Ilirika, tadašnje rimske provincije koja je obuhvatala i današnju Bosnu i Hercegovinu, poznata je kao kampanja gušenja Velikog ilirskog ili Batonovog ustanka. Ustanak je podignut 6. n. e, u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Batona i Pinesa), nakon pokušaja regrutiranja Ilira u rimsku vojsku i trajao je tri godine, kada je ugušen. Za vrijeme cara Tiberija (9. n. e.) sve ilirske teritorije konačno potpadaju pod rimsku upravu. Tokom vladavine Rima na ovo područje doseljavali su se latinski stanovnici iz cijelog carstva.

U prvim stoljećima nove ere, područje današnje Bosne bilo je sastavni dio Rimskog Carstva. Većinom su ga naseljavali Iliri. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali kako Bizantijsko Carstvo, tako i zapadni nasljednici Rima. Slaveni se ovdje naseljavaju u 7. stoljeću, zatječući na ovim prostorima dijelove ilirskih i tračkih plemena koja su bila romanizirana, a prilikom dolaska Slavena povlače se uglavnom u planine. Slaveni ih nazivaju Vlasima po starogermanskoj riječi Wallach, što znači Rimljanin. U svojoj etnogenezi bosanski Slaveni – Bošnjani, kasnije Bošnjaci ili bosanski muslimani, kao centralni južnoslavenski narod, vrlo su se malo miješali s drugim narodima, što nije slučaj s okolnim Južnim Slavenima, u čijoj je etnogenezi udio neslavenskog elementa znatan – na istoku Grka, Albanaca, Cincara, Rumuna i drugih, a na zapadu Nijemaca, Italijana, Mađara, Čeha i drugih. Mišljenje većine hrvatskih i srpskih historičara jest da kraljevine Srbija i Hrvatska vladaju dijelovima Bosne tokom 9. stoljeća, a da u 11. i 12. nad Bosnom gospodari kraljevina Mađarska.

Većina bosanskih historičara smatra da je prvobitna Bosna samostalna država još od 9. stoljeća. S druge strane, srpski i hrvatski historičari smatraju da Srednjovjekovna bosanska država stječe nezavisnost oko 1200. godine, zasnivajući teze na osnovu nepotvrđenih dokumenata katoličke i pravoslavne crkve, te da se u ovom periodu razvija njen autohtoni bošnjanski narod. U početku vladari Bosne su banovi, prvi imenom poznati ban Bosne bio je ban Borić, zatim Kulin Ban, a poslije krunidbe Bana Tvrtka I Kotromanića 1377. u Milima vladari Bosne postaju kraljevi. Nezavisnost Bosna zadržava sve do dolaska Osmanlija 1463, kad zvanično postaje dio Osmanlijskog Carstva.

Tokom osmanlijske vladavine  mnogi Bošnjani odbacuju kršćanstvo i prelaze na islam. Istovremeno, Vlasi, odnosno kasniji Srbi, prvi se put pojavljuju u nekim dijelovima tadašnjeg Bosanskog ejaleta, dok se mnogi Bošnjani iseljavaju u pravcu zapada i sjevera. Ovaj razvoj demografije korijen je današnjih naroda Bosne i Hercegovine. Mnogi Bošnjaci pripadali su bošnjačkom plemstvu, tako da su već u prvoj polovini 16. stoljeća mnogi begovi i vojskovođe u osmanlijskoj Evropi porijeklom bili upravo iz Bosne (npr., Mehmed-paša Sokolović i Gazi Husrev-beg).

U 16. i 17. stoljeću Bošnjaci su bili sastavni dio osmanlijske vojske, dok su najvažnije uloge vlade Bosanskog ejaleta najčešće pripadale Bošnjacima. Mnoge od bošnjačkih porodica koje su rano prešle na islam bile su vrlo moćne, što u Bosni dugo vremena zadržava i feudalne odnose između Bošnjaka i drugih naroda.

Osmanlijski neuspjesi protiv druge regionalne velesile u ovom dijelu Evrope, Austrije, pomiču granicu između Osmanlijskog carstva i ostatka Evrope, koja sad ponovo stiže pred same kapije Bosne, čime se opća situacija u zemlji pogoršava. Sa konstantnim napadima i ekonomskom krizom širi se nezadovoljstvo, tako da u prvoj polovini 19. stoljeća, sultan nekoliko puta pokušava izvršiti reforme, ali ovome kapetani u Bosni odgovoraju pobunama. Najčuvenija je od njih pobuna Husein-kapetana Gradaščevića 1831. Nakon što su poraženi od strane Osmanlija, vojni otpor Bošnjaka se završava, dok carstvo i dalje slabi. Istovremeno, srpski i hrvatski nacionalni pokreti vrše jak pritisak na Bošnjake, tako da se mnogi Bošnjaci na osnovu vjere ili nečeg drugog izdvajaju u srpski, odnosno hrvatski nacionalni korpus, pa broj Srba i Hrvata u Bosni raste.

Odlukom Berlinskog kongresa 1878. Bosna i Hercegovina postaje sastavni dio Austro-Ugarske. Paralelno se u susjednim državama razvijaju slavenski nacionalni pokreti, koji su radili na ujedinjenju svih Južnih Slavena na jugoistoku Evrope. Povod za Prvi svjetski rat bio je sarajevski atentat, koji je 28. juna 1914. izveo Gavrilo Princip, pripadnik revolucionarnog omladinskog pokreta Mlada Bosna. On je pucao na austro-ugarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu, koji su podlegli ranama.

Tokom Prvog svjetskog rata mnogo građana Bosne i Hercegovine svih triju konfesija bilo je regrutirano u austro-ugarsku vojsku i upućeno na granice prema Kraljevini Srbiji i Kraljevini Crnoj Gori. Osobito je bila jaka koncentracija uzduž rijeke Drine. U početku rata imala je Srbija početne uspjehe, njena vojska je čak prešla Drinu i upala u istočnu Bosnu. Tada je austro-ugarska vojska pod vodstvom dvojice generala Hrvata, Stjepana Sarkotića i Luke Šnjarića, potukla Vojsku Kraljevine Srbije kod Han-Pijeska i izbacila ih preko Drine. Kraljevina Srbija i Kraljevina Crna Gora bile su 1915. vojnički potučene, njihovi državni teritoriji okupirani, a glavnina vojske se preko Albanije i Grčke dokopala solunskog bojišta gdje se uz zapadne saveznike Francusku i Englesku uspjela 1918. s juga vratiti u Srbiju i otud bez otpora ući u Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku, dio južne Ugarske (Bačku, Banat i Baranju) i napokon i u Sloveniju. Srbija je tada, kao jedna od pobjednica u Prvom svjetskom ratu, iako je doživljavala uglavnom poraze, nastojala sve te zemlje samo priključiti Kraljevini Srbiji i tako ostvariti stoljetnu ideju o Velikoj Srbiji i njenom izlazu na Jadransko more. U tim planovima Bosna i Hercegovina je imala središnje mjesto. Te pokrajine i tada oko 40% Srba u njihovom stanovništvu, trebale su biti most prema Srbima u Hrvatskoj, poglavito na području bivše Hrvatsko-slavonske vojne krajine.

Krajem Prvog svjetskog rata i propašću Austro-Ugarske područja Bosne i Hercegovine ulaze u početku u Država Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se od 1929. zove Kraljevina Jugoslavija. Nakon pojačane industrijalizacije i opće ekspanzije bosanskohercegovačkog društva za vrijeme austrougarske epohe, Bosna i Hercegovina tokom prve Jugoslavije ekonomski nazaduje, što stvara osnovu za socijalno nezadovoljstvo i nemire, koji će kasnije uslijediti.

Nakon sloma parlamentarne demokratije i zavođenja Šestojanuarske diktature 1929. došlo je do novih administrativno-političkih promjena u zemlji. Jugoslavija je dobila devet banovina, čime je Bosna i Hercegovina formalno podijeljena. Površina Bosne i Hercegovine pripala je u svom historijskom obliku četirima različitim banovinama, koje su nazvane po geografskim i historijskim regijama. Vrbaska, Drinska, Zetska i Primorska banovina trebale su prema prvotnoj ideji tadašnjeg jugoslavenskog kralja Aleksandra I potisnuti regionalne i nacionalne identitete, a u prvi plan staviti jedinstveni jugoslavenski identitet.

Sporazumom Cvetković–Maček 1939. formira se Banovine Hrvatske, u koju ulaze i dijelovi Bosne i Hercegovine, i to uglavnom oni koji su već pripadali Primorskoj banovini i dijelovi zemlje na sjeveru, uz Savu.

Početkom Drugog svjetskog rata pod vodstvom Ante Pavelića osniva se 10. aprila 1941. Nezavisna Država Hrvatska (NDH), u čiji sastav ulazi cijela Bosna i Hercegovina. Znatan dio bosanskih Hrvata i Bošnjaka učestvuju kao pripadnici vojske NDH (ustaše, domobrani), dok nekolicina Bošnjaka zauzima vodeće pozicije u vlasti kao ministri u vladi NDH (npr., Osman Kulenović i Džafer-beg Kulenović). Dio Srba bori se na strani četnika te učestvuju u progonima Hrvata i Bošnjaka. Ustaše progone i ubijaju Srbe, Rome, Jevreje i komuniste. Iz tog perioda poznata je i Sarajevska rezolucija, koju su 12. oktobra 1941. potpisali sarajevski muslimani, a koja osuđuje nasilje vlasti NDH protiv srpskog stanovništva.

Jedan dio Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata aktivno učestvuju u antifašističkom pokretu Josipa Broza Tita, dajući znatan doprinos Narodnooslobodilačkoj borbi i konačnom oslobođenju cijele zemlje od stranih okupatora. Bosna i Hercegovina je jedna od prvih zemalja antifašističke koalicije u porobljenoj Evropi 1941–1945. Na teritoriji Bosne i Hercegovine vode se neke od najžešćih bitaka (Neretva, Kozara, Sutjeska, Drvar) Drugog svjetskog rata na području jugoistočne Evrope. U Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. postavljeni su temelji suvremene Bosne i Hercegovine, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, dok su u Jajcu 29. novembra iste godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a postavljene osnove nove, socijalističke Jugoslavije, u okviru koje je SR Bosna i Hercegovina bila jedna od šest ravnopravnih republika.

U vremenu od 1945. do početka 1990-ih SR Bosna i Hercegovina doživljava ubrzanu industrijalizaciju, modernizaciju i urbanizaciju, a paralelno s tim osnivaju se i institucije zemlje, koje naglašavaju njenu državnost i institucionalnu nezavisnost.

Zbog svog centralnog geografskog položaja unutar jugoslovenske federacije, Bosna i Hercegovina je izabrana kao osnova za razvoj vojno-odbrambene industrije. U tom periodu izgrađeno je mnogo vojnih objekata i tvornica oružja što je doprinijelo velikoj koncentraciji oružja i vojnog osoblja. S obzirom na prirodna bogatstva kojim raspolaže, Bosna i Hercegovina je za vrijeme SFRJ bila centar uglavnom bazične industrije. 

U to vrijeme osnivaju se i obrazovne, naučne i kulturne institucije kao što su Akademije nauka i umjetnosti BiH, univerziteti u 
Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru i Tuzli, Radiotelevizija Sarajevo. Godine 1971. dolazi do priznavanja Muslimana, kao šestog naroda u tadašnjoj zemlji, koji uz Srbe i Hrvate, čine jedan od konstitutivnih naroda SR Bosne i Hercegovine i SFR Jugoslavije.

Godine 1984. glavni grad republike, Sarajevo, bio je domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara, što je podiglo ugled grada i države u inozemstvu. Tokom 1980-ih Sarajevo i Bosna i Hercegovina bili su centar svojevrsne pop-kulture u Jugoslaviji. Ovdje stvaraju neki od najpopularnijih domaćih filmskih autora (Kusturica, Kenović), a pop i rock-grupe spadaju u najvažnije u zemlji. U tom periodu i bogata književna tradicija nastavlja se tamo gdje su nekad stali najvažniji bosanskohercegovački autori, kao Ivo Andrić (dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961) i Meša Selimović.

U oktobru 1991. SR Bosna i Hercegovina izglasava suverenost da bi potom uslijedio i referendum za nezavisnost u februaru 1992. Srpsko stanovništvo uglavnom je bojkotovalo referendum. Odmah po proglašavanju nezavisnosti i međunarodnog priznanja zemlje u aprilu 1992, izbija rat u Republici Bosni i Hercegovini. Republika Bosna i Hercegovina primljena je u Ujedinjene nacije 22. maja 1992. Već 1991. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sklapa dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem na sastanku u Karađorđevu. O podjeli Bosne i Hercegovine danas postoji mnogo dokumentacije, a izdvajaju se Tuđmanovi stenogrami, ali i svjedočenja Stjepana Mesića, nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, Ante Markovića, nekadašnjeg premijera SFRJ, i mnogih drugih svjedoka vremena.

Rat traje do 1995, a u njemu stradaju Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a nad Bošnjacima Srebrenice počinjen je i genocid. Sva tri naroda u zemlji rat doživljavaju na različite načine, vidjevši u njemu ugrožavanje vlastitih nacionalnih interesa, tako da se u srpskim medijima koristi izraz Otadžbinski, a u hrvatskim Domovinski rat. Početkom 1992. vraća se i historijsko ime Bošnjak kao ime nacije, koje zamjenjuje dotadašnju vjersku oznaku Musliman. Intervencijom međunarodnih vojnih snaga rat je završen, a Bosna i Hercegovina očuvala je svoj državnopravni i historijski kontinuitet.

U američkom gradu Daytonu 21. novembra 1995. sve zaraćene strane potpisuju mirovni sporazum, čime je neslužbeno završen rat. Konačni sporazum potpisan je u Parizu 14. decembra 1995. Dejtonski sporazum potvrdio je Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu u Evropi. Prema ugovoru Bosna i Hercegovina sastoji se iz dvije administrativne jedinice: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Brčko distrikta, koji ima poseban status i ne pripada nijednom entitetu.

Reintegracija države i njena obnova odvija se sporo i otežano zbog međusobnog nepovjerenja i neprevladanih posljedica rata. Međunarodne snage pod komandom NATO-a u decembru 2004. zamijenile su snage Evropske unije i partnerskih zemalja (European Force – EUFOR). Na općim izborima održanima početkom 2000-ih (2002, 2006, 2010, 2014) uglavnom su pobjeđivale stranke desnog centra, uz povremene uspjehe socijaldemokratskih stranaka u Federaciji BiH.

Nastojanja HDZ-a BiH za uvođenjem samouprave na područjima većinski naseljenim Hrvatima bila su 2001. spriječena smjenom Ante Jelavića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U Republici Srpskoj nastavljeno je političko suprotstavljanje jačanju državnosti BiH.

Veći socijalni protesti u februaru 2014. uzrokovani teškim ekonomskim i društvenim prilikama održani u više gradova Federacije BiH (u manjoj mjeri i u Republici Srpskoj). Nakon izbora u 2014. uspostavljeno je novo Predsjedništvo BiH (Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović). Nakon novih općih izbora u 2018. članovi Predsjedništva BiH (od novembra 2018) postali su Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović.

Zaključno sa 2020. Bosna i Hercegovina je kandidat za članicu NATO-a, te potencijalni kandidat za pristupanje Evropskoj Uniji nakon što je Evropska komisija odgovorila pozitivno na upitnik 29. maja 2019.

Početkom 2020. kao i većinu Evrope, Bosnu i Hercegovinu je zahvatila pandemija koronavirusa kada je po prvi put nakon rata uveden policijski sat u čitavoj državi.

Smještena je na jugoistoku Evrope, u zapadnom dijelu Balkanskog poluostrva, između 42. i 46. stepena sjeverne geografske širine i 15. i 20. stepena istočne geografske dužine. Površina joj je 51.129 km2 (51.209,2 km2 od čega je 51.197 km2 kopno, a 12,2 km2 površina mora). Dužina granice sa susjednim državama iznosi 1.538 km, a od toga je suhozemna granica duga 774 km, riječna 751 km, a morska 13 km. Graniči s Hrvatskom na sjeveru, sjeverozapadu i jugu (932 km), Srbijom na istoku (357 km) i Crnom Gorom na jugoistoku (248 km). Na krajnjem jugu, na teritoriji općine Neum, izlazi na Jadransko more u dužini 20-ak km. Granice Bosne i Hercegovine uglavnom su prirodnog porijekla i većinom je čine rijeke Drina, Sava i Una, te planine, kao Dinara na jugozapadu.

Najviši je vrh Maglić (2.386 m), u jugoistočnom dijelu, na granici s Crnom Gorom. Najduža rijeka koja protječe Bosnom i Hercegovinom jest Sava, a od jezera je najveće Buško, vještačka hidroakumulacija površine 56,7 km2.

Bosna i Hercegovina sastoji se od dvije geografske i historijske cjeline: većeg bosanskog dijela na sjeveru (otprilike 40.000 km2) i manjeg hercegovačkog na jugu. Bosna je mahom planinska zemlja, a isto se odnosi i na Hercegovinu, s tom razlikom da je riječ o različitim tipovima tla.

Na sjeveru se planinsko područje spušta u brežuljkasto područje Posavine, odnosne dalje pretvara u Panonsku niziju. Dinarski dijelovi Bosne prostiru se od zapada ka istoku. Hercegovinu čine planinska (visoka) i jadranska (niska) Hercegovina, koja užim pojasom između Neuma i poluostrva Klek izbija i na Jadransko more. Važna su i polja, odnosno zaravni, koje se pružaju duž najvećih rijeka (Una, Vrbas, Bosna, Drina), od juga ka sjeveru, odnosno, u slučaju Neretve, od sjevera ka jugu, a poseban oblik u krajoliku čine prostrana kraška polja na jugozapadu, jugu i jugoistoku (Livanjsko, Duvanjsko, Popovo i druga).

Plodna zemlja čini 13,6% površine Bosne i Hercegovine, a samo 2,96% zemlje upotrebljava se za poljoprivredu, dok je 83,44% zemlje poljoprivredno gotovo neiskorišteno. U prirodne resurse ubrajaju se ugalj, željezo, boksit, mangan, bakar, hrom, cink, te drvo i znatne vodene mase.

Rijetki zemljotresi i poplave čine jedinu ozbiljnu prirodnu opasnost u Bosni i Hercegovini. U najvažnije ekološke probleme spadaju zagađenost zraka iz industrijskih postrojenja, opća zagađenost prostora zbog nedostatka opće kulture i ekološke svijesti i intenzivno krčenje šume.

Gotovo je 50% teritorije Bosne i Hercegovine pod šumama. Najveća šumska područja u centralnom su, istočnom i zapadnom dijelu Bosne.

Klima je umjereno kontinentalna s toplim ljetima i hladnim zimama. Područja s velikom nadmorskom visinom imaju kratka hladna ljeta i duge, ponekad žestoke zime. U primorju i na jugu zemlje zime su blage i kišovite. Glavni grad je Sarajevo, a ostali veći gradovi jesu Banja Luka, Tuzla, Mostar, Zenica, Bihać, Cazin, Prijedor, Brčko, Bijeljina, Travnik, Trebinje, Doboj, Gračanica i Livno.

Bosna i Hercegovina obiluje rijekama i jezerima. Sve rijeke pripadaju crnomorskom i jadranskom slivu. Najduža je Sava, koja formira znatan dio granice s Hrvatskom. Najduža rijeka koja izvire, odnosno nastaje u Bosni i Hercegovini jest Drina, koja je, poput Save, velikim dijelom toka pogranična rijeka jer formira veći dio granice sa Srbijom. Od dužih rijeka tu su još Bosna (s najvećim unutardržavnim slivom), Vrbas, Una, Sana, Ukrina i Spreča, koje teku prema sjeveru i pripadaju crnomorskom slivu, dok je na jugu najveća rijeka Neretva, koja je i jedina rijeka s područja Bosne i Hercegovine koja se ulijeva u Jadransko more.

S površinom 55,8 km2 najveće je jezero Buško, koje je na granici općina Livno i Tomislavgrad, na nadmorskoj visini 716 m. Akumulacija jezera iznosi 782 miliona m3 i po tome je jedno od najvećih jezera u Evropi. Veća jezera još su Modračko, Ramsko, Bilećko, Jablaničko, Plivsko, Blidinje. Mnogo je planinskih jezera, uglavnom ledničkog porijekla, a koja posjeduju znatan turistički potencijal, a poznatija su Prokoško (na Vranici), Orlovačko, Štirinsko, Bijelo i Kladopoljsko jezero (na Zelengori), Šatorsko na istoimenoj planini itd.

Ukupna površina zaštićenog područja Bosne i Hercegovine iznosi 57,83 hektara, što je 1,13% njene teritorije. U državi postoje četiri nacionalna parka i osam parkova prirode.

Bosna i Hercegovina je po svom državnom uređenju jedinstvena u svijetu. Njeno uređenje je republičkog karatera, iako BiH ne funkcioniše niti se definiše kao republika zbog složenosti jedinica na koje se dijeli (entiteti i kantoni). Nezavisnost je stekla 5. aprila 1992, nakon što se referendumom o nezavisnosti odvojila od SFRJ, iz koje su prethodno istupile Slovenija, Hrvatska i Makedonija. Vlada se po trenutnom ustavu počela sastavljati od 14. decembra 1995. nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je zaustavio rat. Glavni grad zemlje je Sarajevo. U Bosni i Hercegovini djeluje i visoki predstavnik, koji je na čelu Ureda Visokog predstavnika (), a koga bira Evropski parlament. Trenutni visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini jest Valentin Inzko iz Austrije.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od tri člana – po jedan predstavnik svakog konstitutivnog naroda – koji se izmjenjuju na mjestu predsjedavajućeg Predsjedništva svakih osam mjeseci, odnosno po dvaput tokom jednog mandata. Direktno ih biraju građani na općim izborima, i to tako da se s teritorije Federacije Bosne i Hercegovine biraju predstavnici Bošnjaka i Hrvata, a s teritorije Republike Srpske predstavnik Srba. Član Predsjedništva s najviše glasova obično postaje prvi predsjedavajući. Mandat traje četiri godine. Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje Predsjedništvo, a odobrava ga Parlamentarna skupština. Predsjedavajući zatim imenuje ministre.

Po rezultatima Općih izbora 2018, članovi Predsjedništva jesu:

Parlamentarna skupština najviše je zakonodavno tijelo države. Sastoji se od dva doma: Doma naroda i Predstavničkog doma.

Dom naroda Bosne i Hercegovine se sastoji od 15 delegata. Njih deset, po pet Bošnjaka i Hrvata, dolazi iz Federacije Bosne i Hercegovine, a imenuje ih Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine. Preostalih pet članova jesu Srbi, koje imenuje Narodna skupština Republike Srpske. Najmanje devet članova Doma naroda potrebno je za kvorum, s tim da moraju biti najmanje tri bošnjačka, tri srpska i tri hrvatska člana. Dom naroda potvrđuje ili odbacuje usvajanje određenog zakona u parlamentarnoj proceduri koji je već usvojen u Predstavničkom domu, što znači da ima pravo veta. Ovlasti i sastav Doma naroda propisani su tačkama 2 i 3 člana 4 Ustava Bosne i Hercegovine.

Predstavnički dom čine 42 člana (predstavnika ili zastupnika), koji se biraju direktnim putem na Općim izborima svake četiri godine. Dvadeset osam članova s teritorije je Federacije BiH, a 14 iz Republike Srpske. Na čelu je predsjedavajući s dva zamjenika, s tim da se to rukovodstvo rotira. Članovi rukovodstva (predsjedavajući i zamjenici) moraju biti različite nacionalnosti. Da bi određeni zakon bio usvojen u Predstavničkom domu, za njega trebaju glasati najmanje dvije trećine članova Predstavničkog doma (28 glasova), a kad je riječ o entitetskim članovima, za njega mora glasati barem polovina broja članova iz određenog entiteta (minimalno 14 članova iz Federacije BiH i sedam iz Republike Srpske). Ovakav način glasanja naziva se entitetsko glasanje.

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je najviši izvršni organ vlasti u Bosni i Hercegovini, te obavlja dužnosti vlade. Sastoji se od 10 članova: devet ministara i jednog predsjedavajućeg. Predsjedavajućeg vijeća ministara imenuje Predsjedništvo BiH i on predstavlja mandatara, koji onda bira ostale članove Vijeća ministara. Parlamentarna skupština potvrđuje i odobrava Vijeće ministara. Vijeće ministara predlaže zakone Parlamentarnoj skupštini, te provodi njene odluke. Nakon općih izbora 2018. izabrani su novi članovi XIII saziva Vijeća ministara, a za predsjedavajućeg je izabran Zoran Tegeltija, član Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim pitanjima i ima devet članova: četiri se biraju iz Predstavničkog doma Federacije, dva iz Narodne skupštine Republike Srpske, a tri bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacija s Predsjedništvom države. Državni sud Bosne i Hercegovine ima devet članova, a sastoji se od administrativnog dijela, kriminalističkog dijela i suda za obraćanje javnosti.

Oružane snage Bosne i Hercegovine (OSBiH) jedinstvena su vojna sila Bosne i Hercegovine. Osnovane su 1. decembra 2005. ujedinjenjem dotadašnjih entitetskih vojski. Njen civilni zapovjednik jest Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, dok su na vrhu zapovjednog lanca Ministarstvo odbrane i Zajednički štab OSBiH. Oružane snage podijeljene su na dva vida: Kopnenu vojsku i Ratno zrakoplovstvo i protivzračnu odbranu. Organizacijski, sastoje se od Operativne komande (unutar koje djeluje pet brigada: tri pješadijske brigade, brigada zračnih snaga i protivzračne odbrane i brigade taktičke podrške) i Komande za podršku (komande za obuku i doktrinu, upravljanje personalom i logistiku). Imaju 9.200 pripadnika u aktivnom i 4.600 u rezervnom sastavu. Zadaci koji su povjereni Oružanim snagama jesu sljedeći:

Pasoš Bosne i Hercegovine jest putna isprava koja se izdaje državljanima Bosne i Hercegovine. Osim uobičajenog pasoša, za državljane Bosne i Hercegovine se izdaju i sljedeće specifične verzije ove putne isprave: diplomatski pasoš, službeni pasoš i zajednički pasoš.

Institucije nadležne za izdavanje pasoša su Ministarstva unutrašnjih poslova izuzev diplomatskih koje izdaje Ministarstvo vanjskih poslova i službenih pasoša koje izdaje Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina, kao međunarodno priznata i suverena država, preko svojih nadležnih institucija, nastoji voditi dobrosusjedsku politiku i općenito vanjsku politiku na principima međusobnog uvažavanja i ravnoprvnosti kao i poštivanja suvereniteta država sa kojima nastoji izgraditi dobre međudržavne odnose. U svrhu ostvarivanja takvih univerzalnih načela vanjske politike, Bosna i Hercegovina teži ka saradnji na bilateralnom, regionalnom i globalnom planu. Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, vođenje vanjske politike u isključivoj je nadležnosti državnog Predsjedništva. 

Pristupanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, uz pristupanje NATO-u, jedan je od glavnih vanjskopolitičkih ciljeva Bosne i Hercegovine što je inicirano stupanjem na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 1. juna 2015. Državama sa kojima je ratificiran ovaj sporazum ponuđena je mogućnost da, nakon što ispune neophodne uslove, postanu članice Evropske unije. Zbog toga je Bosna i Hercegovina jedan od potencijalni kandidata za pridruživanje EU. Bosna i Hercegovina usvojila je Akcioni plan za članstvo u NATO-u 23. aprila 2010, što je posljednji korak za puno članstvo u toj vojnoj organizaciji iako postoje oprečni unutardržavni stavovi prema članstvu.

Ustavom Bosne i Hercegovine, a na osnovu odredaba člana IV i V, politički se diskriminiraju pripadnici naroda, koji ne pripadaju trima konstitutivnim narodima (Bošnjacima, Hrvatima i Srbima), time što nemaju pravo izbora u Dom naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Diskriminacija je potvrđena u  Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu presudom Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine.

Bosna i Hercegovina je nakon završetka rata administrativno podijeljena na dva entiteta i distrikt sa specijalnim statusom. Takvu teritorijalnu podjelu tretira međunarodni standard  koji za svaku administrativnu jedinicu unutar države (prva dva nivoa) definira međunarodnu dvodjelnu oznaku. Administrativne jedinice prvog nivoa su entiteti (Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine) i Brčko distrikt. Federacija Bosne i Hercegovine se do formiranja Brčko Distrikta prostirala na približno 51% a Republika Srpska na 49% površine Bosne i Hercegovine. Entiteti su nastali Dejtonskim sporazumom iz 1995. zbog ogromnih promjena u etničkoj slici zemlje. U Republici Srpskoj ovo je većinom bilo zbog etničkog čišćenja lokalnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, a u dijelovima Federacije zbog odlaska ili etničkog čišćenja lokalnog srpskog stanovništva.

Od 1996. ovlasti vlada oba entiteta u odnosu na državni nivo, odnosno Vijeće ministara znatno su smanjene. Ipak, iako je zemlja na putu ka svom državnom ujedinjeju, entiteti još imaju brojne nadležnosti. Drugi nivo političke podjele jest podjela Federacije Bosne i Hercegovine na kantone, kojih je deset i svi imaju uspostavljenu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Neki su etnički mješoviti, pa su uspostavljeni posebni mehanizmi zaštite interesa konstitutivnih naroda.

Najniži nivo političke podjele Bosne i Hercegovine je podjela na općine i gradove. Bosna i Hercegovina sastoji se od 141 općine (71 u Federaciji Bosne i Hercegovine i 57 u Republici Srpskoj) i 24 službena grada. Općinama i gradovima rukovode općinska i gradska vijeća a dalje se dijele na mjesne zajednice.

Gradovi Sarajevo i Istočno Sarajevo su podijeljeni na nekoliko općina.

Uz SR Makedoniju i SR Crnu Goru, SR Bosna i Hercegovina se ubrajala u red siromašnijih republika Jugoslavije. Poljoprivreda je uglavnom bila u privatnim rukama, ali posjedi su bili mali i neprofitabilni, dok se hrana uglavnom uvozila. I danas se vide posljedice centralnog planiranja privrede, a glavna je nevolja prevelik broj radnika u industriji. Za vrijeme socijalizma u Bosni i Hercegovini forsirana je teška i vojna industrija, pa je republika imala velik dio jugoslavenskih vojnih postrojenja.

Tri i po godine ratovanja uništile su bosanskohercegovačku privredu i infrastrukturu, pa je proizvodnja pala za 80%. Nakon 1995. proizvodnja se malo oporavila (1996–1998), ali rast je znatno usporio 1999. BDP je i dalje duboko ispod nivoa 1990. Nezaposlenost je 2002. iznosila 40%. Teško je tačno ocijeniti stanje privrede jer, iako oba entiteta obavljavaju svoje statistike, statistike za cijelu državu ograničene su. Osim toga, službene statistike ne bave se sivom ekonomijom, koja je vrlo prisutna u cijeloj zemlji i svim segmentima društva.

Glavni poljoprivredni proizvodi Bosne i Hercegovine jesu žitarice te razne vrste voća i povrća. Glavne su industrijske grane proizvodnja čelika, uglja, željeza, automobilska industrija, tekstilna industrija, proizvodnja duhana, namještaja i prerada nafte.

Prema podacima za 2017, najviše proizvoda iz Bosne i Hercegovine izvezeno je u sljedeće države: Njemačka (14,25%), Hrvatska (11,67%), Italija (10,78%), Srbija (10%), Slovenija (8,75%), Austrija (8,16%) i Turska (3,67%).

S druge strane, u istom periodu najviše se uvozilo iz Hrvatske (16,05%), Srbije (13,71%), Njemačke (9,46%), Slovenije (9,19%) i Italije (8,76%).

Prema tome, najvažniji vanjskotrgovinski partneri Bosne i Hercegovine jesu Njemačka, Italija, Slovenija, Hrvatska i Srbija jer je s njima ostvareno više od polovine ukupne vanjskotrgovinske razmjene.

Zahvaljujući socijalističkom naslijeđu, Bosna i Hercegovina posjeduje znatan broj energetskih objekata, s instaliranim energetskim kapacitetima koji zadovoljavaju potrebe za električnom energijom u državi, dok se viškovi proizvedene električne energije izvoze i čine znatan udio izvoza. S obzirom na hidropotencijal i velike rezerve uglja, najveći udio proizvedene električne energije još se ostvaruje iskorištavanjem bogatog hidropotencijala i sagorijevanjem fosilnih goriva, tj. uglja.

Rijeke u Bosni i Hercegovini uglavnom su planinske (pogotovo gornji i srednji tok) i uz znatnu visinsku razliku izvora u odnosu na ušće, što im daje znatnu vrijednost potencijalne energije idealan su obnovljivi izvor energije. Zahvaljujući tom faktoru i reljefu kroz koji protječu (uske doline i kanjoni), potencijalna energija mnogih vodotoka iskorištena je za proizvodnju električne energije. Gornji tokovi Drine, Neretve, Vrbasa, Une i drugih rijeka obiluju ogromnim hidropotencijalom, usljed čega su upravo na tim mjestima izgrađene najveće hidroelektrane u državi.

Neke od takvih hidroelektrana jesu HE Salakovac (210 MW, izgrađena 1981), HE Grabovica (114 MW), HE Jablanica (180 MW, 1955), HE Višegrad (315 MW 1989), HE Jajce I, HE Jajce II, HE Trebinje I, HE Trebinje II.

Bosna i Hercegovina ima izgrađenu infrastrukturu za odvijanje cestovnog, željezničkog i zračnog saobraćaja. Također, (gdje postoji nekoliko riječnih luka) moguć je i vodeni saobraćaj Savom, ali u ograničenoj mjeri.

Cestovni promet u Bosni i Hercegovini odvija se na dva autoputa s ukupno 84,1 km (stanje: maj 2014), 26 magistralnih i nekoliko stotina regionalnih cesta. Najduži autoput jest Autoput A1 (Odžak – Ploče), koji je od 2001. u izgradnji i od 340 km izgrađeno je 52 km, i to dionice Kakanj – Jošanica i Kravice – Bijača. Drugi autoput jest Autoput Bosanska Gradiška–Banja Luka, dužine 32,1 km, koji povezuje istoimene gradove.

Brojevi magistralnih cesta su brojevi iz nomenklature cesta Jugoslavije iz 1987. Odlukom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine od 15. novembra 2014. magistralne ceste u Federaciji BiH preimenovane su novom nomenklaturom.

U planu su još četiri autoputa i četiri brze ceste. Održavanje cesta je podiljeno po entitetima i dodijeljeno javnim preduzećima JP Ceste FBiH, JP Autoceste FBiH, JP Putevi Republike Srpske i JP Autoputevi Republike Srpske.

 – Oznake za međunarodne ceste u Bosni i Hercegovini.

 – Oznake za autoput u Bosni i Hercegovini.

 – Oznake za brze ceste u Bosni i Hercegovini.

 – Oznake za magistralne ceste u Bosni i Hercegovini.

 – Oznake za regionalne ceste u Bosni i Hercegovini.

Željeznički saobraćaj u Bosni i Hercegovini obavljaju dva operatora, tj. javna preduzeća: Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine, sa sjedištem u Sarajevu, i Željeznice Republike Srpske, sa sjedištem u Doboju.

U Bosni i Hercegovini postoje četiri međunarodna aerodroma:

Međunarodni aerodrom Sarajevo (IATA: SJJ, ICAO: LQSA), poznat još i kao Aerodrom Butmir, najveći je i najprometniji aerodrom u Bosni i Hercegovini, a smješten je u sarajevskom predgrađu Butmir.

Osim aerodroma, koriste se i heliodromi, kojih je u Bosni i Hercegovini u 2013. registrirano šest.

Posljednji popis stanovništva proveden je od 1. do 15. oktobra 2013, prema stanju na dan 30. septembra 2013. u 24 sata, što se smatra referentnim datumom popisa. Popis je trebao biti organiziran od 1. do 15. aprila 2013, prema stanju na dan 31. marta 2013, ali je zbog tehničkih nedostataka opaženih tokom probnog popisa provedenog 2012 kasnije odgođen za oktobar. Prve preliminarne rezultate popisa 5. novembra 2013. objavila je Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. Konačni rezultati popisa 2013. objavljeni su 30. juna 2016. Ove rezultate neke političke institucije Republike Srpske smatraju nevažećim zbog nesaglasnosti o metodologiji popisa.

U Bosni i Hercegovini 2013. živjelo je 50,11% Bošnjaka, 30,78% Srba i 15,43% Hrvata, dok ostali čine 2,73%.

Prema podacima američke agencije CIA iz 2000, u Bosni i Hercegovini živjelo je 48% Bošnjaka, 37,1% Srba, 14,3% Hrvata i 0,6% ostalih. Prema procjenama iste agencije iz 2004, Bosna i Hercegovina je imala 4.007.608 stanovnika. Procjene CIA-e iz 2017. navode da je u julu te godine u Bosni i Hercegovini živio 3.856.181 stanovnik. Prema domaćim procjenama, u Federaciji Bosne i Hercegovine žive 2.517.972 stanovnika, a u Republici Srpskoj 1.490.993.

Prema popisu iz 1991, Bosna i Hercegovina je imala 43,47% Bošnjaka, 31,21% Srba i 17% Hrvata, dok se 6% ljudi izjasnilo kao Jugoslaveni, a 2% kao ostali. Religijska podjela bila je slična nacionalnoj: 99% Hrvata su katolici, 90% Bošnjaka su muslimani i 95% Srba su pravoslavci. Podaci su se otad znatno promijenili jer je u ratu poginulo između 100.000 i 250.000 ljudi, a gotovo polovina stanovništva zemlje raseljena je. Prema spomenutom popisu, u Bosni i Hercegovini bilo je 40% muslimana, 31% pravoslavaca, 15% katolika, te 14% pripadnika ostalih vjeroispovijesti. 18,9% stanovništva mlađe je od 14 godina, 70,6% je između 15 i 64 godine, a 10,5% stanovnika starije je od 65 godina. Prosječna starost iznosi 35,9 godina. Za muškarce je ona 35,5 a za žene 36,2 godine. Broj stanovnika raste za otprilike 0,45% godišnje.

Prema popisu stanovništva iz 2013, islam je većinska religija u Bosni i Hercegovini, koje čine 51% stanovništva. 46% populacije izjašnjavaju se kao kršćani; od njih, Srpska pravoslavna crkva čini najveću grupu, što čini 31% stanovništva (od kojih većina identificiraju kao Srbi), a Rimokatolička crkva 15% (od kojih je većina identificiraju kao Hrvati). Najmanji skupine čine agnostici 0,3%, 0,8% ateisti, ostali 1,15%, a vjeru nije izjasnilo ili nije bilo odgovora od njih 1,1%.

Službeni jezici Bosne i Hercegovine su bosanski, hrvatski i srpski. Na popisu 2013. objavljeno je da bosanskim kao maternjim govori 1.866.585 stanovnika (52,9%) dok srpski odnosno hrvatski koristi 1.086.027 (30,8%), odnosno 515.481 (14,5%) stanovnika, respektivno. Prema istim podacima, ostale jezike upotrebljava 63.066 stanovnika Bosne i Hercegovine (1,8%).

Zdravstvo je u nadležnosti entiteta, kao i podijeljenoj nadležnosti entiteta i kantona (Federacija BiH), odnosno u nadležnosti Brčko Distrikta.

U Bosni i Hercegovini trenutno su na snazi tri zakona o zdravstvenoj zaštiti i tri zakona o zdravstvenom osiguranju. Odredbe tih propisa uglavnom su usklađene. U Federaciji BiH postoji Federalno ministarstvo zdravstva i deset kantonalnih ministarstava zdravstva, kao i Zavod za zdravstveno  osiguranje i reosiguranje Federacije BiH i kantonalni zavodi. Republika Srpska ima Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite i Fond zdravstvenog osiguranja, dok u Brčko Distriktu postoji Odjel za zdravstvo i ostale usluge pri Vladi Distrikta, te Fond zdravstvenog osiguranja Distrikta. Na entitetskom nivou uspostavljene su i agencije za akreditaciju u zdravstvu: Agencija za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u Federaciji BiH i  Agencija za certifikaciju, akreditaciju i unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite Republike Srpske. Na nivou države postoji Odsjek za zdravstvo pri Ministarstvu civilnih poslova. Najvažniji propis za cijelu Bosnu i Hercegovinu jest Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima.

Obrazovanje u Bosni i Hercegovini ima dugu tradiciju. U Tolisi je 1823. otvorena prva narodna osnovna škola u Bosni i Hercegovini, koju je podigao tadašnji župnik fra Ilija Starčević. Prvi učitelj bio je Ilija Boričić iz Slavonije. Škola je zatvorena nakon 15 godina, a ponovo obnovljena 1843.

Prva školska ustanova koja je bila preteča visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini jest Gazi Husrev-begova medresa, koja je osnovana 8. januara 1537.

Sistem obrazovanja u BiH je u velikoj mjeri decentralizovan i uglavnom je u nadležnosti entiteta i kantona. Međutim, unutar državnog ministarstva za civilne poslove postoji sektor za obrazovanje. Kao rezultat reformi u oblasti obrazovanja, na nivou BiH usvojeno je pet strategija iz ove oblasti a to su:

Osim toga, usvojeno je i sedam osnovnih strategija i smjernica za provođenje bolonjskog procesa:

Visokoškolsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini se odvija preko nekoliko javnih i privatnih univerziteta i samostalnih visokoškolskih ustanova različitog tipa. Najstariji i ujedno i najveći univerzitet u državi je Univerzitet u Sarajevu.

U nekim osnovnim školama prisutna je segregacija djece, nazvana Dvije škole pod jednim krovom, gdje hrvatska i bošnjačka djeca u istoj zgradi pohađaju nastavu, ali s odvojenim ulazima i drugim nastavnim planom i programom. Segregacija djelomično postoji i u srednjim školama.

Bosna i Hercegovina od ponovnog stjecanja nezavisnosti 1992. postala je članica mnogih međunarodnih organizacija i u kontinuiranom je procesu integriranja u sve važnije međunarodne organizacije. Kao najvažniji ciljevi vanjske politike navode se pristupanje Evropskoj uniji i NATO-u. U okviru Vijeća ministara Bosne i Hercegovine uspotavljena je i ﻿Direkcija za evropske integracije kao stalno, samostalno i stručno tijelo, čija je glavna uloga koordiniranje procesa evropskih integracija na nivou države.

Dana 20. juna 2018. Evropska komisija poslala je 655 pitanja u Upitniku. Tadašnji predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik predao je odgovore na dodatna pitanja 5. marta 2019. U maju 2019. Evropska komisija objavila je Mišljenje o prijemu Bosne i Hercegovine. Država je i dalje potencijalni kandidat.

Iako još nije završen proces registriranja nepokretne vojne imovine Bosne i Hercegovine i njeno definiranje kao vlasništva države Bosne i Hercegovine, NATO je odobrio aktiviranje Akcijskog plana za članstvo Bosne i Hercegovine u toj organizaciji i pozvao Bosnu i Hercegovinu da dostavi Godišnji nacionalni program 5. decembra 2018. Zamjenik američkog državnog sekretara John Sullivan izjavio je 17. decembra da SAD podržava napore Bosne i Hercegovine za priključenje NATO-u i odbacio prigovore nekih političkih partija, rekavši pri tome da će Washington snažno reagirati na svaku prijetnju stabilnosti države. Od jula 2019. Bosna i Hercegovina nije dostavila svoj Godišnji nacionalni program zbog veta od strane Milorada Dodika, srpskog člana predsjedništva. Pitanje je spriječilo i formiranje vlasti nakon općih izbora 2018. Ipak, 19 novembra 2019. Dodik je pristao na slanje ANP-a (Programa reformi), čime je odblokirano formiranje vlasti u državi.

Bosna i Hercegovina ima bogatu kulturu koja je imala veliki utjecaj na ostale zemlje Balkana i Evrope. Ona se ispoljavala na raznim područjima ljudske djelatnosti, a uključivala je muziku, književnost, film, likovnu i primijenjenu umjetnost, te dizajn i savremene medije. Iz Bosne i Hercegovine su porijeklom dvojica dobitnika Nobelove nagrade: Vladimir Prelog dobio ju je za hemiju, a i Ivo Andrić za književnost. Glavni grad Sarajevo je bio domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara.

Tokom hiljadugodišnjeg postojanja Bosna i Hercegovina našla se pod utjecajem različitih kultura i civilizacija te je dugo bila svojevrsna granica između zapadnog i istočnog (orijentalnog) utjecaja, poprimajući i zadržavajući specifičnosti s obje strane, što je rezultiralo raznovrsnom arhitekturom, koja je važno naslijeđe te države.

Bosna i Hercegovina pripada krugu zemalja u kojem muzika ima dugu i vrijednu tradiciju koja se i danas njeguje. Narodna muzika Bosne i Hercegovine je mješavina raznih balkanskih utjecaja, u kojoj se susreću najrazličitiji motivi i žanrovi. Znatan utjecaj na bosanskohercegovačku narodnu muzičku tradiciju je imala orijentalna Islamska civilizacija kroz Osmanlije. Proces akulturacije je trajao intenzivno gotovo četiri stoljeća, a tragovi su jasno vidljivi i danas kroz razne oblike izražavanja narodne muzike. To se prvenstveno odnosi na korištenje nekih vrsta puhačkih i žičanih instrumenata s dugim vratom u obliku lutnje, u narodu poznatih pod zajedničkim imenom tambura. Poznate su i pjesme koje su se pjevale uz istovremeno okretanje tepsije (tepsijanje), vjenčane pjesme koje se odnose na običaj knivanja mlade, gradske ljubavne pjesme – sevdalinke, sefardske romanse na ladino jeziku, kao i melodijsko-poetske oblike islamske, katoličke i pravoslavne duhovne muzike. Tokom austro-ugarske vladavine (1878–1914) dat je evropski pečat i duh zapadne civilizacije orijentalnom načinu života - kulturnim obrazcima nastalim kao mješavina između srednjovjekovne bosanske tradicije i orijentalne islamske civilizacije. Rezultat tih susreta vidljiv je u arhitekturi i drugim umjetnostima, koje čine temelj modernog bosanskohercegovačkog društva. Uporedo s narodnom muzikom, posljednjih decenija u Bosni i Hercegovini razvili su se i novi žanrovi (pop, šlager, šansona, džez, rock and roll, heavy metal, hip-hop, house, tehno).

Bosanskohercegovačku književnost čine mnoga poznata djela, pisana perima napoznatijih književnika Bosne i Hercegovine. Ivo Andrić je najvažniji predstavnik domaće književnosti i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. za kompletan književni opus o historiji jednog naroda. Vrhunac tog rada je bio roman Na Drini ćuprija. Tokom osmanlijskog doba mnogi pisci iz Bosne i Hercegovine bili su poznati u orijentalnom svijetu, a u samoj Bosni razvija se alhamijado književnost.

Važan dio kulturnog stvaralaštva Bosne i Hercegovine čini bosanskohercegovačka kinematografija. Filmovi iz Bosne i Hercegovine u prve dvije decenije nakon Drugog svjetskog rata obrađivali su mahom teme iz narodne revolucije i rata, uključujući i poznate bitke partizana protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika: filmovi Kozara, Sutjeska, Bitka na Neretvi, Valter brani Sarajevo. Prvi uspjesi domaćeg filma mogli su se osjetiti tokom kasnih 1970-ih i 1980-ih, kad je stvoren i poseban bosanskohercegovački filmski izraz. Filmovi su mahom obrađivali socijalne teme, ne rijetko i kao socijanu kritiku na račun socijalističkog društva, a povremeno bi se našlo mjesto i za savremene, urbane teme, na koje su ipak uglavnom obrađivali autori iz drugih centara. Nagradu Američke filmske akademije Oscar u kategoriji za najbolji strani film 2002. dobila je Ničija zemlja u režiji Danisa Tanovića. Film Remake iz 2003. u režiji Dine Mustafića, rađen po scenariju Zlatka Topčića, na međunarodnim filmskim festivalima dobio je nekoliko nagrada i postigao veliku gledanost. Uspjeh je imao i film Pjera Žalice Gori vatra, kao i njegov sljedeći projekt, Kod amidže Idriza. U kategoriji kratkog filma 10 minuta režisera Ahmeda Imamovića dobitnik je nagrade Najbolji kratki film Evrope 2002. Posebnu pažnju dobio je film Grbavica režiserke Jasmile Žbanić, koji je nagrađen Zlatnim medvjedom na festivalu Berlinale 2006. Film Ostavljeni iz 2010. režisera Adisa Bakrača i scenarista Zlatka Topčića osvaja nagrade na filmskim festivalima širom svijeta, između ostalog, Zlatnu arenu za najbolju glavnu mušku ulogu, Nagradu za režiju u Parizu i tri nagrade na Filmskom festivalu u Hollywoodu.

Bosanska kuhinja je, pored svojih specifičnosti, poprimila u znatnoj mjeri utjecaj pojedinih mediteranskih i zapadnoevropskih kuhinja. Jela bosanske kuhinje su slična jelima turske, grčke i drugih sličnih kuhinja. Zbog dugotrajne austrougarske uprave, u njoj se osjete i utjecaji centralne Evrope. Bosanska kuhinja koristi mnogo začina, obično u malim količinama. Većina jela su blaga, kuhana s malo vode. Sosovi su gotovo u potpunosti prirodni. Tipični sastojci jela bosanske kuhinje su paradajz, krompir, luk, bijeli luk, paprika, krastavci, mrkva, kupus, gljive, špinat, tikvice i grah. Od začina najčešće se koristi mljevena paprika, biber, peršun, lovorov list i celer. Kao dodatak jelima u bosanskoj kuhinji često se koriste mlijeko, kajmak i pavlaka. Slatkim jelima se dodaju cimet i klinčić. Jela od mesa su od piletine, govedine ili janjetine. Za bosansku kuhinju specifično je pripremanje jela ispod sača (peke), pri čemu se pripremljene namirnice, poklopljene metalnim zvonom, spremaju u žaru.

Region Hercegovine je pogodan za uzgajanje vinove loze i proizvodnju vina, dok se u Bosni rakija dobija od šljiva i jabuka. Kahva se pije iz fildžana, uz rahatlokum.

Tradicionalna jela su baklava, hurmašice, tufahije, sarma, ćevapi, halva, burek, tulumbe, pite (sirnica, zeljanica, krompiruša. Danas se tradicionalna jela najčešće spremaju za praznike.

Prisutnost tri religije u Bosni i Hercegovini imala je utjecaj na kulturni razvoj zemlje. Najvažniji eksponat Zemaljskog muzeja u Sarajevu jest Sarajevska hagada, tradicionalna jevrejska knjiga koju su Sefardi donijeli u Sarajevo po svom progonu iz Španije. Orijentalno naslijeđe Bosne i Hercegovine vidi se i u brojnim impresivnim primjerima orjentalne, sakralne i svjetovne arhitekture iako je dio objekata srušen ili uništen tokom vremena, posljednji put u rata 1992–1995. Među najpoznatije objekte iz osmanlijskog perioda spadaju Begova i Careva džamija u Sarajevu, Aladža džamija u Foči, džamija Ferhadija u Banjoj Luci te džamije u Mostaru, Travniku i Livnu. Bosna i Hercegovina posebno je poznata i po mostovima iz osmanlijskog perioda, gdje posebno treba izdvojiti Stari most u Mostaru, Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju te repliku Starog mosta u Mostaru u umanjenoj verziji na Bistrici u Livnu.

Crkvena arhitektura Bosne i Hercegovine sastoji se od nekoliko stilova, ovisno od vremena u kojem je građena, odnosno kojem crkvenom krugu pripada. Tako bosanske katoličke crkve u gotovo cijeloj zemlji njeguju neki posebni bosanski stil vitkih zvonika sa visokim, kosim krovovima i tako se harmonično uklapaju u gradski ili seoski krajolik. Najpoznatije rimokatoličke crkve u Bosni izgrađene su u Sarajevu, Travniku, Bugojnu, Livnu, Jajcu i Bihaću, dok su najvažniji samostani franjevačke provincije Bosna srebrena u Fojnici, Visokom, Kreševu, Kaknju i Livnu. Sakralni objekti rimokatoličke crkve u Hercegovini imaju uglavnom primorsko-mediteranski karakter (baš kao i pravoslavne crkve i objekti), građeni su od bijelog kamena, a odlikuje ih gotovo minimalistički stil, koji se u novijoj arhitekturi dijelom naslanja i na kubizam i savremene tokove crkvene arhitekture u svijetu. Ovdje su poznate Duvanjska bazilika u Tomislavgradu, te crkve i samostani u Širokom Brijegu, Čapljini i Mostaru.

Pravoslavne crkve, manastiri i objekti u sjevernijim dijelovima zemlje, pogotovo uz rijeku Drinu ne razlikuju se previše od sličnih crkvenih objekata u Srbiji, što upućuje na činjenicu da su ih gradili isti majstori. Ovi su se pak u dijelu srpske-crkvene arhitekture vodili principima crkvene gradnje na zapadnom Mediteranu, tako da pravoslavne crkve u Bosni imaju uvijek iznova slične motive, koji podsjećaju na gradnju u Italiji, Francuskoj i Dalmaciji. Najpoznatije pravoslavne crkve izgrađene u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli, Trebinju, Livnu i Bosanskoj Krupi. Novovjeki pravoslavni crkveni objekti po mnogim gradovima, pogotovo u Republici Srpskoj, danas nalikuju kopijama Sopoćana, Mileševa ili Gračanice ili su u skladu sa bizantskim stilom, tako da bosanskoj urbanoj arhitekturi daju novi pečat. Primjer je Crkva svetog Vasilija Ostroškog u Istočnom Sarajevu.

U Bosni i Hercegovini trenutno izlazi nekoliko dnevnih listova. Nakon nekoliko decenija primat najtiražnijeg i najutjecajnijeg dnevnog lista u državi od najstarijih dnevnih novina Oslobođenja preuzeo je sarajevski Dnevni avaz. Nakon neuspjele privatizacije i decenija izlaženja 2000-tih ugašene su sarajevske Večernje novine, čiji je dnevni tiraž 1980-ih prelazio 100.000 primjeraka, po čemu su u tom periodu bile pete dnevne novine po tiražu u tadašnjoj Jugoslaviji. Od ostalih dnevnih listova tu su još banjalučke Nezavisne novine. Osim dnevnih novina, u Bosni i Hercegovini objavljuje se i sedmična i periodična štampa, časopisi i magazini koji uglavnom obrađuju političke, ali i sve druge aktualne teme. Najpoznatiji politički magazini jesu BH Dani, Slobodna Bosna, Ljiljan, Start i drugi. U vremenu interneta sve više novina ukida printana izdanja, zadržavajući samo internetska.

U Bosni i Hercegovini uspostavljen je javni radio-televizijski sistem, koji se sastoji od tri zasebne radio-televizije,i to državne Radio-televizije Bosne i Hercegovine (BHTV 1 i BH Radio 1), te entitetskih emitera RTVFBiH (FTV i Radio FBiH) i Radiotelevizija Republike Srpske (RTRS). Medijsku sliku u zemlji upotpunjuje i nekoliko privatnih televizija: OBN, NTV Hayat i TV Pink, čiji zemaljski signal pokriva najveći dio teritorije BiH kao i nekoliko regionalnih radio-televizija čiji je program namijenjen stanovništvu određenih regija ili kantona.

Bosna i Hercegovina jedna je od država s gustom mrežom državnih, entitetskih, kantonalnih, regionalnih i gradskih radiostanica. Ipak, specijalizirane radijske stanice sa specijaliziranim sadržajima još su u manjoj mjeri zastupljene u odnosu na konvencionalne i tradicionalne.

U BiH postoje tri pošte koje izdaju marke u zajedničkoj valuti konvertibilnoj marki (KM) ili BAM i koje vrijede u cijeloj Bosni i Hercegovini. Još jedna specifičnost poštanskog saobraćaja u nekim gradovima BiH su postojanje dvije pošte udaljene manje od kilometra u kojima se mogu kupiti dvije vrste poštanskih markica (Sarajevo, Vitez, Mostar, Novi Travnik, Gornji Vakuf itd). U Bosni i Hercegovini postoje tri nezavisna poštanska operatera sa samostalnim poštanskim izdanjima:

Ove pošte izdaju povremeno zajednička izdanja, kao i izdanja međunarodne filatelističke organizacije pod nazivom EUROPA.

Prema projekcijama Svjetske turističke organizacije, Bosna i Hercegovina će u periodu između 1995. i 2020. imati treću najveću stopu rasta turizma u svijetu.

U 2012. Bosnu i Hercegovinu posjetilo je 747.827 turista, što je porast za 9%, uz ostvarenih 1.645.521 noćenja, što je rast za 9,4% u odnosu na prethodnu godinu. Od toga je 58,6% stranih turista.

Kada je Lonely Planet rangirao najbolje gradove na svijetu 2006, rangirao je Sarajevo na 43. mjesto, ispred Dubrovnika (59. mjesto), Ljubljane (84), Bleda (90), Beograda (113) i Zagreba (135). Turizam u Sarajevu uglavnom je fokusiran na historijske, vjerske i kulturne aspekte. Best in Travel Lonely Planeta 2010. nominirao je Sarajevo 2010. među deset gradova koje treba posjetiti.Međugorje je postalo jedno od najpopularnijih mjesta kršćanskog hodočašća i preraslo u treće najvažnije vjersko mjesto u Evropi, koje svake godine posjeti više od milion ljudi.

Bosna i Hercegovina je članica UNESCO-a od 12. jula 1993. Na spisku Svjetske baštine sa područja Bosne i Hercegovine nalaze se tri spomenika: Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, Stari most u Mostaru i Stećci koji se nalaze na 20 lokacija u Bosni i Hercegovini.

Najvredniji sportski rezultati u ekipnim takmičenjima bili su sljedeći: banjalučki rukometni klub RK Borac  postao je evropski prvak u rukometu 1976, KK Bosna je postala prvak Evrope u košarci 1979. u muškoj konkurenciji, ŽKK Jedinstvo-Aida, prvakinje Evrope 1989. Poznatiji nogometni klubovi jesu FK Sarajevo, FK Željezničar, FK Velež, HŠK Zrinjski i NK Široki Brijeg. Važniji bosanskohercegovački sportisti jesu Edin Džeko, Abas Arslanagić, Asim Ferhatović, Ivica Osim, Mirza Delibašić, Safet Sušić, Duško Bajević, Sergej Barbarez, Hasan Salihamidžić, Nenad Marković, Svetlana Kitić, Razija Mujanović i Mirza Teletović.

Zastava Bosne i Hercegovine predstavlja državni simbol Bosne i Hercegovine. Proglašena je 4. februara 1998, a Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila ju je 2001. Zamijenila je zastavu Republike Bosne i Hercegovine, koja se koristila od proglašenja nezavisnosti 1992.

Prvobitna svijetlo plava boja na zastavi bila je plava boja Ujedinjenih nacija. Međutim, izabrana je tamno plava, koja korespondira sa plavom bojom zastave Evropske unije. Žuti trougao predstavlja geografski izgled Bosne i Hercegovine. Zvijezde predstavljaju evropsko okruženje Bosne i Hercegovine.

Grb Bosne i Hercegovine je heraldički simbol novijeg datuma i kao takav nema uporište u historijskoj tradiciji Bosne i Hercegovine kao njeni prethodni grbovi. Grb je sastavni dio zastave Bosne i Hercegovine i simbol njenog historijskog i državnog kontinuiteta i u novim, promijenjenim društvenim okolnostima. Kao državni simbol stupio je na snagu 18. maja 1998, čime je u upotrebi zamijenio dotadašnji grb Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima, koji je i dalje ostao ukorijenjen kao nacionalni simbol Bošnjaka.

Današnji bosanskohercegovački grb je karakterističnog oblika sa gornjom, ravnom stranom i donjim, izduženim dijelom ovalne forme, koji se završava u za grbove karakterističnom šiljku, a sastoji se iz dva dijela sa žutom i plavom plohom. Obje boje imaju uporište u bosanskoj nacionalnoj historiografiji i mogu korespondirati sa dotadašnjim nacionalnim simbolima Bosne i Hercegovine kao što su zlatni ljiljani i plava podloga bosanskog grba tokom 1990-ih. Gornji desni dio ispunjava žuti trougao, koji zauzima nešto manje od polovine heraldičke figure bosanskog državnog simbola. Stilizirano predstavlja Bosnu i Hercegovinu u njenim historijskim granicama (Una, Sava, Drina, Dinara) čime u prvi plan dolazi do izražaja njen historijski kontinuitet.

Intermezzo (Intermeco) je naslov muzičke podloge nove nacionalne himne Bosne i Hercegovine. Muzička podloga nove himne je usvojena 10. februara 1998. zajedno s novom zastavom.

Stara himna Jedna si jedina je, zbog navodnog isključivanja spominjanja Srba i Hrvata u tekstu,[] iako tekst nije pominjao bosanskohercegovačke etničke grupe, zamijenjena je instrumentalnom himnom, pa je tako nova himna bez teksta i bez naslova. Himne se obično nazivaju po naslovu teksta, npr. stara himna Jedna i jedina, himna Kanade i dr. Usvojenu muzičku podlogu komponovao je Dušan Šestić.

Bosna i Hercegovina nema usvojen zakon o praznicima. U tabelama ispod su prikazani praznici koji se slave na nivou entiteta i distrikta, kao i vjerski praznici.

Iako Bosna i Hercegovina nema usvojen zakon o praznicima, entiteti Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, zajedno sa Brčko Distriktom, imaju svoje zakone koji važe samo na nivou tog entiteta i distrikta.

Osim praznika koji se u Federaciji Bosne i Hercegovine proslavljaju kao državni praznici, Zakonom o radu (“Službene novine Federacije BiH”, br. 43/99, 32/00 i 29/03) utvrđeno je pravo zaposlenika da odsustvuje s posla četiri radna dana tokom kalendarske godine radi zadovoljavanja njihovih vjerskih, odnosno tradicijskih potreba, s tim da se odsustvo od dva dana koristi uz naknadu plaće, tj. kao plaćeno odsustvo, a dva dana kao neplaćeno.

Građani imaju pravo na plaćeno odsustvo s posla, po vlastitom izboru, do dva dana u toku kalendarske godine, na dane svojih vjerskih praznika.

Građani imaju pravo na plaćeno odsustvo s posla do dva dana na dane svojih vjerskih praznika.




#Article 51: Moj brat Aleksa (276 words)


Moj brat Aleksa romantizirana je biografija jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika Alekse Šantića. Priča je to o velikom vizionaru i romantičaru s jedne strane, i velikom gubitniku u privatnom životu s druge strane. Suptilno ispričanu priču iz mostarske čaršije majstorski nam priča njegov stariji brat. Veliki Šantić rođen je u strogo patrijarhalnoj, bogatoj mostarskoj trgovačkoj porodici, u srcu konzervativne društvene sredine Bosne i Hercegovine na prijelazu vijeka, u kontroverznim vremenima s kraja 19. i početka 20. vijeka. Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnog doseljeničkog fotografa, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje strogo pravoslavne porodice. Nešto kasnije pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu. U svojim zrelim godinama, u osvit Prvog svjetskog rata Šantić se strastveno angažira u društvenom i političkom životu Mostara, dajući jednom čitavom dobu osebujan pečat. Vrlo brzo uslijedit će i razočarenja, siromaštvo, bolest, tuga i usamljenost bremenitih godina. I prije svega izvjesnost prerane smrti.

Film Moj brat Aleksa rađen je u koprodukciji sarajevske produkcijske kuće Forum, Televizije Sarajevo i Televizije Ljubljana, a glavnu ulogu u filmu spretno je tumačio beogradski glumac Branislav Lečić, koji je prenio svu lirsku suptilnost lika legendarnog pjesnika iz Mostara. Ostale su uloge tumačili: Alma Prica, Snežana Bogdanović, Aleksandar Berček, Uroš Kravljača, Nada Đurevska. Muziku za film komponirao je poznati sarajevski dirigent i kompozitor Ranko Rihtman na poetske tekstove Alekse Šantića, a svih je deset brojeva filmskog soundtracka vrsno otpjevao majstor domaće šansone Dragan Stojnić, dijelom i uz potporu zenskog okteta Collegium Artisticum ( pod vodjstvom Vinka Kreitmeyer-a i Sanje Drljace) iz Sarajeva.




#Article 52: Ničija zemlja (film) (207 words)


Ničija zemlja je bosanskohercegovačka ratna drama snimljena 2001. u režiji Danisa Tanovića što je bio njegov prvi dugometražni film. Glavne uloge su tumačili Branko Đurić, Rene Bitorajac, i Filip Šovagović. Film je osvojio brojne filmske nagrade među kojima se ističu Oscar za najbolji strani film, Zlatni globus za najbolji strani film, te nagrada Kanskog filmskog festivala za najbolji originalni scenarij. Na Sarajevskom filmskom festivalu dobitnik je nagrade za najbolji film kao i nagradu publike. 

Radnja se dešava u Bosni i Hercegovini 1993. u vrijeme najtežih borbi, a priča se usredsređuje na dva vojnika, Ninu i Čikija, koji pripadaju dvjema zaraćenim stranama, i nalaze se na ničijoj zemlji, dok je treći vojnik uhvaćen u zamku mine.  Borba, ponekad ironična, ponekad dramatična, između dva vojnika koji se nalaze zajedno u rovu između rovova svojih vojski stoji ujedno kao alegorija tih neprijateljstava i univerzalni simbol apsurdnosti svih ratova sa svojom iracionalnom mržnjom, neefikasnim mirovnim trupama i zbunjenošću medija.
	  	

Internetski preglednik filmova Rotten Tomatoes izvještava da je 93% kritičara dalo filmu rejting Certified Fresh, na osnovu 98 recenzija s prosječnom ocjenom od 7,8/10, s komentarom sajta koji navodi: Sumoran i mračno duhovit, film Ničija zemlja slikovito ilustrira svu besmislenost rata.   

Ed Gonzalez iz Slant Magazine-a dao je negativnu kritiku za film.




#Article 53: Livno (2339 words)


Livno (stariji nazivi: Hlivno, Hlijevno) jest grad i naseljeno mjesto u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Površina grada iznosi 988,65 km2.

Najznačajnije je mjesto Livanjskog kantona, čije je kulturno i privredno središte. Grad leži na 730 m iznad mora, i smješten je većim dijelom na obroncima i u podnožju brda Bašajkovac, iz kojeg izvire i kraška rijeka Bistrica. Livno ima stabilnu, umjereno kontinentalnu klimu s jakim vjetrovima, hladnim zimama, nestabilnim proljećima, toplim ljetima i kišovitim jesenima. Ravnomjerno strujanje zraka i relativno visoka osunčanost sa oko 2250 sati godišnje (prema procjenama najveći broj sunčanih dana u zemlji) čine ga posebno povoljnim za život. Livanjsko polje, čije je Livno najveće mjesto, je najveće kraško polje u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

Najraniji do sada pronađeni tragovi naseljavanja ljudi u livanjskom kraju potiču iz prethistorijskog doba 2000 godina p. n. e. Od tada pa sve do dolaska Rimljana livanjski kraj naseljavalo je ilirsko pleme Dalmati.

Na gorskim obroncima oko Livanjskog polja smješteno je oko četrdesetak, vizualno povezanih i dobro branjenih gradina iz bronzanog i željeznog doba. Na području grada Livna nalaze se tri prethistorijske gradine (Velika gradina, Mala gradina i Kasalov gradac, od kojih dvije imaju podgradinska naselja), i jedna nekropola s tumulima. Navedene tri gradine su gradinski kompleks jedne veće i značajnije organizirane rodovske zajednice. Kroz dva i pol vijeka, sve do posljednjeg velikog panonsko-delmatskog ustanka koji je bjesnio ilirskim krajevima od 6. do 9. godine n. e., gradine su odolijevale Rimljanima.

Od prvog rimskog pohoda na Dalmate 156. p. n. e. do pomenutog ilirsko-panonskog ustanka na ovim prostorima bjesnili su brojni ratovi u kojima su starosjedioci Dalmati neviđenom ratobornošću pružali otpor i nanosili ogromne gubitke rimskim legijama. U velikom ustanku od 6. do 9. godine n. e., koji je potresao rimsku državu, ilirski narodi Breuci, Desitijati i Dalmati, pod vodstvom Batona Breuka i Batona Desitijata pobunili su se zbog regrutiranja Ilira za rat u Germaniji. U ustanku je učestovalo 800.000 ljudi, od toga 200.000 pješaka i 9000 konjanika. U krvi i ognju ugušen je očajnički otpor Ilira. Gradina na Teberu i Kasalov gradac dočekali su ova rimska osvajanja kao sastavni dio jedinstvenog delmatskog odbrambenog gradinskog sistema Livanjskog polja.

Nakon potpunog pokoravanja Dalmata, po kojima je dobila naziv i rimska provincija Dalmacija započinje dugotrajni proces romanizacije. Tipičan primjer rimskog kultnog sinkretizma je zavjetni reljef boga Libera - Dionisa nađen na prostoru ilirsko-rimskog naselja u današnjim Vašarovinama.

Oko 621. godine Avari u svojim pohodima ruše sve bazilike na području Livanjskog polja. Poslije pobjede nad Avarima kod Carigrada 626. Slaveni se naseljavaju na prostoru rimske provincije Ilirije, odnosno njenog južnog dijela Dalmacije i sjevernijeg Panonije. Bizantijski car Konstantin VII Porfirogenet spominje Livno 949. godine u svom djelu De Administrando Imperio. Najstariji pisani dokument u kojem se spominje Livno je Povelja kneza Mutimira od 28. septembra 892. godine kojom se crkva sv. Juraja daruje splitskom nadbiskupu Petru II, u kojoj se među potpisnicima u listi svjedoka na drugom mjestu nalazi i livanjski župan Želimir. 
Kao župa, Livno se pominje u 10. vijeku.

Jedno vrijeme u 13. i prvoj polovini 14. vijeka, ono je bilo nakratko župa hrvatske države u vlasti porodice Šubića. Nakon toga ulazi opet u sastav bosanske države.
Godine 1326. Livno je Bosanskoj banovini pripojio ban Stjepan II Kotromanić . Livanjskom županijom tada je upravljao Vladislav Galešić.

Kroz čitav srednji vijek, Livno je imalo status župe. Župe, odnosno njihovi župani uživali su visok stepen autarkičnosti, tj. bili su prilično nezavisni od svojih feudalnih gospodara, hrvatsko-ugarskih i bosanskih kraljeva. Hlivno ili Bistrički grad su kao nazivi bili u gotovo paralelnoj upotrebi.

Godine 1400. pominje se grad Hlivanjski . U 15. vijeku Livno je u vlasti porodice Vukčića. Godine 1444. pominje se dvor kralja Tomaša u Livnu, a 1466. čuvao ga je Vladislav Hercegović od Osmanlija.

Osmanlijska vojska ulazi u Livno 1463. godine, da bi se na jesen iste godine morala povući pred kontraofanzivom udružene koalicije Vukčića-Kosača i kralja Matijaša Korvina. Osmanska vlast će se učvrstiti u Livnu i na Balkanu ipak nekoliko godina kasnije, trajno od 1485., kada je Livno u sastavu kadiluka Neretva. U prvoj polovini 16. vijeka Livno je u sastavu Kliškog sandžaka i sjedište je sandžakbega sve do kraja 17. vijeka. Kada su Osmanlije krajem 17. vijeka izgubile oblasti van užeg bosanskog područja, uključen je u bosansku Krajinu. Formirana je Livanjska kapetanija, koja je bila često poprište sukoba s uskočkim četama iz mletačke Dalmacije. Zbog njihovih velikih gubitaka u oblasti Livna, u narodnoj se pjesmi Livno (službeno ime grada bilo je Hlivno) spominje kao prokleto Lijevno. Osmanska vlast trajati će u Livnu sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine. 

Osmanlijskim osvajanjem grad na izvoru Bistrice gubi svoju prvobitnu fizionomiju. Na ruševinama naselja na Dumanu, kao i na obroncima Bašajkovca razvija se novo naselje, vjerovatno možda i vojnog karaktera, sa karakterističnim orijentalnim obilježjima. U gradu Livnu su podignute najmanje četiri potkupolne džamije, jedinstvene u svojoj arhitektonskoj ljepoti u ovom dijelu Osmanlijskog carstva (tu se posebno izdvajaju džamije Balaguša i Glavica), gradski most na Bistrici, gradske kuće, čaršija sa dućanima, mektebi i medrese (vjerske muslimanske škole), česme, džebhana (oružarnica), a gradske su kapije i kule sastavni dio fortifikacijskog zida, koji je Livno štitio od stalnih upada hajduka iz pravca juga. Livno je uz Klis sjedište Kliškog sandžaka, o čijoj šarolikosti i ljepoti za svojih putovanja Balkanskim poluostrvom svjedoči i čuveni putopisac Evlija Čelebija. Tokom 400 godina osmanlijskog prisustva u Livnu nastaje nekoliko čuvenih umjetničkih ostvarenja u ovom dijelu Osmanlijskog carstva. Najprominentniji Livnjak tog vremena, Hadži Jusuf Livnjak, imam Beglučke džamije (sa sunčevim satom i položajem na jednom od meridijana), astronom i književnik, autor je prvog putopisa na Balkanu. Njegov je putopis jedan od najznačajnijih djela Alhamijado književnosti, posebne vrste literarnog stvaralaštva Bošnjaka zabilježenog orijentalnim pismima.

Dolazak Osmanlija u Livno u 15. vijeku značio je i dolazak pravoslavnog stanovništva na ove prostore, mahom u donje Livanjsko polje. Katolički dio stanovništva, uglavnom naseljen u rubnim selima Livanjskog polja iseljava se sve do 17. vijeka, a ovaj proces bio je uzrokovan ne samo islamizacijom, nego i lošim ekonomskim prilikama na veoma siromašnom, neplodnom, tvrdom i prilično vjetrovitom Livanjskom polju, koje je sve do gradnje Buškog jezera najveći dio godine bilo pod vodom. Značajnu ulogu u očuvanju katoličkog identiteta u Livanjskom polju imaju franjevci, koji se potkraj osmanlijskog perioda zauzimaju za gradnju samostana Gorica sa crkvom. Ovdje su danas smještene veoma vrijedne etnološke zbirke sa podacima o življenju sve četiri konfesije u livanjskom kraju. Uz franjevce u Livnu misioniraju djelimično i glagoljaši, međutim zbog neprikosnovene omiljenosti franjevaca kod katolika i drugih stanovnika Livna, njihova djelatnost ostaje nezapažena.
Krajem osmanlijskog doba, 1859. godine, pravoslavni stanovnici Livna podižu u gradu Crkvu Uspenija Presvete Bogorodice.

Odlukom Berlinskog kongresa 1878. Austro-Ugarska preuzima vlast u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa tako i u Livnu, čije ga snage zauzimaju 28. septembra 1878. godine, nakon snažnog i žestokog otpora lokalnog, mahom gradskog stanovništva. Austro-Ugarska, u to vrijeme velika evropska regionalna sila, iste godine u Livno postupno počinje uvoditi svoj način upravljanja. To se u prvom redu odnosi na organizaciju sudstva i uprave gradom, a s njim u vezi i gruntovnicu i katastar, školstvo, zdravstvo i druge javne potrebe. Dio mještana Livna i okoline islamske i pravoslavne vjeroispovijesti buni se u početku protiv austrougarske vlasti. Dio izbjeglog katoličkog stanovništva Livanjskog polja vraća se iz Dalmacije na stara ognjišta. Za njih život u Livnu postaje lakši, a od svega profitiraju posebno seljaci, koji su oslobođeni plaćanja visokih poreza.

Grad Livno je pored organizirane gradske uprave i sudstva imao organiziranu i komandu sreske žandarmerije, po jedno odjeljenje uprave kontrole carina i financijske straže, a izgrađena je i sreska bolnica, pošta i telegraf. Vjerski život u gradu je bio osmišljen na principima međusobnog poštovanja i uvažavanja, a bio je organiziran kroz osam gradskih džamija, te katolički i pravoslavni župni ured sa crkvama. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine u Livnu je živjelo 2120 katolika, 1799 muslimana, 783 pravoslavaca i 22 jevreja. Kulturno-prosvjetni život odvijao se kroz nacionalna kulturna društva, među kojima su Hrvatsko pjevačko i muzičko društvo Dinara, Srpsko pjevačko društvo i Muslimanska čitaonica bile perjanice kulturnog života u gradu. Pokretači kulturnih zbivanja u Livnu bili su domaći ljudi, ali je dio kulturne elite grada (dirigenti i režiseri npr.) uglavnom dolazio sa strane, zbog geografske blizine najčešće iz susjedne Dalmacije.

Propašću Dvojne monarhije i nastankom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) orijentalizaciju i okcidentalizaciju zamjenjuje pojačana kulturna i politička dominacija Srba. Stranačka aktivnost u gradu je veoma intenzivna, i u Livnu postoje ogranci većine važnijih političkih stranaka, koje su tada djelovale u Kraljevini Jugoslaviji. Kulturni život u gradu je bio raznolik i intenzivan, i odvijao se u sklopu nacionalnih društava Hrvata, Bošnjaka i Srba. 1896. formirano je i Hrvatsko glazbeno i pjevačko društvo Dinara, u sklopu kojeg porodica Džaja utire put značajnoj i vrijednoj muzičkoj tradiciji u Livnu. Hroničari bilježe da se u bošnjačkim kulturnim društvima Sloga 1918. i Merhamet 1929. s posebnom brigom njegovala drama, folklor i sevdalinka, srpsko društvo Jovan Sundečić 1907. imalo je mješoviti hor i tamburaški orkestar.
Nakon sloma parlamentarne demokratije i zavođenja kraljevske diktature 1929. došlo je do novih administrativno-političkih preinaka. Jugoslavija je podijeljena u devet banovina, a Livno je pripalo Primorskoj banovini sa sjedištem u Splitu. Ugovorom Cvetković-Maček dolazi do osnivanja Banovine Hrvatske 1939., u kojoj se nalazi i Livno. 
Dolazak Drugog svjetskog rata Livno dočekuje u sastavu NDH. Na širem prostoru Livna ne vode se neke značajnije borbe, niti ofanzive, izuzimajući bombardiranje Saveznika 29. maja 1944. Na obroncima Cincara i Šatora nalazile su se partizanske brigade, a partizanske učiteljice su radile i na prvom bukvaru na slobodnom teritoriju Jugoslavije. U Livnu je 14. oktobra 1943. otvorena prva vazduhoplovna baza Narodno-oslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije. U okolini Livna mladi je partizanski pjesnik Ivan Goran Kovačić dovršio svoju poemu , svojevrsan krik protiv svireposti rata. 10. oktobra 1944. grad je konačno dio velike slobodne teritorije, koja se prostire većim dijelom tadašnje Evrope. Ovaj se datum u Livnu dugi niz godina obilježavao kao Dan oslobođenja, a njegovo je ime nosila i druga osnovna škola u gradu.

Po završetku rata dolazi do osnivanja Kulturno-umjetničkog društva Radnik 1947. godine, koje zamjenjuje dotadašnja nacionalna kulturno-umjetnička društva u gradu. Osamdesetih godina u Livnu se redovno svakog maja organizirao i Livanjski kulturni mozaik, svojevrsni kulturni festival, na kom su predstavljane godišnje kulturne aktivnosti KUD-a Radnik i sekcija livanjskih osnovnih škola. U sklopu iste manifestacije promovirano je i nekoliko brojeva uglednog časopisa iz kulture Tragovi, koje je Livnu osiguravalo važno mjesto na mapi kulturnih zbivanja u zemlji.

Livno se ubrzano urbanizira, mada u usporedbi sa ostalim sličnim gradovima u Jugoslaviji jako zaostaje. U poratnom razdoblju Livno je kotar, a od 1974. i općina. Iz Livna je kasniji predsjednik Vlade SRBiH Hasan Brkić, a livanjske korjene ima i Branko Mikulić, predsjednik Savezne vlade SFRJ. Tokom šezdesetih godina dolazi do gradnje akumulacije Buško Blato, čime se Livanjsko polje isušuje i spašava od cjelogodišnjih poplava, a voda sa naplavina usmjeruje u pravcu Buškog jezera. Usprkos poboljšavanju ekonomskih uvjeta u odnosu na vrijeme između dva svjetska rata, stanovništvo mahom seoskih područja i dalje se iseljava.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu ne zaobilazi ni Livno, gdje službeno počinje početkom proljeća 1992 napadom srpskih vojnih formacija iz pravca donjeg Livanjskog polja. . Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma Livno je središte Livanjskog kantona, koje je u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine.

Trag starih vremena posebno je vidljiv u starom, orijentalnom dijelu Livna, Gornjem gradu ili Fehri, koji je kao historijsko jezgro današnjeg Livna nastao tokom 400 godina osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Posebno mjesto u osmanskoj arhitekturi grada, osim gradskih zidina, kula, kuća, kapija i česama, čine livanjske džamije. Rapko Orman, poznati livanjski pjesnik i prozaist je za njih rekao:  Tokom svoje historije grad Livno brojao je 14 što potkupolnih, što konvencionalnih džamija na četiri vode, koje su postojale u različitim trenucima osmanskog perioda. Tako se na listi livanjskih džamija nalaze: Čaršijska ili Starogradska, džamija Sinana Čauša (Džumanuša), džamija Bali-age Ljubunčica (Balaguša), džamija Hadži Ahmeta Dukatara (Glavica) sa jedinstvenom sahat-kulom, Muhameda Spahije (Perkuša), Lala Pašina džamija ili Mustafa-paše (Beglučka), Pašina (Atlagića), Tepet, Boruša, Bušatlijina (Milošnik džamija), Zavra, Firdusova, Piragića (mesdžid) i Čurčinica.

Polovinom 17. vijeka Evlija Čelebija bilježi u svojim putopisima 13 džamija u Livnu, a krajem 19. vijeka Kranjčević navodi 11. Krajem 20. vijeka postoji još pet, a danas su ostale samo četiri. Sve njih odlikuje jedinstvena, urbana, sakralna arhitektura, tipična za Bosnu i Hercegovinu. Njihovu unutrašnjost krase ili su krasili fini floralno-freskalni umjetnički motivi, nastali strpljivim filigranskim radom orijentalnih bosanskih i stranih majstora. 

Period 19. vijeka u Livnu je arhitektonski veoma zanimljiv, jer upravo u tom periodu nastaje niz kapitalnih građevina, koji su gradskoj slici Livna dali današnji karakterističan izraz. Ovdje se izdvajaju Franjevački samostan Gorica sa crkvom, galerijom velikana bosanskog impresionizma Gabrijela Jurkića i etnološkim muzejom, Pravoslavna crkva sa bogatom riznicom ikona, te zgrada Gimnazije. Nakon svog dolaska u Bosnu i Hercegovinu, Austro-Ugarska gradi i u Livnu niz značajnih upravnih i privrednih zgrada. One su uglavnom slijedile aktuelne tokove u evropskoj arhitekturi s prijelaza 20. vijeka, prilagođene materijalom i formom bosanskom podneblju. Iz ovog perioda se može izdvojiti stara gradska Vijećnica na Žitarnici, te niz stambenih i upravnih zgrada na trgu kod hotela Dinara.

Okolina Livna odlikuje se netaknutom prirodom. To se odnosi na izletišta u Livanjskom polju, među kojima su Ploče i Hasino Vrilo omiljena izletišta Livnjaka, baš kao i rijeke Sturba i Žabljak, te Buško jezero sa bogatim ribljim fondom. Okolne planine, među kojima se ističu Cincar, Kamešnica i Tušnica, su popularne destinacije planinara.

Livno i njegova okolina nadaleko su poznati po livanjskom siru, čiju su recepturu prije stotinjak godina usavršili Austrijanci. Osim toga poznate su i livanjske ergele konja, rijeke bogate plemenitom ribom i rakovima, stočarska proizvodnja, a prije rata i industrija tkanina.

Na području Livna djeluje nekoliko političkih stranaka, od kojih su najznačajnije HDZBiH, SDP, SDA, NS Radom za boljitak, HSP, HSS i Stranka za BiH.

U Livnu djeluju tri srednje škole (Gimnazija Livno: , Srednja strukovna škola S.S.Kranjčević i Srednja ekonomska škola Livno: ), te dvije osnovne škole u sâmom gradu, sa 25 područnih odjeljenja u okolnim livanjskim selima. Muzičko obrazovanje stiče se u Nižoj muzičkoj školi, a u izgradnji je i Srednja muzička škola.




#Article 54: Alija Đerzelez (214 words)


Alija Đerzelez je epski narodni junak Bošnjaka. Prema tradiciji, sakriven u pećini u planini, u stoljetnom snu, i njegov spasilački dolazak se očekuje u odsudnom trenutku. Oblikovan na osnovu historijske stvarne ličnosti Gurz Ilyas-a. Kao godina njegove pogibije uzima se 1491.godina, i to, prema jednoj verziji tokom borbi oko tvrđave Sokol na Plivi, i prema drugoj, nedaleko od te tvrđave, u polju današnjeg sela Gerzovo.

Prema predanju, Alija Đerzelez je bio izuzetno pobožan i klanjao je obavezno, a pogotovo prije boja. Priča tako kaže da su neprijatelji na sve načine pokušavali da ga dokrajče, a onda su od neke babe čuli da se Alija može ubiti samo na namazu, pošto je on obavljao namaz u takvoj skrušenosti da ga ni strah da će izgubiti život ne bi omeo u tome. Neprijatelji su mu, dok je bio na namazu, odsjekli glavu. Pečevi piše da je ban Derenčin odsječenu glavu poklonio ugarskom kralju, koji je naredio da se ova ukopa na Budimskom brdu, koje je od tada pozvano Gerzelez brdo. Na tom brdu je u Đerzelezovu slavu, koji se istekao pri zauzeću Budima, sultan Sulejman podigao tekiju.

U Sarajevu se nalazi Kuća Alije Đerzeleza koju je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika 2005. godine, kao graditeljsku stambenu cjelinu, proglasila za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Sa : 




#Article 55: Muza (420 words)


Muze (grč. Μουσαι, Mousai) božice su zaštitnice pjesništva, umjetnosti i znanosti. Ima ih devet, a vođa im je bio Apolon. Vjerovalo se da muze nadahnjuju slikare, muzičare pjesnike, a sama riječ muza koristi se u prenesenom značenju za onoga ko nadahnjuje umjetnika.

Prema Heziodovoj Teogoniji, Muze su kćeri Zeusa, kralja bogova, i Mnemozine, božice pamćenja. Alkmen i Mimnermo govore da su Muze kćeri Urana i Geje. Pauzanije tvrdi da su postojala dva naraštaja Muza - prve su Muze kćeri Urana i Geje, a druge su kćeri Zeusa i Mnemozine. Još je postojalo jedno vjerovanje da su Harmonijine kćeri, no to je u kontradikciji s mitom u kojem plešu na Harmonijinu vjenčanju s Kadmejom.

Bile su vodene nimfe, povezane s helikonskim i pirenskim izvorom, znane i kao Pieride. Rimljani su imali nešto slično u nimfama Kamenama (izvor Camenae). Posebno su ih štovali u Beotiji, kod Helikona, u Delfima i na Parnasu, gdje je Apolon postao poznat kao vođa muza - Apollon Mousagetes.

Muze su se ponekad nazivale Aganipidama jer su se vezale uz izvor Aganipe. Još su dva izvora - Hipokren i Piren - bila važna za Muze. Još jedan naziv za Muze bio je Korikide ili korikijske nimfe prema Korikijskoj špilji na Parnasu.

Grčka riječ mousa označava pjesmu. Kod Pindara nositi Muzu znači pjevati pjesmu. Riječ vjerovatno potječe iz praindoeuropskog korijena men- od kojeg su nastale riječi poput muzika, memorija, mentalan. Pri tome  mousike (muzika, muzika) = umjetnost Muza. Druga je vjerovatnoća da potječe od korijena mont- = planina, budući da su živjele na brdu Helikonu.

Prema Pauzaniju, postojale su tri izvorne Muze - Aoida (grč. Αοιδη = pjesma, glas), Meleta (grč. Μελετη = vježba, prilika) i Mnema (grč. Μνήμη = sjećanje), tzv. starije Muze. U Delfima su poštovane kao Neta, Mesi i Hipata, što su ujedno i imena triju žica lire. Poslije je pridružena i četvrta Muza - Arha (Arche).

Ovo je kanonskih devet mlađih Muza:

Poznata metoda za pamćenje imena muza naziva se TUM PECCET. U renesansi prikazivane su s navedenim atributima.

Platon je klasičnu pjesnikinju Sapfu s otoka Lezba prozvao desetom Muzom zbog svoje slave i darovitosti.

Muze su sudile na takmičenju između Apolona i Marsije. Pokopale su Orfejovo tijelo, Kaliopina sina i nećaka ostalih osam Muza. Oslijepile su Tamirisa zbog drskosti kad ih je izazvao na nadmetanje.

Muze sjede blizu Zeusova trona te pjevaju o njegovoj moći, historiji svijeta i herojima.

O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom
Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju
(...)
I nama, Zeusova kćeri, pripovjedi o tome svemu!




#Article 56: Rimska vojska (941 words)


Rimska vojska je naziv za organiziranu grupu vojnih jedinica koje su u vrijeme antičkog Rima služile Kraljevstvu, Republici i kasnije Rimskom carstvu. U okviru carstva Rimska vojska je imala oko 180 000 vojnika i bila je najbolje organizirana vojna sila. Vrhunac po broju vojnika dostignut je nakon građanskog rata između Oktavijana i Marka Antonija kada je u 70 legija bilo oko 300 000 vojnika.

Najveća vojna jedinica u okviru Rimske vojske bila je legija (latinski: Legio) i potpuno popunjena brojila je 5120 vojnika. Cezareve legije bile su brojčano manje i brojale su po 4000 vojnika. Legija je nosila ime ili po rednom broju, ili po svome osnivaču. U galskom ratu je bila čuvena Cezareva deseta legija.
Svaka se legija sastojala od 10 kohorti (Cohors), a kohorta od tri manipola (Manipulus). Još manja jedinica je bila centurija (Centuria). 
Ono što je centurija bila u pješadiji, to je bila turma (Turma), odnosno eskadron u konjici. Turma se sastojala od 30 konjanika. Još manja jedinica u konjici je bila dekurija (Decuria). 

Glavni rod Rimske vojske su bile pješačka jedinica (peditatus) i konjica (equitatus). Vojsku je pratila i komora (impedimenta), a bilo je i pomoćnih jedinica (auxilia). Pored operativne vojske u vojsci je bilo i zanatlija (fabri).

Rimska mornarica (classis) bila je slabo razvijena do Punskih ratova. Sastavljena uglavnom od brodova za patroliranje uz obalu nije mogla odgovoriti potrebama vojske. U okviru dvije glavne flote u Mediteranu, Classis Misenensis i Classis Ravennatis postojale su ratni brodovi (Navis Longa), brzi brodovi (Navis Liburna), teretni brodovi (Navis Oneraria) i izviđački brodovi (Navis Speculatoria). Prema broju vesala dijelile su se na dvoveslarke (Biremes), troveslarke (Triremes) itd. 

Na čelu Rimske vojske i mornarice nalazio se vrhovni imperator. Ovaj naziv su kasnije nosili i rimski carevi. Nešto niži rang od imperatora bio je vojvoda (Dux), koji je upravljao vojskom ili dijelom vojske. Viši oficiri su bili: Legati Militum i Tribuni Militum. Ovih drugih, tj. vojnih tribuna bilo je po šest u svakoj legiji. Niži oficiri su se zvali centurioni (Centurio) i njihovo je zvanje odgovaralo današnjim nižim oficirima ili podoficirima. 

Zapovjednik konjice je nosio naziv Praefectus Equitum, a flote Praefectus Classis.

Glavno oružje rimske vojcke je bilo: kratki mač Gladius, koplje Pilum, strijela Sagitta i štit u obliku pravougaonika ili kruga Scutum.

Rimljani su pored lakog oružja poznavali i bojne sprave za izbacivanje strijela i kopalja - Catapulta i Ballista. Upotrebljavali su praćke (funda i tormentum). 

Vojna oprema rimske vojske je uključivala šljem dok su na sebi su imali kaput bez rukava (Tunica) i kabanicu (Sagulum) kao i kratke hlačice (Bracae). Na prsima su imali oklope i štitnike (Thorax i Lorica) od kože i metala. Na nogama su im bile čizme (Caliga). Pored toga, svaki vojnik nosi sa sobom i hranu za izvjesno vrijeme kao i druge potrebne stvari.

Za označavanje pokreta, napada ili povlačenja imali su više bojnih truba: tuba, cornu, lituus, classicum, a za izmjenu straže korištena bucina. 

U bojne znakove spadali su: orao (Aquila) i zastava (Vexillum). Aquila je predstavljao lik orla, nasađen na visoku motku, a vexillum je bio komad crvena ili bijela platna, u formi zastave. Njih su nosili orlonoše (Aquiliferi) i zastavnici (Signiferi).

Legija se pred borbu postavljala u tri bojna reda (Acies). U prvom redu su bile četiri, a u druga dva po tri kohorte. Treći bojni red je obično predstavljao rezervu. Sa strana su bila krila (Cornua) i tu su se nalazile konjica i pomoćne grupe.

Kod kretanja vojske postojale su tri vrste marša: obični (Iter iustum), ubrzani (Iter magnum) i brzi (Iter maximum). U toku običnog marša vojska je prelazila između 25—30 kilometara na dan.
Kod napada na gradove vojska se služila pokretljivim drvenim kulama na katove(Turres tabulatae), koje su bile na točkovima, zatim ovnovima (Arietes). To su bile debele drvene grede, koje su visile na lancima, a čiji je prednji dio od metala imao figuru ovna. Tom se gredom udaralo o zidove i nastojalo da se bedem provali. Na bedeme se jurišalo i pod štitovima, gdje je više vojnika stupalo u obliku kornjače (Testudo), a upotrebljavali su se i srpovi (Falces) za razvaljivanje zidova. Srpovi su služili i za kidanje konopa kojim su bili vezani jarboli. 

Kada je trebalo da se vojska odmori ili izvjesno vrjeme zadrži, podizan je logor (Castrum). On je imao četvrtast oblik sa vratima na sve četiri strane. One su se zvale: porta praetoria, — porta decumana — porta principalis dextra — i porta principalis sinistra. Svoje logore, utvrde i gradove rimska vojska je opasavala bedemima (Moenia) i jarkom (Fossae), šancem (Aggeres i Valla) i  i ogradama (Pinnae-loricae).  U sredini se nalazio imperatorov šator (Praetorium), dok je ostali prostor bio raspoređen na vojne jedinice između kojih su bili prolazi. Logor su čuvale straže (Vigiliae), po čemu se kod Rimljana i noćno vrjeme dijelilo na četiri vigilije, a dnevno na satove.

Za zasluge u vojsci dijelila su se različita odlikovanja, a zvala su se vjenci (Coronae), jer su imala oblik vjenaca, koji su bili napravljeni od lišća ili kakva metala. 

Ta odlikovanja su bila: 

Najveće odlikovanje bilo je Corona triumphalis. Njega je senat dodeljivao vojskovođi za pobjedu u ratu. To je bio vjenac od lovora, koji je prilikom trijumfa nosio pobjednik vozeći se na Kapitol u kočiji koju su vozili bjeli konji. Uz to je bio odjeven u šarenu togu (toga picta) i tuniku sa palmovim grančicama (tunica palmata). Takvu čast je Cezar docnije trajno prisvojio, pa se takvom odjećom koristio i kad nije bio nagrađen trijumfom. 
Manji se trijumf zvao ovacija (Ovatio). U njemu je pobjednik išao pješke ili je jahao na konju. Isluženi vojnici (veterani) su po odlasku iz vojske kao nagradu dobijali komad zemlje koju su obrađivali, i to im je služilo kao penzija.




#Article 57: Peloponeski rat (318 words)


Oružani sukob između Atinskog pomorskog saveza (predvođenog Atinom) i Peleponeskog saveza (predvođenog Spartom). Rat je, sa jednim prekidom, trajao 27 godina (od 431. do 404. god. p. n. e.) i obuhvatio je skoro cijeli antički svijet. 

Prva faza je trajala deset godina, od 431. do 421. god. p. n. e. Karakterisana je kopnenim prodorima Peleponeskog saveza na Atiku i pustošenjem atinske zemlje. Atinjani, vođeni Periklom, su izabrali da ne ulaze u direktan sukob sa nadmoćnom dorskom vojskom, već su se oslonili na svoju flotu kojom su napadali obale Peleponeza i trudili se da ometu trgovinu Korinta sa Sicilijom. Taj period je obilježen i pojavom kuge, uslijed koje je Atina izgubila četvrtinu svoje stanovništva i trećinu hoplita. Prva faza je okončana Nikijinim mirom 421 god. p. n. e. 

Druga faza je trajala, također, deset godina od 421. do 411. god. p. n. e. Najvažniji događaj je atinski pohod na Siciliju (415. god. p. n. e.), pre svega protiv grada Sirakuze. Ekspedicija se, poslije pomorskog poraza u sirakuškoj luci, završila i katastrofom kopnene vojske. Atinske snage su izgubile preko 200 brodova i 35.000 hoplita. Posle poraza Atina se našla u očajnom položaju, bez novčanih rezervi i sa sve nepouzdanijim saveznicima. Vrhunac krize predstavlja oligarhijski prevrat koji na vlast dovodi tzv. Veće od četiri stotine i otvoren raskol prevratnika sa flotom i vojskom stacioniranom u Joniji. 

Treću fazu (od 411. do 404. god. p. n. e.) odlikuju borbe za kontrolu Helesponta, preko koga se vršio uvoz žita i drvne građe iz oblasti oko Crnog mora. Tokom poslednjih sedam godina, atinska flota je očajnički branila konvoje. Iako su Atinjani imali znatnih uspeha u bitkama kod Abida, Kizika i Arginusa, podlegli su poslednjoj bici kod Egospotama 405. god. p. n. e. 
Rat se završio 404. god. p. n. e. kapitulacijom Atine. Flota je zaplenjena, zidovi koji su spajali grad sa Pirejom, trgovačkom i ratnom lukom su srušeni, a prekomorski posedi su joj oduzeti.




#Article 58: Ivo Ćipiko (1366 words)


Ivo Ćipiko (1869-1923), bio je srpski pripovjedač, rođen u Dalmaciji. Iako nije pisao pod neposrednim utjecajem svog zemljaka Matavulja, on mu je po nizu svojih književnih obilježja i težnji vrlo blizak. Naročito ih vezuje naklonost prema prostom svijetu i veličanje prirodne snage koju otkrivaju u malom čovjeku. I tematski su srodni. I jedan i drugi prikazuju dalmatinski život ili, tačnije, dva dalmatinska područja koja geografski i kulturno oštro kontrastiraju, Primorje i Zagoru. Ćipiko je mnogo više od Matavulja ostao vjeran tom zavičajnom regionalizmu. 

Slično Medi Puciću, Matiji Banu, Baltazaru Bogišiću, Marku Caru i nekim drugim srpskim književnim i kulturnim radnicima iz Hrvatke i BiH, Ivo Ćipiko je bio Srbin katolik. On potiče iz latinske patricijske porodice Sippico, po vlastitim predanjima, porijeklom iz Rima. Jedan od njegovih predaka bio je čuveni Koriolan Ćipiko (lat. Soriolanus Serrio), humanist i novolatinski pisac 15. vijeka. U „Ćipikovoj palati u Trogiru pronađena je sredinom 16. veka Trimalhionova gozba, jedini sačuvani dio iz romana Satirikon rimskog pisca Petronija. S padom Mletačke republike porodica Ćipiko počela je siromašiti i približavati se običnom narodu, pa je i majka ovog pisca bila građanka. 

Rođen u Kaštel-Novom, između Splita i Trogira, Kad su ga kao dječaka dali u fratarsku gimnaziju u Sinju, on je, ne mogavši izdržati krutost i disciplinu školskog režima, pobjegao iz sjemeništa i opredijelio se za šumarski poziv. Sjemenište ga je odvajalo od prirode, zatvaralo ga u mrtve dogme i beživotni moral, a šumarski poziv vratio ga je prirodi i omogućio mu živjeti s narodom. 

Njegovo opredeljenje za srpsku književnost i kasniji prelazak u Srbiju, gdje kao ratni dopisnik učestvuje u balkanskim ratovima a za vrijeme Prvog svjetskog rata prati srbijansku vojsku u izgnanstvo, bilo je prouzrokovano, osim nacionalnim oduševljenjem i naklonošću jednog zapadnjaka, razočaranog u evropsku civilizaciju, prema zemlji koja je u njegovim očima nosila nešto od onog iskonskog, pravog, prirodnog života kome je težio. Ugled Srbije na čitavom jugoslavenskom prostoru i privlačnost srpske književnosti djelovali su u istom pravcu. Prve podsticaje našao je u istoj onoj školi koja ga je u svemu drugom odbijala, u fratarskom sjemeništu u Sinju. Među njegovim profesorima, fratrima, nalazio se i jedan istinski ljubitelj književnosti i jugoslavenski nacionalista. On je budućem piscu donosio djela srpskih pripovjedača i narodne pjesme. Zanesoh se i postadoh Srbinom, napisao je kasnije Ćipiko. 

Prvi, mladalački pokušaji, nekoliko pjesama i jedna crtica, bez stvarne vrijednosti, izašli su mu 1885, a zatim je ćutao više od deset godina, sve do 1897, kada se s pričom Pogibe k'o od šale predstavio kao zreo pripovjedač. Ona je nastala, kao što je sam pisac iznio, pod neposrednim utjecajem Janka Veselinovića i njegovih seoskih pripovjedaka. Prvu knjigu, zbirku pripovjedaka Primorske duše (1899), objavio je u Zagrebu. Kad je hrvatska kritika pozdravila u njemu novu zvijezdu hrvatske književnosti, on je dao izjavu da nije hrvatski, nego srpski pisac. 

Ostala djela izlazila su mu u srpskim kulturnim centrima i ćirilicom. Objavio je još četiri knjige pripovjedaka: Sa jadranskih obala (1900), Sa ostrva (1903), Kraj mora (1913) Preljub (1914), dva romana, Za kruhom (1904) i Pauci (1909), dva dramska pokušaja, Na granici i Volja naroda, oba bez stvarne vrijednosti, potom memoarsku, ratnu prozu, inspirisanu Balkanskim i Prvim svjetskim ratom, Utisci iz rata, Na pomolu, Iz ratnih dana 1912-1917, Iz solunskih borbi, Iz ratnog dnevnika, čija je vrijednost pretežno dokumentarna i žurnalistička. 

Okrenutost socijalnoj tematici, karakteristična za srpski realizam, dobila je u Ćipiku svog najizrazitijeg i najdosljednijeg protagonistu. U nizu pripovjedaka i u oba romana on je prikazao surovu borbu seljaka za kruh i goli život, dao je bez maske poslodavce koji iskorištavaju seljačku radnu snagu kao životinjsku, njihovu ravnodušnost pred seljačkim patnjama. Prvi njegov književni obračun s temom socijalne bijede nalazi se u pripovjesti Na povratku s rada, iz zbirke Primorske duše: surove prirodne okolnosti, suša koja sažiže sve i kiša što prodire do kože, plavi naselja, odnosi plodove rada, kao da se udružuju sa bezdušnošću gazda koji hoće da iz svojih nadničara isisaju posljednje kapi znoja i krvi. 

Socijalna tema ostvarena je s najviše dosljednosti u Paucima, djelu koje je Jovan Skerlić nazvao „novim socijalnim romanom. Njegov junak, mladi planinac Rade Smiljanić, uzaludno se pokušava iščupati iz duga koji mu je otac ostavio u nasljedstvo. On se osjeća nemoćan i nezaštićen pred zlom kojem nema lijeka: da bi se oslobodio jednog duga, on upada u drugi, još veći, i to uvijek kod istog zelenaša; što se više vraća, dug, umjesto da opada, neprestano raste dostižući na kraju takve razmjere da je cijelo imanje jedva dovoljno da ga otplati. Zelenaš liči na ogromno čudovište, na aždahu razjapljenih čeljusti, čijoj nezasitosti nema lijeka, koja uvijek traži nove žrtve. Na kraju romana, Rade se obračunava s gazdom-krvopijom na način junaka starih legendi, on potrže nož i ubija ga. 

Ćipikova socijalna tematika spojena je s njegovom osobenom filozofijom života. U osnovi njegovog pogleda na svijet je suprotnost između prirode i kulture. Rusoovski zaljubljen u prirodu, Ćipiko je bio neprijatelj svih ograničenja koja građanski moral nameće čovjeku. Istinski život jeste život u krilu prirode, u skladu s njenim zakonima, izvan toga sve je laž. Takvim životom žive prosti ljudi, seljaci i ribari. Za njih nema zamršenih problema u životu: rađa se, živi i umire po prirodnom zakonu, onako kako se to zbiva sa svim što postoji u prirodi, s biljkama i životinjama, bez duševnih potresa i društvenih sukoba, sve se rješava prirodnim putem, nagonskim zadovoljavanjem ličnih potreba. 

Takvim životom mogu živjeti i istinski intelektualci. Nevolje počinju onda kada se u život čovjeka umiješa tzv. civilizovano društvo svojim neprirodnim zahtjevima i organičenjima. Zlo koje dolazi iz civilizacije, iz grada na selo, u svom primarnom obliku javlja se kao socijalno zlo, kao ekonomsko iskorištavanje, a od njega počinju sve druge nevolje. Prirodnim i jednostavnim seljacima nisu suprotstavljeni intelektualci, nego gospoda, „pauci, tj. svi oni koji parazitski žive od tuđeg rada. Tako je Ćipikova panteistička filozofija života dobila izrazito socijalnu interpretaciju. Ta dvostruka osnova njegovog djela, panteizam i socijalni realizam, najpotpunije je došla do izražaja u historiji mladog studenta Iva Polića, u romanu Za kruhom. 

Povratak iz grada u zavičaj, na more, za njega znači dvostruko vraćanje životu: ponovno buđenje u njemu zdravog nagonskog života, koji je grad zagušio, i otkrivanje surove stvarnosti primorskog sela, gdje teške prirodne okolnosti i bezdušno izrabljivanje od zelenaša i vlasti dovode siromašne seljake do prosjačkog štapa i prisiljavaju ih da napuste sve i otisnu se u strani svijet trbuhom za kruhom. Po mnogim svojim crtama dvojnik svog autora, Ivo Polić, taj modernizovani romantični junak, dobro vidi bijedu svijeta koji ga okružuje i duboko saosjeća s nevoljama obespravljenih seljaka, ali ga to saznanje ne pokreće na akciju, on se povlači u sebe i sav se predaje svojim snovima, kosmičkim čežnjama i melanholičnim razmišljanjima. 

U ovom romanu postoje još dva tipična ćipikovska motiva: ljubav i more. Ljubav je kod Ćipika uvijek slobodno prepuštanje nagonu, bez ikakvog osjećaja krivice, bez sentimentalnosti. Karakterističan oblik ljubavi jeste preljuba, tj. kršenje zabrana koje nameće građanski brak (pripovjetka Preljub, koja je dala naslov čitavoj zbirci). U Antici, jednoj od najtipičnijih ćipikovskih pripovjedaka, junakinja, pošto ju je slučaj spasao neželjenog braka, živi sama na školju i podaje se slobodno mornarima koji navraćaju. Djeca koja se rađaju kao plod tih slobodnih ljubavi, čim odrastu, odlaze u svijet i više se ne vraćaju („Baš kao lastavice... Kad mladi narastu, izlete iz gnijezda i nestane ih, bog zna kuda, daleko preko mora... Zar oni poslije pitaju za majku?). Ljubav je u ovoj pripovijetki kao i u romanu Za kruhom, neodvojiva od mora. „I kad potražih ženu, mogao sam se za nju samo uz more zagrijati, kaže Ivo Polić. 

More kod Ćipika nije samo prostor u kojem se odigravaju drame njegovih junaka, ono se doživljava kao živo biće, u kome se osjeća „zadah vaseljene, prisutnost „slobode, sjaja i istinskog daška života. Čar mora počinje već od naslova nekih Ćipikovih pripovjedaka (Kraj mora, Na moru, Na dogledu mora) a nastavlja se u opisima primorskih pejzaža, u kojima je Ćipiko pravi pjesnik, i slikanju slobodne ljubavi, gdje se erotika stapa sa žarom sunca i mirisom mora. Najizrazitiji socijalni pisac među srpskim realistima, Ćipiko je ujedno pjesnik prirode, mora i ljubavi, koji je u svom djelu dao modernu književnu interpretaciju drevnog mita o vječnom vraćanju izvorima, san o izgubljenom i ponovo nađenom raju u krilu prirode.




#Article 59: Efor (594 words)


Efor, sin Demofilov, rođen je u Kimi, eolskoj Maloj Aziji, između 408. i 405. god. Dvaput je dolazio u Atinu i slušao Isokrata. Napisao je Opću historiju (Ίστορίη κοινών πράξεων) u trideset knjiga, i to od povratka Heraklovaca kao prvog utvrđenog događaja sve do opsjedanja Perinta (god. 340). Što se djelo završavalo baš tim događajem, koji nije podesan da se njime završi takvo djelo, čini se da se tako dogodilo zbog piščeve smrti. Da je pisac duže poživio, jamačno bi djelo bilo drukčije završeno, jer on je doživio cijelu vladavinu Filipovu i Aleksandrov polazak u Aziju. Da pisac djelo nije dovršio, vidi se i otuda što je posle njegove smrti tridesetu knjigu napisao njegov sin Demofil (Diod. XVI 14, 3; Athen. VI 232). 

Kao Teopompovo, i Eforovo delo imponira već svojom obimnošću: pisac je htio da Helenima napiše cijelu njihovu historiju, i on je u neku ruku postao ono što je za Rimljane bio Livije. On uzima u obzir sve države i zemlje u kojima su događaji za prosječnog Helena imali historijskog značaja. U historiji svoga vremena on je nalazio uniformnu, samo malo nijansiranu manifestaciju helenske prosječne kulture, i njegov racionalistički univerzalizam pojavljuje se kao prirodna posljedica općeg izjednačavanja u opadanju helenske prosvjete. Efor i njegov naraštaj osjećali su da se osnovi potonje historije ne postavljaju više u gradskim republikama, nego izvan njih. Pored univerzalizma, njegova historiografija, kao i tadašnja filozofija, nosi i obilježja etičke orijentiranosti: ona postaje pohvala i osuda ličnosti prema njenoj zasluzi. 

Efor ne izlaže događaje u analističkom obliku gradske hronike, koji nimalo nije podesan za universalnu historiju, nego κατά γένος (Diod. V 1), tj. svaku knjigu izrađuje kao jednu cjelinu s jedinstvenim i zaokruženim sadržajem. On je prvi historičar ο kome znamo da je sam svoje djelo podijelio na knjige; svaka knjiga imala je svoj uvod (Diod. XVI 76, 5), tako da se mogla i posebno izdati, i to je bio veoma važan napredak u ekonomiji historiografije. Eforova naročita zasluga jeste u tome što je skupio i obradio svu stariju historiografsku književnost: služio se Ksantom i Helanikom; iz Herodota je gotovo doslovce uzimao pojedine partije, a služio se i Ktesijom, te je iz njega i popravljao Herodota; upotrebljavao je Tukidida i Ksenofonta, ali i atidografe i mnoge lokalne historičare. Osim toga, skupio je i obradio i stariju geografsku književnost, i zato će ga cijeniti geograf Strabon; IV knjiga po svom geografskom sadržaju dobila je ime Evropa. 

Iako ističe važnost istinitog prikazivanja događaja (frg. 1 i 3 M), te je i bio cijenjen kao jedan od najsavjesnijih pisaca (Polyb. VI 45, XII 28; Joseph. S. Α. Ι 67), Efor odbacuje mogućnost potpune tačnosti u izlaganju prošlosti: „Koji ο onom što se u naše vrijeme dogodilo najtačnije govore, njih smatramo za najvjerodostojnije, a koji stare događaje tako pripovjedaju, za njih mislimo da su najmanje vjerodostojni, jer se ni svih djela ni većeg dijela govora čovjek ne može sjećati poslije toliko godina (frg. 2). Το načelo je sasvim opravdano, ali se i prošlost može kritički izlagati i ocjenjivati kad se ne mjeri mjerom sadašnjosti, nego mjerom koja je njoj imanentna, a to je Eforu nedostajalo. Njemu i cijelom njegovu naraštaju nedostajahu ne samo veličina i trezvenost u političkom mišljenju nego i pronicljivost za razabiranje dubljih veza u velikim razvićima: iako su Peloponeski rat i racionalistička prosvijećenost rasturili predrasude klasne etike, Efor ipak događaje još ocjenjuje s gledišta građanskog morala. Dodajmo da je napisao još tri spisa: retorski spis Ο stilu (Περί λέξεως), Spis ο zavičaju (Έπιχώριος sc. λόγος) i Pronalasci (Ευρημάτων βιβλία β'), u kojima je riječ o počecima i začetnicima ljudske kulture.




#Article 60: Bitka kod Artemizija (289 words)


Trodnevna pomorska bitka 480. p. n. e., kod rta Artemizij, između udruženih grčkih gradova i Perzije na početku Grčko-perzijskih ratova. Vođena je u isto vrijeme kad i bitka kod Termopila.

Udružena grčka flota iz gotovo svih gradova krenula je u susret Perzijancima kod rta Artemizij. Grke je predvodio Temistoklo.
Grci su željeli bitku i time da daju vremena stanovnicima otoka Eubeja da se evakuiraju. Perzijanci su poslali oko 200 brodova južno od Eubeje. Time su htjeli zatvoriti Grcima prolaz i uhvatiti ih u klopku. Grci su od doušnika saznali za plan i poslali svoju flotu u susret perzijskoj. Iako su bili brojčano slabiji, Grci su u prvom boju pobijedili. Glavni razlog su bili pojačani kljunovi na grčkim brodovima. Grci su zarobili 30 perzijskih brodova. Ostali perzijski brodovi su se povukli, ali su nastavili kružiti oko Eubeje. Međutim, zahvatilo ih je veliko nevrijeme iste noći i nanijelo im velike gubitke.

Sutradan je Grcima stiglo pojačanje od još 53 broda pa su grci na prepad uništili nekoliko perzijskih brodova u izviđanju. Trećeg dana, navodno 11. augusta, došlo je do velike bitke. Perzijanci su pokušali iskoristiti brojčanu prednost u brodovima i napravili borbenu formaciju u obliku polukruga. Cilj je bio onemogućiti Grke na povlačenje. Grci su zauzeli odbrambenu formaciju, također polukrug. Zbog brojnosti perzijski brodovi nisu imali dovoljno prostora za manevar. Nakon neodlučnog boja obje su se strane ponovno povukle. Nakon toga Grci saznaju o porazu Leonide I. kod Termopila pa se grčka flota povukla.

Gubici iz ove trodnevne bitke nisu poznati. Ipak, Grci su trećeg dana imali poprilične gubitke, bili su konstantno brojčano slabiji, pa bi se morali povući i da nisu saznali za poraz kod Termopila. Grčke snage se bile, prema Herodotu, 333 brodova, a perzijske oko 500 (?) brodova.




#Article 61: Albanija (4071 words)


Albanija (), zvanično Republika Albanija (), država je u Jugoistočnoj Evropi odnosno na Balkanskom poluostrvu. Graniči sa Crnom Gorom i Kosovom na sjeveru, Makedonijom na istoku i Grčkom na jugu. Na zapadu prirodnu granicu čine obale Jadranskog i Jonskog mora, zbog čega se ona ubraja u sredozemne države. Zemlja je članica Ujedinjenih nacija, NATO saveza, CEFTE, ekonomske kooperacije crnomorskih država, Organizacije islamske konferencije, Regionalnog vijeća za saradnju u Jugoistočnoj Evropi (SEECP), OSCE-a te kandidat za pristupanje Evropskoj uniji. Glavni i najveći grad Albanije je Tirana.

Sa površinom 28.748 km2, Albanija je nešto manja od Belgije, a sa 2,82 miliona stanovnika ima približno kao tri četvrtine stanovništva Bosne i Hercegovine.

Albanija ima 362 km dugu obalu Jadranskog i Jonskog mora, sa brojnim pjeskovitim i kamenitim plažama. Među poznatijim turističkim mjestima su Velipoja, Shëngjin, Drač i Vlora na Jadranskoj obali te Dhërmi, Himara i Saranda na Jonskoj obali. Na najužem mjestu Jadranskog mora, Otrantskim vratima, albanska obala je udaljena od Italije samo 73 km, a mjesto Ksamil udaljeno je samo 2 km od grčkog ostrva Krfa.

Oko polovine površine Albanije zauzima brdovito područje sa nadmorskim visinama iznad 600 m. Manji dio od toga su područja visokih planina. Od jezera Skutari na sjeveru pa sve do grada Vlora na jugu proteže se duž obale vrlo uski pojas aluvijalnog tla koji je ponegdje širok samo par kilometara. Taj pojas se u centralnom dijelu Albanije širi u veliku Muzakijsku niziju (Myzeqeja). Na obali se nalaze brojne lagune i močvarna, vlažna područja. Pošto samo doline, brežuljkasto područje, dijelovi primorskih ravnica i neke visoravni omogućavaju gušću naseljenost stanovništa, u takvim regijama je ona relativno visoka, dok su drugi dijelovi zemlje relativno slabo naseljeni.

Na sjeveru Albanije nalaze se Prokletije (Albanske Alpe), koje pripadaju planinskom lancu Dinaridi. Najviši vrh Albanije sa 2.764 m nadmorske visine je Korab, koji se nalazi sjeveroistočno od Peshkopia i čini granicu sa Makedonijom. Osim njega također je poznata i planina Jezerca. Ona je sa 2.694 m n.v. najviša planina koja se u potpunosti nalazi u Albaniji.

Sve veće rijeke Albanije ulijevaju se u Jadransko more. Sa 282 km, Drim je najduža rijeka ove zemlje. Crni Drim otiče iz Ohridskog jezera. Kod sjeveroalbanskog grada Kukësa spaja se sa Bijeli Drimom koji izvire na Kosovu. Rijeka Drim teče prema zapadu kroz više većih vještačkih jezera i kod Skadra se ulijeva u Jadransko more. Druge veće rijeke u Albaniji su Mat, Shkumbin, Seman sa Devollom i Vjosom koje više ili manje direktno teku u zapadnom pravcu prema Jadranskom moru, pri čemu prolaze kroz brojne planinske lance. Preko kratke rijeke Bojane () odlijeva se Skadarsko jezero prema moru a jednim dijelom ona čini i granicu prema Crnoj Gori.

U Albaniji preovladava suptropsko-sredozemna klima sa prosječnim godišnjim temperaturama od 16 °C i prosječnom količinom padavina nešto manjom od 1200 mm.

U Tirani, naprimjer, dva ljetna mjeseca su izuzetno sušna. Sjeverni i istočni brdsko-planinski krajevi imaju prilično jake zime. U tim područjima, često i ljeto bude relativno hladno. Zimi su mnoga mjesta u planinskim područjima odsječena od svijeta zbog velike količine snijega i sniježnih nanosa. Na jugu na obalama Jonskog mora klima je znatno blaža, što je primjetno i zimi koje su tamo obično vrlo blage. U priobalnim područjima zimske količine padavina su dosta veće. U obalnom gradu Saranda godišnje bude gotovo 300 sunčanih dana.

Nešto više od polovine stanovnika Albanije (54%) živi u gradovima. Najveći gradovi u zemlji nalaze se u zapadnim priobalnim nizijama. U većim gradovima posljednjih godina je zabilježen snažan porast broja stanovnika, dok manja mjesta pokazuju smanjenje stanovništva. Naročito se Tirana proširila u okolna područja te danas sa svojim predgrađima i gradom Drač čini metropolsku regiju.

Na području današnje Albanije u antičko doba su živjeli Iliri, indoevropski narod koji se pojavio otprilike oko 1000. p. n. e.. Njihov glavni grad bio je Skadar u sjevernozapadnoj Albaniji koji i danas postoji. Rimljani osvajaju područje 9. godine n. e. a teritorija moderne Albanije je podjeljena između rimskih provincija Makedonije, Dalmacije i Epirusa.

Tokom većeg dijela srednjeg vijeka, Albanija pripada Bizantu. Albanci se prvi put spominju 1043. godine kao Albanic. Godine 1204. zbog pomoći u ratovanju protiv Mletaka, Bizant uspostavlja nezavisnu albansku kneževinu Epirus. 

Godine 1478. godine, teritoriju današnje albanske države osvaja Osmanlijsko carstvo, ali tek nakon što je slomljen otpor Albanaca pod vodstvom čuvenog Skenderbega. U Osmanlijskom carstvu, Albanci postepeno prelaze na islam. Albanska islamska zajednica je bila podjeljena među sunitima i bektašima.

U drugoj polovini 19. vijeka počinje albanski nacionalni pokret. Godine 1878. osnovan je Prizrenski savez sa ciljem da se napravi nezavisna Albanska država. U to doba napravljena je moderna abeceda albanskog jezika.

Albanija 1912. godine dobija svoju nezavisnost od Osmanlijskog carstva. Godine 1928. Ahmed-beg Zogu, sin vođe jednog albanskog plemena, uspijeva nagovoriti parlament da pretvori Albaniju u kraljevinu, a da on postane kralj. Kralj Zogu vlada Albanijom do 1939. godine, kad je osvaja fašistička Italija.

Nakon Drugog svjetskog rata, Albanija postaje komunistička država. Njom vlada Enver Hoxha koji prvo pokušava preuzeti jugoslavenski komunizam, pa onda sovjetski i konačno kineski. Nakon kraja kineske izolacije prema zapadu, Hoxha prekida odnose između Albanije i Kine te upostavlja politiku izolacije Albanije. Ova politika uzrokuje propast albanske privrede.

Enver Hoxha umire 1985. godine a reforme prema demokratiji počinju 1991. godine nakon pada komunizma širom svijeta. Novi, demokratski ustav usvojen je 1998. godine.

Zastava Albanije (alb. Flamuri i Shqipërisë) je crvena zastava s crnim dvoglavim orlom u sredini, koja predstavlja suverenu državu Albaniju na Balkanu.

Vodi porijeklo od sličnog grba (pečata) Gjergja Kastriotija Skenderbega, vođe pobune protiv Osmanskog Carstva iz 15. vijeka koja je rezultirala kratkom nezavisnošću Albanije od 1443. do 1478. U čast Skenderbega, koji se je protiv Osmanlija borio 25 godina i za to vrijeme vodio 25 bitaka, dvoglavi orao je ukrašen sa 25 perki.

U godini 1911. Dede Gjon Luli je na vrhu brda Deçic u sjevernoalbanskim Alpama proglasio nezavisnost Albanaca, dok je sa svojom vojskom - Malisorima - učestvovao u ratu na dva fronta, protiv Srba i Turaka. To je bilo prvi put poslije 500 godina da je ponovo uzdignuta nacionalna zastava Albanaca. U novembru 1912. godine u Vlori po drugi put biva proglašena albanska nezavisnost. Sadašnja zastava službeno je usvojena 7. aprila 1992, ali su i prijašnje albanske države – Kraljevina Albanija i poslijeratna komunistička država – koristile gotovo istu zastavu; prva je imala Skenderbegovu kacigu iznad orla, a druga crvenu petokraku zvijezdu sa žutim okvirom.

Ista zastava biva privatno korištena od strane Albanaca na Kosovu, Makedoniji i Crnoj Gori kao nacionalni simbol.

Zastava Albanije možda je inspirisala zastavu izmišljene zemlje Sildavije u crtanim filmovima Tintin.

Grb Albanije (albanski: Stema e Shqipërisë) je adaptacija albanske zastave. Načinjen je po uzoru na grb (pečat) Skenderbega. Amblem iznad glave dvoglavog orla predstavlja Skenderbegovu kacigu.

Grb ima proporcije 1:1.5.

Himni i Flamurit (bosanski: Himna Zastavi) jest nacionalna himna Albanije. Riječi za himnu je napisao albanski pjesnik Aleksander Stavre Drenova. Himna je prvi put objavljena 1912 godine u albanskim novinama Liri e Shqipërisë koje su izdavane u Bugarskoj. Muziku za tekst je komponovao rumunski kompozitor Ciprian Porumbescu.

Albanija je parlamentarna demokratska republika, a vladu predvodi premijer. Zastupljen je višestranački sistem. Vlada ima ulogu izvršne vlasti. Zakonodavnu vlast imaju i vlada i parlament (). Od 1991. i uvođenja pluralizma dominantne su Demokratska i postkomunistička Socijalistička stranka.

Izvršnu vlast, tj. predsjednika države bira parlament na period od pet godina. 

Zakonodavac je Skupština Albanije, čijih se 140 zastupnika bira za mandat od četiri godine.

Vlada Albanije, na čelu s premijerom, također odgovara parlamentu za svoj rad. 

Albanije je 2000. osnovala Ustavni sud po uzoru na Njemačku, koji se u nedavnim političkim krizama pokazao kao stabilizirajući faktor. Aktualni Ustav usvojen je 28. novembra 1998. nakon referenduma.

Na ranijim demokratskim izborima, naročito onim prije 2007, dešavale su se razne nepravilnosti, koje su međunarodni posmatrači vrlo negativno ocijenili. Tek su parlamentarni izbori 2013. bili prvi koji su prošli bez većih neregularnosti te na kojima su stranke gubitnice priznale izborni poraz, što se ranije nikad nije desilo, a za organizaciju tih izbora Albanija je pohvaljena na međunarodnom nivou. Na parlamentarnim izborima održanim 3. jula 2005. pobijedila je tada opozicijska Demokratska stranka Albanije (PDSh), na čijem je čelu bio bivši predsjednik Sali Berisha, ali nisu uspjeli osvojiti apsolutnu većinu u parlamentu. Zbog brojnih prigovora i neophodnih ponavljanja brojanja u tri izborna okruga, zvanični rezultat izbora potvrđen je i objavljen tek početkom septembra 2005. Berisha je tada postao premijer Albanije. Međutim, na lokalnim izborima 18. februara 2007. Berishina Demokratska stranka zabilježila je poraz. 

Na općinskim izborima 2011. Berisha i Demokratska stranka ponovno su ostvarili pobjedu. Između ostalih, njegova stranka dobila je većinu u općinskom vijeću i mjesto gradonačelnika Tirane, gdje je od 2000. vladao Edi Rama. Prije parlamentarnih izbora 2013. u aprilu je LSI (Socijalistički pokret za integraciju) napustio koaliciju s Demokratama formiranu 2009. te se pridružio Socijalistima. Na tim izborima pobjedu je odnijela koalicija pod vodstvom Socijalista sa glavnim kandidatom Edijem Ramom, koji je postao Berishin nasljednik na mjestu premijera.

Politika u Albaniji obilježena je djelovanjem dvije velike stranke: Demokratske stranke Albanije (PD) i Socijalističke stranke Albanije (PS). PD je nastala 1990. iz protivkomunističkih studentskih pokreta, dok je PS stanka nasljednica Stranke rada Albanije, koja je zemljom vladala gotovo 50 godina tokom socijalističke diktature njenog predsjednika Envera Hoxhe. Danas, da bi neka stranka došla do apsolutne većine u parlamentu, po pravilu bira koalicijskog partnera, pri čemu pojedine manje stranke političkog centra već bile uključene u demokratske i socijalističke vlade.

Političke stranke, uz izuzetak Kršćansko-demokratske stranke, ne zastupaju niti jednu religiju. Demokrate imaju pretežnu većinu u gegijskom dijelu sjeverne Albanije, dok Socijalisti imaju više pristalica uglavnom u toskijskom jugu. Grčka i makedonska manjina formirale su zajedničku Ujedinjenu stranku za ljudska prava (PBDNJ). Druge manje stranke su nastale pretežno izdvajanjem raznih struja iz dvije najveće stranke.

Albanska vojska se gotovo raspala nakon pobune i nemira u zemlji 1997. godine. Zbog tih događaja, vlada je 2001. započela desetogodišnji program reformi, kako bi vojsku dovela na tehnološki viši nivo te je profesionalno usavršila. Nova albanska vojska sastoji se iz 14.500 aktivnih vojnika i 5.000 u rezervnom sastavu. Novost je i da je Albanija ukinula obavezu služenja vojnog roka te danas raspolaže isključivo sa profesionalnim vojnicima. Izdaci za odbranu 2011. bili su u visini 1,52% BDP-a.

Albanija je podijeljena u 12 okruga (qark na albanskom). Regije su dalje podijeljene u 36 oblasti („rrethe“ na Albanskom). Glavni grad, Tirana, ima specijalan status.

Već cijeli niz godina Albanija se nalazi u jednom teškom procesu privredne transformacije sa ranije centralno-planske socijalističke u modernu, otvorenu tržišnu ekonomiju. Nakon teške krize 1990tih, privreda je postepeno bilježila oporavak: mnoga država preduzeća su privatizirana, izgrađeni pravni okviri poslovanja, stopa inflacije stabilizirana, smanjena je stopa nezaposlenosti a bruto nacionalni proizvod i prosječni mjesečni dohoci radnika povećani. Sektor turizma je zabilježio snažan porast prihoda. Infrastruktura je značajno poboljšana. Nacionalna ekonomija raste iz godine u godinu, a tokom finansijske krize 2007. Albanija je, za razliku od većine drugih evropskih država, čak zabilježila i rast privrede. Broj građana koji žive ispod granice siromaštva je smanjen, a od 2008. uvedena je proporcionalna (jedinstvena) stopa poreza od 10%, koja je među najnižim u Evropi.

Ipak, u Albaniji još uvijek postoje brojni strukturalni problemi. Stopa nezaposlenosti je još uvijek relativno visoka, tako naprimjer u periodu juli-septembar 2010. iznosila je 13,5%. Iz ove stope izuzete su osobe koje rade u poljoprivredi, jer se ne smatraju nezaposlenim. Prema podacima Svjetske banke 2008. godine bilo je 12,4% albanskog stanovništva koji su se smatrali siromašnim. U 2006. prosječna mjesečna primanja iznosila su 28.322 leka (približno 225 eura).

Jedan od većih problema u zemlji je i slaba infrastruktura. Iako su glavne saobraćajne veze znatno obnovljene i izgrađene, veći dio transportnih puteva u planinskim krajevima je i dalje u veoma lošem stanju. U tim područjima opskrba vodom je također ograničena na nekoliko sati dnevno, a česti su i prekidi napajanjem električnom energijom. Zbog ovih problema u ruralnim područjima, mnogi stanovnici su napustili sela i odselili bilo u gradove ili čak u inostranstvo.

U 2010. bruto domaći proizvod iznosio je oko 11,955 milijardi US$, po tekućim cijenama. Sve do 2008. BDP je rastao izuzetno brzo u pojedinim periodima daleko iznad 5% (po realnim cijenama). Rast privrede u tim godinama zasivao se na velikoj aktivnosti u oblasti građevinarstva, ali i sitnih preduzeća i uslužnih djelatnosti. Međutim, zbog izražene energetske krize, poljoprivreda, rudarstvo i industrija su zabilježili smanjenje proizvodnje, te su vrlo sporo napredovale.

U 2011. izvoz je iznosio 1,954 milijardu US$ dok je uvoz iste godine iznosio 5,076 milijarde US dolara. Iz ovog proizilazi trgovački deficit od 3,122 milijarde US dolara odnosno 24,3% BDP-a.

Najvažniji izvozni partneri Albanije u 2010. bili su Italija (48,8 %), Kina (8,4 %), Turska (6,7 %), Grčka (5,6%), Španija (5,4%) i Indija (4,9%). Najviše se uvozila roba iz Italije (34,8 %), Grčke (12,9 %), Kine (6,2%), Turske (6,0%) i Njemačke (4,6%). Iz Albanije se najviše izvozi hrana, hrom, tekstilni proizvodi, sirova nafta, asfalt i pamuk. U uvozu također dominiraju prehrambeni proizvodi, mašine, hemikalije, tekstil i druga potrošna roba.

Budžet Albanije 2009. obuhvatio je izdatke u vrijednosti od oko 4,1 milijarde US dolara, dok su budžetski prihodi iznosili oko 3,36 milijarde US dolara. Iz toga proizilazi budžetski deficit u visini oko 6,3% BDP-a. Javni dug u 2009. iznosio je 6,44 milijarde US dolara odnosno 54,9 % BDP-a.

Plan budžeta za 2012. godinu predviđao je izdatke u visini od 28,7% BDP-a te prihode u visini od 25,7% BDP-a. Prema tome, budžetski deficit je iznosio oko 3% BDP-a. Te godine udio javnih izdataka u budžetu (u %) bio je raspoređen, između ostalih, u sljedeće oblasti:

Albanija je podnijela zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji 28. aprila 2009.6. novembra 2009. Vijeće Evropske unije poslalo je Evropskoj komisiji relevantnu dokumentaciju pozivajući da predloži mišljenje o njoj.16. decembra, Evropska Komisija je poslala upitnik Vladi Tirane, a odgovori su dostavljeni 14. aprila 2010. Dana 8. novembra 2010. godine Vijeće je odobrilo ukidanje režima viza cirkuliranje zraka u Šengenskom prostoru albanske državljane; ova se odluka primjenjuje počevši od 15. decembra. 10. oktobra 2012. Evropska komisija preporučila je Albaniji da dobije status kandidata čim provede neke temeljne reforme.

U martu 2015., tokom petog sastanka dijaloga na visokoj razini, povjerenik za proširenje Johannes Hahn naglasio je albanskim vlastima da prije pregovora mogu započeti određivanje datuma za pristupanje, Vlada mora ponovo otvoriti dijalog uz oporbu i provode se značajne reforme u svih pet prethodno identificiranih kritičnih područja, a to su javna uprava, pravna organizacija i državna služba (vladavina zakona), korupcija, organizirani kriminal, temeljna prava. Ovaj službeni stav u cijelosti je dijelio Evropski parlament u aprilu 2015 Putem rezolucije kao komentara na predstavljanje izvješća Komisije o napretku Albanije u 2014. godini od strane Komisije.

Temeljni korak ka otvaranju pristupnih pregovora bilo je jednoglasno odobravanje Skupštine ustavne reforme pravosudnog sustava održanog 21. juna 2016., koju su politički čelnici Evropske unije smatrali neophodnom za borbu protiv korupcije bijesan u zemlji.

U aprilu 2018. godine, visoki predstavnik Evropske unije i povjerenik za proširenje objavljuju svoje pozitivno mišljenje o otvaranju pregovora o pristupanju, s obzirom na ostvareni napredak. U junu iste godine čelnici 28 zemalja članica odobrili su sporazum o početku pregovora o pristupanju od lipnja 2019.

Prema popisu stanovništva koji je proveden u Albaniji u oktobru 2011, zemlja je imala 2.800.138 stanovnika. To predstavlja smanjenje broja stanovništa za preko 8% u periodu od 2011. godine, što je pravdano velikim iseljavanjem stanovnika. Prvi put u njenoj historiji, manje od polovine stanovnika živjelo je na selu (46,5%). Ministarstvo unutrašnjih poslova Albanije objavilo je u decembru 2015. da je u registru stanovnika upisano više od 4,4 miliona osoba. Međutim, većina tih osoba živi u inostranstvu.

U doba komunističke vlasti u zemlji, ona je stalno vršila procese industrijalizacije i urbanizacije zemlja, ali i pored toga velika većina Albanaca je prije 1990. i dalje živjela na selu. To i danas obilježava mentalitet mnogih ljudi i u gradovima, čak i onih koji nisu doselili u grad, već njihovi roditelji ili, u svakom slučaju, neko od rođaka još i dalje živi na selu. Tradicionalna srednja klasa stanovništva u Albaniji je i dalje rijetka. Moderna građanska kultura postojala je početkom 20. vijeka samo u većim gradovima poput Skadra, Korçe, Drača i Đirokastra. Tek od 1920tih njima se pridružuje nova albanska prijestonica Tirana. Komunisti su odbijali građansku samosvijest ovih gradova te su nakon 1945. značajno uništili građanska kulturna dostignuća.

Vrijeme nakon prekretnice 1990. donijelo je velike demografske promjene. S jedne stane, stotine hiljade Albanaca je bilo legalno ili ilegalno otišlo u Italiju, Grčku, druge zemlje EU ili Sjevernu Ameriku, dok je s druge strane uslijedila velika unutrašnja migracija, bijeg sa sela u gradove, u kojem su stanovnici planinskih naselja i sela doselili u gradske centre. Albanska vlada je 2004. objavila podatak da se broj emigranata popeo na jedan milion za manje od 15 godina. Međutim, i pored odseljavanja broj stanovništva u glavnom gradu Tirani i lučkom gradu Draču zabilježio je ogroman porast zbog unutrašnjeg doseljavanja. Tirana je sa 250 hiljada stanovnika 1990. porasla na 600.000 danas. Sela i mali gradovi su gotovo pusti. U brdima i na jugu zemlje postoje brojna sela u kojima niko ne živi.

Iako su Albanci prije 1990. imali najvišu stopu prirodnog prirasta u Evropi (kontracepcijska sredstva su bila zabranjena), danas su sa 1,32 rođena djeteta po jednoj ženi daleko ispod evropskog prosjeka od 1,5 djeteta po ženi. Glavni grad ima čak i niži prosjek od oko 1 djeteta po ženi, što je daleko najniža vrijednost među većim evropskim gradovima. Ova okolnost zajedno sa nezaustavljivim odseljavanjem stanovništva doveli su do brzog starenja albanskog stanovništva, koje, zbog još uvijek velikog udjela mlađe populacije od 15 do 30 godina starosti, nije značajnije izraženo. U međuvremenu prosječna starost stanovništva porasla je na 35,3 godine.

U etničkom smislu, Albanija ima prilično ujednačeno (homogeno) stanovništvo. Albanci, prema podacima s popisa 2011, predstavljaju najveći etničku grupu sa 82,58% stanovništva.

Na istom popisu 13,96% stanovništva nije dalo odgovor u smislu etničke pripadnosti. Ostalih 1,58% stanovništva dalo je nevaljan ili neodređen odgovor. Na osnovu velikog udjela ovako nedorečenih odgovora, čije uzroke treba tražiti u brojnim pozivima na bojkot od strane organizacija etničkih manjina, ovi podaci, prema riječima Dhimitëra Doke, ne predstavljaju jasnu i nedvosmislenu sliku etničke strukture stanovništva Albanije.

Prema odgovorima datim na popisu stanovništva, Grci sa 0,87% stanovništva predstavljaju najveću etničku manjinu a žive pretežno na jugu zemlje. Romi i Vlasi (Arumuni) također žive u Albaniji, obje grupe sa po 0,3% stanovništva zemlje. Međutim njihovi pripadnici žive u cijeloj zemlji, vrlo raspršeno, a veće zajednice su koncentrirane u većim gradovima te u južnim dijelovima zemlje. Poslije njih slijede etnički Makedonci sa 0,2% stanovništva Albanije, koji žive u nekim selima duž državne granice prema Makedoniji. Kao Balkanski Egipćani izjasnilo se 0,12% stanovništva. Ova zajednica uglavnom živi u većim gradovima, a u etničkom smislu su se izdvojili iz Roma. Relativno mala manjina je 0,01% Crnogoraca. Oni žive uglavnom na sjeverozapadu Albanije prema granici sa Crnom Gorom. Pored navedenih, sve ostale etničke grupe u zemlji sačinjavaju ukupno 0,09% stanovništva.

Bošnjaci sa oko 10.000 pripadnika također predstavljaju jednu od manjina u Albaniji. Njih oko 3.000 živi u regiji između Drača i Tirane, tačnije u naseljima Borak i Šijak. Oni su tamo i dalje zadržali svoj nacionalni identitet i jezik. Međutim, na popisu stanovništva 2011. njihov broj nije iskazan zasebno.

Albanija se nalazi u području gdje je, između ostalog, prisutan i veliki broj biljnih vrsta. Albanska flora ima 3.221 poznatu vrstu, od čega je 489 endema karakterističnih za Balkansko poluostrvo, dok 40 vrsta raste samo u Albaniji.

U obalnom pojasu rastu palme, narandže i limun. U dubokim riječnim dolinama koji protiču kroz gorje rastu velike šume oraha i badema. U šumama na sjeveru zemlje rastu između ostalih jele, smrče, hrastovi, bukve i javor. Za Albaniju su naročito karakteristične hrastove šume koje čine oko petinu svih šuma u zemlji. Na toplijem jugu države i u priobalnim nizijama rastu borovi, lipe i masline. Sredozemni grmovi (makija) rasprostranjeni su sve do nadmorske visine od 800 m, a osim njih i lovor, eukaliptus i smokva.

U velike površine netaknute okoline, Albanija čini životni prostor velikom broju rijetkih ptica kao i drugim životinjama, koje su u ostalim područjima ovog dijela Evrope već nestale. U zabačenim planinskim područjima žive vukovi, euroazijski ris, lisice, jeleni, divlje koze i divlje svinje. Broj smeđih medvjeda je krajem 1990ih znatno opao. Osim toga u Albaniji živi više od 350 vrsta ptica, između ostalih to su jastrebovi, orlovi i lunje. Vlažna i močvarna područja duž obale i jezera su važne stanice za mnoge ptice selice. U albanskim vodama i moru živi oko 260 ribljih vrsta kao i neke rijetke vrste kornjača poput velike želve (Chelonia mydas) i glavate želve (Caretta caretta).

Međutim, u Albaniji je u posljednjih 25 godina zabilježen pad biološke raznolikosti. Dvije biljne i četiri životinjske vrste su već izumrle. Kod 27 vrsta sisara, 89 vrsta ptica, šest vrsta riba i 4 biljne vrste zabilježen je pad broja jedinki za više od polovine.

Albanija je dom velikom broju biljnih i životinjskih vrsta, ali se istovremeno bori sa cijelim nizom ekoloških problema, između ostalih nelegalnim lovom i ribolovom, prekomjernim izlovom ribe, nelegalnom sječom šuma i njihovim krčenjem te prekomjernom ispašom pašnjaka. Prema podacima iz 2002, 3,6% površine zemlje je bilo zaštićeno u okvirima rezervata ili nacionalnih parkova dok je 2010. taj postotak narastao na 9,9. Albanija pripada takozvanom Zelenom pojasu Evrope te se nalazi u Plavom srcu Evrope.

U Albaniji postoji 14 nacionalnih parkova, koji zauzimaju oko 6,9% površine zemlje, te pomorski nacionalni park Karaburun-Sazan. Najveći po površini su nacionalni park Prespansko jezero, nacionalni park Šebenik-Jablanica i nacionalni park planine Dajtit. Parkovi su mjesta gdje rastu brojne ugrožene biljne vrste i utočište za brojne ugrožene životinjske vrste, a smatraju se mjestima netaknute prirode. Međutim, nedostaje efektivan i praktičan način zaštite tih područja. Pojedini nacionalni parkovi su također i omiljena turistička odredišta.

Najpopularniji sport u zemlji je nogomet. U najvišem rangu nogmetnog takmičenja, Kategoria Superiore, takmiči se 12 klubova. Do danas najviše titula šampiona ostvario je klub iz Tirane KS Dinamo Tirana. Nogometna reprezentacija Albanije ostvarila je najvišu pobjedu u Balkanskom kupu 1946. godine. Također, po prvi put se 2015. kvalificirala na Evropsko prvenstvo u nogometu. Osim nogometa, u zemlji su popularna košarka, odbojka i streljaštvo. Posljednjih godina, automobilske utrke također dobijaju na popularnosti.

Albanija je članica UEFA, FIFA i Međunarodnog olimpijskog komiteta. Tek 2013. u Tirani je održano neko značajnije međunarodno takmičenje i to Evropsko prvenstvo u dizanju tegova.

Prva poštanska marka Albanije izašla je 5. maja 1913. godine, gotovo šest mjeseci nakon proglašenja nezavisnosti. Tiskana je jedna marke sa nominalnom vrijednošću od 1 groša, odnosno 1 turske pjastre Marke su bile zapravo službeni okrugli pečat Ministarstva pošte Albanije, sa albanski dvoglavim orlom kao grbom, tekstom MINISTERIA E POST-TELEG E TELEFONËVET u crnoj boji i bez naznačene nominalne vrijednosti. Ukupno je tiskano 2232 komada. Drugo izdanje izašlo je 1. juna, a varijacija te marke 14. oktobra 1913. Radi se ponovo o pečatu, ali bez grba sa nominalnom vrijednošću od jednog groša. Varijanta iz juna je tiskana u karnetima od 45 komada, a na poštanskim šalterima je rezana u približno kvadratične marke, a marke su zbog teksta zarotiranog za 45° lijepljene tako da je zarotirani vrh kvadrata bio dolje. Postoje varijante u crnoj i plavoj boji. Drugo izdanje je perforirano iglom šivaće mašine, a perforacije su obilježavane grafitnom olovkom. Tiraž junske serije bio je 1643 komada, a oktobarske oko 800. Petnaest dana kasnije 16. juna izlazi serija od 8 maraka, koje su marke Osmanlijskog carstva iz 1908, 1909 i 1911. godine, na kojima je ručno utisnut crni pečat u obliku albanskog dvoglavog orla. Nominalna vrijednost je od 2, 5, 10 i 20 para, 1, 2, 2½, 5, 10, 25 i 50 pjastri. Marke su u raznim bojama, a pored orla u donjem dijelu marke je polukružno utisnuto albansko ime Albanije Shqipёria. Tiraž ove serije bio je od 11.375 komada za marku sa nominalnom vrijednošću od 1 pjastre (plave boje), do 16 komada za najvrijedniju marku sa nominalnom vrijednošću od 50 pjastri u naranđastosmeđoj boji. Ova serija je jedna od najvrijednijih albanskih maraka, te vrijednost na tržištu za visoke nominalne vrijedosti, u zavisnosti od kvaliteta, prelazi nekoliko desetina hiljada eura. 

Sve do uvođenja nove albanske valute albanskog franka, albanske marke su imale nominalne vrijednosti u turskoj pjastri ili u manjim jedinicama parama. U decembru 1913. izlazi serija od 6 maraka sa motivom Skenderbega sa nominalnim vrijednostima od 2, 5, 10, 25, 50 qintara, kao stotog dijela franka i 1 franka. Marke imaju štamparsku grešku jer je ime Skenderbega umjesto Skanderbegu oštampano Skanderbergu. Ova serija je poznata u manjoj količini (oko 50 kompleta) sa pečatom Shkoder i Lezkë u zlatnoj boji.  Tiraž je bio 500.000 sa niže vrijednosti, a 100.000 za marku od 1 franka.




#Article 62: Alžir (6971 words)


Alžir (arapski: الجزائر al-Jazā'ir; Tamazight: ⴷⵣⴰⵢⴻⵔ; francuski: Algérie), službeno Narodna Demokratska Republika Alžir, je suverena država koja se nalazi u sjevernoj Africi na obali Sredozemnog mora. Sa površinom od 2.381.741 km2, Alžir je deseta najveća država na svijetu i nakon osamostaljenja Južnog Sudana od Sudana najveća država Afrike. Graniči se sa Tunisom na sjeveroistoku, sa Libijom na istoku, Marokom na zapadu, Zapadnom Saharom, Malijem i Mauritanijom na jugozapadu i Nigerom na jugoistoku, dok na sjeveru izlazi na Sredozemno more.

Od antičkih vremena, teritorija današnjeg Alžira je bila u sastavu mnogih carstava, među kojima su Numidija, Fenicija, Kartaga, Rimsko carstvo, Vandali, Bizantijsko carstvo, Emevijski halifat, Abasidski halifat, Idrisidski sultanat, Aglabidski emirat, Rustamidsko carstvo, Fatimidski halifat, Ziridski emirat, Hamadidsko carstvo, Almoravidsko carstvo, Almohadski halifat, Osmanlijsko carstvo i Francusko kolonijalno carstvo. Berberi se smatraju autohtonim stanovnicima Alžira. Nakon muslimanskog osvajanja sjeverne Afrike, većina autohtonih stanovnika je prešla na islam. Stoga, iako je većina Alžiraca berberskog porijekla, većina se identifikuje arapskim identitetom. Masovno, Alžirci su mješavina Berbera i Arapa, Turaka, Afrikanaca i Andaluzijaca.

Alžir je regionalna i srednja sila. Ova afrička država snabdjeva Evropu velikim količinama prirodnog plina, pa joj je izvoz energije okosnica ekonomije. Prema OPEC-u, Alžir je 17. država u svijetu po rezervama nafte i druga u Africi, dok je 9. država u svijetu po rezervama plina. Alžirska naftna kompanija Sonatrach je najveća kompanija u Africi. Alžir ima jednu od najvećih vojsci u Africi i najveći vojni budžet na kontinetu. Većina alžirskog oružja se uvozi iz Rusije, sa kojom je bliski saveznik. Alžir je članica Afričke unije, Arapske lige, OPEC-a, Ujedinjenih nacija i jedan od osnivača Arapske magrebske unije.

Prema podacima iz januara 2012. godine u Alžiru je živjelo 37,1 milion stanovnika.

Administrativno se sastoji od 48 pokrajina, 553 distrikta (daïras) i 1.541 općine.

Glavni i najveći grad države je Alžir.

Naziv za državu potiče od naziva glavnog grada Alžira. Naziv za glavni grad potiče od arapskog termina al-Jazā'ir (الجزائر) što u prijevodu na bosanski jezik znači ostrva i skraćena je verzija starijeg naziva Jazā'ir Banī Mazghanna (جزائر بني مزغنة) što znači Ostrva Mazghanna plemena zabilježenog od strane srednjovjekovnog geografa i kartografa Muhameda El-Idrisija.

Neolitska civilizacija na području Sahare i mediteranskog dijela Magriba javlja se još u periodu od 11.000 godina prije nove ere ili najkasnije između 6.000 i 2.000 godina p.n.e. Taj period ljudske historije koji je naročito bogato prikazan na slikama Tasili n'Adžera, dominirao je na području današnjeg Alžira sve do klasičnog perioda. Mješavina različitih naroda Sjeverne Afrike se tokom vremena ujedinila u posebnu rodnu populaciju koja se zove Berberi a koji su autohtoni narodi sjevernog dijela Afrike.

Iz svog glavnog centra moći u Kartagi, Kartaginjani su se proširili i uspostavili mala naselja duž sjevernoafričke obale. Do 600. godine prije nove ere Feničani su se već nalazili u Tipasi, istočno od današnjeg alžirskog grada Cherchella, Hiponu (današnjem Annabu) i Rusicadeu (današnjoj Skikdi). Ta naselja su im služila kao sidrišta i gradovi za trgovinu.

S obzirom na porast moći Kartage, njen uticaj na urođeničko stanovništvo se dramatično povećao. Berberska civilizacija se nalazila u fazi u kojoj je poljoprivreda, proizvodnja, trgovina i politička organizacija funkcionisala u nekoliko država. Trgovinske veze između Kartage, čiji su se posjedi nalazili na obali Sredozemnog mora, i Berbera u unutrašnjosti su se intezivirali ali je teritorijalna ekspanzija Kartage rezultirala i porobljavanjem ili vojnim zapošljavanjem Berbera.

Do početka 4. vijeka prije nove ere, Berberi su činili najbrojniji dio vojske Kartage. U periodu od 241. do 238. p.n.e. berberski vojnici su se pobunili jer nisu bili plaćeni za svoje usluge nakon što je Kartaga izgubila od Rimljana u Prvom punskom ratu. Nakon što su se pobunili, Berberi su uspjeli su da steknu kontrolu nad većinom Kartaginine sjevernoafričke teritorije te su čak i kovali novac koji je nazvan Libijan, što je na grčkom označavao narode Sjeverne Afrike. Moć Kartage je povremeno opadala uglavnom zbog stalnih ratova i poraza od Rimskog carstva tokom Punskih ratova

Grad Kartaga je konačno uništena 146. p.n.e od strane Rimskog carstva. Kako je opadala moć Kartage tako su Berberi širili svoju vlast u zaleđu. Do 2. vijeka p.n.e pojavilo se nekoliko velikih ali ipak slabo administrativno razvijenih berberskih kraljevstava. Dva kraljevsta su osnovana u Numidiji, na području koje se nalazilo iza priobalnih područja koje je kontrolisala Kartaga. Zapadno od Numidije nalazila se Mauritanija, koja se protezala preko rijeke Muluja, u današnjem Maroku do Atlantskog okeana. Najvišu tačku civilizacije, do dolaska Almohada i Almoravida više od 1.000 godina poslije, Berberi su postigli za vrijeme vladavine Masinise tokom 2. vijeka prije nove ere.

Poslije smrti Masinise 148. p.n.e. Berbersko kraljevstvo je dijeljeno i ujedinjavano nekoliko puta. Te teritorije su se održale nezavisnim do 24. godine nove ere kada ih je pokorilo Rimsko carstvo.

Tokom sljedećih nekoliko vijekova područjem današnjeg Alžira vladali su Rimljani, koji su osnovali mnoge kolonije u regiji. Kao i ostatak Sjeverne Afrike, Alžir je bio jedno od područja koja su hranila Carstvo jer su se sa područja Alžira izvozile žitarice i drugi poljoprivredne proizvodi u Rimsko carstvo. Aurelije Augustin bio je biskup Hippona (danas Alžira), koji se nalazio u tadašnjoj rimskoj provinciji Afrike. Germanski Vandali pod vodstvom Gajzerihaa su 429. godine sa Pirinejskog poluostrva prešli na afričko tlo i 435. godine zagospodarili priobalnim područjem Numidije. Nisu uspjeli u namjeri osnivanja nijednog značajnijeg naselja na osvojenom području jer su u toj namjeri osujećeni od strane lokalnih plemena. U stvari, do trenutka dolaska Bizantijaca, Lepcis Magna je napuštena, a regija Mselata je okupirana od strane autohtonog Laguatana koji su nastojali da ostvare politički, vojni i kulturni preporod.

Nakon pojave islama i njegovog širenja prvo Arabijskim poluostrvom a zatim i Levantom, još za vrijeme Pravednog halifata muslimani prelaze na područje Sjeverne Afrike i osvajaju Egipat. Širenjem teritorije prema zapadu, uz zanemariv otpor lokalnog stanovništva, Emevije osvojaju Alžir sredinom 7. vijeka. U narednom periodu većina autohtonog stanovništva će prihvatiti islam. Padom emevijskog halifata, na području koje je obuhvatalo pojavit će se nekoliko lokalnih dinastija, uključujući Aglabide, Almohade, Zajanide, Ziride, Rustamide, Hamadide, Almoravide i Fatimide.

U srednjem vijeku, tokom zlatnog doba islama, Sjeverna Afrika je bila dom mnogih velikih naučnika, vjerskih autoriteta i vladara. Početkom ovog perioda Magrebom su vladali Fatimidi, dugotrajni halifat koji se teritorijalno protezao i na Levant i Hidžaz. Fatimidi su imali sekularnu unutrašnju vladu, kao i moćnu vojsku i mornaricu, sastavljenu prvenstveno od Arapa i stanovništva sa Levanta. Fatimidski halifat se počeo rušiti kada su Ziridi, koji su bili pod vlašću Fatimida, počeli da jačaju svoju autonomiju unutar Fatimidskog halifata sve dok se nisu izdvojili iz halifata. U početku su Fatimidi slali vojsku protiv Zirida i uspjevali da zadrže primat nad tom teritorijom koju su naseljavali Ziridi. Usljed toga, Ziridi su prihvatili arapske običaje i kulture. Ostala autohtona berberska plemena koja su i dalje ostala u velikoj mjeri nezavisna i koja su u zavisnosti od plemena do plemena kontrolisala različite dijelove Magreba vremenom su se ujedinila (uglavnom za vrijeme Fatimida). Fatimidska država, poznata i kao Fatimidski halifat, vremenom je postala islamska imperija koja je u svom sastavu uključivala Sjevernu Afriku, Siciliju, Palestinu, Jordan, Liban, Siriju, Egipat, afričku obalu Crvenog mora, područje Tihamaha (područje na Arabijskom području, od Akapskog zaliva do tjesnaca Bab-el-Mandeba, između Afričkog roga i Arabijskog poluostrva), Hidžaz i Jemen. Fatimidski halifat je trgovao sa ostalim imperijama tog vremena, a formirana je i jedna vrsta konfederacije i uspostavljena trgovačka mreža sa drugim islamskim državama tokom islamskog doba.

Kroz historiju, Berberi su se sastojali od nekoliko plemena. Dva glavna ogranka su činili Botri i Barnèsi koji su se dalje dijelili na različita plemena i podplemena. Svaka regija Magreba sadržavala je nekoliko plemena (npr. Sanhadja, Houara, Zenata, Masmuda, Kutama, Awarba i Berghwata). Sva ova plemena su donosila nezavisne teritorijalne odluke.

U srednjem vijeku na području Magreba i u drugim obližnjim zemljama pojavilo se nekoliko berberskih dinastija. Ibn-Haldun, arapski filozof i historičar, je izradio tabelu koja sadrži osnovne podatke o berberskim dinastijama regije Magreb kao što su Ziridi, Banu Ifran, Maghrawa, Almoravidi, Hammadidi, Almohadi, Merinidi, Abdalwadid, Wattasidi, Meknassa i Hafsidi.

U ranom 16. vijeku, Španija je izgradila utvrđene ispostave na ili blizu alžirske obale i preuzela kontrolu nad nekoliko obalnih gradova poput Mers el Kebira 1505. Orana 1509. i Tlemcena, Mostaganema i Ténèsa 1510. godine. Iste godine, nekoliko trgovaca iz Alžira prepustilo je jedno od kamenitih ostrva sa lukom Španiji. Poslije se ispostavilo da su utvrđene ispostave (Presidios) u Sjevernoj Africi skupe i uglavnom predstavljaju neefikasne vojne napore koji nisu garantovali pristup španskoj trgovačkoj floti.

Na području Ifrikije, današnjeg Tunisa, vladala je berberska porodica Ziridu, koja je bila u statusu sizerena u odnosu na Fatmide čiji se centar nalazio u egipatskom Kairu. Vladar Zirida el-Mu'izz odlučio je vjerovatno 1048. godine, okončati ovu zavisnost od Fatimidskog halifata. Fatimidska država je u to vrijeme bila suviše slaba da bi pokušala sa kaznenom ekspedicijom.

Između Nila i Crvenog mora živjela su beduinska plemena protjerana sa Arabijskog poluostrva, između ostalog Banu Hilal i Banu Sulaym. Njihovo prisustvo na području doline Nila su ometali česti upadi nomada. Tada tadašnji Fatimidski sizeren koji je vladao dijelom Magreba odriče se kontrole nad tim područjem u zamjenu za suverenost nad ostatkom teritorije. Ovaj sporazum ne samo da je doveo do preseljenja beduinskih plemena iz dolene Nila već ih je Fatimidska država i podsticala time što je iz državne kase davala i novčane naknade za preseljenje i popunjavanje tih područja.

Cijela plemena sa ženama, djecom, životinjama i opremom za stanovanje su se preseljavali. Neki su se na tom putu zaustavili i na drugim područjima, pogotovo na području Kirenaike ali većina ih je stigla do Ifrikije, uglavnom na područje današnjeg Gabesa. Ziridski vladar je pokušao da zaustavi ovo doseljavanje ali u svakom duelu, zadnjem odigranom pred zidinama grada Kairuana, je poražen od Arapa koji su tokom vremena postali gospodari polja.

Doseljavanje se i inteziviralo tako da su se Arapi 1057. godine proširili visokim ravnicama Constantina, gdje su postepeno ugušili grad Beni Hammad kao što su nekoliko decenija prije isto učinili i sa gradom Kairuanom. Vremenom su formirali gornjoalžirska i Oranska poljoprivredna područja. Neka od područja su nasilno preuzeli Almohadi u drugoj polovini 12. vijeka. Sa sigurnošću se može tvrditi da su u 13. vijeku čitavom Sjevernom Afrikom, sa izuzetkom glavnih planinskih područja i nekih priobalnih regija, u potpunosti vladali Berberi.

Pojedini dijelovi današnjeg Alžira nalazili su se pod vlašću Osmanlijskog carstva tokom perioda dužeg od tri vijeka, od 1516. do 1830. godine. 1516. godine turski plaćenici Oruk Barbarosa i Hajrudin Barbarosa, koji su uspješno djelovali pod Hafsidima, bazu svojih operacija prebacili su u Alžir. Uspjeli su da preuzmu Jijel i Alžir od Španaca, ali su na kraju preuzeli i potpunu kontrolu nad gradom i okolinom, prisiljavajući bivšeg vladara Abu Hamo Musu III, vladara dinastije Bani Zijad da napusti to područje. Kada je Oruk Barbarosa ubijen 1518. godine tokom invazije na Tlemcen, naslijedio ga je Hajrudin Barbarosa na položaju vojnog komandanta Alžira. Osmanlijski sultan ga je promovisao na položaj beglerbega pri čemu je dobio i kontigent od 2.000 janjičara. Uz pomoć janjičara, Hajrudin je osvajio cijelu oblast između Konstantina i Orana, iako je grad Oran ostao pod španskom kontrolom do 1791. godine.

Sljedeći beglerbeg je bio Hajrudinov sin Hasan, koji je poziciju preuzeo 1544. godine. Do 1587. godine područjem su upravljali službenici koji su vladali bez nekih ograničenja. Nakon toga, uz instituciju redovne osmanlijske administracije, područjem su upravljali službenici nazivani paše, periodom koji je trajao tri godine. Paše su vladale uz pomoć janjičara, u Alžiru poznatih kao ‘’ojaq’’ a predvođeni su agama. Nezadovoljstvo među janjičarima je poraslo sredinom 1600-ih, zbog neredovnog plaćanja, a revolti su se ponovili i protiv paše. Kao rezultat toga, aga optužuje pašu zbog korupcije i nesposobnosti.

Kuga je više puta zahvatala gradove Sjeverne Afrike. Alžir je izgubio od 30.000 do 50.000 stanovnika tokom perioda pojave kuge u periodu 1620 – 1621. i pretrpio visoku stopu smrtnosti stanovništva tokom perioda 1654-57, 1665, 1691 i 1740-1742. godine.

Kao tzv. Casus belli odnosno povod da se napadne Alžir Francuzima je poslužio događaj u kojem je uvrijeđen njihov konzul. Pod tim izgovorom, Francuzi su 1830. napali Alžir. Alžirska trgovina robljem i piraterija su prestali francuskim osvajanjem Alžira. Zauzimanje Alžira od strane francuske vojske potrajalo je duži vremenski period i dovelo do značajnog krvoprolića. Kombinacija francuskog nasilja i epidemija bolesti dovela je do toga da se populacija autohtonog alžirskog stanovništvo tokom perioda između 1830. i 1872. godine smanjila skoro za trećinu. Historičar Ben Kiernan je o francuskom osvajanju Alžira napisao sljedeće: Do 1875. završeno je francusko osvajanje Alžira. Od početka okupacije 1830, tokom rata stradalo je oko 825.000 autohtonih Alžiraca. Populacija Alžira, koja je 1830. godine iznosila oko 1,5 miliona, dostigla je brojku od skoro 11 miliona 1960. godine. Francuska politika okupacije Alžira se zasnivala na tzv. civilizaciji zemlje. Tokom ovog perioda formirana je mala, ali uticajna francuska autohtona elita, sastavljena od Berbera, uglavnom Kabila. Kao posljedica toga, francuska vlada je favorizovala Kabile. Oko 80% svih izgrađenih škola u tom periodu izgrađeno je upravo za Kabile.

Od 1848. do nezavisnosti Alžira, Francuska je upravljala čitavim mediteranskim dijelom Alžira kao svojim integralnim dijelom i jednim od departmana nacije. Kao jedna od najstarijih prekomorskih teritorija u Francuskoj, Alžir je postao odredište za stotine hiljada evropskih emigranata, koji su postali poznati kao colonsi, a kasnije i kao Pied-Noirs ili frankoalžirci. U periodu između 1825. i 1847. godine, u Alžir je iz Francuske emigriralo oko 50.000 ljudi. Ovi naseljenici su imali koristi od konfiskacije zemlje od plemenskih naroda a što je podsticano od strane francuske vlade, uz primjenu savremenih poljoprivrednih tehnika koje su povećale količinu obradivog zemljište. Mnogi Evropljani su se naselili u gradovima Oranu i Alžiru, a do početka 20. vijeka činili su većinski dio stanovništva u oba grada.

Krajem 19. i početkom 20. vijeka udio Evropljana u stanovništvu Alžira iznosio je skoro petinu ukupnog stanovništva. Ovim naseljavanjem cilj francuske vlade bio je da Alžir postane asimilovani dio Francuske, a to je uključivalo i značajne investicije u obrazovanju posebno nakon 1900. godine. Domaće stanovništvo je u velikoj mjeri pružalo otpor kulturološkoj i vjerskoj asimilaciji i za razliku od drugih kolonizovanih zemalja u centralnoj Aziji i Kavkazu, Alžir je zadržao svoje individualne vještine i relativno intenzivnu poljoprivredu zasnovanu na ljudskom radu.

Postepeno, nezadovoljstvo muslimanskog stanovništva, koje nije imalo politički i ekonomski status u kolonijalnom sistemu, dovelo je do zahtjeva za većom političkom autonomijom i eventualnom nezavisnosti od Francuske. U maju 1945, ustanak protiv okupacionih francuskih snaga je ugušen od strane francuske vlasti pri čemu je nad pobunjenicima počinjen Masakr u Sétifu i Guelmu. Tenzije između dvije grupe stanovništva su se nastavile a poslije i kulminirale 1954. godine, kada su se desili i prvi događaji procesa koji će se kasnije nazvati alžirski rat za nezavisnost.

U ratu je stradalo nekoliko stotina hiljada Alžiraca. Historičari, poput Alistair Horne i Raymond Arona, tvrde da je stvarni broj alžirskih žrtava daleko veći od podataka Fronta za nacionalno oslobođenje i zvaničnih francuskih procjena, ali je manji od 1 miliona smrtnih slučajeva koje je potvrdila alžirska vlada nakon nezavisnosti. Horne procjenjuje da su alžirske žrtve tokom razdoblja od osam godina bile oko 700.000. ljudi.

Rat protiv Francuske vlasti završen je 1962. godine, kada je Alžir nakon sporazuma iz Éviana iz marta 1962. i referenduma o samoopredjeljenju u julu 1962. godine ostvario potpunu nezavisnost od Francuske.

Nakon što je izborena nezavisnost, prvi predsjednik Alžira bio je Ahmed Ben Bella. Nakon što je Maroko proglasio pravo na zapadni dio Alžira došlo je do Alžirsko-marokanskog pograničnog rata. Rat je potrajao nekoliko mjeseci, bez pobjednika s tim da Maroko nije ostvario proklamovano pravo na spornu teritoriju. Predsjednik Ben Bella je svrgnut 1965. od strane Houarija Boumediene, bivšeg saveznika i ministra odbrane. Pod prethodnim predsjednikom, vlada je postala u velikoj mjeri socijalistička i autoritarna dok Boumédienne nastavlja isti trend. Međutim, tokom vladanja predsjednik Houari Boumediene se mnogo više oslanja na vojsku koja mu pruža podršku dok se minimizira uloga partije i njena uloga svodi na simboličku ulogu. Kolektivizirao je poljoprivredu i pokrenuo masovnu industrijalizaciju. Objekti za ekploataciju nafte su nacionalizovani. Ovaj potez je bio posebno koristan za rukovodstvo Alžira nakon međunarodne naftne krize iz 1973. godine.

Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina pod predsjednikom Houarijem Boumediene, Alžir je sproveo program industrijalizacije unutar socijalističke privrede koja se nalazila pod kontrolom države. Nasljednik Boumediena, Šadli Bendjedid, predstavio je neke liberalne ekonomske reforme. Promovisao je politiku arabizacije u alžirskom društvu i javnom životu. Nastavnici arapskog jezika, koji su dovedeni iz drugih muslimanskih zemalja, širili su konvencionalnu islamsku misao u školama.

Alžirska privreda postajala je sve više zavisna od nafte, što je dovelo do poteškoća tokom perioda kada je cijena ovog energenta bila niska. Ekonomska recesija izazvana padom svjetskih cijena nafte dovela je do alžirskih društvenih nemira tokom osamdesetih godina prošlog vijeka. Do kraja decenije, Bendjedid je uveo višestranački sistem. Razvile su se političke stranke, poput Islamskog fronta spasa (FIS), široke koalicije muslimanskih grupa.

U decembru 1991. godine, Islamski front spasa dominirao je prvim od dva kruga parlamentarnih izbora. U strahu od izbora islamske vlade, vlasti su intervenisale 11. januara 1992. godine, poništavajući izbore. Tadašnji Predsjednik Alžira Bendjedid je podnio ostavku, a Visoko državno vijeće je postavljeno kao zamjena za predsjednika. Visoko državno vijeće je zabranilo Islamski front spasa usljed čega dolazi do pobune oružanog krila ove partije. U sukobu između ovog krila i vladinih oružanih snaga po procjenama stradalo je više od 100.000 ljudi. Islamski militanti su sproveli nasilnu kampanju uperenu protiv civilnog stanovništva. Sukob u Alžiru izazvao je međunarodnu intervenciju, naročito tokom krize u vezi sa Air Franceovim letom br. 8969, otmice koju je izvršila Oružana islamska grupa. Oružana islamska grupa proglasila je primirje oktobra 1997.

Naredni predsjednički izbori u Alžiru održani su 1999. godine na kojima je mandat predsjednika Alžira osvojio Abdelaziz Bouteflika. Izbori su od strane međunarodnih posmatrača i većine opozicionih grupa smatrani pristrasnim a predsjednik je akcenat stavio na obnovu političke stabilnosti u državi. Mnogi politički zatvorenici su pomilovani a oslobođeno je i nekoliko hiljada pripadnika oružanih grupa od krivičnog gonjenja i u nekoj mjeri su i amnestirani.

Bouteflika je ponovo izabran na predsjedničkim izborima u aprilu 2004, nakon kampanje zasnovane na programu nacionalnog pomirenja. Program je obuhvatao i ekonomske, institucionalne, političke i socijalne reforme sa ciljem modernizacije Alžira i povećanja životnog standarda. Ovim programom je obuhvaćena i druga inicijativa za amnestiju, Povelja o miru i nacionalnom pomirenju, koja je odobrena na referendumu u septembru 2005. godine. Povelja je ponudila amnestiju većini gerilaca i vladinih snaga bezbjednosti.

Nakon glasanja u Parlamentu Alžira, u novembru 2008. je izmjenjen i alžirski Ustav pri čemu je ukinuto ograničenje na više od dva mandata Predsjednika Alžira. Ova promjena omogućila je Boutefliki da se kandidira za treći mandat predsjednika što je i učinio i bio izabran na izborima 2009. godine.

Protesti koji su počeli 28. decembra 2010. godine, inspirisani sličnim protestima širom Bliskog istoka i sjeverne Afrike, označili su početak tzv. Arapskog proljeća u ovom dijelu svijeta. Vlada je 24. februara 2011. ukinula vanredno stanje u državi koje je trajalo 19 godina. Osim toga, Vlada je donijela zakone koji se odnose na političke partije, izborni kodeks i zastupljenost žena u izabranim tijelima. Aprila 2011. godine, Bouteflika je obećao daljnje ustavne i političke reforme. Međutim, opozicione grupe rutinski nastavljaju sa kritikama izbora kao nepravičnih dok međunarodne grupe za zaštitu ljudskih prava tvrde da se u Alžiru nastavlja sa cenzurom medija i ograničavanjem prava političkih protivnika.

Alžir se nalazi na sjeveru Afrike i najveća je država u Africi i Mediteranskom bazenu. U njegovom južnom dijelu nalazi se značajan dio Sahare. Na sjeveru, Mali Atlas zajedno sa Saharanskim Atlasom, dalje na jugu, formiraju dva paralelna skupa reljefa između kojih se nalaze prostrane ravnice i visoravni. Oba Atlasa se spajaju u istočnom dijelu Alžira. Ogromne planine Auresa i Tebessa zauzimaju cijeli sjeveroistočni Alžir i ocrtavaju granicu sa susjednim Tunisom. Najviša tačka države je planina Tahat (3.003 metara).

Alžir leži uglavnom između 19° i 37° sjeverne geografske širine i 9° zapadne i 12° istočne geografske dužine. Većina obalnog područja je brdovita, ponekad čak i planinska, a postoji i nekoliko prirodnih luka. Oblast od obale do Malog Atlasa je plodna. U tim ravnicama se nalaze najveće površine za proizvodnju pšenice, žitarica, agruma, te brojni privredni centri. Pošto je to najrazvijeniji dio zemlje, on je i najnaseljeniji. 
Južno od Malog Atlasa je područje stepa koje se završava Saharskim Atlasom dok se na jugu prostire Sahara.

Ahagarske planine (arapski: جبال هقار), poznate i kao Hoggar, su planinska oblast u centralnom dijelu Sahare, u južnom Alžiru. Nalaze se oko 1.500 km južno od glavnog grada Alžira i nedaleko zapadno od grada Tamanrasseta.

Alžir, Oran, Konstantin i Annaba su najveći gradovi Alžira.

U pustinjskom području Alžira srednje temperature zraka mogu biti izuzetno visoke. Međutim, nakon zalaska sunca, čist, suh zrak omogućava brz gubitak toplote do rezultira hladnim noćima. Usljed toga, visok je raspon temperature unutar 24 sata.

Kiša je prilično obilna duž obalnog dijela Malog Atlasa a količina kišnih padavina se kreče u rasponu od 400 do 670 mm godišnje pri čemu se količina padavina povećava sa zapada ka istoku države. Padavina je najviše u sjevernom dijelu istočnog Alžira, gdje u pojedinim godinama dostiže čak i količinu do 1.000 mm.

Dalje u unutrašnjosti, padavina je manje. Alžirom se, između planina, prostiru i ergovi ili pješčane dine. U tim područjima, u ljetnjim periodima kada su vjetrovi jaki i česti, temperature mogu dostići i do 43,3 °C.

Raznolika vegetacija Alžira obuhvata priobalne, planinske i travnate dijelove pustinjske regije a u sklopu koje se nalazi raznolik spektar divljih životinja. Mnoge divlje životinje koje nastanjuju alžirsku teritoriju žive u neposrednoj blizini naseljenih mjesta. Najčešće divlje životinje uključuju divlje svinje, šakale i gazele, iako nisu rijetke ni lisice i jerboe, jedna vrsta glodari. Također, na teritoriji Alžira egzistira i mali broj afričkih leoparda i sjeverozapadnhi geparda, koje je teko vidjeti u prirodi. Barbary stag, vrsta jelena, naseljava guste vlažne šume sjeveroistočnog Alžira.

Raznovrsne vrste ptica čine Alžir svojevrsnom atrakcijom za posmatrače ptica. Berberski makaki su jedini predstavnici primata. Zmije, varani i brojni drugi gmizavci mogu se naći u područjima gdje vlada stepska klima. Mnogo je vrsta životinja koje su nekada naseljavale područje Alžira ali su izumrle, uključujući Berberske lavove, Atlaske medvjede i krokodile.

Na sjeveru države, neke od autohtonih predstavnika biljnog svijeta su makija pšenica, masline, hrastovi, cedari i drugi četinari. Planinske regije sadrže velike zimzelene šume od (alepski bor, kleka i zimzeleni hrast) i nekoliko vrsta listopadne šume. Smokva, eukaliptus, agava i razne vrste palmi rastu u toplijim područjima. Vinova loza je autohtona biljka u priobalnim područjima. U regiji Sahare, u nekim oazama rastu i palme. Akacija sa divljim maslinama je preovladavajuća flora u ostatku Sahare.

Alžir je po uređenju unitarna država, polupredsjednička narodna republika. Pored regularno izabranih predstavnika, dio uticaja na alžirsko društvo ostvaruje i nekolicina civilnih i vojnih predstavnika desiderata, kao tzv. vlast iz sjene poznata i kao le pouvoir a zapravo ta neformalna vlast rukovodi zemljom čak odlučuje i kod izbora predsjednika Alžira. Prema tome, neformalno najmoćniji čovjek države je Muhammed Medinen, šef vojne obaveštajne službe. Nakon smrti generala Larbia Belkheira, predsjednik Alžira Abdelaziz Bouteflika je postavio sebi odane ljude na ključne položaje u državi, naročito u Sonatrachu, državnoj kompaniji za eksploataciju nafte i zemnog plina i obezbjedio ustavne amandmane koji mu omogućavaju kandidaturu na mjesto predsjednika na neograničeni broj puta.

Šef države je predsednik Alžira, koji se bira na petogodišnji mandat. Predsednik je ranije bio ograničen na dva petogodišnja mandata, ali ustavni amandman koji je Parlament izglasao 11. novembra 2008. ukinuo je ovo ograničenje. Svi stanovnici Alžira stariji od 18 godina imaju pravo glasa. Predsjednik Alžira je i civilni šef vojske, Vijeća ministara i Vijeća za nacionalnu sigurnost. On postavlja premijera koji je i šef vlade.

Alžirski parlament je dvodomni parlament. Sastoji se od Donjeg doma, Nacionalne narodne skupštine Alžire koja broji 462 članova koji se direktno biraju na petogodišnji mandat, dok se Gornji dom, Vijeće naroda sastoji od 144 predstavnika sa šetsogodišnjim mandatom. 96 članova Gornjeg doma biraju lokalne skupštine a 48 predstavnika u ovom domu imenuje Predsjednik Alžira. Prema ustavu, nijedna politička asocijacija se ne može formirati ako se ista zasniva na razlikama u religiji, jeziku, rasi, spolu, profesiji ili regionalnoj pripadnosti. Pored toga, političke kampanje se ne mogu zasnivati na pomenutim temama.

Alžir je uključen u Evropsku politiku susjedstva Evropske unije (ENP), čiji je cilj približavanje EU-a i njenih susjednih država. Podsticanje i nagrađivanje najboljih kandidata uz određena financijska sredstva koja su dostupna na brži i fleksibilniji način, glavna su dva načela u osnovi Instrumenta evropskog susjedstva (ENI) koja su stupila na snagu 2014. godine. Budžet ove politike iznosi 15,4 milijardi eura i osigurava finansiranje niza programa.

Francuska vlada je 2009. godine pristala da nadoknadi štetu žrtvama nuklearnih testiranja obavljenih na teritoriji Alžira. Ministar odbrane Herve Morin je pri predstavljanju nacrta zakona o isplatama izjavio sljedeće: Vrijeme je da naša zemlja uspostavi mir sa samom sobom, mir zahvaljujući sistemu nadoknade i reparacije. Alžirski zvaničnici i aktivisti vjeruju da je ovo dobar prvi korak te se nadaju da će ovaj potez podstaći širu reparaciju.

Napetosti između Alžira i Maroka a vezano za Zapadnu Saharu predstavljaju svojevrsnu pooštravanje međunarodnih odnosa ove dvije članice Arapske magrebske unije, nominalno osnovane 1989. godine ali sa malo praktične koristi od njenog osnivanja.

Alžirske oružane snage sastoje se od tri roda: Narodne armije Alžira (ANP), Alžirske nacionalne mornarice (MRA) i Alžirskih zračnih snaga (QJJ) sa protivzračnom odbranom. Oružane snage Alžira su direktni nasljednik Nacionalne oslobodilačke armije, oružanog krila Nacionalnooslobodilačkog fronta koja je kao vojno krilo dalo doprinos oslobođenju Alžira od francuske kolonijalne vlasti, tokom alžirskog rata za nezavisnosti (1954-62).

Ukupno brojno stanje uključuje 147.000 aktivnih, 150.000 pripadnika u rezervi i 187.000 pripadnika paravojnih formacija (procjena za 2008. godinu). Služenje vojnog roka u Alžiru je obavezno za muškarce uzrasta od 19-30 godina i to u trajanju od ukupno 12 mjeseci.  Vojni izdaci su iznosili 4,3% od BDP-a za 2012. godinu. Alžirske oružane snage su druge najveće oružane snage Sjeverne Afrike (nakon egipatskih oružanih snaga) i oružane snage sa najvećim izdacima u Africi (10 milijardi američkih dolara).

Predstavnici Alžirskih oružanih snaga su 2007. godine za potrebe Alžirskih zračnih snaga sa Ruskim predstavnicima potpisali sporazum o nabavci 49 MiG-29SMT i 6 MiG-29UBT po procjenjenoj cijeni od 1,9 milijardi američkih dolara. Rusija takođe gradi dvije podmornice tipa 636 za potrebe alžirske nacionalne mornarice.

Freedom House je otkada vrši rejtinge o slobodi i ljudskim pravima (1972) uglavnom svrstavao Alžir kao neslobodnu zemlju, sa izuzetkom 1989, 1990. i 1991. godine, kada je zemlja označena kao država sa djelimičnim slobodama. U decembru 2016. Euromediteranski monitor za ljudska prava objavio je izveštaj o kršenju slobode medija u Alžiru. U izvještaju se navodi da alžirska vlada nameće ograničenje slobode štampe, izražavanja i prava na mirne demonstracije i proteste kao i da intenzivira cenzuru medija i vebsajtova. Zbog činjenice da novinari i aktivisti kritikuju vladu, neke medijske organizacije su zatvorene.

Homoseksualnost je zakonom zabranjena u Alžiru. Pokazivanje homoseksualne prirode u javnosti se prema alžirskom zakonu kažnjava kaznom i do dvije godine zatvora.

Alžir se administrativno dijeli na 48 pokrajina, 553 distrikta (daïras) i 1.541 općine. Svaka pokrajina je nazvana prema svom glavnom gradu.

Po površina najveća je Tamanraset pokrajina sa 556.185 km2 što čini 23,35% ukupne površine Alžira. Prema podacima iz 2008. najmnogoljudnija je pokrajina Alžir sa 2.988.145 stanovnika ili 8,76% stanovništva države a ujedno je i najgušće naseljena sa 2.511 stanovnika po km2. Dvije su pokrajine sa najvećim brojem distrikta, Tizi Ouzou i Batna sa po 21 distriktom, odnosno 67 i 61 općinom, respektivno. Nasuprot njih, Pokrajina Tindouf se sastoji samo od jednog distrikta koje se sastoji od dvije općine.

Najrazvijenije privredne grane su rudarstvo i industrija a manje poljoprivreda. Alžirska država se razvija u obliku socijalizma ali se postepeno preobražava u kapitalističko društvo. Izvršena je nacionalizacija osnovnih grana kao i većine francuskih posjeda. Poljoprivreda: agrumi, voće, pšenica, žitarice, uljane palme, pamuk. Alžir ima sljedeće industrijske grane: industriju vađenja nafte, i u okviru toga rafinerije nafte; termoelektrane, metalnu industriju, tekstilnu industriju, hemijsku industriju, prehrambenu industriju, proizvodnju čelika i željeza, prerada nafte i prirodnog gasa. U rudarstvu su zastupljene proizvodnje ruda bakra, gvožđa, cinka, mangana, olova, uranova ruda,; zatim: kameni ugalj, dijamanti, sumpor.

Svjetska grupa banaka klasifikuje Alžir kao državu sa višim srednjim prihodom. Alžirska valuta je Alžirski dinar (DZD). Privreda je i dalje u dominantnom državnom vlasništvu, kao naslijeđe socijalističkog modela razvoja zemlje uspostavljenog nakon nezavisnosti Alžira. Posljednjih godina, alžirska vlada je zaustavila privatizaciju državnih preduzeća i nametnula ograničenja na uvoz i ograničila udio stranog vlasništva u alžirskim preduzećima.  Ova ograničenja se tek nedavno ukidaju ali još uvijek ostaje pitanju o dovoljnoj diverzifikaciji alžirske privrede.

Trendovi u alžirskoj privredi se zasnivaju na razvoju industrije izvan dominantne industrije vezane za eksploataciju i preradu nafte i zemnog plina, najvećeg prirodnog resursa Alžira a koja je pod opterećenjem visokih troškova i inertne državne birokratije. Međutim, nastojanja vlade da se izvrši diverzifikacija privrede i omogući porast stranog i domaćeg ulaganja u druge privredne grane izvan energetskog sektora nisu rezultirale pozitivnim privrednim kretanjima tako da nije došlo do smanjenja visoke stope nezaposlenosti mladih. Alžir se suočava sa nizom kratkoročnih i srednjoročnih problema, uključujući potrebu diverzifikacije privrede, jačanje političkih, ekonomskih i finansijskih reformi, poboljšanje poslovne klime i ujednačavanje stepena ekonomske razvijenosti među regijama.

Val ekonomskih protesta u februaru i martu 2011. godine podstakao je alžirsku vladu da ponudi više od 23 milijarde dolara javnih grantova i retroaktivno poveća plate i naknade. Usljed toga, javna potrošnja se povećala za 27% godišnje tokom proteklih pet godina. Program javnih investicija za period 2010-14. iznosi 286 milijardi američkih dolara, od čega 40% ide na ljudski razvoj.

U toku 2011. privreda Alžira je narasla za 2,6%, uglavnom usljed porasta javne potrošnje, posebno u sektoru građevinarstva i javnih radova i povećanja unutrašnje potražnje. Bez efekata ekonomskog rasta koji se odnose na eksploataciju i preradu nafte i zemnog plina rast u ostalim sektorima privrede je iznosio 4,8%. Stopa inflacije u istoj godini je bila 4% a budžetski deficit 3% BDP-a. Suficit tekućeg računa procjenjuje se na 9,3% BDP-a (kraj decembra 2011. godine) dok su zvanične rezerve iznosile 182 milijarde američkih dolara. Inflacija, najniža u regiji, u periodu između 2003. i 2007. iznosila je u prosjeku 4%.

Alžir je za 2011. godinu imao vanskotrgovinski suficit od 26,9 milijardi dolara, što je povećanje od 62% u odnosu na suficit iz prethodne godine. Generalno,  Alžir je u 2011. godini izvezao roba u vrijednosti od 73 milijarde dok je uvoz za isti period iznosio 46 milijardi dolara.

Zahvaljujući velikim prihodima od nafte i zemnog plina, Alžir ima 173 milijarde dolara u deviznim rezervama i veliki fond za stabilizaciju poslova vezanih za eksploataciju i preradu nafte i zemnog plina. Vanjski dug Alžira je izuzetno niske vrijednosti i iznosi oko 2% BDP-a. Privreda Alžira ostaje u velikoj mjeri zavisna od nafte i zemnog plina i uprkos visokim deviznim rezervama rast tekućih rashoda čini budžet Alžira podložnijim riziku zbog, dugoročno gledano, smanjenu prihoda od nafte i zemnog plina.

U 2011. godini, poljoprivredni sektor i sektor usluga zabilježili su rast od 10% i 5,3% respektivno a oko 14% radne snage je zaposleno u poljoprivrednom sektoru. Fiskalna politika u 2011. godini i dalje je bila ekspanzionistička i omogućila je održavanje tempa javnih investicija a zadržala je snažnu potražnju za poslovima i stambenim kapacitetima. 
Uprkos pregovorima koje vodi godinama, Alžir još uvijek nije član Svjetske trgovinske organizacije (WTO).
U martu 2006. godine, Rusija je pristala na otpis alžirskog duga od 4,74 milijardi dolara iz perioda bivšeg SSSR-a. Dogovor je postignut tokom posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina Alžiru, prve posjete nekog od ruskih lidera Alžiru u posljednjih pola stoljeća. Zauzvrat, alžirski predsjednik Abdelaziz Bouteflika pristao je da od Rusije nabavi borbene avione, protuzračne sisteme i drugo oružje u vrijednosti od 7,5 milijardi dolara.

Alžir, čija se privreda zasniva na ekploataciji i preradi nafte, članica je Organizacije zemalje izvoznica nafte od 1969. godine. Proizvodnja sirove nafte iznosi oko 1,1 milion barela dnevno, ali je takođe veliki proizvođač i izvoznik gasa, sa mrežom naftovoda i plinovoda važnim za Evropu. Ugljovodonici su dugo bili okosnica privrede, čineći oko 60% budžetskih prihoda, 30% BDP-a i preko 95% prihoda od izvoza. Alžir je 10. po rezervama prirodnog gasa i šesti najveći izvoznik istog na svijetu. Američka uprava za informacije o energetici izvijestila je da je Alžir 2005. godine imao 4,5 triliona m3 provjerenih rezervi prirodnog gasa. Po rezervama nafte Alžir je 16. na svijetu.

Prihodi od nafte i gasa porasli su u 2011. godini kao rezultat nastavka rasta cijena nafte, iako je trend obima proizvodnje manji. Proizvodnja iz sektora nafte i gasa po obimu nastavlja da opada, smanjivši se sa 43,2 na 32 miliona tona u periodu između 2007. i 2011. godine. Ipak, sektor je činio 98% ukupnog obima izvoza u 2011. godini, u odnosu na 48% koliko je iznosio 1962. godine i 70% ukupnih budžetskih prihoda tj. 71,4 milijarde dolara.

Alžirska nacionalna naftna kompanija je Sonatrach i ima ključnu ulogu u svim aspektima sektora nafte i prirodnog gasa u Alžiru. Svi inostrani operateri su dužni da rade u partnerstvu sa Sonatrachom, koji obično ima većinsko vlasništvo u sporazumima o dijeljenju proizvodnje.

Posljednjih godina Alžir je uložio oko 100 milijardi alžirskih dinara u razvoj istraživačkih objekata vezanih za alternativne izvore energije. Ovaj razvojni program je namijenjen unapređenju proizvodnje alternativne energije, naročito iskorištenju solarne i energije vjetra. Procjenjuje se da Alžir ima najveći potencijal solarne energiju na Mediteranu, tako da je vlada finansirala kreiranje solarnog naučnog parka u Hassi R'Melu. Trenutno, Alžir ima 20.000 istraživača na različitim univerzitetima i više od 780 naučnoistraživačkih laboratorija. Broj naučnoistraživačkih insitucija iz oblasti istraživanja alternativnih izvora energija se planira povećati na 1000 takvih. Pored solarne energije, oblasti istraživanja u Alžiru uključuju svemirsku i satelitsku telekomunikaciju, nuklearnu energiju i medicinska istraživanja.

Uprkos smanjenju stope nezaposlenosti trenutna nezaposlenost mladih i žena u Alžiru je visoka. Nezaposlenost je naročito izražena u populaciji mlađih osoba (period životne dobi između 15-24 godine) i iznosi 21,5%.

Ukupna stopa nezaposlenosti u 2011. godini iznosila je 10%. Vlada je tokom 2011. ojačala programe koji se tiču programa rada uvedenih 1988. godine, posebno u okviru programa koji pomaže onima koji traže posao.

Razvoj turističkog sektora u Alžiru prethodno je bio ometen slabom promocijom turističkog potencijala ali se takvo stanje promijenilo od 2004. godine. Naime, kada je sprovedena široka strategija razvoja turizma koja je rezultirala izgradnjom mnogih hotela visokog standarda.

U Alžiru postoji nekoliko lokacija koje su uvrštene na spisak Svjetske baštine UNESCO-a, između ostalih i utvrđeni grad Beni Hammad, prva prijestolnica Hamadidskog carstva, Tipasa, feničanski a kasnije i rimski grad, Djémila i Timgad, ostaci rimskih ruševina, dolina M'Zab, dolina krečnjaka unutar koje se nalazi velika urbanizovanu oazu kao i Kazba, važna alžirska citadela. Jeina prirodna lokacija sa spiska Svjetske baštine je Tasili n'Adžer, planinski masiv kopji se nalazi na jugoistoku države.

Alžirska mreža cesta je najgušća u Africi. Sastoji se procjenjenih 180.000 km autoputeva, sa više od 3.756 objekata. Ova mreža će dodatno biti proširena autoputem Istok-zapad, glavnim infrastrukturni projektom koji je u fazi realizacije i pružat će se priobalnim područjem, od istoka ka zapadu države. Dužina autoputa će iznositi 1.216 kilometara. Alžirom prolazi i predložena trasa Transsaharskog autoputa, autoputa koji prolazi postojećom rutom koja se planira proširiti i dodatno izgraditi. Projekat Transsaharskog autoputa podržava alžirska vlada kako bi povećala trgovinu između šest država kroz koje bi autoput prolazio: Alžir, Mali, Niger, Nigerija, Čad i Tunis.

Prema procjeni iz januara 2016. godine u Alžiru je živjelo 40,4 miliona stanovnika, uglavnom berberskog etniciteta. Poređenja radi, na početku 20. vijeka u državi je živjelo oko 4 miliona stanovnika. Oko 90% stanovništva živi na sjeveru Alžira, u priobalnom području. Stanovnici iz unutrašnjosti su uglavnom skoncetrisani u oazama iako još uvijek oko 1,5 miliona stanovnika živi nomadskim ili pretežno tim načinom života. Stanovništvo je vrlo vitalno jer je više od četvrtine stanovništva (28,1%) mlađe od 15. godina.

Žene su dominantne u sektoru medicine kao i u oblasti pravosuđa jer oko 70% sudija i advokata su žene. U novije vrijeme, žene u sve većoj mjeri dopinose domaćinstvu. Prema istraživanjima vezanim za univerzitetsko obrazovanje, oko 60% studenata su žene.

Između 90.000 i 165.000 saharaca zapadne Sahare žive u izbjegličkim kampovima. Također, oko 4.000 izbjeglica iz Palestina su se integrisale u društvo i ne traže pomoć od UN-ovog komiteta za izbjeglice (UNHCR-a). U 2009. godini je zabilježeno 35.000 kineskih migranata koji rade u Alžiru.

Najveća koncentracija alžirske dijaspore je prisutna u Francuskoj gdje je zabilježeno oko 1,7 miliona Alžiraca prve i druge generacije.

Berberski jezik i moderna verzija standardnog arapskog su službeni jezici u Alžiru. Alžirski arapski (Darja) je jezik koji koristi većina stanovništva. U kolokvijalnom alžirskom arapskom nalazi se mnogo posuđenica iz francuskog i berberskog.

Berberski jezik je priznat kao nacionalni jezik ustavnim amandmanom od 8. maja 2002. Kabilski jezik, predominantni berberski jezik, se podučava i djelimično je službeni jezik (sa nekoliko ograničenja) u dijelovima Kabilije, historijske i kulturološke regije na sjeveru Alžira. U februaru 2016. u alžirski ustav uvršten je amandman kojim je osiguran status berberskog jezika kao jednog od dva službena jezika Alžira (pored arapskog jezika).

Islam je dominantna religija u Alžiru, pri čemu Suniti prema pojedinim izvorima čine skoro 99% muslimanske polupacije (procjena CIA World Factbooka za 2012. godinu)  odnosno 97,9% prema Pew Researchu (2010).

Po pitanju religije drugu najbrojniju grupu u Alžiru čine stanovnici koji su ireligijski orjentisani i njih je prema Pew Researchu u 2010. bilo oko 1,8%.

Procjene broja krišćana u Alžiru variraju. Studija Pew Research centra iz 2010. godine procijenjuje taj broj na 60.000 kršćana dok studija Federalnog i istraživačkog biroa američke Kongresne biblioteke iz 1993. godine taj broj procjenjuje na 45.000 katolika i 50.000 do 100.000 protestanata.

Alžir je podario muslimanskom svijetu brojne istaknute mislioce i ličnosti, među kojima su Abd el-Kader, Abdelhamid Ben Badis, Mouloud Kacem Naît Belkacem, Malek Bennabi i Muhammed Arkoun.

Moderna alžirska književnost, podijeljena između arapskog, berberskog i francuskog jezika, bila je pod uticajem nedavne historije zemlje. Najpoznati pisci 20. vijeka su Muhammed Dib, Albert Camus, Kateb Yacine i Ahlam Mosteghanemi, dok je Assia Djebar, alžirska književnica koja je mnogo prevođena na strane jezike. Među važnim piscima 1980ih bili su Rachid Mimouni, kasnije potpredsjednik Amnesty Internationala i Tahar Djaout, koji je 1993. ubijen od strane jedne islamističke grupa zbog svojih sekularnih stavova.

Malek Bennabi i Franz Fanon su poznati zbog svojih stajališta o dekolonizaciji, Augustine of Hippo je rođen u Tagasteu a Ibn-Kaldun, iako je rođen u Tunisu, Mukadimu, svoje poznato djelo je napisao dok je boravio u Alžiru. Djela porodice Sanusi u predkolonijalnom i emira Abd el-Kadera i šejha Ben Badisa tokom kolonijalnog perioda, nadaleko su poznati. Latinski autor Apuleius je rođen u Madaurua koji je kasnije postao dijelom države Alžir.

Historijski korijeni alžirske književnosti mogu se naći još u vremenu numidijanske i rimsko-afričke ere, kada je Apulej napisao Metamorfozu, jedini latinski roman koji je u cjelosti opstao. Iz ovog perioda između ostalih su i Augustin Hippo, Nonius Marcellus i Martianus Capella. Tokom srednjeg vijeka bilo je mnogo arapskih pisaca koji su ostavili trag na svjetsku književnost, poput autora Ahmeda el-Bunija, Ibn Manzur i Ibn-Halduna, koji je napisao Muqaddimu tokom boravka u Alžiru i mnogi drugi pisci.

Albert Camus bio je francuski pisac iz Alžira. Godine 1957. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Različite vrste igara u Alžiru se praktikuju još od antičkog dioba. Na području Auresa, ljudi su igrali nekoliko igara, između ostalih El Kherdbu (varijantu šaha). Igraće karte, dama i šahovske igre su dio alžirske kulture. Utrke i streljaštvo su dio kulturne rekreacije Alžiraca.

Prvu alžirsku zlatnu medalju na nekoj od olimpijada osvojio je Boughera El Ouafi kada je na Olimpijadi u Amsterdamu 1928. godine pobijedio u utrci maratona. Drugo olimpijsko zlato za Alžir osvojio je Alain Mimoun na ljetnim olimpijskim igrama iz 1956. održanim u Melbourneu. Tokom 90tih godina 20. vijeka nekoliko atletičara i atletičarki iz Alžira je postalo prvakom u srednje dugim trkačkim disciplinama kao što su Noureddine Morceli, Hassiba Boulmerka, Nouria Merah-Benida i Taoufik Makhloufi.

Nogomet je najpopularniji sport u Alžiru. U historiji ovog sporta ostala su zapamćena neka od imena kao što su: Lakhdar Belloumi (najveći broj nastupa za reprezentaciju, 101 nastup u period između 1978. i 1989. i 29 postignutih golova), Abdelhafid Tasfaout, Rachid Mekhloufi, Hassen Lalmas, Rabah Madjer, Salah Assad i Djamel Zidane. Nogometna reprezentacija Alžira učestvovala je na nekoliko svjetskih prvenstava u nogometu. Osim toga, nekoliko nogometnih klubova osvajalo je kontinentalne i međunarodne trofeje kao što su ES Sétif i JS Kabylie koji su dvostruki afrički prvci.

Od sedamdesetih godina 20. vijeka, u Alžiru je sistem obrazovanja centralizovan sa ciljem smanjenja stope nepismenosti. Osim toga, alžirska vlada je uvela dekret kojim je pohađanje škole postalo obavezno za svu djecu uzrasta od 6 do 15 godina. Trenutna stopa pismenosti stanovništva Alžira iznosi 78,7%. 
Od 1972. arapski jezik se koristi kao jezik na kojem se obavlja nastava tokom prvih devet godina školovanja. Od treće godine osnovne škole podučava se i francuski jezik. Studenti takođe mogu učiti i engleski, italijanski, španski i njemački jezik. 2008. godine na snagu je stupio novi zakon o osnovnom obrazovanju prema kojem osnovno školovanje počinje sa 5 a ne kao do tada sa 6 godina.
Osim na 122 privatne škole, obrazovanje na državnim školama i univerzitetima je besplatno. Nakon završenih devet godina osnovne škole, učenici mogu pohađati srednju školu. Ovaj vid školovanja nudi dva programa: opći ili tehnički smjer. Na kraju treće godine srednje škole, polaznici polažu maturu koja im omogućava nastavak školovanja na univerzitetima ili institutima.

U 2008. stopa nepismenosti osoba starijih od 10 godina iznosila je 22,3%, i to 15,6% za muškarce i 29,0% za žene. Pokrajina sa najnižom stopom nepismenosti bila je Pokrajina Alžir sa 11,6%, dok je pokrajina sa najvećom stopom bila Pokrajina Djelfa sa 35,5%.

U Alžiru postoji 26 univerziteta i 67 visokoškolskih ustanova na kojima prema podacima iz 2008. godine studira milion Alžiraca i 80.000 stranih studenata. Univerzitet u Alžiru najstariji je univerzitet u državi. osnovan je 1879. godine i nudi obrazovanje u različitim naučnim disciplinama (pravo, medicina, islamske nauke i dr). 25 univerziteta i gotovo sve visokoškolske ustanove osnovane su nakon nezavisnosti Alžira.
Čak i ako neki od univerziteta nude studiranje na arapskom jeziku, kao što su studiji iz oblasti prava i ekonomije, većina drugih studija se obavlja na francuskom i engleskom jeziku. Među najvažnijim univerzitetima su Univerzitet nauke i tehnologije Houari Boumediene, Univerzitet Mentouri u Constantineu i Univerzitet u Oranu. Univerzitet Abou Bekr Belkaïda u Tlemcenu i Univerzitet u Batni su rangirani kao 26. i 45. najbolji univerziteti u Africi, respektivno.




#Article 63: Historija Bosne i Hercegovine (5586 words)


Historija Bosne i Hercegovine obuhvata dešavanja na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine kroz historiju, od najranijih perioda do savremenog doba. Historijski gledano, Bosna i Hercegovina je jedna od država Evrope, s gotovo neprekinutom historijom kao geopolitička cjelina od Srednjeg vijeka do danas. Između 1180. i 1463. bila je nezavisna kraljevina, od 1580. do 1878. ejalet u Osmanlijskom Carstvu, od 1878. do 1918. u sastavu Austro-Ugarske, a od 1945. do 1992. federalna republika SFRJ.

Na području Bosne i Hercegovine materijalnu ostavštinu paleolita obilježava najstariji spomenik paleolitske umjetnosti na jugoistoku Evrope – gravura u stijeni pećine Badanj kod Stoca, nazvana Konj napadnut strijelama, sačuvana fragmentarno, a bila je napravljena oko 12.000. p. n. e.

Područje sarajevske, visočke i zeničke kotline današnje Bosne i Hercegovine bilo je jedno od glavnih područja naseljavanja još od prahistorijskih dana. Najstarija do sada poznata kultura iz neolita, u srednjoj i sjeveroistočnoj Bosni jeste Starčevačka kultura, zastupljena lokalitetom Obre I i Bajraci kod Kaknja i Gornja Tuzla. Kasnije će Kakanjska kultura dosta utjecati na nastanak i razvoj Butmirske kulture, najznačajnije neolitske kulture u Bosni i Hercegovini.

Butmirska kultura je kultura mlađeg neolita koja se rasprostirala na teritoriji današnje srednje Bosne između Zavidovića i Sarajeva. Ime je dobila po Butmiru u općini Ilidža, koje je najstarije i najpoznatije arheološko nalazište u Bosni i Hercegovini iz kasnog Kamenog doba. Pretpostavlja se da je naselje bilo naseljeno od 5500 do 4500 godine p.n.e., a otkriveno je 1893. godine. Posebna specifičnost ove kulture je umjetnički stil u oblikovanju i ukrašavanju grnčarije. Istovremeno sa Butmirskom kulturom u srednjoj Bosni, u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni postoji Vinčanska kultura, dok je u Hercegovini Hvarsko-lisičićka kultura.

Doba eneolita na Balkanu je zastupljeno Vučedolskom kulturom i njenim podtipovima u Bosni i Hercegovini, zapadnobosanskim i juznobosanskim. Nalazišta su: Hrustovača, Debelo Brdo (Sarajevo), Donje Moštre (Visoko) i Varvara kod Rame.

Tokom Bronzanog doba, neolitsko stanovništvo su postepeno zamijenili predstavnici nekoliko kulturoloških grupa kao što su Glasinačka i Srednjobosanska grupa, od kojih će se formirati Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Nekoliko ilirskih plemena je u to vrijeme nastanjivalo područje današnje Bosne i Hercegovine, a najvažniji su bili Dalmati (od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija), su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati.

Autarijati su naseljavali jugoistočnu Bosnu, Podrinje, sjevernu Hercegovinu, ali i područja zapadne Srbije i sjeverne Crne Gore. Bilo je to moćno pleme za koje se vezuje kulturni period poznat kao Glasinačka kultura.

Druga poznatija ilirska plemena koje treba pomenuti su: Japodi, Mezeji i Daorsi. Seobe Kelta u četvrtom i trećem vijeku prije naše ere su izbacile Autarijate sa njihove teritorije. Neka keltska i ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.

Prvi sukobi Ilira i Rimskog Carstva su se dogodili 229. prije nove ere. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219. p. n. e., Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, desile su se brojne bune i ustanci Ilira koji su ili pod rimskom upravom. Jedan takav ustanak je podignut i 6. godine n. e., u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Batona i Pinesa) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. godine n. e. u tako da, za vrijeme cara Tiberija (9. n. e.), sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.

U primorju i uz donji tok rijeke Neretve pa sve do Bokokotorskog zaliva, živjeli su Ardijejci i Plereji, koji su se bavili i plovidbom, za koju su od strane geopolitičkih neprijatelja prvenstveno romanskog i helenskog svijeta, neopravdano nazivani piratima, iako su vršili presretanje tuđih, mahom rimskih brodova i kola, radi legitimnog naplaćivanja putarine i vodarine kao vida privređivanja. Ovo je dokaz da su Iliri bili suvereni na teritoriju današnje regije Bosne, koju tako vodeći istraživači Ilira danas nazivaju užom Ilirijom.

Grčki historičar Strabon (oko 63. p. n. e. – 24. n. e.) navodi Ardijejce kao jedan od tri najjača ilirska naroda, uz Autarijate i Dardance, i kaže da su se ilirske teritorije prostirale od Panonije preko bosanskih planina do zaliva Rhizon (Risan).Ilirski kralj Agron bio je Ardijejac i u vrijeme njegove vladavine kraljevstvo Ilira bilo je najmoćnije, što ne poriču ni grčki ni rimski historičari. Bio je sin kralja Pleuratusa i vladao je od 250. do 230. godine p. n. e. Pod Agronom, Iliri su bili na vrhuncu svoje vojne moći, i na moru i na kopnu. Niko od susjeda Ilira u to vrijeme nije ni približno bio toliko moćan. Agronovo kraljevstvo se prostiralo većim dijelom historijskog područja Ilirije uključujući i ostrvo Hvar. Ono što je možda i najbitnije u smislu sticanja objektivnije slike o drevnim Ilirima Agronovog kraljevstva je običajno pravo koje je, sudeći po vladavini Agrona, kultivisalo pravičnost kao sistem vrijednosti. Tako je godine 231. p. n. e. Demetrije II, makedonski kralj, zatražio vojnu pomoć od Agrona protiv najezde vojno daleko nadmoćnijeg i mnogobrojnijeg napadača - Etolskih Grka. Agron je bez oklijevanja uslišio molbe makedonskog kralja te su Ilirski ratnici natjerali Etolske Grke u bijeg.

Uprkos opisu Ardijejaca koji su dali drevni rimski i grčki autori, a koji itekako mogu biti pristrasni i neobjektivni, obzirom da su se Iliri generacijama uspješno opirali asimilaciji od strane drevnih Helena a kasnije i Rimljana, nije teško izmedju redova izvući i nešto objektivniji opis Ilira kao naroda

Godine 9, nakon posljednje ilirske pobune protiv Rimljana našla se Bosna i Hercegovina u Rimskom carstvu kao rimska provincija naziva Ilirik. Nakon podjele Ilirika, Bosna i Hercegovina se nalazila u dvije provincije, Dalmacija i Panonija. Rimski naseljenici, vojnici i trgovci, osnovali su nekoliko gradova (Delminijum, Salvium, Diluntum, Domavia, Malvesiatium, Aquae S..., Bona), i veliki broj putnih stanica uz ceste, u području što je danas Bosna i Hercegovina. Hrišćanstvo je već bilo prisutno krajem 1. vijeka. Događaji od 337. do 395. doveli su do podjele Rimskog carstva, a provincije Dalmacija i Panonija uključene su u Zapadno Rimsko Carstvo. Opadanjem Rimskog Carstva u 5. vijeku dolazi do sloma vlasti kada Huni, i kasnije Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju, kada je i dio današnje Bosne i Hercegovine bio u sastavu Gotskog kraljevstva. Kasnije i Goti doživljavaju poraz od strane Istočnoga rimskoga carstva ili Bizantijskog carstva u Gotskom ratu (535-553). Otad će Bosna dugo biti u sastavu Bizantijskog carstva.

Od 6. vijeka započinju prodori Slavena preko rimskih provincija, uz česte pokolje lokalnog stanovništva poput pokolja više od 7.000 žena i djece za samo dva dana 548. godine u Draču. U tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Slavenska sila bila je toliko nemilosrdna da je lokalno stanovništvo bilo prinuđeno prihvatati njihov jezik kako bi prividnom asimilacijom privolili slavenske horde da poštede živote stanovništva. Rimski historičar Prokopije u zapisima iz 550. označio je Slavene kao neviđene divljake i najveću opasnost po civilizaciju, dajući precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i Tračana. Navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje više od 4 miliona ljudi ili većina tadašnjeg stanovništva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije.

U 10. vijeku bizantski car Konstantin Porfirogenet, koji je prema istočnim izvorima bio i historičar, na području Hercegovine bilježi tri ranosrednjovjekovne kneževine: Paganiju, Zahumlje i Travuniju. Prvi poznati knez u Zahumlju bio je Mihovil Vičević (910–950). Kasnije Zahumlje, navodno, potpada pod vlast hrvatskih vladara Tomislava i Krešimira.

Nakon propasti prvog avarskog kaganata, uzrokovanog porazom 626. godine u Carigradu, Avari su prisiljeni napustiti Balkansko poluostrvo i teritorije pod nominalnim vlašću Bizanta. Od tog trenutka počinje stapanje kulturnih, etničkih i političkih jedinica u nova jezgra poznata u istoriji pod imenom sklavinije. U tom procesu sudjeluju novopridošli Slaveni i starosjedilačko romanizirano stanovništvo. Prevagu su odnijeli Slaveni, nametnuli svoj jezik i postali vladajući društveni sloj. Bosna u ranom srednjem vijeku (također poznata i kao Gornja Bosna, Srednja Bosna, ili Stara Bosna) bila je cjelina koja se prvobitno nalazila u gornjim predjelima doline rijeke Bosne.

Sa uticajem vanjskih političkih situacija (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu.

Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pomaganje u ratovima, Ban Kulin 1189. godine sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Vrijeme Kulina označilo je potpadanje pod uticaj Bizanta, pa je zemljom uglavnom vladao mir. Skovana je i navodno narodna, a u biti sentimentalna poslovica koja glasi za Kulina bana i dobrijeh dana. Krajem 12. vijeka počinju optužbe da Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III koji je želio uništiti Crkvu bosansku, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod. Uviđajući kakva opasnost prijeti Bosni, Ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje Crkve kakvo propovijeda Rim.

Kao nasljednik Kulinov 1230. pominje se Ban Matej Ninoslav. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.

Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio moćan hrvatski feudalac Pavle Šubić, ban Hrvatske i Dalmacije, te svoju vlast proširio i na veći dio Bosne. Sin Pavla Šubića, Mladen, naslijedio je očeve titule i teritorije, te se starao i o budućem bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću. 1322. godine Stjepan II napušta staratelja te ratuje protiv njega na strani hrvatsko-ugarskog kralja Karla Roberta i drugih hrvatskih plemića. Uz njihovu pomoć protjerao je porodicu Šubića, te uspostavio vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana Tvrtka I (1353 - 1391). Nakon krunisanja Tvrtka I u Milama kod Visokog, 1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi.

Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojiti titulu ban bosanski i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih Stjepan II i u tome ubrzo definitivno sprječava i već 1322. godine izbacuje plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.

Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina), Usoru i Soli. 

Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni. Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat čije će sjedište od 1340. biti u Milama, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunske, tako da već 1385. Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. Udajom svoje kćerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više evropske politike.

Te iste 1353. Ban Stjepan II Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Po njegovoj smrti na vlast dolazi bizantska marioneta Tvrtko I Kotromanić koji u tome trenutku ima samo 15 godina te ima velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva. Ugarska na čelu s kraljem Ludovikom I pokušava iskoristiti Tvrtkovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu. Nakon što je zahvaljujući uticaju svog patrona Bizanta potvrdio svoje mjesto u Bosni, Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Po smrti ugarskog kralja 1382. izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386, te u ljeto 1388. kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. Poslije Tvrtkove smrti 1391. ponovo nastupa nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana i opet ugarsko-bizantskim rivalstvom koje po ko zna koji put zavađa bosansko plemstvo. Ovo rezultira čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.

Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. Godine 1394, nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburški, te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentiran. Godine 1404. bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja probizantijski orijentisanog Tvrtka II, inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ugarski kralj Sigismund Luksemburški povede 50.000 vojnika na Bosnu i u masakru na Doboru 1408. pobije gotovo cijelu bosansku aristokratiju, nekih 200 porodica među kojima sve generale i admirale. Bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć da ovaj ponovo uspostavi svoju vlast 1409. Godine 1414. na geopolitičkoj sceni pojavljuje se Osmanlijsko Carstvo. Ono podržava probizantsko bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanlijskog Carstva s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju poraženi u srednjoj Bosni 1415, mada se on nekako održava na vlasti. Poslije njegove smrti njegov sin Stjepan Ostojić postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. kralj Tvrtko II ponovo preuzeo bosansko prijestolje.

Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do smrti 1443, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje uticaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti 1443. bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tom pitanju, a taj sukob okončava 1446. učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak uticaj na jugu Bosne, tj. na području Huma. Ovo se oslikava u činjenici da 1448. daje sebi titulu Hercog i navodno po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao Hercegovina. Godine 1461. Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša, postaje novi kralj Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanlijskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u odbrani od Osmanlijskog Carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanlijskom Carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II Osvajača napada Bosnu. 
Bosanska kraljevska tvrđava Bobovac bila je prva koja je pala, 20.juna 1463, nakon čega kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne.

Osmanlijsko Carstvo bilo je u suštini vojna organizacija koju su zanimala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prvenstveno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem bio je vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjaka na islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali Bošnjake po vjeroispovijesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo etničku sliku Bošnjaka.

Godine 1527. uspostavlja se Bosanski ejalet koji 1580. prerasta u Pašaluk Bosna. Unutar Osmanlijskog Carstva, pašaluk je bio najveća društveno politička jedinica, koja se sastojala iz više sandžaka, u slučaju Bosne osam. Bosanski ejalet je bio pod upravom beglerbega, a uključivao je u sebi okupirane dijelove današnje Bosne i Hercegovine, plus neke dijelove današnje Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je od 1527. bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. i opet u Sarajevo 1850.

Na vojnom planu u ovom periodu Bošnjaci služe kao topovsko meso okupatorima, bivaju regrutirani i učestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603, rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio odbijen. Potom se, 1697. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju grad koji je tada bio sjedište Bosanskog ejaleta sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja Karlovačkog mira, u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog Carstva, jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom Carstvu, koje je jedva dočekalo prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi 1714. godine, poslije kršenja određenih odredaba Karlovačkog mira od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne.

Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bošnjacima, te se događaju velike pobune protiv Osmanlijskog Carstva 1727, 1728, 1729. i 1732. Sljedeća veoma bitna godina jeste 1736, kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u Banjalučkom boju, te dolazi do novog primirja 1739, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih ustanaka Bošnjaka protiv Osmanlijskog Carstva, koje se događaju 1745. i 1747, a poslije velikog ustanka u Mostaru 1748. sultan šalje pismo upravitelju Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena! Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja ustanicima poslije te naredbe i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen slati veliku vojsku na Mostar 1768. Dvadeset godina kasnije ruska carica Katarina Velika i austrijski car Josip II razvili su plan za osvajanje Balkana, te oni ubrzo naređuju napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali i velikoj potpori Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada 1788. ulaze u Bosnu, mali dio Bošnjaka pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te konačno odustaju od te agresije 1791, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status zaštitnika kršćana koji žive unutar Osmanlijskog Carstva.

U vrijeme sklapanja Karlovačkog mira 1699. u Bosni je bilo 12 kapetanija da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Osmanlijskom Carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom. Godine 1813. sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da počne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banje Luke i Dervente.

Godine 1831. diže se veliki ustanak Bošnjaka na čelu s Husein-kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu reformsku odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim bosanska vojska sa preko 25.000 vojnika nanosi značajan poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine u Sarajevu i zvanično proglašava autonomiju Bosne. To je praktično značilo punu nezavisnost Bosne iako je diplomatski poručeno sultanu da će se on i dalje biti smatran vrhovnim vladarom Bosne. Sultan potom uspijeva unijeti neslogu među Bošnjake među kojima nalazi izdajnike u liku Ali-age Rizvanbegovića i Smail-age Čengića. Šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, pa bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju. Pokret za autonomiju odnosno punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. 1836. godine nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže ustanak koji je krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeći ustanak se desio 1840. godine kada ponovo Vezir biva istjeran iz Travnika, ali je i taj ustanak ubrzo ugašen od strane regularnih okupatorskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti koji je dijelio zemlju na 9 oblasti. Svaka oblast je bila pod vlašću kajmakama. 1875. godine izbija Hercegovačka buna i brzo se razvija u pravi ustanak koji ima zapažene rezultate.

Godine 1877. Rusija, zajedno s Austro-Ugarskom, proglašava rat Osmanlijskom Carstvu i već početkom 1878. ruska carska vojska dolazi skoro do Istanbula, poslije čega dolazi do primirja. Sporazumom koji je ubrzo uslijedio Rusisu bili ti koji su diktirali uslove sporazuma, koji su išli puno više njima u prilog, nego njihovim austrougarskim saveznicima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna je po tom dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva. Uz velike reforme i po članku 14. toga sporazuma, bosanski prihodi se od tada pa u naredne tri godine, moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima navodno shvaćeno kao opasnost od novih sukoba. Zbog toga je ovaj mirovni sporazum bio izmijenjen u julu 1878. u Berlinu, na poznatom Berlinskom kongresu. Tu je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskom okupacijom, bude pod administrativnom upravom Austro-Ugarske.

Iako je vojna sila Austro-Ugarske ubrzo pokorila početni oružani otpor nakon preuzimanja vlasti, napetosti su ostale u određenim dijelovima zemlje (posebno u Hercegovini). Zbog svega toga došlo je do masovnog iseljavanja pretežno muslimanskog stanovništva. 
Međutim, uskoro je postignuto stanje relativne stabilnosti i austrougarske vlasti su bile u mogućnosti da se upuste u niz društvenih i administrativnih reformi koje su imale za cilj da Bosnu i Hercegovinu pretvore u model koloniju. U cilju uspostavljanja pokrajine kao stabilnog političkog modela koji bi pomogao raspršiti rastući južnoslavenski nacionalizam, habsburška vladavina je mnogo učinila da kodifikuje zakone, uvede nove političke prakse i općenito osigura modernizaciju. Habsburgovci su posebnu pažnju posvetili integraciji lokalnih muslimana u tkivo carstva. Najbolji primjer je nastavljanje objavljivanja pokrajinskog godišnjaka (slično kao Osmanlije) na turskom jeziku više od deset godina nakon završetka osmanlijske vladavine. Mnogi lokalni zvaničnici ostali su isti, na primjer Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji je ostao gradonačelnik Sarajeva pod obje vladavine. Još je dobio isti nivo počasti i odlikovanja od Osmanlija i Habsburgovaca. Sve ovo je bilo ono što je jedan historičar nazvao gotovo besprijekornim prelaskom iz jednog carstva u drugo.

Iako ekonomski uspješna, austrougarska politika - koja se usredsredila na zagovaranje ideala pluralističke i multikonfesionalne bosanske nacije (koju su uglavnom voljeli muslimani Bošnjaci) – nije uspjela obuzdati rastuće plime nacionalizma. Koncept hrvatske i srpske nacionalnosti već se proširio na katoličke i pravoslavne zajednice u Bosni i Hercegovini iz susjedne Hrvatske i Srbije sredinom 19. vijeka i bio je previše dobro ukorijenjen da bi se omogućilo široko prihvaćanje paralelne ideje bosanske nacionalnosti. U drugoj polovini 1910-ih, nacionalizam je bio integralni faktor bosanske politike, pri čemu su nacionalne političke stranke odgovarale trima grupama koje su dominirale izborima.

Područje Bosne i Hercegovine je poslije završetka Prvog svjetskog rata, 29. oktobra 1918. osnivanjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba, postalo dio nove južnoslavenske države. Od 1918-23, područje je teritorijalno određeno kao pokrajina Bosna i Hercegovina, jedna od 7 pokrajina Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon ujedinjenja umjesto Narodne vlade formirane u državi Slovenaca, Hrvata i Srba, osnovana je Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, koja je imala manji broj resora. Kasnije je umjesto Zemaljske vlade osnovana Pokrajinska uprava za Bosnu i Hercegovinu, a njeno ukidanje je izvršeno u februaru 1923. godine.
Politički život u Bosni u to vrijeme obilježili su dva glavna događaja: socijalni i ekonomski nemiri zbog agrarne reforme 1918-1919. godine, manifestirani kroz masovnu kolonizaciju i oduzimanje imovine, te osnivanje nekoliko političkih stranaka koje su često mijenjale koalicije i saveze sa strankama u drugim jugoslavenskim područjima. 
Preovladavajuċi ideološki sukob jugoslavenske države je bio između hrvatskog regionalizma i srpskog centralizma, dok su etničke grupe iz Bosne i Hercegovine tome prilazile u zavisnosti od ukupne političke atmosfere. 
Iako je početna podjela zemlje na 33 oblasti izbrisala prisustvo tradicionalnih geografskih entiteta sa karte, napori bosanskih političara kao što je Mehmed Spaho osigurali su da se šest banovina koje su uklesane iz Bosne i Hercegovine poklapaju sa šest sandžaka iz osmanlijskih vremena i u skladu s tradicionalnim granicama zemlje kao cjeline.

Uspostavljenje Kraljevine Jugoslavije 1929. godine donijelo je ponovno povlačenje granica u banovine koji su namjerno zaobilazile sve etničke i historijske linije, ipak su izbrisale svaki trag bosanskohercegovačkog entiteta. 
Nastavljaju se srpskohrvatske tenzije oko organizovanja jugoslavenske države, sa konceptom odvojene bosanske upravne teritorijalne jedinice koja je dobila malo ili nimalo pažnje.
Sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. godine kojim je stvorena Hrvatska banovina, praktički je podijelila Bosnu i Hercegovinu između Srbije i Hrvatske. 
Međutim, vanjske političke okolnosti prisilile su jugoslavenske političare da skrenu pažnju na rastuću prijetnju koju je predstavljala nacistička Njemačka pod vođstvom Adolfa Hitlera. 
Međutim, taj period je bio obilježen početkom Drugog Svjetskog Rata već 1939. u Evropi, dok će Jugoslavija postati meta tek poslije 25. marta 1941 kada je pristupila trojnom paktu, ali ubrzo i izašla iz njega kada je izvršen državni udar. To je razbjesnilo Hitlera koji je obećao potpuno uništenje jugoslavenske države, koja je napadnuta 6. aprila 1941.

Ubrzo nakon što su nacističke snage osvojile Jugoslaviju, čitava Bosna i Hercegovina je stavljena pod kontrolu profašističke Nezavisne države Hrvatske. Tokom rata vlasti NDH su sistematski protjerivale i ubijala jevrejsko i srpsko stanovništvo. To je ponukalo mnoge Srbe da se pridruže četničkom pokretu, koji je osim početne borbe protiv okupatora, počeo da vrši zločine nad Bošnjacima, većinom u istočnoj Bosni.

Početkom 1941. Jugoslavenski komunisti, sa Josipom Brozom na čelu, su organizovali multietnični pokret otpora nazvani partizani. Glavni štab Narodnoosolobodilačkih partizanskih odreda Bosne i Hercegovine na području Bosne i Hercegovine, formiran je 13. jula 1941. godine na sjednici Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Bio je potčinjen Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije.

Osim borbe protiv nacističkih snaga, partizani su bili protivnici četnicima. 25. novembra 1943. Antifašističko vijeće Jugoslavije je u Jajcu uspostavilo Bosnu i Hercegovinu kao republiku unutar Jugoslavenske federacije, s historijskim granicama koje su datirale još iz osmanlijskog doba. Od 1943. godine i Saveznici počinju podržavati partizane, a četnici od tada gube svaku vanjsku podršku. Od tada partizani ostvaruju nekoliko vojnih uspjeha, i na kraju bivaju najuspješnija protiv-gerilska grupa koja će do kraja rata osloboditi čitavu Jugoslaviju. Završetkom rata, već 1946. usvaja se novi ustav, koji službeno priznaje Bosnu i Hercegovinu kao republiku u novoj Jugoslavenskoj državi.

Po AVNOJ-skim dogovorima i jugoslavenskim ustavima definisana kao srpska, hrvatska i bošnjačka (tada muslimanska) zajednička teritorija, nedjeljiva po principima historijskih činjnica postojanja bosanske države definisana je država Bosna i Hercegovina kao jedna od 6 sastavnih federalnih jedinica socijalističke Jugoslavije pod nazivom Narodna Republika Bosna i Hercegovina, a kasnije Socijalistička Republika Bosne i Hercegovine. Ovaj period je stvarao današnju Bosnu i Hercegovinu u okvirima današnji granica koje je dobila po dogovorima na zasjedanjima AVNOJ-a. Priznata je kao najrazličitija republika u okviru Jugoslavije.

Imala je svoj specifikum jer je u svom sastavu imala tri glavna slavenska naroda i ostale svoje građane. Josip Broz je često naglašavao da je Bosna nedjeljiva te da je ona isto i srpska i hrvatska i muslimanska. Na tim principima Bosna i Hercegovina postoji i danas i svi njeni patrioti se bore za nedjeljivu jedinstvenu BiH gdje je moguć suživot njenih naroda kao Bosanaca i Hercegovaca. Svoj najveći industrijski procvat je doživjela baš u ovom periodu. Zbog tog su se i na njenom grbu nalazili fabrički dimnjaci kao simbol moderne BiH temeljene na industrijskom razvoju. Iako je ovo bio težak period za BiH kao državu s dalekosežnom bosanskom tradicijom, što su uživale ponajviše Srbija i Hrvatska, ipak je ovo bilo veoma pozitivno vrijeme za BiH jer se nikad nije razmišljalo o njenoj podjeli, pa makar unutar SFRJ, nije imala komplikovanu administrativnu podjelu, jednostavno je bila podjeljena na općine kao i ostale jugoslavenske republike.

      

Nakon održanog referenduma, koji je organiziran 29. februara do 1. marta 1992. godine, koga jedan dio bosanskih Srbi bojkotuje, Bosna i Hercegovina proglašava nezavisnost. Oružani sukobi su započeli već u novembru 1991. kada je JNA  napala i uništila selo Ravno u trebinjskoj općini. Istovremeno se stvaraju paramilitarne organizacije (HOS, HVO, Zelene beretke, TO BiH), koje pružaju otpor JNA, te novoosnovanoj Vojsci Republike Srpske (VRS). Ove će se vojne formacije kasnije međusobno sukobiti u Bošnjačko-hrvatskom sukobu. Pored već stvorene Republike Srpske, stvara se 1993. godine Hrvatska republika Herceg-Bosna, te je Bosna i Hercegovina praktički podijeljena na tri etnička dijela. Jugoslavenska narodna armija, zajedno sa paravojnim vlastima bosanskih Srba, opkoljava glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, i drži ga u opsadi preko 1300 dana, što je najduža opsada u historiji ratovanja. Mnogi bosanskohercegovački gradovi su zauzeti od strane VRS na samom početku agresije: Foča, Višegrad, Bijeljina, Banja Luka, Prijedor, Doboj, a u njima srpske vojne formacije masovno ubijaju i zlostavljaju Bošnjake i Hrvate. Istovremeno na teritoriju pod kontrolom HVO-a dolazi do sukoba hrvatskih snaga sa jedinicima Armije Republike Bosne i Hercegovine, pogotovo u Mostaru, Travniku, Livnu, Ljubuškom, Čapljini i Gornjem Vakufu. Progoni stanovništva i etničko čišćenje odvija se skoro u svim općinama Bosne i Hercegovine. U jesen 1993. godine Fikret Abdić vrši secesiju prostora općine Velika Kladuša, te dolazi do sukoba između bošnjačkih vojnih jedinica, uspostavlja autonomiju i proglašava Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu. U julu 1995, Vojska Republike Srpske je uz logističku pomoć iz Srbije i specijalnih jedinica MUP-a Srbije Škorpioni, kao i drugih formacija iz Srbije, u Srebrenici počinila genocid nad civilnim bošnjačkim stanovništvom. 12.000 ljudi se vodi kao nestalo, a spisak ubijenih koji nije konačan broji oko 8.106 imena. Rat je okončan 21. novembra 1995. godine, potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Ustav Bosne i Hercegovine je donesen na temeljima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Po tom ustavu Bosna i Hercegovina je priznata kao nezavisna, suverena država sa punim pravnim subjektivitetom temeljena na vrijednostima mira i pomirenja spremna za evroatlantske integracije. BiH je podjeljenja na tri dijela: dva entiteta, bošnjačko-hrvatska Federacija Bosne i Hercegovine (51% teritorije) i Republika Srpska (49% teritorije) i jednu općinu koja ne pripada niti jednom od entiteta - Brčko Distrikt. Brčko Distrikt je čvorište dva navedena entiteta i odvaja jedan od kantona Federacije od ostatka tog entiteta i odvaja istočni i zapadni dio Republike Srpske. Iako su 1996. godine entiteti bili potpuno etnički segregacijski jer su štitili interese samo pojedinih naroda, danas ta dva entiteta pokušavaju da se kompenzuju koliko toliko sa državnim ustavom tako da su sva tri naroda potpuno konstutivna u oba entiteta i Brčko Distriktu. Godine 1998. Visoki predstavnik je izabrao novu zastavu i grb Bosne i Hercegovine, te himnu koja još nema teksta.

Najveći koraci u de facto ujedinjenju države su napravljeni na monetarnoj politici gdje je uvedena Konvertibilna marka (KM) kao platežno sredstvo u cijeloj državi, u vladinom sektoru gdje se stvara sve više državnih ministarstava. Osnovana je Uprava za indirektno oporezivanje na nivou BiH i to je za posljedicu imalo jedinstvene poreske zakone u cijeloj BiH, oformljena je jedinstvena vojska na nivou BiH pod nazivom Oružane snage Bosne i Hercegovine (OSBiH), a ukinute su entitetske vojske.




#Article 64: Gradačac (513 words)


Gradačac je grad i naseljeno mjesto u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Nalazi se na obroncima Majevice, na nadmorskoj visini od 129 metara. Gradom dominira kula Husein-bega Gradaščevića, poznatija kao Gradina, koja je zaštitni znak i prepoznatljivi simbol grada.

Na području Gradačca se prostirala srednjovjekovna župa Nenavište (ona je obuhvatala veći dio današnjeg grada Gradačac i općina Modriča i Šamac, a u historijskim izvorima se prvi put javlja 1326–1329, kasnije se na ovom području javlja grad Gračac (1461).

Pod Osmanlijskom je vlašću od 1519. Gračačka (Gračac je stariji naziv za Gradačac.) nahija spomenuta je u jednom defteru iz 1533. dok se 1634. navodi da Gradačac pripada Gračaničkom kadiluku. To je ujedno i prvi dokumenat u kojem se ovo mjesto javlja pod sadašnjim svojim imenom. Nakon Karlovačkog mira (1699.) Gradačac, kojem je tada bila namijenjena odbrana osmanlijskih granica na Savi, mnogo dobija na svom strateškom značaju. Godine 1701. postaje palanka, a od 1710. sjedište kapetanije. Poslije toga varošica se brzo razvijala, pa je polovinom 19. vijeka imala dva hana, dvije medrese, četiri džamije, nekoliko mekteba i oko 40 trgovačkih i zanatskih radnji. Najveća zasluga za takav prosperitet mjesta pripada gradačačkim nasljednim kapetanima iz obitelji Gradaščevića: Osman-kapetanu i Murat-kapetanu, a naročito predvodniku vojske bosanskih feudalaca u borbi protiv osmanlijske uprave 1830. godine, Husein-kapetanu, bolje poznatom pod imenom Zmaj od Bosne.

Izgradnja postojećeg tvrđavskog kompleksa u ovom mjestu započeta je 1765. a dovršena do 1821. godine. 
Unutar široko razvedenih bedema ovog fortifikacionog sistema koji ima tri ulaza osigurana kapi-kulama, nalazi se oko 18 m visoka, od opeke sagrađena trospratna kula s tornjem na vrhu. Masivno građena četverokatna sahat-kula, kvadratne osnove, visoka 22 m, najmlađi je objekat te vrste u Bosni i Hercegovini. Podigao ju je 1824. godine Husein-kapetan Gradaščević.

I u okolini Gradačca ima nešto sačuvanih tragova prošlosti i mjesta za koje su vezane još žive narodne legende i predanja. Najinteresantniji je fra Lovrin grob u selu Turiću. Ovaj stari grob potiče iz konca 18. vijeka i odavno je prešao u legendu.

Gradačac se nalazi na nadmorskoj visini od 129 m, na rječici Gradašnici, među obroncima planine Majevice i Trebave. Poznat je voćarski kraj i jedan od najvećih proizvodnih i trgovačkih centara šljivom u Bosni i Hercegovini.

Po službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Gradačac imala je 56.581 stanovnika, raspoređenih u 38 naselja. Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, veći dio općine Gradačac ušao je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske ušla su naseljena mjesta: Blaževac, Krčevljani, Njivak, Orlovo Polje, Pelagićevo, Samarevac, Tolisa i Zelinja Gornja, te dijelovi naseljenih mjesta: Donja Tramošnica, Donje Ledenice, Donji Skugrić, Gornja Tramošnica, Gornje Krečane, Gornje Ledenice, Jasenica, Porebrice i Turić. Od ovog područja formirana je općina Pelagićevo.

Najznačajnije industrije u Gradačcu su tekstilna, hemijska, mašinska i prehrambena. Gradačac je i mjesto održavanja tradicionalnog međunarodnog Sajma šljive.

Gradačac je organizovan kao grad kojom rukovodi gradonačelnik i gradsko vijeće u kojem djeluje nekoliko stranaka: SDP, SDA, Savez za bolju budućnost BiH, Stranka za BiH, BPS-Sefer Halilović, Snaga ekonomskog pokreta u BiH, te Narodna stranka radom za boljitak.

U gradu postoje dvije srednje škole, sedam osnovnih i 14 područnih škola.




#Article 65: Julije Cezar (1002 words)


Gaj Julije Cezar (na latinskom, Gaius Iulius Caesar; Rim, 12. jula 100. p. n. e. – Rim, 15. marta 44. p. n. e. ), rimski vojskovođa, političar i pisac. Najslavniji rimski vojskovođa, Cezar je brojnim vojnim pobjedama znatno proširio uticaj i vlast Rimskog Carstva. Pobjedivši Pompeja Velikog u građanskom ratu od 46. p. n. e. zavladao je kao diktator. Njegova diktatura označava kraj vrhovne vladavine Senata u Rimu i početak Carstva. Iako je ubijen u atentatu, 27. p. n. e. označen je kao datum kada je Rimska Republika prerasla u Rimsko Carstvo. 

Cezar je poticao iz ugledne patricijske porodice Julijevaca. U doba cara Oktavijana, koji je naslijedio Cezara i postao prvi rimski car, u epu Eneida [Publije Vergilije Maron] veliča Julijevce povezujući ih sa legendarnim trojanskim junakom Enejom.

Kao mladić Cezar je imao vrhunsko obrazovanje pa je naučio i nekoliko stranih jezika npr. hebrejski i galski jezik.Bio je nećak političara Gaja Marija. Gaj Marije je od 88. p. n. e. započeo građanski rat sa Lucijem Kornelijem Sulom. Marije je umro 86. p. n. e. 84. p. n. e. Cezar se oženio sa Kornelijom, također plemkinjom. Kada je Sula 82. p. n. e. postao apsolutni diktator naredio je Cezaru da se razvede. Ovaj je to odbio i otišao iz Rima. Cezarovi prijatelji su ga savjetovali da se ne vraća zbog rizika proskripcije. Jedino činjenica da je imao veze na visokim položajima spasila ga je od gotovo sigurne smrti. Cezar se prijavio u Rimsku vojsku i otišao u Malu Aziju. Iako mu je Sula formalno oprostio i pomilovao ga Cezar se nije vraćao u Rim do Suline smrti, 78. p. n. e.

Po povratku u Rim Cezar počinje raditi kao advokat. Na toj funkciji istaknuo se kao žestok kritičar i protivnik korupcije kod političara. Cezar je putovao na otok Rhodos kako bi usavršio retoriku kod slavnog govornika Apolonija Moloa. Na putu su ga zarobili gusari. Kada su namjeravali zatražiti otkupninu od 20 talenata, Cezar im se nasmijao i rekao da očito ne znaju koga su oteli. Na njegov nagovor ovi su zatražili i dobili 50 talenata za Cezarovo puštanje. Čim je pušten Cezar je organizirao potjeru na moru, zarobio gusare koji su ga oteli i osudio ih na smrt .

Iste godine Cezar je zajedno sa Markom Licinijem Krasom optužen pred senatom za kletvu koju je pokrenuo rimski političar Lucije Sergije Katalina. Petorica Katalinih bliskih saradnika i prijatelja osudjeni su na smrt bez suđenja. Iako je konzul Marko Tulije Ciceron zatražio smrtnu kaznu za obojicu, Cezar i Kras su oslobođeni.

Cezar je 62. p. n. e. izabran za pretora. Iste se godine razveo od svoje druge žene, Pompeje. 61. p. n. e. Cezar odlazi kao propretor u Spaniju gdje je vojnim osvajanjima stekao znatno bogatstvo. 60. p. n. e. vraća se u Rim i podmiruje sve svoje dugove. 59. p. n. e. godine Cezar je zajedno sa Pompejom i Krasom sklopio prvi trijumvirat. Cilj ovog sporazuma je bio preuzimanje vlasti u Rimskoj republici iz ruku senata. Pompej je bio najčuveniji rimski general a Kras vjerovatno najbogatiji Rimljanin. Cezar je imao brojne političke veze, pa je ova podjela vlasti bila korisna za sve. Da bi zapečatili savez Pompej je oženio Juliju, Cezarovu jedinu kcerku. Iako je ovo bio bez sumnje politički brak, ljubav između Julije i Pompeja je bila obostrana.

Trijumviri su podjelili vlast na način da je Cezar dobio za upravu Galiju. 58. p. n. e. Cezar je započeo Galski rat, koji je trajao do 51. p. n. e.
Rezultat rata je bila potpuna pobjeda Rimljana i pokoravanje srednje Evrope.

Dok je Cezar još uvijek bio u Galiji, Pompej je u Rimu zadobio većinu u senatu. Kada je Cezaru istekao petogodišnji rok prokonzula, 50. p. n. e., pozvan je u Rim od senata. Senat mu je naredio da se pojavi sam u Rimu a da prije toga raspusti svoju vojsku. Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul, ili ukoliko nema zaleđe koje mu donosi zapovjedništvo nad legijama. Cezar je odbio naredbu senata i 10. februara 49. p. n. e. prešao sa vojskom rijeku Rubikon. Rubikon je bila granica sa Italijom i to je označilo početak građanskog rata. Tradicija tvrdi da je kod prelaska Rubikona Cezar rekao Alea iacta est! ( Kocka je bačena ).

Mnogi senatori su pobjegli iz Rima jer nisu znali da Cezar ima svega jednu legiju sa sobom. Pompej je imao mnogo veću vojsku i Cezar mu je nudio pregovore i mogućnost da obnove savezništvo. Pompej je odbio. Prekretnicu u građanskom ratu donosi bitka kod Farsala, 48. p. n. e.
Cezar je tu pobijedio dvostruko veću vojsku od Pompeja. Pompej je pobegao u Egipat, a Cezar krenuo u potjeru za njim.

U Egiptu Cezar je pobijedio Ptolemeja XIII. u bici kod Nila i prepustio upravu Egipta Kleopatri VII. Zatim je pobijedio i pontskog kralja Farnaka II. u bici kod Zele, 47. p. n. e. Nakon te bitke poslao je senatu čuvenu poruku Veni, vidi, vici! ( Dođoh, vidjeh, pobijedih ). U međuvremenu Pompej je ubijen u Egiptu. Cezar je pobijedio protivnike i u bici kod Thapsusa, 46. p. n. e. i Gnej Pompeja, sina Pompeja Velikog, u bici kod Munde, 45. p. n. e.

Cezar je ubila grupa senatora u atentatu prilikom ulaska u senat, 15. marta 44. p. n. e. Uboden je noževima 23 puta. Na čelu zavjere nalazili su se Marko Junije Brut, Gaj Kasije Longin i Gaj Trebonije. Prema tradiciji Cezarove posljednje riječi upućene Brutu su bile ( nekoliko verzija ):

te prema William Shakespeare

Nakon Cezarovog ubistva stvoren je drugi trijumvirat između Marka Antonija, Oktavijana i Marka Emilija Lepida. Kada su se trijumviri obračunali sa Cezarovim ubicama ( svi su ili ubijeni ili počinili samoubistvo ) izbio je novi građanski rat između Oktavijana sa jedne i Marka Antonija i Kleopatre VII. sa druge strane. Pobjedom u pomorskoj bici kod Akcija, 31. p. n. e., Oktavijan je ostao samovladar a od 27. p. n. e. i službeno prvi rimski car.Julije Cezar je napravio kalendar koji se po njemu zove julijanski kalendar.




#Article 66: Masa (279 words)


Masa je osobina nekog tijela. U svakodnevnom životu često se zamjenjuje sa težinom što je neispravno jer su to dvije različite fizikalne veličine. Neke razlike: masa je apsolutna dok težina zavisi od gravitacije; masa se mjeri vagom, a težina dinamometrom; masa se izražava u kilogramima [kg], a težina u njutnima [N].

Masa je mjera inercije ili tromosti tijela. Inercija (tromost) je također osobina svakog tijela po kojem to tijelo nastoji ostati u stanju u kojem se našlo (u stanju mirovanja ako je mirovalo, u stanju kretanja ako se kretalo). To znači da su ove dvije veličine međusobno zavisne, direktno proporcionalne – tijelo veće mase ima veću inerciju, a tijelo manje mase ima manju inerciju.

Osnovna mjerna jedinica za mjerenje mase je kilogram [kg].
Masa tijela koje ima masu 1kg jednaka je masi prautega; odnosno, mjerna jedinica za masu 1 kg izvedena je od mase prautega koji se čuva u Muzeju utega i mjera u Sèvresu blizu Pariza.

Masu nekog tijela možemo odrediti vaganjem – uspoređivanjem mase tijela sa masom utega, tijela mase koja se smatra poznatom. Ako vaga pokaže da su mase ovih tijela jednake (dođe do izjednačenja, kazaljka pokazuje 0...) tada se smatra da je masa tijela jednaka poznatoj masi utega.

Masu se također može saznati upotrebom formula u kojima se pojavljuju veličine zavisne od mase.
Primjer: gustoća tvari od koje je neko tijelo izrađeno jednaka je količniku mase i volumena tog tijela.
Dakle, ako znamo volumen tijela i gustoću tvari od koje je izrađeno lahko možemo zaključiti da će masa biti jednaka umnošku gustoće (izražene u kg/m3 ili g/cm3) i volumena (izraženog u m3 ili cm3, respektivno – zavisno od mjerne jedinice u kojoj je izražena gustoća).




#Article 67: Atom (7483 words)


Atom je najmanja gradivna čestica obične materije koja zadržava osobine nekog hemijskog elementa. Svako čvrsto tijelo, tečnost, plin i plazma sastavljeni su iz neutralnih ili ioniziranih atoma. Atomi su veličinom ekstremno mali, obično se njihova veličina kreće oko 100 pikometara (deset-milijarditi dio metra).

Atomi su dovoljno mali tako da pokušaji da se pretpostavi njihovo ponašanje korištenjem postulata klasične fizike, naprimjer prikazujući ih u obliku bilijarskih kugli i slično, daju izrazito netačna predviđanja i rezultate, a uzrok toga su kvantni efekti. Tokom razvoja teoretske atomske fizike, u modele atoma uključeni su kvantni principi za bolje objašnjavanje i predviđanje ponašanja atoma.

Svaki atom sastavljen je iz atomskog jezgra i jednog ili više elektrona vezanih za to jezgro. Atomsko jezgro sastavljeno je iz jednog ili više protona i često istog ili približno istog broja neutrona. Protoni i neutroni nazivaju se i nukleoni. Više od 99,94% mase atoma otpada na njegovo jezgro. Protoni imaju pozitivan električni naboj, elektroni negativan naboj, dok neutroni nemaju električnog naboja. Ako u atomu postoji jednak broj protona i elektrona, takav atom je električno neutralan. Ako atom ima više ili manje elektrona od protona, tada je on općenitno negativno ili pozitivno naelektrisan, te se naziva ion. Elektromagnetna sila privlači elektrone protonima u atomskoj jezgri. Unutar jezgre, protoni i neutroni se međusobno privlače nuklearnim silama, koja je obično mnogo snažnija od elektromagnetnih sila koji odbija pozitivno naelektrisane protone jedne od drugih. Pod određenim okolnostima, odbijajuća elektromagnetna sila postane jača od nuklearnih sila, te se nukleoni izbacuju iz jezgra, a atom tog elementa pretvara se u atom drugog elementa, što predstavlja nuklearni raspad, čiji je krajnji rezultat nuklearna transmutacija.

Broj protona u jezgru definira kojem hemijskom elementu taj atom pripada; naprimjer, svi atomi bakra imaju 29 protona. Broj neutrona u jezgru definira izotop tog elementa. Broj elektrona utječe na elektromagnetske osobine atoma. Atom se može spojiti sa jednim ili više drugih atoma putem hemijskih veza gradeći hemijske spojeve u vidu molekula. Sposobnost atoma da se međusobno spajaju i razdvajaju odgovorna je za većinu fizičkih promjena koje se mogu zapaziti u prirodi i predmet je izučavanja hemijskih nauka.

Ideja da je sva materija sastavljena iz sitnih čestica je vrlo stara ideja, koja se pojavljuje u mnogim drevnim kulturama poput grčke i indijske. Riječ atom (, atomos), što znači nedjeljiv, koji se ne može rezati, prvi je spomenuo antički grčki filozof Leukip i njegov učenik Demokrit. Demokrit je smatrao da je broj atoma beskonačan, da ne mogu nastati niti nestati, da su vječni te da su osobine nekog predmeta rezultat toga od koje vrste atoma je sastavljen. Demokritov atomizam razradio je i usavršio kasniji filozof Epikur.

Tokom ranog Srednjeg vijeka, na atomizam se gotovo zaboravilo u zapadnoevropskoj filozofiji, ali je preživio u radovima nekih islamskih filozofa. Tokom 12. vijeka, u zapadnoj Evropi ponovno se javljaju ideje atomizma, koga su tadašnji evropski filozofi spoznali kroz iznova otkrivene Aristotelove radove. U 14. vijeku, ponovna otkrića velikih dijela antičkih atomista, uključujući djela Lukrecija De rerum natura i Diogena Laertija Životi i mišljenja eminentnih filozofa, dovela su do povećanja interesovanja za ovu temu. Ipak, pošto je atomizam bio vezan sa filozofijom Epikura, što je bilo u suprotnosti sa ortodoksnim kršćanskim učenjem, vjerovanje u postojanje atoma nije bilo prihvatljivo. Francuski katolički sveštenik Pierre Gassendi (1592–1655) oživio je Epikurov atomizam uz određena prilagođavanja, tako da je tvrdio da je atome kreirao Bog, pa iako ih ima u nezamislivo ogromnom broju, taj broj nije beskonačan. Gassendijeva izmijenjena atomska teorija bila je široko prihvaćena u Francuskoj, a zagovarao ju je i fizičar François Bernier (1620–1688), kao i u Engleskoj gdje se njome bavio filozof Walter Charleton (1619–1707). Hemičar Robert Boyle i fizičar Isaac Newton (1642–1727) branili su postulate atomizma te je on krajem 17. vijeka postao prihvaćena teorija u naučnim krugovima.

Početkom 19. vijeka, John Dalton je koristio koncept atoma u objašnjavanju teorija zašto elementi uvijek reagiraju u odnosima malih cijelih brojeva (zakon višestrukih proporcija). Naprimjer, postoje dvije vrste oksida kalaja: jedan sa 88,1% kalaja i 11,9% kisika a drugi sa 78,7% kalaja i 21,3% kisika (kalaj(II)-oksid i kalaj-dioksid). To znači da se 100 grama kalaja može spojiti sa 13,5 g ili 27 g kisika. Odnos 13,5 i 27 stoji u proporciji 1:2, tj. proporciji malih cijelih brojeva. Ova općenita šema u hemiji dala je ideju Daltonu da elementi reagiraju višestrukim konačnim jednicama, drugim riječima, atomima. U navedenom primjeru oksida kalaja, jedan atom kalaja spaja se bilo sa jednim ili sa dva atoma kisika.

Dalton je također vjerovao da atomska teorija može objasniti zašto voda apsorbira različite plinove u različitim proporcijama. Naprimjer, on je otkrio da voda apsorbira ugljik-dioksid mnogo bolje nego što apsorbira dušik. Dalton je pretpostavio da je razlog tome razlika između masa i konfiguracija čestica plina, jer su molekule ugljik-dioksida (CO2) teže i veće od molekula dušika (N2).

Godine 1827, botaničar Robert Brown je pomoću mikroskopa posmatrao čestice prašine koje su plutale u vodi i otkrio da su one kretale haotično i bez reda, a taj fenomen je kasnije nazvan Brownovo kretanje. U to vrijeme smatralo se da molekule vode udaraju u čestice prašine i tako ih pomjeraju. Godine 1905. Albert Einstein je dokazao stvarnost ovih molekula i njihovog kretanja praveći prvu statističku fizikalnu analizu Brownovog kretanja. Na osnovu Einsteinovog rada, francuski fizičar Jean Perrin je eksperimentalno odredio masu i dimenzije atoma, te time nedvosmisleno dokazao Daltonovu atomsku teoriju.

Fizičar J.J. Thomson je mjerio masu katodnih zraka, te dokazao da su one sastavljene iz čestica, ali su one bile oko 1800 puta lakše od najlakšeg poznatog atoma, vodika. Iz toga je zaključeno da to nisu bili atomi nego nove čestice, odnosno prve otkrivene subatomske čestice koje su najprije nazvane korpuskule, da bi kasnije dobile ime elektroni, prema nazivu kojeg je predložio George Johnstone Stoney u svojim radovima iz 1874. godine. Thomson je također dokazao da su to identične čestice onima koje emitiraju fotoelektrični i radioaktivni materijali. Vrlo brzo došlo se do shvatanja da su to čestice koje prenose električnu struju u metalnim provodnicima, te unutar atoma nose negativni električni naboj. Thomsonu je 1906. godine za svoj rad dodijeljena Nobelova nagrada za fiziku. Time je on oborio vjerovanje su atomi nedjeljive, gradivne čestice materije. Međutim, Thomson je postavio pogrešnu teoriju da su negativno naelektrisani elektroni, vrlo male mase, ravnomjerno raspoređeni po atomu kao jednolični sloj negativnog naelektrisanja. Ovaj model atoma postao je poznat pod nazivom model pudinga od šljiva.

Godine 1909. Hans Geiger i Ernest Marsden, prema savjetima Ernesta Rutherforda, izvršili su eksperiment bombardiranja metalne folije alfa česticama i mjerili kako se one ponašaju pri sudaru s njom. Prema njihovim pretpostavkama, sve alfa čestice trebale su proći ravno kroz foliju uz nimalo ili vrlo malo rasipanje ili odbijanje, jer je Thomsonov model atoma pretpostavljao da su naelektrisanja u atomu toliko raštrkana da njihova električna polja ne mogu mnogo utjecati na alfa čestice. Međutim, Geiger i Mardsen su uočili da su se neke alfa čestice odbijale od atoma pod uglovima većim od 90°, za šta Thomsonov model nije mogao pružiti nikakvo objašnjenje. Da bi takvu pojavu objasnio, Rutherford je postavio teoriju da su pozitivna naelektrisanja u atomu koncentrirana u malom jezgru u središtu atoma.

Dok je eksperimentirao sa proizvodima radioaktivnog raspada 1913. godine, hemičar Frederick Soddy otkrio je da se u periodnom sistemu javlja više od jedne vrste atoma na svakom mjestu u PSE. Pojam izotop skovala je Margaret Todd kao pogodno ime za različite vrste atoma koji pripadaju istom hemijskom elementu. J.J. Thomson izumio je tehniku separacije izotopa tokom svog rada na proučavanju ioniziranih plinova, što je u konačnici dovelo do otkrića stabilnih izotopa.

Godine 1913. fizičar Niels Bohr predložio je model atoma u kojem njegovi elektroni orbitiraju oko jezgra, ali po strogo određenom broju orbita, te da mogu prelaziti između orbita samo uz tačno određenu promjenu energije koja odgovara apsorpciji ili emitiraju fotona. Ova kvantizacija se koristila za objašnjavanje zašto su orbite elektrona stabilne (tj. da nema promjena u ubrzanju njihovog kretanja, uključujući kružno kretanje i gubitak kinetičke energije koja se emitira kao elektromagnetno zračenje) i zašto hemijski elementi apsorbiraju i emitiraju elektromagnetno zračenje u tačno određenom spektru.

Kasnije iste godine Henry Moseley dao je dodatne eksperimentalne dokaze koji su podržali Bohrovu teoriju. Ove rezultate poboljšali su Rutherfordov i Van den Broekov model atoma, koji su predviđali da atom u svom jezgru sadrži određen broj pozitivnih nuklearnih naboja koji su jednaki atomskom broju tog elementa u periodnom sistemu. U vremenu prije tih eksperimenata, za atomski broj se nije smatralo da je fizička ili eksperimentalna količina. Činjenica da nuklearni naboj atoma odgovara atomskom broj, ostala je važeća i kod današnjih teorija modela atoma.

Godine 1916. Gilbert Newton Lewis postavio je teoriju o hemijskim vezama između atoma, prema kojoj su one zapravo interakcije između elektrona u tim atomima. Pošto su hemijske osobine elemenata većinom bile poznate i da su se one pretežno ponavljale u skladu periodičnih zakona, tako je 1919. američki hemičar Irving Langmuir postavio teoriju da bi se taj pojava mogla objasniti ako su elektroni u atomu povezani ili na neki način grupisani. Takve grupe elektrona koje zauzimaju tačno određeno područje oko jezgra nazvane su elektronske ljuske.

Stern–Gerlachov eksperiment iz 1922. dao je daljnje dokaze o kvantnoj prirodi atomskih osobina. Tokom tog eksperimenta, snop atoma srebra usmjeren je kroz posebno oblikovano magnetno polje, te se on razdvojio na način koji odgovara smjeru ugaonog momenta atoma odnosno spinu. Kako je smjer spina isprva bio nasumičan, očekivalo se da će se snop odbiti u nasumičnom smjeru. Umjesto toga, snop se razdvojio u dvije usmjerene komponente koje odgovaraju stanju da li je atomski spin usmjeren prema dolje ili gore u odnosu na magnetno polje.

Godine 1925. Werner Heisenberg je objavio prvu konzistentnu matematičku formulaciju kvantne mehanike (matrična kvantna mehanika). Godinu ranije, 1924, Louis de Broglie je postavio teoriju da se sve čestice ponašaju i kreću u obliku talasa, pa je tako 1926. Erwin Schrödinger upotrijebio tu ideju za razvoj matematičkog modela atoma (talasna mehanika) kojim je opisao elektrone u obliku trodimenzionalnog talasa umjesto kao do tada u obliku tačkaste čestice.

Kao posljedica postojanja talasnog oblika kojim se opisuju čestice, matematički je nemoguće dobiti neke tačne vrijednosti ni za geometrijsku poziciju ni za moment čestice u bilo kojem vremenskom trenutku. Taj princip postao je poznat kao princip neodređenosti a formulirao ga je Werner Heisenberg 1927. godine. Prema tom konceptu, uz određenu tačnost pri mjerenju mjesta nekog elektrona moguće je dobiti samo raspon mogućih vrijednosti momenta i obrnuto. Takav model mogao je objasniti mjerenja i posmatranja atomskih osobina što prethodni modeli nisu mogli, poput određenih strukturnih i spektralnih osobina atoma težih od vodika. Prema tome, planetarni modeli atoma su prevaziđeni modelom koji je opisao moguće zone atomskih orbitala oko jezgra gdje postoji najveća vjerovatnoća da bi se određeni elektron mogao nalaziti u određenom vremenu.

Otkriće masene spektrometrije omogućilo je mjerenje mase atoma mnogo preciznije nego što je to bilo ranije moguće. Uređaj je koristio magnet koji je služio za skretanje pravca kretanja snopa iona, te se na osnovu količine odbijanja snopa može odrediti odnos u promjeni masa atoma prije i nakon toga. Hemičar Francis William Aston koristio je ovaj instrument kako bi pokazao da izotopi imaju različite mase. Atomske mase tih izotopa varirale su i razlikovale međusobno u cijelim iznosima, što je nazvano pravilo cijelih brojeva. Objašnjenje tih različitih izotopa čekalo je do otkrića neutrona, nenabijene čestice mase sličnoj protonu, što je 1932. uspjelo fizičaru Jamesu Chadwicku. Na taj način, otkriveno je da su izotopi hemijski elementi sa istim brojem protona, ali različitim brojem neutrona u svom jezgru.

Godine 1938, njemački hemičar Otto Hahn, student Ernesta Rutherforda, vršio je eksperiment tako što je usmjerio snop neutrona u atome uranija, očekujući da će dobiti neki transuranijski element. Umjesto toga, rezultati njegovog eksperimenta pokazali su da je dobio barij. Godinu kasnije, Lise Meitner i njen sestrić Otto Robert Frisch potvrdili su Hahnove rezultate kao prvu eksperimentalno izvedenu nuklearnu fisiju. Hahn je 1944. za svoje otkriće fisije dobio Nobelovu nagradu za hemiju. Međutim, i pored Hahnovog zalaganja, doprinosi Meitner i Frischa ovom otkriću nisu priznati.

Tokom 1950ih, razvoj naprednih uređaja ubrzivača (akceleratora) čestica i uređaja za njihovu detekciju omogućio je naučnicima izučavanje procesa sudaranja atoma koji se kreću s vrlo visokim kinetičkim energijama. Za neutrone i protone utvrđeno je da su to zapravo hadroni, odnosno sastavljeni iz još manjih čestica nazvanih kvarkovi. Time je razvijen standardni model fizike čestica koji je do danas uspješno predstavio osobine jezgra atoma u smislu da tih subatomskih čestica kao i sila koje određuju njihova međudjelovanja.

Iako je pojam atom prvobitno označavao česticu koja se ne može razbiti u manje čestice, u modernom naučnom žargonu, smatra se da je atom sastavljen iz više subatomskih čestica. Gradivne čestice atoma su elektroni, protoni i neutroni. Sve tri vrste čestice spadaju u fermione. Međutim, atom vodika (izotop H-1) nema neutrona, dok hidron-ion (1H+) nema elektrona.

Elektroni su ubjedljivo najlakše među ovim česticama, mase , sa negativnim električnim nabojem i veličine tako male da ga je nemoguće izmjeriti pomoću danas dostupnih tehnika. On je bio najlakša čestica sa pozitivnom masom u mirovanju, sve do otkrića neutrina i određivanja njegove mase. U uobičajenim okolnostima, elektroni su vezani sa pozitivno naelektrisanim jezgrom putem sile privlačenja suprotno naelektrisanog naboja. Ukoliko atom ima jedan više ili manje elektrona od svog atomskog broja, tada postaje negativno ili pozitivno naelektrisan, respektivno, a nabijeni (naelektrisani) atom naziva se ion. Elektroni su otkriveni krajem 19. vijeka, uglavnom zahvaljujući radovima J.J. Thomsona.

Protoni imaju pozitivni naboj i masu 1.836 puta veću od elektron, oko . Broj protona u atomu naziva se atomski broj. Ernest Rutherford (1919) proučavao je dušik i bombardirao ga alfa-česticama, pri čemu je zapazio da dušik pri tom emitira nešto što izgleda kao jezgro vodika. Naredne godine, preformulirao je otkriće tako da je zaključio da je jezgro vodika posebna čestica unutar atoma koju je nazvao proton.

Neutroni nemaju električni naboj te imaju slobodnu masu 1.839 puta veću od mase elektrona ili oko . Neutroni su najteži od tri osnovne gradivne čestice atoma, ali se njihova masa može reducirati nuklearnom energijom vezanja. Neutroni i protoni (zajednički nazvani nukleoni) imaju približno iste dimenzije, veličine reda , mada površina ovih čestica nije jasno definirana. Neutrone je 1932. otkrio engleski fizičar James Chadwick.

U standardnom modelu fizike, elektroni su prave elementarne čestice bez unutrašnje strukture. Međutim, i protoni i neutroni su složene čestice sastavljene iz elementarnih čestica nazvanih kvarkovi. Postoji dvije vrste kvarkova u atomu, svaki sa djelimičnim električnim nabojem. Protoni su sastavljeni iz dva gornja kvarka (up-kvark) (svaki sa nabojem +) i jednog donjeg kvarka (sa nabojem -). Neutroni su sastavljeni iz jednog gornjeg i dva donja kvarka. Ova razlika odgovorna je i za razliku u masama i nabojima između ove dvije čestice. Kvarkovi se drže na okupu djelovanjem jake interakcije (tj. jake sile), koju reguliraju gluoni. Protone i neutrone u jezgru međusobno veže djelovanje nuklearnih sila, koja je ostatak jakih sila koje donekle imaju različite osobine u pogledu udaljenosti na kojoj djeluju. Gluoni su članovi porodice baždarnih bozona, koje su elementarne čestice preko kojih se ispoljavaju fizičke sile.

Svi vezani protoni i neutroni u atomu sačinjavaju relativno malo atomsko jezgro, te se kolektivno nazivaju nukleoni. Prečnik atomskog jezgra približno je jednak 1,07 3radic;A femtometara, gdje je A ukupni broj nukleona u njemu. To je znatno manje od prečnika cijelog atoma, koji je reda veličine 105 fm. Nukleoni se drže zajedno vezani privlačnim potencijalom koji djeluje na kratkoj udaljenosti, a naziva se rezidualna jaka nuklearna sila. Na udaljenostima kraćim od 2,5 fm ova sila je znatno snažnije od elektrostatičke sile koja uzrokuje da se pozitivno nabijeni protoni odbijaju jedan od drugog.

Atomi istog elementa imaju isti broj protona u jezgru, a taj broj odgovara atomskom broju elementa. Za svaki hemijski element, postoje atomi kod kojih broj neutrona varira, a taj broj određuje izotop tog elementa. Ukupan broj protona i neutrona određuje o kojem nuklidu se radi. Broj neutrona u odnosu na broj protona određuje koliko je to jezgro stabilno, jer se određeni izotopi raspadaju nekim od radioaktivnih načina raspada. Proton, elektron i neutron svrstani su u grupu fermionskih čestica. Za fermione važni Paulijev princip isključenja, koji zabranjuje identičnim fermionima, kao što je više od jednog protona, da zauzimaju isto kvantno stanje u isto vrijeme. Stoga, svaki proton u jezgru mora zauzimati kvantno stanje različito od svih drugih protona, a isti princip se primjenjuje i na sve neutrone u jezgru i sve elektrone u elektronskom oblaku.

Atomska jezgra koja imaju različit broj protona i neutrona imaju potencijal da pređu u niže energetsko stanje putem radioaktivnog raspada čije posljedice se ogledaju u tome da se broj neutrona približi broju protona. Rezultat tog procesa je da nastaju atomi koji imaju podjednak broj protona i neutrona i koji su mnogo otporniji na raspad. Ipak, povećanjem atomskog broja, međusobno odbijanje protona zahtijeva povećanje odnosa broja neutrona u odnosu na broj protona kako bi se održavala stabilnost jezgra, što neznatno mijenja ovaj trend jednakog broja protona i neutrona kod atoma sa nižim atomskim brojevima.

Broj protona i neutrona u atomskom jezgru može se promijeniti, ali je za to potrebna veoma velika energija zbog vrlo snažnih sila koje djeluju unutar jezgra. Nuklearna fuzija se dešava kada se veći broj lakših atomskih čestica međusobno spoje i izgrade teže atomsko jezgro, poput energetskih sudara dva atomska jezgra. Naprimjer, u središtu Sunca protonima je potrebno približno 3–10 keV energije da bi svladali sile njihovog međusobnog odbijanja, te spojili se u jednu atomsko jezgru. Ta energetska granica nazvana je Coulombova barijera. Nuklearna fisija je proces suprotan fuziji, pri kojoj se atomsko jezgro raspada na dva manja jezgra, obično praćeno radioaktivnim raspadom. Jegra se mogu izmijeniti i bombardiranjem subatomskim česticama ili fotonima visoke energije. Ako se u tom procesu promijeni broj protona u jezgru, atom prelazi u drugi hemijski element. Ako je masa jezgra nastalog nakon reakcije fuzije manja od masa polaznih čestica koje su učestvovale u reakciji, tada se razlika između ove dvije vrijednosti može emitirati u vidu neke korisne energije (poput gama zraka) ili kinetičke energije u vidu beta čestica, kako je opisano poznatom Einsteinovom formulom ekvivalencije mase i energije, , gdje je  razlika u gubitku mase a  brzina svjetlosti. Ovaj deficit mase je dio energije vezivanja novonastalog jezgra, i to je nepovratni gubitak energije koji uzrokuje da spojene čestice ostanu zajedno u stanju koje zahtijeva ovu energije da bi se razdvojile.

Fuzija dva jezgra kojom nastaje veće i teže jegro sa atomskim masama manjim od Fe i Ni, gdje je ukupni broj nukleona oko 60, obično je egzotermička reakcija, kojom se otpušta više enegije nego što je potrebno da bi se ona spojila. Ovaj proces kojim se otpušta energija omogućava da se nuklearna fuzija u zvijezdama neprekidno odvija. Kod težih jezgara, energija vezivanja po jednom nukleonu u jezgru počinje opadati. To znači da su procesi fuzije, kojima nastaju atomi atomskih brojeva viših od 26 i atomskim masama višim od 60, endotermičke rekacije. Zbog toga masivnije jezge ne mogu održavati reakcije fuzije kojima nastaje višak energije niti mogu održavati hidrostatičku ravnotežu zvijezde.

Elektrone u atomu privlače protoni iz njegovog jezgra elektromagnetnim silama. Ove sile vežu elektrone unutar elektrostatičke jame potencijala okružujući malo atomsko jezgro, što znači da je elektronu za bijeg iz atoma potreban vanjski izvor energije. Što god je elektron bliži jezgru, veća je njegova privlačna sila. Prema tome, elektroni vezani bliže centru jame potencijala zahtijevaju više energije kako bi bili izbijeni iz atoma, od onih elektrona koji se nalaze dalje od jezgra.

Kao i druge čestice, elektroni imaju i čestične i talasne osobine. Elektronski oblak je područje unutar jame potencijala gdje svaki elektron gradi neku vrstu trodimenzionalnog stacionarnog talasa, tj. oblika talasa koji se ne kreće u odnosu na jezgro. Ovo ponašanje definira atomsku orbitalu u obliku matematičke funkcije koju karakterizira vjerovatnoća da će se elektron nalaziti na određenom položaju u trenutku kada se njegov položaj mjeri. Postoji samo diskretno kvantizirani set takvih orbitala oko atomskog jezgra, jer se druge moguće talasne pozicije vrlo brzo raspadnu na neku od stabilnijih formi. Orbitale mogu imati jednu ili više prstenastih ili tačkastih struktura te se jedna od druge razlikuju u veličini, obliku i usmjerenju (orjentaciji).

Svaka atomska orbitala odgovara određenom nivou energije elektrona. Elektroni mogu promijeniti svoje stanje na viši energetski nivo putem apsorpcije fotona koji nosi dovoljnu količinu energije kojom je moguće pobuditi elektron do novog višeg kvantnog stanja. Na sličan način, putem spontane emisije, elektron na višem energetskom nivou može preći na niži energetski nivo istovremeno emitirajući višak energije u vidu fotona. Takve karakteristične vrijednosti energije, definirane kao razlike između energija određenih kvantnih stanja, odgovorne su za pojavu atomskih spektralnih linija. Iznos energije potrebne da se doda ili ukloni elektron, tj. energije vezivanja elektrona, daleko je manji od energije vezivanja nukleona. Naprimjer, potrebno je samo 13,6 eV da se ukloni elektron u osnovnom stanju iz atoma vodika, u odnosu na 2,23 miliona eV potrebnih da bi se razbilo jezgro deuterija. Atomi su u električno neutralnom stanju ako imaju isti broj protona i neutrona. Atomi koji imaju višak ili manjak elektrona nazivaju se ioni. Elektroni koji se nalaze najdalje od jezgra mogu preći na druge susjedne atome ili ih dva atoma mogu dijeliti kao zajedničke. Tim mehanizmom, atomi mogu graditi hemijske veze te se međusobno vezati u molekule i druge vrste hemijskih spojeva poput ionskog i kovalentnog sistema kristala.

Po definiciji, bilo koja dva atoma sa identičnim brojem protona u njihovim jezgrima, pripadaju istom hemijskom elementu. Atomi sa istim brojem protona, ali različitim brojem neutrona predstavljaju različite izotope istog elementa. Naprimjer, svi atomi vodika imaju po jedan proton u jezgru, ali postoji razni izotopi među kojim je izotop bez neutrona u jezgru (vodik-1, kojeg ima ubjedljivo najviše, zvani protij), sa jednim (deuterij), dva (tricij) ili više neutrona. Svi poznati elementi čine set atomskih brojeva, počev od elementa sa jednim (vodik) do elementa sa 118 protona (oganeson). Svi poznati izotopi elemenata koji imaju atomske brojeve veće od 82 su radioaktivni, mada je radioaktivnost elementa 83 (bizmut) tako slaba da se praktično može smatrati da je nema.

Na Zemlji je otkriveno približno 339 nuklida, a kod 254 od njih (oko 75%) nije opažen raspad, te se oni definiraju kao stabilni izotopi. Ipak, samo 90 tih nuklida su stabilni u odnosu na sve vrste radioaktivnog raspada, čak i u teoriji. Za ostalih 164 (što čini ukupno 254 nuklida) nisu opaženi raspadi, mada je prema njihovoj strukturi u teoriji moguć njihov raspad. Ovi nuklidi se formalno smatraju stabilnim. Dodatna 34 radioaktivna nuklida imaju vremena poluraspada duža od 80 miliona godina, te su dovoljno dugoživući da bi se na Zemlji mogli nalaziti još iz perioda nastanka Sunčevog sistema. Ova kolekcija od 288 nuklida poznati su i kao primordijalni nuklidi. Najzad, poznat je još i 51 kratkoživući nuklid za koje se zna da se prirodno javljaju na Zemlji, kao proizvodi raspada primordijalnih nuklida (poput radija iz uranija) ili neki drugi način u vidu proizvoda prirodnih energetskih procesa na Zemlji, naprimjer bombardiranjem kosmičkih zraka (poput nastanka ugljika-14).

Od svih hemijskih elemenata, njih 80 ima barem jedan stabilni izotop. Mnogi hemijski elementi imaju nekoliko stabilnih izotopa, prosječno postoji 3,2 stabilna izotopa po svakom hemijskom elementu. Dvadeset šest elemenata ima samo jedan stabilni izotop, dok najveći broj stabilnih izotopa od svih elemenata ima kalaj sa deset stabilnih izotopa. Elementi 43, 61, i svi elementi sa atomskim brojevima 83 i većim nemaju niti jedan stabilan izotop.

Na stabilnost izotopa primarno utiče odnos broja protona i neutrona, ali također i prisustvo određenih magičnih brojeva neutrona i protona koji predstavljaju zatvorene i u potpunosti popunjene kvantne ljuske. Te kvantne ljuske odgovaraju i tačno definisanim setovima nivoa energije unutar modela ljusaka jezgra; popunjene ljuske, kao što je naprimjer popunjena ljuska sa 50 protona kod kalaja, daje neuobičajenu stabilnost tom nuklidu. Od 254 poznata stabilna nuklida, samo njih četiri imaju i neparan broj protona i neparan broj neutrona: izotop vodika-2 (deuterij), litij-6, bor-10 i dušik-14. Osim toga, samo četiri nuklida koji se javljaju u prirodi, a koji su radioaktivni, imaju neparne brojeve protona i neutrona u jezgru: kalij-40, vanadij-50, lantan-138 i tantal-180m. Ovi nuklidi imaju vrijeme poluraspada duže od milijardu godina. Većina jezgara sa neparnim brojem i protona i neutrona su veoma nestabilna u odnosu na beta raspad, jer proizvodi raspada imaju parne brojeve i protona i neutrona, pa su stoga mnogo snažnije vezani zbog nuklearnih efekata sparivanja.

Velika većina mase atoma sadržana je u protonima i neutronima u njegovom jezgru. Ukupan broj ovih čestica (nazvanih nukleoni) u nekom atomu naziva se maseni broj. To je pozitivan, cijeli broj, bez jedinice mjere (iako ima masenu dimenziju) jer označava broj čestica. Primjer korištenja masenog broja je ugljik-12, što znači da u jezgru ovog izotopa ima 12 nukleona (šest protona i šest neutrona).

Stvarna masa atoma u mirovanju često se izražava pomoću unificirane jedinice atomske mase (u), također zvane i dalton (Da). Ova jedinica definirana je kao dvanaestina mase slobodnog neutralnog atoma izotopa ugljika-12, a približno izraženo u kilogramima ona iznosi . Vodik-1 (protij) (najlakši izotop vodika, a također i nuklid sa najnižom masom) ima atomsku težinu 1,007825 u. Vrijednost ovog broja naziva se atomska masa. Određeni atom ima atomsku masu koja je približno jednaka (uz razliku do 1%) njegovom masenom broju pomnoženom sa jedinicom atomske mase (naprimjer masa atoma dušika-14 je približno 14 u). Međutim, ovaj broj neće uvijek biti cijeli broj osim kod ugljika-12. Najteži stabilni atom, olovo-208, ima masu .

Pošto su i najteži atomi isuviše lahki da bi se s njima moglo direktno raditi i mjeriti, hemičari dogovorno upotrebljavaju jedinicu mol. Jedan atoma (ili bilo kojih drugih čestica) bilo kojeg elementa uvijek ima isti broj atoma (čestica), oko . Taj broj naziva se Avogadrova konstanta. On je odabran tako da ako element ima atomsku masu 1 u, jedan mol tog elementa imat će masu približno jedan gram. Zbog definicije unificirane jedinice atomske mase, svaki atom ugljika-12 ima atomsku masu tačno 12 u, pa jedan mol atoma ugljika-12 ima masu tačno 0,012 kg.

Atomima nedostaje strogo definirana vanjska granica, pa se njihove dimenzije obično opisivaju pojmom atomskog radijusa. On mjeri razdaljinu koliko se elektronski oblak udaljava od jezgra. Međutim, time se eksplicitno pretpostavlja da atom ima loptast oblik, što je moguće ako se atomi posmatraju u vakuumu ili slobodnom prostoru. Atomski radijusi se mogu izračunati iz udaljenosti između dva jezgra u slučaju kada se dva atoma spoje pomoću neke od hemijskih veza. Radijusi su dosta varijabilni u zavisnosti od položaja atoma u periodnom sistemu, vrste hemijske veze koju grade sa drugim atomima, broja susjednih atoma (koordinacijski broj) i kvantno-mehaničkih osobina poput spina. Na periodnom sistemu elemenata, atomi teže povećanju atomskog radijusa idući kroz periode prema dolje, te smanjivanju idući s lijeva na desno kroz grupe hemijskih elemenata. Kao posljedica toga, najmanji atom po atomskim radijusima jeste helij sa radijusom od 32 pikometra, dok je jedan od najvećih cezij sa 225 pikometara.

Kada na njega djeluju vanjske sile poput električnog polja, oblika atoma može značajno odstupiti od loptaste simetrije. Deformacija zavisi od snage električnog polja i vrste orbite krajnje vanjske elektronske ljuske, kako to predviđaju teorije grupa. Asferične (neloptaste) devijacije mogu biti izazvane naprimjer u kristalima, gdje se velika kristalno-električna polja mogu javiti na mjestima rešetke s niskom simetrijom. Značajne elipsoidne deformacije mogu se javiti kod iona sumpora i halkogenih iona u spojevima sličnih piritu. Veličina atoma je reda veličine oko hiljadu puta manja talasne dužine vidljive svjetlosti (400–700 nm) tako da se oni ne mogu vidjeti pod optičkim mikroskopom. Međutim, pomoću skenirajućeg tunelskog mikroskopa moguće je vidjeti pojedinačne atome. Da bi se lakše predstavila veličina atoma, smatra se da je debljina obične ljudske dlake u prečniku reda oko milion atoma ugljika. Jedna kap vode sadrži približno 2 x 10 atoma kisika i dvostruko veći broj atoma vodika. Dijamant od jednog karata, mase , sadrži oko 1022 atoma ugljika. Kada bi se jabuka povećala do veličine planete Zemlje, tada bi atomi te jabuke bili približno veličine prvobitne jabuke.

Svaki element ima jedan ili više izotopa koji imaju nestabilno jezgro i koje se raspada nekim od radioaktivnih načina raspada, pri čemu jezgro emitira čestice ili elektromagnetsku radijaciju. Radioaktivnost se može javiti kada je radijus atomskog jezgra dosta veći u odnosu na radijus jake sile, koja može djelovati samo na udaljenostima reda veličine 1 fm.

Neki od najčešćih načina radioaktivnog raspada su:

Postoje i neki rijetki tipovi radioaktivnog raspada koji, između ostalog, uključuju izbacivanje neutrona ili protona ili grupe nukleona iz jezgra, ili više od jedne beta čestice. Analogno gama zračenju koje omogućava pobuđenom jezgru da izgubi energiju na jedan od načina, postoji i proces interne konverzije kojim nastaju izuzetno brzi elektroni a koji ne spadaju u beta zrake, dok istovremeno nastaju visokoenergetski fotoni koji nisu gama zraci. Također, moguće je da nekoliko velikih atomskih jezgara eksplodira dajući dva ili više nabijenih fragmenata raznih masa te nekoliko neutrona u procesu koji se naziva spontana nuklearna fisija.

Svaki radioaktivni izotop ima karakteristično vrijeme raspada koje se naziva vrijeme poluraspada. Ono je definirano kao vremenski period potreban da se raspadne polovina uzorka tog izotopa. To je proces eksponencijalnog raspada kojim se stalno smanjuje preostali udio nekog izotopa za 50% za svaki period vremena poluraspada. Prema tome, nakon dva perioda vremena poluraspada preostaje samo 25% prvobitne količine izotopa i tako dalje.

Elementarne čestice imaju vlastitu kvantno-mehaničku osobinu poznatu kao spin. On je analogan ugaonom momentu nekog predmeta koji se okreće oko svog centra mase, mada ako se uzme prema definiciji, ove čestice se smatraju tačkama i pa se ne može reći da rotiraju. Spin se mjeri u jedinicama reducirane Planckove konstante (ħ), pri čemu elektroni, protoni i neutroni imaju spin ½ ħ, ili spin-½. U atomu, elektroni koji se kreću oko jezgra, pored spina, imaju i orbitalni ugaoni moment, dok samo jezgro ima vlastiti ugaoni moment zbog svog nuklearnog spina.

Atom proizvodi magnetno polje, odnosno magnetni moment, koji se određuje prema tim raznim oblicima ugaonog momenta, slično kao svaki rotirajući naelektrisani objekat koji proizvodi magnetno polje. Ipak, najznačajniji doprinos nastanku ovog polja dolazi od spina elektrona. Zbog prirode elektrona da se ponašaju prema Paulijevom principu isključenja, prema kojem se dva elektrona ne mogu nalaziti u istom kvantnom stanju, vezani elektroni se uparuju međusobno, pri čemu jedan član svakog elektronskog para ima stanje spina up dok drugi član ima suprotno stanje spina, down. Prema tome, ova dva stanja spina se međusobno poništavaju, smanjujući ukupni magnetni dipol moment na nulu kod nekih atoma koji imaju paran broj elektrona.

Kod feromagnetnih elemenata poput željeza, kobalta i nikla, neparan broj elektrona dovodi do postojanja nesparenog elektrona i pojavu određenog ukupnog magnetnog momenta. Orbitale susjednih atoma se preklapaju te se dostiže stanje niže energije  kada se spinovi nesparenih elektrona spontano poravnaju jedan s drugim, što se naziva interakcija izmjene. Kada se poravnaju magnetni momenti feromagnetnih atoma, tada predmet ili materijal može proizvesti mjerljivo makroskopsko magnetno polje. Paramagnetni materijali imaju atome sa magnetnim momentima koji se poravnavaju u nasumičnim pravcima kada nije prisutno magnetno polje, ali se u prisustvu takvog polja poravnaju (usmjere u istom pravcu).

Jezgro atoma neće imati nikakav spin kada u sebi sadrži paran broj i neutrona i protona, međutim u slučajevima kada su neparni brojevi nukleona, onda i jezgro može imati spin. Obično su jezgra sa spinom poravnati u nasumičnim pravcima zbog termalne ravnoteže. Međutim, kod određenih elemenata (poput ksenona-129) moguće je da se polariziraju značajni udjeli stanja nuklearnog spina tako da su onda jezgra poravnata u istom pravu. Takvo stanje u fizici naziva se hiperpolarizacija. Ona ima vrlo važne oblasti primjene naprimjer pri snimanju magnetnom rezonancom.

Potencijalna energija elektrona u atomu je negativna, a zavisnost njegove pozicije doseže minimum (najvišu apsolutnu vrijednost) unutar jezgra, te potpuno nestaje kada udaljenost od jezgra dosegne beskonačnost, ugrubo računajući obrnutno proporcionalno udaljenosti. Prema kvantno-mehaničkom modelu, vezani elektron može zauzeti samo jedan set kvantnih stanja sa centrom u jezgru, a svako stanje odgovara određenom energetskom nivou. Teoretsko razmatranje tog modela obrađuje vremenski nezavisna Schrödingerova jednačina. Energetski nivo može biti izmjeren pomoću količine energije potrebne da se elektron izdvoji iz atoma, te se najčešće izražava elektronvoltima (eV). Najniže stanje energije vezanog elektrona naziva se osnovno stanje, odnosno stacionarno stanje, dok se tranzicija elektrona na neke više nivoe označava kao pobuđeno stanje. Energija elektrona povećava se pri povećanju n (osnovnog kvantnog broja) jer se povećava (prosječna) udaljenost od jezgra. Zavisnost energije od ℓ nije uzrokovana elektrostatičkim potencijalom jezgra već interakcijom između elektrona.

Elektron koji prelazi između dva različita stanja, naprimjer između osnovnog i prvog pobuđenog, on mora apsorbirati ili emitirati foton energije koja odgovara razlici između potencijalnih energija ta dva nivoa, u skladu sa Bohrovim modelom, što se vrlo precizno može izračunati Schrödingerovom jednačinom. Elektroni skaču između orbitala na način kako bi to činili da su čestice. Naprimjer, ako jedan foton udari u više elektrona, samo jedan elektron promijeni svoje stanje kao odgovor na udar fotona. Energija emitiranog fotona proporcionalna je njegovoj frekvenciji pa se određeni specifični energetski nivoi javljaju u vidu određenih talasnih dužina elektromagnetskog spektra. Svaki hemijski element ima karakterističan spektar koji zavisi od njegovog nuklearnog naboja, podljusaka napunjenih elektronima i elektromagnetnih međudjelovanja između elektrona te drugih faktora.

Kada kontinuirani elektromagnetni spektar energije prođe kroz plin ili plazmu, neke fotone apsorbiraju pojedini atomi uzrokujući da elektroni promijene svoje energetske nivoe. Tako pobuđeni elektroni koji ostanu vezani na svojim atomima spontano emitiraju primljenu energiju u vidu fotona u nasumičnom pravcu te se nakon toga vraćaju na niže energetske nivoe. Na taj način atomi se ponašaju kao filteri koji formiraju seriju tamnih apsorpcijskih vrpci u izlaznom snopu energije. Posmatrač koji posmatra atome tamo gdje nema kontinuiranog spektra u pozadini, umjesto apsorpcijskih vrpci vidi serije emisijskih linija od emitiranih fotona iz atoma. Spektroskopska mjerenja snage i širine atomskih spektralnih linija omogućava određivanje sadržaja i fizičkih osobina ispitivane supstance.

Detaljnijim istraživanjem spektralnih linija otkrivena je pojava izdvajanja finih spektralnih struktura. To se dešava zbog kuplovanja spina i orbitale, što predstavlja međudjelovanje između spina i kretanja najudaljenijih vanjskih elektrona. Kada se atom nalazi u vanjskom magnetnom polju, spektralne linije se rasčlanjuju u tri ili više komponenti. Takav fenomen nazvan je Zeemanov efekt. On se dešava zbog međudjelovanja magnetnog polja i magnetnog momenta atoma i njegovih elektrona. Neki atomi mogu imati više elektronskih konfiguracija sa istim nivoom energije, pa oni izgledaju kao jedinstvena spektralna linija. Interakcija magnetnog polja sa atomom neznatno pomijera ove elektronske konfiguracije do drugačijih energetskih nivoa, što dovodi do pojave višestrukih spektralnih linija. Prisustvo vanjskog električnog polja može također uzrokovati slična razdvajanja i pomijeranja spektralnih linija tako što se mijenjaju energetski nivoi elektrona, a taj fenomen naziva se Starkov efekt.

Ako se vezani elektron nalazi u pobuđenom stanju, foton koji djeluje na njega određenom energijom može prouzrokovati stimuliranu emisiju fotona istog energetskog nivoa. Da bi se to desilo, elektron prvo mora preći na niži energetski nivo koji ima razliku u energijama koja odgovara energiji fotona koji djeluje na elektron. Emitirani foton i foton koji je međudjelovao sa elektronom odlaze u paralelnim pravcima i u istim su faznim stanjima. Drugim riječima, talasni obrazac dva fotona je sinhroniziran. Ova fizička osobina iskorištena je u raznim vrstama lasera, koji emitiraju koherentni snop svjetlosne energije u uskom frekvencijskom opsegu.

Valencija je potencijalna snaga spajanja nekog elementa. Ona je jednaka broju atoma vodika s kojima se neki atom može spojiti ili istisnuti gradeći neki hemijski spoj. Krajnja vanjska elektronska ljuska nekog atoma u svom slobodnom, nespojenom stanju se naziva valentna ljuska, dok se elektroni u toj ljusci nazivaju valentni elektroni. Broj valentnih elektrona određuje i hemijsko vezivanje atoma s drugim atomima. Oni teže da reagiraju jedni sa drugim na način da popune (ili isprazne) svoje vanjske valentne ljuske. Naprimjer, prijelaz jednog elektrona između atoma korisna je aproksimacija za veze koje nastaju između atoma sa jednim elektronom viška od potpuno popunjene orbitale, dok drugom nedostaje jedan elektron za popunu orbitale, što je proces koji se dešava u spoju natrij-hlorid i drugim ionskim solima. Međutim, kod mnogih elemenata javljaju se dva ili više valentnih stanja odnosno tendencija da dijele različit broj elektrona u različitim spojevima. Prema tome, hemijsko vezivanje između tih elemenata javlja se u raznim oblicima dijeljenja elektrona što je sasvim drugačiji oblik vezanja od jednostavnog prijelaza elektrona. Takvi primjeri su kod ugljika i organskih spojeva.

U periodnom sistemu, hemijski elementi često se prikazuju tako da su grupisani prema ponavljajućim hemijskim osobinama, pa tako elementi sa istim valentnim brojem elektrona grade grupe elemenata koji su svrstani u istu kolonu tabele PSE. Horizontalne kolone odgovaraju redoslijedu popunjavanja kvantnih ljusaka elektronima. Elementi koji su svrstani u krajnju desnu kolonu tabele imaju svoju krajnju vanjsku ljusku u potpunosti popunjenu elektronima, što za posljedicu ima da su oni hemijski inertni elementi, poznati i kao plemeniti plinovi.

Količine atoma koje se mogu naći u različitim agregatnim stanjima materije zavise od fizičkih uslova kao što su temperatura i pritisak. Mijenjanjem ovih uslova, materijali mogu prelaziti između raznih agregatnih stanja: čvrstog, tečnog, plinovitog i plazme. U određenom agregatnom stanju, neka supstanca može također postojati u različitim alotropnim oblicima. Primjer alotropa je čvrsti ugljik, koji se u prirodi javlja kao grafit ili dijamant. Također postoje i plinoviti alotropi kao što je to slučaj kod molekulskog kisika i ozona. Na temperaturama bliskim apsolutnoj nuli, atomi mogu formirati i Bose-Einsteinov kondenzat, u kojem efekti kvantne mehanike mogu biti posmatrani i na makroskopskoj skali. Ova super ohlađena kolekcija atoma ponaša se kao jedan ogromni atom, na kojem se mogu vršiti fundamentalni eksperimenti o kvantno-mehaničkom ponašanju atoma.

Skenirajući tunelski mikroskop je uređaj pomoću kojeg je moguće posmatrati površinu uzroka na atomskom nivou. On iskorištava fenomen kvantnog tuneliranja, koji omogućava da čestice prođu kroz barijeru, kroz koju inače ne bi mogle proći. Elektroni ulaze u tunel kroz vakuum između dvije planarne metalne elektrode, a na svakoj od njih je adsorbiran atom, dajući gustoću tunelske struje dovoljnu da se može izmjeriti. Skeniranje jednog atoma dok se kreće pored drugih omogućava iscrtavanje vrha odmaka u odnosu uporednu separaciju uz neku konstantnu struju. Izračuni pokazuju u kojoj mjeri se na slikama načinjenim skenirajućim tunelskim mikroskopom mogu vidjeti pojedinačni atomi. S tim se uz vrlo mali postotak greške potvrđuje da mikroskopske slike prikazuju prostorno prosječne dimenzije elektronskih orbitala duž gusto zbijenih energetskih nivoa, tj. Fermijev nivo lokalnih gustoća stanja.

Atom se može ionizirati uklanjanjem jednog ili više elektrona iz njega. Električni naboj uzrokuje da se putanja atoma iskrivljuje kada on putuje kroz magnetno polje. Radijus u kojem se putanja iona koji se kreće iskrivljuje u magnetnom polju zavisi od mase atoma. Maseni spektrometar radi na ovom principu čime se mjeri odnos mase i naboja iona. Ako uzorak sadrži više izotopa, masenim spektrometrom se može odrediti proporcija svakog izotopa u uzorku, mjerenjem intenziteta različitih snopova iona. Tehnike isparavanja atoma uključuju, između ostalih, induktivno spregnutu plazmu atomsku emisionu spektroskopiju i induktivno spregnutu plazmu masenu spektroskopiju. Obje tehnike koriste plazmu da bi uzroke pretvorili u plin za analizu.

Metoda kojom se može preciznije odabrati određeno područje je spektroskopija gubitka energije elektrona, kojom se mjeri gubitak energije snopa elektrona unutar transmisijskog elektronskog mikroskopa kada oni  međudjeluju sa dijelom ispitivanog uzorka. Tomografija atomskom sondom ima rezoluciju manju od nanometra u trodimenzionalnom okruženju te se pomoću nje pojedini atomi mogu hemijski identificirati masenom spektrometrijom koristeći se TOF analizatorom.

Spektar pobuđenih stanja se može koristiti za analizu atomskog sastava udaljenih zvijezda. Određene talasne dužine svjetlosti sadržane u posmatranoj svjetlosti koja dolazi sa neke zvijezde mogu se razdvojiti i po njima odrediti kvanizirani prijelazi u slobodnim atomima plina. Te boje se mogu replicirati koristeći sijalicu sa metalnim parama koja sadrži ispitivani element. Na ovaj način otkriven je plin helij u spektru Sunčeve svjetlosti, 23 godine prije nego što je isti plin otkriven na Zemlji.

Barionska materija sačinjava oko 4% sveukupne gustoće energije u vidljivom svemiru, pri čemu prosječna gustoća iznosi oko 0,25 čestica/m3 (uglavnom u obliku protona i elektrona). Unutar galaksija, kao što je naš Mliječni put, čestice se ponegdje nalaze u mnogo većim koncentracijama, gdje se gustoća materije u međuzvjezdanom prostoru kreće od 105 do 109 atoms/m3. Smatra se da se Sunce nalazi unutar Lokalne grupe zvijezda, tako da je gustoća materije u Sunčevom komšiluku približno 103 atoma/m3. Zvijezde se formiraju od gustih oblaka u međuzvjezdanom prostoru, a evolucijski procesi zvijezda rezultirali su konstantnim obogaćivanjem međuzvjezdanog prostora elementima težim od vodika i helija.

Oko 95% barionske materije Mliječnog puta koncentrirana je unutar zvijezda gdje vladaju uslovi koji ne pogoduju atomskoj materiji. Ukupna barionska masa zauzima oko 10% mase galaksije; dok ostatak otpada na pretpostavljenu tamnu materiju. Ekstremno visoke temperature koje vladaju unutar zvijezda mijenjaju atome tako da postaju u potpunosti ionizirani, to jest svi elektroni se odvajaju od jezgra. U kompaktnim zvijezdama, uz izuzetak njihovih površinskih slojeva, izuzetan pritisak čini nemogućim postojanje elektronskih orbitala.

Smatra da su elektroni u Svemiru postojali još od prvih trenutaka nakon Velikog praska. Atomska jezgra formirala su se tokom nukleosintetskih reakcija. Tokom tri minute nukleosinteze nakon Velikog praska nastala je većina atoma helija, litija i deuterija u Svemiru, a možda i nešto atoma berilija i bora.

Sveprisutnost i stabilnost atoma počiva na njihovoj energiji vezivanja, što znači da atom ima nižu energiju nego sistem nepovezanih atomskih jezgara i elektrona. Na mjestima gdje je temperatura znatno viša od ionizacijskog potencijala, materija postoji u obliku plazme, plina sastavljenog iz pozitivno nabijenih iona (moguće i ogoljenih jezgara) i elektrona. Kada temperatura spadne ispod ionizacijskog potencijala, atomi postaju statistički povoljni. Atomi (cijeli sa vezanim elektronima) postali su dominantni u odnosu na nabijene čestice tek 380 hiljada godina nakon Velikog praska. Ta epoha nazvana je rekombinacija, kada se Svemir pri širenju ohladio u dovoljnoj mjeri da su se elektroni počeli vezivati za atomska jezgra.

Počev od Velikog praska, tokom kojeg nisu nastali atomi ugljika niti elementi teži od njega, jezgra atoma su se spajala unutar zvijezda procesom nuklearne fuzije čime su nastajale nove količine elementa helija, te (trostrukim alfa procesom) atomi elemenata počev od ugljika do željeza. Taj proces naziva se zvjezdana nukleosinteza. Izotopi kao što je litij-6, kao i određena količina berilija i bora, nastali su svemiru putem procesa spalacije kosmičkim zrakama. Ona se javlja kada visokoenergetski protoni udare u atomska jezgra izbijajući veći broj nukleona iz njega.

Elementi teži od željeza nastali su r-procesom tokom supernove kao i s-procesom u zvijezdama asimptotskog divovskog ogranka. Oba ova procesa uključuju zahvatanje neutrona unutar atomskog jezgra. Elementi kao što je olovo uglavnom nastaju radioaktivnim raspadom težih elemenata.

Većina atoma, koji sačinjavaju planetu Zemlju i njene stanovnike, bila je prisutna u današnjem obliku u maglini koja se urušila iz molekularnog oblaka i iz koje je nastao današnji Sunčev sistem. Mali dio atoma na Zemlji rezultat je procesa radioaktivnog raspada te se relativni odnos tih atoma može koristiti za određivanje starosti Zemlje putem radiometrijskog datiranja. Većina helija u Zemljinoj kori (oko 99% helija iz plinovitih izvora, što pokazuje i mala rasprostranjenost izotopa helija-3) proizvod je alfa raspada. Postoji vrlo malo atoma u tragovima na Zemlji koji nisu bili prisutni u vrijeme njenog nastanka (tj. nisu primordijalni atomi), a nisu ni rezultat radioaktivnog raspada. Izotop ugljika-14 stalno nastaje u atmosferi djelovanjem kosmičkih zraka. Neki atomi na Zemlji napravljeni su vještački bilo kao rezultat rada naučnika ili kao nusproizvod u nuklearnim reaktorima ili pri nuklearnim eksplozijama. Od svih tranuranijskih elemenata, odnosno elemenata sa atomskim brojevima većim od 92, samo se plutonij i neptunij mogu pronaći na Zemlji u prirodnom stanju. Transuranijski elementi imaju radioaktivni životni vijek znatno kraći od starosti Zemlje pa su se njihove mjerljive količine već odavno raspale na lakše elemente. Jedan od rijetkih izuzetaka je izotop plutonija-244, čije tragove je moguće detektirati u sićušnim uzorcima kosmičke prašine. Prirodni depoziti plutonija i neptunija nastaju zahvatom neutrona u rudama uranija.

Prema određenim procjenama, na Zemlji se nalazi  atoma. Iako postoji vrlo mali broj atoma koji nisu vezani u molekulu, kao što su atomi plemenitih plinova: argon, neon i helij, 99% atoma u Zemljinoj atmosferi vezano je u obliku molekula poput ugljik-dioksida ili dvoatomskih molekula kisika i dušika. Na površini Zemlje, ogromna većina atoma spojena je u obliku raznih spojeva, uključujući vodu, soli, silikate i okside. Atomi su također spojeni u obliku materijala koji se ne sastoje iz molekula, kao što su kristali ili tečni i čvrsti metali. Takva atomska materija gradi umrežene sisteme koji ne posjeduju određenu vrstu konačnog, razdijeljenog rasporeda u vrlo malom obimu, što je karakteristika molekularne materije.

Iako je poznato da su izotopi sa atomskim brojem višim od 82 (olovo) radioaktivni, neki naučnici špekulišu o postojanju ostrva stabilnosti za neke elemente sa atomskim brojevima iznad 103. Takvi superteški elementi bi mogli imati atomska jezgra koja su relativno stabilna u odnosu na radioaktivni raspad. Jedan od mogućih kandidata za stabilni superteški atom jeste unbiheksij, koji bi trebao imati 126 protona i 184 neutrona.

Svaka čestica materija ima odgovarajuću česticu antimaterije sa suprotnim električnim nabojem. Prema tome, pozitron je pozitivni naelektrisani antielektron dok je antiproton negativno nabijeni ekvivalent protonu. Prema pretpostavkama, kada se čestice obične materije i antimaterije dodirnu, one poništavaju jedna drugu. Iz tog razloga, zajedno sa neravnotežom između broja čestice materije i antimaterije, antimaterija je vrlo rijetka u svemiru. Konkretni razlozi za ovu neravnotežu još uvijek nisu u potpunosti shvaćeni, mada teorije bariogeneze nude određena objašnjenja. Kao rezultat te pojave, u prirodi još nisu otkriveni atomi antimaterije. Međutim, u laboratoriji CERN u Ženevi 1996. godine sintetiziran je antimaterijski ekvivalent atomu vodika (antivodik, antihidrogen).

Druge egzotične vrste atoma napravljene su zamjenom jednog od protona, neutrona ili elektrona sa drugim česticama iste vrste naelektrisanja. Naprimjer, elektron se može zamijeniti mnogo masivnijom česticom, mionom, pri čemu nastaje mionski atom. Takve vrste atoma se mogu koristiti za istraživanje osnovnih pretpostavki fizike.




#Article 68: Aleksandar Veliki (8425 words)


Aleksandar III Makedonski (20. juli 356. prije nove ere - 10. juni 323. prije nove ere), poznatiji kao Aleksandar Veliki bio je kralj Makedonije i član Argead dinastije. Rođen u Pelli 356. godine prije nove ere, Aleksandar je naslijedio svog oca, Filipa II, na prijestolju u dobi od dvadeset godina. On je proveo većinu svojih vladajućih godina u vojnoj kampanji bez presedana kroz Aziju i sjeveroistok Afrike, dok u dobi od trideset godina nije stvorio jedno od najvećih carstava antičkog svijeta, koje se prostiralo od Grčke do Egipta i sjeverozapada drevne Indije. Bio je neporažen u borbi i smatra se jednim od najuspješnijih vojnih zapovjednika u historiji.

U mladosti, Aleksandra je podučavao filozof Aristotel do njegove 16. godine. Kada je naslijedio svog oca na prijestolju 336. prije nove ere, nakon ubistva Filipa, Aleksandar je naslijedio snažno carstvo i iskusnu vojsku. On je proglašen vojskovođom Grčke i iskoristio je ovaj čin za pokretanje vojnih planova širenja njegovog oca. Izvršio je invaziju 334. prije nove ere na Ahemenidsko carstvo, zauzevši Malu Aziju, započevši niz kampanja koje su trajale deset godina. Aleksandar je slomio moć Perzije u nizu odlučujućih bitki, posebno u borbama kod Isa i Gaugamela. On je kasnije svrgnuo Perzijskog kralja Darija III i osvojio čitavo Prvo Perzijsko carstvo. U tom trenutku, njegovo carstvo se protezalo od Jadranskog mora do rijeke Ind.

U nastojanju da stigne do kraja svijeta i velikog vanjskog mora, on je napao Indiju 326. prije nove ere, ali je na kraju prisiljen da se vrati na zahtjev svojih vojnika. Aleksandar je umro u Babilonu 323. prije nove ere, u gradu u kojem je planirao kampanju koja bi počela invazijom na Arabiju. U godinama nakon njegove smrti, niz građanskih ratova pocijepao je carstvo, što je rezultiralo stvaranjem nekoliko država u kojima su vladali dijadosi, Aleksandrovi preživjeli generali i nasljednici.

Aleksandrovo naslijeđe uključuje kulturnu difuziju koju su izvršila njegova osvajanja, kao što je grčko-budizam. Osnovao je dvadesetak gradova koji nose njegovo ime, najpoznatiji je Aleksandrija u Egiptu. Njegove gradove su naseljavali grčki kolonisti, a samim time su širili grčku kulturu na istoku što je rezultiralo novom helenističkom civilizacijom, čiji su aspekti bili vidljivi u tradiciji Bizantije sredinom 15. stoljeća i istočne Anadolije do 1920. godine. Aleksandar je postao legendaran kao klasični heroj, a karakteristike su istaknute u historiji, grčkim mitovima i ne-grčkim kulturama. On je postao mjera na osnovu kojeg vojni lideri porede sebe, a u vojnim akademijama širom svijeta još se uvijek uče njegove taktike. Njegovo naslijeđe često ga ubraja među najbolje svjetske ličnosti svih vremena, zajedno sa njegovim učiteljem Aristotelom.

Aleksandar je rođen šestog dana starogrčkog mjeseca Hekatombaiona, koji odgovara 20. julu 356. prije nove ere, u Pelli, glavnom gradu kraljevine Makedonije. Bio je sin kralja Makedonije, Filipa II, i njegove četvrte supruge, Olimpije, kćerke Neoptolemusa I, kralja Epira. Iako je Filip imao osam žena, Olimpija je bila njegova glavna supruga već neko vrijeme, vjerovatno kao rezultat rađanja Aleksandra.

Nekoliko legendi okružuje Aleksandrovo rođenje i djetinjstvo. Prema starogrčkom biografu Plutarhu, Olimpija je, uoči konzumacije braka sa Filipom, sanjala da joj je utrobu udario grom, uzrokujući plamen koji se širio nadaleko i naširoko prije nego što se ugasio. Negdje nakon vjenčanja, Filip je rekao da je vidio sebe, u snu, kako osigurava utrobu svoje supruge, pečatom na kojem je ugravirana slika lava. Plutarh je ponudio razne interpretacije tih snova: da je Olimpija bila trudna prije braka, što ukazuje zatvaranjem njene utrobe; ili da je Aleksandrov otac bio Zeus.

Na dan kad je Aleksandar rođen, Filip se pripremao za opsadu na grad Potidea na poluotoku Halkidici. Istog dana, Filip je primio vijest da je njegov general Parmenion porazio kombinovanu ilirsku vojsku, i da su njegovi konji pobijedili na Olimpijskim igrama. Također je na taj dan hram Artemide u Efezu, jedno od sedam svjetskih čuda, spaljen. To je navelo Hegesiasa od Magnesia da kaže da je spaljen, jer Artemida nije bila prisutna, prisustvujući rođenju Aleksandra. Takve legende možda su se pojavile kada je Aleksandar postao kralj, a možda i na njegov poticaj, da se pokaže da je on bio nadčovjek i predodređen za velike stvari od začeća.

U njegovim ranim godinama, Aleksandra je čuvala Lanike, sestra Aleksandrovog budućeg generala Cleitusa Crnog. Kasnije su Aleksandra podučavali strogi Leonidas, rođak njegove majke, i Filipov general Lizimah. Aleksandar je podizan kao i svi plemeniti makedonski mladići, učeći ga da čita, jaše, bori i lovi.

Kada je Aleksandar imao deset godina, trgovac iz Tesalije je donio Filipu konja, kojeg mu je prodao za trinaest talenata. Konj ga nije slušao i Filip je naredio da se konj vrati. Aleksandar je, međutim, otkrio da konj ima strah od vlastite sjene i zatražio da on ukroti konja, što je vremenom i uspio. Plutarh navodi da je Filip, presretan ovim prikazom hrabrosti i ambicije, poljubio svog sina u suzama, govoreći: Sine moj, moraš pronaći carstvo dovoljno veliko za svoje ambicije. Makedonija je premala za tebe, i kupio je konja za njega. Aleksandar ga je nazvao Bucephalus, što znači volova glava. Bucephalus je išao s Aleksandrom sve do Indije. Kada je životinja umrla, Aleksandar je nazvao grad po njemu, Bucephala.

Kada je Aleksandar navršio trinaest godina, Filip je započeo potragu za tutorom, i razmatrali su se akademici Isokrat i Speusip, ali su oni u pismu podnijeli ostavke na tu dužnost. Na kraju, Filip je izabrao Aristotela i obezbjedio mu učionicu u hramu Nimfe u Miezu. U zamjenu za učenje Aleksandra, Filip se složio da obnovi Aristotelov rodni grad Stageiru, kojeg je razorio Filip, i da ga ponovo nasele svi bivši građani koji su bili robovi, i oni koji su bili u izgnanstvu.

Mieza je bila kao internat za Aleksandra i djecu makedonskih plemića, kao što su Ptolomej, Hephaistion i Casander. Mnogi od ovih studenata će postati njegovi prijatelji i budući generali. Aristotel je predavao Aleksandru i njegovim drugovima medicinu, filozofiju, moral, religiju, logiku i umjetnost. Pod Aristotelovim tutorstvom, Aleksandar je razvio strast za Homerovim djelima, a posebno Ilijadu; Aristotel mu je dao kopiju knjige, koju je Aleksandar kasnije čitao u svojoj kampanji.

U 16. godini, Aleksandrovo obrazovanje kod Aristotela se završilo. Filip je ratovao protiv Bizantiuma, ostavljajući Aleksandra kao regenta i nasljednika. Tokom Filipovog odsustva, tračanin Maedi se pobunio protiv Makedonije. Aleksandar je odgovorio brzo, zauzimajući njegovu teritoriju. Zatim je kolonizovao Grcima, i osnovao grad po imenu Aleksandropolis. Nakon povratka, Filip je poslao Aleksandra sa malom vojskom da savlada pobunu u južnoj Trakiji. Kompanjom protiv grčkog grada Perinthusa, Aleksandar se dokazao tako što je spasio oca. U međuvremenu, grad Amfisa je zauzeo zemljište koje pripada svetilištu Apolona u Delfima, a Filip je vidio priliku da dodatno proširi teritoriju. Iako je bio zauzet u Trakiji, on je naredio Aleksandru da prikupi vojsku za kampanju u Grčkoj. Zabrinut da ne intervenišu druge grčke države, Aleksandar je vojsku izmjestio tako da su oni mislili da se priprema za napad na Iliriju. Tokom ovog previranja, Iliri su napali Makedoniju, samo da bi odbili Aleksandra.

Filip i njegova vojska su se pridružili Aleksandru 338. p.n.e., i zajedno su marširali na jug kroz Termopil, zauzimajući ga nakon tvrdoglavog otpora od strane Tebanskog garnizona. Zatim su zauzeli grad Elatea, koja je udaljena samo dan marša od Atine i Tebe. Atinjani, na čelu sa Demostenom, su zatražili savez sa Tebom protiv Makedonije. I Atina i Filip su poslali ambasadore u Tebu kako bi je privukli na svoju stranu, ali je Teba prije stala na stranu Atine. Filip maršira na Amphissu, hvata plačenike koje je tamo poslao Demosten i prihvaća predaju gradu. Filip se zatim vraća u Elateu, i šalje konačnu ponudu mira sa Atinom i Tebom, ali ga one odbacuju. Kada je Filip zamarširao na jug, njegovi protivnici su ga blokirali u blizini Chaeronea. Kada je započela bitka kod Chaeronea, Filip je zapovijedao s desne strane a Aleksandar s lijeve strane, u pratnji sa Filipovim pouzdanim generalima. Prema drevnim izvorima, dvije strane su se ravnomjerno borile neko vrijeme. Filip je namjerno naredio svojim vojnicima da se povuku, računajući da će ga neprovjereni atinski hopliti slijediti, čime će razrijediti svoju liniju. Aleksandar je bio prvi koji je razbio Tebansku liniju, a slijedili su ga Filipovi generali. Nakon što su oštetili neprijateljsku koheziju, Filip je naredio svojim trupama da ih pritisnu naprijed i da ih unište. Tada su Atinjani izgubili, a Tebanci su bili okruženi. Pošto su se borili sami, bili su poraženi.

Nakon pobjede u Chaeronei, Filip i Aleksandar su marširali bez otpora u Peloponez, gdje su ih dočekali svi gradovi; međutim, kada su došli u Spartu, oni su ih odbili, ali nisu pribjegavali ratu. U Korintu, Filip je uspostavio Helenski savez (po uzoru na stari anti-Perzijski savez iz Grčko-Perzijskih ratova), koji je uključivao većinu grčkih gradova-država, osim Sparte. Filip je tada nazvan Hegemon (često se prevodi kao vrhovni komandant) ove lige (poznata modernim naučnicima kao Korintska liga), i najavio je svoje planove za napad na Ahemenidsko carstvo.

Kada se Filip vratio u Pellu, zaljubio se i oženio se Cleopatrom Eurydice, nećakom njegovog generala Atalusa. Tim brakom je Aleksandrova pozicija nasljednika bila manje sigurna, jer svaki sin Cleopatre Eurydice bi bio potpuni makedonski nasljednik, dok je Aleksandar bio samo napola makedonac. Tokom vjenčanja, pijani Attalus je javno molio bogove da njegova nećaka rodi legitimnog nasljednika.

Aleksandar je pobjegao iz Makedonije sa svojom majkom, sakrivši se kod njenog brata, kralja Epira Aleksandra I u Dodoni. On je nastavio za Iliriju, gdje je zatražio utočište kod Ilirskog kralja i bio tretiran kao gost, uprkos tome što ih je porazio u borbi nekoliko godina ranije. Međutim, čini se da Filip nikad nije imao namjeru da se odrekne svog politički i vojno obučenog sina. Aleksandar se vratio u Makedoniju nakon šest mjeseci zahvaljujući naporima porodičnog prijatelja, Demaratusu, koji je posredovao između dvije strane.

Slijedeće godine, Perzijski namjesnik (guverner) Caria, Pixodarus, ponudio je svoju najstariju kćerku Aleksandrovom polubratu, Filipu Arrhidaeusu. Olimpija i nekoliko Aleksandrovih prijatelja su sugerisali Filipu da istraži koji cilj ima Perzijski namjesnik. Aleksandar je reagovao šaljući glumca, Thessalusa Korintskog, koji je rekao Pixodarusu da on ne bi trebao nuditi ruku svoje kćerke nezakonitom sinu, već Aleksandru. Kada je Filip čuo za ovo, zaustavio je pregovore i izgrdio Aleksandra koji je želio da se oženi Pixodarusovom kćerkom, objašnjavajući da želi bolju mladu za njega. Filip je poslao u egzil četiri Aleksandrova prijatelja, Harpalusa, Nearchusa, Ptolomeja i Erigylusa, a Korinćanina je bacio u lance.

Aleksandar je započeo svoju vladavinu eliminišući potencijalne rivale za prijesto. On je prvo svog rođaka, Amyntasa IV, pogubio. Zatim je ubio dva makedonska princa iz regije Lyncestis, a poštedio je trećeg, Aleksandra Lyncestesa. Olimpija je Kleopatru Eurydice i Europu, njenu kćerku sa Filipom, žive spalila. Kada je Aleksandar saznao o tome, bio je bijesan. Aleksandar je također naredio ubistvo Attalusa, koji je bio komandant vojske u Maloj Aziji i Kleopatrin ujak.

Atalus je u to vrijeme razgovarao sa Demostenom, kako bi pobjegao u Atinu. Attalus je u prošlosti jako vrijeđao Aleksandra, a nakon Kleopatrinog ubistva, Aleksandar je smatrao da je previše opasno da ga ostavi živog. Aleksandar je jedino poštedio Arhidaeusa.

Vijest o smrti Filipa natjerala je mnoge države u pobunu, uključujući i Tebu, Atinu, Tesaliju i tračanska plemena sjeverno od Makedonije. Kada je vijest o pobuni stigla do Aleksandra, on je brzo odgovorio. Iako su mu savjetovali da koristi diplomatiju, Aleksandar je sa 3.000 makedonskih konjanika krenuo na jug prema Tesaliji. Našao je Tesalijsku vojsku koja je zaokupirala prolaz između planine Olimp i planine Osa, i naredio svojim ljudima da pređu preko planine Osa. Kada se Tesalijska vojska probudila sutradan, pronašla je Aleksandra okružena njegovom vojskom sa svih strana, odmah se predala i pridružila se njegovim snagama. On je zatim nastavio prema jugu ka Peloponezu.

Aleksandar je zaustavljen na Termopilu, gdje je priznat kao vođa Korintske lige prije nego što je krenuo prema Korintu. Atina je sklopila mir i Aleksandar je pomilovao pobunjenike. Poznati susret između Aleksandra i Diogena se desio tokom boravka Aleksandra u Korintu. Kada je Aleksandar pitao Diogena šta može učiniti za njega, filozof je podrugljivo zatražio od Aleksandra da stane malo u stranu, čime je blokirao sunčevu svjetlost. Ovaj odgovor očito je oduševio Aleksandra, koji je rekao: Uistinu, ako ikad ne budem htio da budem Aleksandar, volio bih da budem Diogen. U Korintu, Aleksandar je uzeo naslov Hegemon (vrhovni komandant) i, poput Filipa, imenovan je za komandanta nadolazećeg rata protiv Perzije.

Prije prelaska u Aziju, Aleksandar je htio da zaštiti svoju sjevernu granicu. U proljeće 335. prije nove ere, on je suzbio nekoliko pobuna. Krenuvši iz Amphipolisa, on je otputovao na istok u zemlju nezavisnih Tračana, i na planini Haemus, makedonska vojska je napala i porazila tračke snage. Zatim su makedonci umarširali u državu Tribali, i porazili njihovu vojsku u blizini rijeke Luginus (pritoka Dunava). Aleksandar je došao nakon tri dana na Dunav, susrevši pleme Geti na suprotnoj strani. Prelazeći rijeku tokom noći, on ih je iznenadio i prisilio njihovu vojsku da se povuče nakon prvog okršaja sa konjanicima.

Tada je Aleksandru stigla vijest da su Cleitus, kralj Ilirije, i Glaucias, kralj Taulanta, digli otvorenu pobunu protiv njegove vlasti. Marširajući zapadno u Iliriju, Aleksandar je porazio njihovu vojsku, zbog čega su dva vladara pobjegla sa svojim trupama. Sa ovim pobjedama, on je osigurao svoju sjevernu granicu.

Dok je Aleksandar vodio kampanju na sjeveru, Tebanci i Atinjani su se ponovo pobunili. Aleksandar je odmah krenuo na jug. Dok su drugi gradovi ponovo oklijevali, Teba je odlučila da se bori. Tebanski otpor bio je neefikasan, i Aleksandar je sravnio grad i podijelio njegovu teritoriju sa okolnim gradovima. Kraj Tebe naježio je Atinu, koja je ostavila sve Grke na miru. Aleksandar ih je zatim natjerao na Azijsku kampanju, ostavljajući Antipatera kao regenta.

Aleksandrova vojska je prešla Dardanele 334. p.n.e. i brojala je 48.100 vojnika, 6.100 konjanika i flotu od 120 brodova s posadom koja je brojala 38.000 ljudi, uglavnom iz Makedonije i raznih grčkih gradova-država, i plaćenika koji su došli iz Trakije, Panonije i Ilirije. On je pokazao svoju namjeru da osvoji cijelo Perzijsko carstvo bacajući koplje na azijsko tlo rekavši da je prihvatio Aziju kao poklon od bogova. Ovo je pokazalo Aleksandrovu želju za borbom, za razliku od želje njegovog oca za diplomatijom.

Nakon početne pobjede protiv Perzijskih snaga u bici kod Granika, Aleksandar je prihvatio predaju Perzijskog pokrajinskog grada Sarda; zatim je nastavio pohod prema obali Jonskog mora. Iako je Aleksandar vjerovao u svoje božansko pravo, on je porodice umrlih vojnika nagradio velikodušno: Rodbini svog palog borca, Aleksandar daje oslobođenje od oporezivanja i javne službe. Bez obzira da li su to bili njegovi ratnici ili perzijske snage koji su mu se suprostavili, Aleksandar je odlučio da poštuje one koji su poginuli. On je čak otišao toliko daleko da je postavio statue u čast na te ljude. Mada to nije direktno utjecalo na kulturu, Perzijanci nisu osjećali potrebu za pobunom i prema Aleksandru su postupali sa dužnim poštovanjem. Na Halicarnasusu, u Carii, Aleksandar je uspješnoj vodio prvi od mnogih opsada, na kraju prisiljavajući svoje protivnike, plaćeničkog kapetana Memnona sa Rodosa i perzijskog namjesnika Carie, Orontobatesa, da se povuku morskim putem. Aleksandar je ostavio Cariu Adi, kojeg je Aleksandar usvojio.

Iz Halicarnasusa, Aleksandar je nastavio preko planine Lucija i Pamfilijan ravnicom, zauzimajući sve primorske gradove koji su bili perzijske pomorske baze. Pošto od Pamfilije nema velikih luka, Aleksandar je prešao na unutrašnjost. Kod Termesosa, Aleksandar je zauzeo grad Pisidiju. U drevnom Frigijskom glavnom gradu Gordiumu, Aleksandar je otkopčao do tada nerješiv Gordijev čvor, u kojem je pisalo da očekuje budućeg kralja Azije.

Aleksandar je otputovao na jug, ali ga je dočekala Darijeva znatno veća vojska koju je lagano porazio, izazvavši kod Darija paniku. Iako je jurio neke vojnike, Aleksandar je (njihove porodice) tretirao s poštovanjem, što je pokazalo njegovu velikodušnost i dobrotu prema svim ljudima koji su se nalazili u mjestima koje je osvojio. Darije je pobjegao iz bitke, dovodeći svoju vojsku do kolapsa, ostavljajući za sobom svoju ženu, svoje dvije kćerke, svoju majku Sisigambis i nevjerovatno blago. On je ponudio mirovni sporazum koji je obuhvatao zemlje koje je već izgubio, i otkupninu od 10.000 talenata za svoju porodicu. Aleksandar je odgovorio da, pošto je on sada kralj Azije, je on taj koji odlučuje sam o teritorijalnoj podjeli.

Aleksandar Veliki, iako je bio velikodušan čovjek, na kraju je prepoznao moć koju je imao da pobijedi neprijatelja u ratu. Nakon opsade Tira 332. p.n.e. neprijatelj je poražen, Darije nije htio da se bezuslovno preda, ali je Aleksandar postao nemilosrdan. Shvatio je da ima kontrolu i da može dobiti još mnogo toga. Darije je time bio prisiljen da se vrati. Ovaj put je ponuda bila impresivna. Darije je ponudio sve teritorije do rijeke Eufrat, kolosalnu otkupninu od 300.000 talenata za svoju porodicu i ruku svoje najstarije kćerke. Ova nova promjena u diplomatskim odnosima izazvala je paniku među liderima okolnih zemalja, jer su se bojali sličnog poraza. To je navelo neke barbare da jednostavno abdiciraju zbog Aleksandra, kako bi izbjegli sigurnu smrt.

Aleksandar je nastavio zauzimajući Siriju i veći dio obala Levanta. Naredne godine, 332. p.n.e., bio je prisiljen da napadne Tir, kojeg je zarobio nakon duge i teške opsade. Aleksandar je izmasakrirao sve vojno sposobne muškarce, a žene i djecu je prodao u roblje.

Kada je Aleksandar uništio Tir, većina gradova na putu do Egipta je brzo kapitulirala, osim Gaze. Uporište Gaze je dobro čuvano i sagrađeno na brdu, zahtijevajući opsadu. Aleksandar je krenuo prema gradu samo da bi se susreo sa iznenađujućim otporom i utvrđenjem. Kada su mu inžinjeri istakli da zbog visine nasipa osvajanje izgleda nemoguće, to je sve više ohrabrilo Aleksandra na pokušaj. Nakon tri neuspješna napada, uporište je palo, ali je Aleksandar zadobio ozbiljnu ranu na ramenu. Kao i u Tiru, vojno sposobni muškarci su ubijeni, a žene i djeca su prodati u roblje.

Jerusalem je otvorio svoja vrata predajući se, i prema Josifu, Aleksandar je dobio knjigu Danijelovog proročanstva, poglavlje 8, koje opisuje moćnog grčkog kralja koji će osvojiti Perzijsko carstvo. On je poštedio Jerusalem i nastavio prema jugu u Egipat. Aleksandar je stigao u Egipat 332. p.n.e., gdje je bio smatran kao osloboditelj. On je proglašen novim Gospodarem svijeta i sinom boga Amona u proročištu kod Siva oaze u libijskoj pustinji.  Od tada, Aleksandar se često naziva Zeus-Amon, a na kovanicama je prikazan sa ukrašenim ovnovim rogovima kao simbol njegovog božanstva. Za vrijeme svog boravka u Egiptu, on je osnovao grad Aleksandriju, koja će postati prosperitetni glavni grad Ptolemejskog carstva nakon njegove smrti.

Napuštajući Egipat 331. p.n.e., Aleksandar je marširao prema istoku u Mezopotamiju (sada Irak) i ponovo je porazio Darija, u bici kod Gaugamela. Darije je još jednom pobjegao sa bitke, i Aleksandar ga je jurio sve do Arbela. Gaugamela je bio konačni i odlučujući susret između njih dvojice. Darije je pobjegao preko planina u Ecbatan (moderni Hamedan), dok je Aleksandar osvojio Babilon.

Iz Babilona Aleksandar je otišao u Susu, jedan od gradova Achaemenid carstva, i zauzeo njegov legendarni trezor. Zatim je poslao najveći dio svoje vojske u perzijski glavni grad Persepolis preko Kraljevskog puta. Sam Aleksandar je uzeo odabrane trupe na direktnom putu do grada. Aleksandar se probio kroz Perzijska vrata (sada Zagros planina), koja su bila blokirana od strane perzijske vojske sa Ariobarzanesom na čelu, a onda je požurio u Perzepolis prije nego što je garnizon mogao opljačkati trezor.

Ulaskom u grad, Aleksandar je dozvolio svojim vojnicima da opljačkaju grad za nekoliko dana. Aleksandar je boravio u Persepolisu pet mjeseci. Za vrijeme njegovog boravka izbio je požar u istočnoj palati i proširio se na ostatak grada. Mogući uzroci uključuju nesreću ili namjernu osvetu za spaljivanje Akropolja u Drugom Perzijskom ratu.

Aleksandar je zatim jurio Darija, prvo u Mediji, a zatim u Partiji. Perzijski kralj više nije kontrolirao svoju sudbinu, i bio je zarobljen od strane Besusa, njegovog namjesnika u Baktriji i rođaka. Kada mu se Aleksandar približio, Besus je sa svojim ljudima smrtno izbo velikog kralja Perzije, a zatim se izjasnio kao Darijev nasljednik Artakserks V, prije nego što se povukao u centralnu Aziju gdje je pokrenuo gerilsku kampanju protiv Aleksandra. Aleksandar sahranjuje Darija u njegov kraljevski grob. Tvrdio je da, dok je bio na samrti, ga je Darije imenovao za svoga nasljednika Ahemenidskog carstva. Smatra se da je Ahemenidsko carstvo palo sa Darijem.

Aleksandar je smatrao Besusa uzurpatorom i krenuo je da ga porazi. Ova kampanja, u početku protiv Besusa, pretvorila se u obilazak centralne Azije. Aleksandar je osnovao niz novih gradova, sve pod nazivom Aleksandrija, uključujući i moderni Kandahar u Afganistanu, i Aleksandrija Eschate u današnjem Tadžikistanu. Kampanja je Aleksandra odvelo kroz Mediju, Partiju, Ariju (zapadni Afganistan), Drangijanu, Arachosiju (južni i centralni Afganistan), Baktriju (sjeverni Afganistan) i Skitiju.

Spitamenes, koji je bio perzijski namjesnik u Sogdijani, 329. p.n.e. izdao je Besusa i predao ga Ptolomeju, jednom od pouzdanih Aleksandrovih drugova, i Besus je pogubljen. Međutim, kada je, kasnije, Aleksandar bio na rijeci Jaksartes gdje se bavio upadom nomadske vojske, Spitamenes je podigao pobunu u Sogdijani. Aleksandar je porazio Skite u bici na rijeci Jaksartes i odmah pokrenuo kampanju protiv Spitamenesa, pobijedivši ga u bici kod Gabaija. Nakon poraza, Spitamenesa su ubili njegovi ljudi i proglašen je mir.

Tokom ovog perioda, Aleksandar je uzeo perzijsku titulu Kralj kraljeva (Shahanshah) i usvojio je neke elemente perzijskog odijevanja i običaja, posebno običaj proskineza, simboličko ljubljenje ruke, kako bi perzijancima pokazao njihovu društvenu superiornost. Grci su smatrali ovaj gest kao provincijsko božanstvo i vjerovali su da Aleksandar želi da sebe prikaže kao boga. To ga je koštalo podrške svojih zemljaka, i on je na kraju odustao od toga.

Priče o njegovom načinu života prenio mu je jedan od njegovih oficira, Philotas, koji je pogubljen zbog toga što je obavijestio Aleksandra. Smrt Philotasa automatski je zahtijevala smrt njegovog oca, i zbog toga je Parmenion, koji je imao zadatak da čuva trezor u Ecbatanu, ubijen kako bi se spriječio pokušaj osvete. Aleksandar je lično ubio čovjeka koji mu je spasio život na Granicusu, Kleitusa, tokom nasilne pijane svađe u Macarandi (današnji Samarkand u Uzbekistanu), u kojoj je Kleitus optužio Aleksandra da je napravio nekoliko grešaka, a posebno da je zaboravio makedonski način života i da je prešao na korumpirani orijentalni način života.

Kasnije, u kampanji po centralnoj Aziji, opet su otkrivene priče o njegovom načinu života. Njegov službeni historičar, Kalisten, je bio upleten u ovu priču; međutim, historičari još nisu postigli konsunzus o ovome. Kalisten je pao u nemilost zbog pokušaja da se opet uvede proskineza.

Kada je Aleksandar krenuo u Aziju, on je postavio svog generala Antipatera, iskusnog vojnog i političkog lidera i Filipovu staru gardu, koji su vodili red u Makedoniji. Aleksandrovo uništenje Tebe osiguralo je da Grčka bude mirna u njegovom odsustvu. Jedini izuzetak je bio poziv spartanskog kralja Agisa III na ustanak 331. p.n.e., koga je Antipater porazio i ubio u bici kod Megalopolisa slijedeće godine. Antipater je odlučio da spartance kazni zajedno sa Korintskom ligom, koju je odgodio Aleksandar, koji je odlučio da ih pomiluje. Tu je bilo i znatnog trvenja između Antipatera i Olimpije, a svaki od njih se žalio Aleksandru.

Općenito, Grčka je uživala u periodu mira i prosperiteta tokom Aleksandrove kampanje u Aziji. Aleksandar je slao ogromne sredstva iz njegovih osvajanja, koja su stimulisala ekonomiju i povećala trgovinu širom njegovog carstva. Međutim, Aleksandar je konstantno zahtijevao nove snage i migracije makedonaca po cijelom njegovom carstvu osiromašili su makedonsku radnu snagu, koja je značajno oslabila u godinama nakon Aleksandra, i na kraju dovela do njegove potčinjenosti Rimu.

Nakon smrti Spitamenesa i njegove žene Roksane (Roshanak u Baktriji), i cementiranjem odnosa sa svojim novim satrapima, Aleksandar je krenuo prema Indijskom potkontinentu. On je pozvao sve starješine bivše satrapije Gandhara, koja je bila na sjeveru današnjeg Pakistana, da dođu do njega i priznaju njegovu vlast. Omphis (indijsko ime Ambhi Kumar), vladar Taxile, čije se kraljevstvo prostiralo od Inda do Hydaspesa (Jhelum), je priznao njegovu vlast, ali poglavice nekih brdskih klanova, uključujući Aspasioa i Asakenoia su to odbili. Ambhi je požurio da se susretne sa Aleksandrom, dajući mu vrijedne poklone i stavljajući sebe i sve svoje snage njemu na raspolaganje. Aleksandar je Ambhiu vratio njegovu titulu i darove, i nagradio ga sa perzijskom odorom sa zlatnim i srebrenim ukrasima, 30 konja i 1.000 talenata. Ohrabren Aleksandrovim darovima, Ambhi je pomogao Hephaestionu i Perdicasu u izgradnji mosta preko rijeke Ind, kako bi Aleksandar sa cijelom svojom vojskom došao u glavni grad Taxile, gdje je osjetio prijateljsko i najliberalnije gostoprimstvo. Ambhijeva vojska od 5000 ljudi su kasnije pratili Aleksandra i učestvovali u bici na rijeci Hidaspes.

U zimu 327./328. p.n.e. Aleksandar je lično vodio kampanju protiv svih klanova koji su ga odbili; Aspasia u dolini Kunar, Guarensa u dolini Guareus i Asakenoia u dolini Buner. Žestoka borba se vodila između Aleksandra i Aspasia u kojoj je Aleksandar bio ranjen u rame strelom, ali je na kraju Aspasioi izgubio. Sa Asakenoiom se borio u uporištima Massaga, Ora i Aornos.

Nakon Aornosa, Aleksandar je prešao Ind i borio se u epskoj bici protiv kralja Porusa, koji je vladao regijom Punjab, u bici na rijeci Hydaspes 326. p.n.e. Aleksandar je bio oduševljen Porusovom hrabrošću i postao mu saveznik. Imenovao je Porusa za satrapa i dao mu teritoriju koju je on ranije posjedovao. Aleksandar je zatim osnovao dva grada na suprotnim stranama rijeke Hydaspes, dajući jednom ime Bucephala, u čast svoga konja, koji je umro u bici na rijeci Hydaspes. Drugi je bio Nikeja (Pobjeda) i smatra se da se nalazi na mjestu modernog grada Mong u Punjabu.

Istočno od Porusovog kraljevstva, u blizini rijeke Ganga, nalazili su se Nanda carstvo i Gangaridai carstvo (današnji Bangladeš). U strahu od suočavanja sa drugom velikom vojskom i iscrpljeni, Aleksandrova vojska se pobunila na rijeci Hypsasis, odbijajući da maršira dalje prema istoku. Ova rijeka je na taj način obilježila najistočniju rijeku Aleksandrovih osvajanja.

Što se tiče makedonaca, međutim, njihova borba sa Porusom otupila je njihovu hrabrost i krenula je u dalji napredak u Indiji. Aleksandar je prešao rijeku Gang sa pješadijom od dvadeset hiljada ljudi i dvije hiljade konja. Međutim, kraljevi Ganderites i Praesii su ih čekali sa osamdeset hiljada konjanika, dvije stotine hiljada robova, osam hiljada kočija i šest hiljada ratnih slonova.

Aleksandar je pokušao da ubijedi svoje vojnike da marširaju dalje, ali je njegov general Coenus natjerao Aleksandra da promijeni svoje mišljenje i omogući povratak ljudi svojim kućama, rekavši: Žudim da vidim svoje roditelje, svoju ženu i djecu, svoju domovinu. Aleksandar je na kraju pristao i okrenuo se prema jugu, marširajući pored rijeke Ind. Usput je njegova vojska osvojila Malhi (današnji Multan) zadobivši povrede tokom opsade.

Aleksandar je poslao mnogo svojih trupa u Karmaniju (današnji južni Iran) sa generalom Craterusom na čelu, dok je njegova flota je istraživala Perzijski zaljev sa admiralom Nearchusom na čelu. Aleksandar je sa ostatkom vojske išao nazad u Perziju kroz težu južnu rutu uz samu Gedrosian pustinju i Makran. Aleksandar je stigao u Susu 324. godine p.n.e. izgubivši mnogo ljudi u oštroj pustinji.

Otkrivši da su se mnogi satrapi i vojni guverneri loše ponašali prema narodu u njegovom odsustvu, Aleksandar je pogubio nekoliko njih kao primjer na putu za Susu. Kao gest zahvalnosti, on je isplatio dugove svojim vojnicima, i najavio da će poslati veterane i osobe sa invaliditetom natrag u Makedoniju, na čelu sa Craterusom. Njegove trupe su pogrešno razumjele njegovu namjeru i pobunile se u gradu Opisu. Oni su odbili krenuti dalje prema Makedoniji i kritikovali su njegova usvajanja perzijskih običaja i haljina i smještanje perzijskih oficira i vojnika u makedonske jedinice.

Nakon tri dana, u nemogućnosti da nagovori svoje ljude da se povuku, Aleksandar je dao perzijancima zapovjedna mjesta u vojsci a dao makedonskoj vojsci naslove po perzijskim jedinicama. Makedonci su ubrzo molili za oprost, koji je Aleksandar prihvatio, i održao veliki banket za nekoliko hiljada ljudi na kojem je i on jeo zajedno sa njima. U pokušaju da osmisli trajni sklad između perzijanaca i makedonaca, Aleksandar je održavao masovna vjenčanja njegovih visokih oficira sa perzijskim i drugim plemkinjama u Susu, ali je malo brakova trajalo više od godinu dana. U međuvremenu, po povratku, Aleksandar je saznao da su stražari oskrnavili grob Kira Velikog i ubrzo ih pogubio.

Nakon Aleksandrovog odlaska u Ecbatan gdje se dohvatio najvećeg perzijskog blaga, njegov najbolji prijatelj Hephaestion je umro od bolesti ili trovanja. Hephaestionova smrt je devastirala Aleksandra, i on je naredio pripremu skupe lomače u Babilonu, kao i uredbu za javnu žalost. U Babilonu je Aleksandar pripremao niz novih kampanja, počevši sa invazijom na Arabiju, ali nije imao priliku da ih ostvari, jer je umro ubrzo nakon toga.

Dana 11. juna 323. godine p.n.e. Aleksandar je umro u palati Nabukodonosor II u Babilonu, u 32. godini. Postoje dvije različite verzije Aleksandrove smrti i detalji o smrti neznatno se razlikuju u svakoj. Prema Plutarhu, 14 dana prije njegove smrti, Aleksandar se zabavljao sa admiralom Nearchusom, i proveli su dan i noć pijući sa Mediusom. On je zatim dobio groznicu, koja se pogoršala dok nije bio u stanju da govori. Vojnici, zabrinuti za njegovo zdravlje, bili su stalno uz njega sve dok nije umro. U drugoj verziji, Diodorus prepričava da je Aleksandar dobio bolove u stomaku nakon što je popio Downingovu veliku posudu sa nepomiješanim vinom u čast Herakla, a zatim nakon 11 dana slabosti, dobio je groznicu i umro nakon toga u agoniji.

Imajući u vidu sklonost makedonske aristokratije prema atentatu, prljave igre su bile istaknute poslije njegove smrti. Diodorus, Plutarh, Arian i Justin su naveli teoriju da je Aleksandar bio otrovan. Justin je izjavio da je Aleksandar bio žrtva trovanja. Plutarh je to odbacio kao izmišljotinu, dok su Diodorus i Arian napomenuli da su to spomenuli samo zbog kompletnosti cijele priče. Priča se vrti i oko toga da je Antipater, koji je uklonjen sa mjesta makedonskog potkralja, jer se suprostavljao Olimpiji, bio šef navodne zavjere. Možda je shvatio poziv u Babilon kao smrtnu kaznu, vidjevši sudbinu Parmeniona i Filotasa. Antipater je navodno sredio da Aleksandra otruje njegov sin Iollas, koji je bio Aleksandrov vinar. Bilo je čak i sugestija da je i Aristotel možda učestvovao.

Najjači argument protiv teorije otrova je činjenica da je dvanaest dana prošlo od početka njegove bolesti i smrti; jer tako dugo-djelujući otrov tada vjerovatno nije bio dostupan. Međutim, 2003. godine dr. Leo Schep iz novozelandskog Nacionalnog centra u BBC dokumentarcu ističe da se biljka bijeli kukurijek možda koristila kao otrov za Aleksandra. Dr. Leo Schep je 2014. godine objavio ovu teoriju u recenziranom medicinskom časopisu Klinička toksikologija; u ovom časopisu je navedeno da je na bocama Aleksandrovih vina bila naslikana ova biljka, koja je bila poznata starim Grcima, i da su njeni otrovni simptomi odgovarali događajima koji su opisali Aleksandrovu bolest.

Predloženi su i nekoliko prirodnih bolesti, uključujući malariju i tifus. Medicinski žurnal Nove Engleske je 1998. godine kazao da je Aleksandar umro od tifusa, koji komplikuje crijevnu perforaciju i stvara rastuću paralizu. Još jedna nedavna analiza predložila je meningitis. Druga bolest stvara simptome kao što je akutni pankreas i virus Zapadnog Nila. Teorija o prirodnom uzroku ima tendenciju da naglasi da je zdravlje Aleksandra možda bilo u opštem padu nakon godina teških pića i teških rana. Agoniju koju je Aleksandar osjetio nakon smrti Hephaestiona također mogu doprinijeti njegovom zdravstvenom stanju.

Tijelo Aleksandra je položeno u zlatni antropoidni sarkofag koji je ispunjen medom, pa postavljen u zlatni sanduk. Prema Aelianu, prorok Aristander je prorekao da će zemljište na kojem bude postavljen Aleksandar biti sretno zauvijek. Možda zbog toga, svi kraljevi nakon njega su smatrali da je ukop kralja simbol legitimnosti i kraljevsko pravo.

Dok je Aleksandrova povorka bila na putu za Makedoniju, Ptolemej ga je oduzeo i odveo privremeno u Memphis. Njegov nasljednik, Ptolemej II, prenio je sarkofag u Aleksandriju, gdje je ostao do kasne antike. Ptolemej IX, jedan od kasnijih nasljednika Ptolemeja I, zamijenio je Aleksandrov zlatni sarkofag staklenim, kako bi zlato mogao pretvoriti u originalnu kovanicu. Nedavno otkriće ogromne grobnice na sjeveru Grčke, u Amphipolisu, koja datira iz vremena Aleksandra Velikog je dala povoda za spekulacije o njenoj prvobitnoj namjeri da bude mjesto sahrane Aleksandara. Ovo se uklapa u odredište Aleksandrove povorke.

Pompej, Julije Cezar i August su posjećivali njegov grob u Aleksandriji, gdje je August, navodno, slučajno ozlijedio nos. Kaligula je rekao da je uzeo Aleksandrov oklop iz grobnice za sebe. Oko 200. godine, car Septimije Sever zatvorio je Aleksandrovu grobnicu za javnost. Njegov sin i nasljednik, Karakala, veliki obožavatelj Aleksandra Velikog, posjetio je grob tokom svoje vladavine. Nakon toga, detalji o sudbini grobnice su magloviti. Takozvani Aleksandrov sarkofag otkriven je u blizini Sidona, i sada je u Arheološkom muzeju u Istanbulu.

Aleksandrova smrt je bila iznenadna da kada je došao izvještaj o njegovoj smrti do Grčke, oni nisu odmah vjerovali. Aleksandar je imao legitimnog nasljednika, njegovog sina Aleksandra IV Roksana je rodila nakon Aleksandrove smrti. Prema Diodorusu, Aleksandra su drugovi pitali na samrti kome ostavlja svoje kraljevstvo; njegov odgovor je bio najjačima. Arian i Plutarh su tvrdili da je Aleksandar bio bez teksta u ovom trenutku, što znači da je to bila apokrifna priča. Diodorus i Justin su ponudili više uvjerljivu priču da je Aleksandar položio prsten Perdikasu, tjelohranitelju, i pred svjedocima ga je imenovao.

Perdikas u početku nije želio vlast, i ukazivao je da će Roksanina beba biti kralj, ako bude muško; a pomagaće mu zajedno sa Craterusom, Leonatusom i Antipaterom kao njegovim čuvarima. Međutim, pješadija, pod komandom Meleagera, odbacila je ovaj angažman jer su bili isključeni iz rasprave. Umjesto toga, oni su podržali Aleksandrovog polubrata Filipa Arhidaeusa. Na kraju, dvije strane su se pomirile, a nakon rođenja Aleksandra IV, on i Filip III imenovani su zajedničkim kraljevima. Neslaganje i rivalstvo uskoro je pogodilo makedonce. Satrapi su imenovali Perdikasa kraljem i dali mu dvorac u Babilonu. Nakon atentata na Perdikasa 321. godine p.n.e., makedonsko jedinstvo se srušilo, i uslijedio je 40-godišnji rat između nasljednika (Dijadosa). Nakon rata nastala su četiri stabilna moćna bloka: Ptolomejev Egipat, Seleucidova Mezopotamija i centralna Azija, Atalidova Anadolija i Antigonova Makedonija. U tom procesu, Aleksandar IV i Filip III su ubijeni.

Diodorus navodi da je Aleksandar dao detaljno pisana upustva Craterusu prije svoje smrti. Craterus je počeo da izvršava Aleksandrove naredbe, ali su nasljednici izabrali da ih više ne provodi, jer su bili nepraktični i ekstravagantni. Ipak, Perdikas je pročitao Aleksandrovu volju svojim trupama.

Testament poziva na vojnu ekspanziju na jug i zapad Mediterana, izgradnju monumentalnih građevina i miješanje istočne i zapadne populacije. Sadrži:

Aleksandar je zaradio epitet Veliki zbog njegovog nenadmašnog uspjeha kao vojni zapovjednik. On nikada nije izgubio bitku, bez obzira što je bio nadjačan. To je bilo zato što je iskoristio teren, falange i taktike konjice, bold strategiju, i žestoku lojalnost svojih trupa. Makedonske falange, naoružane sa sarisima, kopljem dugim šest metara, koje je razvio i usavršio Filip II kroz rigoroznu obuku, Aleksandar je iskoristio sa svojom brzinom i manevarskom sposobnošću velikog efekta protiv veće i različite perzijske vojske. Aleksandar je također prepoznao potencijal u nejedinstvu perzijske raznolike vojske, koja je sadržavala vojnike koji su govorili razne jezike i imali različito oružje. On ih je savladao tako što je lično bio uključen u borbu.

U svojoj prvoj bici u Aziji, na Granicusu, Aleksandar je koristio samo mali dio svojih snaga, pješadiju od 13.000 ljudi i 5.000 konjanika, protiv mnogo veće perzijske vojske od 40.000 ljudi. Aleksandar je stavio falange u centar borbe a konjicu i strijelce na krila, tako da mu je linija bila udaljena 3 kilometra od perzijanaca. Za razliku od toga, perzijska pješadija je bila stacionirana iza konjice. To je osiguralo da Aleksandar nije bio opkoljen, dok su njegove falange, naoružani dugim kopljima, imali značajnu prednost u odnosu na perzijske sablje i koplja. Makedonski gubici su bili zanemarljivi u odnosu na perzijance.

Na Isisu 333. godine p.n.e., svoj prvi sukob sa Darijem, iskoristio je na isti način, gdje je ponovo falanga u sredini. Aleksandar je lično vodio borbu u sredini zajedno sa falangom, usmjeravajući suprostavljenu vojsku. Na odlučujućem susretu sa Darijem kod Gaugamela, Darije je opremio bojne kočije sa kosama na točkovima kako bi razbio falange, a konjicu opremio kopljima. Aleksandar je napravio dvostruku falangu,  koja je bila reformisana da napada pod uglom. Ta varka je bila uspješna i slomila je Darijev centar, uzrokujući da drugi put pobjegne.

Kada je bio suočen sa protivnicima koji su koristili nepoznate tehnike borbe, kao što je bilo u centralnoj Aziji i Indiji, Aleksandar je prilagodio svoje snage stilu svojih protivnika. Tako je u Baktriji i Sogdijani, Aleksandar uspješno iskoristio svoja koplja i strijelce, dok je konjica bila u sredini. U Indiji, suočen sa Porusovim korpusom slonova, makedonci su otvorili svoje redove da obaviju slonove.

Grčki biograf Plutarh (45. - 120.) opisuje Aleksandra kao:

Vanjski izgled Aleksandra najbolje zastupa statua koju je Lysippus napravio, jer mu je sam Aleksandar modelio. Za one specifičnosti koje su mnogi njegovi nasljednici prijatelji nakon toga pokušali da imitiraju, naime, držanje vrata, koje je blago savijeno na lijevoj strani, i topao pogled njegovih očiju, ovaj umjetnik je precizno ispoštovao. Međutim, Apelles u slikarstvu, Aleksandru nije reproducirao njegov ten, koji je previše taman i tamnoput.

Grčki historičar Arrian (Lucius Flavius Arrianus Xenophon 86. - 160.) opisuje Aleksandra kao:

Jak, zgodan komandant sa jednim okom tamne boje kao noć i jednim okom plave boje kao nebo.

Polulegendarni Aleksandar Romance također ukazuje na to da je Aleksandar patio od heterochromia iridum: Jedno oko mu je bilo mračno a drugo svijetlo.

Britanski historičar Peter Green dao je opis Aleksandrovog izgleda na osnovu pregleda njegove statue i nekih drevnih dokumenata:

Fizički, Aleksandar nije bio privlačan. Prema makedonskim standardima, bio je vrlo nizak, iako nabijen i jak. Njegova brada je bila oskudna, i nije se isticala jer je stalno bio obrijan. Njegov vrat je bio na neki način uvrnut, tako da je izgledalo da gleda po uglom. Oči (jedno plavo, jedno smeđe) otkriva rosni ženstveni kvalitet. Imao je tamniji ten i oštri glas.

Antički pisci su zabilježili da je Aleksandar bio zadovoljan portretom kojeg je stvorio Lysippos da je zabranio drugim vajarima da izgrađuju njegovu sliku. Lysippos je često koristio kontraksnu skupturalnu šemu da prikaže Aleksandra i ostale likove poput Apoksiomena, Hermesa i Erosa. Lysipposove strukture su poznate po svom prirodnom stanju, za razliku od čvršćih, više statičnih poza, koje se smatraju da najbolje prikazuju vjerni prikaz.

Neke od Aleksandrovih najjačih crta ličnosti formirane su preko njegovih roditelja. Njegova majka je imala velike ambicije, i ohrabrivala ga je da vjeruje da je njegova sudbina da osvoji Perzijsko carstvo. Olimpijin utjecaj je usadio osjećaj sudbine u njemu, a Plutarh nam govori da je njegova ambicija zadržala duh ozbiljnim i uzvišenijim prerano za njegove godine. Međutim, njegov otac Filip mu je bio najneposredniji i najuticajniji uzor, i mladi Aleksandra ga je gledao svake godine, kako pobjeđuje u borbama pritom zanemarujući teške rane. Aleksandrov odnos sa ocem iskovao je konkurentsku stranu njegove ličnosti; imao je potrebu da uradi nešto što njegov otac nije, ilustrirajući njegovo nesmotreno ponašanje u borbi. Aleksandar se bojao da će ga otac ostaviti bez velikih i sjajnih postignuća koje će odjekivati u svijetu. Zbog toga je želio da umanji dostignuća svoga oca uz pomoć svojih drugova.

Prema Plutarhu, neke Aleksandrove osobine su bile nasilna narav i ishitrenost, impulsivna priroda, što je nesumnjivo doprinijelo nekim njegovim odlukama. Iako je Aleksandar bio tvrdoglav i nije dobro reagirao na naredbe svog oca, bio je otvoren i spreman na raspravu. Imao je veliku želju za znanjem, ljubav prema filozofiji, i bio je strastveni čitalac. Bio je veoma inteligentan i brzo je učio; to je očigledno zbog Aristetolovog tutorstva. Njegova inteligencija i racionalna strana uveliko pokazuje njegovu sposobnost i njegov uspjeh kao general. On je imao veliku samokontrolu u zadovoljstvu tijela, nasuprot njegovom nedostatku samokontrole u alkoholu.

Aleksandar je bio pokrovitelj erudita i nauke i umjetnosti. Međutim, imao je malo interesa za sport ili za olimpijske igre (za razliku od svog oca), tražio je samo homerske ideale časti i slavu. On je imao veliku harizmu i snagu ličnosti; karakteristike koje su imale samo velike vođe. Njegova jedinstvena sposobnost dodatno pokazuje nesposobnost bilo kog njegovog generala da ujedini carstvo i zadrži carstvo nakon njegove smrti - samo je Aleksandar imao sposobnost da to uradi.

U svojoj posljednjoj godini života, a posebno nakon smrti Hephaestiona, Aleksandar je počeo davati znakove megalomanije i paranoje. Njegova izvanredna dostignuća, zajedno sa njegovim neizrecivim osjećajem sudbine i dodvoravanjem njegovim drugovima, njegova zabluda o grandioznosti je lako vidljiva u njegovom testamentu i njegovom željom da osvoji svijet.

On je vjerovao da je božanstvo, ili je barem tražio da obogotvori sebe. Olimpija je uvijek insistirala da je on bio sin Zeusa, teorija navodno potvrđuje da mu je to rekla proročica Amona u Siwi. On je počeo da se identifikuje kao sin Zeus-Amona. Aleksandar je usvojio elemente perzijskih haljina i običaja na dvoru, posebno proskineza, praksa koju makedonci nisu obavljali. Ovo ponašanje ga je koštalo naklonosti mnogih njegovih zemljaka. Međutim, Aleksandar je također bio pragmatičan vladar koji je shvatio teškoću vladanja kod kulturno različitih naroda, od kojih su mnogi živjeli u kraljevstvu gdje se kralj smatrao božanstvom. Stoga, umjesto megalomanije, njegovo ponašanje je jednostavno bio pokušaj jačanja njegove vladavine i učvršćivanje njegovog carstva.

Aleksandar je imao dvije žene: Roksana, kćerka baktrijskog plemića Oxyartesa, iz ljubavi; i Stateira II, perzijska princeza i kćerka perzijskog kralja Darija III, iz političkih razloga. On je imao i dva sina, Aleksandra IV Makedonskog sa Roksanom, i eventualno, Heraklo Makedonski sa svojom ljubavnicom Barsinom. Izgubio je jedno dijete, kada je Roksana pobacila u Babilonu.

Aleksandar je imao blizak odnos sa svojim prijateljem, generalom i tjelohraniteljom Hephaestionom, sinom plemenitog makedonca. Hephaestionova smrt je devastirala Aleksandra. Ovaj događaj je možda doprinio pogoršanju Aleksandrovog zdravstvenog i mentalnog stanja tokom njegovog posljednjeg mjeseca života.

Aleksandrova seksualnost je predmet nagađanja i kontroverzi. Nijedan stari izvor ne navodi da je Aleksandar imao homoseksualne veze, ili da je Aleksandrov odnos sa Hephaestionom seksualan. Aelian, međutim, navodi da je Aleksandar prilikom posjete Troji gdje je posjetio grob Ahila a da je Hephaestion posjetio grob Patrokla, što se simboliziralo da je on volio Aleksandra na isti način kao i Patroklo Ahila. Konstatirajući da riječ eromenos (starogrčki: voljen) ne mora nužno imati seksualno značenje. Aleksandar je možda bio biseksualac, što u njegovo vrijeme nije bilo kontroverzno.

Green tvrdi da postoji malo dokaza u drevnim izvorima da je Aleksandar imao znatno veći interes za ženama; on nije imao nasljednika do samog kraja svog života. Međutim, on je bio relativno mlad kada je umro, a Ogden ukazuje na to da je bračni odnos Aleksandra bio impresivniji od njegovog oca u istoj dobi. Osim supruga, Aleksandar je imao mnogo više žena koji su bili njegovi pratioci. Aleksandar je imao harem u stilu perzijskih kraljeva, ali je on to koristio prilično umjereno; pokazujući veliku samokontrolu u zadovoljstvima tijela. Ipak, Plutarh opisuje kako je Aleksandar bio zaljubljen u Roksanu jer mu je davala komplimente. Green ukazuje da je Aleksandar formirao dosta jaka prijateljstva sa ženama, uključujući Adu od Karije, koju je usvojio, pa čak i sa Darijevom majkom Sisygambis, koja je navodno umrla od tuge kada je čula vijest o Aleksandrovoj smrti.

Aleksandrovo nasljeđe se proširilo izvan prostora njegovog vojnog osvajanja. Njegova kampanja je uveliko povećala kontakte i trgovinu između Istoka i Zapada; te su velike oblasti na istoku značajno bile izložene grčkoj civilizaciji i utjecaju. Neki od gradova koje je on osnovao postali su veliki kulturni centri, a mnogi su preživjeli i u 21. stoljeću. Njegovi hroničari su zabilježili vrijedne informacije o područjima kroz koje se marširalo, dok su sami Grci dobili osjećaj pripadnosti svijetu izvan Mediterana.

Aleksandrovo najneposrednije nasljeđe bilo je uvođenje makedonskih pravila koje su ostavile trag u Aziji. U vrijeme njegove smrti, Aleksandrovo carstvo se prostiralo na 5.200.000 km2, i bilo je najveće carstvo svoga vremena. Mnogi od tih područja su ostali u makedonskim rukama ili pod uticajem Grčke u narednih 200-300 godina. Nasljedna carstva koja su se pojavila su, barem u početku, bile dominantne sile, a tih 300 godina se često nazivaju helenističkim periodom.

Istočne granice Aleksandrovog carstva počele su se rušiti čak i za vrijeme njegovog života. Međutim, vlast koju je ostavio na sjeverozapadu Indijskog potkontinenta izravno je dovelo do jedne od najmoćnijih indijskih dinastija u historiji. Iskoristivši ovo, Chandragupta Maurya (u grčkim izvorima Sandrokotos) koji je bio relativno skromnog porijekla, preuzeo je kontrolu nad Punjabom, i uvećao moć tako da je nastavio i osvojio Nanda carstvo.

Tokom svog osvajanja, Aleksandar je osnovao dvadesetak gradova koji su nosili njegovo ime, od kojih je većina istočno od rijeke Tigris. Prvi i najveći je bio Aleksandrija u Egiptu, koji će postati jedan od vodećih gradova Mediterana. Kroz sve Aleksandrove gradove su prolazili trgovački putevi, ali neki su ipak bili teško pristupačni i imali su defanzivne garnizone. Nakon Aleksandrove smrti, mnogi grci su se u njih naselili pokušavajući da se vrate u Grčku. Jedno stoljeće nakon Aleksandrove smrti, mnoge Aleksandrije su napredovale, sa raskošnim javnim zgradama i znatnom populacijom koja je uključivala i grčko i lokalno stanovništvo.

Helenizaciju je izmislio njemački historičar Johann Gustav Droysen da označi širenje grčkog jezika, kulture i stanovništva u bivšem Perzijskom carstvu nakon Aleksandrovog osvajanja. Da se izvoz robe desio, može se vidjeti u velikim helenističkim gradovima, na primjer, Aleksandriji, Antiohiji i Seleukiji (južno od današnjeg Bagdada). Aleksandar je tražio da se ubace grčki elementi u perzijsku kulturu i pokušao je ukrstiti grčku i perzijsku kulturu. To je kulminiralo homogenizaciji populacija Azije i Europe. Međutim, njegovi nasljednici su izričito odbacili takvu politiku. Ipak, helenizacija se dogodila u cijeloj regiji, praćena različitim i suprotnim Orijentalnim carstvima nasljednicima.

Osnova helenističke kulture je u suštini atinska. Miješanje muškaraca iz svih dijelova Grčke u Aleksandrovoj vojsci direktno je dovelo do pojave koine ili zajedničkog grčkog dijalekta. Koine se proširila širom helenističkog svijeta, te je na kraju postao predak modernog grčkog jezika. Osim toga, urbanizam, obrazovanje, lokalne samouprave i struja umjetnosti iz helenističkog perioda su bili osnova klasičnih grčkih ideala, koji su se razvijali u različite nove oblike obično grupirani kao helenistički. Aspekti helenističke kulture vide se i u tradiciji Bizantije sredinom 15. stoljeća.

Neki od najneobičnijih efekata helenizacije mogu se vidjeti u Afganistanu i Indiji, te u regijama u kojima je vladalo Baktrijsko carstvo (250. p.n.e. - 125. p.n.e.) u modernom Afganistanu, Pakistanu i Tadžikistanu. U Indiji se grčka kultura hibridizirala sa indijskom, a posebno budističkom kulturom. Rezultirajući sinkretizmu poznatom kao grčko-budizam on je jako uticao na budizam i stvorio je grčko-budističku umjetnost. Ova grčko-budistička kraljevstva poslala su neke od prvih misionara u Kinu, Šri Lanku i Mediteran (grčko-budističko monaštvo). Prvo figuralno prikazivanje Bude, koje su prethodno izbjegavali budisti, pojavilo se u ovom trenutku; i bili su po uzoru na grčke kipove Apolona. Nekoliko budističkih tradicija možda je nastalo utjecajem grčke religije: pojam Boddhisatvas podsjeća na grčkog božanskog junaka, a neke Mahayana svečane prakse (paljenje timjana, cvijeće i hrana ostavljena na oltarima) su slični onima koji su prakticirali stari Grci. Jedan grčki kralj, Menander I, vjerovatno je postao budist, i ovjekovječen je u budističkoj literaturi kao Milinda. Proces helenizacije proširen je na nauku, gdje su ideje iz grčke astronomije filtrirane prema istoku i bile su duboko pod uticajem indijske astronomije do početka 3. vijeka. Na primjer, grčki astronomski instrumenti koji datiraju iz 3. stoljeća p.n.e. su pronađeni u grčko-baktrijskom gradu Ai Khanoum u današnjem Afganistanu, dok je grčki koncept da je planeta Zemlja okružena planetama usvojen u Indiji i na kraju istisnuo dugogodišnje indijsko uvjerenje da je zemlja okrugla. U Yavanajataka i Paulisa siddhanta tekstovima se vidi i grčki utjecaj.

Aleksandru i njegovim podvizima su se divili mnogi rimljani, a posebno generali, koji su željeli i sami da naprave takva dostignuća. Polybius je započeo pisanje svoje Historije podsjetivši rimljane Aleksandrovih dostignuća, a nakon toga su ga rimski lideri vidjeli kao uzor. Pompej Veliki je usvojio epitet Magnus, pa čak je imao i istu frizuru kao Aleksandar, te osvojio istočne zemlje noseći Aleksandrov 260-godišnji ogrtač, koji je tada nosio kao znak veličine. Julije Cezar je posvetio Lysippusu broznanu statuu Aleksandrovog konja, ali je zamijenio Aleksandrovu glavu sa svojom, a Oktavijan je posjetio Aleksandrov grob u Aleksandriji. Car Trajan se divio Aleksandru, kao i Neron i Karakala.

S druge strane, neki rimski pisci, posebno republikanci, koristili su Aleksandra kao upozorenje pričom o tome kako autokratske tendencije mogu držati pod kontrolom republikanske vrijednosti. Aleksandar je korišten od strane ovih pisaca kao primjer vladara koji je znao vrijednosti kao što su amicita (prijateljstvo) i clementia (pomilovanje), ali i iracundia (bijes) i cupiditas gloriae (prekomjerna želja za slavom).

Legendarne priče okružuju život Aleksandra Velikog. Njegov historičar Kalisten opisuje more u Kilikiji kako se nateže sa Aleksandrom u proskinezi. Pišući ubrzo nakon Aleksandrove smrti, drugi učesnik, Onesictritus, izmislio je borbu između Aleksandra i Thalestris, kraljice mitskih Amazonki. Kada je ovo pročitao kasnije kralj Lizimah se navodno našalio, Pitam se gdje sam bio u tom trenutku.

Postignuća i nasljeđe Aleksandra Velikog su prikazani u mnogim kulturama. Antički pisac Aleksandar Romance je imao značajan utjecaj na prikazivanje Aleksandra u kasnijim kulturama, od perzijske i srednjovjekovne europske do moderne grčke kulture. Aleksandar ima značajno mjesto u modernom grčkom folkloru, više nego bilo koja druga drevna figura. U kolovijalnom obliku njegovo ime u modernom grčkom (Megalexandros) je naziv za domaćinstvo. Jedna poznata bajka o grčkim mornarima uključuje usamljenu sirenu je izronila iz mora tokom oluje i pitala kapetana: Je li Aleksandar živ?. Tačan odgovor je On je živ i zdrav i vlada svijetom!, nakon čega je sirena nestala i more se smirilo. Svaki drugi odgovor bi izazvao sirenu da se pretvori u razjarenu Gorgonu koja bi povukla brod na dno mora.

U predislamskoj Perzijskoj (zoroastrijskoj) literaturi, Aleksandar je imao nadimak gujastak što znači proklet, a optužen je za uništavanje hramova i spaljivanje svetih tekstova zoroastranijanizma. U islamskom Iranu, pod uticajem Aleksandra Romanca (perzijski اسکندرنامه‎ Iskandarnamah) pojavljuje se pozitivni prikaz Aleksandra, koji uključuje to da je Aleksandar bio legitimni iranski šah, mitska figura koja je došla iz daleka u potrazi za izvorom mladosti. Kasnije su ga perzijski pisci povezivali sa filozofijom, predstavljajući ga na simpozijumu sa likovima kao što su Sokrat, Platon i Aristotel, u potrazi za besmrtnošću.

U sirijskoj verziji Aleksandar je opisan kao idealni hrišćanski osvajač koji se molio jednom Bogu. U Egiptu, Aleksandar je prikazan kao sin Nectaneba II, posljednjeg faraona prije perzijskog osvajanja, a njegova pobjeda nad Darijem je prikazana u Egiptu kao spasenje. Aleksandar je spomenut i u Kur'anu, kao herojska figura koja je izgradila zid kako bi se odbranila od naroda Goga i Magoga. On je zatim proputovao poznati svijet u potrazi za vodom života i besmrtnošću, i na kraju postaje poslanik. U indijskoj hindi i urdu kulturi, spominje se kao Sikandar, mladi talent. U srednjem vijeku je bio heroj koji je imao sve idealne kvalitete viteza.

Osim nekoliko natpisa i fragmenata, tekstovi pisani od strane ljudi koji su stvarno znali Aleksandra ili su skupljali informacije od muškaraca koji su ratovali sa Aleksandrom su izgubljeni. Radovi Aleksandrovog historičara Kalistena i Aleksandrovog generala Ptolomeja su izgubljeni, ali su preživjeli kasniji radovi na osnovu ovih originalnih izvora. Najstariji od njih je rad Diodorusa Siculusa (1. stoljeće p.n.e.), a zatim radovi Quintusa Curtiusa Rufusa (krajem 1. stoljeća), Arriana (2. stoljeće), Plutarha (2. stoljeće) i konačno Justina (4. stoljeće). Arrianov rad se smatra najpouzdanijim, s obzirom da je koristio Ptolomeja i Aristobulusa kao svoje izvore, a blisko je pratio i Diodorusa.




#Article 69: Stjepan Šiber (123 words)


Stjepan Šiber (Gradačac, 20. juni 1938 – Sarajevo, 25. august 2016) bio je ratni general Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Rođen je 20. juna 1938. godine u Gradačcu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, nakon čega odlazi u Ljubljanu gdje završava Vojnu akademiju. Potom postaje aktivni oficir JNA, koji je kroz niz unapređenja, 1992. godine došao do čina pukovnika JNA. U aprilu 1992, sa pocetkom rata u Bosni i Hercegovini, stavlja se na raspolaganje Predsjedništvu RBiH, koje ga postavlja za zamjenika komandanta Armije RBiH, te ga 1993. unapređuje u čin brigadnog generala i postavlja na mjesto vojnog atašea u Ambasadi BiH u Švicarskoj. Nakon rata djeluje kao član Republikanske stranke BiH, zajedno sa Stjepanom Kljuićem, ratnim članom predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.




#Article 70: Kantoni Federacije Bosne i Hercegovine (177 words)


 
Kantoni Federacije Bosne i Hercegovine su federalne jedinice bosanskohercegovačkog entiteta Federacije Bosne i Hercegovine. Kantoni posjeduju kantonalni ustav, skupštinu kao najviši zakonodavni organ i izvršno tijelo tj. vladu koja provodi niz nadležnosti (policija, obrazovanje, korištenje prirodnih resursa, prostorna i stambena politika, kultura), kao i nadležnosti podijeljene s Federacijom (zdravstvo, socijalna zaštita, sudstvo). Kantoni se dalje politički i teritorijalno dijele na općine i gradove. Kantoni igraju i ključnu ulogu u popunjavanju Doma naroda Parlamenta Federacije - u gornji dom Parlamenta Federacije poslanike delegiraju kantonalne skupštine. Najmnogoljudniji kanton je Tuzlanski kanton, dok je površinom najveći Kanton 10 (Livanjski).

Nakon Vašingtonskog sporazuma, potpisanog u martu 1994. prvi put se spominju i kreiraju kantoni u BiH. Ovaj dokument je označio uspostavljanje Federacije Bosne i Hercegovine, jednog od dva bosanskohercegovačka entiteta, koji se sastojao od 10 kantona - federalnih jedinica.

Federacija Bosne i Hercegovine se sastoji od deset federalnih jedinica - kantona. Svaki kanton se sastoji od najmanje tri lokalne zajednice a koje mogu biti općine ili gradovi. Jedini kantoni bez službenog grada su Srednjobosanski i Posavski kanton. 

Organi vlasti kantona su 




#Article 71: Django Reinhardt (303 words)


Jean Django Reinhardt (23. januar 1910 – 16. maj 1953) bio je belgijski džez muzičar. Većinu mladosti proveo je u romskom naselju u blizini Pariza, svirao je violinu i gitaru i nastupao po pariskim plesnim dvoranama. Kada je napunio 18. godina, Reihardt je povrijeđen u požaru koji je zahvatio prikolicu u kojoj je živio sa svojom prvom ženom, tako da su dva prsta na njegovoj lijevoj ruci izgorjeli do te mjere da su se stopili u jedan. Hirurškom intervencijom, prsti su razdvojeni, ali ih više nije mogao koristiti za sviranje gitare. Odlučan da se nastavi baviti muzikom, Reinhardt je izumio novi način sviranja akorda za koji su mu bili dovoljna preostala tri prsta.

Godine 1934. s violinistom Stefanom Grapelijem osniva Quintet Hot Club de France, u kojem su nastupali i Reinhardtov brat Joseph, R. Chaput svirajući gitare i L. Vola svirajući bas. U tom periodu producirao je mnogo ploča i svirao s dosta američkih muzičara, kao što su Coleman Hawkins, Bennz Carter i Rex Stewart.

Početak Drugog svjetskog rata zatiče ga na turneji po Ujedinjenom Kraljevstvu, ali se on odmah vraća u Pariz, gdje ponovo osniva kvintet u kojem je Hubert Rostaing na klarinetu zamijenio Grapelija koji je ostao u UK. Za razliku od mnogih drugih Roma, koji su odvedeni u nacističke koncentracione logore i ubijeni, Reinhardt je rat preživio bez većih problema, a 1943. ponovo se oženio sa Sophie Ziegler, s kojom je imao i sina Babika Reinhardta, koji je također postao slavan gitarist.

Nakon rata, Reinhardt se ponovo udružuje sa Grapelijem u UK, i polaze ne turneju po SAD-u, gdje su bili uvodna tačka za Dukea Ellingtona i svirajući u Carnegie Hallu.

Godine 1951. povlači se u Samois na Seni, pored Fontainbleaua i živi preostale dvije godine života. Dana 16. maja 1953. imao je moždani udar od kojega je i premiunuo.




#Article 72: Juraj Dragišić (148 words)


Juraj Dragišić (1445-1520) 
Poznat i pod imenom Georgius Benignus. Bosanski filozof i teolog. Rođen je u Srebrenici, koju kao mlad franjevac napušta nakon pada Bosne u turske ruke 1463. godine i preko Zadra bježi u Italiju. Uz podršku nekoliko dobrostojećih italijanskih porodica, završava studije u Rimu, Firenci, Padovi, Parizu i Oxfordu. Nakon studija predaje filozofiju i teologiju na nekoliko italijanskih univerziteta, a poznat je i kao tutor budućeg pape Lava X. Krajem 15. vijeka, nakon 30 godina u Italiji prelazi u Dubrovnik natjeran bijesom neprijatelja, i privučen ljubavlju prema svojima....u nepoznatu domovinu....tuđ braći svojoj i stranac sinovima vlastite majke. Autor je nekoliko značajnih knjiga na latinskom, a neko vrijeme bio je i izaslanik pape na dvoru cara Maksimilijana I u Innsbrucku. 1515. biva optužen za herezu, i u njegovu odbranu ustaje Erazmo Roterdamski. 1514. je predložio reformu kalendara koju je usvojio papa Grgur XIII 1582 - gregorijanski kalendar.




#Article 73: Religija u Bosni i Hercegovini (526 words)


Religija u Bosni i Hercegovini je izražena kroz vjeroispovijesti koje su tu prisutne: islam, pravoslavlje, katoličanstvo, judaizam, i druge. Sloboda vjeroispovijesti (vjere) je propisana i zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine kroz Zakon o slobodi vjerekao i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, te Ustavom Republike Srpske. 

Islam u Bosni i Hercegovini ima bogatu i višestoljetnu tradiciju čiji korijeni sežu nekoliko stoljeća unazad kroz historiju. Većinu muslimanskog stanovništva u BiH čine Bošnjaci, koji su uglavnom hanefijski suniti, iako su sufije imale veliki historijski uticaj na ovim prostorima. Pored Bošnjaka u muslimansku populaciju u BiH se ubrajaju i Turci, Albanci kao i dio Roma.

Od ukupno 3.531.159 stanovnika koliko ih je živjelo u Bosni i Hercegovini (prema popisu iz 2013), 1.790.454 stanovnika se izjasnilo kao pripadnici islamske vjeroispovijesti što je više od polovine od ukupnog stanovništva države, odnosno 50,70%.

U Bosni i Hercegovini živi preko milion stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti. Velika većina njih su pripadnici srpskog naroda.Shodno tome u Bosni i Hercegovini djeluje Srpska pravoslavna crkva. Ona je na prostoru BIH organizirana u slijedećih pet eparhija:Mitropolija dabrobosanska,Eparhija banjalučka,Eparhija bihaćko-petrovačka,Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska,Eparhija zvorničko-tuzlanska.

Katolička crkva Bosne i Hercegovine dio je opće Katoličke crkve, pod duhovnim vodstvom pape i rimske kurije. Sastoji se od Vrhbosanske nadbiskupije, koja se dijeli na tri biskupije: Banjalučku, Mostarsko-duvanjsku i Trebinjsko-mrkansku. Skopska biskupija također pripada pod Vrhbosansku nadbiskupiju. U BiH postoje i dvije franjevačke provincije: Bosne Srebrene sa sjedište u Sarajevu i Uznesenja Marijina na nebo sa sjedištem u Mostaru .U Bosni i Hercegovini je po popisu iz 2013. godine živilo 544.780 katolika.

Jevreji su se kao etnička vjerska zajednica u BiH pojavili nakon progona iz Španije krajem 15. vijeka, kada su tražeći utočište došli u Bosnu (tada u sastavu Osmanlijske imperije).

Jevrejska zajednica se održala do današnjih dana, iako u malom broju. Veliki broj Jevreja u gradskim sredinama BiH (Sarajevo, Tuzla, Banja Luka, Doboj, Zenica itd.) se utopio u lokalno stanovništvo islamiziranjem, a značajan dio je nestao u ustaškim pogromima tokom Drugog svjetskog rata (danas u Tuzli stoji spomenik Suza posvećen tim dešavanjima). Jedan dio je nakon rata odselio u Izrael. O dugotrajnom prisustvu Jevreja u BiH svjedoče sinagoga u Sarajevu, kao i Jevrejska groblja u Sarajevu, Bihaću i Tuzli, koji su danas historijski spomenici i nusu funkcionalne cjeline. Također su postojala dva groblja u Banjoj Luci, kao i četiri sinagoge, koje su ili srušene za vrijeme NDH ili im je promijenjena funkcija.

Crkva bosanska je bila autohtona crkva u Bosni koja je postojala tokom srednjeg vijeka. Bosna je od samog početka srednjeg vijeka bila posebna etnička, kulturna i politička cjelina. Ona je imala vlastiti kulturno-politički razvoj koji je doveo do stvaranja niza posebnosti, kako u sferi duhovnosti (domaća bogumilska vjera), tako i u kulturi (stećci, vlastitio pismo bosančica i dr), politici (domaća vladarska dinastija banova i kraljeva, razvijena i jaka država), te niz drugih tipičnih bosanskih karakteristika koje su poznate širom svijeta.

Katolička crkva naziva pripadnike Crkve bosanske hereticima sa aspekta svojih dogmi, kao što je i njeno učenje heretičko za učenje Crkve bosanske. Uvidom u izvore različitog porijekla može se utvrditi da se u njima spominju, s jedne strane Crkva bosanska, a s druge hereza (dualizam, manihejstvo) i heretici (jeretici),odnosno babuni, bogumili, patareni.




#Article 74: Kultura Bosne i Hercegovine (1599 words)


Bosna i Hercegovina ima bogatu kulturu koja je imala utjecaj na ostale zemlje Balkana. Ona se ispoljavala na raznim područjima ljudske djelatnosti kao što je muzika, književnost, film, likovnu i primijenjenu umjetnost, te design i savremeni mediji. Bosna i Hercegovina je uz Mađarsku, jedina zemlja u regiji, koja je dala više od jednog dobitnika Nobelove nagrade: Vladimir Prelog, koji se rodio u Sarajevu, za hemiju 1975. godine i Ivo Andrić 1961. godine za književnost. 

Glavni grad Sarajevo je bio domaćin 14. zimskih olimpijskih igara.

Muzika Bosne i Hercegovine ima dugu i slavnu historiju. Tradicionalna muzika Bosne je mješavina raznih balkanskih utjecaja, u kojoj se susreću najrazličitiji motivi i žanrovi. Najčuvenija je sevdalinka, ljubavna pjesma karakterističnog izraza, koja u Bosni ima dugu tradiciju, a odlikuje je sentimentalna muzikalnost i poetski, romantični tekst melankoličnog ugođaja.
U bivšoj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina se izdvajala čitavim nizom veoma uspješnih pop i rock formacija, među kojima su: Divlje Jagode,Bijelo dugme, Indexi, Ambasadori, Teška industrija, Vatreni Poljubac, COD, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Zabranjeno Pušenje, Merlin, Hari Mata Hari, Kamen na Kamen  bile najpopularnije. Osim vokalno-instrumentalnih sastava su i pjevači zabavne muzike. Tu se ubrajaju: Kemal Monteno, Zdravko Čolić, Davorin Popović, Seid Memić Vajta, Neda Ukraden, Jadranka Stojaković, Mahir Paloš, Jasna Gospić, Alma Čardžić, a među novim zvijezdama ističu se: Fuad Backović Deen, Mija Martina, Selma Bajrami, Igor Vukojević, Boris Režak, Al Dino, Tinka Milinović i drugi. Iz Bosne i Hercegovine porijeklo vuku i: Dragan Stojnić, Ibrica Jusić, Krunoslav Slabinac, Bisera Veletanlić, Senka Veletanlić, Ivo Fabijan, Boris Novković, Ivan Mikulić, Romana, Feminem, Ružica Čavić. 
Bosna i Hercegovina je i jedna od zemalja alternativne i urbane kulture u regiji,kao što je hip-hop pjevač Edin Osmić, poznatiji kao Edo Maajka.
Bosna i Hercegovina ima i recentnu godišnju muzičku nagradu Davorin, koja vrednuje nabolja dostignuća aktuelne produkcije u pop i rock žanrovima.

Narodna i tradicionalna muzika, te folklor obojen raznim etno-motivima balkanske i orijentalne muzike čine muzičku scenu još raznovrsnijom i unikatnijom, kao i pjevači narodne i novokomponovane muzike: Halid Bešlić, Halid Muslimović, Haris Džinović, Hanka Paldum, Šemsa Suljaković, Fahreta Jahić alias Lepa Brena, Ferid Avdić.
Bosna i Hercegovina ipak je najviše ponosna na svoje interpretatore tradicionalne gradske ljubavne pjesme sevdalinke, koji su rasli u okrilju nekadašnjeg ansambla muzičkog programa Radiotelevizije Sarajevo. Sa valova radija svoje su velike karijere u bivšoj Jugoslaviji počeli šampioni sevdalinke, kao: Zaim Imamović,  Himzo Polovina, Safet Isović, Nada Mamula, Beba Selimović, Zehra Deović, Nedžad Salković, kao i ansambl mostarkog Mostar Sevdah Reuniona.

Bosanskohercegovačku književnost čine mnoga poznata djela. Ivo Andrić je najznačajniji predstavnik domaće književnosti i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za kompletan književni opus o historiji jednog naroda. Vrhunac tog rada je bio roman Na Drini ćuprija. U sam vrh literarnog stvaralaštva kod nas spadaju i autori: Meša Selimović (Derviš i smrt, Tvrđava), Ivan Franjo Jukić, Isak Samokovlija, Petar Kočić, Hamza Humo, Svetozar Ćorović, Hasan Kikić, Branko Ćopić, Nedžad Ibrišimović, Derviš Sušić, Ibrahim Kajan, Miljenko Jergović, Aleksandar Hemon i mnogi drugi velikani. Od pjesnika bosanskohercegovačkog porijekla najpoznatiji su Aleksa Šantić, Musa Ćazim Ćatić, Antun Branko Šimić, Jovan Dučić, Mehmedalija Mak Dizdar, Skender Kulenović, Abdulah Sidran, Izet Sarajlić. Tokom osmanskog doba, mnogi pisci iz Bosne i Hercegovine su bili poznati u orijentalnom svijetu, a u samoj Bosni razvija se Alhamijado književnost.

Dramska književnost u Bosni i Hercegovini nema dugu tradiciju. Među najznačajnije dramatičare ubrajaju se: Ahmed Muradbegović, Velimir Stojanović, Abdulah Sidran, Safet Plakalo, Nedžad Ibrišimović, Almir Imširević, Almir Bašović.

Prisutnost triju vjera u Bosni i Hercegovini imala je  utjecaj na kulturni razvoj zemlje. Sarajevo je grad koji ima pravoslavnu crkvu, džamiju i katoličku crkvu kao i sinagogu udaljene 100 metara jedne od drugih. Najznačajniji eksponat Zemaljskog muzeja u Sarajevu je sarajevska Hagada, tradicionalna jevrejska knjiga koju su Sefardi donijeli u Sarajevo po svome izgonu iz Španije. Orijentalno nasljeđe Bosne i Hercegovine vidi se također i u brojnim impresivnim primjerima orjentalne, sakralne i svjetovne arhitekture, iako je dio objekata srušen ili uništen tokom vremena, posljednji put tokom rata u BiH 1992-95. Najznačajniji objekti iz osmanskog perioda su Begova džamija i Careva dzamija u Sarajevu, Aladža džamija u Foči, Ferhadija u Banjoj Luci, džamije u Mostaru, Travniku i Livnu, te brojni drugi sakralni objekti islamske kulture. Bosna i Hercegovina je poznata i prema svojim mostovima iz osmanskog perioda, kao Stari most u Mostaru, Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, Arslanagić most u Trebinju, te repliku Starog mosta u Mostaru u umanjenoj verziji na rijeci Bistrici u Livnu.

Crkvena arhitektura Bosne i Hercegovine sastoji se od nekoliko stilova, ovisno od vremena u kojem je građena, odnosno kojem crkvenom krugu pripada. Tako bosanske katoličke crkve u gotovo cijeloj zemlji njeguju bosanski stil vitkih zvonika sa visokim, kosim krovovima i tako se harmonično uklapaju u gradski ili seoski krajolik. Najpoznatije rimokatoličke crkve u Bosni su u Sarajevu, Travniku, Bugojnu, Livnu, Jajcu i Bihaću, dok su najznačajniji samostani franjevačke provincije Bosna srebrena u Fojnici, Visokom, Kreševu, Kaknju i Livnu. Sakralni objekti rimokatoličke crkve u Hercegovini imaju uglavnom primorsko-mediteranski karakter (baš kao i pravoslavne crkve i objekti), građeni su od bijelog kamena, a odlikuje ih gotovo minimalistički stil, koji se u novijoj arhitekturi dijelom naslanja i na kubizam i savremene tokove crkvene arhitekture u svijetu. Ovdje su poznate Duvanjska bazilika u Tomislavgradu, te crkve i samostani u Širokom Brijegu, Čapljini i Mostaru.

Pravoslavne crkve, manastiri i objekti u sjevernijim dijelovima zemlje, pogotovo uz rijeku Drinu ne razlikuju se previše od sličnih crkvenih objekata u Srbiji, što upućuje na činjenicu da su ih gradili isti majstori. Ovi su se pak u dijelu srpske-crkvene arhitekture vodili principima crkvene gradnje na zapadnom Mediteranu, tako da pravoslavne crkve u Bosni imaju uvijek iznova slične motive, koji podsjećaju na gradnju u Italiji, Francuskoj i Dalmaciji. Najpoznatije pravoslavne crkve stoje u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli, Trebinju, Livnu i Bosanskoj Krupi. Novovjeki crkveni objekti po gradovima Republike Srpske danas nalikuju kopijama Sopoćana, Mileševa ili Gračanice, te bosanskoj urbanoj arhitekturi daju novi pečat.

Posebno značajan dio kulturnog stvaralaštva Bosne i Hercegovine otpada na bosanskohercegovački film. Filmovi iz Bosne i Hercegovine su prva dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata obrađivala mahom teme iz narodne Revolucije i rata, filmski su obrađivale najznačajnije teme iz NOB-a, uključujući tu i poznate i slavne bitke partizana protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika (Filmovi Kozara, Sutjeska, Bitka na Neretvi, Valter brani Sarajevo). Ipak, prvi pravi uspjesi domaćeg filma mogli su se osjetiti tokom kasnih 1970-ih i 1980-ih godina, kad je stvoren i poseban bosanskohercegovački filmski izraz. Filmovi su mahom obrađivali socijane teme, ne rijetko i kao socijanu kritiku na račun socijalističkog društva, a povremeno bi se našlo mjesto i za savremene, urbane teme, na koje su ipak uglavnom bili pretplaćeni autori iz drugih centara.

Nakon zatišja tokom ratnih i prvih poratnih godina, filmsko stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini se pojačano budi i otprve donosi fantastične rezultate. Film rezisera Danis Tanović dobio je popularnog Oscara, prestižnu nagradu Američke filmske akademije, za film Ničija zemlja u kategoriji za najbolji strani film 2002. Veliku popularnost imao je i film Pjera Žalice Gori vatra, kao i njegov sljedeći projekt, film Kod amidže Idriza. Slično je i s filmom Ljeto u Zlatnoj dolini Srđana Vuletića, koji je na međunarodnim filmskim festivalima osvojio nekoliko nagrada. U kategoriji kratkog filma valja izdvaja se film 10 minuta režisera Ahmeda Imamovića, koji je bio dobitnik nagrade Najbolji kratki film Evrope 2002.

Od 1995. svake godine redovno se odrżava Sarajevski filmski festival koji je izrastao u međunarodni filmski festival. Posebna pażnja ovog festivala je posveċena filmovima, glumačkim talentima i budućim projektima sa područja Jugoistočne Evrope koji privlače pažnju međunarodne filmske javnosti. 
Sarajevo Film Festival je značajan i u stvaranju zajedničke osnove za razvoj filmske djelatnosti čitavog područja, istovremeno postavljajući visoke standarde u festivalskoj organizaciji, predstavljanju i popularisanju filmske umjetnosti u Jugoistočnoj Evropi.

 
U Bosni i Hercegovini izlaze tri dnevna lista: dva u Sarajevu i jedan u Banjoj Luci. Dnevni avaz je najtiražniji list u zemlji i mješavina dnevnika i tabloida, Oslobođenje baštini bogatu tradiciju političkog novinarstva kod nas, dok su banjalučke Nezavisne novine jedinstven glas angažiranog i objektivnog novinarstva. Uz ova tri dnevna lista u Bosni i Hercegovini izlaze i  primjerci sedmičnih političkih magazina, među kojima su  a slijede ih Slobodna Bosna i Ljiljan. Veoma su popularni i tabloidi, koji donose aktualne priče o aferama i ljubavima iz života slavnih, među kojima je sarajevski As već desetljećima prvi, a u stopu ga prate i Express i Max. Magazini namijenjeni ženskoj čitateljskoj publici su: Azra i Gracija.

Bosna i Hercegovina ima javni radiotelevizijski sistem, koji se sastoji od tri jedinice: glavne nacionalne radijske i televizijske kuće Radiotelevizije Bosne i Hercegovine (BHTV 1 i BH Radio 1), te po jednog entitetskog emitera: Federalne televizije FTV u Federaciji BiH i Televizije Republike Srpske RTRS u Republici Srpskoj. Medijsku sliku u zemlji upotpunjuje i nekoliko privatnih televizija, kao OBN, NTV Hayat i TV Pink, koje se mogu pratiti u cijeloj zemlji i regionalni televizijski programi u većim gradovima Bosne i Hercegovine (Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Bihać, Travnik, Mostar). Kablovska televizija odnosno satelitska televizija u Bosni i Hercegovini imaju također veliki broj poklonika, a najradije se prate televizijski programi susjednih zemalja, zabavni programi iz Njemačke i Italije, informativni programi engleskog govornog područja, kao i gotovo sve vrste muzičkih programa, uključujući i novu multinacionalnu televiziju MTV Adria, u kojoj Bosna i Hercegovina također učestvuje.

Radio u Bosni i Hercegovini ima veliki broj poklonika. Ipak specijalizirani radijski programi sa posebnim sadržajima (npr. isključivo informativni program, program klasične muzike, jazza ili filmske muzike) u potpunosti nedostaju zemlji, zbog čega se radijski program u BiH još uvijek može nazvati konvencionalnim i tradicionalnim, a to se odnosi i na njegove sadržaje, sastavljene po principu: red domaće muzike, red vijesti i priče iz studija.




#Article 75: Ivica Propadalo (129 words)


Ivica Propadalo (rođen 13. marta 1950. u Livnu) jedan je od najistaknutijih likovnih umjetnika savremenog izraza. 

Ivica Propadalo završio je Elektrotehnički fakultet u Sarajevu i jedno vrijeme bio član rock grupe Teška industrija i COD. Kreirao je nekoliko statueta za nagrade kao što su Porin, Dora, Plavi i Zeleni turistički cvijet, Djelatnik godine i Zlatna Penkala Hrvatske turističke zajednice. U Hrvatskoj se pamti po designu nacionalnog izbora za Pjesmu Eurovizije Dora i staklene statuete Porin, simbol muzičke nagrade koja se dodjeljuje u 43 kategorije, 38 za domaću muziku i 5 za inostranu. Ipak, glavno sredstvo izražavanja je akvarel, u kom su nastali njegovi najuspjeliji radovi. Svoje radove izlagao je na 70 samostalnih i preko 250 skupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. 

Od 1977. godine živi i radi u Zagrebu.




#Article 76: Livanjsko polje (1055 words)


 

Livanjsko polje je kraško polje u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Obzirom da je polovina ovog polja redovno pod vodom, Livanjsko polje je ustvari kombinacija močvara izvanredne vrijednosti, važnog staništa za ptice, te tresetišta i livada, u kojima su nastanjene endemske i rijetke vrste. Njegova južna granica je urezana bogatim poljoprivrednim područjima, dok se šumoviti predjeli, tipični za umjerenu klimu, nalaze na sjevernoj strani polja.

Prostire se između kraških planina Dinare (najviši vrh Troglav 1913 m.n.m) i Kamešnice (1849 m.n.m) na jugozapadu, krečnjačke površine sa Grabovičkom planinom (1008 m.n.m) na jugoistoku, Tušnice na istoku, Krug planine (suhovrh, 1457 m.m.m) i Cincara na sjeveroistoku, Golije na sjeveru, te Šatora (1872m) i Staretine (1892 m.n.m) na zapadu. Polje ima površinu od 405 km2 i pretpostavlja se da je najveće kraško polje na svijetu, dinarski je izduženo 64 km (najduže među kraškim poljima kod nas), prosječno široko 6 km (njegova najveća širina iznosi 12 km), te na prosječnoj visini od 720 metara iznad mora.

Livanjsko polje sadrži impresivnu mrežu površinskih i podzemnih tokova, uključujući rijeke, izvore, ponore i jezera. Najveće je plavno područje u Bosni i Hercegovini i jedno od najvećih u ovom dijelu svijeta. Ispitivanja tla pokazuju da je Livanjsko polje tokom neogena bilo pod vodom. Na samom se polju nalazi nekoliko zaostalih jezera, od kojih je Buško jezero najveća umjetna akumulacija u ovom dijelu kontinenta, a valja spomenuti i Brežinsko jezero na sjeverozapadu polja. Kroz Livanjsko polje protiče i nekoliko rijeka-ponornica, koje pripadaju Jadranskom slivu. Najznačajnije su: Sturba, Žabljak, Bistrica, Brina, Plovuča, Jaruga, Ričina, koje su bogate ribom i rakovima, kao i mnogi ponori, odnosna vrela, omiljeno izletište Livnjaka u ljetnim mjesecima.

Gradnjom akumulacije Buško Blato tokom 1960-ih godina došlo je do promjene klime na širem području Livna. Duge i hladne zimske mjesece pune snijega, sa karakterističnim sjevernim vjetrom burom, zamijenile su pretežito kišovite zime, sa nešto smanjenom količinom padavina, te duga, topla ljeta. 

Najveće mjesto Livanjskog polja je Livno, po kojemu je polje i dobilo ime, grad i središte općine sa oko 40.000 stanovnika. Livno je smješteno na sjeveroistočnom dijelu polja, pod brdom Bašajkovac. Najveća sela Livanjskog polja su: Veliki Guber, Grborezi, Podhum, Prolog, Čuklić, Zabrišće, Bila, Čelebić, Lusnić, Strupnić, Kovačić, Vrbica, Bojmunte.

Livanjsko polje je proglašeno za važno stanište od međunarodnog značaja pod okriljem međunarodne Ramsarke konvencije., sa značajnom populacijom rijetkih ptica uključujući populacije: eje livadarke (Circus pygargus), orla kliktaša (Aqiula pomarina), crvenonoge prutke (Tringa totanus), šljuke (Gallinago gallinago) i bukavaca (Botaurus stellaris). Livanjsko polje je, također, od izuzetne međunarodne važnosti za kosca (Crex crex).

Livanjsko polje je istovremeno i tradicionalno područje za uzgoj krava i ovaca,iz čega rezultira i proizvodnja mlijeka, odnosno glasovitog livanjskog sira. Stanovnici polja bave se također i proizvodnjom i uzgojem tradicionalnih kontinentalnih povrtnih kultura, međ kojima se krompir i kupus ubrajaju u najpopularnije.

Vegetacija ovog područja je posebna mješavina sjevernoevropske flore travnjaka i mediteranskih priobalnih biljaka, dok velike površine polja zauzima šuma hrasta koja je važna za očuvanje tla. Livanjsko polje je kao i sva kraška područja Bosne i Hercegovine među najočuvanijim u Evropi, ali je i dalje nezaštićeno i direktno ugroženo korištenjem voda i neodrživim korištenjem resursa. Zaštita Livanjskog polja nije samo od vitalnog značaja za održavanje jedinstvenih prirodnih vrijednosti, već je i ključna razlika u odnosu kratkoročnog i trajnog raspolaganja resursima u koristit lokalnog stanovništva.

Obronci planine Cincar koji se spuštaju u ravan polja su dom za oko 350 divljih konja. Susreću se na magistralnim putem M-16, na dionici između Kupresa i Livna, niže prevoja Borova Glava, na visoravni Krug. Tokom zimskih mjeseci mogu se vidjeti desetine, nekada i stotine konja koji ližu so pored puta. Svoje mjesto u divljini dobili su tokom 70-ih godina XX vijeka kada su ih stanovnici livanjskih sela pustili na slobodu. Razlog tome bila je zamjena konja poljoprivrednim mašinama.

Odlikuje ih nevjerovatna čistoća i raznolikost boja ovih konja, te izuzetna mirnoća. Nemirni postaju samo kada se bore za prevlast u krdu, te kada se bore za osvajanje nove ženke. Nazvani su divlji konji ali najljepše ih opisuju rijeći slobodni konji. Konji se instiktivno kriju od ljudi jer, su izloženi su konjokradicama, bilo zbog preprodaje mesa ili zabave. Livanjski divlji konji su zakonom zaštićeni. Od 2010. godine o divljim konjima brine planinarsko-ekološko društvo “Borova Glava” iz Livna, koje je izradilo nove lokve i objekte gdje se za konje skladišti hrana. 

Prijetnje bogatstvima Livanjskog polja su neprikladno korištenje zemljišta i upravljanja vodama. Nove planirane prijetnje uključuju isušivanje plavnih područja prikupljanjem i zadržavanjem voda u bazenima ili njihovim transferom putem umjetnih kanala i tunela, što može dovesti u opasnost tradicionalne privredne aktivnosti koje se većinom odnose na uzgoj stoke i proizvodnju sira od čega trenutno živi oko 600 porodica. Najpoznatiji proizvod s ovog područja, Livanjski sir, je dobar razlog za zaštitu tzv. Umjerenih travnjaka. Održavanje ovakvog tradicionalnog načina korištenja zemljišta je od velikog značaja uzevši u obzir da dalmatinska obala u susjednoj Hrvatskoj prima pitku vodu iz gornjeg Cetinskog sliva s Livanjskim poljem kao najznačajnijim vlažnim staništem.

Eksploatacija uglja i treseta iz otvorenih kopova, se u Livanjskom polju u ovom trenutku provode u jako maloj mjeri. Ako bi došlo do povećanja eksploatacije, iskopane jame bi se punile vodom, što bi smanjilo nivo podzemnih voda. Ukoliko bi se još voda odvodila kanalima, problem bi postao očigledniji.

Požari predstavljaju veliku opasnost, jer mijenjaju sastav livadskog tla kao i vegetacije koja se na njemu nalazi. Iako su povremeni prirodni požari korisni, požari koje uzrokuje čovjek mijenjaju sastav vegetacije što dovodi do dezertifikacije u nekim dijelovima polja.

Još jedna srodna pojava je nasumično podzemno sagorijevanja treseta i uglja. Kada je nivo vode nizak, požari se šire ispod površine tla, te ih je skoro nemoguće ugasiti, osim u slučaju prirodnog podizanja nivoa podzemnih voda, i/ili površinskog plavljenja. U 2001. godini, nekih 4 kvadratna kilometra treseta u Ždralovcu, na sjevernom dijelu polja, izgorjelo je ispod zemlje za dva mjeseca. Štetu nije bilo moguće izračunati.

Tradicionalna poljoprivreda – uzgoj goveda i ovaca i pravljenje poznatog livanjskog sira od njihovog mlijeka – oduvijek je podupiralo održivost neizmjerno vrijednih prirodnih staništa Livanjskog polja. Intenzivna ispaša je pomogla da se održe prirodni livadski eko-sistemi. Međutim, od perioda 1970-ih godina, te tokom rata iz 1990-ih, mnoge porodice koje su se bavile ovim poslovima napustile su svoja sela, i nikada se više nisu vratile. Kako je stoke sve manje, livade guta šuma. Rat u Bosni i Hercegovini je prepolovio broj grla stoke tokom relativno kratkog perioda vremena.




#Article 77: Topologija (379 words)


Topologija (od grč. τόπος = mjesto i λόγος = nauka), tj. nauka o topološkim mjestima, područje je matematike koje se bavi svojstvima prostora koja su sačuvana pod neprekidnim deformacijama, kao što su zatezanje i savijanje, ali ne cijepanje ili lijepljenje. Važna topološka svojstva uključuju povezanost i kompaktnost.

Topologija se razvila kao polje nauke iz geometrije i teorije skupova, kroz analizu koncepata kao što su prostor, dimenzija i transformacija. Takve ideje idu unazad do Gottfrieda Leibniza, koji je u 17. vijeku zamislio geometria situs (grčko-latinski za geometrija mjesta) i analysis situs (grčko-latinski za uzimanje bez mjesta).  Termin topologija uveo je Johann Benedict Listing u 19. vijeku iako ideja o topološkom mjestu nije razvijena sve do prvih decenija 20. vijeka. Do sredine 20. vijeka topologija je postala veća grana matematike.

Topologija ima nekoliko polja:

Također pogledajte: rječnik topologije za definicije nekih od termina korištenih u topologiji i topološki prostor za više tehnički tretman teme.

Topologija je počela s istraživanjem određenih pitanja u geometriji. Eulerov rad iz 1736. vezan za Sedam mostova Königsberga smatra se jednom od prvih akademskih rasprava u modernoj topologiji.

Termin Topologie u njemački jezik uveo je Johann Benedict Listing 1847. u djelu Vorstudien zur Topologie. On je koristio ovu riječ 10 godina u prepisci prije no što se prvi put pojavila u štampi. Engleska forma topology korištena je 1883. u Listingovoj čitulji u časopisu Nature za razlikovanje kvalitativne geometrije od uobičajene geometrije u kojoj su tretirane kvantitativne veze. Termin topolog u smislu specijalista u topologiji korišten je 1905. u magazinu Spectator. Ipak, nijedna od ovih upotreba ne odgovara modernoj definiciji topologije.

Moderna topologija jako zavisi od ideja teorija skupova, koje je razvio Georg Cantor u kasnijem dijelu 19. vijeka. Osim uspostavljanja osnovnih ideja teorije skupova, Cantor je smatrao skup tačaka u Euklidskom prostoru dijelom njegovih studija Fourierovih redova.

Henri Poincaré objavio je Analysis Situs 1895, uvodeći koncepte homotopije i homologije, koje se sada smatraju dijelom algebarske topologije.

Objedinjujući rad Georga Cantora, Vita Volterre, Cesarea Arzele, Jacquesa Hadamarda, Giulija Ascolija i ostalih na funkciji prostora, Maurice Fréchet predstavio je metrički prostor 1906. Metrički prostor danas se smatra specijalnim slučajem generalnog topološkog prostora. Godine 1914. Felix Hausdorff osmislio je termin topološki prostor i dao definiciju za ono što se sada naziva Hausdorffov prostor. Trenutno, topološki prostor je blaga generalizacija Hausdorffovih prostora, koju je 1922. dao Kazimierz Kuratowski.

Za daljnji razvoj pogledati: topologija skupa tačaka i algebarska topologija.




#Article 78: Balkan (1153 words)


Balkan (ili Balkansko poluostrvo) je historijska i geografska regija jugoistočne Evrope te poluostrvo jugoistočne Evrope. Granice poluostrva su neodređene. Balkansko poluostrvo se nalazi između Jadranskog i Crnog mora, a jedna od granica je prostor južno od linije Bugarski zaljev - ušće Drima. 
Iako se danas pojam Balkan kao jedna od geografskih regija Evrope polahko napušta (regija je Jugoistočna Evropa), i dalje ga neku autori uzimaju kao regiju te postoji više definicija za ograničavanje, ali obično se smatra da Balkan sadrži barem dijelove Grčke, Albanije, Bugarske, Turske i nekih država bivše Jugoslavije, s ukupnom površinom od 550.000 km2 i 53 miliona stanovnika.

Regija je dobila ime po planini Balkan (Bugari i Srbi je zovu Stara Planina), koja ide kroz centralnu Bugarsku i prelazi u istočnu Srbiju, dok samo ime Balkan dolazi od turske riječi za planinu. Nekad se ta planina zvala Haemus Mons, što vjerovatno dolazi od tračke riječi Saimon, koja znači lanac.

Geografska definicija Balkana zasniva se na planinskim lancima, u koje spadaju Dinaridi, planina Balkan, Rodopi, Šar planina i Pindus. Njome su isključeni cijela Slovenija i Rumunija kao i veći dio Hrvatske, Vojvodine i ostrva Grčke.

Čitava kopnena masa ponekad se naziva Balkansko poluostrvo, jer je na jugu, jugozapadu i jugoistoku okružuje Jadransko, Jonsko, Egejsko, Mramorno i Crno more. Iako nije riječ o pravom poluostrvu, to se ime često koristi za širu regiju.

Sjeverna geografska granica Balkana ide kroz Dunavsku i Panonsku nizinu, ove nizine ne smatraju se dijelom Balkana. Sjeverna granica Balkana ide rijekama Kupom, Savom i Dunavom do Crnog mora, po geografskom položaju - (sjeveroistočna Slovenija), (sjeverna, centralna i istočna Hrvatska), (sjeverna Srbija (Vojvodina)) i veći dio Rumunije (Transilvanija) - nije dio Balkana. 

Zapravo, Balkan nije toliko cjelina zbog planinskih lanaca koliko zbog zajedničke i često nasilne historije. Tu historiju prvenstveno obilježavaju vijekovi potčinjenosti ili borbe s Osmanlijskim carstvom, kao i međusobni sukobi u 20. vijeku.

Pojam Balkan obojen je negativnim značenjima: nasilje, vjerska i etnička nesnošljivost, sveopća nazadnost i podjeljenost. U engleskom jeziku riječ balkanisation (balkanizacija) označava neizlječivu rascjepkanost i netrpeljivost između frakcija unutar neke grupe. 
Zato se ta riječ na rubnim područjima izbjegava i ponekad smatra pogrdnom. U nekim zemljama bivše Jugoslavije koristi se i pojam balkanska krčma, koji se proslavio zbog Krležine rečenice: Kad se u balkanskoj krčmi pogase svjetla, onda sijevaju noževi.

Postoji i neutralniji izraz za Balkan, a to je Jugoistočna Evropa. To nije geografski pojam jer ne obuhvata Rumuniju i Ukrajinu. Taj se izraz koristi sve više, npr. inicijativa Evropske Unije iz 1999. godine zove se Pakt o stabilnosti za Jugoistočnu Evropu, a on-line novine Balkan Times preimenovale su se 2003. godine u Southeast European Times.

Zemlje koje se nalaze na Balkanskom poluostrvu cijelim teritorijem ili većinom teritorije:

Zemlje koje se manjim dijelom nalaze na Balkanskom poluostrvu:
 

Politički pod Balkan potpadaju sljedeće zemlje: Turska, Grčka, Rumunija, Bugarska, Srbija, Albanija, Sjeverna Makedonija, Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina.

Mnoge regije u državama navedenim kao dio Balkana znatno se razlikuju od ostatka regije, pa zato rubne države ne vole da ih zovu balkanskim zemljama. To prvenstveno vrijedi za Rumuniju, Hrvatsku i Sloveniju, ali i za Grčku.

Druge zemlje koje ne spadaju u Balkan ali su blizu i/ili su igrale važnu ulogu u geopolitici, kulturi i historiju Balkana: 

Većinu regije pokrivaju planinski lanci. Glavni su lanci Dinaridi u Hrvatskoj i Bosni, koji se nastavljaju na masiv Šar-Pindus u Albaniji, Makedoniji i Grčkoj. Bugarska ima planinu Balkan i Rodope na granici s Grčkom. 
Najviši vrh je Musala u Bugarskoj (2925 m). 

Klima je sredozemna na Jadranskog mora i Egejskog mora, okeanska i humidna suptropska na obali Crnog mora, dok je u unutrašnjosti umjereno  kontinentalna. Sjever poluostrva i planine imaju snježne i mrazne zime, te vruća i suha ljeta. Na jugu su zime blaže.

Na jugu i na obali raste crnogorica. U unutrašnjosti su tipične srednjoevropske šume (hrast i bukva, u planinama bor i jela). Visinska granica šume je 1800-2000 m. 

Tlo je općenito loše, osim u ravnicama, gdje su prirodna trava, plodna zemlja i topla ljeta pogodni za oranice. U velikom dijelu regije zemljoradnja loše stoji zbog planina, vrućih ljeta i loše zemlje, što pogoduje samo nekim poljoprivrednim kulturama (naprimjer, maslinama i vinovoj lozi).

Energetski izvori su rijetki. Ima uglja, pogotovo u Bugarskoj, Srbiji i Bosni. Raširenija su ležišta lignita. Nafta je rijetka, iako postoje mala ležišta u Srbiji, Albaniji i Hrvatskoj. Postoje brojne hidrocentrale.

Među sirovinama je najviše metalne rude. Željezo je rijetko, ali neke zemlje, npr. Bosna i Hercegovina, imaju znatne količine bakra, cinka, kalaja, hroma, mangana, magnezita i boksita. Neki metali se izvoze.

Balkan je izravan kopneni put između Zapadne Evrope i jugozapadne Azije (Mala Azija i Bliski istok). Zato oduvijek ima vrlo veliku stratešku važnost.

Nekad je veći dio Balkana bio politički ujedinjen pod Bizantom i zatim Osmanlijskim carstvom, a središte oba carstva je ležalo u Anatoliji (koja danas spada u azijski dio Turske). 

Iako je pod Bizantskim carstvom spadao u najnaprednije dijelove Evrope, zadnjih 550 godina Balkan je bio najmanje razvijen dio kontinenta, jer se evropska politika i trgovina okrenula Atlantskom okeanu, a Osmanlijsko carstvo je bilo relativno izolirano od glavnih ekonomskih tokova. 

Balkanske su zemlje počele sticati nezavisnost u 19. vijeku, pa je Balkanski savez 1912-13. u Balkanskim ratovima odbacio Tursku do njenih današnjih granica. 

Prvi svjetski rat je izbio 1914. zbog atentata na nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu. Nakon Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez i komunizam jako su uticali na Balkan. 

Tokom hladnog rata, većina zemalja Balkana bila je pod komunistima. Ipak, Jugoslavija (1948.) i Albanija (1961.) raskinuli su sa Sovjetskim Savezom. 
Jugoslavija se više približila Zapadu i osnovala pokret nesvrstanih. Albanija se u početku okrenula Kini, a kasnije se posve izolirala. Jedine nekomunističke zemlje su bile Grčka i Turska, koje su tada (kao i danas) bile članice saveza NATO.

Regija je početkom 1990-ih godina bila teško pogođena ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, zbog čega je NATO intervenisao u Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji. Danas (2007.) su sve balkanske zemlje u dobrim odnosima s EU i SAD. 
Pitanje Kosova i Albanaca općenito je još otvoreno. 

članstvo u Evropskoj Uniji 

Grčka je članica Evropske Unije još od 1981. godine, Slovenija, Mađarska i Kipar su to postali 2004. godine, te Bugarska i Rumunija od 1. januara 2007. godine. Hrvatska je ušla u Evropsku uniju 2013. godine. Sjeverna Makedonija (2005. godine), Albanija (2006. godine) i Crna Gora (2007. godine), su potpisale preliminarne sporazume s Evropskom komisijom, ali nisu na spisaku službenih kandidata i ne zna se kada će biti primljene. 

I ostale zemlje su izrazile želju da uđu u EU, među njima i Bosna i Hercegovina koja zbog usporenih reformi, zaostaje u regiji. Pregovori EU sa Srbijom započeli, nakon što je sklopila historijski sporazum sa Kosovom.
Turska je također zatražila članstvo još 1963., ali ni danas nije članica, iako su sklopljeni određeni carinski sporazumi.

Glavni narodi regije:

Glavne religije su kršćanstvo (pravoslavlje, katoličanstvo) i islam. 

Pravoslavlje prevladava u ovim državama:

Katoličanstvo prevladava u ovim državama:

Islam prevladava u ovim državama:




#Article 79: Klasična mehanika (501 words)


Klasična mehanika je jedna od dvije glavne podoblasti mehanike, koja se bavi skupom fizikalnih zakona koji regulišu i matematički opisuju kretanje tijela pod dejstvom sistema sila. Druga podoblast je kvantna mehanika.

Klasična mehanika se koristi za opisivanje kretanja makroskopskih objekata, od projektila do dijelova mašina, kao i astronomskih objekata, kao što su svemirski brodovi, planete, zvijezde i galaksije. Ona daje vrlo precizne rezultate u tim domenima, i jedna je od najstarijih i najvećih oblasti u nauci, inženjerstvu i tehnologiji. Pored toga, postoje brojne srodne posebne oblasti koje se bave gasovima, tečnostima i čvrstim tijelima, i tako dalje. Pored toga, klasična mehanika je proširena teorijom posebne relativnosti za objekte velikih brzina, objekte koji se približavaju brzini svjetlosti. Opšta teorija relativnosti se koristi za opisivanje gravitacije na dubljem nivou, i na kraju, kvantna mehanika se bavi čestično-talasnom dualnošću atoma i molekula.

Termin klasična mehanika je nastao početkom 20. stoljeća za opisivanje sistema matematičke fizike počevši od Isaaca Newtona i drugih filozofa iz 17. stoljeća, proširivši ranije astronomske teorije Johannesa Keplera, koji je dalje bio zasnovan na preciznim zapažanjima Tycha Brahea i proučavanjem kretanje zemaljskih tijela od strane Galilea Galileja, ali prije razvoja kvantne fizike i teorije relativnosti. Stoga, neki izvori isključuju relativističku fiziku iz te kategorije. Međutim, veliki broj savremenih izvora ipak uključuje Einsteinovu mehaniku, koja po njihovom mišljenju predstavlja klasičnu mehaniku u svom razvijenijem i preciznijem obliku.

Početna faza razvoja klasične mehanike često se naziva Newtonova mehanika, i povezana je sa fizičkim konceptima koje je postavio i matematičkim metodama razvio sam Newton, paralelno sa Leibnizom i drugima. Više apstraktne i opšte metode uključuju Lagrangeova mehanika i Hamiltonova mehanika. Veći dio sadržaja klasične mehanike stvoren je u 18. i 19. stoljeću i obuhvata znatno više (posebno u svojoj upotrebi analitičke matematike) od Newtonovih radova.

U nastavku su predstavljeni osnovni koncepti klasične mehanike. Radi jednostavnosti, često su objekti stvarnog svijeta modelirani kao materijalne tačke (objekti sa zanemarljivom veličinom). Kretanje materijalne tačke karakteriše mali broj parametara: njena pozicija, masa i sile koje djeluju na nju. Svaki od ovih parametara je zasebno razmatran.

U stvarnosti, vrsta predmeta koje klasična mehanika može da opiše uvijek imaju veličnu različitu od nule. (Fizika veoma malih čestica, kao što je elektron, je preciznije opisana kvantnom mehanikom.) Objekti sa veličinom različitom od nule imaju komplikovanije ponašanje od hipotetičkih materijalnih tačaka, zbog dodatnih stepena slobode, npr. lopta može da se okreće dok se kreće. Međutim, rezultati za materijalnu tačku se mogu koristiti za proučavanje takvih objekata posmatrajući ih kao kompozitne objekate, sačinjene od velikog broja kolektivno djelujućih materijalnih tačaka. Centar mase kompozitnog objekta se ponaša poput materijalne tačke.

Klasična mahanika koristi pojmove zdravog razuma o tome kako materija i sile postoje i formiraju interakcije. Ona podrazumijeva da materija i energija imaju konačne, poznate osobine kao što su mjesto u prostoru i brzina. Nerelativistička mehanika isto tako podrazumijeva da sile djeluju momentalno (pogledajete takođe Djelovanje na rastojanju).

Klasična mehanika je tradicionalno podijeljena u tri glavne grane:

Druga podijela je bazirana na osnovu izbora matematičkog formulisanja:

Alternativno, podijela se može vršiti prema regiji primjene:




#Article 80: Sociologija (4377 words)


Sociologija je nauka koja izučava društvo, podrazumijevajući s tim različite oblike društvenih odnosa, društvenih interakcija i njihov kulturološki aspekt. Područja kojima se sociologija bavi variraju od analiza običnih, svakodnevnih kontakata među anonimnim pojedincima na ulici pa do izučavanja socijalnih interakcija na globalnom nivou. Brojne su oblasti u sociološkoj nauci koje se disciplinarno bave kako i zašto ljudi vode organizirano društvo, bilo kao individue ili kao članovi raznih asocijacija, grupa, institucija i slično. Kao akademska disciplina sociologija se nalazi kao jedna od branši društvenih nauka.

Posebne sociologije izučavaju pojedina područja društva. Posebne sociologije se naglo razvijaju šezdesetih godina 20. vijeka, i to prije svega u zemljama s većom tradicijom u razvoju sociologije općenito (Francuska, SAD, Njemačka i druge).

U izučavanju općih zakonitosti nastanka i razvoja društva, sociologija mora polaziti od zakonitosti koje utvrđuju posebne društvene nauke, izučavajući posebne oblasti društvene stvarnosti ili pojedine društvene pojave. Sociologija daje posebnim društvenim naukama teorijski i metodološki okvir za izučavanje onih oblasti društvene stvarnosti ili pojedinih društvenih pojava koje su predmet njihovog izučavanja, a posebne društvene nauke daju sociologiji, prije svega ogroman empirijski materijal, kao i rezultate do kojih su došle izučavanjem zakonitosti posebnih oblasti društvene stvarnosti i pojedinih društvenih pojava.

Stari robovlasnički sistemi u kojima je vladar bio poistovijećen s bogom, nisu ostavljala puno prostora za razmišljanje o društvu, odnosno za čuvanje informacija o razmišljanju o društvu. Takvi uslovi su se stekli tek u antičkoj Grčkoj. U staroj Grčkoj su se svi ljudi (u što nisu bili uvršteni robovi i žene) bavili politikom i učestvovali u uređenju polisa (direktna demokratija). 

Platonova Država je prvo cjelovito sačuvano djelo o državnom ustrojenju. Platon govori da je država nužnost na koju su ljudi primorani da bi ostvarili mnogobrojne potrebe. Da bi država ostvarila svoju ulogu, ona mora biti organizirana na najbolji način, a to znači da bude dobro izvršena podjela rada. Po tom principu Platon dijeli društvo na staleže: 
Prvi stalež su upravljači. To su mudraci, filozofi i njihova glavna osobina je mudrost. Oni upravljaju društvom. 
Drugi stalež su čuvari. To su ratnici i njihova glavna osobina je hrabrost. Oni brane državu i štite zakon. 
Treći stalež su radnici. Oni osiguravaju materijalne potrebe društva, a njihove osobine su poslušnost i radinost. 
Aristotel je, za razliku od Platona, više bio orijentisan na istraživanje postojećeg društva. Analizom 158 ustava grčkih polisa, on je podijelio državna uređenja na dobra (monarhija, aristokratija i republika) i loša (tiranija, oligarhija i demokratija- tada direktna).

Feudalni sistem je period u kome se društvo vezuje za djelovanje nadprirodnih i svemoćnih sila koje sa neba reguliraju čitav život na zemlji. Među srednjovjekovnim misliocima izdvajaju se, po cjelovitosti tumačenja društva, dva velika imena — Sveti Augustin i Toma Akvinski. 

Sveti Augustin (345-430) je bio veliki poznavalac teološke i filozofske misli, a istovremeno je zauzimao visoko mjesto u crkvenoj hijerarhiji. Njegovo djelo O Božijoj državi (De civitate Dei) objašnjava pad Rimskog Carstva (410. godina). On dijeli historiju na šest perioda: 

U svakom od ovih perioda vodila se borba između dobra i zla, s tim što je sinonim zla šejtanska (sotonska) ili zemaljska država, a sinonim dobra je božija država'. Pošto je Rim u vrijeme svoje propasti bio šejtanska država, njegovom propašću je pobijedilo dobro. 

Toma Akvinski (1227-1274), za razliku od Svetog Augustina koji je živio na početku feudalizma, živi i piše svoja djela u vremenu razvijenog feudalizma. Taj period odlikuje razvoj trgovine i novčane privrede, dostupnost tokovina drugih naroda i opadanje dominantnog uticaja katoličke crkve. Toma Akvinski je bio veliki poznavalac i poštovalac Aristotelovog učenja. On kaže da je monarhija najbolja jer je najefikasnija, a najgora je tiranija. On dozvoljava narodu mogućnost i pravo na pobunu protiv tiranije, pa i ubistvo tiranina. Zbog toga što svjetovna vlast može da se izopači, on daje prednost duhovnoj, tj. crkvenoj vlasti. 

Ibn Haldun (1332-1406) je živio u Andalusu, S. Africi i Iraku. On ističe da je društvo u velikoj zavisnosti od bioloških i geografskih faktora. On uvodi zakone o društvenom razvoju koji ne zavise od čovjeka i njegove volje. Glavni društveni zakon po njemu je zakon Evolucije (svaki politički režim traje tri generacije).

Sa pojavom kapitalizma, pojavile su se dvije nove klase — buržoazija i proletarijat. Iako su svi bili jednaki pred pravom i zakonom, postojala je velika razlika zasnovana na ekonomskoj moći pojedinca. Tada su se pojavile dvije struje u sociologiji: 

Tomas Hobbes (1588-1679) kaže da je čovjek po prirodi sebičan i zao i teži da ostvari svoje potrebe nezavisno od drugih ljudi, ali pošto su svi ljudi takvi, oni se svijesno i dobrovoljno odlučuju da ograniče svoju prirodu da bi dobili garanciju za egzistenciju. Sklapaju sporazum, ugovor kojim stvaraju društvo, a sva svoja prava prenose na državu i vladara koji vlada u njihovom interesu i kome su oni dužni da se pokoravaju. Takvu državu on naziva Levijatan i kaže da pojedinac praktično i nema drugog izlaza nego da se za nju opredjeli. 

Baruch de Spinoza za razliku od Hobbesa daje liberalniju, demokratskiju verziju teorije društvenog ugovora. On smatra da ljudi ne prenose sva prava već zadržavaju pravo na slobodu savesti, dostojanstvo i svojinu. To su neotuđiva prava čovjeka. 
Džon Lok, engleski teoretičar, kaže da je čovjekovo pravo na svojinu neotuđivo pravo čovjeka. Također, naglašava da se društveni ugovor odnosi samo na onoga ko ga je potpisao, a da se ne prenosi na potomke. On također razvija ideju o podjeli vlasti na zakonodavnu i izvršnu vlast. 

Jean-Jacques Rousseau (1712-1778), francuski filozof, smatra da su ljudi po prirodi dobri, ali da ih društvo kvari, i u skladu sa tim, on je veliki protivnik povratne svojine. On se zalaže za uspostavljanje takvog društva u kom će ljudi moći da sačuvaju svoja prirodna prava na slobodu, jednakost i ravnopravnost, u kojoj se prava ne prenose, već je sam narod nosilac suvereniteta koji je nedjeljiv i neotuđiv. Rusoove ideje su posle Buržoaske revolucije ugrađene u Jakobinski ustav. 

Charles de Montesquieu (1689-1755), autor Duha zakona, pridaje veliki značaj geografskom položaju i klimi, pa i veličini države. Social-utopistička učenja su učinila veći doprinos za dalji razvoj misli o društvu. Najizrazitiji predstavnici su Henri de Saint-Simon, Šarl Furije i Robert Oven. Njihove preteče su Tomas Mor (Utopija) i Kampanela. 

Henri de Saint-Simon (1760-1825) zasnovao je svoje učenje na snažnoj kritici kapitalističkog društva. Posebno je kritikovao privatnu svojinu i hijerarhijsku organizaciju društva. Buduću organizaciju naziva socijalističkom, a njegove ideje će ući u osnove Marksove teorije naučnog socijalizma. Njegove ideje su pre svega ideja o ukidanju privatne svojine, ideja o ukidanju države, ideja o raspodjeli prema radu u prvoj fazi odnosno prema potrebama u drugoj fazi socijalizma i najzad ideja o tome da proizvodnjom treba da upravljaju oni koji u njoj rade. On smatra da treba uvesti nauku koja će izučavati društvo u cjelini i takvu nauku naziva socijalnom fiziologijom. Istovremeno on definiše i metod ove nauke kao historijski da bi se upoznala prošlost, sa ciljem da se predvidi budućnost. 

Šarl Furije (1772-1837) zastupao je slične ideje kao i Sen Simon. U vezi sa tim idejama, došlo je do nastojanja da se one ostvare. Osnovane su takozvane falange u kojima ljudi žive udruženi kao proizvođači i kao potrošači, pri čemu svako radi ono za šta ima prirodne sklonosti. 

Robert Oven (1771-1858) jasno i izričito kaže da socijalizam treba da bude društvo sa društvenom svojinom.

Društvo je i ranije izučavano u okviru filozofije, ali se polahko došlo do potrebe da se stvori posebna nauka o društvu. 
To je prvi ostvario Auguste Comte (1798-1857) u svom djelu Kurs pozitivne filozofije u kome je vršio klasifikaciju nauka. On je sociologiji odredio zadatak da izučava društvo u cjelini, kako u stanju mirovanja, tako i u stanju kretanja. Odatle se sociologija odmah djeli na socijalnu statiku i dinamiku. 

Socijalna statika ima za zadatak da prikaže anatomiju društva u mirovanju i da otkrije neophodne uslove za održavanje harmoničnih odnosa u društvu, pa na taj način i jedinstva društva kao cjeline. Po Auguste Comteu, osnovna jedinica društva ja porodica jer ona predstavlja prirodno stanje čovjekove aktivnosti i u njoj vladaju odnosi koji čine prirodni temelj svih odnosa u društvu. To su odnosi nejednakosti (između polova, generacija) i odnosi podređenosti (između generacija i po osnovi starešinstva). 
U skladu sa tim, on u socijalnoj strukturi navodi četiri klase: 
Spekulativna klasa predstavlja nosioce naučne, filozofske i estetske djelatnosti, zbog čega imaju najviši položaj u društvu. 
Praktičnu klasu čine predstavnici proizvodnje i prometa (bankari, trgovci, preduzetnici). 
Poljoprivredna klasa 
Radnička klasa 
Socijalna dinamika po Comteu treba da bude opća teorija prirodnog napretka čovječanstva. Ona treba da izučava uzroke i zakonitosti društvenih promjena. 

Mehanicističke teorije su ona shvatanja koja objašnjavaju društvene pojave i procese pomoću zakona koji vladaju u prirodi, odnosno fizici i hemiji. U mehanicistički orijentisane sociologe ubraja se Vilfredo Pareto (1848-1923) koji je razvio teoriju o socijalnoj ravnoteži koju je objasnio pomoću dva pojma: reziduum i derivatum. 
Biologističke teorije shvataju da je društvo deo organskog svijeta koji proučava biologija, te isti zakoni i metodi koji važe za biologiju, moraju da važe i za sociologiju. Zbog otkrića da sva živa bića imaju ćelijsku strukturu i zbog otkrića borbe za opstanak, razdvajaju se dva pravca - organicistički i socijal-darvinistički. 

Najznačajniji predstavnik organicističkog pravca je Herbert Spencer koji je smatrao da za društvo važe zakon evolucije, zakon održanja energije (materije) i borba za opstanak. On je izložio svoj koncept prelaska društva iz niže faze u višu. 
Militaristička faza je faza u kojoj su ljudi organizovani u horde i ukojoj se organizuje čvrsta vojna organizacija i disciplina, odricanje ličnih prava i pokoravanje vojnom vođi. Vremenom to prelazi u despotizam u kome se stvara hijerarhija. 
Industrijska faza je faza u kojoj je ličnost slobodna, pa mogu da dođu do izražaja njene sposobnosti i potrebe. Ovde je borba za opstanak manifestovana tako što preživi ono društvo koje se bolje prilagodi industrijskom radu, ali i koje uvažava lične potrebe. 

Socijal-darvinistički pravac smatra da se društvo može objasniti samo pomoću zakona o borbi za opstanak. Najznačajniji predstavnik ovog pravca je Ludwig Gumplowicz (1838-1909). On smatra da se u društvu vodi nemilosrna borba između rasa, od kojih su neke više, a neke niže. 

Psihologističke teorije ističu svijest i psihu kao najbitnija svojstva čovjeka. Među prvima sa ovakvim stavovima bio je John Stuart Mill (1806-1873) koji je smatrao da ljudi u društvu zadržavaju ista svojstva kao i pojedinci. Takvo tumačenje se brzo razvijalo i diferenciralo u više pravaca. Najznačajnija tri su individualno-psihološki, kolektivno-psihološki i socijalno-psihološki pravac. 

Individualno-psihološki pravac objašnjava društvo, kao i sve pojave, procese i odnose u njemu, i zakonitosti društva uopće, elementima individualne psihe. Gabrijel Tarde (1843-1904) smatra da je ključni element psihe podražavanje. William McDougall  (1871-1938) tome dodaje i instinkt. Siegmund Freud (1876-1939) smatra da su ključni elementi nagoni, i to dva ključna: polni nagon i agresivni nagon. Max Weber (1864-1920) smatra da se sve društvene pojave mogu objasniti njihovim unutrašnjim smislom. Zbog toga ne treba ispitivati uzroke pojava, već treba da ih razumeju(idealno-tipske konstrukcije). 

Kolektivno-psihološki pravac nastao je u klasičnoj nemačkoj filozofiji, posebno u Hegelovim djelima. Najistaknutiji predstavnik ovog pravca je Émile Durkheim (1858-1917) kaže da društvo nije prost zbir činilaca, već da ima svoja obeležja i zakonitosti. 

Socijalno-psihološki pravac nastao je sa težnjom da se prevaziđe ekstremnost prethodna dva pravca. 

Najistaknutiji predstavnik je Georges Gurvitch (1897-1965). On, vršeći klasifikaciju sociologije, društvene pojave djeli na strukturalne i na astrukturalne. Struktuirane pojave su i konkretno-apstraktne, tj. to su velike društvene grupe. Astrukturalne pojave su apstraktne i to su mikrosociološke pojave, male društvene grupe. Struktuirane pojave izučava makrosociologija, dok astrukturalne izučava mikrosociologija. Pojave koje izučavaju mikro i makro sociologija, spadaju u sferu horizontalnog pluralizma. Pored ovoga postoji i vertikalni pluralizam koji izučava strukture društva kroz slojeve iz kojih se ono sastoji, i to izučava dubinska sociologija. Prema Gurviču, postoji deset slojeva od kojih se sastoji društvo u vertikalnoj strukturi. To su: 

Bihevioristička sociologija nastoji da objasni društvo, društvene pojave i pojedinačnu psihu kao rezultat društvenog ponašanja pojedinaca, koje je u krajnjoj liniji njihova reakcija na spoljnu sredinu. 

Funkcionalizam je jedan od najuticajnijih pravaca u savremenoj građanskoj sociologiji. Javlja se u tri varijante: prvobitnoj biologističkoj, normativnoj i socijalno-kibernetskoj. Osnovna ideja je shvatanje da je društvo trajna i stabilna struktura, čiji su elementi čvrsto povezani i čine skladan sistem. Svaki element tog sistema ima određenu funkciju, čiji je zadatak da vrši određenu djelatnost koja predstavlja doprinos održavanju sistema, pre svega u stanju harmonične ravnoteže. Osnovni principi su: 

Strukturalizam je preuzet iz socijalne antropologije. Njegova suština je u isticanju, naglašavanju značaja društvene strukture, odnosno u nastojanju da se težište istraživanja društva pomjeri od čovjeka ka strukturi. Glavni predstavnik je Michel Foucault. 

Formalno-sociološki pravac utvrđuje specifičnost predmeta sociologije u formi, odvojeno od sadržaja. Najdalje je otišao Leopold von Wiese sa svojim djelom Sistem opće sociologije. On kaže da sociologija, kao opća nauka o društvu, izučavajući društveno, međuljudsko, izučava odnose između ljudi, a posebne sociologije izučavaju odnose između ljudi i stvari. Shodno tome Wiese konstruiše četiri osnovne kategorije svog sociološkog sistema: 

Marksističko shvatanje svijeta nastalo je u okviru učenja Karla Marksa (1818-1883) i Friedrich Engels (1820-1895) i njihovih sledbenika. Ono predstavlja skup teorija koje se odnose na sva područja objektivne stvarnosti, kao što su filozofska, ekonomska, sociološka, antropološka teorija. Sve ove teorije zajedno predstavljaju cjelinu i označavaju jedinstven pogled na svijet. U okviru njemačke klasne filozofije, najveću idejnu inspiraciju marksizmu dao je Hegel (1770-1831). Preuzimajući od Hegela princip dijalektike, Marks i Engels su mu dali materijalističku sadržinu. 

Učenje engleskih ekonomista XVII i XVIII veka zasnivalo se velikim delom na činjenici da je Engleska tog doba bila najrazvijenija kapitalistička zemlja i da je u tom smislu pružala solidnu iskustvenu osnovu za izučavanje kapitalističkog načina proizvodnje i buržoaskog društva uopće. Najistaknutiji predstavnici engleske političke ekonomije bili su Adam Smit (1723-1790), čiji je najvažniji rad Istraživanje o uzrocima i prirodi bogatstva naroda i David Ricardo (1779-1823), čiji je najvažniji rad Načela političke ekonimije i oporezivanja. Oni su analizirali rad kao izvor bogatstva i dali temelj radne teorije vrijednosti, koju su kasnije Marks i Engels upotrijebili za stvaranje teorije viška vrijednosti, koja predstavlja suštinu njihovog ekonomskog učenja. 
Socijal-utopistička učenja su također doprinjeli marksizmu snažnom kritikom kapitalizma i ukazivanjem na potrebu njegovog ukidanja. Filozofsku osnovu marksizma, dakle, predstavlja jedinstvo filozofskog materijalizma i dijalektike.

U vremenu kada je nastajalo Marksovo učenje o društvu javlja se sociologija kao nauka u djelima Ogista Konta i Herberta Spensera.
Marksizam i sociologija, nastali u isto vrijeme i u sličnim društvenim i političkim uslovima, pokazali su jedan prema drugome krajnju ignoranciju. A u stvari, radilo se o dubokoj i opravdanoj netrpeljivosti. Prvi sociolozi i njihovi kasniji sljedbenici, smatrali su da je Marksovo učenje o društvu opasna ideologija nižih slojeva koji preko nje žele da se domognu vlasti i promene svijet u svoju korist. A Marks i Engels su, u novoj nauci o društvu — sociologiji, vidjeli konzervativnu društvenu misao koja je nastala sa ciljem da autoritetom nauke, ne samo objasni, već i opravda postojeće društvene odnose i na taj način obezbjedi njihovu stabilnost, a po mogućstvu i vječnost.

Svojom teorijom Marks i Engels su zaista željeli da ukinu postojeći i uspostave novi svijet, a kasnije će ta teorija stvarno i poslužiti radničkoj klasi kao sredstvo, oružje , u borbi za osvajanje vlasti, promenu svijeta. A i buržoaski sociolozi su svoj veliki teorijski sistem zaista stavili u službu naučne argumentacije za očuvanje klasnog društva buržoaskog tipa.
Istina, Marksovo učenje o društvu nije strogo sociološko jer se tiče i ekonomije, filozofije i antropologije, ali bi se sa aspekta savremene sociologije u manjoj ili većoj mjeri slične primjedbe mogle uputiti i Marksovim savremenicima građanske orijentacije, koji se smatraju gotovo oficijelnim tvorcima sociologije kao nauke.
Suština Marksovog učenja o društvu sadržana je u rečenici: Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest

Sociolozi proučavaju društvo i akcije koje se zbivaju u njemu ispitujući grupe i društvene institucije koje tvore ljudi, kao i različite socijalne, religijske, političke i poslovne organizacije. Također se bave proučavanjem socijalnih interakcija ljudi i grupa, utvrđujući nastanak i razvoj društvenih procesa, analizirajući uticaj aktivnosti grupa na pojedinog člana kao i vice versa. Rezultati socioloških istraživanja su oblik smjernica nastavnicima, donosiocima zakona, administratorima kao i drugim kojima je u interesu rješavanje društvenih problema, rad na postizanju socijalne pravde i poboljšanju opće sigurnosti.

Sociolozi istražuju makro-strukture i procese koji tvore ili mijenjaju društvene okolnosti, kao što je rasa ili etničnost, rodovi, globalizacija, klasna stratifikacija. Ispituju institucije kao što je porodica i socijalne procese koji predstavljaju devijaciju ili potpune prekide u određenoj društvenoj strukturi kao što je kriminal ili razvod. Također istražuju mikro-procese kao što su interpersonalna interakcija i socijalizacija pojedinaca. Sociolozi se također bave efektima pojava koje danas prolaze kroz duboke promjene a to su spolovi, dobne granice, rase a što sve utiče na svakodnevni život pojedinaca. 

Većina sociologa je posvećena jednoj ili više pojava u društvu kao što su socijalna stratifikacija, socijalna organizacija, socijalna pokretljivost; etnički i rasni odnosi; obrazovanje; porodica; socijalna psihologija; urbana, ruralna, politička i komparativna sociologija; uloge spolova i njihovi odnosi; demografija; gerontologija; kriminologija (kriminalistika); kao i sociološka praksa. Ovo su pokazatelji da se sociologija bavi zaista mnogim dimenzijama društva.

Iako je sociologija, prema Comteovom ubjeđenju, bila predodređena da zauzme sami vrh svih nauka ona danas stoji kao jedna od mnoštva društvenih nauka (kao što su antropologija, ekonomija, političke nauke, psihologija itd.). Svojevremeno sociologija jeste preuzimala dostignuća raznih disciplina kao što je to slučaj i s drugim društvenim naukama. Prvobitno je posebno bila zaokupljena organizacijom u kompleksnim industrijskim društvima. Današnja sociologija širom svijeta je u trendu proučavanja mnogih kultura širom svijeta a pod uticajem i metoda u antropologiji koja je inače više okrenuta kulturološkom aspektu.

Kroz profiliranje sociologije kao zasebne nauke, naučne discipline, usljed promijenjenog historijsko-kulturnog iskustva, kontinuirano se mijenjao sadržaj njenog proučavanja. Analogno tim promjenama su se javljali oponenti koji su osporavali njen naučni legitimitet. 

Tako nailazimo na jedno sociološko-teoretsko stajalište koje sociologija reducira na proučavanje običaja, pravnih i političkih normi. Norme uvijek nastoje da kanaliziraju ljudsko ponašanje prema idealno-tipskoj slici same norme. Ovo stajalište koje osporava legitimitet sociologije definiramo kao normativističko, tj. norma određuje ljudsko ponašanje, kakvo bi trebalo biti. Ako sociologija proučava samo norme, ono što treba biti, a ne realnu, objektivnu stvarnost, onda imamo na djelu utopiju, idealizam, metafiziku.
         
Odlika svake nauke je da proučava objektivnu stvarnost, ono što jeste a ne ono što bi trebalo biti. Sociologija je sa svojim razvojem, sociološke teorije praktično pokazala da i kada proučava norme, pravne i političke kodekse, onda ih proučava sa stajališta materijalne zbilje realnih društvenih i političkih procesa. Na ovaj način sociologija nam daje ključ  da se pravo, politika, običajne norme ne mogu objasniti same iz sebe, nego da im ključ leži u materijalnoj zbilji date epohe.
 
Sa stajališta rezultata do kojih je došla  sociologija, ovo normativističko stajalište je postalo izlišno. Krajem 19.-og vijek javlja se savremeni, njemački filozof Wilhelm Dilthey, koji će u svom djelu „Konstitucija humanističkih nauka, pod humanističkim naukama podrazumijevati socijalne nauke, zastupati stav na socijalnim naukama, i da po svojoj prirodi, ne mogu biti egzaktne objektivne, kao i prirodne nauke. Ali on je predmet  socijalnih nauka reducirao, isključivo na sferu kulture, duhovnog, književnog, umjetničkog, kulturnog stvaralaštva. Ovi kulturni fenomeni prema Diltheyu se ne mogu u potpunosti naučno objasniti, već je naša zadaća prevashodno da otkrijemo, spoznamo značenje kulturnih činjenica i njihovo razumijevnje. Ovdje se zaboravlja da zadaća socijalne nauke ne leži samo u tome, da spozna duhovne fenomene, već se duhovni fenomeni mogu spoznati  u kontekstu same historije. 
         
Ovo Diltheyovo stajalište, gdje se nauka sociologije svodi na razumijevanje i značenje, je osporavalo naučni legitimitet socijalne nauke. Ali ono je predstavljalo jak socijalno intelektualni temelj (zavojac) za produbljivanje metodologije kao nauke, u proučavanju socijalne nauke.
         
Wilhelm Dilthey je kategorijju razumijevanja shvatio kao kategoriju objektivne spoznaje. Ova kategorija razumijevanja je prevashodno utemeljena na intuiciji. Kod njega razumijevanje objektivne zbilje nije racionalnog nego intuitivnog karaktera. Intuicija podrazumijeva da čovjek postojeći svijet saznaje putem osjećaja, instikta, unutrašnjih poriva, emocija, a ne racionalnim putem. Stoga  je ova kategorija  intuicije iracionalnog karaktera, a nauka je prevashodno racionalan, progamiran cilj, čovjekova teološka djelatnost kao takva. 
         
Ovo da se objektivna spoznaja može dokučiti intuicijom, je u krajnjoj konsekvenci, negacija nauke kao takve. Intuicija je dakako pored racionalnog faktora bitan  momenat, onom iracionalnom čovjeku, koje određuje njegovo afektivno ponašanje, a nikako put do naučne spoznaje. Intuicija je dakako sadržaj gnoseologije, jer čovjek putem unutrašnjeg doživljaja poima svijet, a to se izražava u njegovim različitim segmentima poimanja i stvaranja umjetnosti, književnosti, slikarstva, poezije i sl. To nisu nauke, već oni sadržaji života baz kojih nema esencije, tj.biti i egzistencije, tj. postojanja čovjeka. Ali, ovu kategoriju intuicije Diltaj nije proučavao kao unutrašnji doživljaj vanjskog svijeta, nego je tu kategoriju nastojao da projektira kao jedan naučni princip. 
      
Prema Diltaju, da bi čovjek dokučio objektivnu spoznaju proučavanog predmeta, on mora da se saživi sa tim predmetom. Ovo saživljavanje identifikacija je induktivni čin. Ovdje Diltaj  unosi i kategoriju pored afektivnog djelovanja i kategoriju racionalnosti. Kod njega saživljavanje znači upoznavanje sa ovim tipičnim, što je vezano za proučavani predmet.
         
Ove Diltajeve kategorije razumijevanja, značenja i objašnjavanja, je u potpunosti preuzeo jedan drugi njemački socijalista, teoretičar Max Weber, koji će odbaciti Diltajevu kategoriju intuicije. Kategoriju razumijevanja i značenja, uzdići će na najviši epistemološki princip u metodologiji i spoznaji objektivne socijalne zbillje.  Upravo one kategorije kod Diltaja, koje su osporavale naučni legitimitet socijalne nauke, kod Webera će u njegovom sociološkom sistemu, postati paradigme naučne metodologije. Weber će  u svojim raspravama o sociološkom metodu „politika kao poziv“, „nauka kao poziv“, kategorije razumijevanja i značenja učiniti fundamentom sociološke savremene metode. 
         
Weber će ove kategorije razumijevanja i značenja vezati za uzročno-posljedičnu analizu, što je svrha i cilj svake nauke, pa i sociologije kao takve. Weber će među prvim sociološkim teoretičarima, na bazi ovih kategorija, osobito razumijevanja i značenja uzročno posljedične analize, spoznati suštinu sa logičko-epistemološkog stajališta naučnog zakona. Ono što je on spoznao, bitne karakteristike naučnog zakona, u svojim radovima o sociološkom metodu, predstavlja i dan danas bitnu konstantu svih socijalnih nauka. 
         
Prema njemu naučni zakon prevashodno mora bit općeg karaktera. Ova općost nije ništa drugo nego logička, racionalna apstrakcija. Naučni zakon pored općosti mora bit precizan, stalan, konzistentan, nepromjenjiv u temporalnom prostoru. Ovdje se može zaključiti da u historiji sociologije, oni socijalni naučnici  koji su osporavali njen naučni legitimitet, sa svojim teoretskim kategorijama koje su drugi teoretičari preuzeli, Weber od Diltaja, su nezavisno od svoje volje i teorijskih rezultata do kojih su došli, dali svoj doprinos profiliranjuu sociološke metode i teorije kao nauke. Ali, jedna bitna konstanta svake socijalne nauke, pošto ona govori o istini,  i pošto ona zadire u religijske, etničko-političke, klasn i općenito inerese ljudi, onda se konstantno javljaju teoretičari koji osporavaju njen naučni legitimitet. 

         
Osporavajući historijsku i savremenu, imanentnu društvenu zakonitost Gurvič, dakle, negira nužnost historijskog i savremenog socijalnog zakona. Negira društveni determinizam, njegovo stajalište je indeterminističko. Prema ovom indeterminističkom stajalištu, sve zavisi od slobodne volje samog čovjeka. Ovdje je kod Gurviča slobodna volja, kategorija slobode individualna, a ne historijsko-kulturna stvar. 
         
Analogno ovoj teoretskoj poziciji indeterminizma, prema Gurviču, kad sagledavamo  historijski hod prijelaza jedne društveno-ekonomske formacije društva feudalizma u kapitalizam, nikako nije historijska nužnost, te Gurvič smatra da su ljudi iz feudalizma, u zavisnosti od njihove volje mogli izabrati i historijska, alternativna rješenja. Nužno nisu mogli ući u kapitalizam, mogli su izabrati asocijaciju slobodnih gradova, federaciju ili konfederaciju slobodnih komuna i sl. Ovdje Gurvič čovjeka pregledava prevashodno kao individualno-egzistencijalno slobodno biće, a ne čovjeka u svom povjesno-kulturnom određenju date etničke, nacionalne, religijske, socijalne i klasne skupine. Čovjek je tvorac povjesti i društva, ali ne kao individualno, slobodno, ničim opterećeno biće. Čovjek pravi povjest i i društvo, ali ne pod uvjetima i predpostavkama koje je sam izabrao već pod nasljeđenim i stečenim historijsko-kulturnim uvjetima i predpostavkama, koje nužno determiniraju njegovo ponašanje kao historijskog subjekta, a ovo nužno ponašanje i socijalno djelovanj stvara određene historijske i imanentne, savremene, socijalne zakone koji su opći, imanentni, konzistentni i temporalno određeni. 

Praksa nas uči da u svom historijsko-političkom djelovanju (npr. niz revolucija, od francuske revolucije, pa do kineske), kada je riječ o imanentnom, historijskom  i socijalnom zakonu ili zakonima, da je rezultanta tih zakona sve ono što je apriori čovjek zamislio, u svojoj glavi, nego što je historija imanentno izgradila, po svom rezultatu. Ovo Gurvičevo indeterminističko stajalište, savremeno-historijska i socijalno politička nauka je izbacila kao izlišno i prevaziđeno.

Kada je riječ o svom odnosu općeg, posebnog i pojedinačnog riječ je o logičko-epistemološkim kategorijama koje su logički struktuirane i između sebe se razlikuju, prevashodno u stupnju racionalne općenitosti, odnosno racionalne apstrakcije, a ta općost, posebnost, pojedinačnost je utemeljena  u realnom, objektivnom životu. Sama socijalna zbilja ima svoju strukturu, genezu, statiku i dinamiku, i podijeljena je na njene sastavne dijelove, segmente, različite sfere (ekonomske, kulturne, političke, socijalne, državno-pravne itd.). 
         
Kada ljudski um nastoji dokučiti tu objektivnu zbilju, da je misaono racionalno preradi, profilira kroz logičke kategorije, onda on uvijek polazi od datog predmeta. Taj predmet može biti pojedinačan, konkretan - dijalektika konkretnog identiteta koji se može izraziti, upravo, kroz to konkretno, posebno, opće. Riječ je o logičkim kategorijama koje su naučno diferencirane. 

Ova naučna diferencijacija najbolje se može izraziti u ekonomskoj nauci. Npr. nauka koju diferenciramo kao ekonomija poduzeća koja se bave konkretnim tipičnim poduzećima, njegovom ekonomskom organizacijom, produktivnošću, intenzivnošću i novostvorenom vrijednošću. Ekonomija poduzeća proučava ono što je tipično za sva poduzeća, određene nacionalne ekonomije ili date ekonomske epohe. Njena raconalna apstrakcija ja na konkretnom nivou. S druge strane, imamo drugu ekonomsku nauku koju definišemo kao nacionalnu ekonomiju, koja se bavi imanentnim, ekonomsko-socijalnim zakonitostima određene nacije, države. Ona je na višem racionalnom stupnju apstrakcije i u odnosu na ekonomiku poduzeća, i ona je posebna društvena nauka. Treća nauka koja se bavi općim ekonomskim zakonima određenih nacija, država, ono što je karakteristično za ekonomske zakonitosti tih nacija-država za datu epohu, bavi se politička ekonomija, koja je opća nauka u odnosu na posebnu nacionalnu ekonomiju. Ali kad političku ekonomiju stavimo u dijelektički odnos sa sociologijom, a sociologija je opća, najopćija nauka, po univerzalnim, globalnim zakonima date epohe, onda se politička ekonomija u odnosu na sociologiju javlja kao posebna društvena nauka. 
         
Kada govorimo o socijalnoj nauci, riječ je o slijedu logičkih, racionalno-misaonih kategorija koje izražavaju zbiljski, dijalektički odnos objektivne stvarnosti. Filozofska antropologija, npr. postavlja pitanje što je čovjek, kako i na koji način spoznaje svijet, što je njegova egzistencija i esencija. Tada se nađu odgovori, tu prestaje filozofija, a započinje i konstituira se socijalna antropologija, jer sociologija prihvaća naučne odgovore do kojih je došla socijalna antropologija, individualna, psihološka etnologija, etnogeografija, i dr. Nauka što uopćava i diže na viši stepen naučne apstraktnosti, jer sociologija proučavajuću opće socijalne zakone polazi prevashodno od čovjeka, kao rodnog, generičkog bića, koje se realizira u ljudskom rodu.




#Article 81: Monako (103 words)


Monako (originalno: Principatu de Munegu, fr.: Principauté de Monaco) je grad-država u zapadnoj Evropi, na obali Sredozemnog mora. Po unutrašnjem uređenju kneževina, Monako je najgušće naseljena država na svijetu i druga najmanja država na svijetu.

Obalska regija Monako, prvobitno pod kontrolom Republike Genue, je 1297. osvojena od strane Grimaldijevih a potom je niz godina vlast prelazila iz jedne ruke u drugu. Tako je 1301. godine ponovo pod rukovođstvom Genue, 1331. je uz podršku francuskog kralja u rukama Grimaldijevih, da bi je 1357. iznova osvojila Genua. 1419. je konačno pod vlašću Grimaldijevih.

Manji postotak stanovništva je izvorno monegaški, a više od polovine čine Francuzi.




#Article 82: Unsko-sanski kanton (1368 words)


Unsko-sanski kanton (skraćeno: USK) je jedan od deset kantona Federacije Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina.

Sastoji se od gradova Bihać i Cazin te još šest općina. Unsko-sanski kanton na sjeveru, zapadu i sjeveroistoku graniči sa Hrvatskom, na istoku i jugoistoku sa Republikom Srpskom te na jugozapadu sa Kantonom 10. Po rezultatima popisa stanovništva iz 2013. Unsko-sanski kanton je sa 273.261 stanovnika i 66,25 stanovnika/km² četvrti po broju stanovnika i sedmi po gustoći naseljenosti među kantonima Federacije BiH, dok je sa površinom od 4.125 km² nakon Kantona 10 drugi najveći kanton, što čini 15,79% površine Federacije i 8,10% teritorije Bosne i Hercegovine.

Kanton je smješten u sjeverozapadnom djelu Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Bihaću. Područje kantona, zajedno sa nekim gradovima koji se nalaze u RS, čini Bosansku krajinu. Kanton ima izuzetno povoljan geoprometni položaj, jer zauzima prostor na pravcu osnovnih koridora Zapadna Evropa – Mediteran - Bliski Istok. U morfološkoj strukturi područja ističu se brežuljci i niska polja, aluvijalne ravni i kotline, raščlanjene brojnim riječnim i potočnim dolinama. Ovo područje je pod uticajem umjereno–kontinentalne klime.

Značajno bogastvo kantona čine prirodne ljepote, jer ovo područje obiluje rijekama, manjim i većim vodotocima, toplim izvorima, pećinama, šumama kao i kulturno - istorijskim spomenicima. Ove značajne prirodne vrijednosti odlikuju se izvornošću, raznovrsnošću, specifičnošću i atraktivnošću. Blizina Plitvičkih jezera i Jadranskog mora, izgrađenost saobraćajnica i planirana izgradnja infrastrukturnih objekata doprinijet će boljem korištenju ovog prirodnog resursa i razvoju tranzitnog turizma, te predstavlja pouzdanu osnovu za razvoj boravišnog i izletničkog turizma.
Atraktivne rijeke Una, Sana, Dabar, Krušnica, Klokot, Unac i Korana, bogatstvo šuma, termomineralni izvori i ostale turističke pogodnosti ovog kraja, također doprinose da se orijentacijom na razvoj turizma omogućuje i brži ukupni razvoj privrede Unsko-sanskog kantona.

Na području kantona nalazi se Nacionalni park Una, te niz starih utvrđenja kao što su Stari grad Ostrovica, Velika Kladuša, Ostrožac i druga.

Na području kantona pored velikog broja izvora pitke vode, nalaze se i izvori kvalitetnih termomineralnih voda ( Gata, Sanski Most, Velika Kladuša).

Unsko-sanski kanton je prema zakonu jedan od deset kantona Federacije Bosne i Hercegovine, koji je jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine.

Unsko-sanski kanton ima vlastitu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Kao i svaki od kantona u FBiH, Unsko-sanski kanton posjeduje vlastiti ustav, skupštinu, vladu, simbole, te mu pripadaju niz isključivih nadležnosti (policija, obrazovanje, korištenje prirodnih resursa, prostorna i stambena politika, kultura), dok su neke nadležnosti podijeljene između federalne i kantonalne vlasti (zdravstvo, socijalna zaštita, promet).

Građani Unsko-sanskog kantona svake četiri godine na općim izborima glasaju za ukupno 30 zastupnika u Skupštini Unsko-sanskog kantona. Na osnovu općih izbora trenutnu vladu USK sačinjava koalicija između Stranke demokratske akcije (SDA) i Saveza za bolju budućnost (SBB).

Na lokalnom nivou građani Unsko-sanskog kantona svake četiri godine na lokalnim izborima glasaju za lokalnu vlast u dva grada i šest općina.

Kanton se sastoji od 8 općina: Bihać, Bosanska Krupa, Bosanski Petrovac, Bužim, Cazin, Ključ, Sanski Most i Velika Kladuša.

Prije početka rata u Bosni i Hercegovini današnja općina Petrovac pripadala je Bosanskom Petrovcu, Oštra Luka Sanskom Mostu, Ribnik Ključu i općina Krupa na Uni Bosanskoj Krupi. Historija današnjeg Unsko-sanskog kantona kantona počinje 18. marta 1994. godine, potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma.

Unsko-sanski kanton prema popisu iz 2013. godine ima 273.261 stanovnika i gustoću od 66,25 stanovnika/km², čime je po broju stanovnika četvrti i po gustoći naseljenosti sedmi među kantonima u Federaciji BiH. Osim Bosanska Krupu, Cazin i Veliku Kladušu, koje su veoma naseljene, Unsko-sanski spada u red rijetko naseljenih kantona Federacije.

Najvažnije privredne grane u Unsko-sanskom kantonu po broju zaposlenih (2016) su trgovina na veliko i malo, prerađivačka industrija, hotelijerstvo i ugostiteljstvo, građevinarstvo i drvna industrija. Privredno središte Unsko-sanskog kantona je Bihać, grad koji ima najviše zaposlenih i najveću prosječnu platu u kantonu (929 KM), koja je 226 KM veća od najmanje (Cazin/703 KM) i 118 maraka veća od prosječne plate u USK (811 KM).

Najveći aduti privrednog razvoja Unsko-sanskog kantona su njegov povoljan geoprometni položaj, mnoštvo prirodnih resursa i sirovina (šume, rijeke, vode, ruda), povoljna klima te prirodne ljepote i pogodnosti za turizam.

Poljoprivredne površine su približno jednake šumskim površinama i uz povoljan klimatski faktor predstavljaju dobru osnovu za poljoprivrednu proizvodnju. Ukupne poljoprivredne površine iznose 196.308 ha, od čega su oranice i bašte 102.490 ha, pašnjaci 91.203 ha i voćnjaci 2.615 ha. Značajne površine koje se tretiraju kao neobradive ( 32,2 %), uz programska ulaganja mogu se pretvoriti u obradiva zemljišta, tako da ovo područje može dati veoma značajan doprinos u proizvodnji hrane. Inače, ovo područje je zvanično proglašeno od strane Ujedinjenih nacija područjem na kojem se, zbog ekoloških uvjeta, može proizvoditi zdrava hrana.

Rastu šuma, koje u znatnoj mjeri opredjeljuju i ekonomsku strukturu ovog Kantona doprinose edafski i orografski faktori koji su prisutni na ovome terenu. Prema stručnim procjenama, ove su šume sa većim procentom drvne mase po hektaru od drugih dijelova Federacije Bosne i Hercegovine (90 m3 dubeće drvne mase po glavi stanovništva). Šume su jedno od najvećih bogatstava Unsko – sanskog kantona. Ukupne šumske površine su 190.880 ha, od čega su visoke šume 85.899 ha, niske šume 86.234 ha i goleti 18.747 ha. Šumarstvo i prerada drveta na ovom području imaju dosta dugu tradiciju tako da u skoro svim općinama postoje kapaciteti za uzgoj i eksploataciju šuma, a u općinama Bihać, Bosanska Krupa, Sanski Most, Ključ i Bosanski Petrovac i razvijeni kapaciteti za preradu drveta.

Područje Unsko-sanskog kantona po svojoj geološkoj građi predstavlja perspektivnu bazu za istraživanja i eksploataciju korisnih sirovina. Iako je stepen geološke istraženosti ovoga područja veoma nizak, otkrivena su značajna ležišta mrkog uglja na području Sanskog Mosta (Kamengrad), koja se planiraju eksploatatisati u sklopu izgradnje Termoelektrane Kamengrad, boksita u Bosanskoj Krupi, mangana u Bužimu, barita u Velikoj Kladuši, gline u Cazinu i Sanskom Mostu, gipsa u Kulen Vakufu, arhitektonskog kamena bihacita u Bihaću, kvarcnog pijeska u Sanskom Mostu i Bihaću, te ostalih mineralnih sirovina koje se koriste u proizvodnji građevinskih materijala.

USK je izuzetno dobro komunikacijski povezan sa Hrvatskom, a time i ostalim zemljama Evrope. Najkraći kopneni put prema velikim lukama i značajnim središtima (Split, Šibenik, Zadar, Rijeka) vodi preko Bihaća i Bosanskog Petrovca. Unska pruga je vezala područje Splita, Zadra i Šibenika sa Zagrebom. Željezničkom prugom i magistralnim putem (330 km) Unsko – sanski kanton je povezan sa Sarajevom i ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine.

Na području kantona postoji 468,4 km regionalnih puteva, od kojih je 305 km asfaltirano, te 344 km magistralnih puteva (290 km asfaltirano).Kroz Unsko-sanski kanton prolaze sljedeći magistralni putevi:

Sa zapada na istok: Magistralni put M14 (Bihać-Draksenić)

Sa juga na sjever: Magistralni put M4.2 (Velika Kladuša-Srbljani), M5 (Bihać-Foča), M11 (Ripač-Lohovo), M14.2 (Bosanska Krupa-Bosansko Grahovo) i M15 (Bosanska Dubica-Posušje)

Na području kantona ne postoji nijedan komercijalni aerodrom. Postoje dva objekta zračnog prometa koji nisu u funkciji: vojni aerodrom Željava, na granici sa Hrvatskom, a prije rata u BiH je bio veoma moderan sa svim tehničkim karakteristikama, a u toku rata je veoma oštećen i sva navigacijska oprema je opljačkana, te aerodrom Ćoralići, sa šljunčanom pistom dužine 1200 m i pratećim objektima. U blizini Bihaća postoji i sportski aerodrom Golubić, bez asfaltne piste.

Ukupno instalirana snaga proizvođača električne energije na Unsko-sanskom kantonu je 8,5 MW i daju je hidroelektrane Krušnica ( 0,5 MW) i HE Una-Kostela ( 8 MW). Na kantonu je prisutan, a neiskorišten, značajan hidroenergetski potencijal, te su u toku aktivnosti na izradi minimuma potrebne dokumentacije za izgradnju hidroelektrana na Unsko – sanskom kantonu.

Kanton ima napajanje električnom energijom sa četiri strane:Dalekovodi u Unsko-sanskom kantonu:

Svaki općinski centar ima svoj vodovodni sistem kojima se upravlja neovisno od drugih. Vodovodna mreža je dosta devastirana, tako da se gubici vode kreću i do 30 %. Velik broj izvora, čistih vodotoka i već istraženi dio podzemnih akumulacija ukazuje na to da ovo područje može, uz materijalna ulaganja, potpuno obezbijediti vodu za stanovništvo i industriju.

U Unsko-sanskom kantonu postoji ukupno 24 osnovnih škola (20 državnih i četiri privatnih). Univerzitet u Bihaću, osnovan 1997. godine, broji ukupno sedam fakulteta i 4.881 studenata (2007/08). Osim univerziteta u Bihaću, u USK postoji još jedna privatna visoka škola - Visoka međunarodna škola Cazin.

Glavna bolnica u Unsko-sanskom kantonu je kantonalna bolnica Dr. Irfan Ljubijankić u Bihaću, pored koje postoje još brojni domovi zdravlja te banja Gata, koja se također nalazi u Bihaću. 

Skupštinu kantona na osnovu Općih izbora 2014. godine, sačinjavaju 30 zastupnika.




#Article 83: Kanton 10 (980 words)


Kanton br. 10,  jest jedan od deset kantona Federacije Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina. Sastoji se od grada Livna i još pet općina.  
Kanton 10 na sjeveru graniči sa Unsko-sanskim kantonom, na sjeveroistoku sa Republikom Srpskom, na istoku sa Srednjobosanskim kantonom, na jugoistoku sa Hercegovačko-neretvanskim kantonom, na jugu sa Zapadnohercegovačkim kantonom te zapadu sa Hrvatskom. Po rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine Kanton 10 ima 84.127 stanovnika (8. u Federaciji BiH) i gustoću naseljenosti 17,05 stanovnika/km2, čime je kanton 10 najrjeđe naseljeni kanton FBiH, dok je sa površinom od 4.934.9 km2 najveći kanton Federacije, što čini 18,89% površine FBiH i 9,64% teritorije Bosne i Hercegovine.

Kanton je smješten u jugozapadnom djelu Bosne i Hercegovine i ima sjedište u Livnu. Površina kantona iznosi 4.934.9 km2, što čini 18,89% površine Federacije Bosne i Hercegovine.

Za vrijeme postojanja Kotara Livno taj se kotar sastojao od pet općina: Livno, Duvno, Bosansko Grahovo, Kupres i Glamoč. Upravo te općine danas čine Kanton br. 10, kome je pridodana i općina Drvar. Prije rata u Bosni i Hercegovini, današnje općine Istočni Drvar i Kupres (RS) pripadali su Drvaru i Kupresu u FBiH. Historija današnjeg Kantona 10 počinje 18. marta 1994, potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma. Livanjski kanton zvanično je konstituisan 12. decembra 1996. godine kao jedan od deset kantona Federacije Bosne i Hercegovine

Kanton 10 je prema zakonu jedan od deset kantona Federacije Bosne i Hercegovine, koji je jedan od dva entiteta Bosne i Hercegovine.

Kanton 10 ima vlastitu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Kao i svaki od kantona u FBiH, kanton posjeduje vlastiti ustav, skupštinu, vladu, simbole, te mu pripadaju niz isključivih nadležnosti (policija, obrazovanje, korištenje prirodnih resursa, prostorna i stambena politika, kultura), dok su neke nadležnosti podijeljene između kantonalne i federalne vlasti (zdravstvo, socijalna zaštita, promet).

Građani ovog kantona svake četiri godine na općim izborima glasaju za ukupno 25 zastupnika u kantonalnoj skupštini. Na osnovu rezultata općih izbora 2014. godine trenutnu vladu Kantona 10 sačinjava koalicija između Stranke demokratske akcije (SDA), Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) i Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).

Na lokalnom nivou građani Kanton 10 glasaju svake četiri godine na lokalnim izborima za lokalnu vlast u pet općina i gradu Livno. 

Od strane federalnih vlasti ime kantona je Kanton 10. Uprkos tome, kantonalne vlasti u službenim dokumentima i kantonalnom ustavu koriste naziv Hercegbosanski kanton/Hercegbosanska županija, koji je od strane Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine proglašen neustavnim, jer Kanton 10 (ili Hercegbosanska županija) ni jednim dijelom ne pripada Hercegovini kao regiji.

Grb i zastava kantona, koji su identični sa grbom i zastavom paradržavne tvorevine Herceg-Bosne, su također od Ustavnog suda FBiH proglašene neustavnim, jer oni predstavljaju samo jedan konstituvan narod, Hrvate, čime je povrijeđen princip nacionalne ravnopravnosti konstituvnih naroda Federacije BiH.

Kanton 10 brema popisu stanovništva iz 2013. godine ima 84.127 stanovnika, čime je nakon Bosansko-podrinjskog i Posavskog kantona najmaloljudniji, dok je sa gustoćom od 17,05 stanovnika/km2 najrjeđe naseljeni kanton Federacije Bosne i Hercegovine.

Ukupan broj domaćinstava iznosi 23.764 (2013), a prosječan broj članova u jednom domaćinstvu iznosi 3,53. Najveći broj osoba živi u domaćinstvu sa dva člana (4.935 ili 20,77%), četiri člana (4.140 ili 17,42%) i jednom članu (4.051 ili 17,05%).

Prijeratna recesija u privredi, a svakako i rat na ovim prostorima, rezultirali su značajnijim fluktuacijama stanovništva u vidu iseljavanja u zemlje zapadne Evrope ili preseljenja na druga područja Bosne i Hercegovine.

Prirodne i geografske karakteristike ovog područja su raznolike, od plodnih, prostranih polja i nepreglednih pašnjaka, rijeka i jezera pa do stoljetnih listopadnih i zimzelenih šuma, i pružaju obilne mogućnosti za život i privredni razvitak temeljen na poljoprivrednoj proizvodnji, stočarstvu, te drvnoj industriji. Ekološki čista i netaknuta priroda, umjerena kontinentalna klima, geografski položaj te blizina i dobra prometna povezanost sa ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, te susjedne Hrvatske, napose Dalmacijom, kojoj privredno i tradicionalno gravitira, bitni su faktori za privredni razvoj ovog kraja.
Kanton je teško stradao tokom proteklog rata i spada u najteže pogođena područja na području Federacije Bosne i Hercegovine. Proces obnove je spor i težak međutim privreda već pokazuje znakove oporavka, uglavnom vidljive u segmentu građevinarstva, drvo-prerađivačke industrije, malog poduzetništva i obrta. Iako je trgovina još uvijek dominantna grana privrede, gledano s aspekta ukupnog broja preduzeća (191 ili 44,50% od ukupno 429 aktivnih preduzeća i 30% ukupnog prihoda).

Gledano sa aspekta ostvarenog prihoda u 1998 i 1999 godini značajan porast ostvaren je u građevinarstvu - indeks 234 , u poljoprivredi i šumarstvu - indeks 192, kao i u prometu, industriji i rudarstvu. Trgovina bilježi smanjenje ostvarenih prihoda u odnosu na 1998. godinu za 2 indeksna poena, a isto tako i smanjenje učešća u ukupno ostvarenim prihodima na razini kantona sa sa 44,80% u 1998., na 30% u 1999. godini u korist ostalih proizvodnih djelatnosti, a osobito građevinarstva, poljoprivrede i šumarstva osobito ako se uzme u obzir da su ukupno ostvareni prihodi na razini kantona u 1999. godini povećani su za 25% u odnosu na 1998. godinu. Sve su to pozitivni pokazatelji oporavka privrede i temelj budućeg očekivanog razvitka.

Glavne privredne grane u Kantonu 10 prema broju zaposlenih su trgovina na veliko i malo, prerađivačka industrija te poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo.

Prosječna plata u Kantonu 10 iznosi 840 KM (2014). Najveća prosječna neto plata isplaćuje se u Bosanskom Grahovu (986 KM), a najmanja u Tomislavgradu (766 KM).

Kroz Kanton 10 prolaze sljedeći magistralni putevi:

Sa zapada na istok: Magistralni put M16 
(Gradiška-Kazaginac) i Magistralni put M16.3 (Kazaginac-Prisika)

Sa juga na sjever: Magistralni put M6.1(Resanovci-Gacko), Magistralni put M14.2 (Bosanska Krupa-Bosansko Grahovo), Magistralni put M15 (Kozarska Dubica-Posušje)

Ukupna dužina magistralnih puteva u Kantonu 10 iznosi 366,3 km.

U Kantonu 10 nalaze se četiri lokalna aerodroma: 

U Kantonu 10 postoji ukupno osam srednjih škola, dok univerziteta na području kantona nema.

Glavna bolnicu u Kantonu 10 je kantonalna bolnica Dr Fra Mihovil Sučić u Livnu. Pored toga, osim u Bosanskom Grahovu u svakoj općini Kantona 10 postoji jedan dom zdravlja.

Skupštinu kantona na osnovu Općih izbora 2014. godine, sačinjavaju 25 zastupnika.




#Article 84: Francuska (3723 words)


Francuska (), službeno Republika Francuska (), jest suverena država u Zapadnoj Evropi koja uključuje i nekoliko prekomorskih departmana i teritorija. Francuska se graniči sa Belgijom, Luksemburgom, Njemačkom, Švicarskom, Italijom, Monakom, Andorom i Španijom. Jedna je od samo tri zemlje (uz Maroko i Španiju), koja ima i atlantsku i mediteransku obalu. Zbog svog oblika, za Francusku se često koristi naziv Heksagon (francuski: l’Hexagone).

Po površini je najveća zemlja Zapadne Evrope i Evropske unije, dok je treća zemlja po površini u Evropi. S gotovo 67.000.000 stanovnika, druga je najmnogoljudnija zemlja Evropske unije. Unitarna je polupredsjednička ustavna republika sa glavnim gradom Parizom, koji je najveći grad te kulturno i prometno središte zemlje. Aktuelni Ustav, usvojen 4. oktobra 1958. godine, definiše državu kao sekularnu i demokratsku, uz suverenitet koji proizlazi iz naroda. Nacionalni ideali izneseni su u slavnoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina, jednom od najranijih dokumenata o ljudskim pravima, koja je donesena 26. augusta 1789. godine u jeku Francuske revolucije.

Francuska je bila dominantna svjetska i evropska sila još od kasnog srednjeg vijeka, a najveći utjecaj imala je u periodu od druge polovine 19. do sredine 20. stoljeća, kada je posjedovala drugo najveće kolonijalno carstvo na svijetu, poslije Britanskog. Tokom svoje duge i bogate historije, Francuska je izrodila cijeli niz uglednih i utjecajnih umjetnika, naučnika i mislioca tako da i danas ostaje jedan od globalnih kulturnih centara. Francuska je četvrta u svijetu po broju spomenika na UNESCO-voj listi svjetske baštine, a godišnje privlači oko 83.000.000 stranih turista - više nego ijedna druga zemlja u svijetu.

Francuska zadržava status globalne velesile, vršeći snažan kulturni, ekonomski, vojni i politički utjecaj kako u Evropi tako i u svijetu. Francuska ima peti najveći vojni budžet u svijetu, treća je po broju nuklearnog oružja i druga po broju diplomatskih misija. Zahvaljujući svojim prekomorskim posjedima, Francuska uživa drugi najveći privredni pojas u svijetu. Francuska je razvijena zemlja i peta svjetska ekonomija po nominalnom BDP-u, odnosno sedma po paritetu kupovne moći. Što se tiče situacije po pojedinim domaćinstvima, Francuska je najbogatija zemlja u Evropi i četvrta u svijetu.

Francuski građani uživaju visoki životni standard dok se zemlja nalazi na samom vrhu na poljima obrazovanja, zdravstvene skrbi, očekivanog trajanja života, građanskih sloboda i razvoja. Francuska je jedna od zemalja osnivača Ujedinjenih nacija te drži jedno od stalnih mjesta u Vijeću sigurnosti. Francuska je, također, članica brojnih međunarodnih organizacija, poput Frankofonije, G8, G20, NATO-a, OECD-a, WTO-a i Latinske unije. Francuska je i jedna od osnivača i vodećih zemalja Evropske unije.

Prvi pisani podaci o historiji Francuske govore o dešavanjima još u željeznom dobu. Današnja Francuska je Rimljanima bila poznata kao Galija. Rimski pisci su naglašavali prisustvo tri glavne etno-lingvističke skupine na tom području: Gali, Akvitanci i Belgi. Tokom 1. milenija p.n.e. Grci, Rimljani i Kartaginjani su osnovali kolonije na mediteranskoj obali i ostrvima. Nakon toga je Rimska republika anektirala južnu Galiju i uspostavila provinciju Gallia Narbonensis krajem 2. stoljeća p.n.e., a rimske snage na čelu sa Julijem Cezarom su osvojile ostatak Galije u Galskim ratovima (58. - 51. p.n.e.). Nakon toga je nastala galsko-rimska kultura koja je Galiju sve više integrisala u Rimsko carstvo.

U kasnim fazama Rimskog carstva, Galija je bila meta barbarskih napada i migracija, a najviše od germanskih Franaka. Franački kralj Klovis I je ujedinio većinu Galije krajem 5. stoljeća, stvarajući Franačku državu koja će biti dominantno carstvo u regiji stotinama godina. Franačka moć je dostigla svoj vrhunac tokom vladavine Karla Velikog. Srednjevjekovna Kraljevina Francuska je nastala od zapadnog dijela Karlovog Karolinškog carstva, koje je bilo poznato kao Zapadna Franačka. Ova Kraljevina Francuska povećava svoj ugled tokom vladavine dinastije Capet koju je osnovao Hugo Capet 987. godine. Nakon smrti posljednjeg francuskog kralja iz dinastije Capet 1328. godine, došlo je do nasljedne krize koja je dovela do niza sukoba poznatih kao Stogodišnji rat između dinastije Valois i dinastije Plantagenet. Rat je formalno započeo 1337. godine pokušajem Filipa VI da iskoristi vojvodstvo Akvitaniju protiv engleskog kralja Edvarda III. Uprkos ranoj pobjedi dinastije Plantagenet i hvatanju francuskog kralja Ivana II, sreća se okrenula u korist dinastije Valois. među značajnim figurama ovog rata je bila Jovanka Orleanka, francuska djevojka koja je predvodila francuske snage protiv engleza uspostavljajući sebe kao nacionalnu heroinu. Rat je završen pobjedom dinastije Valois 1453. godine.

Pobjeda u Stogodišnjem ratu je imala učinka na jačanje francuskog nacionalizma i znatno povećanje moći i dometa Francuske monarhije. U periodu poznatom kao Ancien regime, Francuska je pretvorena u centralizovanu apsolutnu monarhiju. Tokom narednih stoljeća, Francuska je doživjela renesansnu i protestantsku reformaciju. Na vrhuncu Hugenotskih ratova, Francuska je dospjela u još jednu nasljednu krizu nakon smrti Henrika III posljednjeg francuskog kralja iz dinastije Valois , u kojoj su se borili rivali iz dinastije Bourbon i dinastije Guise. Henrik, kralj Navare, kao potomak dinastije Bourbon je bio pobjednik u ovom sukobu uspostavivši dinastiju Bourbon. Nakon što je osnovala kolonijalno carstvo u 16. stoljeću, Francuska je doživjela svoj politički vrhunac tokom vladavine Luja XIV, graditelja Versajske palate. Krajem 18. stoljeća, monarhija je svrgnuta u Francuskoj revoluciji. Zemlja je proglašena republikom do proglašenja Francuskog carstva od strane Napoleona Bonaparte. Nakon poraza Napoleona u Napoleonovim ratovima, Francuska je prošla kroz nekoliko režima; prvo je bila monarhija, a onda kratko kao Druga republika, a zatim kao Drugo carstvo i na kraju je osnovana Treća Francuska republika 1870. godine.

Francuska se tokom Prvog svjetskog rata borila sa Velikom Britanijom, Rusijom, Italijom i drugim malih saveznicima protiv Njemačke i Centralnih sila. Francuska je bila i jedna od savezničkih snaga u Drugom svjetskom ratu kada je zauzela nacistička Njemačka 1940. godine. Treća republika je demontirana i većine zemlje je bila pod direktnom kontrolom Njemačke, a na jugu je bila pod kontrolom kolaboracionistička Višijevska vlada. Tokom ovog perioda, životni uslovi su bili surovi a mnogi jevreji ubijeni. Charles de Gaulle je predvodio slobodni francuski pokret koordinirajući ratnim otporom. Nakon oslobođenja u ljeto 1944. godine osnovana je Četvrta republika. Francuska se polako ekonomski oporavila čime je praćen bejbi-bum koji je promijenio vrlo nisku stopu nataliteta. Dugi ratovi u Indokini i Alžiru su ispraznili francuske resurse i završili političkim porazom Francuske. U jeku Alžirske krize 1958. godine, Charles de Gaulle uspostavio Petu Francusku republiku. Godine 1960. većina francuskih kolonija je postala nezavisna, a manji dijelovi su uključeni u Francusku državu kao prekomorski departmani i kolektiviteti. Od Drugog svjetskog rata, Francuska je stalni član Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i NATO-a. Odigrala je centralnu ulogu u procesu evropskog ujedinjenja koji je doveo do Evropske unije. Uprkos sporom ekonomskom rastu posljednjih nekoliko godina i problema sa muslimanskom manjinom, ona je i dalje snažan ekonomski, kulturni, vojni i politički faktor u 21. stoljeću.

Reljef Francuske je u osnovi dosta jednostavan. Pretežan dio Francuske čine niski stari masivi. Najveći i najstariji je Centralni masiv, koji zahvata veliki dio jugoistočne i centralne Francuske. On je izgrađen od veoma starih stijena. Na Centralnom masivu ima više starih vulkanskih kupa koje jedva dosežu 2.000 metara visine. Od mlađih planina na istoku Centralni masiv je odvojen dubokom dolinom rijeke Rone. Starih pobrđa ima i na poluotoku Bretenja. Druga oblast starih planina nalazi se na sjeveroistoku Francuske, na granici prema Njemačkoj. To je masiv Vogeza, starih, jako sniženih i raščlanjenih planina. Između Vogeza i Centralnog masiva nalaze se niska, prohodna i dobro naseljena pobrđa.

Na zapadu Francuske su nizine. Nizine su uz rijeke, u riječnim dolinama, uravnjene i zasute mnoštvom plodnih riječnih nanosa. Između riječnih dolina nizine su blago zatalasane. Najviše nizina ima oko Pariza, u Pariskom bazenu, i u dolini rijeke Garone, na jugozapadu Francuske. Na jugu i jugoistoku nalaze se mlađe ulančane planine Pirineji i Alpe. Pirineji su srednje visoke i dosta neprohodne planine na granici između Francuske i Španije. Alpe se nalaze na granici Francuske sa Italijom i Švicarskom. Francuske Alpe su visoko naborane planine. Mnogim vrhovima Alpe premašuju visinu od 4.000 metara. Na Alpe na sjeveru nastavlja masiv Jura. Planine Jure su mnogo niže od Alpa. Najviši vrh Jure ima visinu od samo 1.723 metra. Pirineji, Alpe i Jura izgrađene su od mezozojskih sedimentni stijena.

Francuska se klimatski dijeli na četiri oblasti: oblast okeanske (atlantske), umjereno kontinentalne, mediteranske i planinske klime. Izrazitu okeansku klimu ima sjeverozapadni i zapadni dio Francuske. Prostori okeanske klime odlikuju se veoma blagim zimama i umjereno toplim ljetima. Kiše su prilično ravnomjerno raspoređene prema mjesecima. Godišnja količina padavina je umjerena i iznosi od 800 mm. Najveći dio istočne Francuske ima umjereno kontinentalnu klimu. U ovom klimatskom području ljeta su mnogo toplija nego na zapadu. Zime su umjereno hladne i pretežno sušne. Pjeskovite kiše naročito padaju u toplijem dijelu godine. Godišnja količina padavina ne prelazi 700 mm. Jugoistočna Francuska, prostori uz Sredozemno more odlikuje se izrazitom mediteranskom klimom. Mediteranskoj klimi obilježja daju duga, topa i sušna ljeta i blage i kišovite zime. Godišnje u ovim prostorima izluči se više od 1.000 mm padavina.

Visoki predjeli Alpa, Pirineja i dijelom Jure imaju planinsku klimu s dugim i hladnim zimama i svježim ljetima. Planisnki prostori imaju veću količinu padavina. Neki dijelovi Alpa godišnje dobijaju do oko 3.000 mm padavina.

Francuska ima dobro razvijenu riječnu mrežu. Najviše rijeka dotječe u Atlantski okean. Rijeke Atlantskog okeana imaju tokom godine prilično ujednačenu količinu vode. Sve one u srednjem i donjem dijelu toka imaju karakter mirnih ravničarskih rijeka. Ušća su im potopljena i tako proširena. Zahvaljujući tome, na ušćima su izgrađene velike morske luke. Najveće rijeke sliva Atlantskog okeana su: Garona, Loara i Sena. Na krajnjem sjeveroistoku je najveća rijeka Mozel. Ona iz Francuske otječe u Rajnu u Njemačku. Najveća rijeka Sredozemnog sliva je Rona. Ona prikuplja vode Alpa, pa je to plahovita rijeka, bogata vodom. Većina francuskih rijeka je međusobno povezana plovnim kanalima. U planinskim izvorištima mnogih rijeka, posebno onih koje nastaju u Alpama i masivu Jure, izgrađene su mnogobrojne elektrane.

Kao i inače u zapadnoj Evropi, prirodni biljni pokrov je jako izmjenjen i u Francuskoj. Ranije su najveći dio zapadne Francuske prekrivale listopadne šume i prirodni pašnjaci. Šume su gotovo potpuno iskrčene. Ravnice su pretvorene u plodne oranice, livade i pašnjake. Na šumskim krčevinama zasađeni su vinogradi i voćnjaci. Samo se, tu i tamo, nalaze ostaci nekadašnjih šuma koje se posebnom brigom ljudi štiti od daljeg uništavanja. Nešto više, pretežno listopadnih, šuma ima na istoku. Crngorične šume prekrivaju dijelove mlađih nabornih planina. Na jugu Francuske, uz mediteransko primorje, prirodni i biljni pokrov čine makija i zimzelene šume.

Francuska je unitarna polupredsjednička republika s dugogodišnjom demokratskom tradicijom. Ustav Francuske je usvojen na referendumu 28. septembra 1958. godine. Novi ustav značajno je ojačao izvršnu vlast u odnosu na onu legislativnu. Egzekutiva je bicefalna: Predsjednik Republike (trenutno Emmanuel Macron), koji je šef države i bira se direktno na izborima na mandat od 5 godina (prethodno 7 godina), i Vlada, na čijem je čelu premijer kojeg imenuje predsjednik. Aktuelni premijer je Jean Castex.

Parlament je dvodoman i sastoji se od Narodne skupštine, koja ima 577 neposredno biranih zastupnika, i posredno izabranog Senata, koji ima 348 zastupnika. Zastupnici Narodne skupštine predstavljaju jedinice lokalne samouprave te se biraju na mandat od 5 godina. Skupština ima pravo raspustiti Vladu, što znači da sastav Vlade i osoba mandatara zavisi o tome koja stranka drži većinu u Narodnoj skupštini. Zastupnike u Senatu bira izborni kolegij na mandat od 6 godina (ranije 9 godina), s tim da se, od septembra 2008., svake tri godine bira polovina zastupnika. Zakonodavne ovlasti Senata uvelike su ograničene i u slučaju neslaganja među dva doma, prednost uvijek ima Narodna skupština. Vlada ima velik utjecaj na određivanje dnevnog reda Parlamenta.

Politiku Francuske odlikuju dva suprotstavljenja bloka: lijevi blok okupljen oko Socijalističke partije i desni, prethodno okupljen oko stranke Okupljanje za republiku, a danas oko njenog nasljednika, Unije za narodni pokret.

Francuska je podijeljena na 27 administrativnih pokrajina (région), od kojih se 22 nalaze u Kontinentalnoj Francuskoj. Pokrajine su podijeljene na 101 departman (département). Broj departmana se koristi, između ostalog, u poštanskim brojevima i registracijskim oznakama vozila.

Departmane čini 341 okrug (arrondissement), koji se sastoje od 4051 kantona (canton), a njih sačinjava 36697 komuna (commune). Komune biraju (gradska) vijeća, zbog čega je većina komuna član određene grupe koja se sastoji od dviju ili više komuna, sa zajedničkim vijećem.

Od 101 departmana, njih pet (Francuska Gvajana, Gvadalupa, Martinik, Mayotte, Réunion) je u prekomorskim pokrajinama, koje su ujedno i departmani (Départements d'outre-mer). Ostali prekomorski posjedi Francuske svrstani su u  pet kolektiva (Collectivité d'outre-mer) (Francuska Polinezija, Saint Barthélemy, Sveti Martin, Sveti Petar i Mikelon, Wallis i Futuna), jedan sui generis kolektiv (Nova Kaledonija), te Francuski južni i antarktički teritoriji i otok Clipperton.

Francuska privreda pripada skupini najrazvijenijih zemalja svijeta. U svim privrednim djelatnostima ostvaren je visok stepen razvijenosti.Francuska ekonomija se sastoji od razvijenog privatnog poduzetništva i znatnog ali opadajućeg državnog vlasništva. Velike površine obradive zemlje, primjena najnovije tehnologije i subvencije učinile su Francusku vodećom poljoprivrednom silom Zapadne Evrope. Vlada i dalje vrši znatan uticaj na ključne segmente infrastrukture. Ima većinsko vlasništvo u željezničkim, energetskim, zrakoplovnim i telekomunikacijskim tvrtkama. Od početka 1990-ih država postupno prodaje svoje udjele u France Telecom, Air France i osiguravajućim, bankovnim i vojnim segmentima.

Francuska je zajedno sa 11 drugih članica Evropske Unije uvela euro 1. januara 1999. godine. Euro je početkom 2002. godine posve zamijenio francuski franak.

Industrija je visoko razvijena. Francuska ima dobro razvijenu metalurgiju i metalnu industriju, mašinogradnju, industriju saobraćajnih sredstava (automobilsku, avionsku, industriju vagona, lokomotiva i brodova), elektro i elektroničku industriju. Kozmetička i tekstilna (modna konfekcija) industrije su najrazvijenije u svijetu. Hemijska i prehrambena industrija dopunjavaju skladan industrijski razvoj Francuske. U svjetskoj proizvodnji i trgovini Francuska se nalazi odmah poslije SAD-a, Njemačke i Japana.

Rudna bogatsva Francuske dosta su ograničena. Ona ima solidne zalihe željezne rude, kalija i boksita. Prema proizvodnji i preradi ovih ruda, Francuska zauzima visoko mjesto u svijetu.

Energetski potencijal ne zadovoljava potrebe visoko razvijene zemlje. Francuska, s obzirom na to da nema dovoljno vlastitog uglja i nafte, uvozi naftu i zemni plin. Ona je dobro iskoristila svoj vodni potencijal, izgrađene su i mnoge nuklearne elektrane, a u novije vrijeme i elektrane koje koriste snagu plime i oseke za proizvodnju električne energije.

U ratarskoj proizvodnji najviše se proizvode žitarice, industrijsko bilje i povrće. Proizvodnja srednjoevropskog voća prevazilazi domaću potrošnju. Proizvodi od voća se izvoze. U proizvodnji grožđa i vina Francuska je na prvom mjestu na svijetu. Ona ostvaruje 25% ukupne svjetske proizvodnje vina.

Stočarstvo je također dobro razvijeno. U proizvodnji goveđeg, svinjskog i mesa od peradi, ona se nalazi na petom mjestu u svijetu. U središnjim i planinskim predjelima Francuske gaji se dosta sitne stoke. Proizvodnju mesa dopunjava okeanski ribolov.

Francuska je jedna od najvećih i najznačajnijih zemalja u Evropi. Ona izlazi na niz veoma važnih mora i proteže se kroz niz veoma važnih oblasti (Atlantik, La Manche, Sredozemlje, oblast Alpa, doline Rajne i Rone), pa je mnogi smatraju ključnom zemljom zapadne Evrope. Francuska je također visokorazvijena zemlja, što sve zajedno čini njenu saobraćajnu mrežu gustom, visoko razvijenom i sigurnom. Francuska ima razvijen drumski, željeznički, vazdušni i vodni saobraćaj. Najveći saobraćajni čvor zemlje i jedna od najvećih u Evropi je glavni grad, Pariz.

Prema podacima iz 1998. godine ukupna dužina željezničke mreže u Francuskoj je 31.939 km, od čega je 31.840 km pod nadležnošću SNCF-a. Ovo se odnosi na pruge standardnog kolosijeka. Pored toga u zemlji postoji i 99 km pruga uskog kolosijeka (1000 mm). Francuska željeznica je veoma napredna i ona je prevazišla mnoge prirodne prepreke, poput La Manche, gde postoji podzemna veza željeznicom. Također, francuska željeznica slovi za najbržu na svijetu. Gradska železnica je prisutna u svim većim francuskim gradovima. Metro sistem je prisutan u najvećim gradovima. Za razliku od drugih zemlja vozovi se kreću levom stranom (izuzev u Lionskom metrou). Pariz ima najrazvijenu metro mrežu sa 16 linija.

Ukupna dužina puteva u Francuskoj u 1998. godini je 893.300 km, od čega je na savremene autoputeve otpadalo 12.000 km, a na magistralne puteve 30.500 km. Uprava nad autoputevima je u rukama privatnih preduzeća, ali pod nadgledanjem državnih organa.

U pogledu vodnog saobraćaja ističu se sljedeće luke: Marseille, Le Havre, Dunkerque, Rouen, Nantes i Bordeaux. Najveća luka je u Marseilleu, koja je i svjetskog značaja i opslužuje više zemalja u zaleđu. Le Havre je glavna luka grada Pariza i nalazi na ušću Sene u La Manche. Sve važne luke su se razvile na ušćima velikih rijeka u more.

Francuska je etnički veoma homogena zemlja. Više od 90% njenog ukupnog stanovništva čine Francuzi. Ostalo stanovništvo čine doseljenici iz mnogih evropskih zemalja, iz Afrike i stari Baski. Prosječna naseljenost Francuske je mnogo manja od naseljenosti u zapadnoj Evropi. Sada u Francuskoj na kvadratnom kilometru površine živi 113 stanovnika. Stanovništvo je veoma neravnomjerno razmješteno. Tako u tri veća grada i njihovoj okolini (Pariz, Marseille i Lyon) živi više od trećine ukupnog stanovništva zemlje. Dobro je naseljeni zapadni i sjeverni dio Francuske. Najmanje je naseljeni planinski predjeli na jugu i jugoistoku, Centralni masiv i Korzika. Većina Francuza živi u gradovima. Gotovo tri četvrtine stanovništva zemlje danas živi u gradskim naseljima.

Domorodačko stanovništvo čine: Flamanci na krajnjem sjeveru, Bretonci u Bretanji, Baskijci na jugozapadu, Katalonci na istočnim Pirenejima, Elzašani u Elzasu i Korzikanci na Korzici. Ne znaju se tačni podaci o manjinama, jer je pojam etnička manjina gotovo nepoznat u Francuskoj. Naime, još od Francuske revolucije država primjenjuje zakon tla (droit du sol), koji kaže da su prebivalište i etnički identitet nerazdvojni, tj. onaj ko živi u Francuskoj automatski je Francuz. Etničke manjine su kroz historiju asimilirane na sve načine, i to vrlo uspješno. Tek je nedavno, i to pod pritiskom Evropske Unije, Francuska dala važnija prava etničkim manjinama.

Službeni jezik je francuski, ali postoji više lokalnih jezika: baskijski, bretonski, katalonski, korzički, flamanski, njemački (elzaški), oksitanski. Francuska vlada i školstvo tek su odnedavno dopustili njihovo korištenje. Regionalni se jezici danas uče u nekim školama, ali francuski ostaje jedini službeni jezik, kako na lokalnoj tako i na državnoj razini.

Glavna vjera u Francuskoj je katoličanstvo. Više od 80% stanovnika se izjašnjava kao katolici, 
ali to je zapravo samo tradicionalna vjerska pripadnost, jer najveći dio ljudi uopće ne drži katoličkih obreda, s obzirom da je Francuska još od Francuske revolucije vrlo svjetovna zemlja. Ipak, ona sadrži Lourdes, možda najslavnije katoličko mjesto hodočašća na svijetu.

Islam se u zadnjih pedeset godina jako proširio Francuskom zbog muslimanskih doseljenika iz bivših kolonija u sjevernoj Africi. Danas oko 9% stanovništva Francuske prakticira islam. Protestantizam se znatno smanjio nakon progona u 16. i 17. vijeku, pa protestanti danas čine samo 2% stanovništva. Jevreji čine samo 1% stanovništva, ali to je čak jedna trećina ukupnog broja Jevreja u Evropi. Jevrejska je zajednica oduvijek igrala vrlo važnu ulogu u Francuskoj, kako ekonomski tako i kulturno.

Kao i u skoro svim ostalim evropskim zemljama školovanje je obavezno. Djeca mogu pohađati nastavu u školama, kod kuće ili učiti samostalno. Za sada ima oko 10.000 djece i mladih koja ne pohađaju ni jedan od navedenih vidova nastave. Školstvo Francuske podijeljeno je na predškolsko (Maternelle), osnovnu školu (école élémentaire), ostale škole (collège, lycée), srednju školu i fakultet.

Francuska kultura dala je ogroman doprinos čitavom evropskom naslijeđu. Na tlu Francuske stvoren je ogroman broj dijela koja se ubrajaju u najvrijednija ostvarenja evropske i svjetske kulturne baštine. Od srednjeg vijeka do savremenog trenutka skoro svi umjetnički stilovi imaju reprezentativne predstavnike u Francuskoj. Mnogi od njih su i nastali u Francuskoj i proširili svoj uticaj van njenih granica. Počev od slikarstva, kiparstva, muzike, književnosti do visoke mode i dizajna, Francuska, kolijevka obrazovanja, sa pravom drži prima  jedne od kulturnih prijestolnica planete.

Među brojnim velikanima i genijima, spomenimo samo nekolicinu:

Francuska književnost smatra se jednom od najbogatijih i najraznolikijih književnosti, najznačajnija zbog svog istraživanja ljudskog društva i pozicija individualca u društvu. Francuska književnost reflektira kulturnu i političku historiju Francuske. Do Francuske revolucije 1789, Francuska je imala društveno uređenje prema klasnom statusu, sa pravilima koja su određivala kako se pripadnici jedne klase trebaju odnositi prema članovima druge klase. Pogled kulture i društva slijedio je hijerarhijsku strukturu društva, uključujući i književne žanrove i stilove. Hijerarhija žanrova imala je epiku na vrhu, a prozne žanrove, kao romane, na dnu. Nekoliko francuskih klnjiževnika je dobilo Nobelovi nagradu:

Francuska ima dugu i bogatu muzičku tradiciju. Kroz ranije faze razvoja muzike, francuski su kompozitori ostavili velik trag na razvoju klasične muzike, dok je u savremenom periodu Francuska ponudila nekoliko značajnih imena popularne muzike. Francuska klasična muzika dugo je bila u sjeni talijanske i njemačke. Iako je francuski barok ponudio imena poput Jeana-Baptistea Lullyja, jednog od pionira opere, ili Marca-Antoinea Charpentiera, preludij čijeg je Te Deuma jedno od najprepoznatljivijih djela današnjice, dvorska muzika poticana na raskošnom dvoru Louisa XIV. nije se uspjela nametnuti u odnosu na onu svojih susjeda. Izvjesni renome postigao je i Jean-Philippe Rameau, jedan od kompozitora kasnog baroka, dok je François Couperin bio glavni predstavnik rokokoa u Francuskoj. Klasicizam je donio konačni krah dominacije talijanske muzike, no u Francuskoj nije imao značajnog odjeka. Francuska se na sceni klasične muzike u cijelosti etablira u periodu romantizma, kada se estetski duh tog pokreta masovno širi cijelom Evropom.

U 20. vijeku došlo je do brzog prodora popularnih žanrova, poput jazza, rocka i popa. Vrlo brzo, formirao se specifičan muzički žanr, poznat kao chanson française. Najznačajniji interpretatori šansona bili su Édith Piaf i Charles Aznavour. Francuski umjetnici ostavili su i značajan trag na polju elektronske muzike, ponudivši nekoliko pionirskih autora tom žanru. Jean-Michel Jarre je već tokom 70-ih godina etablirao žanr i ostvario međunarodnu karijeru, dok je David Guetta tokom 2000-ih postao jedan od najpopularnijih svjetskih muzičara. Globalnu slavu i popularnost tokom 2000-ih godina dostižu i elektronski dueti Daft Punk i Air, potonji koji je sarađivao i na nekoliko soundtrackova filmske muzike.

Sistemski uzgoj domaćih životinja, peradi i ribe, poboljšana obrada zemlje te kultura sira i vina sačuvana od antičkoga doba, stvorili su iz italijanske kuhinje svojevrsno umjetničko djelo, koje je Katarina Medici prenijela u Francusku. Gastronomija razvijena na toj osnovi proslavila je francusku kuhinju u svijetu. Asimilacijom vrsnih jela i iz drugih evropskih zemalja francuska gastronomija je stvorila u 19. vijeku tzv. Internacionalnu kuhinju, koja je pridonijela homogenizaciji ukusa klasifikacijom jela i vina.

U francuskim jelima rijetko ima masti, a nikada nema zaprške. Jela se zamašćuju maslacem ili uljem, a i to se uklanja sa jela ako je masnoća prevelika. Druga karakteristika francuske kuhinje je u raznovrsnosti jela. Po svom geografskom položaju Francuska je najpotpunija cjelina u pogledu ljudske ishrane u Evropi. Francuska prehrana je bogata vitaminima i vlaknima, što je od velike koristi za probavu. Još je jedna važna odlika francuske kuhinje njeno bogatstvo raznim umacima - postoji više od 3.000 patentiranih umaka u Francuskoj. Oni čine hranu bogatom i ukusnom. S druge strane, mlijeko i mliječne proizvode teško je zapaziti na tipičnoj francuskoj trpezi. Jedini izuzetak tom pravilu je poznati francuski sir. Francusko je vino često korišteno, i kao sastojak u pripremi raznih jela.




#Article 85: Andora (547 words)


Andora (), službeno Kneževina Andora (), kneževina je u jugozapadnoj Evropi smještena u istočnim Pirinejima između Francuske i Španije. Andora je jedna od najmanjih država u svijetu i kontinentalna država jer nema izlaz na more ili okean. Ukupna površina je 468 km2. Glavni grad je Andora la Vella.

Prema jednoj legendi, Karlo Veliki je poveljom dodijelio zemlju Andorcima kako bi nagradio njihovu borbu protiv Maura. Kontrola nad teritorijom prešla je u ruke urhelskog grofa, koji ju je prodao urhelskom biskupu. Biskup je, u bojazni da će grof zatražiti zemlju nazad, potpisao ugovor o zajedničkom suverenitetu s gospodarom Caboeta. Kasnije se Arnalda, gospodarica Caboeta, udala za vikonta Castellbòa, a njihova kćerka i nasljednica Ermesenda u 13. stoljeću za foavskog grofa Rogerija Bernarda II. U 15. stoljeću foavski grof Gaston IV oženio je buduću navarsku kraljicu Eleonoru, te se tako dio suverenstva nad Andorom ujedinio s navarskom krunom. Godine 1589. navarski kralj Henrik III naslijedio je francusku krunu, te je on svoj dio suvereniteta nad Andorom ujedinio s francuskom krunom. Po ukidanju monarhije u Francuskoj, šef države je ostao knez Andore, te je stoga predsjednik Francuske i danas knez Andore zajedno s urhelskim biskupom.

Dva vladara (jedan svjetovni i drugi crkveni) često su se sukobljavali oko prava prvenstva nad dolinom. 1278. konflikt je razriješen uspostavljanjem podijeljenog suvereniteta nad Andorom koja je proglašena zajedničkom kneževinom foavskog grofa i urhelskog biskupa. To je učvrstilo teritoriju ove male kneževine.

U periodu između 1812. i 1814. godine, Francusko carstvo anektiralo je Kataloniju i podijelilo je na četiri departmana. Andora je također pripojena i ušla je u sastav jednog od departmana.

Između jula 1936. i juna 1940, jedan francuski vojni odred biva upućen u Andoru kako bi spriječio poguban uticaj Španskog građanskog rata i Frankove Španije. Juni 1940. je mjesec kapitulacije Francuske u Drugom svjetskom ratu.

Uzevši u obzir njenu relativnu izolovanost, Andora je ostala na margini evropske historije, sa pokojim vezama sa Francuskom i Španijom. Pa ipak, u novije vrijeme njen turizam bilježi uspjeh, baš kao što su razvoj saobraćaja i telekomunikacija izvukli zemlju iz izolacije. Njen politički sistem je osjetno modernizovan 1993.

Andora je kneževina s izvršnom vlašću odvojenom od zakonodavne. Prema ustavu, zajednički državni poglavari su francuski predsjednik i španski biskup iz Urgela koji nose titulu kneza, ali su njihove nadležnosti ograničene. Stvarna vlast leži u rukama izabranih zastupnika i sudaca.

Andora je podijeljena na sedam okruga, poznatih kao parròquies (jednina parròquia):

S obzirom na to da je smještena na planinskom masivu istočnih Pirineja, reljef Andore se uglavnom sastoji od planina prosječne visine 1997 metara, dok je najviši vrh Coma Pedrosa na 2946 metara. Planine su razdvojene sa tri uske doline koje obrazuju slovo Y, i sustižu se u jednoj dolini koja prati glavni tok rijeke Valira koja teče prema Španiji (na najnižoj tački Andore, na svega 870 metara nadmorske visine).

Klima Andore je vrlo slična klimatskim prilikama njenih susjeda, s tim što visoka nadmorska visina znači i više sniježnih padavina zimi i nešto svježija ljeta.

Andora je iskoristila svoj planinski položaj za uspješan razvoj zimskog turizma. Povoljni porezi i carine su također pridonijeli razvoju države.

Andora ima 84.082 stanovnika. Od tih, samo 30% su Andorske nacionalnosti, dok su 61% Španci, 6% Francuzi i 3% ostali. Prema religiskoj pripadnosti 94,2% su rimokatolici, 0,4% židovi,0,3% jehovini svjedoci, 0,2% protestanti, ostali 4,9 %.




#Article 86: Austrija (4279 words)


Austrija ( ), službeno Republika Austrija ( ), jest savezna republika u srednjoj Evropi sa  stanovnika () Graniči sa Češkom i Njemačkom na sjeveru, Mađarskom i Slovačkom na istoku, Slovenijom i Italijom na jugu i Švicarskom i Lihtenštajnom na zapadu. Prostire se na 83.871 km2 i ima alpsku klimu. To je planinska zemlja koja je smještena unutar Alpa i kontinentalna država, jer nema izlaz na more.

Većina stanovništva govori lokalnim bavarskim dijalektom njemačkog jezika, koji je službeni jezik države. Drugi lokalni jezici jesu mađarski, hrvatski i slovenski.

Korijeni današnje Austrije datiraju još iz vremena dinastije Habsburg kada je većina zemlje bila dio Svetog Rimskog Carstva. Od vremena reformacije mnogi sjevernonjemački kneževi, prezirući autoritet cara, koristili su protestantizam kao zastavu pobune. Tridesetogodišnjim ratom, u kojem su utjecaj imali Kraljevina Švedska i Kraljevina Francuska, došlo je do uspona Pruske, a Napoleonova invazija oslabila je moć cara. Tokom 17. i 18. stoljeća Austrija je bila u mogućnosti zadržati svoju poziciju kao jedna od velikih sila Evrope. Kao odgovor na krunisanje Napoleona za francuskog kralja, Austrija se 1804. proglasila carstvom. Nakon Napoleonovog poraza Pruska se pojavila kao glavni konkurent Austrije. Austrijski poraz od Pruske u bici kod Königgratza za vrijeme Austrijsko-pruskog rata 1866. otvorio je put Pruskoj da uspostavi kontrolu nad ostatkom Njemačke. Carstvo je 1867. reformirano u Austro-Ugarsku. Nakon poraza od Francuske 1870. u Francusko-pruskom ratu Austrija je izostavljena iz formiranja novog Njemačkog Carstva. Za vrijeme Julske krize 1914, zbog atentata na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda, Njemačka se pridružila Austriji u izdavanju ultimatuma Srbiji, koji je doveo do proglašenja Prvog svjetskog rata.

Nakon raspada Habsburškog (Austro-Ugarskog) carstva 1918. Austrija je usvojila i koristila ime Republika Njemačka Austrija u pokušaju da se ujedini s Njemačkom, ali joj je bilo zabranjeno mirovnim sporazumom u Saint-Germain-en-Layeu 1919. godine. Prva Austrijska republika osnovana je 1919. Anschlussom 1938. Austriju je okupirala i anektirala nacistička Njemačka. To je trajalo sve do kraja Drugog svjetskog rata 1945, nakon čega je Njemačka okupirana od strane saveznika a Austrija obnavlja svoj bivši demokratski ustav. Državnim ugovorom 1955. Austrija je ponovo uspostavljena kao suverena država, okončavši okupaciju. Iste godine Parlament Austrije usvojio je Deklaraciju o neutralnosti, tako da je postala trajno neutralna država.

Danas je Austrija parlamentarna demokratska država koja se sastoji od devet pokrajina. Glavni i najveći grad, s više od 1,7 miliona stanovnika, jest Beč. Austrija je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, s nominalnim BDP-om po stanovniku 52.216 $. Ova zemlja razvila je visok standard življenja i 2014. rangirana je na 21. mjesto u svijetu po Indeksu ljudskog razvoja. Članica je Ujedinjenih nacija od 1955, pridružila se Evropskoj uniji 1995. i osnivač je OECD-a. Potpisala je Šengenski sporazum 1995. i usvojila evropsku valutu euro 1999.

Područje Austrije bilo je naseljeno i u starijem kamenom dobu, o čemu svjedoči i jedan od najvrijednijih nalaza arheologije u Austriji tzv. Willendorfska Venera. Nastala je oko 25.000 godina p. n. e. na području današnjeg Willendorfa kod Wachaua u Donjoj Austriji. Pronađena je 1908. godine, a danas se nalazi u Prirodno-historijskom muzeju u Beču

Na području današnje Austrije keltska plemena - Ambidraven, Ambisonten, Boier, Kampi i Noriker, osnivaju kraljevstvo Noricum. Ovo kraljevstvo bilo je poznato po izvozu željeza, sve do područja današnje Italije, kao i po svojim konjima. Imali su i svoju kovnicu novca. Širenjem Rimskog carstva, kroz mirno osvajanje, pod rimskim vojskovođama i carskim sinovima Tiberijem i Druzom 15. godine p. n. e. područje današnjeg Tirola i Vorarlberga prelazi u posjed Rima. Rimljani osnivaju provincije Norikum, Panonija i Retija. Veći rimski gradovi u to vrijeme bili su : Solva - kod mjesta Wagna, Ovilava - Wels, Lauriacum - Lorch kod Ennsa, Cetium - Sankt Pölten, Vidobona - Beč, Iuavavum - Salzburg.

Nakon što su teritorij današnje Austrije osvajali Rimljani, Huni, Lombardi, Ostrogoti, Bavarci i Franci, ona dolazi pod vlast dinastije Babenberga od 10. do 13. vijeka, kad su ih naslijedili Habsburgovci. 976. godine spominje se markgrof Leopold I iz dinastije Babenberg, kao povjerenik cara Otona I. Prvo spominjanje Austrije, kao Ostarrîchi  zabilježeno je 1. novembra 996. godine u ugovoru o poklonu 950 ha zemljišta, cara Otona III, biskupu od Freisinga u okolini današnje općine Neuhofen an der Ybbs u Donjoj Austriji rječima: 

Oko 1000. godine pojavljuju se imena za Austriju, koja imaju i druga značenja, kao npr. in orientali regno, in oriente, Osterland Austria i terra orientalis. Danas većina jezika naziva Austriju tim imenom, izuzev slovačkog Rakúsko, češkog Rakousko i finskog jezika Itävalta.

Izumiranjem dinastije Babenberg, Rudolf Habsburški 1240. godine postaje prvi njemački kralj iz dinastije Habsburg, te uzima ime Rudolf I. vojvoda austrijski i štajerski. Dinastija Habsburg vladala je Austrijom sve do svog izumiranja 1780. godine, kada ju je naslijedila lotarinška dinastija pod imenom Habsburg-Lotaringija.

Raspadom Svetog Rimskog Carstva 1804. godine, Franjo II, kao poslijednji vladar tog carstva osniva Austrijsko Carstvo i uzima ime Franjo I, austrijski car. Carstvo se prostiralo na područjima današnje Austrije, Češke, Slovačke, Rumunije, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Mađarske, sjevernih dijelova Italije, kao i dijelova Poljske, Njemačke i Bosne i Hercegovine.

Austrijsko Carstvo je 1867. godine podijeljeno je kao dvojna monarhija, Austro-Ugarske na austrijski i mađarski dio. Odlukom Berlinskog kongresa Austrija okupira Bosnu i Hercegovinu, koju 1908. godine anektira. Napadom Austro-Ugarske na Srbiju 1914. godine započeo je Prvi svjetski rat. Sa ukupnom površinom od 676.615 km2 Austro-Ugarska je bila druga po veličini zemlja u Evropi, a po broju stanovnika sa oko 53 miliona 1914. godine, treća u Evropi. Austro-Ugarska se raspala nakon što je izgubila Prvi svjetski rat, pa je mirovnim ugovorom u Saint-Germainu i mirovnim sporazumom u Trianonu 1918. godine, nastala Austrija u današnjim granicama, nazvana Prva Republika, sa prvim predsjednikom vlade Karlom Rennerom. 1938. godine Austriju je pripojila nacistička Njemačka. 

Krajem Drugog svjetskog rata 1945. saveznici su podijelili Austriju na četiri okupacijske zone sve do 1955, kad je stekla potpunu nezavisnost, pod uvjetom da ostane neutralna te da se odrekne težnji za ponovnim pripojenjem Njemačkoj. Dana 27. aprila 1945. proglašena je privremena vlada na čelu s Karlom Rennerom. Ta vlada proglašava uspostavljanje tzv. Druge Republike i upravlja Austrijom, s manjim promjenama, sve do prvih legitimnih izbora 1949. Nakon deset godina okupacije od Saveznika Austrija u Beču 15. maja 1955. potpisuje Austrijski državni ugovor, čime se zvanično potvrđuje austrijska nezavisnost i savezničke trupe napuštaju Austriju.

Austrija je 1995. postala članica Evropske unije, a 1999. uvela je valutu euro.

Zastava Austrije ima tri jednaka vodoravna polja, crvene (vrh), bijele i crvene boje. Smatra se da je zastava Austrije, uz dansku zastavu, među najstarijim nacionalnim zastavama na svijetu.

Prema legendi, zastavu je izmislio vojvoda Leopold V Austrijski (1157–1194) za vrijeme žestoke bitke tokom krstaških ratova. Nakon bitke njegova borbena odora bila je potpuno natopljena krvlju, ali je, kad je skinuo pojas, platno ispod njega bilo čisto. Pod dojmom ovog prizora usvojio je boje i raspored za svoju zastavu.

Zastavu je zapravo u 13. stoljeću oblikovao vojvoda Fridrik II Austrijski (1210–1246; poznat kao Fridrik Svadljivi), posljednji iz dinastije Babenberg. Htio je veći stepen nezavisnosti od Svetog rimskog carstva, pa je napravio novi grb: crveno polje sa srebrnom vrpcom. Najstariji prikaz nove zastave nalazi se na pečatu koji se čuva u samostanu Lilinenfeld u Donjoj Austriji, s datumom 30. novembar 1230.

Grb Austrije se kao simbol Austrije koristi od kraja Prvog svjetskog rata. Dvoglavi orao, koji je dotad predstavljao staru Austro-Ugarsku, zamijenjen je jednoglavim orlom.

Na prsima orla stari je štit Austrijskog vojvodstva, a isti uzorak poslužio je kao predložak austrijske zastave. Orao lijevom kandžom drži zlatni srp, a desnom zlatni čekić. Na prvi pogled to bi se moglo dovesti u vezu s komunističkom simbolikom, ali, kada zlatnom srpu i čekiću pridružimo zlatnu krunu na orlovoj glavi, dobijamo jedinstvo sva tri sloja austrijskog društva – radnika, seljaka i plemstva.

Slomljeni željezni okovi na orlovim pandžama simboliziraju oslobođenje Austrije od fašizma i taj detalj dodan je na grb po završetku Drugog svjetskog rata.

Land der Berge, Land am Strome () himna je Austrije od 22. oktobra 1946. Pretpostavljalo se da je melodiju komponirao Wolfgang Amadeus Mozart, ali, prema najnovijim spoznajama muzikologa, kompozicija potječe od jednog njegovog brata među masonima, Johanna Holzera. Na ovu muziku Paula von Preradović, unuka hrvatskog pjesnika Petra Preradovića, napisala je tekst.

Austrija se proteže maksimalno u smjeru zapad-istok 575 km, a u pravcu sjever-jug 294 km. Približno 60% površine Austrije brdovito je i dio je Alpa. Na istočnoj granici prema Češkoj nalaze se obronci Karpata. Nizije su istočno i duž toka Dunava te u južnoj Štajerskoj i Gradišću, koje je na rubu Panonske nizije. Ukupno 43% površine Austrije pošumljeno je. Najniža je tačka Hedwighof u općini Apetlon u Gradišću (114 m), a najviši je vrh Großglockner u Koruškoj (3.798 m).

Osim Großglocknera, Austrija ima više od 900 vrhova sa visinom iznad 3.000 m. Neki veći vrhovi jesu:

Najveći dio Austrije, približno 80.566 km2, pripada slivu Dunava, a samo mala područja na zapadu pripadaju slivu Rajne (2.366 km2), te na sjeveru slivu Labe (918 km2).

Ostale veće rijeke u Austriji jesu Lech, Isar, Inn, Salzach, Traun, Enns, Ybbs, Erlauf, Pielach, Traisen, Wienfluss, Fischa, Große Mühl, Kleine Mühl, Rodl, Aist, Kamp, Göllersbach, Rußbach, Thaya, Mura i Lainsitz.

Najveće jezero u Austriji jest Nežidersko u Gradišću. Austriji pripada 77% jezera, a ostatak pripada Mađarskoj. Drugo najveće jezero jest Attersee (46 km2) u Gornjoj Austriji, te Traunsee (24 km2). Austriji pripada i manji dio Bodenskog jezera na tromeđi s Njemačkom i Švicarskom. Tačna granica između država na Bodenskom jezeru nije definirana. Osim njih, posebno za turizam, važna su jezera u Koruškoj: Vrpsko, Milštatsko jezero, Osojsko i Bijelo. Druga poznatija jezera jesu Mond i Wolfgang.

Od sedam nacionalnih parkova četiri zaštićuju austrijske alpske regije, a tri zaštićuju vode. Daleko najveći park jest Visoke Ture (1.856 km2). To je i najveći nacionalni park u srednjoj Evropi. Nacionalni parkovi Nežidersko jezero-Seewinkel i Dolina Thaye protežu se s obje strane granice s Mađarskom, odnosno Češkom.

Najveći dio Austrije nalazi se u umjerenoj klimatskoj zoni, gdje preovladavaju vlažni zapadni vjetrovi. S gotovo tri četvrtine teritorije države gdje dominiraju Alpe, dominantna je alpska klima. Na istoku, na području Panonske nizije i duž doline Dunava, većinom se iskazuju osobine kontinentalne klime s manje padavina od alpskih područja. Iako je zimska prosječna temperatura u Austriji dosta niska (−10 do 0 °C), ljetne temperature mogu dostizati dosta visoke vrijednosti, s prosječnim temperaturama iznad 20 °C, dok je najviša izmjerena temperutura bila u augustu 2013. (40,5 °C).

Prema Köppenovoj klasifikaciji, Austrija ima sljedeće klimatske tipove: okeansku (Cfb), vlažnu kontinentalnu (Dfb), subalpsku/subpolarnu (Dfc), alpsku (ET) i polarnu (EF) (na samim vrhovima planina). U Austriji se ponekad javljaju izuzetno hladne i oštre zime, međutim većina zimskih perioda je približno hladna kao i u drugim sličnim klimatskim zonama, poput južne Skandinavije ili istočne Evrope. Također, na višim nadmorskim visinama ljeta su znatno hladnija nego u dolinama i na manjim visinama. Subpolarna i polarna klima javlja se na alpskim vrhovima te je tamo znatno toplije zimi nego u drugim predjelima s istom klimom, djelomično iz razloga što je ovaj dio Evrope pod znatno većim utjecajem okeanske klime.

Po austrijskom Ustavu iz 1920. te dopunama iz 1929. Austrija je federalna, parlamentarna demokratska republika, koja se sastoji od devet saveznih pokrajina. Ustav je ponovo stupio na snagu nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945.

Aktivno pravo glasa na izborima u Austriji imaju sve osobe :

Pasivno pravo glasa imaju sve osobe koje na dan izbora imaju napunjenih 18 godina, osim ako nisu izuzete iz prava na glasanje.

Šef države je predsjednik, koji se bira direktno na izborima svakih šest godina. Po austrijskom Ustavu, mandat se predsjedniku može samo jednom produžiti, sa narednih šest godina. Predsjednik ima funkciju proglašavanja i mogućnost raspuštanja vlade, savezne skupštine, kao i pokrajinskih skupština, glavni je zapovjednik oružanih snaga Austrije, kao i službeni predstavnik Austrije na međunarodnom nivou. Sadašnji predsjednik Austrije je Alexander Van der Bellen, kao nezavisni kandidat izabran je na izborima 2016.

Austrijska skupština sastoji se od dva doma:

U Austriji je vlada, pored predsjednika države najviši organ uprave. Članovi vlade su predsjednik vlade (njem:Bundeskanzler), podpredsjednik vlade (njem:Vizekanzler) i savezni ministri.

Predsjednika vlade postavlja predsjednik države, uobičajeno ga predlaže nakon izbora, najjača partija u parlamentu, mada to nije pravilo. Vlada predlaže predsjednika vlade, predsjedniku i on predlog može također odbiti. Predsjednik države ima ovlasti, da na osnovu prijedloga vlade, raspusti skupštinu te raspiše nove izbore. Predsjednik vlade je primus inter pares  u vladi, predlaže i otpušta ministre, mada nema ovlasti mješanja u resor pojedinog ministarstva. 
Nakon izbora u septembru 2008. godine, te nakon 56 dana pregovaranja, SPÖ je ušao u koaliciju sa ÖVP, te je za predsjednika vlade izabran Werner Faymann, a za podpredsjednika, Josef Pröll, član ÖVP.

Austrijska vlada, izabrana na izborima 2008. godine, ima četrnaest članova, uključujući predsjednika i podpredsjednika vlade. Broj članova je promjenljiv, te je u zavisnosti od pojedine vlade. Podpredsjednik vlade Josef Pröll obavlja i funkciju ministra financija.

Austriju zastupa u Evropskom parlamentu 18 predstavnika, koji se biraju svakih pet godina na izborima. Birači glasaju za biračke liste političkih partija, te mogu i direktno svoj glas dati kandidatu na izabranoj listi političke partije. Od 2009. godine Austriju će predstavljat 17 predstavnika. 
Na izborima za Evropski parlament održanim 8. juna 2009. godine u Austriji, pobijedila je Narodna partija Austrije (ÖVP) sa 29,8% i 6 predstavnika u parlamentu. Na drugom mjestu je Socijalistička partija Austrije sa 23,9% i 5 predstavnika

Izbori za predsjednika Austrije 2016. godine, održali su se 24. aprila 2016. godine, dok je drugi krug izbora održan 22. maja 2016. godine. Za izbore se u prvom krugu prijavilo šestoro kandidata i to Irmgard Griss, Norbert Hofer, Rudolf Hundstorfer, Andreas Khol, Richard Lugner i Alexander Van der Bellen. Zbog neregularnosti izbora, na zahtjev FPÖ, izbori su poništeni, a ponovljeni drugi krug održan je 4. decembra 2016. Izabrani kandidat je trebao biti svečano biti proglašen polaganjem zakletve 8. jula 2016. Ovo su bili 13-i direktni predsjednički izbori u Austriji nakon Drugog svjetskog rata. Nakon predsjedničkih izbora 1951. godine ovo su bili izbori sa najviše prijavljenih kandidata. U drugom krugu sa najviše osvojenih glasova kvalifikovali su se Norbert Hofer i Alexander Van der Bellen. Nakon prebrojavanja svih glasova pobijedio je Alexander Van der Bellen sa 50,3 % osvojenih glasova. U ponovljenim izborima pobijedio je Alexander Van der Bellen sa 53,7 % osvojenih glasova.

Austrijska vojska () je regularna vojska Austrije, koja po članu 79 par. 1 Ustava ima zadatak vojne odbrane zemlje. Vojsku čini oko 35.000 regularnih vojnika i oko 30.000 milicionera uključenih u miliciju. Opremljena je sa oko 9000 vozila i 150 aviona i helikoptera. Kao kopnena zemlja bez izlaza na more, Austrijska vojska u svom sastavu nema Vojnu mornaricu.

Zapovjednik Austrijske vojske je de facto predsjednik Austrije, dok stvarnu (de iure) komandu ima ministar odbrane. Trenutni ministar odbrane je Hans Peter Doskozil, a zapovjednik Generalštaba je general Othmar Commenda.

Služenje vojnog roka u Austriji je obavezno za sve podobne muškarce od 17 godina. Služenje je moguće kao služenje u oružanim snagama u trajanju od 6 mjeseci, te kao civilno služenje u raznim humanitarnim organizacijama u trajanju od 9 mjeseci. Osim toga moguće je služenje u raznim inozemnim međunarodnim oranizacijama, muzejima, koje za cilj imaju obilježavanje holokausta.

U Austriji će se 20. januara 2013. održati referendum, na osnovu čijih rezultata će se odlučiti o ukidanju redovnog služenja vojnog roka i uvođenje profesionalne vojske u Austriji.

Austrija je savezna republika i dijeli se na devet saveznih pokrajina. Podjela na pokrajine je definirana međunarodnim standardom . Pokrajine su podijeljene na okruge i statutarne gradove. Okruzi su podijeljeni na gradove, općine i općine sa tzv. markt statusom.

Austrija je regionalno po NUTS normama Evropske unije podijeljena na 3 regije nivoa NUTS-1: Istočnu, Južnu i Zapadnu Austriju, zatim na 9 regija drugog nivoa NUTS-2, 35 regija trećeg nivoa NUTS-3, te na 2354 općine, koje se grupišu kao LAU-2.

Austrija ima razvijenu tržišnu privredu i visok životni standard. Njeguje dobre veze sa privredama Evropske Unije, pogotovo s Njemačkom. Članstvo u EU privuklo je strane investitore, koje posebno privlači položaj Austrije između sadašnjih i budućih članica EU. 
Sporiji ekonomski rast u obližnjoj Njemačkoj i općenito u svijetu usporio je ekonomski porast na 1.2% u 2001. godini.

Nacionalna banka Austrije (njemački: Oesterreichische Nationalbank (OeNB)) jest centralna banka Austrije i kao takva sastavni dio Evropskog sistema centralnih banaka (ESCB) i eurozone. Između ostalog, Nacionalna banka Austrije doprinosi donošenju odluka o monetarnoj i ekonomskoj politici u Austriji kao i unutar eurozone. U skladu sa Saveznim zakonom o nacionalnoj banci, OeNB je akcionarsko društvo. S obzirom na svoj status centralne banke, njen status se uređuje i nizom drugih posebnih odredbi, kako je propisano Zakonom o Nacionalnoj banci. Kapital banke OeNB iznosi 12 miliona eura a jedini akcionar je savezna vlada Austrije. Kao predstavnik savezne vlade, savezni ministar finansija ostvaruje prava akcionara u ime vlade. Od maja 2010. godine kapital banke u potpunosti drži austrijska vlada. Prije toga, polovina kapitala nacionalne banke nalazila se u vlasništvu organizacija poslodavaca i zaposlenih kao i banaka i osiguravajućih korporacija.

Glavne kulture su: ječam, pšenica, kukuruz, šećerna repa, krompir . U stočarstvu je najznačajnije govedarstvo a na planinskim pašnjacima ovčarstvo. Osim govedarstva i ovčarstva, značajno je i svinjogojstvo i peradarstvo. Razvijeno je i voćarstvo i vinogradarstvo

Austrija ima 3,6 miliona ha šuma. U austrijskim šumama prevladavaju četinjače 80% (smrča i ariš), a drugdje je bukva.

Austrija ima rudno bogatstvo prije svega željeznu rudu, magnezij, grafit i kamenu so.

Nešto manje od 60% električne energije u Austriji dobija se iz hidroelektrana na Dunavu, kao i nekoliko reverzibilnih hidroelektrana.

Smještena na strateškom položaju u središtu tzv. Mitteleurope (srednje Europe), Austrija je raskrižje puteva i razmjene između istoka i zapada; cestovna i željeznička mreža, sa čvorištima u Beču, Grazu i Linzu, dobro je razvijena i uklopljena u mreže ostalih europskih zemalja. Riječni se promet odvija Dunavom, a glavne luke su Beč i Linz. Najveća zračna luka je Schwechat blizu Beča. Austrijom prolaze naftovodi i plinovodi kojima se isporučuju energenti širom europskoga teritorija

Republika Austrija je država sa vrlo niskim natalitetom, te sve starijim stanovništvom. Natalitet je brzo opadao od 1964. godine, tako da je 1975. prvi puta broj umrlih (mortalitet) premašio broj rođenih (natalitet). Smanjila se i veličina obitelji tako da austrijske obitelji u prosjeku imaju jedno dijete. U zadnja dva desetljeća Austrija bilježi lagan porast stanovništva što je posljedica doseljavanja. Po podacima od 1. januara 2017. u Austriji je živjelo 8.772.865 stanovnika.U Austriji živi 91% Austrijanaca i 9% stranaca, ponajviše iz Turske, Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Poljske i Njemačke.

Po članu 8 Ustava Austrije iz 1920. godine, službeni jezik u Austriji je njemački jezik. Austrijska varijanta njemačkog jezika je maternji jezik oko 98% od ukupnog broja austrijskih državljana. Razlika tzv. austrijskog njemačkog, sastoji se u riječima, koje su karakteristične u upotrebi na području Austrije, različitim gramatičkim pravilima, kao i korištenjem riječi koje su u njemački jezik ušle iz jezika susjednih naroda (slovenskog, mađarskog i italijanskog jezika). U području Gradišća i Koruške, službeni jezik je pored njemačkog, hrvatski i slovenski, na kojim se jezicima, može odvijati dvojezična nastava u školama, izdavati dokumenti, obilježavati zvanične državne institucije i prometne oznake. U nekim općinama Gradišća je romski jezik priznat kao službeni jezik.

U Austriji je službeno priznato dvanaest religija  i religioznih zajednica. Za službeno priznanje od strane države potrebno je priznanje, zahtjevom zatražiti od Ministarstva školstva i kulture. Nakon ispunjavanja preduvjeta, religioznoj se zajednici priznaje status, čime zajednica ostvaruje određene prednosti i povlastice, koje joj država garantira i potpomaže. Uslovi za prihvatanje državno priznate religiozne zajednice su između ostalog: 

Ispunjavanjem ovih uslova i dobijanjem statusa, religiozna zajednica ima pravo na:

U Austriji su rođeni mnogi slavni kompozitori, među ostalima Mozart, Johann Strauss otac i sin, Schönberg, Webern i Berg.

Treba spomenuti i slavne fizičare Boltzmanna i Schrödingera, filozofe Wittgensteina i Gödela, psihoanalitičara Freuda, pisca Musila i slikara Klimta.

Austrijska književnost je književnost stvarana u Austriji, koja je uglavnom, mada ne isključivo, pisana na njemačkom jeziku. Neki naučnici govore o austrijskoj književnosti u užem smislu od 1806. godine, kada je Franc II raspustio Sveto rimsko carstvo i osnovao Austrijsko carstvo. Mnogo liberalnija definicija obuhvata sve književne radove napisane na teritoriji današnje i historijske Austrije, posebno kada su u pitanju autori koji su pisali na njemačkom jeziku. Tako je historija austrijske književnosti u sedam tomova autora Herberta Zemana i Frica Petera Knapa naslovljena Istorija književnosti u Austriji. Mora se uzeti u obzir da je austrijska književnost u tjesnoj vezi sa njemačkom književnošću, a granica između njemačke i austrijske književnosti je ta što je austrijska književnost porozna, zbog bogatih i kompleksnih kulturnih razmena

S obzirom na brdoviti teren, alpsko skijanje je istaknuti sport u Austriji te je izuzetno vrijedna za gospodarski rast zemlje.Slični sportovi kao što su snowboarding je također su vrlo popularan. Austrijski sportaši: Annemarie Moser-Pröll, Franz Klammer, Hermann Maier, Toni Sailer, Benjamin Raich, Marlies Schild i Marcel Hirscher , Armin Kogler, Andreas Felder, Ernst Vettori, Andreas Goldberger, Andreas Widhölzl, Thomas Morgenstern i Gregor Schlierenzauer 

Austrija je poznata i po svojoj kuhinji, a neki od specijaliteta su: Tirolske okruglice od slanine (Tiroler Speckknödel), Bečka salonska plućica (Wiener Salonbeuschel), Pržolica s lukom (Zwiebelrostbraten), Bečka kuhana govedina (Wiener Tafelspitz), Saće (Buhteln), Savijača od jabuka (Apfelstrudel), carski drobljenac (Kaiserschmarrn), Salzburški žličnjaci (Salzburger Nockerln), Germknedle (Germknödel)

U prošlosti je obrazovanje bilo privilegija visokih slojeva društva i zadaća vjerskih institucija i monaha, koji su podučavali ljude. 1774. godine potpisivanjem prvog Školskog pravilnika, Maria Theresia postavlja osnovu austrijskog školskog sistema, koji se širi carstvom i u svojim načelima ostaje nepromijenjen do danas. Pravilnik određuje šestogodišnje obavezno školovanje, upotrebu istovjetnih udžbenika i reguliranje obrazovanja učitelja. Prestolonasljednik Joseph II reformira školstvo i gradi škole. Franz Joseph I 1848. godine formira prvo Ministarstvo javnog školstva, koje 1849. prerasta u Ministarstvo kulture i obrazovanja, danas Savezno ministarstvo obrazovanja, znanosti i kulture. Kasnijim reformama 1869. godine, školska obaveza se sa šest produžava na osam godina, smanjuje se broj učenika u razredima, obrazovanje konačno prelazi u nadležnosti države i regulira se obrazovanje djevojčica, koje po drugačijem programu, apsolviraju osmogodišnje školovanje. Međutim, prva Ženska gimnazija bit će otvorena tek 1892. godine. Od 1901. bit će dozvoljeno da djevojke posjećuju neke fakultete. 1918. godine sekretar za obrazovanje pri Ministarstvu, Otto Glöckel, provest će značajnu reformu školstva, koja je na snazi i danas, da svako dijete, neovisno o polu i socijalnom statusu, treba imati optimalno obrazovanje. 1927. godine uvodi se viša osnovna škola za djecu od 10 do 14 godina. 1932. godine stupaju novi planovi na snagu. Tih godina već su 30% učenika djevojčice, a 5% nastavnog osoblja čine žene, uprkos činjenici da se učiteljice nisu smjele udavati. U vrijeme nacizma, nakon 1938. godine, mogućnosti obrazovanja, naročito djevojkama, su ograničene. Školstvo je u potpunosti podređeno politiziranom i ideologiziranom sistemu, čiji je zadatak, između ostalog, širenje nacionalističkih ideja.

Sa krajem rata, pod upravom saveznih sila, u Austriji će biti zabranjeni svi prije važeći školski zakoni i planovi. Tek 1955. odlaskom saveznika, Austrija počinje sa vlastitom obrazovnom politikom, zasnovanom na starim tradicijama. 1962. godine novim odredbama, školska obaveza se produžava na devet godina. Za nastavnike je obavezno obrazovanje na Pedagoškoj akademiji. 1974. godine stupa na snagu Zakon o školstvu, koji je i danas na snazi. 1975. uvedena je koedukacija, a od 1979. se dječaci i djevojčice ne odvajaju na nastavi ručnog rada ili sporta u nižoj osnovnoj školi. 1982. ratificirana je Konvencija o uklanjanju svakog oblika diskriminacije žene. Od 1993. za učenike sa smetnjama u učenju postoji mogućnost da posjećuju integrativnu nastavu, znači zajedno sa ostalim učenicima. 2000. godine austrijski obrazovni sistem se po PISA studiji nalazi na sredini ljestvice evropskih zemalja, što nije zadovoljilo očekivanja. Od 2007. uređeno je obrazovanje nastavnika. Pedagoške akademije, Stručne Akademije, Religijski pedagoški instituti i Pedagoški instituti objedinjeni su u Pedagoške visoke škole. Ovdje se obrazuju i dalje školuju svi nastavnici, osim nastavnika viših škola, za koje je obavezno univerzitetsko obrazovanje.

Zadaci Ministarstva obrazovanja su:

U saveznim pokrajinama Ministarstvo zastupaju Pokrajinski školski savjeti. Nadležni su za:

Nastava je obavezna za svu djecu koja u Austriji duže borave. Obaveza počinje sa septembrom one godine u kojoj dijete napuni šestu godinu starosti. Obavezno pohađanje nastave traje devet godina pohađanjem:

Školsku obavezu u Austriji kao i ostalim zemljama carstva uvela je Maria Theresia još 1774. godine

U Austriji pohađaju školu djeca i mladi iz preko 160 zemalja svijeta. Više od 10% učenika s roditeljima kod kuće govori isključivo ili djelimično neki drugi jezik osim njemačkog. Zato se za učenike, čiji su roditelji ili oni sami stranci, oganizira nastava maternjeg jezika. Nastavu nudi Ministarstvo školstva, a prisustvo nastavi je dobrovoljno. Najveći broj učenika, koji za maternji imaju neki drugi jezik, govori turskim, zatim bosanskim, hrvatskim, srpskim, albanskim i rumunskim jezikom. Nastava se nudi u obaveznim školama, a u većim gradovima i na nivou srednjih škola. U školskoj 2006/07. godini iz bečkih škola su izašli prvi đaci koji su maturirali na maternjem, turskom jeziku. Nastava maternjeg jezika se obično nudi u popodnevnim satima, sa trajanjem od najmanje dva školska sata sedmično. Učešće na nastavi se bilježi u đačkim svjedodžbama potvrdom o prisustvu ili ocjenom. Na žalost su nastavnici koji izvode ovu nastavu često prepušteni vlastitoj maštovitosti, jer su materijali koje obezbjeđuje Ministarstvo često zastarjeli i nedovoljni. Pomoć matičnih država kroz ambasade i konzularna predstavništva je zanemariva. Interes roditelja i učenika, kojima je nastava namijenjena se kreće od pasivnosti do velike zainteresovanosti. Značajan broj je onih koji ponudu prihvaćaju, svjesni značaja i prednosti poznavanja drugih, pa i malih jezika.

Turizam je važan dio austrijske privrede, njezin udio je 9% u bruto domaćem proizvodu.  Godine 2007., ukupan broj turističkih noćenja je otprilike ista ljeti i zimi, s vrhovima u februaru te julu i augustu.

Austrija je zauzela 9. mjesto u svijetu po turističkom prihodu, s 18,9 milijarde dolara.  prema međunarodnim turističkim dolascima, Austrija je zauzela 12. mjesto s 20.08 milijuna turista.

Beč privlači najveći dio turista, i ljeti i zimi.  Salzburg primi oko petine noćenja turista u odnosu na Beč, te je drugo najposjećenije odredište u ljetnim mjesecima.  U zimskoj sezoni, brojna naselja u zapadnoj Austriji prestižu Salzburg po broju turističkih noćenja Sölden, Saalbach-Hinterglemm, Ischgl, Sankt Anton am Arlberg i Obertauern




#Article 87: Belgija (2178 words)


Belgija (; ; ), službeno Kraljevina Belgija, jest suverena država koja se nalazi u Zapadnoj Evropi. Graniči sa Holandijom, Njemačkom, Luksemburgom, i Francuskom. Ukupna površina Belgije je 30.528 km2 i ima oko 11 miliona stanovnika. Glavni grad države je Bruxelles. Jedan je od osnivača Evropske unije i domaćin nekoliko službenih sjedišta EU, kao i sjedište mnogih velikih međunarodnih organizacija kao što je NATO.

Belgija se nalazi na kulturnoj raskrsnici germanske i latinske Evrope sa flamanskom zajednicom koja govori holandski jezik i predstavlja 59 % stanovništva Belgije i valonskom zajednicom koja govori francuski jezik i predstavlja 41 % stanovništva Belgije. Osim toga, tu je mala skupina stanovnika koji govore njemačkim jezikom i koji žive uglavnom na području uz njemačku granicu.

Belgija je federalna ustavna monarhija sa parlamentarnim sistemom upravljanja. Njene dvije najveće regije su holandsko govorno područje Flandrija na sjeveru i francusko govorno područje Valonija na jugu. Njemačka zajednica uglavnom naseljava istočnu Valoniju. Belgijska jezička raznolikost i povezani politički sukobi reflektiraju se kroz njenu političku historiju i složen sistem vlasti.

Historijski, područje na kojem se danas nalaze Belgija, Holandija i Luksemburg su bili poznati kao Niske zemlje. Ova regija je nazvana Belgica na latinskom jeziku nakon uspostave rimske provincije Gallia Belgica, koja je obuhvatala skoro isto područje. Od kraja srednjeg vijeka do 17. stoljeća, prostor današnje Belgije je bio prosperitetan i kosmopolitski centar trgovine i kulture. Od 16. stoljeća do Belgijske revolucije 1830. godine, kada se Belgija otcijepila od Holandije, područje Belgije je služilo kao bojno polje između mnogih svjetskih sila, uzrokujući da bude nazvana Bojno polje Evrope. Ova reputacija je bila posebno naglašena za vrijeme dva svjetska rata.

Nakon nezavisnosti, Belgija je učestvovala u industrijskoj revoluciji a tokom 20. stoljeća imala je u posjedu mnoge kolonije u Africi. Druga polovina 20. stoljeća je obilježena rastom napetosti između Flamanije i Valonije koja je podstaknuta različitim jezikom i nejednakim ekonomskim razvojem. Ovaj kontinuirani antagonizam je doveo do nekoliko dalekosežnih reformi, što je rezultiralo tranzicijom od unitarne do federalne organizacije države u periodu od 1970. do 1993. godine. Uprkos reformama, tenzije između Flamanije i Valonije su i dalje žestoke.

U antičkom dobu Belgiju su naselila različita plemena Gala i Kelta. Rimska provincija Gallia Belgica za vrijeme cara Dioklecijana u 3. vijeku podijeljena je na provincije Belgica Prima i Belgica Secunda. U 5. i 6. vijeku naseljavaju se salijski Franci s donje Rajne. Verdunskim ugovorom 843. podijeljena je na zapadni dio koji je dobila Francuska Karla Ćelavog dok je istočni dio dobila Lotaringija Lotara I.

U 12. vijeku nagli uspon tkalačke proizvodnje pogoduje razvoju gradova Briža, Genta, Ypresa i Antwerpena. U 13. i 14. vijeku česte su pobune gradskih obrtnika protiv patricijata. U Stogodišnjem ratu (1337.-1453.) bogati se flandrijski gradovi, zbog privrednih razloga (uvoz vune), opredljeljuju za Englesku. U to doba procvata zemljom upravljaju burgundijski vojvode.

Od 1477. teritorija današnje Belgije pripada dinastiji Habsburg te ostaje u njenom posjedu i nakon borbi za burgundijsku baštinu. Sjeverni Barbant i dio sjeverne Flandrije je od 1648. godine u sastavu južnih pokrajina, a od 1714. godine, nakon Rata za špansko nasljedstvo, belgijske zemlje su ponovno austrijske. Protivaustrijsko raspoloženje odrazilo se u ustanku 1789. i proglašenju Ujedinjenih Belgijskih Država. 1797. priključena je Francuskoj Republici.

Od 1815. ujedinjena je s Holandijom u Ujedinjeno holandsko kraljevstvo na čelu s Vilimom Oranskim. Nakon izbijanja revolucije 1830. u Briselu, Belgija je proglasila nezavisnost, potvrđenu u Londonu 1831.

Iako se u prvom i drugom svjetskom ratu proglasila neutralnom, Njemačka ju je okupirala. Od 1947. sklopljen je carinska unija sa Holandijom i Luksemburgom - Benelux. Belgija učestvuje u stvaranju NATO-a 1949., Evropske zajednice za ugalj i čelik 1951., Evropske ekonomske zajednice 1957. i Evropske unije 1992.

Od 1960. povlači se iz Belgijskog Konga te vojno intervenira u njemu 1977. zajedno s francuskom vojskom. Godine 1951. kralja Leopolda III naslijedio je Baldvin. Početkom 1960-ih razgraničena su jezična područja u Belgiji. Od 1970. ozakonjene su tri zajednice (frankofonska/valonska, flamanska i njemačka), a postupna federalizacija rezultirala je autonomijom tri regije: Valonije, Flandrije i glavnog grada Bruxellesa.

Godine 1993. na prijestolje dolazi Albert II. Krajem 1990-ih i početkom 2000-ih uticajna je Liberalna stranka, u vladajućoj koaliciji sa strankama ljevice i ekološkog pokreta. Od 1999. premijer je Guy Verhofstadt koji je ponovo izabran 2003.

Belgiju čini nizina uz obalu Sjevernog mora i Kanala, središnji brežuljkast ravnjak i gorje Ardeni na jugoistoku. Uz nisku i pjeskovitu obalu pruža se Flandrijska nizina (Vaanderen). Duž obale obrubljena je pojasom dina (visine do 30 m i širine do 2.5 km), koje od poplave mora zaštičuju polderi- isušeno močvarno područje. Polderi prelaze prema unutrašnjosti u pješčano-glinovitu (20–50 m) nizinu Flandrije, s brežuljcima visine do 150 m.

Sjeveroistočno od rijeke Schlede na poldere se nastavlja pješčani kempenski ravnjak visine do 100 m (uz rijeku Meuse). Središnji valoviti ravnjak pruža se između Schlede odnosno Flandrijske nizine na zapadu, kempenskog ravnjaka na sjeveru i dolina rijeke Meuse- Sambre na istoku. Izdiže se od 80 m na sjeveru do 200 m na jugu. Prekriven je pješčanim i glinovitim naslagama, a na jugu plodnim praporom. Jugoistočno od doline Meuse- Sambre prostire se Visoka Belgija s pješčano-vapnenačkim ravnjakom Condroz i znatno sniženim hercinskim gorjem Ardeni (najviši je vrh Botrange, 694 m). Cijelo to područje je raščlanjeno dubokim riječnim dolinama pritoka Meuse i Sambre. Na krajnjem jugoistoku pruža se brežuljkast kraj (300–450 m)- belgijski dio Lotaringije.

Belgija ima okeansku klimu; uticaj zračnih masa s Atlantika jak je u primorju i središnjem dijelu zemlje. Zime su blage i maglovite, a ljeta prohladna s rijetkim kišama. Srednja januarska temperatura snižava se od obale (4 °C) prema unutrašnjosti (0 °C u Ardenima) dok je srednja julska temperatura najviša u središnjoj Belgiji (do 22 °C), a najniža u planinskom području (14 °C). Godišnja količina padalina iznosi u primorju i središnjem dijelu 700–900 mm, a u Ardenima do 1400 mm.

Riječna mreža je gusta. Sve rijeke pripadaju slivu Sjevernog mora. Glavne su Schlede i Meuse (Maas) s pritocima Sambre i Ourthe. Najviši im je vodostaj zimi kada, u nizinskom dijelu, poplavljuju okolno zemljište. Velik je broj kanala koji, osim za plovidbu, služe i za navodnjavanje.

Pod šumom je oko 21% površine zemlje. Prirodni biljni pokrov očuvan je samo u Ardenima, koji obiluju hrastovim i bukovim šumama, dok u nizijskom dijelu rastu mješovite šume breze i hrasta. Crnogorične šume nastale su najčešće pošumljavanjem pustih terena.

Belgija je parlamentarna ustavna i nasljedna monarhija. Ustav je donesen 7. februara 1831. te je više puta dopunjavan. Ustavnim promjenama iz 1970., 1971., 1974. i 1980., a posebno ustavnim zakonodavstvom iz 1993., Belgija je federalizirana. Novim prvim člankom ustava Belgija je definisana kao federativna država sastavljena od tri autonomne regije. U zajedničkoj nadležnosti su: vojska, monetarna i vanjska politika, a sve ostalo prenosi se na regije.

Donošenjem jezičnih zakona u 1960-im godinama, Belgija je postupno preuređena u skladu sa složenim sistemom stanovništva. Proces federalizacije napokon je 1993. završen formalnim ozakonjenjem federalnog uređenja. Federalne jedinice- regije su: flamanska, valonska i briselska. Jezičnim zakonima 1962. i 1963. precizno su utvrđene granice četiriju jezičnih područja: flamanskog, francuskog (valonskog), njemačkog i dvojezičnog flamansko-francuskog.

Na toj osnovici ustavne reforme iz 1970. ozakonile su tri zajednice: valonsku (frankofonsku), flamansku i njemačku, tri regije: valonsku, flamansku i briselsku. Uređene su i upravne jedinice: pokrajine (9) i općine (589). Valonska regija ima 4 frankofonske pokrajine i frankofonski dio regije Barbant. U sastavu valonske regije je i 9 oppćina s pretežno njemačkim stanovništvom u pokrajini Liége. Flamanska regija ima 4 flamanske pokrajine i flamanski dio regije Barbant. Treća federalna jedinica je dvojezično područje glavnog grada, koje obuhvata 19 gradskih općina.

Na izborima 2003. za Zastupnički dom Flamanski liberali i demokrati osvojili su 15,4% glasova, flamanska Socijalistička stranka 14,9%, Krščanski demokrati i Flamanci 13,2%, valonska Socijalistička stranka 13,0%, Flamanski blok 11,6%, Reformski pokret 11,4%.

Od 1999. premijer je Guy Verhofstadt iz stranke Flamanskih demokrata i liberala. Na dužnost je ponovo izabran 2003. godine. Na izborima 1999. predvodio je koaliciju šest stranaka. To je bila prva koalicija bez Krščanskih demokrata od 1958. Drugi mandat Verhofstadt je osvojio predvodeći koaliciju četiri stranke.

Monarh (kralj) nalazi se na čelu države te proglašava zakone i na taj način raspolaže pravom zakonodavne sankcije, a ujedno je i nosilac izvršne vlasti. Svaki njegov akt mora imati i potpis nadležnog ministra. Kralj je i vrhovni zapovijednik vojske. Aktualni kralj je Albert II.

Vlada, tijelo izvršne vlasti, na čelu s premijerom, za svoj je rad odgovorna parlamentu. kojemu podnosi ostavku ako je izglasano nepovjerenje. Obvezan je paritetni sistem vlade s podjednakim brojem ministara Flamanaca i Valonaca.

Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, koji se sastoji od Zastupničkog doma i Senata. Zastupnički dom ima 150 zastupnika, koje građani s 18 navršenih godina biraju neposredno, na 4 godine. Senat ima 71 člana, od kojih 40 senatora građani biraju neposreno, a 31 su kooptivni članovi. Mandat člana senata također traje 4 godine.

Sudbenu vlast obavljaju Kasacijski sud, 5 apelacijskih i prvostepenski sudovi (tribunali). Posebni sudovi su vojni, mirovni, trgovački i sudovi za radne sporove. Državno vijeće (ima 18 članova) učestvuje u pripremanju zakona, a istovremeno rješava neke upravne sporove. Sudski sistem zasnovan je na civilnom pravu koji datira od Napoleonovog kodeksa iz 1800-ih.

Belgija je od 1993. savezna država, koja se sastoji od tri regije: Regije glavnog grada Bruxellesa, Flandrije i Valonije. Drugi upravni nivo čine 10 pokrajina, koje su podijeljene na ukupno 43 arondismana. Lokalna uprava je na nivou 589 općina. Teritorijalna podjela definirana je standardom .

Belgija visok stepen razvoja može zahvaliti povoljnom geografskom položaju, izuzetno razvijenoj saobraćajnoj infrastrukturi, raznolikoj industriji, te razvijenoj trgovini. Industrija je uglavnom koncentrirana u vrlo razvijenoj i bogatoj regiji Flandriji na sjeveru, koja je poznata i po najvećoj vrijednosti izvoza po stanovniku u svijetu. Belgija je prisiljena uvoziti znatne količine sirovina, zbog nedovoljnog broja prirodnih izvora, te izvoziti velike količine gotovih proizvoda.

Kada se uporedi udio izvoza i uvoza u BDP-u, za Belgiju se može reći da predstavlja jedno od najotvorenijih privrednih država u Evropi, koje je najviše ovisno o trgovačkoj saradnji sa 3 susjedne zemlje: Njemačkom, Francuskom i Holandijom. Sve to čini Belgiju znatno ovisnom o kretanjima na inozemnom tržištu. Stopa rasta GDP-a znatno se smanjila 2001. godine zbog globalne ekonomske recesije.

Struktura BDP-a ukazuje da se radi o izuzetno razvijenoj zemlji: poljoprivreda 2%, industrija 27%, usluge 71%. Ukupni BDP iznosio je u 2004. godini 283,5 milijardi eura, što daje 27.253 eura po stanovniku. Stopa nezaposlenosti iznosila je u 2004. godini iznosila 7,8%. Stopa rasta privrede u 2004. iznosila je 5,2%, dok je inflacija bila 1,9%. U uslužnom sektoru radi 74,2% stanovnika, u industriji 24,5%, a u poljoprivredi samo 2%.

Izvoz je za 2004. godinu iznosio 246,4 milijardi eura, a glavni izvozni partneri su Njemačka, Francuska, Holandija i Ujedinjeno Kraljevstvo. Glavni izvozni proizvodi su hemijski i farmaceutski proizvodi, prijevozna sredstva, strojevi i oprema, plastika i guma, te metali.

Uvoz je u 2004. godini iznosio 229,5 milijardi eura. Glavni uvozni partneri su: Holandija, Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD.

Belgija ima jednu od najgušćih saobraćajnih mreža na svijetu razmjerno svojoj maloj površini. Ukupna dužina puteva i autoputeva iznosi 140 000 km; putna mreža povezuje Belgiju s Francuskom, Njemačkom i Holandijom. I željeznička mreža je gusta i djelotvorna. Riječna mreža raspolaže dobro razgranatim sistemom plovnih puteva koji povezuju Belgiju s roterdamskom lukom u Holandiji, te sa bazenima Seine u Francuskoj i Rajne u Njemačkoj. Najvažnije morske luke su Antwerpen, Gent, Bruges i Ostende. Uz najveće se gradove nalaze međunarodni aerodromi: oni u Bruxellesu, zahvaljujući sjedištima evropskih institucija u gradu, bilježi stalan porast saobraćaja.

Belgija ima 10.419.000 stanovnika u 2005. godini. Sa 342 stanovnika po km2 jedna je od najgušće naseljenih evropskih država. Najveće gustoća stanovnika je u Flamanskom dijamantu koji čine aglomeracije Brisela, Genta, Antwerpena i Leuvena i ostalih urbanih središta poput Liègea, Charleroia i Briža. Više od 97% stanovnika živi u gradovima što predstavlja jedan od najvećih postotaka urbanizacije na svijetu. Najveći gradovi su: Brisel (1.006.749 stanovnika), Antwerpen (457.000), Gent (231.000), Charleroi (201.000), Liege (187.000) i Briž (117.000).

Po regijama najviše stanovnika u 2005. ima Flamanija: 6.043.161, Valonija ima 3.395.942 i Brisel 1.006.749. Oko 60% stanovnika govori flamanskim, 40% francuskim (31% Valonci), a 1% njemačkim. 

Oko 58% stanovnika čine etnički Flamanci, 31% Valonci, a ostalih 11% čine imigranti iz Italije, Francuske, Njemačke i Sjeverne Afrike. Prema vjeri Belgijanci su većinom katolici, 75%, dok ostalih 25% čine muslimani, protestanti, židovi i ateisti. Očekivana životna dob je 78,77 godina. Za muškarce iznosi 75,59 godina, a za žene 82 godine.

Najvažniji dio belgijske kulture su festivali. Najpoznatiji je karneval u Binšu. U književnosti su zastupljene flamanska i francuska književnost. Najpoznatiji srednjovjekovni književnici su Filip de Komin i Žan Froasar. Najpoznatiji iz 19. vijeka su Charles de Koster, Emil Verheren i Hendrik Konsijens, a iz 20. vijeka grof Moris Polidor Mari Bernard Meterlink. Belgija je bila jedan od centara renesanse u 15. i 16. vijeku. Najpoznatiji slikari ovog perioda su Hubert van Ejk, Jan van Ejk, Hijeronimus Boš i Piter Brigel Stariji. U 17. vijeku je najpoznatiji ser Antoni van Dik koji je ujedno i najpoznatiji flamanski slikar. U 20. vijeku su najpoznatiji baron Džejms Sidni Ensor, Pol Delvo i Rene Fransoa Gislan Margit. Belgijski arhitekta baron Viktor Horta je snažno uticao na razvoj evropske arhitekture u 20. vijeku. Modernu arhitekturu Belgije je razvio Henri Klemens van de Velde.




#Article 88: Bugarska (5053 words)


Bugarska (), zvanično Republika Bugarska (), jeste suverena država u jugoistočnoj Evropi. Graniči sa Rumunijom na sjeveru, Srbijom i Sjevernom Makedonijom na zapadu, Grčkom i Turskom na jugu i izlazi na Crno more na istoku. Sa ukupnom površinom od 110.994 km2, ona je 16. država po površini u Evropi.

Organizirane prahistorijske kulture počele su se razvijati na području današnje Bugarske tokom neolitskog perioda. Tokom njene antičke historije na njenoj teritoriji živjeli su Tračani, a kasnije Perzijanci, Grci i Rimljani. Nastanak ujedinjenih bugarskih zemalja veže se za osnivanje Prvog bugarskog carstva 681. koje je dominiralo većim dijelom istočnog Balkana te je djelovalo kao kulturno čvorište za Slavene tokom srednjeg vijeka. Padom Drugog bugarskog carstva 1396. njena teritorija potpada pod vlast Osmanlija koja je trajala gotovo petsto godina. Rusko-turski rat 1877/78. doveo je do nastanka treće bugarske države. Narednih godina vodila je nekoliko ratova sa susjednim državama, što je navelo Bugarsku da stane na stranu Njemačke u oba svjetska rata. Nakon Drugog svjetskog rata 1946. postaje jednopartijska socijalistička država kao dio sovjetskog istočnog bloka. U decembru 1989. vladajuća Komunistička partija Bugarske dozvolila je višestranačke izbore, što je na kraju odvelo Bugarsku tranzicijom u demokratiju i tržišnu ekonomiju.

Bugarsko stanovništvo od oko 7,3 miliona je pretežno urbanizirano i uglavnom koncentrirano u administrativnim centrima 28 bugarskih provincija. Većina komercijalnih i kulturnih aktivnosti je fokusirana na glavni i najveći bugarski grad, Sofiju. Najrazvijenije oblasti ekonomije su teška industrija, elektroinženjering i poljoprivreda, koje se oslanjaju na lokalne prirodne resurse.

Današnja politička struktura države određena je usvajanjem demokratskog ustava 1991. godine. Bugarska je unitarna, parlamentarna republika sa snažnom političkom, administrativnom i ekonomskom centralizacijom. Članica je Evropske unije, NATO saveza i Vijeća Evrope, i jedna je od osnivača OSCE-a, a nestalni član Vijeća sigurnosti UN bila je tri puta.

Počeci bugarske državnosti vežu se za godinu 632. kada je osnovana Stara velika Bugarska (Patria Onoguria). Od 6. vijeka Slaveni počinju pristizati na područje današnje Bugarske. Godine 678. kada je Bugarsko carstvo već propalo, Prabugari (Protobugari) na čelu sa Asparuhom doseljavaju na Balkansko poluostrvo. Zajedno sa preostalim tračkim i rimskim stanovništvom on osniva Prvo bugarsko carstvo (trajalo od 679. do 1018. a koje Bizantija priznaje 681). Vremenom se to carstvo proširilo na gotovo cijeli Balkan. Prva bugarska prijestolnica bila je Pliska. Time je Bugarska postala treća priznata država u Evropi i jedna od malobrojnih koja nije plaćala danak Istočnom rimskom carstvu. Stapanjem starosjedilačkog i pridošlog stanovništva nastao je današnji narod Bugari.

Vladar Boris I prešao je 864. na bizantinsko hrišćanstvo. Njegov sin Simeon I (893-927) bio je jedan od najvažnijih vladara Bugara, porazivši Srbe, Mađare i Bizantince, osnovao je bugarski pravoslavni patrijarhat te je promovirao starobugarsku literaturu. Tokom njegove vladavine na carskom dvoru je nastalo i ćirilično pismo. Simeon I je bio prvi vladar koji je nosio titulu cara, a sam sebe je nazivao Carem Bugara i Rimljana (istočnih Rimljana odnosno Bizantinaca). Pod dinastijom Komitopula Ohrid postaje bugarska prijestolnica, a carstvo od 972. do 1018. kroz naslijeđivanje potpada pod Bizantijsko carstvo.

Od vladavine Borisa I u 9. vijeku, njegova država je bila izložena stalnom pokrštavanju iz Konstantinopolja, zbog čega danas većina Bugara pripada pravoslavnoj crkvi. Pokrštavanje je dovelo do prvog kulturnog procvata u carstvu. U gradovima Preslav, Pliska i Ohrid otvorene su škole, iz kojih se dalje širila starobugarska kultura i jezik na druge slavenske narode. Iako je bugarska kultura bila pod snažnim utjecajem Bizantije, ipak se može govoriti o prvom južnoslavenskom utjecaju i starocrkvenoslavenskom jeziku. Bugarska je dugo vremena bila vrlo moćno carstvo koje se u vojnom pogledu moglo mjeriti sa Bizantijskim. Tokom vladavine cara Petra I nastala je hrišćanska zajednica Bogumila, koji se smatraju pretečama boraca protiv dogmi u crkvi, a koji su znatno utjecali i na pojavu katarskog pokreta u zapadnoj Evropi.

Braća Ivan Asen I i Petar IV iz dinastije Asena u 12. vijeku su osnovali Drugo bugarsko carstvo sa Tarnovgradom (Veliko Tarnovo) kao novom prijestolnicom. Carstvo  je opstalo od 1186. do 1393. a najveći uspon i širenje doživjelo je pod vlašću cara Ivana Asena II. Prijestolnica Tarnovo postalo je novi kulturni, duhovni i politički centar jugoistočne Evrope. Savremenici su ga nazivali novim Jerusalemom, Rimom i Konstantinopoljem istovremeno. Od tada nastaje i takozvani drugi južnoslavenski utjecaj, koji se razvijao sve do početka osmanlijskih osvajanja u Evropi u 14. vijeku. Bježeći od Osmanlija, mnogi slavenski, a pretežno bugarski, naučnici i učitelji tarnovske škole (poput kasnijeg metropolita Kipriana) našli su utočište u tada osnaženoj moskovskoj Rusiji.

Između 1393. i 1396. cijela današnja Bugarska pala je pod osmanlijsku vlast, koja je trajala narednih gotovo 500 godina. Godine 1444. pokušaj oslobađanja Bugarske koji je izvela poljsko-ugarska vojska pod komandom poljsko-ugarskog kralja Vladislava III u bici kod Varne nije uspio. Dio bugarskog stanovništva u narednim vijekovima prelazi na islam. Oko 1800. u Bugarskoj jača duhovno-nacionalni otpor stanovništva sa sve izraženijim zahtjevima za nezavisnost. Tada počinje i era bugarskog nacionalnog preporoda. Slično kao i kod tadašnjih sličnih pokreta u zapadnoj Evropi, došlo je do povezivanja antičkih i ranih bugarskih i bizantijskih tradicija, ali postojalo snažno suprostavljanje heleziniranju društva.

Krvavo gušenje aprilskog ustanka Bugara 1876. godine koji je podignut protiv Osmanlija, kao i ljutnja kršćanskih zemlja u Evropi dovela je do Rusko-turskog rata 1877/1878. godine. U tom krvavom ratu obje strane su pretrpile znatne gubitke. Nakon prelaska Dunava i planine Balkan tokom zime, ruska carska armija je ipak izvojevala pobjedu te je uspjela prodrijeti nadomak Istanbula.

Sanstefanskim mirom potpisanim 3. marta 1878. između Rusije i Osmanlijskog carstva, postavljeni su temelji moderne bugarske države. Sporazum je previdio davanje određene autonomije ugrubo području na kojem se prostiralo nekadašnje Drugo bugarsko carstvo. Druge velike slike su odmah odbacile taj sporazum zbog straha da bi tako velika država na Balkanu mogla ugroziti njihove interese. Odredbe Sanstefanskog sporazuma izmijenjene su na Berlinskom kongresu 13. jula 1878. kojim je određena mnogo manja država koja se sastojala iz Mezije i područja oko Sofije, ostavljajući veliki broj Bugara izvan granica nove države. Ta činjenica je u velikoj mjeri utjecala na formiranje bugarskog vojnog pristupa u međunarodnoj politici tokom prve polovine 20. vijeka.

Kneževina Bugarska pobijedila je u ratu protiv Srbije i 1885. priključila sebi poluautonomnu osmanlijsku teritoriju Istočnu Rumeliju, proglašavajući nezavisnost od Osmanlijskog carstva 5. oktobra 1908. U godinama nakon proglašenja nezavisnosti, Bugarska jača u vojnom pogledu pa se u nekim izvorima spominje i pod nadimkom balkanska Pruska.

 
Između 1912. i 1918. Bugarska je bila uključena u tri ratna konflikta: Prvi i Drugi balkanski rat i Prvi svjetski rat. Nakon velikog poraza u Drugom balkanskom ratu, Bugarska se ponovno našla na gubitničkoj strani kao rezultat njenog savezništva sa Centralnim silama u Prvom svjetskom ratu. I pored regrutiranja više od četvrtine svog stanovništva, bugarska armija u Prvom svjetskom ratu dosegla je do veličine od 1,2 miliona vojnika i ostvarila nekoliko važnih pobjeda, kao što su bitke kod Dorjana (1917) i Dobriča, ali je ipak 1918. morala kapitulirati. Kraj rata je donio velike teritorijalne gubitke, pored ubijenih 87.500 vojnika. Više od 253.000 izbjeglica došlo je u Bugarsku od 1912. do 1929. kao efekat tih ratova, dajući dodatni pritisak na već uništenu nacionalnu ekonomiju. Politički nemiri poslije rata su bili posljedica teritorijalnih gubitaka i poraza, a doveli su do uspostave kraljevine pod autokratskom diktaturom cara Borisa III (1918-1943). Bugarska je ušla u Drugi svjetski rat 1941. na strani Sila Osovine, ali je odbila učestvovati u operaciji Barbarossa i spasila je svoje jevrejsko stanovništvo od deportacija u koncentracione logore. Iznenadna smrt cara Borisa III u ljeto 1943. gurnula je zemlju u politička previranja, a nakon što je bilo očito da Njemačka gubi rat, komunistički partizanski pokret je počeo brzo dobijati na značaju. Vlada Bogdana Filova kasnije nije uspjela postići mirovni sporazum sa Saveznicima, a također nije udovoljila sovjetskom ultimatumu da istjera njemačke jedinice sa svoje teritorije, što je dovelo do ruske objave rata i invazije SSSR-a u septembru 1944. Komunističko orijentirana Domovinska fronta je preuzela vlast, okončala učešće zemlje na strani Sila Osovine te se pridružila Saveznicima do kraja rata.

Prevrat (socijalistička revolucija kako se zvao do 1989) koji je organizirala lijevo orijentirana organizacija Domovinski front 9. septembra 1944. doveo je do ukidanja monarhije, a jednostranačka narodna republika proglašena je tek 1946. godine. Bugarska je postala dio sovjetske sfere utjecaja pod vodstvom Georgija Dimitrova (1946–1949), koji je postavio temelje brze industralizacije staljinističke države koja je, poput SSSR-a, također imala vrlo represivnu vlast, a ubijene su i hiljade neistomišljenika. Do 1980tih BDP i BDP po glavi stanovnika je učetvorostručen, ali je ekonomija i dalje ostala ranjiva i osjetljiva na povećanja vanjskog duga, što je došlo do izražaja 1960, 1977 i 1980. godine. Iako je u zemlji bila planska privreda po uzoru na SSSR, predsjednik Todor Živkov je ipak vršio manje eksperimente sa određenim zakonima kojima se propagirala tržišna privreda. Vršene su i represije prema manjinskom stanovništvu turskog porijekla pokušavajući ih asimilirati u Bugare. Kampanja asimilacije počela je 1984. a uključivala je zatvaranje džamija i prisiljavanje etničkih Turaka da uzmu slavenska imena.

Pod utjecajem raspada istočnog bloka, 10. novembra 1989. Komunistička partija Bugarske je odustala od svog političkog monopola, Živkov je dao ostavku, a Bugarska počela postepenu tranziciju u parlamentarnu demokratiju. Prvi slobodni izbori održani su u junu 1990. a pobijedila je Socijalistička partija Bugarske. Reformski paket je usvojen 1997. a tek od 2001. ekonomski, politički i geopolitički uslovi su se počeli popravljati. U NATO savez primljena je 2004. a u Evropsku uniju 2007. godine.S

Bugarska je suverena država koja se nalazi u Jugoistočnoj Evropi a graniči sa Rumunijom na sjeveru, Srbijom i Makedonijom na zapadu, Grčkom i Turskom na jugu i Crnim morem na istoku. Veći dio sjeverne granice sa Rumunijom, do grada Silistra, formira rijeka Dunav. Površina Bugarske iznosi 110.879 km2, nešto je veća od Islanda ili američke savezne države Tennessee. S obzirom na relativno manju površinu, Bugarska ima veliki broj topografskih karakteristika. Čak i na manjim površinama države, reljef se može podijeliti na ravnice, planine, brda, planine, slivove, klisure i duboke riječne doline. Geografski centar Bugarske nalazi se kod Uzane, zimskog odmarališta.

Bugarska se odlikuje značajnom raznolikošću pejzaža, od snježnih vrhova u Rilu, Pirinu i planine Balkan do blage i sunčane obale Crnog mora; od tipično kontinentalne Dunavske ravnice na sjeveru do jakog mediteranskog klimatskog utjecaja u dolinama historijske regije Makedonije, u najjužnijem dijelu Trakije. Najveći dio Bugarske nalazi se unutar pojasa umjerene kontinentalne klime, sa planinskom klimom u području najviših planina i subtropskom klimom u najjužnijim regijama.

Posjeduje gustu riječnu mrežu, ali sa izuzetkom rijeke Dunav, rijeke su uglavnom su kratke i sa malim protokom vode. Prosječna godišnja količina padavina iznosi 670 mm. Kišne padavine su slabije u nizinama a obilnije u planinama. Najsušnije područje je Dobrudža u sjeveroistočnom dijelu Dunavske ravnice (sa količinom padavina od 450 mm), dok su najobilnije padavine izmjerene u području gornjeg toka rijeke Ogosta, na planinama zapadnog dijela Balkana (2293 mm).

Prostire se unutar šest Zemljinih ekoregiona paleoarktičke ekozone: Balkanskih mješovitih šuma, Rodopskih planinskih mješovitih šuma, Euksinsko-kolhijske širokolisnih šuma, Egejsko-zapadnoturskih sklerofilnih i mješovitih šuma, Lesostepe i Pontijsko-kaspijskih stepa.

Državne granice Bugarske su ukupne dužine od 1.867 km od čega je 1.181 km kopnene a preostalih 686 km su pomorske i riječne granice. Dužina crnomorske obale iznosi 378 km.

Sjeverna granica sa Rumunijom iznosi 609 km. Najveći dio te granice formira rijeka Dunav u dužini od 470 km, od ušća rijeke Timok na zapadu do grada Silistra. Kopneni dio granice s Rumunijom, od grada Silistra do Crnog mora iznosi 139 km. U graničnom pojasu rijeke Dunav postoji 48 bugarskih i 32 rumunska riječna ostrva. Najveće od njih je ostrvo Belene (41 km2) i pripada Bugarskoj.

Istočna granica Bugarske je ustvari crnomorska obala Bugarske i proteže se od rta Sivriburun do ušća rijeke Rezovo na jugu. Bugarsko priobalje čini desetinu ukupne obale Crnog mora a uključuje i dva značajna zaliva: Varnski i Burgaški zaliv, oba nazvana po gradovima koji se nalaze u blizini.

Južna granica je dužine 752 km, od čega 259 km sa Turskom i 493 km sa Grčkom. Granica između Bugarske i Turske se prostire od ušća rijeke Rezovo na istoku, preko planine Strandža, prelazi rijeku Tundžu i završava na rijeci Marica, u blizini naselja Kapitan Andreevo. Na bugarsko-turskoj granici postoje tri granična prijelaza. Granica sa Grčkom se prostire od Kapitan Andreeva preko nekoliko grebena planine Rodopi, uglavnom slijedeći sliv rijeke Arda i Vacha na bugarskoj strani, prolazi planinom Slavjanka, prelazi rijeku Struma i završava na vrhu Belasice, na vrhu Tumba, tromeđi Bugarske, Grčke i Makedonije.

Od vrha Tumba započinje zapadna granica Bugarske od toga 165 km sa Makedonijom i 341 km sa Srbijom.

Bugarska ima gustu mrežu od oko 540 rijeka, ali sa značajnim izuzetkom Dunava, većina vodotoka ima kratku dužinu i nizak vodostaj. Riječna mreža je najgušća u planinskim oblastima, a najrjeđa u Dobrudži, Dunavskoj ravnici i na području Gornjotrakijske ravnice. Površina Bugarske se dijeli na dva sliva: Crnomoski sliv (57% teritorije Bugarske i 42% rijeka) i Egejski sliv (43% teritorije i 58% rijeka).

Planina Balkan je razdjelnica ova dva sliva. Sjeverno od ove planine je crnomorski sliv gdje većinu vode odvodi Dunav. S ovog područja Dunav odvodi oko 4% od svoje ukupne vodene mase. Širina Dunava na sjevernoj granici Bugarske iznosi između 1,6 i 2,4 km. Najveći priliv vode se javlja tokom maja. Najduža rijeka koja se u potpunosti nalazi na bugarskoj teritoriji je rijeka Iskar, dužine 368 km i slivnog područja od 8.640 km2 i jedina je podunavska rijeka Bugarske koja ne izvire na Balkanu već ispod padina planine Rila. Ova rijeka prolazi kroz predgrađe Sofije, presjeca Balkan i na svom toku do Dunava formira spektakularnu klisuru dužine 163 km.

Ostale značajnije pritoke Dunava su: Lom, Ogosta, Vit, Osam i Jantra. Najduža rijeka koja se direktno ulijeva u Crno more je rijeka Kamchiya, dužine 254 km.

Bugarska ima vrlo dinamičnu klimu, koja je rezultat njenog položaja kao mjesto ukrštanja sredozemnih i kontinentalnih zračnih masa i efekata prepreke u vidu njenih brojnih planina. Sjeverna Bugarska je u prosjeku 1 °C hladnija i prima 200 mm više padavina godišnje od područjima južno od planine Balkan. Temperaturne amplitude znatno variraju u različitim područjima. Najniža zabilježena temperatura bila je -38,3 °C dok je najviša bila 45,2 °C. Prosječna količina padavina iznosi oko 630 mm, a varira između 500 mm koliko pada u Dobruđi do više od 2500 mm u planinama. Kontinentalne zračne mase donose tokom zime i znatne količine snijega.

Zastava Bugarske se sastoji od tri jednaka vodoravna polja, bijele (vrh), zelene, i crvene boje.

Bijela predstavlja mir, zelena plodnost bugarskih zemalja, a crvena hrabrost naroda.

Prvobitno su korištene panslavenske boje izvedene iz boja ruske zastave. Središnja pruga bila je plava kao na zastavi Rusije. Ipak, nakon sticanja nezavisnosti 1878. godine plava je promijenjena u zelenu jer se Bugarska razvijala kao poljoprivredna zemlja. Zastava Istočne Rumelije, nekadašnje turske pokrajine, a sada dijela Bugarske, izvorno se također sastojala od tih boja.

U periodu komunizma na zastavi je s lijeve strane bijelog polja bio grb koji je 1989. uklonjen. Na njemu je bio lav okružen vijencem pšenice ispod crvene zvijezde petokrake i iznad vrpce na kojoj su pisale godine: 681., godina osnivanja prve bugarske države, i 1944., godina u kojoj je pučem uspostavljena komunistička vlast.

Grb Bugarske је usvojen 1997. godine. Ovo је prvi grb koji je Bugarske koristila od završetka ere komunizma početkom devedesetih godina XX vijeka. Dogovor oko grba je bio izvor velike kontroverze u bugarskoj vladi i parlamentu zbog rasprava različitih političkih partija oko elemenata grba. Poslije sedmogodišnje rasprave u javnosti i u skupštini, usvojen je konačan oblik bugarskog grba.

Grb ima dva lava koji drže štit na kome je prikazan treći lav. Iznad štita je kruna bugarskog cara Ivana Asena II. Ispod štita je na bugarskom ispisan nacionalni moto, Jedinstvo daje snagu (bugarski: Съединението прави силата).

Kruna iznad štita, i samim tim iznad lava na štitu nije kruna posljednje bugarske monarhije, već druge bugarske monarhije (1185 - 1396). Ovo Drugo Bugarskog Carstvo su uspostavila braća Petar i Asen, nakon što je Bugarska oslobođena od bizantijske kontrole, a prije nego što je pala pod osmanlijsku vlast.

Mila Rodino (bugarski: Мила Родино; bosanski: Mila domovino) jest nacionalna himna Bugarske. Bazira se na muzici i tekstu pjesme Gorda Stara planina, koju je napisao Cvetan Radoslavov nakon što je otišao u Srpsko-bugarski rat 1885. Kao himna usvojena je 1964.

Pasoš Bugarske putna je isprava koja se državljanima Bugarske izdaje za putovanje i boravak u inozemstvo, kao i za povratak u zemlju. Za vrijeme boravka u inozemstvu, putna isprava služi za dokazivanje identiteta i kao dokaz o državljanstvu Bugarske. Pasoš Republike Bugarske se izdaje za neograničen broj putovanja.

Bugarska je parlamentarna demokratija u kojoj funkciju najvišeg izvršnog organa vlasti obavlja premijer. Politički sistem ima tri organa vlasti: zakonodavnu, izvršnu i sudsku, a univerzalno pravo glasa imaju svi građani stariji od 18 godina. Ustav Bugarske također propisuje mogućnosti direktnog demokratskog glasanja. Izbore u zemlji nadgleda nezavisna Centralna izborna komisija koja uključuje članove svih većih političkih stranaka. Da bi učestvovale na državnim izborima, stranke se moraju prijaviti izbornoj komisiji. U većini slučajeva, premijer postaje vođa stranke koja osvoji najveći broj glasova na izborima, mada to nije pravilo.

Predstavnici političkih stranaka izabranih na izborima učestvuju u radu Nacionalne skupštine, koja se sastoji iz 240 zastupnika izabranih na četvorogodišnji mandat na direktnim izborima. Nacionalna skupština ima ovlasti da donosi zakone, odobrava budžet, raspisuje predsjedničke izbore, bira i otpušta premijera zemlje i druge ministre, proglašava ratno stanje, šalje vojnike izvan zemlje i ratificira međunarodne sporazume i ugovore. Predsjednik Bugarske je državnik i vrhovni komandant oružanih snaga, te ima ovlasti da vrati zakonske prijedloge u daljnju raspravu iako parlament može preglasati predsjednički veto prostom većinom glasova svih članova parlamenta.

Na predsjedničkim izborima 2011. u Bugarskoj izabran je predsjednik Rosen Plevnelijev iz stranke GERB (Građani za evropski razvoj Bugarske) koji je osvojio 52,5% glasova u drugom krugu izbora gdje se suočio sa protivkandidatom Ivajlom Kalfinom iz Socijalističke stranke Bugarske koji je osvojio 47,5% glasova.

Bugarska primjenjuje uobičajeni građanski pravni sistem. Sudski sistem nadgleda Ministarstvo pravde. Vrhovni administrativni sud i Vrhovni sud za poništenja su najviše instance sudova za žalbe a oni i nadgledaju provođenje zakona na nižim sudovima. Vrhovno sudsko vijeće upravlja sistemom i postavlja sudije. Bugarski sudski sistem, zajedno s drugim institucijama u državi i dalje su među najneefikasnijim i najviše korumpiranim u Evropi.

Bugarska vojska ( Bug. Bugarska vojska ) je oružana formacija Republike Bugarske . Glavni zapovjednik Republike Bugarske je Rosen Plevneliev . Ministarstvo obrane nadležno je za civilnu kontrolu i političku upravu, dok je Glavni vojni štab zadužen za vojnu upravu. Operativni elementi oružanih snaga Bugarske su: Bugarska kopnena vojska , Bugarska mornarica i Bugarske zračne snage .

Slava bugarske vojske je sveti George ( 6. maja ) koji je u Bugarskoj također nacionalni praznik.

Nakon što je u aprilu 2004. postala članica NATO- a , bugarsko Ministarstvo obrane pokrenulo je plan (poznat kao PLAN 2004) kojim se započeo proces smanjenja, modernizacije i reorganizacije bugarske vojske, čime je broj pripadnika bugarske vojske smanjen na 50 000. Od 1. januara 2008. ukinuta je vojna služba u Bugarskoj, što Bugarsku vojsku čini 100% profesionalnom

Od 1999. godine Bugarska je podijeljena na 28 provincija ili oblasti. Prije toga je bila podijeljena na 9 oblasti. Oblasti su dobile ime po glavnom i najvećem gradu u toj oblasti. Tih 28 oblasti su:

Bugarska ima tržišnu ekonomiju u razvitku, u gornjoj sredini prihodovnog raspona, gdje privatni sektor daje više od 80 posto BDP-a. Počev od pretežno poljoprivredne zemlje sa većinskim seoskim stanovništvom 1948. godine, do 1980tih Bugarska se pretvorila u industrijsku privredu sa naučnim i tehnološkim istraživanjima kao glavnim prioritetima njenih budžetskih izdataka. Gubitak tržišta zemalja SEV-a (Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć) 1990tih i kasnija privredna šok terapija planskog privrednog sistema prouzrokovala je nagli pad industrijske i poljoprivredne proizvodnje, da bi potom uslijedio potpuni ekonomski kolaps 1997. Nekoliko godina kasnije, bugarska privreda se uglavnom oporavila tokom perioda brzog rasta, ali su prosječne plaće ostale jedne od najnižih u Evropskoj uniji sa 885 leva (453 €) prema pokazateljima iz novembra 2015. Bugarska vlada je u decembru 2015. objavila da će od 2016. minimalna plata iznositi 420 leva. Više od petine radne snage zaposleno je sa najnižom plaćom od jednog € po satu. Međutim, plaće donose samo polovinu dohotka u prosječnom domaćinstvu, zbog vrlo raširene sive ekonomije na koju prema procjenama otpada gotovo 32% BDP-a. Bugarski BDP po stanovniku (izražen po paritetu kupovne moći) iznosi oko 47% od prosjeka EU, prema podacima Eurostata iz 2013. godine, dok troškovi života iznose oko 48% evropskog prosjeka. Državna valuta je lev, koji je vezan za euro sa nepromjenjivim kursem od 1,95583 leva za 1 euro. Bugarska nije članica eurozone i odbacila je planove o prelasku na euro.

Bugarska je prema podacima iz 2005. imala oko 7,72 miliona stanovnika, a gustoća naseljenosti iznosila je oko 70 stanovnika/km2. Najveći dio stanovništva živi u gradovima južno od planine Balkan. U posljednjih nekoliko godina broj stanovnika je u padu, u 2001. pad je iznosio 1,14 posto, krajem 2008. pad je bio 0,43% dok se početkom 2011. broj stanovnika smanjio za 0,7%. Očekivana starost stanovništva prema procjenama WHO iznosila je 69 godina za muškarce i 76 godina za žene.

Prema podacima popisa 2011. u Bugarskoj je živjelo 7.364.570 stanovnika. U periodu od 2001. do 2011. zemlju je napustilo 175.244 osoba, a koji su se odselili uglavnom u zapadnoevropske zemlje, najviše u Španiju, Italiju i Njemačku. Samo dvije provincije: oblast glavnog grada Sofije (+120.749 stanovnika) i oblast Varna (+13.061 stanovnik) te četiri grada: Sofija, Varna, Burgas i Veliko Tarnovo zabilježili su porast broja stanovnika u tom periodu. Četiri provincije (grada Sofije, Burgas, Varna i oblast Plovdiv) imaju više od 400.000 stanovnika. Oko 39,2% stanovništva živi u devet općina, od kojih svaka ima više od 100 hiljada stanovnika. U 60 općina broj stanovništva iznosi manje od 6 hiljada. Prema podacima popisa, u Bugarskoj je bilo 255 gradova i 5.047 sela. 5.339.001 osoba ili 72,5% stanovnika je živjelo u gradovima, dok je 2.025.569 stanovnika ili 28,9% živjelo na selu. Oko 33,6% stanovništva živi u sedam najvećih gradova.

Prema starosti, oko 15,3% stanovnika bilo je do 15 godina starosti. Stopa fertilnosti iznosi oko 1,3 djeteta po ženi. Statistički najmlađe stanovništvo živi u provinciji Burgas (14,7%) i Sliven (17,2%); dok su najstariji stanovnici provincija Vidin (26,5%), Montana i Gabrovo (24%) i Loveč (23,3%).

Prema popisu 2011. 84,8% stanovnika Bugarske bili su etnički Bugari; 8,8% Turci i 4,9% Romi. Osim toga, prema popisu u Bugarskoj je živjelo 9.978 Rusa, 6.552 Armena, 3.684 Vlaha (na sjeveru Rumuni, a na jugu Arumuni) te Pomaci, Bugari islamske vjeroispovijesti koji pričaju bugarski jezik. Približno četvrtina odnosno trećina današnjeg bugarskog stanovništva su potomci bugarskih izbjeglica iz Makedonije (Makedonski Bugari) i Trakije (Trački Bugari).

I pored ove historijske udaljenosti, ove grupe aktivno učestvuju u kulturnom i političkom životu zemlje. Naprimjer, Pokret za prava naroda i slobodu (DPS), koji su pretežno podržavali Bugari turskog i muslimanskog porijekla, učestvovao je u dvije koalicijske vlade 2001. i 2009. godine. Turska manjina je prema popisu iz 2001. posebno brojna u provincijama Krdžali, Razgrad, Trgovište, Silistra i Šumen. Pomaci su najviše zastupljeni u provinciji Smoljan. Kao reakcija na rastući utjecaj ovih manjina 2005. je formirana nacionalistički usmjerena Ataka stranka.

U skladu sa članom 3. Ustava Bugarske iz 1991. službeni jezik je bugarski. Prema članu 36. Ustava, učenje i korištenje bugarskog jezika je pravo i obaveza svih državljana Bugarske. Oni državljani kojima je maternji jezik neki drugi, imaju dodatno pravo učiti i koristiti također i svoj jezik. Zakonskom regulativom se može odrediti u kojim slučajevima se mora koristiti isključivo službeni jezik. U Bugarskoj se kao jezici manjina uglavom koriste turski, romski i armenski jezik. Međutim, turski jezik koji se koristi u Bugarskoj je zapravo jedno narječje turskog koje se znatno razlikuje od standardnog turskog u matici a karakteristično je u leksičkom smislu po velikom utjecaju bugarskog. U Bugarskoj se zvanično koristi bugarsko ćirilično pismo.

Tradicionalna bugarska kultura sadrži pretežno tračko, slavensko i prabugarsko naslijeđe, a pored toga primijetan je utjecaj i antičke Grčke, Rimljana, Osmanlija, Perzijanaca i Kelta. Devet historijskih i prirodnih objekata je upisano na spisak UNESCO-ve Svjetske baštine: Madarski konjanik, trački grobovi u Sveštari i Kazanluku, crkva Bojana, manastir Rila, Ivanovske crkve u stijenama, nacionalni park Pirin, prirodni rezervat Srebarna i antički grad Nesebar.

Nestinarstvo, ritualni ples oko vatre tračkog porijekla, uključen je u spisak UNESCO-vog nematerijalnog kulturnog naslijeđa. Vatra je jedan od nezamjenjivih elemenata bugarskog folklora, korištena da otjera zle duhove i izliječi bolesti. Bugarski folklor personificira bolesti u vidu vještica, a u njemu je prikazan veliki broj izmišljenih stvorenja poput zmajeva (змей), samodiva (vila, Самодиви) i karakondžula (Караконджул). Neki od rituala i običaja protiv ovih duhova i stvorenja preživjeli su i do danas te se i danas ponegdje izvode, a najpoznatiji su kukeri i survakari. Martenica se također često obilježava (baba Marta).

Počeci bugarskog kazališnog života sežu u sredinu 19. stoljeća u obliku amaterskih predstava u školama i čitaonicama. Osnovana su društva ljubitelja kazališne umjetnosti za koja pišu komade Save I. Dobroćudni , dobri vojnici i Vasil Drumev . Nakon 1878. god . godina ta društva prerastu u profesionalne pozorišne skupine. Međunarodno pozorište u Luksemburgu ( bug. Međunarodno pozorište Luksemburg ) osnovano je u Plovdivu 1881. godine , a igra predstava pod vodstvom Stefana Popova ,  i predstave grčkih i armenskih obitelji iz Carigrada . U Sofiji se 1888 . Gradsko pozorište u Plovdivu podignuto je Kazalište Osnova ( bug. Kazalište Osnova ) u kojem se daju dramske i muzičke predstave.  Dekretom princa Ferdinanda u Sofiji 1907 . Danas je otvoreno Bugarsko narodno kazalište ( Bug. Bulgarian National Theatre ), koje je danas najstarija sačuvana građevina bugarske pozorišne umjetnosti.  Nakon Drugog svjetskog rata, Sofija je dobila još dva pozorišta: pozorište naroda i pozorište komedije i gradska kazališta imaju: Plovdiv, Ruse , Varna , Vidin , Pleven i Burgas . Osnovano je iizvedenonacionalno putničko kazalište Teatro Roma na romskom jeziku. Među pozorišnim redateljima su: Willie Cankov , Leon Daniel , Metodi Andonov .

Prvo javno prikazivanje filma u Bugarskoj održano je 11. decembra 1896. godine . profesora Melinsona u prostorijama hotela Makedonija u Sofiji.  Strani se filmovi redovito prikazuju od 1897,  a 1908. otvoreno je prvo veliko kino.  Prvi dugometražni film Bugarski je Gallant snimljen je 1915., a režirao ga je Vasil Gendov .  Pored Gendova , među pionirima bugarskog filma nalaze se Boris Grezhov , Vasil Bakardzhiev , Petar Stoychev i Alexander Vazov .

Od 1948. godine, filmska industrija nacionalizirana je za širenje nove ideologije.  Tijekom sovjetske ere , između 1945. i 1990., većina priča iz bugarskih filmova odnosila se na društvene drame koje su se odnosile na urbano raseljavanje, egzistencijalizam i romantiku. To je ujedno bilo razdoblje razvoja animiranog filma.  Među filmovima koji su ostvarili zavidan međunarodni uspjeh nalaze se Privezani balon (1967) Binko Željazkove , Kozji rog (1972) Metodi Andonova , Prednost (1977) Georgija Dyulgerova , Svačija ljubav (1979) Kožne cipele neznanog junaka Borislav Saraliev .(1979) Rangela Valchanova , Sve za ljubav (1986.) Nikolaj Volev i Ponedjeljak ujutro (1988) Irine Aktashove i Krista Piskova .

Muzika u Bugarskoj odnosi se na sve oblike muzike povezane sa državom Bugarskom, uključujući klasičnu, narodnu, popularnu muziku i druge oblike.Klasičnu muziku, operu i balet predstavljaju skladatelji Emanuil Manolov, Pančo Vladigerov i Georgi Atanasov te pjevači Ghena Dimitrova, Mariana Paunova, Boris Hristov, Raina Kabaivanska i Nicolai Ghiaurov. Ženski vokalni zbor Bugarske državne televizije dobio je nagradu Grammy 1990. godine. Ansambl Filipa Kuteva, prvi od bugarskih narodnih ansambala pod pokroviteljstvom države i osnovan 1951. godine, također je predstavljen na albumu koji je dobitnik Grammyja 1990. godine i imao je mnogo poznatih bugarskih folk pjevača, uključujući, trenutno, Neli Andreevu i Sorinu Bogomilova. Rodopska folk pjevačica Valya Balkanska snimila je narodnu pjesmu Izlel ye Delyo Haydutin koja je uvrštena na Zlatni disk poslan u svemir letjelicom Voyager 1977.

Razmjerno topla klima i raznolika geografija daju izvrsne uvjete uzgoja za raznoliko povrće, bilje i voće, bugarska kuhinja nudi veliku raznolikost.Poznata po bogatim salatama potrebnim za svako jelo, bugarska kuhinja također nudi raznolike mliječne proizvode i razna vina i domaća alkoholna pića poput rakije, mastike i mente. Bugarska kuhinja također nudi razne tople i hladne supe, na primjer tarator. Postoji i mnogo različitih bugarskih peciva, poput bananica, tradicionalnog tijesta pripremljenog slojem mješavine jaja i komada bugarskog sira s filo tijestom, a zatim pečenjem u pećnici.Tradicionalno, bugarski kuhari u određene su prigode stavljali srećne čari u svoje tijesto, posebno na Badnjak, prvi dan Božića ili Novu godinu. Takvi čari mogu uključivati ​​novčiće ili male simbolične predmete (poput malog komada grane pasa s pupoljkom, koji simboliziraju zdravlje ili dugovječnost). U novije vrijeme ljudi su počeli pisati sretne želje na malim komadima papira i zamotavati ih u limenu foliju. Poruke mogu uključivati ​​želje za srećom, zdravljem, dugim životom ili uspjehom tijekom nove godine.Bugari jedu bananicu - toplu ili hladnu - za doručak s običnim jogurtom, ajranom ili bozom. Neke sorte uključuju banicu sa špinatom (spanačena bananica, spanachena banitsa) ili slatku verziju, banicu s mlijekom (mlječna banica, mlječna bananica) ili bundevu (tikvenik, tikvenik).

Prije pada komunizma, sport je bio jedna vrsta državne politike a brojni bugarski sportisti su u svijetu napravili značajne rezultate. Najveće uspjehe su postigli uglavnom u pojedinačnim sportovima. Nakon tranzicije i prestanka bogatih državnih poticaja sportu, do izražaja su mogli doći samo sportisti sa izrazito velikim talentima i uglavnom oni koji su potjecali iz sportskih porodica. Među najpoznatijim primjerima su sestre Maleeve u tenisu, koje su se jedno vrijeme nalazile i među deset najboljih na svijetu, a Magdalena Maleeva bila je posljednja koja se 2005. povukla iz tenisa. Dugu tradiciju u bugarskom sportu imaju šahisti, kao i dizači tegova, bokseri, odbojkaši, atletičari i ritmične gimnastičarke. Prvi bugarski osvajač Olimpijskog zlata bio je hrvač Nikola Stančev.

Bugarska nogometna reprezentacija se više puta kvalificirala na evropska i svjetska nogometna prvenstva. Trenutni trener nacionalne reprezentacije je Ljuboslav Penev. Najveći uspjeh nogometne reprezentacije bilo je četvrto mjesto na Svjetskom prvenstvu u SAD-u 1994. kada su u polufinalu izgubili od Italijana. Među nogometašima zlatne generacije su dobitnik Zlatne lopte, Hristo Stoičkov i bivši nogometaš njemačkog Stuttgarta Krasimir Balakov. Najuspješniji nogometni klub iz Bugarske je CSKA Sofija, koja je dva puta igrala polufinale Kupa evropskih prvaka (današnja Liga prvaka). Drugi poznati klubovi, između ostalih, su Lokomotiva Sofija, Levski Sofija i Liteks Loveč. Među poznatijim bugarskim igračima su Emil Kostadinov, Ljuboslav Penev, Trifon Ivanov, Jordan Lečkov, Georgi Asparuhov, Dimitar Berbatov, Martin Petrov, Stilian Petrov i drugi.

Bugarska se oslobodila od Osmanlijskog carstva 1878. godine Od 1879. godine, marke izdane su na bugarskoj ćirilici, a neki od markica kao što su one izdane u 1901-obilježena 25. obljetnica Aprilskog ustanka protiv Turaka i 1902., proslavio je 25. obljetnicu bitke na Shipka.Bugarska je postala de jure nezavisna država 1908. godine, iako su rane marke izdane u 1910 i prikazanih cara Ferdinanda i cara Borisa III.




#Article 89: Češka (3484 words)


Češka (), službeno Češka Republika (), jeste suverena država u Srednjoj Evropi. Graniči na zapadu s Njemačkom, na sjeveru s Poljskom, na istoku s Slovačkom, na jugu s Austrijom. Prostire se na površini od 78.866 km2. Prema državnom uređenju, unitarna je parlamentarna republika sa oko 10,5 miliona stanovnika.
Glavni i najveći grad u državi je Prag s preko 1,2 miliona stanovnika. Sastoji se od historijskih regija Bohemije, Moravske i Češke Šlezije. Kopnena je država i nema izlaz na more.

Češka Republika je visoko razvijena država, sa naprednom ekonomijom i visokim životnim standardom. Glavni grad Prag ima najnižu stopu nezaposlenosti u EU. 
Od 12. marta 1999. je članica NATO-a a od 1. maja 2004. i Evropske unije. Osim toga, članica je i drugih međunarodnih organizacija kao što su: OECD, OSCE i Vijeća Evrope.

O naseobinama na teritoriji Češke Republike još oko 28.000 godina prije nove ere govori niz arheoloških nalazišta. Od 3. vijeka prije nove ere naseljavaju je Kelti, a od 1. vijeka i Germani. Slaveni su se na područje današnje Češke Republike doselili u 5. vijeku, a u 7. vijeku oformili Samovo carstvo. Godine 833. na području Moravske, Slovačke, sjeverne Mađarske i zapadnog zakarpatskog kraja nastaje Velikomoravsko carstvo, koja vremenom raste i obuhvata i Češku (890.-894.), Šleziju, Lužice, Malopoljsku, i dio Mađarske. Velika Morava, od koje se Češka otcjepila 894., nestala je pod udarom Mađara 907. godine.

Češka država se rađa u drugoj polovini 9. vijeka, kada je ustoličen prvi češki knez iz dinastije Pržemislovića, Borživoj. U 10. i 11. vijeku država se konsoliduje, pripaja Moravsku i postaje kraljevina. Češka kraljevina bila je značajna regionalna sila, i svoj vrhunac dostiže za vrijeme posljednjih Pržemislovića (Pržemisla II Otakara, Vaclava II), te (i prije svega) moćnog Karla IV iz luksemburške dinastije. Međutim, husitski ratovi u 15. vijeku, i kasnije tridesetogodišnji rat u 17. vijeku imali su razarajući učinak.

Nakon poraza Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu, češke zemlje su se osamostalile i zajedno sa susjednim Slovacima (Martinska deklaracija) 28. oktobra 1918. godine formirali novu državu, Čehoslovačku (češki: Československo), tzv. prvu republiku, koja je obuhvatala i teritoriju zakarpatske Rusije (danas Ukrajine), sa prvim predsednikom Tomášom Garrigue Masarykom. U novoj državi većina industrije je bila iz doba Austro-Ugarske i u narednim godinama je počela prosperirati. Industrijski proizvodi su bili izvezeni na tržišta mnogih država svijeta. Vlada ČSR je osnovala odbranu republike paktom sa Rumunijom i Jugoslavijom (ili Mali ugovor).

Pod pritiskom nacističke Njemačke i evropskih sila (Chamberlain: Donijeli smo Evropi mir za naših života!) od kojih su neke čak ignorisale odbrambene sporazume sa Pragom, Čehoslovačka je u septembru 1938. godine Minhenskim sporazumom Njemačkoj predala širok pogranični pojas Sudeta sa značajnom njemačkom nacionalnom manjinom, a i de facto cijela predata potpunoj njemačkoj kontroli, uz dogovor da to bude i posljednji njemački zahtjev. Jug Slovačke i zakarpatska Rusija pripali su Mađarskoj, a jedan dio teritorije (Tješinska oblast) je uzela i Poljska. Nastaje i druga republika: Slovačka dobija veću autonomiju, a u ime države ulazi crtica: Češko-Slovačka (češki: Česko-Slovensko). Nedugo zatim, 14. marta 1939, Slovačka proglašava nezavisnost, a 15. marta njemačka vojska okupira ostatak zemlje i proglašava Protektorat Češka i Moravska. U maju 1945., saveznici su oslobodili Čehoslovačku, a etnički Nijemci i neki Mađari su Benešovim dekretima protjerani u Njemačku, Austriju i Mađarsku.

Komunisti vlast u Čehoslovačkoj preuzimaju prevratom u februaru 1948.; zavode totalitarizam, pridružuju zemlju sovjetskom bloku i 1960. godine mjenjaju ime u Čehoslovačka socijalistička republika (ČSSR). Široki pokret za liberalizaciju 1968., i napori vođstva čehoslovačke komunističke partije da reformišu sistem i stvore socijalizam sa ljudskim likom, poznati pod nazivom Praško proljeće, ugušeni su 21. augusta vojnom intervencijom snaga Sovjetskog saveza i svih ostalih zemalja Varšavskog ugovora (izuzev Rumunije). (Česi i dalje pamte podršku koju su tada imali iz SFRJ) 1. januara 1969. stupio je na snagu i Zakon o federalizaciji ČSSR, kojim je zemlja i formalno ustrojena kao federacija dvije narodne (češke i slovačke) socijalističke republike.

Do demokratskih promjena u Čehoslovačkoj dolazi mirnim putem, poslije somotske revolucije 17. novembra 1989., kada je komunistički kongres za predsjednika izabrao književnika i disidenta Vaclava Havela. 1990. godine iz imena obe republike odstranjen je pridjev socijalistička, a početkom proljeća iste godine zajednička država je preimenovana: u Čehoslovačku Federativnu Republiku (skr. Čehoslovačku) na češkom jeziku, odnosno Češko-Slovačku Federativnu Republiku (skr. Češko-Slovačku) na slovačkom (ova komplikacija je bio značajna kao crtični rat). Nepunih mjesec dana kasnije, 20. marta 1990., ČSFR je ponovo dobila novo puno ime: Češka i Slovačka Federativna Republika; različite skraćenice ostale su nepromenjene.

Čehoslovačka je sporazumno prestala da postoji 1. januara 1993. godine. 1999. godine, na pedesetom samitu NATO pakta, Češka Republika je primljena u punopravno članstvo. 1. maja 2004. godine pristupila je i Evropskoj uniji.

Državna zastava Češke republike je ista kao zastava nekadašnje Čehoslovačke. Nakon što se Čehoslovačka raspala, Češka Republika je zadržala čehoslovačku zastavu dok je Slovačka Republika prihvatila svoju vlastitu zastavu.

Zastava se sastoji od crvene i bijele boje sa drevnog češkog grba. Zato što je zastava izgledala skoro identična Poljskoj zastavi i sastojala se od istih boja kao austrijska zastava, plavi trokut dodan je 1920. godine. Verzija bez plavog trokuta se još uvijek upotrebljava kao zastava Bohemije. 1990.-1992. godine je bila zastava bez trokuta oficijalna verzija zastave Bohemije i Moravije, kao dio Čehoslovačke federacije.

Grb Češke Republike čini na četvrtine izdeljeni novofranački štit u čijim se dijelovima nalaze grbovi historijskih oblasti koje čine Češku Republiku.

Kde domov můj? (bos. Gdje je moj dom?) je od 1993. godine državna himna Češke.

Riječi himne potiču iz pozorišnog djela Fidlovačka aneb žádný hněv a žádná rvačka koje je napisao Jozef Kajetán Tyl. Ovo djelo je premijerno izvedeno u Pragu 21. decembra 1834. godine. Muziku je napisao František Škroup. Pozorišno djelo ima više dijelova ali se za himnu uzima samo prva strofa.

Za vrijeme Čehoslovačke, državna himna se sastojala iz dva dijela. Prvi je dio bila sadašnja češka himna, a drugi dio je bila himna Slovačke (Nad Tatrou sa blýska).

Češka je srednjoevropska država ukupne površine 78.867 km2 od čega 1.620 km2 otpada na vodene površine. Kopnena je država i nema izlaz na more.

Geografija Češka je vrlo raznolika. Bohemija, historijska regija u zapadnom dijelu države, se sastoji od riječnog sliva rijeka Labe i Vltave, najduže češke rijeke. Okružena je uglavnom niskim planinama, kao što su gorje Krkonoše u regiji Sudeti na kojem se nalazi najviša tačka u državi, vrh Sněžka sa 1.602 metara nadmorske visine.

Moravska, istočni dio zemlje je poprilično brdovitog reljefa i uglavnom pripada slivu rijeke Morave, ali se tu nalazi i izvor rijeke Odre. Vode iz ovog kraja Češke pripadaju slivovima Sjevernog, Baltičkog i Crnog mora

Češki reljef je vrlo raznolik. Češka zauzima veći dio Češkog masiva, dijela srednjoevropskog sredogorskog pojasa koji je izgrađen od predkambrijskih stijena. Na zapadu je velika nizija kroz koju teku rijeke Laba i Vltava, te koja je okružena niskim planinama (Sudeti i Krkonoše), na kojima je i najviši vrh države, Sněžka (1,602 m). Moravska, istočni dio zemlje, više je brdovita i kao glavnu rijeku ima Moravu ali u njoj izvire i Odra. Rijeke iz Češke teku u tri različita mora: Sjeverno more (Vltava, Laba, Ohře), Baltičko more (Odra) i Crno more (Morava).

Klima je umjerena, ljeta su topla, a zime hladne, oblačne i vlažne. Osjećaju se i morski i kontinentalni uticaji. Na planinama padne i do 1200mm padavina na godinu, a na dnu kotlina i dolina 500mm. Količina padavina u Pragu iznosi 508mm padavina. Prag ima srednju januarsku temperaturu -2,6 °C, a srednju julsku 17,56 °C.

Komparacije radi, Češka je površinom nešto manja od američke savezne države Južne Karoline i nešto veća od Škotske.

Cestovne i željezničke prometnice u republici Češkoj dobro su razgranate diljem zemlje, dok se autocestovna mreža širi i razvija. Prag je dobro povezan s glavnim gradovima središnje Evrope: s Budimpeštom, Bečom, Moskvom, Varšavom, Berlinom. Dobro je razvijen i zračni saobraćaj. Kroz zračne luke Praga, Brna i Ostrave prolazi veliki dio trgovačkoga saobraćaja.

Prema ustavu, Češka je parlamentarna republika, a šef države je predsjednik (prezident České republiky), kojeg neizravno bira parlament svakih pet godina. Predsjednik ima određene ovlasti, kao što je pravo da predlaže suce Ustavnog suda, raspušta parlament u određenim uvjetima, te ulaže veto na zakone. Osim toga, predsjednik imenuje predsjednika vlade, koji usmjerava najveći dio domaće i vanjske politike, a predsjednik imenuje i druge članove kabineta na prijedlog predsjednika vlade.

Češka ima dvodomni parlament sa Zastupničkim domom (Poslanecká sněmovna) i Senatom (Senát). 
Prvi dom ima 200 zastupnika, koji se biraju svake četiri godine proporcionalnim biranjem. 
Drugi dom ima 81 člana, koji imaju mandad šest godina, a jedna trećina se bira svake dvije godine na temelju većinskog glasanja u dva kruga.

Najviši državni prizivni sud je Vrhovni sud. Predsjednik imenuje Ustavni sud, koji sudi o pitanjima ustava. Suci Ustavnog suda imaju mandate od deset godina.

Češka se administrativno sastoji od 13 pokrajina (kraje, jednina kraj) i glavnog grada koji je zasebna administrativna jedinica (hlavní město)Prema češkom zakonskom aktu br. 129/2000 (Zakon o regijama - najvišim jedinicama teritorijalne samouprave - Vyšší územní samosprávné celky), što je ustvari implementacija člana 7. češkog Ustava, Češka je od 1. januara 2000. godine podijeljena na 13 regija tj. krajeva i glavni grad (hlavní město) koji ima regionalni status

Vojska Češke Republike (češki Armáda České republiky), skaćreno VČR, obuhvaća Češke kopnene snage, Češko ratno zrakoplovstvo i potporne jedinice. Od 1940-ih do 1989., Čehoslovačka Narodna Armija je brojala oko 200.000 vojnika i tvorila jedan od stupova Varšavskog pakta. Nakon raspada Čehoslovačke i pada komunizma, Češka Republika pokrenula je potpunu reorganizaciju snaga te smanjila broj ročnika, kojih je bilo oko 65.000 potkraj 1990-ih. Svoj novi sastav vojska je dobila 1993. Od 1999., VČR je u savezništvu sa NATO snagama. Od 2004., ukinut je obvezno služenje vojnog roka.

Vojska Češke je modernizirana te preokrenuta prema obrani granica. Članica je i Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju. Od kraja 1990-ih do danas, VČR je sudjelovala u raznim međunarodnim mirotvornim misijama, u sklopu ISFOR-a i EUFOR Althea, i to u raznim područjima (BIH, Kosovo, Irak, Turska, Pakistan, Somalija, Kongo, Afganistan).

Josef Bečvář je trenutni Načelnik Generalštaba. Češka je 2013. izdvojila 2,1% svojeg BDP-a na vojne snage

Češka privreda predstavlja visokorazvijenu privredu pri čemu nacionalni BDP je u nivou 87% BDP-a Evropske unije. 
Kao najstabilnija i najprosperitetnija postkomunistička zemlja, Češka je prije globalne ekonomske krize imala privredni rast u prosjeku od 6% u periodu od tri godine. Ekonomija je doživjela oporavak zbog izvoza u EU, pogotovo Njemačku, i zbog investicija iz inostranstva, dok je domaća potražnja sve jača. 
U budućnosti bi moglo doći do problema zbog neugodno visokih poreznih deficita. 
Radi se na dovršenju privatizacije bankarstva, telekomunikacija i energetike, što će povećati strane investicije. Na više od polovine obradivih površina proizvode sve žitarice; obilata je i proizvodnja krompira, povrća, duhana i šećerne repe, dok se na kraju oko Plzena, u Češkoj, uzgaja hmelj, sirovina za proizvodnju piva. Radi se na dovršenju privatizacije bankarstva, telekomunikacija i energetike, što će povećati strane investicije, dok će preustroj velikih kompanija i banaka, te modernije financije, trebali povećati proizvodnju.

Iako su ležišta nafte gotovo iscrpljena, u zemlji rade velika postrojenja za njezinu preradu; Ostravom prolazi ruski naftovod dug čak 4 500 km. Energetskim potrebama udovoljavaju brojne termoelektrane, hidroelektrane i nuklearne centrale. Obilje sirovina omogućilo je razvoj teške i lake metalurgije u blizini rudarskih područja.

Poznati naučnici rođeni na teritoriji sadašnje Češke:

Češka privreda dobija znatan prihod od turizma. Prag je peti najposećeniji grad u Evropi nakon Londona, Pariza, Istanbula i Rima.

U 2001. godini ukupna zarada od turizma dosegla je 118 milijardi CZK, čineći 5,5% BNP-a i 9% ukupne zarade od izvoza. Industrija zapošljava više od 110.000 ljudi - preko 1% stanovništva. Reputacija zemlje pretrpjela je zbog vodiča i turista koji su prijavili prekomjernu naplatu taksista i problema s prelaznim vozilima uglavnom u Pragu, iako se situacija u posljednje vrijeme poboljšala.Od 2005. godine, gradonačelnik Praga Pavel Bém radio je na poboljšanju ove reputacije suzbijanjem sitnog kriminala, a osim ovih problema, Prag je siguran grad. Takođe, Češka u cjelini ima nisku stopu kriminala.Za turiste, Češka se smatra sigurnom destinacijom za posjetiti. Niska stopa kriminala čini većinu gradova i gradova vrlo sigurnim za šetnju.

Jedna od najposjećenijih turističkih atrakcija u Češkoj republici je četvrti Vítkovice u Ostravi, postindustrijski grad na sjeveroistoku zemlje. Područje je nekada bilo mjesto proizvodnje čelika, ali sada se nalazi tehnički muzej s mnogo interaktivnih izložbi za turiste.

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine izjasnilo se 90,4 % stanovništva Češke kao Česi, 3,7 % kao Moravljani, 1,9 % kao Slovaci. Brojne su i manjine Poljaka, Nijemaca, Ukrajinaca, Vijetnamaca i Roma. Većina od njih bili su ateisti (59 %), ostali su pripadnici kršćanskih vjera; rimski katolici (26,8 %), češki evangelici (1,1 %), čehoslovački husiti (1 %).Do 1946. godine živjela je u Češkoj brojna grupa Nijemaca (oko 3,5 miliona), koja je bila zbog saradnje sa nacističkim režimom Adolfa Hitlera u vremenu II. svjetskog rata preseljena u Njemačku.

U Češkoj prema popisu stanovništva iz 2011. živi 10.436.560 stanovnika odnosno ili 134 st./km². Većina stanovnika Češke su Česi (64,3%), Moravci (5,0%), Slovaci (1,4%), Ukrajinci (0,5%), Poljaci (0,4 %), Vijetnamci (0,3%), Nijemci (0,2%), Romi i dr.

Broj etničkih Čeha (64,3% odn. 6.711.624 stan.) je za razliku od prethodnog popisa iz 2001. godine (90,4% odn. 9.249.777 stan.) naglo pao. Broj neizjašnjenih je s 220.660 (2,6%) u 2001. godini porastao na 2.742.669 (26,0%) u 2011. godini

Službeni jezik je češki, a govore se i jezici brojnih etničkih manjina.

Glavne religije kao postoci ukupnog stanovništva su: Rimokatolici (10,3%), protestanti (0,8%) te ireligiozni (34%), ostali (9%).

Obrazovanje u Češkoj je obavezno 9 godina, a građani imaju pristup sveučilišnom obrazovanju bez školarine, dok prosječni broj godina obrazovanja iznosi 13,1.Uz to, Češka ima relativno jednak obrazovni sustav u usporedbi s drugim zemljama u Evropi.Osnovan 1348. godine, Charles univerzitet bio je prvi univerzitet u srednjoj Evropi. Ostala veća sveučilišta u državi su Univerzitet Masaryk, Češki tehnički univerzitet, Univerzitet Palacký, Akademija scenskih umjetnosti i Ekonomski univerzitet. I više univerziteta u Češkoj.

Program za međunarodno ocjenjivanje studenata, koji koordinira OECD, trenutno svrstava češki obrazovni sustav kao 15. najuspješniji na svijetu, viši od prosjeka OECD-a. UN obrazovni indeks zauzeo je 10. mesto od 2013. godine (pozicioniran iza Danske i ispred Južne Koreje).

Zdravstvo u Češkoj je po kvalitetu slično ostalim razvijenim zemljama. Češki univerzalni zdravstveni sistem zasnovan je na modelu obveznog osiguranja, s naknadom za uslugu koja se financira iz planova obveznog osiguranja u vezi sa zapošljavanjem.

Prema indeksu potrošača u zdravstvu za 2016. godinu, u poređenju sa zdravstvom u Evropi, češko je zdravstvo na 13. mjestu, rangirano iza Švedske i dvije pozicije ispred Ujedinjenog Kraljevstva.

Venera Dolní Věstonice je blago pretpovijesne umjetnosti. Teodorik iz Praga bio je najpoznatiji češki slikar u doba gotike. Na primjer, ukrasio je dvorac Karlstejn. U doba baroka poznati su slikari bili Wenceslaus Hollar, Jan Kupecký, Karel Škréta, Anton Raphael Mengs ili Petr Brandl, kipari Matthias Braun i Ferdinand Brokoff. U prvoj polovici 19. vijeka Josef Mánes pridružio se romantičnom pokretu. U drugoj polovici 19. vijeka glavna je riječ imala takozvana nacionalna kazališna generacija: kipar Josef Václav Myslbek i slikari Mikoláš Aleš, Václav Brožík, Vojtěch Hynais ili Julius Mařák. Krajem vijeka došao je val Art Nouveaua. Alfons Mucha postao je glavni predstavnik. Danas je najpoznatiji češki slikar. Poznat je uglavnom po plakatima u Art Nouveauu i svom ciklusu od 20 velikih platna pod nazivom Slavni epski, koji prikazuje povijest Čeha i drugih Slavena.

Slikar i grafičar Alfons Mucha bio je jedan od predvodnika umjetničkog pravca secesije (ili Art Nouveau). Česi su bili među najaktivnijim umjetnicima u pokretu kubizma.

Najstarije sačuvane kamene građevine u Češkoj i Moravskoj potječu iz vremena kristijanizacije u 9. i 10. vijeku. Od srednjeg vijeka češke su se zemlje koristile istim arhitektonskim stilovima kao i većina zapadne i srednje Evrope. Najstarije crkve koje još stoje izgrađene su u romaničkom stilu (bazilika sv. Jurja, bazilika sv. Prokopija u Třebíču). Tijekom 13. vijeka zamijenjen je gotičkim stilom (Karlov most, Betlehemska kapela, Stara nova sinagoga, Kostnica Sedlec, Stara gradska vijećnica s praškim astronomskim satom, Crkva Gospe prije Tina). U 14. stoljeću car Karlo IV pozvao je na svoj sud u Prag talentirane arhitekte iz Francuske i Njemačke, Matthiasa od Arrasa i Petra Parlera (Karlštejn, katedrala sv. Vida, crkva sv. Barbare u Kutná Hori). Tijekom srednjeg vijeka kralj i aristokracija sagradili su mnoge utvrđene dvorce, kao i mnoge samostane (samostan Strahov, Špilberk, dvorac Křivoklát, manastir Vyšší Brod). Tijekom Hussitskih ratova, mnogi od njih su oštećeni ili uništeni.

U 17. stoljeću, barokni se stil proširio po cijeloj kruni Češke. Izuzetno se ističu arhitektonski projekti češkog plemića i carskog generalaismo Albrechta von Wallensteina iz 1620-ih (Wallenstein Palace). Njegovi arhitekti Andrea Spezza i Giovanni Pieroni odražavali su najnoviju italijansku proizvodnju i istovremeno bili vrlo inovativni. Češka barokna arhitektura smatra se jedinstvenim dijelom europske kulturne baštine zahvaljujući svojoj prostranosti i neobičnosti (dvorac Kroměříž, stupac Svetog Trojstva u Olomoucu, crkva Svetog Nikole na Maloj strani, dvorac Karlova Koruna).

Češke zemlje bez obzira na jezik. Literatura s područja današnje Češke uglavnom je pisana na češkom, ali i na latinskom i njemačkom ili čak staroslovenskom. Tako je Franz Kafka, koji je - dok je bio dvojezičan na češkom i njemačkom jeziku - svoje radove (Suđenje, dvorac) napisao na njemačkom jeziku, u doba austrijske vladavine, mogao predstavljati češku, njemačku ili austrijsku književnost, ovisno o tome gledišta. Uticajni češki autori koji su pisali na latinskom jeziku uključuju Cosme iz Praga († 1125), Martin od Opave († 1278), Petar od Zitaua († 1339), John Hus († 1415), Bohuslav Hasištejnský z Lobković (1461–1510), Jan Dubravius ​​(1486–1553), Tadeáš Hájek (1525–1600), Johannes Vodnianus Campanus (1572–1622), John Amos Comenius (1592–1670) i ​​Bohuslav Balbín (1621–1688). U drugoj polovici 13. stoljeća kraljevski dvor u Pragu postao je jedno od središta njemačkog Minnesanga i dvorske literature (Reinmar von Zweter, Heinrich von Freiberg, Ulrich von Etzenbach, Venceslaus II iz Bohemije). Najpoznatije češko srednjovjekovno djelo njemačkog jezika je Češki orač (Der Ackermann aus Böhmen), koji je oko 1401. napisao Johannes von Tepl. Vrhunac češke književnosti na njemačkom jeziku može se primijetiti u prvoj polovici 20. stoljeća koja su predstavljena poznatim imenima Franz Kafka, Max Brod, Franz Werfel, Rainer Maria Rilke, Karl Kraus, Egon Erwin Kisch, i drugi.

U Češkoj se održava poznati Filmski festival u Karlovim Varima. Širom svijeta poznati su češki režiseri Jiří Menzel i Miloš Forman. Fakultet za film i televiziju (češ. Filmová a televizní fakulta) u Pragu, bila je škola za Mencla, Formana i Emira Kusturicu, između ostalih.

Muzička tradicija čeških zemalja nastala je iz prvih crkvenih himni, čiji se prvi dokazi sugeriraju na prijelomu 10. i 11. vijeka. Prva značajnija djela češke muzike uključuju dvije kolere koje su u svoje vrijeme obavljale funkciju himne: „Hospodine pomiluj ny“ iz oko 1050., nesumnjivo najstarija i vjerno sačuvana popularna duhovna pjesma koju su imali preživjeli do danas, a himna Svatý Václave (Saint Wenceslas) ili Saint Wenceslas Chorale iz oko 1250. godine. Njegove korijene možemo pronaći u 12. vijeku i do danas pripada najpopularnijim vjerskim pjesmama. 1918. godine, na početku čehoslovačke države, pjesma se raspravljala kao jedan od mogućih izbora za državnu himnu. Autorstvo himne Gospodaru, smiluj nam se neki povjesničari pripisuju Svetom Adalbertu iz Praga (sv.Vojtěch), biskupu u Pragu, koji je živio između 956. i 997.

Poznati su češki kompozitori nacionalne škole iz 19. vijeka, Bedřich Smetana i Antonín Dvořák

Češku kuhinju obilježava snažan naglasak na mesnim jelima. Svinjetina je prilično česta; govedina i piletina također su popularni. Poslužuju se guska, patka, zec i divljač. Riba je rjeđa, s povremenom iznimkom svježe pastrve i šarana, koja se poslužuje na Božić.

Češko pivo ima dugu i važnu povijest. Poznato je da je prva pivara postojala 993. godine, a Češka ima najveću potrošnju piva po glavi stanovnika na svijetu. Poznato pivo u stilu pilsnera (pils) nastalo je u zapadnom boemskom gradu Plzeňu, gdje se još uvijek proizvodi prvi svjetski plavokosi lager Pilsner Urquell, što ga čini inspiracijom za više od dvije trećine piva proizvedenog u svijet danas. Južnije je grad České Budějovice, na njemačkom jeziku poznat kao Budweis, dao svoje pivo, na kraju poznato i kao Budweiser Budvar. Osim ovih i drugih glavnih brandova, Češka ima i sve veći broj malih pivovara i mini pivovara.

Sport igra ulogu u životu mnogih Čeha, koji su općenito vjerni pristaše svojih omiljenih timova ili pojedinaca. Dva vodeća sporta u Češkoj su hokej na ledu i nogomet. Najgledaniji događaji u Češkoj su olimpijski turniri u hokeju na ledu i Svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu.Tenis je također vrlo popularan sport u Češkoj. Mnogi drugi sportovi s profesionalnim ligama i strukturama uključuju košarku, odbojku, momčadski rukomet, atletiku staza.

Češka je dom nekoliko globalno uspješnih programera video igara, uključujući Illusion Softworks (2K češki), Bohemia Interactive, Keen Software House, Amanita Design i Madfinger Games. Češka scena razvoja video igara ima dugu povijest, a brojne vrste čeških igara proizvedene su za ZX Spectrum, PMD 85 i Atari sisteme 1980-ih. Početkom 2000-ih niz čeških igara postigao je međunarodno priznanje, uključujući Hidden  Dangerous, Operation Flashpoint, Kingdom Come: Deliverance, Vietcong i Mafia. Danas najuspješnije češke igre uključuju ARMA, DayZ, Space Engineers, Machinarium, Euro Truck Simulator, American Truck Simulator, Silent Hill: Downpour, 18 kotača od čelika, vozača autobusa, Shadowgun i Blackhole. Nagrade Češke igre godine svake se godine održavaju kako bi se prepoznale uspjehe u razvoju video igara




#Article 90: Danska (3383 words)


Danska (), zvanično Kraljevina Danska (), jest suverena država koja se nalazi u sjevernoj Evropi. To je najjužnija država nordijske regije koja se nalazi jugozapadno od Švedske i južno od Norveške, a na jugu se graniči sa Njemačkom. Kraljevina Danska je suverena država koja se sastoji od Danske i dvije autonomne konstitutivne države na sjeveru Atlantskog okeana: Farskih ostrva i Grenlanda. Danska ima površinu od 43.094 km2 i populaciju od 5.699.200 stanovnika. Zemlja se sastoji od poluostrva Jutland i arhipelaga od 443 ostrva, od kojih je 70 naseljeno. Ostrva se odlikuju ravnicama, obradivom površinom, pješćanim obalama i umjerenom klimom.

Kraljevina Danska je nastala u 10. stoljeću kao pomorska nacija koja se borila za kontrolu nad Baltičkim morem. Danski vladari su bili i vladari Kalmarske unije (ujedinjena država Danske, Švedske i Norveške) koja se raspala izlaskom Švedske iz unije 1523. godine. Danska i Norveška su ostale u uniji dok se nisu razišli 1814. godine. Nestankom Kalmarske unije, Danska je naslijedila Kalmarske kolonije Farska ostrva i Grenland. Početkom 17. stoljeća, bilo je nekoliko ustupaka teritorije; ovo je kulminiralo 1830-ih s naletom nacionalističkih pokreta koji su poraženi 1864. godine tokom Drugog šlezvičkog rata. Danska je bila neutralna za vrijeme Prvog svjetskog rata. Kao najveći industrijski izvoznik poljoprivrednih proizvoda u drugoj polovini 19. stoljeća, Danska sprovodi socijalnu i radno-tržišnu reformu početkom 20. stoljeća.

Sadašnji Ustav Danske je potpisan 5. juna 1849. godine, završavajući apsolutnu monarhiju koja je započela 1660. godine. Uspostavlja se ustavna monarhija - trenutni monarh je kraljica Margareta II - koja je organizovana kao parlamentarna demokratija. Vlada i nacionalni parlament imaju sjedište u Kopenhagenu, glavnom i najvećem gradu Danske. Danska je postala članica Evropske ekonomske zajednice 1973. godine, zadržavajući svoju valutu krunu. Članica je NATO-a, Nordijskog vijeća, OECD-a, OSCE-a, Ujedinjenih nacija i dio je Šengenske zone.

Danci imaju visok životni standard i rangirani su visoko u brojnim nacionalnih performansama, uključujući obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, zaštitu građanskih sloboda, demokratsko upravljanje, prosperitet i ljudski razvoj. Danska je često rangirana kao jedna od najsretnijih zemalja na svijetu. Zemlja ima jedan od najvećih svjetskih prihoda po glavi stanovnika, i ima jednu od najviših svjetskih stopa poreza na dohodak građana. Velika većina danaca su članovi Nacionalne crkve, iako Ustav garantuje slobodu vjeroispovijesti.

U Danskoj su ljudi živjeli prije više od 100.000 godina, ali izgleda da su bili prinuđeni napustiti to područje kada su ledenjaci pokrili Dansku tokom ledenog doba. Smatra se da ljudi neprekidno žive u Danskoj posljednjih 12.000 godina. Tokom nordijskog bronzanog perioda mrtvi su se sahranjivali ispod gomila. Postoji mnogo uzvišica stijena kao nadgrobnih spomenika iz tog doba.

Tokom predromanskog željeznog doba (od 4. do 1. stoljeća p. n. e) klima je postala hladnija i vlažnija, tako da se mnogi sele južno na područje današnje Njemačke. U to doba počinje se koristiti željezo. Postoje dokazi jakog keltskog kulturnog uticaja u tom periodu. Rimske provincije održavale su trgovačke veze sa stanovnicima Danske. Materijalna kultura tokom velikih seoba često se označava kao germansko željezno doba.

Početkom Vikinškog doba u 9. stoljeću, završava se prahistorija Danske. Od 8. do 11. stoljeća Vikinzi su nastanjivali Dansku. Oni su tada otkrili i naselili Island, Farska ostrva, Grenland i Vinland (današnji Newfoundland). Koristeći svoje velike vještine u brodogradnji i navigaciji, osvojili su dijelove Francuske, Britanska ostrva i Irsku. Nakon ovih osvajanja, započeli su trgovinu stvarajući trgovačke puteve od Grenlanda na sjeveru do Konstantinopolja na jugu preko ruskih i ukrajinskih rijeka, naročito rijeke Dnjepar.

Danska se godinama sastojala od malih kraljevstava. Harald I je 980. uspostavio ujedinjeno kraljevstvo Dansku. Njemački misionari uspjeli su uvjeriti kralja Haralda I da prihvati kršćanstvo. Nova vjera zamijenila je staru normansku mitologiju. Nova religija donijela je kralju neke prednosti. Bio je priznat od Svetog Rimskog Carstva. Osim toga lako je mogao smijeniti protivnike ako su bili pripadnici stare religije. Crkva je doprinijela stabilnoj administraciji.

Danski kraljevi imali su sve više problema u uspostavljanju kontrole u kraljevstvu. Plemstvo i crkva postajali su sve jača opozicija. Krajem 13. stoljeća plemstvo je prisililo kralja da izda povelju, koja se smatra prvim danskim ustavom. I Hanzi i grofovima Holsteina odgovarala je oslabljena Danska, pa grofovi Holsteina uspijevaju dobiti velike djelove Danske od kralja u zamjenu za novac. Teritoriju Skanije zauzima Švedska.

Margareta I Danska bila je kći Valdemara IV Danskog. Udala se za Hakona VI Norveškog u pokušaju da se ujedine dva kraljevstva zajedno sa Švedskom, jer je Hakon bio povezan sa švedskom kraljevskom porodicom. Njen sin Olaf IV Norveški trebao je objediniti ti kraljevstva, ali je umro prerano, tako da je tokom života kraljice Margerete ujedinjena 1397. Danska, Norveška i Švedska u Kalmarsku uniju. Švedska je tada obuhvatala i Island, Grenland, Finsku i Farska ostrva.

Reformacija, koja je poticala iz Njemačke od ideja Martina Lutera, imala je veliki uticaj na Dansku. Danska nacionalna crkva je luteranska. Reformacija je uvedena 1536. u Danskoj. Širenje protestantizma bilo je moguće zbog kombinacije narodnog oduševljenja i želje za reformom crkve, ali i željom vlasti da se oslobodi ovisnosti od rimskih papa. To je omogućilo kralju da se domogne crkvenih posjeda. Uzimanjem crkvenih posjeda danski kralj je povećao kraljevske prihode za 300%.

Postojalo je veliko nezadovoljstvo katoličkom crkvom, a ranih 1530-ih narod je bio potaknut da napada manastire i crkve. Kada je umro Fridrih I Danski biskupi su odbili dozvoliti izbor novog legitimnog kralja Kristijana III Danskog, jer su se bojali da će odobriti luteranizam. Naoružani plemići i gradonačelnik Lübecka prisilili su biskupe da prihvate novog kralja Kristijana III Danskog. Oduzeti su crkveni posjedi, a sveštenici su prisiljeni da prihvate luteranstvo. Danska je postala stroga luteranska zemlja. Nije dopuštala ni kalvinizam ni druga protestantska učenja.

Danska je postal bogata tokom 16. stoljeća, najviše zahvaljujući povećanom saobraćaju kroz Oresund. Oporezovala je svu trgovinu kroz Oresund, jer je kontrolirala obje strane moreuza. U to vrijeme jako je porasla trgovina žitom od Poljske prema Holandiji, a i ostatak Evrope je tada napredovao. Španija i Portugal dobijali su velike količine srebra u kolonijama, kojim su kupovali žito na Baltiku.

Danska je imala koristi i od Osamdesetogodišnjeg rata u Holandiji. Veliki broj vještih i obrazovanih izbjeglica iz ekonomski najrazvijenijeg dijela Evrope došao je u Dansku. To je pomoglo da se moderniziraju mnogi aspekti društva i da se uspostave jake trgovačke veze sa Holandijom.

Zbog poraza u ratu sa Švedskom kralj Fridrih III Danski zahtijevao je od plemstva da kralj dobije više ovlasti i da plemstvo gubi izuzeća od oporezivanja. Time počinje razdoblje apsolutizma. Raspuštena je danska skupština i nije je više bilo nekoliko stoljeća. Vlast je reorganizirana, tako da je Danska postala centralizirana država. Kraljevski službenici dominiraju administracijom, a tradicionalna aristokratija izgubila je veliki dio moći. Modernizirani su zakoni i administracija. Standardizirani su utezi i mjere, kao i zemljišni katastar. Zemljišni katastar omogućava direktno oporezivanje.

Danska je imala brojne kolonije u Skandinaviji od 17. do 20. stoljeća. Imala je kolonije na Grenlandu i Islandu, koje je držala unijom s Norveškom. Danska je prvu koloniju van Sjevernog Atlantika osnovala 1620. i to je bila Trankebar u Indiji. U Karibima Danska osniva 1671. Sankt Thomas, a 1718. Sent Džons. Sent Krua je 1733. kupila od Francuske. Danska istočnoindijska kompanija je imala sjedište u Trankebaru. Tokom najboljih vremena danska i švedska istočnoindijska kompanija uvozile su više čaja od Britanske istočnoindijske kompanije. Taj čaj su uglavnom (90%) krijumčarili u Britaniju zbog velike cijene. Obje skandinavske istočnoindijske kompanije propadaju tokom napoleonskih ratova.

Dugo desetljeće mira došlo je do naglog kraja tokom Napoleonovih ratova. Britanija se osjetila ugroženom nakon potpisivanja vojnoneutralnog sporazuma 1794. između Danske i Švedske, kojima se kasnije pridružuju Pruska i Rusija. Britanska flota napala je Kopenhagen 1801, uništavajući veći dio danske mornarice. Danska je ipak uspjela ostati neutralna tokom Napoleonovih ratova do 1807. Britanska flota ponovo bombarduje Kopenhagen te godine, prouzrokujući velike civilne žrtve i materijalnu štetu. Zatim su zarobili cijelu dansku flotu i odvukli je u Britaniju što dovodi do Anglo-danskog rata (1807–1814).

Liberalni i nacionalni pokreti razvili su se tokom 1830-ih, a Danska postaje ustavna monarhija 5. juna 1849. Buržoazija zahtijeva svoj udio u vlasti, da bi spriječila krvave revolucije, koje su se zbivale svuda po Evropi. Kralj je ostao na čelu izvršne vlasti. Parlament je dobio zakonodavnu vlast. Uspostavljen je nezavisan sudski sistem. Dansko kraljevstvo sastojalo se od četiri dijela:

Danci su tokom 18. i 19. stoljeća oba vojvodstva, Schleswig i Holstein, smatrali dijelom svoje države. Njemačka većina u ta dva vojvodstva nije imala isto mišljenje. Pojavio se pokret u tim područjima za odvajanje od Danske.

Prvi rat za Schleswig bio je potaknut ustavnim promjenama 1849. i završio je bez promjena, najviše zahvaljujući intervenciji Britanije i velikih sila. Danska se sukobljava sa Prusijom i Austrijom 1864. i to je poznato kao Drugi rat za Schleswig. Danska je bila prisiljena predati Prusiji Schleswig-Holstein i postati neutralna zemlja.

Gubitak Schleswig-Holsteina postao je jako traumatičan događaj za nekad veliku državu Dansku. Najbogatije dijelove Danske su zauzeli Švedska i Njemačka, pa je Danska bila prinuđena razvijati svoja jako siromašna područja.

U Dansku prodiru socijalističke i internacionalističke ideje. Osniva se socijalističke novine. Počinju štrajkovi i zahtjevi za boljim uslovima rada i većim nadnicama. Vođe se hapse i osuđuju.

Početkom 20. stoljeća lijeva partija Venstre preuzela je vlast, što je kralj odbijao dok nije bio prinuđen da prihvati. Kasnije je nova radikalna partija zajedno sa partijom Venstre preuzela vlast. Tada žene 1915. dobijaju pravo glasa, danski kolonijalni posjedi u Karibima se prodaju SAD-u. Izvršene su značajne socijalne reforme i reforme zakona o radu, što je postavilo temelje kasnije države blagostanja.

Danska je bila neutralna u Prvom svjetskom ratu. Rat je imao efekt i na Dansku zbog finansijske nestabilnosti u Evropi. Kad je Njemačka poražena Versajski sporazum je zahtijevao da se pitanje Schleswiga riješi plebiscitom, pri čemu je bilo odlučeno da sjeverni Schleswig (sada južni Jutland) pripadne Danskoj. Kralj i dijelovi opozicije bili su nezadovoljni, jer predsjednik vlade nije iskoristio njemački poraz da se povrati veći dio Schleswiga. Kralj je smatrao da treba raspustiti vladu, ali uslijed toga stvorila se uskršnja kriza 1920. u Danskoj, koja je dovela do novog ustava, koji je smanjio ovlaštenja kralja.

Iako je Danska proglasila neutralnost, nacistička Njemačka je 9. aprila 1940. napala Dansku i držala je okupiranu sve do 5. maja 1945. Okupacijska vlast bila je dosta tolerantna, policija je bila pod danskom kontrolom, a koalicijska vlada vladala je sklapajući kompromise s Nijemcima. Tek 1943. koalicijska vlast više nije mogla da zadovolji njemačke zahtjeve, pa Nijemci preuzimaju punu kontrolu. Otada je počeo oružani otpor. Danski Jevreji sklonjeni su 1943. u Švedsku, kada je zaprijetilo da će Nijemci potpuno preuzeti kontrolu.

Poslije rata Danska je ukinula kolonijalni status Grenlanda. Napustila je politiku neutralnosti i postala je članica NATO saveza. Danska 1973. postaje članica Evropske unije.

Dansku sačinjava poluostrvo Jutland () i 405 ostrva, od kojih je 79 naseljeno. Zemlja se nalazi u Skandinaviji i okružena je Baltičkim morem, Kattegatom i Sjeverni morem, dok na jugu se graniči s Njemačkom.
Dva najveća ostrva su Zeland () i Fyn (Funen). Glavni grad Kopenhagen () nalazi se na Zelandu i povezan je sa Švedskom novoizgrađenim mostom Øresund.
Također je dobra povezanost ostrva trajektima. Danska je uglavnom ravničarska zemlja s najvišim vrhom Møllehøj (170,86 metara nadmorske visine).

Zime su blage, a ljeta svježa. Osim glavnog grada drugi najznačajniji gradovi su: Aarhus, Aalborg (na Jutlandu) i Odense (na Funenu).

Oranice, pašnjaci i travnjaci zauzimaju približno 75% površine i zasijane su u prvom redu krmnim biljkama. Više od polovine izvozne vrijednosti čine proizvodi iz oblasti stočarstva. Između ostalog Danci izvoze živu stoku, meso, puter, jaja, sir, med i mlijeko. Razvijen je i ribolov.

Godine 1849. Danska je postala ustavna monarhija usvojivši novi ustav. Monarh je formalno na čelu države, što je uglavnom ceremonijalna uloga, pošto je izvršna vlast u rukama kabineta ministara, s premijerom kao prvim među jednakima (primus inter pares). Zakonodavnu vlast čine i vlada i Danski parlament, poznat kao Folketing, koji se sastoji od (ne više od) 179 članova. Dansko sudstvo je funkcionalno i administrativno nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti.

Parlamentarni izbori moraju se održavati najmanje svake četiri godine, ali premijer može zatražiti privremene izbore, ako tako odluči. Ako parlament izglasa nepovjerenje premijeru, vlada se raspušta.

Danski monarh trenutno je kraljica Margareta II. 
Danskom upravlja izvršna vlast, Vlada, kojom formalno upravlja kraljica, ali realno premijer. Trenutna danska premijerka je Mette Frederiksen. Zakonodavnu vlast ima danski Parlament (Folketinget) kao i kralj (u praksi vlada). Državni način uprave u Danskoj je parlamentarizam.

Danska je administrativno bila podijeljena u 13 oblasti (amter) i 270 komunu. Farska Ostrva i Grenland su također dio Kraljevine Danske. Obje zemlje imaju samoupravu. Tokom 2007. izvršena je velika komunalna reforma, gdje se više komuna ujedinilo, a pet velikih regija zamijenilo je postojeće oblasti.

Kraljevske danske zračne snage () jesu ratno zrakoplovstvo Kraljevine Danske te su grana Kraljevskih danskih oružanih snaga. Osnovna zadaća ovog ratnog zrakoplovstva jest osiguranje suvereniteta zračnog prostora Kraljevine Danske i njenih teritorija Grenlanda i Farskih otoka.

Državna zastava Danske, poznatija i kao Dannebrog, crvene je boje sa bijelim krstom koji spaja sve četiri strane zastave. Pri lijevoj strani je okomiti dio krsta. Ovaj dizajn danske zastave prihvaćen je i u drugim skandinavskim državama: Švedskoj, Norveškoj, Finskoj i Islandu. Za vrijeme dansko-norveške unije Dannebrog je bila i zastava Norveške, s malim promjenama, sve dok Norveška nije prihvatila svoju sadašnju zastavu 1821. Dannebrog je najstarija državna zastava još uvijek u upotrebi; datira čak iz 14. vijeka.

Grb Danske sastoji se od tri plava lava na zlatnom štitu. Gotovo je identičan grbu Estonije, a razlog potječe iz doba kralja Valdemara II i danske vladavine nad Estonijom (1219–1346). Glavna razlika između ovih dvaju grbova jest u tome što kod danskog grba lavovi nose krunu.

Tekst je napisao Adam Gottlob Oehlenschläger 1819. s motom: Ille terrarum mihi praeter omnes Angulus ridet (Horacije).

Melodiju je napisao H. E. Krøyer 1835, a poslije Th. Laub i Carl Nielsen.

Pasoš Danske javna je putna isprava koja se državljaninu Danske izdaje za putovanje i boravak u inostranstvu, kao i za povratak u zemlju. Za vrijeme boravka u inostranstvu, putna isprava služi njenom imaocu za dokazivanje identiteta i kao dokaz o državljanstvu. Pasoš se izdaje za neograničen broj putovanja.

Budući da je država članica Evropske unije, danski građani mogu putovati na teritoriji Evropske unije samo s ličnom kartom.

Danska je do 2007. bila podijeljena na 15 okruga (amter, jednina: amt) i na 270 općinu (kommuner, jednina: kommune). Od 1. januara 2007. u Danskoj je sprovedena reforma administrativne podjele zemlje, u kojoj su nekadašnji okruzi zamijenjeni s pet novih regija, a broj općina smanjen je na 98.

Grenland i Farska ostrva također pripadaju Danskoj, ali imaju status autonomnih regija, te svaku od ovih regija predstavljaju po dva zastupnika u danskom parlamentu.

Danska ima razvijenu mješovitu ekonomiju koju Svjetska banka klasificira kao ekonomiju s visokim dohotkom. U 2017. bila je na 16. mjestu u svijetu po bruto nacionalnom dohotku (PPP) po stanovniku i 10. na nominalnom BND-u po glavi stanovnika. Njena se privreda izdvaja kao jedna od najslobodnijih u Indeksu ekonomske slobode i ekonomske slobode svijeta. Deseta je najkonkurentnija ekonomija na svijetu, a šesta u Evropi, prema Svjetskom ekonomskom forumu u svom izvještaju o globalnoj konkurentnosti za 2018. Danska je četvrti najviši omjer nosioca visokog obrazovanja u svijetu. Zemlja se nalazi na najvišem mjestu u svijetu po pravima radnika.

BDP po radnom satu bio je 13. najviši u 2009. Država ima nejednakost tržišnih prihoda blizu prosjeka OECD-a, ali nakon poreza i javnih novčanih transfera nejednakost dohotka znatno je manja. Prema Eurostatu, danski Gini koeficijent za raspoloživi dohodak bio je sedmi najniži među zemljama Evropske unije u 2017. Prema Međunarodnom monetarnom fondu, Danska ima najvišu svjetsku minimalnu plaću. Budući da Danska nema zakonske propise o minimalnoj plaći, dno visoke plaće pripisano je moći sindikata. Naprimjer, kao rezultat kolektivnog ugovora između sindikata 3F i grupe poslodavaca Horesta, radnici McDonald'sa i ostalih lanaca brze hrane zarađuju 20 $ na sat, što je više nego dvostruko od zarade njihovih kolega u SAD-u i imaju pristup plaćenom odmoru za pet sedmica, roditeljskom dopustu i mirovinskom planu. Gustoća unije u 2015. bila je 68%.

U zemlji živi otprilike 5,5 miliona ljudi, od kojih gotovo četvrtina živi u Kopenhagenu. 
U Danskoj se govori danski jezik, koji pripada germanskoj jezičkoj grupi. Danski sačinjavaju mnogi dijalekti, koji često jasno odaju iz kojeg kraja osobe dolaze. 
Književni danski (rigsdansk) jest zvanični priznati danski jezik, koji se koristi na televiziji, radiju i u školstvu.
Pored danskog, govori se i farski, grenlandski (inuit dijalekt), turski, njemački, ali i pakistanski i bosanski.

Zbog rata na području Bosne i Hercegovine, bosanskohercegovačke izbjeglice počele su pristizati u ovu zemlju još 1992. U jeku rata u Bosni i Hercegovini, broj tih izbjeglica dostigao je brojku od 20.000 ljudi, dok se danas, po nekim procjenama, nalazi približno 17.000 bosanskohercegovačkih građana u Danskoj.

Vjerovatno najpoznatiji Danac jest pisac bajki Hans Christian Andersen. Drugi vrlo poznati Danci su: filozof Søren Kierkegaard, fizičar Niels Bohr, književnica Karen Blixen, astronom Tycho Brahe i filmski režiser Lars von Trier.

Danska književnost počinje s runskim natpisima oko 300. godine. Sačuvani su epitafi kraljevima, ratnicima i sveštenicima, naročito iz perioda 800–1100, a to su kratki sadržajni natpisi o bitkama, o ratničkim i pljačkaškim podvizima Vikinga. Oko 1200. Sakso Gramatikus napisao je na latinskom jedno od najvećih djela srednjeg vijeka Gesta Danorum, historijsku hroniku o junačkim djelima Danaca. Poznata je zbirka koju je sastavio Svend Gruntvig, sa 539 balada u 3.000 varijanti. U njima se veliča sloboda danskog naroda, a najpopularnija je o Nilsu Ebesenu, plemiću s Jutlanda, i njegovoj pobjedi nad njemačkim tiraninom i grofom Halsteinom, koji je 1340. pošao da pokori Dansku. Prva štamparija osnovana je 1842. Humanista Kristijern Pedersen prevodi Bibliju i Luterove pamflete protiv katoličke crkve.

U stvaranju Andersa Areba koji prevodi psalme i piše religiozni ep Heksameron primjećuje se pozni uticaj renesanse. Bording je pjesnik didaktičar i predstavnik barokne poezije, a najveći pjesnik 17. vijeka Tomas Kingo piše himne i pastoralne poeme. Najznačajnije prozno djelo Spomen žalosti (Jammers Minde) napisala je princeza Leonora Kristina Ulfelt (1621–1698). Ludvig Holberg je tvorac danske komedije. Johan H stekao je ime najboljeg humoriste 18. vijeka komedijom Ljubav bez čarapa. Hans Christian Andersen donosi potpuno novi oblik u književnost, pisao je bajke i priče za djecu. Henrik Pontoppidan piše tri velika ciklusa romana i nastoji reći pravu istinu o svojim zemljacima.

Dva najveća pisca prve polovine 19. vijeka su Martin Andersen Nexø, pjesnik gradskog proleterijata, i Johannes Vilhelm Jensen, esejista, pjesnik.

Od savremenih danskih pisaca poznati su dramatičari Kaj Munk i Kjeld Abell, a od pjesnika Nis Petersen i Tove Ditlevsen.

Danska i njeni više okolnih ostrva imaju širok raspon narodnih tradicija. Poznati kompozitor klasike u zemlji je Carl Nielsen, posebno zapamćen po svojih šest simfonija i svom Wind kvintetu, dok se Kraljevski danski balet specijalizirao za rad danskog koreografa August Bournonville. Kraljevski danski orkestar jedan je od najstarijih svjetskih orkestara. Danci su se istakli kao džez-muzičari, a džez-festival u Kopenhagenu stekao je međunarodno priznanje. Moderna pop i rock scena stvorila je nekoliko imena međunarodne slave, među kojima su, između ostalih, Aqua, Alphabeat, D-A-D, King Diamond, Kašmir, Lukas Graham, Mew, Michael Learns to Rock, MØ, Oh Land, The Raveonettes i Volbeat. Lars Ulrich, bubnjar benda Metallica, postao je prvi danski muzičar koji se predstavio u Kući slavnih rock and rolla.

Danska tradicionalna kuhinja, poput ostalih nordijskih zemalja i sjeverne Njemačke, sastoji se uglavnom od mesa, ribe i krompira. Danska jela izrazito su sezonska, proizlazeći iz poljoprivredne prošlosti zemlje, zemljopisa i klima dugih, hladnih zima. Otvoreni sendviči na raženom kruhu, poznatiji kao smørrebrød, koji su u svom osnovnom obliku uobičajena cijena za ručak, a mogu se smatrati nacionalnim specijalitetom kada se pripremaju i ukrašavaju raznim finim sastojcima. Topla jela tradicionalno se sastoje od mljevenog mesa, poput frikadellera (mesne kuglice od teletine i svinjetine) i hakkebøf (mljevene govedine paštete), ili od značajnijih jela od mesa i ribe, poput flæskesteg (pečena svinjetina s pucanjem) i kogt torsk (pečeni bakalar) sa senfom i umakom od senfa. Danska je poznata po svojim pivima Carlsberg i Tuborg, po akvavitima i gorčinama.

U Danskoj je sport omiljen, a njegovi građani učestvuju i gledaju široku paletu. Nacionalni sport je nogomet, s preko 320.000 igrača u više od 1600 klubova. Danska se kvalificirala šest puta uzastopno za Evropsko prvenstvo između 1984. i 2004, a okrunjena je evropskim prvakom 1992. Druga značajna dostignuća uključuju osvajanje Kupa konfederacija 1995. i postizanje četvrtfinala Svjetskog kupa 1998. Značajni danski nogometaši uključuju Allana Simonsena, proglašenim za najboljeg igrača Evrope u 1977, Petera Schmeichela, proglašenog za najboljeg golmana svijeta 1992. i 1993, i Michaela Laudrupa, kojeg je Danski nogometni savez proglasio najboljim danskim igračem svih vremena.




#Article 91: Estonija (1248 words)


Estonija je baltička i istočnoevropska suverena država i članica Evropske unije. Na sjeveru izlazi na Finski zaliv, na zapadu na Baltičko more, a kopnom graniči s Latvijom na jugu (343 km) i Rusijom na istoku (338,6 km). 
Od Švedske na zapadu odvaja je Baltičko more, a od Finske na sjeveru istoimeni zaliv. Sastoji se od kopna i 2.222 ostrva i ostrvca i zauzima ukupnu površinu od 45.339 km2. Glavni i najveći grad države je Tallinn. Ukupni broj stanovnika iznosi 1.294.455 (popis iz 2011.). 

Najbrojniju etničku grupu čine Estonci (oko 70%) koji pripadaju Baltofinskoj grupi naroda, dok su glavne manjine Rusi i Finci. Glavna religija je protestantizam.

Službeni jezik je estonski, koji pripada ugrofinskoj porodici jezika i vrlo je sličan finskom jeziku.

Teritorija Estonije je naseljena još od perioda od 6500. godine prije nove ere. Nakon viševjekovne njemačke, danske, švedske i ruskih vladavine, Estonci su doživeli nacionalno buđenje koje je kulminiralo nezavisnošću od Ruskog carstva, nakon Prvog svjetskog rata. Tokom Drugog svjetskog rata, Estoniju je 1940. okupirao SSSR, zatim nacistička Njemačku godinu dana kasnije. Oslobođenjem Istočne Evrope od strane Crvene armije, Estonija je 1944. ponovo potpala pod sovjetsku kontrolu. 1988. godine, Estonski Vrhovni sovjet je izdao Estonsku deklaraciju o suverenitetu a koja je bila u suprotnosti sa sovjetskom vladom. Nezavisnost je obnovljena 20. augusta 1991. godine.

Nakon što je Estonija ponovo stekla nezavisnost, 1991. uslijedila je javna debata oko izabranog engleskog imena za Estoniju. Sufiks –onia u imenu Estonia (ranije također Esthonia) je latinskog porijekla, i neki smatraju da podsjeća na istočnu Evropu. Mnogi Estonci se više identifikuju sa sjevernom Evropom i više bi voljeli da njihova zemlja ima ime koje zvuči nordijskije. Najpoznatija alternativa imenu u engleskom jeziku je Estland (Estland), što je i naziv za ovu zemlju u većini germanskih jezika (na primjer u njemačkom, danskom, norveškom i švedskom).

Ljudsko naseljavanje u Estoniji je postalo moguće kada se led iz posljednjeg ledenog doba, otopio prije oko 11.000 – 13.000 godina. Najstarija poznata naseobina u Estoniji se nalazi na Rijeci Parnu (Pärnu), blizu grada Sindi (naseobina Puli (Pulli), po selu Puli - na desnoj obali rijeke Parnu). Ona potiče iz sredine 8. vijeka stare ere.

Estonija je primila kršćanstvo kada su njemačka Livonijska braća po maču i Danska osvojili ovu zemlju 1227. Među kasnijim stranim silama koje su kontrolisale Estoniju u raznim periodima su bile Danska, Švedska, Poljska i konačno Rusija (1710. de facto, 1721. de iure). Međutim, više klase i viša srednja klasa su ostale prvenstveno baltičko-njemačke do otprilike 1918. Tokom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, preostale Nijemce su istjerali Adolf Hitler, a kasnije i Staljin.

Nakon pada Ruskog Carstva poslije Oktobarske revolucije, Estonija je proglasila nezavisnost 24. februara, 1918. Nakon Estonskog oslobodilačkog rata i Sporazuma iz Tartua potpisanog 2. februara 1920, Estonija je održavala ovu nezavisnost tokom 22 godine, i ista parlamentarna vlast je ponovo uspostavljena 1992, nakon raspada Sovjetskog Saveza. Ova vlast je bila sačinjena od parlamenta, zvanog Riigikogu, koga su birali svi građani Estonije preko 18 godina. Rigikogu je raspušten 1934. i zemljom je dekretom vladao predsjednik Konstantin Pats (Konstantin Päts) do parlamentarnih izbora 1938.

Estoniju su sovjetske snage okupirale juna 1940. što je bila posljedica Sporazuma Ribentrop-Molotov (1939.) između Nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. Mnogi od političkih i intelektualnih vođa su bili ubijeni ili izloženi represiji, uključujući prvog predsjednika Estonije, Konstantina Patsa, koji je deportovan u Rusiju. Estoniju je pod okupacijom držao njemački Treći rajh od 1941. do 1944, kada su je Sovjeti oslobodili od Nijemaca i ponovo okupirali. Ova zemlja je ponovo stekla nezavisnost 20. augusta 1991. potpisnom revolucijom i raspadom Sovjetskog Saveza. Dan 20. august je sada nacionalni praznik u Estoniji.

Posljednje ruske trupe su iz zemlje izašle 31. augusta 1994, te je Estonija je stupila u članstvo NATO pakta 29. marta, a članica Evropske unije je postala 1. maja 2004.

Estonija je potpisala granični sporazum sa Rusijom 18. maja 2005, čime su dvije zemlje neznatno redefinisale granicu koju su dijelile od 1991. Ovaj sporazum je Rigikogu, estonski parlament, ratificirao 20. juna 2005. Međutim, Rusija je odbacila estonsku preambulu ovom zakonu, koja se poziva na neprekinuti pravni kontinuitet estonske države tokom sovjetskog perioda, te se indirektno poziva na sovjetsku okupaciju Estonije, te je objavila je da poništava svoj potpis i da želi da ponovo počne pregovore sa Estonijom.

Estonija je odgovorila da nema potrebe za ponovnim pregovaranjem oko granice i da nema teritorijalne zahtjeve prema Rusiji.

Estonija leži na istočnim obalama Baltičkog mora između koordinata 57,3° i 59,5° N i 21,5° i 28,1° E. Prosječna nadmorska visina je samo 50 m, a najviša tačka u državi je Suur Munamagi (Suur Munamägi) na jugoistoku (318 m).

Nafta iz škriljaca i nalazišta krečnjaka, zajedno sa šumama koje pokrivaju 47% zemlje igraju ključne ekonomske uloge u ovoj zemlji, inače siromašnoj resursima. Estonija leži na preko 1.400 jezera (od kojih su većina veoma mala, a najveće, jezero Peipus, (Peipsi na estonskom) pokriva 3.555 km2), brojne močvare, i 3.794 kilometara obale su bogate brojnim zalivima, tesnacima i zatonima. Broj ostrva se procjenjuje na nekih 1.500, od kojih su dva dovoljno velika da čine okruge, Saare i Hiu.

Estonija je ustavna demokratska republika, sa predsjednikom koga bira jednodomni parlament (izbori su svake četiri godine). Vladu, ili izvršnu granu, čine premijer, koga nominuje predsjednik, i ukupno 14 ministara. Vladu postavlja predsjednik nakon odobrenja parlamenta.

Zakonodavnu vlast ima jednodomni parlament, Rigikogu (državna skupština), koji se sastoji od 101 člana. Poslanike bira narod na izborima, i oni imaju četvorogodišnje mandate. Vrhovni sud je Nacionalni sud ili Rigikohus (Riigikohus), sa 19 sudija, čijeg predsjednika postavlja parlament na doživotnu dužnost, a nominuje ga predsjednik.

Internet glasanje je već korišteno na lokalnim izborima u Estoniji, a estonski zakonodavci su odobrili Internet glasanje i za parlamentarne izbore.

Od 2006 predsjednik Toomas Hendrik Ilves, od 2005 Predsjednik Vlade Andrus Ansip.

Estonija je administrativno podjeljena na 15 okruga (estonski: množ. maakonnad; jedn. - maakond). Okruzi se dalje dijele na općine koje mogu biti urbane i ruralne. 

Okruzi su sljedeći:

Estonija ima brzorastuću privredu, dijelom zbog toga što veliki broj skandinavskih firmi otvaraju svoje podružnice u Estoniji, a i djelom zbog tranzita ruske nafte. Estonija je najbogatija od svih baltičkih zemalja. Država će vjerovatno uvesti euro kao valutu 1. januara 2007. godine.

Izvorni Estonci čine oko 70 % populacije države. Ostalih 30-tak posto čine razni imigranti iz bivših sovjetskih država, većinom iz Rusije. Rusi su većinom nastanjeni u glavnom gradu Talinu i sjeveroistočnoj Estoniji. U zemlji postoji i mala finska manjina.

Službeni jezik je estonski, koji je blizak finskom i mađarskom. Ruski je također vrlo raširen jezik i većina stanovništva ga zna.

Ovo je spisak etničkih grupa u Estoniji po popisu stanovništva iz 2003. godine:

Većina Estonaca su protestantske luteranske vjeroispovjesti, iako se samo mali broj stanovništva izjasnio kao aktivni vjernici. Ruska manjina je većinom pravoslavne vjeroispovjesti. U Estoniji postoji i Estonska pravoslavna crkva, koja je zbog nerazjašnjenih pitanja u zategnutim odnosima s Ruskom pravoslavnom crkvom.

Danas preko 31% odraslog stanovništva su sljedbenici određene vjere i sastoje se od:

Također u zemlji postoji vrlo mali broj ostalih protestanata i Židova, također postoji i grupa neopogana koji su obnovili staru religiji Taara.

Prva štampana knjiga na estonskom je katekizam koji je štampan 1535. u njemačkom Wittenbergu.
Muzika je veoma važan dio nacionalnog identiteta zemlje. Od 1869. u Tartu se održava festival, na kojem danas učestvuje oko 30 hiljada muzičara i pjevača pred preko 200 hiljada ljudi.

Estonija je do sada (2014) jedina država u kojoj je moguće glasanje preko interneta. Prvi put je ovakav način zvanično isprobavan kod općinskih izbora, odziv građana je iznosio oko 1 posto. 




#Article 92: Finska (3603 words)


Republika Finska (; ) jeste nordijska država u sjeveroistočnoj Evropi, koja spada u fenoskandiju, ograničena Baltičkim morem na jugozapadu, Finskim zalivom na jugoistoku i Botničkim zalivom na zapadu. Finska ima granice sa Švedskom, Norveškom i Rusijom. Olandska ostrva, uz jugozapadnu obalu, pod finskim su suverenitetom, ali imaju široku autonomiju.

Prema podacima iz 2016. godine u Finskoj je živjelo oko 5,5 miliona stanovnika a većina stanovništva je uglavnom koncentrisana u južnom dijelu države. 88,7% stanovništva su Finci i govore finskim jezikom dok drugu skupinu po brojnosti čine Šveđani koji govore finskim jezikom (5,3%). Po površini osma je najveća država u Evropi i najrjeđe naseljena država Evropske unije.

Parlamentarna je republika sa centralnom vladom čije sjedište se nalazi u glavnom gradu Helsinkiju, lokalnim samoupravama u 311 općini i jednom autonomnom regijom, Olandskim ostrvima.

Preko 1,4 miliona stanovnika živi u metropolitenskom području Velikog Helsinkija, području čija privreda predstavlja trećinu ukupnog BDP-a Finske.

Najveći dio Finske je nizak, blago valovit, šumovit kraj s mnogo jezera. Ima oko 60.000 jezera, mnoštvo rijeka, koje su ranije korištene za splavarenje drva. Veliko prometno značenje imaju i plovni kanali. Najveće prirodno bogatstvo su šume; stoga glavno mjesto u industriji zauzima prerada drva, proizvodnja papira, namještaja i celuloze. U gušće naseljenom primorju razvio se Helsinki, glavni grad i najveća luka s razvijenom industrijom.

Nakon Ruske revolucije iz 1917. godine, Finska proglašava nezavisnost od Rusije. Već sljedeće godine u Finskoj izbija građanski rat, između  proboljševičke Crvene garde, podržane od strane nove sovjetske Rusije i antisocijalističke Bijele garde podržane od strane Njemačkog carstva. Nakon kratkog pokušaja uspostavljanja kraljevstva, Finska konačno postaje republikom. Tokom 2. svjetskog rata, Sovjetski Savez je više puta tražio teritorijalne ustupke na račun gubitka teritorijalnog integriteta Finske a nakon Zimskog rata Finska  je izgubila dijelove Karelije, Sale, Kuusama, Petšamoa i nekih ostrva, ali je zadržala nezavisnost.

Najstariji tragovi o ljudskom postojanju u Finskoj potiču od 8000 godine p. n. e. Ovi primitivni lovci i sakupljači su vjerovatno stigli s istoka. Proizvodnja lonaca karakterizira drugi tip kulture ljudi iz kamenog doba poznate kao ukrasna keramika. Uspjeh Battle-Ax kulture (1800 - 1600. p. n. e) možda je donešen u Finsku od indoevropskih ljudi iz južnijih baltičkih regija. Ovi ljudi su bili uspješni moreplovci i uveli zemljoradnju. Udruživanja Battle-Ax ljudi s prethodnim stanovništvom dovelo je do nove Kiukainen kulture. Bronzano doba počelo je u Finskoj oko 1300. p. n. e. Tokom prvog perioda predkršćanske ere i narednih vijekova ljudi su govorili jedan od ugrofinskih jezika. Prošlost Finske je vezana za dug period dominacije germanskih naroda (prvenstveno Šveđana), a s druge strane slavenskih naroda (Rusa). Etnogenetski ni s jednim susjedima nemaju ništa zajedničko. Najbliži etnički srodnici su im Mađari u Panonskoj niziji. Finci su narod ugro-finskog porijekla. Šveđani su pokorili i politički sebi prisvojili cijelu Finsku. Ona je bila njihov posjed sve do 1809. godine. Dva plemena Finci i Hemejci primili su rimokatoličku vjeru, a Karelijci grčko-istočnu od Rusa. Poslije 1809. Finska potpada pod rusku vlast sve do 1917. godine. U tom periodu, 1906, Finska je promijenila izborni zakon i postala prva zemlja na svijetu koja je dala ženama pravo glasa i pravo da budu birane. Po proglašenju Lenjinovih socijalističkih naroda o samoopredjeljenju naroda Rusije, Finci su iskoristili trenutak i postali samostalna država. Finska je tokom Drugog svjetskog rata poražena od tadašnjeg SSSR-a i morala je ustupiti SSSR-u dio Karelije s gradom Viborgom, cijelu obalu Ladoškog jezera i zaljev Petsamo na obali Barentsovog mora, te je tako Finska svedena na današnji prostor. Konačan mirovni sporazum sa Sovjetima potpisan 1947. godine. Naknada štete u obliku roba široke potrošnje isplaćena je u potpunosti 1952, a tri godine kasnije polovina ostrva vraćena je Finskoj. Novi odnosi sa SSSR-om doveli su do legalizacije komunističke partije, sporazum o prijateljstvu, saradnji i obostranoj pomoći.

Finska je sjevernoevropska, skandinavska i baltička zemlja. U grupaciji zemalja kojoj pripada (skandinavske zemlje) ona bi mogla ponijeti atribut nizijska jer joj najviši vrh jedva prelazi 1.300 metara nadmorske visine. Za razliku od drugih skandinavskih zemalja Finska je kontinentalna zemlja bez obzira što izlazi na Baltičko more. Po mnogim osobinama je sličnija Kareliji i poluostrvu Koli (Rusija), nego drugim skandinavskim zemljama. Državna teritorija presjeca polarni krug, četvrtina njene teritorije je iznad sjeverne polarnice. Finska dopire blizu Sjevernog ledenog okeana na koji je imala izlaz prije Drugog svjetskog rata. Državna teritorija se proteže od 60° do 70° sjeverne geografske širine. Njena dužina u smjeru sjever-jug prelazi 1100 km, a njena prosječna širina je 600 km. Površina Finske je 338.145 km2 sa 5.183.545 (2002. godine) stanovnika s prosječnom gustoćom 15 stanovnika po km2 što Finsku čini jednom od najrjeđe naseljenih zemalja u Evropi. Finska graniči sa Norveškom na sjeveru, na istoku sa Rusijom, Finskim zalivom, na jugozapadu s Baltičkim morem, i na zapadu s Botničkim zaljevom i sa Švedskom.

U geografskoj regionalizaciji Finske jasno se ističu tri predjelno-fizionomske cjeline: 

Ovakva regionalizacija odgovara regionalizaciji ovog prostora i po smjeru pružanja ove države. Laponija odgovara regiji Sjeverna Finska, Jezerska Finska odgovara regiji Južna Finska, a regija Finsko Primorje odgovara regiji Botnička obala.

Finska Laponija je pretežno brežuljkasta regija izuzev krajnjeg sjeverozapada gdje ima planinski karakter. Osobnost ovog dijela Finske je da nema jezera (iako je Finska zemlja jezera). Izuzetak čini samo jedno jezero - Inara. U Finskoj ovu regiju nazivaju Laplandija. Zauzima oko 1/3 državnog prostora (10.300 km2). Zimi je vrlo hladna (-15°C do -20 °C) i pokrivena snijegom, dok za kratkog ljeta vlada ugodnija temperatura (zabilježeni apsolutni maksimum od +33 °C). Što se ide sjevernije nastupa tundra bez stabala, sa lišajevima, ponekim grmom, malim močvarama i malim brojem cvjetonoša (tokom kratkog ljeta). U ljetnom periodu tu je stanište mnogobrojnih ptica.

U ranijim vremenima regija je bila isključivo naseljena Laponcima. Živjeli su od uzgoja irvasa i ribolova, te su živjeli nomadski i polunomadski život. Smatra se da ih danas nema više od 2.000. U prirodi im je voliti nomadski život iako sve više postaju stalni stanovnici naselja. Otkada su Finci izgradili arktički put (1929. godine) u ovoj regiji se razvija i turizam. Uz savremenu cestu dugu 460 km izgrađeni su hoteli s visokim konforom. Dolaze turisti-ribolovci, turisti-skijaši, i turisti koji su željni provozati se sanjkama koje vuku irvasi. Ipak, Sjeverna Finska je manje razvijen kraj i rijetko naseljen dio države. Nomadsko stočarstvo i sječa šume su glavne privredne aktivnosti Laponije. Centar finske Laponije je grad Rovanijemi koji leži na obali rijeke Kemi u blizini sjeverne polarnice. Do njega dopire željeznica uz postojeći arktički put i produžava prema ruskoj luci Murmansk. On je upravni, trgovačko-prometni i turistički centar Laponije. Ističe se po trgovini kože.

Jezerska Finska se nalazi između Finske Laponije na sjeveru i Finskog primorja na jugu i jugozapadu. Finci nazivaju ovaj kraj Suomi - zemlja jezera. Geomorfološki to je dio morenskih bedema kojima su stvorene brojne jezerske depresije. Baš ova regija dala je atribut Finskoj amfibijska zemlja. Tu su mnogobrojna glacijalna jezera a pejsaž dopunjuju nepregledne četinarske šume. Najveće jezero je Sajma, s cjelokupnim sistemom jezera pod imenom Velika Sajma, površine od 4.400 km2. Sva jezera su tektonski predisponirana, ali za njihovo konačno oblikovanje je značajna ledenjačka erozija i akumulacija. Najveća dubina Sajme je 82 m. Zapadno od Sajme je jezero Pajane površine 1.065 m2, maksimalne dubine 93 m. Jezera su međusobno odvojena kordonima morena, ali su hidrografski povezana riječnim tokovima i kanalima. Neke rijeke npr. Oulu, Komo imaju značajne vodne snage, koje se iskorištavaju. Oko jezera se nižu mala sela s tipičnim drvenim kućama. Neka naselja imaju fizionomiju gradskih naselja. Između jezera izgrađene su tri željezničke pruge u smjeru sjever-jug i dvije u smjeru zapad-istok. Kao gradska središta razvili su se gradovi Kuopio, Tampere i Lahti. Kuopio je izraziti centar drvne industrije i središte cijele regije i Finske. U sferi uticaja grada je rudarski revir Finske gdje se proizvodi bakar, olovo, cink, azbest i kvarc. Tu se nalazi rudarski centar Outokumpu. Tampere je najveći grad Jezerske Finske (preko 150.000 stanovnika). Poznat je po svojoj tekstilnoj, metalnoj i papirnoj industriji. On nosi epitet finski Manchester. Grad Lahti je u prijelaznoj oblasti, ima funkciju etapne stanice u kojoj se okupljaju učesnici zimskih sportova. U istočnim i središnjim dijelovima regije osnovano je nekoliko desetina hiljada novih gazdinstava nastalih od doseljenika s teritorija koji su pripali (poslije Drugog svjetskog rata) tadašnjem SSSR-u.

Finsko primorje je predstavljeno izlaskom ove države na Baltičko more (Botnički i Finski zaliv). Nasuprot ostalim dijelovima Finske u ovoj regiji nema onih prepoznatljivih, za sjeverne zemlje, morenskih sedimenata. Ovdje se nalaze sedimenti morskog porijekla, ostaci nekadašnjeg Joldijskog mora. Finsko primorje, iako jedinstvena regija, može se podijeliti na dvije podregije: Sjevernije, prostor oko Botničkog i južnije prostor oko Finskog zaliva.

Botničko primorje je pojas Finske uz istoimeni zaliv dug oko 700 km. Primorje je izloženo sjevernim vjetrovima. Od Švedske granice na sjeveru do grada Vasa na jugu primorje je pod šumom. Značajnije naselje je grad Oulu, na ušću istoimene rijeke, koja je dio ostrva istoimenog jezera. Poznat je kao centar drvne industrije. Sjevernije od njega je grad Kemi na istoimenoj rijeci Kemi, s istom funkcijom kao Oulu. Od njega vodi željeznička pruga za Murmansk, preko centralnog grada Jezerske Finske. Najjužnije tačke Botničkog primorja su gradovi Vasa i Pori.

Južno primorje Finci nazivaju salpau selkä (primorje uz sjevernu obalu Finskog zaliva). Regija ima povoljnije tlo i klimu čime su stvoreni uslovi za intenzivnu poljoprivredu i stočarstvo. Ovdje uspijeva pšenica i šećerna repa. Ovo je najgušće naseljena oblast Finske. Paralelno sa obalom vode glavne željezničke i cestovne komunikacije. Pored aktivne uloge u poljoprivredi ova regija je i industrijski razvijena. Na jugozapadu je grad Turku, najstariji grad Finske, nekada i prijestolnica. Njegovi stanovnici najviše govore švedski. Okružen je grupama ostrva, koja tamo nazivaju Schären, u blagoj klimi, plodnom okruženju, sa slikovitom srednjovjekovnom arhitekturom spada u najljepše finske gradove. Nedaleko od Turkua se nalazi arhipelag Aland, koji je bliže Švedskoj nego Finskoj. Sastoji se od oko 6.500 ostrva od kojih je 80 naseljeno. Stanovnici govore švedski a bave se poljoprivredom i ribolovom. Najveći grad oblasti, ujedno i cijele države je Helsinki, veliki i moderan kulturni, politički, trgovački i industrijski centar. Istočno od njega je mali grad Kotka, a zapadno gradić Hanko.

Površinu finskog prostora sačinjava Baltički štit. Štit je izgrađen od kristalastih škriljaca, granita, gnajsa i vulkanita iz doba arhaika. Ovo područje je bilo nabrano u prekambriju. Djelovanjem vanjskih sila teren je uravnjen. U pleistocenu, finski prostor je bio potpuno prekriven inlandajsom. Pleistocena glacijacija i moćni inlandajs su na svakom koraku ostavili svoje tragove. Ledenjaci su kod manje otpornih stijena erodirali povlatne slojeve sve do rezistentne podloge. Taj materijal je akumuliran u obliku morena. Morene su zagradile brojna jezera, tako da Finska izgleda iz aviona kao vodoravno presječena spužva u čijim se rupicama nalazi voda. Oko 80% Finske prekrivaju glacijalni nanosi u obliku morena i drumlina (izduženi brežuljci sastavljeni od gline i pijeska dužine 500 do 1000 metara, visine 20 do 30 metara). Veći dio finskog prostora čini blago ravni reljef od 100 do 300 m nadmorske visine. U Laponiji je ravan gdje se brijegovi dižu do 500 m.n.v. Na sjeverozapadu Finske su posljednji izdanci Skandinavskih planina, gdje se nalazi i najviši vrh države Haltiotuturi (1.234 m).

Zbog uticaja okolnih vodenih površina, klima je značajno manje ekstremna nego što se očekuje. Prosječna julska temperatura na obali je 16 °C, a u februaru -9 °C. Količina padavina (snijeg, kiša) je 460 mm na sjeveru i 710 na jugu. Slab snijeg pokriva zemlju 4 do 5 mjeseci godišnje na jugu i 7 mjeseci na sjeveru. Helsinki ima prosječnu temperaturu najhladnijeg mjeseca -6,3 °C, a Oulu na sjeveru -0,3 °C, dok je prosječna julska temperatura u Helsinkiju 16,5 °C, a u Oulu 15,5 °C. Krajnji sjever je još hladniji. Januarska temperatura u Laponiji je -15 °C.

Za Finsku se kaže da je amfibijska zemlja, zemlja vode i kopna. Različiti su podaci o broju jezera u Finskoj, ali se procjenjuje da ih ima oko 60.000. Rijeke su većinom otoke pojedinih jezera, a najveća je Vuoksi, sa čuvenim vodopadom Imatrom, otoka je najvećeg finskog jezera Sajma (1.800 m2), a prioka je jezera Ladoge. Jezero Sajma je 1968. godine spojeno plovidbenim kanalom s Finskim zalivom, a s druge strane povezano je s gradom Viborgom, kanalom dugim 60 km. Sajma predstavlja čitav sistem jezera. Druga važna jezera su Päijänne, Kalla, Orivesi i Keitele na jugu, i jezero Anar na sjeveru. Anar je sjevernije od polarnog kruga, na 69° S geografske širine. S maksimalnom dubinom od 60 m. Po nekim podacima na jezeru ima 3.000 ostrva, a površina akvatorija bez ostrva je 1.000 m2.

Oko 72% Finske je pod šumama. Osim na krajnjem jugu gdje se mogu naći jasen, javor i brijest, šume su uglavnom četinarske gdje dominiraju omorike i borovi. Finska ima približno 1.200 vrsta biljaka i paprati i oko 1.000 vrsta lišajeva. Divljač uključujući medvjede, vukove, polarne lisice, divlje mačke, uglavnom žive u nenaseljenim sjevernim područjima. Sobovi koje su pripitomili Saami izumiru u divljini. Divlje guske, labudovi, plovke, sniježne žutovoljke (ptice) prave gnijezda širom sjeverne Finske. Od riba najčešće su slatkovodne: losos, pastrva, štuka, grgeč i iz slanih voda: haringa, bakalar. U unutrašnjosti zemlje dominira sivo planinsko tlo. Sjeverni dio Finske je pokriven močvarnim tlom. Najplodnije tlo je u južnom dijelu obalske ravnice koje se sastoji od morske gline.

Bogata zemlja prekrivena šumama je najvrijedniji resurs Finske. Omorika, bor, srebrna su dominirajuće vrste drveća. Jedini prirodni resursi zemlje su drvo, treset, toplokrzne životinje, hidroenergija i riba. Finska također ima neka nalazišta metala od kojih se izdvajaju cink, bakar, željezo i nikl. Vanadij, srebro i zlato se vade. Najobilniji nemetali su granit i krečnjak.

Finska se administrativno sastoji od 19 regija, koje se nazivaju maakunta na finskom i landskap na švedskom jeziku. Regijama upravljaju regionalna vijeća koja služe kao forumi saradnje za općine regije. Glavni zadaci regija su regionalno planiranje i razvoj preduzeća i obrazovanja. Pored toga, javne zdravstvene usluge se obično organizuju na nivou regija. Trenutno, jedina regija u kojoj se održavaju  izbori za Regionalno vijeće je Kainuu. Ostala regionalna vijeća biraju općinska vijeća, a svaku općinu u Regionalnom viječu predstavlja broj predstavnike srazmjeran udjelu boja stanovnika općine u ukupnoj populaciji regije.

Regije se dijele na podregije kojih je u Finskoj ukupno 70.

Osim toga Finska je podijeljena i na općine i gradove kao najniži nivo administrativne podjele.

Finska je republika sa demokratskim i parlamentarnim oblikom vlasti. Vlast je konstituirana i usvojena 1919. Na čelu Finske je predsjednik izabran na šestogodišnji mandat direktnim glasanjem. Vlada je izabrana od strane predsjednika i odobrena od parlamenta na čijem čelu je premijer. Glasaju stariji od 18 godina. Finski parlament je jedinstveno tijelo poznato kao Eduskunta. Njenih 200 članova je narod izabrao na 4 godine. Izvršna vlast u pokrajinama pripada guverneru koji je izabran od strane predsjednika države. Na Olandskim ostrvima, koja imaju autonomiju, pokrajinsko vijeće biraju stanovnici, pokrajinski savjet bira izvršni savjet koji dijeli moć s guvernerom. Lokalni sudski sistem podijeljen je na općinske sudove u gradovima i distriktne sudove u ruralnim sredinama. Apelacijski sudovi su smješteni u Turku, Vaasi, Kuopiu, Kouvoli, Rovaniemiju i Helsinkiju. Vrhovni sud čije je sjedište u Helsinkiju je glavni sud za civilne i kriminalne slučajeve.

Školovanje je besplatno i obavezno od 7 do 16 godina. U općinama sa švedskom manjinom nastava se nudi na oba jezika, s tim da učenici imaju slobodu izbora. Nepismenost skoro da ne postoji. Uz redovno osnovno i srednje obrazovanje, postoje i škole narodne akademije i radničke institute. Osnovno obrazovanje u peruskoulu traje 9 godina. Škole za odrasle su privatne, društvene ili provincijske i imaju podršku države. Finska ima sistem srednjih usmjerenih škola kao što su komercijalne, obrtničke, tehničke, trgovačke i poljoprivredne. Finski institut za više obrazovanje uključuje 13 univerziteta i nekoliko koledža i škola za obuku nastavnika sa godišnjim upisom od 205.000 studenata. Najveći je Helsinški.

Vojni rok od 11 mjeseci je obavezan za muškarce starije od 17 godina. Finska ima vojsku, mornaricu, zračne snage, ali su vojne snage smanjene Pariskim mirovnim ugovorom iz 1947. na maksimalno 41.900 osoba. Godine 2001, oko 32.250 ljudi je bilo je služenju vojnog roka. Rezerva broji 500.000 ljudi. 1994. godine. Finska se pridružila programu Partnerstvo za mir kao prvi korak k punom članstvu u NATO-u.

Finski socijalni sistem dopušta nezaposlenim, bolesnim, nemoćnim i starim osiguranje, porodičnu i dječiju zaštitu, i nadoknadu invalidima. Medicinska zaštita se izdaje preko mjesta zaposlenja, ali nacionalnim zdravstvenim ciljem od 1972. omogućeno je osnivanje zdravstvenih centara u svim općinama i isključenje doktorskih honorara.

Drugi svjetski rat je ostavio Finsku s ogromnim privrednim problemima uključujući visoku inflaciju, nezaposlenost i nepovoljan trgovinski balans. Od tada se industrijski sektor širio do šezdesetih godina prošlog vijeka. Osim javnih ustanova, industrija i biznis su privatizirani. Nacionalni budžet 1998. predviđao je 41,3 milijardi dolara budžetskih prihoda i 43,1 milijardu troškova. Porast domaće proizvodnje u 2000. godini bio je 121,5 milijarda.

Poljoprivreda je uglavnom ograničeno na plodne priobalne regije. Samo 7% površine Finske je pod poljoprivrednim kulturama. Većina farmi su manje od 20 hektara, manje od 20% farmi upošljava plaćene radnike. U 2001. godini usjevi su bili ječam, zob i pšenica (3,9 miliona metričkih tona), i korjenasto povrće kao krompir i šećerna repa (816.000 metričkih tona). Životinje su uključivale 6 miliona komada peradi, 1,1 milion stoke, 1,3 miliona svinja, 106.600 ovaca. Finska ima 414.000 pripitomljenih sobova. Oko 60% šuma u Finskoj je u privatnom vlasništvu. Ulov ribe u 1997. je bio 196.513 metričkih tona. Više od 1/3 ribe potiče iz unutrašnjih voda.

Drvna masa, papir, drvoprerađivačka industrija predstavlja značajan segment finske industrije. Ranih 1990-ih je proizvođeno oko 1,3 metričkih tona papira godišnje. Proizvodnja ostalih papirnih i drvnih proizvoda ukupno iznosi 7,9 miliona godišnje. Finska posjeduje industriju teških strojeva, metala, brodova, štamparskih materijala, elektro industriju, industriju hrane i pića, tekstilnu industriju, industriju odjeće, hemikalija, keramike i stakla.

Finska je značajan izvor bakra (proiz. 11.600 metričkih tona 2000. godine), cinka, srebra (24 metričke tone), a hrom, nikl i zlato se također iskopavaju. Papir, drvna masa i drvni proizvodi čine 40% godišnjeg finskog izvoza. Uvoz uključuje benzin, hemikalije, mašine, transportnu opremu, grožđe, čelične proizvode, hranu i tekstil. Značajna trgovina se vodi s Njemačkom, UK, Švedskom, i drugim zemljama EU. 2000. godine uvoz je bio 32,6 milijardi dolara, a izvoz 44,5 milijardi dolara. Finska je član slobodne trgovinske unije od 1961., a u januaru 1995. pridružila se EU. Radna snaga broji 2,6 miliona ljudi 2000. godine. Radnike zastupaju radnički sindikati grupisani u dvije velike federacije: Centralna organizacija i Konfederacija plaćenih radnika.

Tri preduzeća posjeduju monopol u prehrambenoj industriji: S-Markt, K-Markt, Suomen Lähikauppa. Klasične pekare i mesnice ne postoje, sve se nudi u samoposlugama.

Sistem kanala koji povezuju Finska jezera s ostalim i s Finskim zalivom predstavljaju jeftin i efikasan vid transporta za drvnu industriju. Oko 6.600 km unutrašnjih voda su plovne. Željeznica je u državnom vlasništvu (dužina oko 5.836 km) Finska ima oko 77.900 km puteva 65% asfaltiranih. Finer (Finnair) obuhvata inostrane letove u zemlji, Karair i Finnaviation opslužuju mnoge gradove. Najznačajnije u Finskoj uključuju Aerodrom Helsinki–Vantaa, Aerodrom Tampere–Pirkkala, Aerodrom Kuopio i Aerodrom Oulu.

Vlada kontroliše telefonske službe, a Finska TV prenosi većinu TV i radio programa. Privatne TV stanice nude oko 20 sati komercijalnog programa sedmično. Oko 1/3 telefonije je u državnom vlasništvu. U 2000. je bilo 550 telefonskih linija na svakih 1.000 stanovnika. Zemlja ima 1.498 radio i 622 TV prijemnika na 1000 domaćinstava 1997. godine. Ima 56 dnevnih novina, te magazine, sedmičnike, mjesečnike i dr.

Novčana jedinica je euro, uveden je 1. januara 1999, a samo za elektronske transfere i finska valuta markka je korištena u ostalim slučajevima do 1. januara 2002. kada je euro postao službena valuta i prestala je upotreba markke. Pošto je prihvatila euro, Finska mora slijediti ekonomska pravila utvrđena od strane Evropske banke (ECB). ECB je u Frankfurtu i reguliše posredovanje novcem.

Finci čine više od 93% populacije i potomci Šveđana oko 6%. Istok je naseljen s oko 2.500 Saamija druge manje grupe čine manje od 1%. Iako su Šveđani u manjini oni imaju svoju političku stranku, svoje škole i druge institucije. 67% populacije je urbano. Više od 93% govori finski koji je uralski jezik. Oko 6% ljudi, uglavnom koncentriranih na Alandskom arhipelagu govore švedski. Saami govore Saamskim jezikom. Evangelistička Luterovska crkva prevladava, njeni članovi čine 86% stanovništva. Sloboda vjeroispovjesti je zagarantirana. Pravoslavna crkva, iako nacionalna, u broju pristaša opada od Drugog svjetskog rata.

Po popisu iz 2002., Finska ima, 5,183,545 stanovnika (15 stanovnika/km2) što Finsku čini jednom od najrjeđe naseljenih zemalja u Evropi. Više od 2/3 populacije je smješteno u južnim krajevima. Helsinki ima oko 1.054.127 stanovnika (2005.), te je intelektualni, proizvodni i trgovački centar. Slijedeća tri najveća grada su Tampere - 281.092, Turku - 242.153, Oulu - 166.053 koji su također industrijski centri.

Nakon osvajanja Finskih plemena od strane Šveđana domaća kultura je bila pod uticajem Šveđana, koji traje i danas. Među seljacima su pjevane tradicionalne epske pjesme. Radovi u drvetu i tapete su još uvijek dekorisani tradicionalnim ukrasima i spiralnim i sličnim jednostavnim geometrijskim oblicima. Među obrazovanim preovladala je švedska kultura.
 
Govorio se švedski jezik koji je, uz rijetke iznimke, bio i književni jezik zbog toga što je švedska umjetnost i arhitektura bila iz mnogo pravaca. Mnoge Finske građevine i umjetnički radovi oslikavaju italijanske, flemanske, njemačke i druge uticaje. U 19. vijeku obrazovani Finci počeli su oživljavati svoju nacionalnu tradiciju. U isto vrijeme nacionalna finska književnost nastaje na vlastitom jeziku. Parne kupke - saune - koje nastaju sipanjem vode preko vrelih stijena su finski izum. Finci veoma vole knjige, a biblioteke i muzeji su sastavni dio njihove kulture. Helsinška gradska biblioteka ima oko 2,1 miliona izdanja, univerzitetska 2,6 miliona i služi kao nacionalna biblioteka. Finska ima 1.500 biblioteka širom zemlje.

Poznati komponisti klasične muzike su Jean Sibelius (1865-1957) i Levi Madetoja (1887-1947). U Finskoj je popularan heavy metal, u cijelom svijetu su poznati bendovi: Nightwish, Children of Bodom,Stratovarius,Tarot,Dreamtale,Twilightning, Lordi (pobjednici Eurovision Song Contest 2006). Pjevačica Taiska predstavljala je Finsku 1977. na muzičkom festivalu u Japanu.

Poznati su vozači Formule 1 Mika Häkkinen i Kimi Räikkönen.




#Article 93: Grčka (1462 words)


Grčka (), zvanično Republika Grčka (), jest država koja se nalazi u jugoistočnoj Evropi. Smještena je na jugu Balkanskog poluostrva na strateški veoma važnom raskršću između Evrope, Azije i Afrike, između Egejskog mora na istoku, Jonskog mora na zapadu i Sredozemnog mora na jugu. Graniči se sa Albanijom na sjeverozapadu, Sjevernom Makedonijom i Bugarskom na sjeveru i Turskom na sjeveroistoku. Sa površinom od 132.000 km2 najveća je država na Balkanskom poluostrvu.

Pored kontinentalnog dijela Grčka obuhvata i preko 1.400 ostrva od kojih su najveći i najznačajniji Kreta, Eubeja, Lezbos, Rodos i Krf. Grčka se sastoji od devet geografskih regija: Makedonija, Centralna Grčka, Peloponez, Tesalija, Epir, Egejska ostrva (uključujući Dodekanez i Kiklade), Trakija, Kreta i Jonska ostrva. Grčka ima najdužu obalu na Sredozemlju i 11. najdužu obalu na svijetu. Reljef je uglavnom planinski, a najviši vrh je planina Olimp sa nadmorskom visinom od 2.918 metara. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Grčka ima oko 10,8 miliona stanovnika. Glavni i najveći grad je Atina.

Historija savremene Grčke države vuče svoje korijene iz civilizacije antičke Grčke, koja se smatra kolijevkom zapadne civilizacije; njeno naslijeđe uključuje demokratiju, zapadnu filozofiju, Olimpijske igre, zapadnu književnost, historiografiju, političke nauke, značajne naučne matematičke principe i dramu, uključujući i tragediju i komediju. Nakon nekoliko stoljeća nezavisnosti, grčke gradove-države ujedinjuje Filip II Makedonski u četvrtom stoljeću prije nove ere. Njegov sin Aleksandar Veliki je osvojio cijeli antički svijet, šireći grčku kulturu i nauku od istočnog Mediterana do rijeke Ind.

Zatim je Grčku anektirao Rim u drugom stoljeću prije nove ere. Grčka je postala sastavni dio Rimskog carstva formirajući jezgru oko njenog nasljednika Bizantijskog carstva. Grčka pravoslavna crkva je ukorijenjena u prvom stoljeću, oblikujući moderni grčki identitet i prenoseći grčku tradiciju širom pravoslavnog svijeta. Sredinom 15. stoljeća pada pod Osmanlijsku vlast, a nacionalna država Grčka se pojavljuje 1830. godine nakon rata za nezavisnost. Bogata historija ove zemlje reflektuje se po 17 lokaliteta koja se nalaze na UNESCO-voj listi svjetske baštine, među najvećim u Evropi i svijetu.

 
Grčka je demokratska i razvijena država sa razvijenom ekonomijom, visokim kvalitetom života i visokim životnim standardom. Jedan je od osnivača Ujedinjenih nacija. Grčka je deseta država koja se pridružila Evropskoj uniji i postala je dio Eurozone od 2001. godine. Također je član mnogih drugih međunarodnih institucija kao što su Vijeće Evrope, NATO, OECD, OIF, OSCE i WTO.

Najraniji dokazi o prisustvu ljudi na južnom Balkanu datiraju iz 270.000 godine p.n.e. i nalaze se u pećini Petralona, u grčkoj pokrajini Makedoniji. Grčka je dom prve napredne civilizacije u Evropi i smatra se rodnim mjestom zapadne civilizacije koja počinje sa Cikladskom civilizacijom na ostrvima Egejskog mora (3.200. - 2.700. p.n.e.), Minojskom civilizacijom na Kritu (2.700. - 1.900. p.n.e.) i Mikenskom civilizacijom (1.900. - 1.100. p.n.e.). Ove civilizacije su bile pismene; Minojci su pisali nedešifrovanim pismom poznatim kao Linear A, a Mikenjani pismom poznatim kao Linear B. Mikenjani su postepeno apsorbirali Minojce, ali se njihova civilizacija nasilno uništila oko 1.200. godine p.n.e., tokom regionalnih previranja poznatih kao kolaps bronzanog doba. Ovo razdoblje je poznato i kao Mračno doba Grčke.

Kraj Mračnog doba tradicionalno datira 776. godine p.n.e. sa početkom prvih Olimpijskih igara. Ilijada i Odiseja, prvi tekst zapadne književnosti, govori da su se na kraju Mračnog doba na grčkom poluostrvu pojavila razna kraljevstva i gradovi-države koji su imali svoje kolonije na obalama Crnog mora, Južne Italije (Magna Graecia) i Male Azije. Ove države i njihove kolonije su dostigle veliki nivo prosperiteta što je rezultiralo kulturnim bumom koji je izražen u arhitekturi, drami, nauci, matematici i filozofiji. Klisten je 508. godine p.n.e. pokrenuo prvi demokratski sistem vlasti u Atini.

Od 500. godine p.n.e. Perzijsko carstvo je kontrolisalo grčke gradove-države u Maloj Aziji i Makedoniju. Pokušaji nekih grčkih gradova-država da se oslobode perzijske vladavine nisu bili uspješni. Perzija je napala gradove-države na grčkom poluostrvu 492. godine p.n.e., ali je bila primorana da se povuče nakon poraza u bici kod Maratona 490. godine p.n.e. U drugoj perzijskoj invaziji 480. godine p.n.e. nakon odlučujuće grčke pobjede u bitkama kod Salamine, Plateje i Mikale, perzijanci su bili prisiljeni da se povuku po drugi put sa svih evropskih teritorija. Predvođeni Atinom i Spartom, grčke pobjede u grčko-perzijskim ratovima se smatraju ključnim trenutkom u svjetskoj historiji. Nakon toga uslijedio je period od 50 godina mira koji je poznat kao Zlatno doba Atine, perioda koji je postavio mnoge temelje zapadne civilizacije.

Nedostatak političkog jedinstva u Grčkoj je doveo do čestih sukoba između grčkih država. Najrazorniji unutar-grčki rat je bio Peloponeski rat (431. - 404. p.n.e.) koji je dobila Sparta, što je dovelo do propasti Atine kao vodeće snage u Antičkoj Grčkoj. Atina i Sparta su kasnije bili u sjeni Tebe i na kraju Makedonije, koja je ujedinila sve grčke države u Korintski savez (također poznat kao Helenski savez) pod vodstvom Filipa II, koji je izabran za lidera prve jedinstvene grčke države u historiji.

Nakon atentata na Filipa II, njegov sin Aleksandar Veliki je preuzeo vodstvo nad Korintskim savezom i pokrenuo invaziju na Perzijsko carstvo sa združenim snagama svih grčkih država 334. godine p.n.e. Neporažen u borbi, Aleksandar je osvojio Perzijsko carstvo u cijelosti 330. godine p.n.e. On je stvorio jedno od najvećih carstava u historiji, koje se protezalo od Grčke do Indije. Nakon njegove smrti, njegovo carstvo je podijeljeno na nekoliko kraljevina, od kojih su najpoznatije Seleučko carstvo, Ptolemejsko kraljevstvo, Grčko-baktrijsko kraljevstvoIindo-grčko kraljevstvo. Mnogi grci su emigrirali u Aleksandriju, Antiohiju, Seleukiju i mnoge druge nove helenističke gradove u Aziji i Africi. Iako se političko jedinstvo Aleksandrovog carstva nije održalo, rezultiralo je helenističkom civilizacijom i širenjem grčkog jezika i kulture na područja koje je Aleksandar osvojio. Grčka nauka, tehnologija i matematika su dostigle svoje vrhunac tokom helenističkog perioda.

Grčka se nalazi na jugu Balkanskog poluostrva. U Grčkoj živi oko 11 miliona stanovnika a površina je 132.000 km2. Glavni grad je Atina. Ostali veći gradovi su: Pirej, Solun, Larisa, Ber, Patras i Janjina. Obala je veoma razuđena, sa mnoštvom ostrva, poluostrva i zaliva. Njihova obala je po razuđenosti druga u Evropi. Neka od ostrva su: Mitilena, Hios, Kreta, Krf, Argostolion, Skiros, Andros i dr. Najveći dio države je pod planinama, najviši vrh je Olimp sa 2 911 metara nadmorske visine. Zemlja nije pogodna za razvoj poljoprivredne kulture osim u nekim dolinama uz rijeku.

Grčka je podijeljena na 13 regija koje se zovu periferije. Periferije su podijeljenje na 51 manju administrativnu jednicu koje se nazivaju prefekture (grč. nomoi). Tih 13 periferija su:

Grčka je razvijena zemlja sa razvijenim ribolovom, industrijom, pa donekle i poljoprivredom. Grčka privreda nalazi se pod uticajem stranog kapitala, ali u posljednje vrijeme jača državni sektor, a samim tim i unutrašnja ulaganja. 

Poljoprivreda je slabije razvijena zbog nedostatka pogodnog tla ali se sve više navodnjava tako da je svake godine sve veća proizvodnja. Glavne poljoprivredne kulture su: pšenica, kukuruz, ječam, riža, masline, agrumi i mandarine. Također se praktikuje i vinogradarstvo.

Rudarstvo, uslovljeno prirodnim bogatstvom ruda, se u posljednjem vijeku poprilično razvilo. Grčka je bogata rudama: boksit, mangan, nikl, cink, barit, sumpor, so, srebro i dr.

Industrija se razvila posljednih 30 godina. Razvijena je obojena metalurgija, prehrambena, tekstilna, hemijska, elektrotehnička, farmaceutska, tekstilna industrija, brodogradnja, kožna i drvna industrija. Također postoji i nekoliko rafinerija nafte u Grčkoj.
Krajem 2009. privreda Grčke se našla u najvećim problemima, od ponovne uspostave demokratije, 1974.

Početkom 2010., otkriveno je da su vlade Grčke, jedna za drugom, dosljedno i promišljeno lažno izvještavale o službenoj državnoj statistici, da bi se zadržale u okviru pravila monetarne unije. To je omogućilo da vlade Grčke troše više od realno mogućeg, istovremeno krijući od nadzornika iz EU stvarni manjak.
U maju 2010., države Eurozone odobravaju Grčkoj pomoć od 110 milijardi eura.

U Grčkoj živi približno 11 miliona stanovnika. 98% su autonomni Grci. Između Trakije i Egejske Makedonije ima nešto Turaka i Bugara, a na zapadu u oblasti Janja nešto Albanaca.

Najdominantnija religija u Grčkoj je hrišćanstvo, odnosno pravoslavlje, sa islamskom manjinom (oko 1%). Ustav Republike Grčke priznaje grčku pravoslavnu vjeru kao glavnu ali garantuje slobodu religioznog opredjeljenja za sve. Grčka pravoslavna crkva je autokefalna.

Većina stanovništva se u posljednje vrijeme sve više seli u gradove, pa je stepen urbanizacije stalno u porastu. Skoro cijelo stanovništvo govori grčkim jezikom. U pograničnim mjestima se govori albanski i turski jezik. Koristi se staro grčko pismo.

U Grčkoj živi približno 11 miliona stanovnika. 98% su autonomni Grci. Između Trakije i Egejske Makedonije ima nešto Turaka i Bugara, a na zapadu u oblasti Janja nešto Albanaca.
Najdominantnija religija u Grčkoj je hrišćanstvo, odnosno pravoslavlje, sa islamskom manjinom (oko 1%). Ustav Republike Grčke priznaje grčku pravoslavnu vjeru kao glavnu ali garantuje slobodu religioznog opredjeljenja za sve[1]. Grčka pravoslavna crkva je autokefalna.
Većina stanovništva se u posljednje vrijeme sve više seli u gradove, pa je stepen urbanizacije stalno u porastu. Skoro cijelo stanovništvo govori grčkim jezikom. U pograničnim mjestima se govori albanski i turski jezik,a u nekim regijama i francuski i engleski. Koristi se staro grčko pismo.




#Article 94: Hrvatska (5414 words)


Hrvatska jeste suverena država u Jugoistočnoj Evropi, Sredozemlju i na Balkanu. Graniči sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom, Crnom Gorom i Mađarskom. Izlazi na obale Jadranskog mora a pomorskim graniči i sa Italijom. Ukupna površina Hrvatske je 87.661 km2, kopno 56.594 km2. Glavni grad je Zagreb. Ukupno stanovništvo je 4.284.889, od tih, 90% su Hrvati, 4,5% Srbi (1990. godine 12,2%) i 0,5% Bošnjaci. Dominantna religija je katoličanstvo. Hrvatska je od 2004. godine bila kandidat za ulazak u Evropsku uniju.

Hrvatska je postala NATO članica u aprilu 2009. godine. Pregovori s Evropskom unijom su službeno otvoreni u oktobru 2005. godine, a zatvoreni u junu 2011. Evropska komisija i Vijeće Evrope postavili su 1. jula 2013. godine kao ciljani datum ulaska Hrvatske u EU, te je od tog dana Hrvatska primljena u punopravno članstvo Evropske unije.

Hrvatska je članica Vijeća Evrope, Svjetske trgovinske organizacije, Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju.

Prije dolaska Slavena, na teritoriji sadašnje Hrvatske su živjeli Iliri koje je osvojilo Rimsko carstvo u 1. vijeku naše ere. Hrvati su naselili područje u 7. vijeku i osnovali dvije kneževine: Panonsku Hrvatsku i Primorsku Hrvatsku.

U vrijeme primorsko-hrvatskog kneza Branimira, ona je po prvi puta međunarodno priznata; pismom pape Ivana VIII od 7. juna 879. Hrvati su prihvatili katoličanstvo u 9. vijeku. Većinu hrvatskih zemalja ujedinio je kralj Tomislav u jedinstveno kraljevstvo 925. godine kralj Tomislav je ujedinio dvije kneževine i stvorio hrvatsko kraljevstvo. Hrvatska je moćna država sve do 1102. godine kad je priložena Mađarskoj.

Mohačka bitka 1526. godine je bila ključni događaj u kojem je propala vlast ugarske dinastije Jagelovića. Nakon poraza Hrvatsko-mađarskih snaga, Osmansko carstvo osvaja Liku, Dalmaciju, i Slavoniju. Kasnije, sa slabljenjem turskog-osmanlijskog carstva (koje je započelo turskim porazom kod Siska 1593. godine), mnoga hrvatska područja postupno podpadaju pod austrijsku vlast. 
Hrvatski nacionalni pokret jača u prvoj polovini 19. vijeka ali Hrvatska gubi dio svoje autonomije nakon revolucije 1848. godine.

Srbija je izašla kao pobjednica u Balkanskim ratovima (1912.-1913.), znatno proširila svoj teritorij i odmah nakon obračuna s Turskom i Bugarskom planirala Sarajevski atentat, koji je bio povod I. svjetskom ratu 1914. godine. Srbija je u početku uspješno ratovala uzduž Drine, a onda je 1915. okupirana i morala se s vojskom povući skupa s Crnom Gorom na otok Krf i u Grčku odakle je 1917. sa zapadnim saveznicima krenula u proboj solunskog bojišta, zatim oslobađanje svog teritorija i osvajanje (gotovo bez otpora) Bosne i Hercegovine, dijelova Hrvatske i Austro-Ugarske.

Većina oporbenih političara sa Supilom i Trumbićem na čelu pobjegla je 1914. u Italiju, Francusku, Englesku i ustrojila tzv. Jugoslavenski odbor za oslobađanje Južnih Slavena u Austro-Ugarskoj i za suradnju sa Srbijom. Zbog zastupanja federalizma u novoj državi napustio je Odbor Supilo i uskoro umro. Srbijanski predsjednik vlade Nikola Pašić želio je stvoriti proširenu, zapravo Veliku Srbiju i centralističku monarhiju. Trumbić je bio popustljiv u nadi da će se najprije stvoriti nova država, a zatim odrediti njeno unutarnje uređenje.

Austro-Ugarska sastavljena od brojnih naroda raspala se poslije izgubljenog rata 1918. na sastavne dijelove. Italija, pobjednica u ratu, imala je tajni Londonski sporazum iz 1915. koji joj daje pravo na dijelove hrvatske jadranske obale. Zato je trebalo nešto brzo poduzeti da se onemoguće osvajački apetiti Italije, ali i Srbije.

Ustaše, hrvatska stranka radikalne desnice, došle su na vlast zbog podrške Sila osovine, te je 1941. godine stvorena Nezavisna Država Hrvatska pod vodstvom Ante Pavelića. Njegov marionetski režim donio je rasne zakone, osnovao osam koncentracijskih logora i pokrenuo kampanju za uništenje Srba, Židova i Roma, te svih jačih političkih protivnika, od kojih su hrvatski komunisti bili najbrojniji.

Početkom 1941. u Hrvatskoj se pojavio i antifašistički pokret, kojim je upravljala Komunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Josipa Broza Tita, kao i u drugim dijelovima Jugoslavije. Srpska rojalistička gerila, četnici, borila se ispočetka protiv ustaša i uništavala Hrvate općenito, ali već od 1942. godine, kako je jačao partizanski pokret s komunistima na čelu počeli su sve otvorenije sarađivati s ustašama u zajedničkom cilju uništavanja partizana.

I ustaše i četnici sarađivali su sa Silama osovine i borili se protiv partizana. Partizanski pokret je brzo uhvatio maha širom NDH, pa su se u brdsko-planinskim, teže prohodnim područjima, stvorila veća područja pod partizanskom kontrolom (vidi Partizanske republike). Padom Italije 1943., dotad slabije i nekvalitetno naoružani partizani dolaze do većih zaliha oružja, što lahkog, što težeg, pa su se stvorili preduvjeti za naoružavanje većeg broja ljudi. Partizanski pokret se raširio po cijeloj zemlji, te je uz pomoć Crvene armije istjerao naciste i njihove pomagače u proljeće 1945. godine.

Država NDH je svoj kraj doživjela 17. maja 1945. na polju blizu mjesta Bleiburg u Austriji, gdje se prema prethodno postignutom dogovoru hrvatska vojska (200.000 vojnika), zajedno s mnoštvom civila (500.000 ljudi) koja se nekoliko dana probijala uz neprestanu borbu s partizanskim jedinicama, trebala predati engleskoj vojsci da bi se izbjegla osveta. Englezi krše dogovor i predaju te ljude partizanima. Sve završava križnim putem, u kojem biva ubijen, do danas, neutvrđen broj ljudi.

Hrvatska je postala dio federalne Jugoslavije 1945. godine. Državom je upravljala Titova Komunistička partija. Hrvati su opet bili u manjini,[] ali je ustav iz 1963. uravnotežio moć u zemlji između dva naroda. Razvoj nakon 1965. doveo je do Hrvatskog proljeća 1970-71. godine, kad su zagrebački studenti demonstrirali za veća građanska prava i veću samostalnost SR Hrvatske. Režim je ugušio proteste i zatvorio političke vođe, ali to je dovelo do novog ustava iz 1974. godine, koji je republikama dao veća prava.

Nakon Titove smrti (1980.) pojavili su se politički, etnički i privredni problemi, a federalna vlada se raspadala. Rastući srpski šovinizam izazvao je negativne reakcije i otpore u Hrvatskoj.

Prvi slobodni izbori održani su 1990. godine, a pobijedila je stranka Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) pod vodstvom Franje Tuđmana, koji je postao prvi predsjednik Hrvatske. HDZ je radio na osamostaljenju Hrvatske, čemu se protivila srpska manjina instrumentalizirana od strane velikosrpskih krugova u Beogradu, okupljenih oko Udruženja književnika i Srpske akademije nauka i umetnosti. To je postupno dovelo do otvorenog neprijateljstva između dva naroda.

Ljeti 1990. srpsko stanovništvo se pobunilo u područjima Hrvatske gdje je imalo većinu i zasnovalo ono što će kasnije postati tzv. Republika srpska krajina. Uz Srbe je stala Jugoslavenska Narodna Armija (JNA). Sukob je dosegao vrhunac u tzv. balvan-revoluciji, kad su pobunjeni Srbi blokirali saobraćajnice koje su spajale sjevernu i južnu Hrvatsku i pokrenuli oružane incidente.

Hrvatska vlada je proglasila odvajanje od Jugoslavije 25. juna 1991. godine. Pod pritiskom međunarodne zajednice, na tu odluku je stavljen tromjesečni moratorij.

JNA je od početka 1990-ih bila već potpuno u službi velikosrpskog programa i pod kontrolom Slobodana Miloševića. Svoju logistiku je stavila na raspolaganje velikosrpskim snagama u SFRJ. Na područjima Hrvatske gdje je postojala srpska zajednica JNA i velikosrpski agitanti (i mediji i pojedinci) su poticali i pozivali lokalne Srbe na pobunu, propagandom širili strah od novih hrvatskih vlasti, logistikom i oružjem pomagali pobunjeno stanovništvo u pobuni protiv Hrvatske. U više navrata JNA je intervenirala protiv hrvatske policije (snaga MUP-a), kad bi ove reagirale na pobunjeničke akcije; s time da su pobunjenička djela pokazivala terorističku prirodu: blokiranje saobraćajnica i protjerivanje hrvatskog i ostalog nesrpskog stanovništva. Sve ove akcije JNA su bile su, navodno, opravdane mirotvorstvom. Velikosrpske snage su se uvukle i u crnogorsko rukovodstvo, te su uvukle i Crnu Goru u svoja nedjela. Velikosrpska propaganda je djelovala i u drugim SFRJ republikama i pokrajinama, s ciljem slabljenja položaja Hrvatske (vidi više u članku rat u Hrvatskoj).

Hrvatsku je JNA pokušala prisilno zadržati okupacijom i tako izazvala rat koji će kasnije (u Hrvatskoj) postati poznat kao Domovinski rat. Mnogi hrvatski gradovi, pogotovo Vukovar i Dubrovnik, našli su se na udaru srpskih snaga. Hrvatski sabor je prekinuo sve preostale veze s Jugoslavijom 8. oktobra iste godine Odlukom o raskidu državnopravnih veza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.

Civilno stanovništvo je masovno bježalo iz ratne zone: stotine hiljada Hrvata pobjegle su ili protjerane s okupiranih područja i s graničnih područja sa Srbijom i Bosnom. Na mnogim mjestima vojska je prisilno istjerala stanovništvo (etničko čišćenje).

Vukovar, grad uz granicu sa Srbijom, bio je posve uništen tokom tromjesečne opsade, poznate kao bitke za Vukovar. Grad je krajem novembra 1991. godine pao u ruke JNA i paravojnih srpskih jedinica koji su zatim smaknuli više od hiljadu ljudi. Ipak, to je bio preokret u ratu. U toj bitki srpske snage su izgubile velik dio oklopnih snaga. Strane države počele su priznavati Hrvatsku kao samostalnu državu. Još 1991. Hrvatsku su priznale Slovenija, Litvnija, Latvija, Ukrajina, Island i Vatikan. Njemačka, Italija i Švedska su krajem decembra 1991, najavile priznanje. Polovinom januara 1992. Hrvatsku su priznale zemlje Evropske zajednice, EFTA-e i zemlje istočne Evrope (koje su to i prije namjeravale, ali su čekale poteze velikih). Slijedilo je veliko priznavanje od strane arapskih zemalja. Nakon toga Hrvatsku je priznala i Rusija. Posljednji su, od svjetski značajnih zemalja, s dosta zakašnjenja, Hrvatsku priznali Izrael i SAD.

Došao je period relativnog zatišja, a Ujedinjeni narodi su uvodili primirja između ukopanih neprijatelja. JNA se povukla iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, gdje je zatim počeo novi rat. Tokom 1992. i 1993. godine Hrvatska je primila hiljade izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.

Hrvatska je u nekoliko navrata oslobađala dijelove svoje teritorije. Međutim, moćnici međunarodne zajednice su svaku hrvatsku oslobodilačku akciju spriječili i zaustavljali diplomatskim pritiscima, a nerijetko se prijetilo i sankcijama.

Krajem 1991. oslobođene su velika područja u zapadnoj Slavoniji, i time se spriječilo odsijecanje Hrvatske kod Virovitice. Godine 1992. je oslobođen dio dubrovačkog zaleđa i zaleđe poluostrva Pelješca; u brzoj akciji je oslobođena Miljevačka zaravan, a u akciji Maslenica, zadarsko i šibensko zaleđe, i time se spriječilo rezanje Hrvatske kod Biograda i Podvelebitja. Godine 1993. u akciji Medački džep, oslobođena je okolina Gospića.

Vojni sukobi u Hrvatskoj opet su se pojačali 1995. godine. U proljeće je operacijom Bljesak oslobođena zapadna Slavonija. Početkom augusta 1995. Hrvatska je pokrenula operaciju Oluja i munjevito oslobodila najveći dio okupiranih područja (na kojima je uz obilatu pomoć Srbije, bila uspostavljena tzv. Republika srpska krajina), dok je srpsko stanovništvo (oko 350.000) masovno pobjeglo u Srbiju i BiH. Par mjeseci kasnije, Dejtonskim sporazumom okončan je rat. Preostali dio Hrvatske, odnosno istočni dio Slavonije koji nije oslobođen u Bljesku i Oluji 1998. godine mirnom reintegracijom je vraćen u političko-pravni sistem Republike Hrvatske.

Preostali dio Hrvatske, a to je istočni dio Slavonije koji nije oslobođen u operacijama Bljesak i Oluja, vraćen je 1998. godine mirnom reintegracijom u političko-pravni sustav Republike Hrvatske nakon čega je nastavljen ekonomski oporavak i obnova ratom uništenih područja.

Predsjednik Tuđman umro je 10. decembra 1999. u svojoj 77-oj godini nakon čega je do tada vladajući HDZ na izborima izgubio vlast. Većinu u Saboru osvaja koalicija 6 stranaka, na čelu sa SDP-om, a za novog predsjednika izabran je Stjepan Mesić. U sljedećih nekoliko godina Hrvatska se transformirala iz poluratnog sustava u suvremenu demokratsku državu. Između ostalog, znatno je smanjena uloga i vlast Predsjednika Republike.

Hrvatska se učlanila u važne regionalne i međunarodne organizacije i 21. februara 2003. kandidirala za članstvo u Evropsku Uniju.

Na izborima 2003. na vlast je opet došao HDZ, ali je uglavnom nastavljena politika prošle vlade. Kvaliteta života je porasla, te se nastavilo s velikim razvojnim projektima, kao što je gradnja autocesta. 18. juna 2004. dobiven je pozitivan odgovor Evropske Unije i počelo se s pristupnim pregovorima.

Stjepan Mesić je ponovno izabran za predsjednika 2005.

Zastava Hrvatske sastoji se od ujedinjene bivše hrvatske crveno-bijele zastave i slavonske bijelo plave. Crvena, bijela i plava boja složena su jedna ispod druge vodoravno, svaka zauzimajući jednu trećinu zastave. Omjer širine i dužine zastave je 1:2. Grb je smješten u sredini zastave u sjecištu dijagonala. Trobojnica još od hrvatskog preporoda (sredina 19. vijeka) simbolizuje težnju za ujedinjenje hrvatskih zemalja.

Grb Republike Hrvatske je historijski hrvatski grb, koji se nalazi na hrvatskoj zastavi. Ima oblik štita, te je dvostruko podijeljen vodoravno i uspravno u dvadesetpet crvenih i bijelih (srebrnih) polja, tako da je prvo polje u gornjem lijevom uglu štita crvene boje. Iznad štita se nalazi kruna sa pet šiljaka koja se u blagom uglu spaja sa lijevim i desnim gornjim dijelom štita.

Lijepa naša domovino (ili kraće Lijepa naša) je hrvatska državna himna.

Prema ustavu iz 1991. godine, Hrvatska je parlamentarna demokratija. Ustav je bio usvojen 22. oktobra 1991. godine. Hrvatska je postigla nezavisnost od bivše Jugoslavije 25. juna 1991. godine. Ustav je bio mijenjan četiri puta.

Glavni sud Republike Hrvatske je vrhovni sud. Sudci vrhovnog suda bira državno sudbeno vijeće. 14 članova državno sudbenog vijeća izabire Hrvatski Sabor svakih osam godina. Također je važan ustavni sud koji se sastoji od 13 sudaca. Predsjednik Ustavnog suda bira se svake četiri godina.

Zakonodavna vlast Republike Hrvatske je Hrvatski Sabor koji može imati između 100 i 160 članova (zastupnika). Izbori za zastupnike u Saboru se održavaju svake četiri godine. Sabor zasjeda od 15. januara do 30. juna, te od 15. oktobra do 15. decembra.

Trenutni predsjednik Vlade Republike Hrvatske je Andrej Plenković, a predsjednik države je Zoran Milanović. Glavne političke stranke Hrvatske su Socijaldemokratska Partija Hrvatske, Hrvatska Demokratska Zajednica, Hrvatska Seljačka Stranka, Hrvatska Narodna Stranka, Hrvatska Stranka Prava, Istarski Demokratski Sabor, Hrvatska Stranka Penzionera te Hrvatska Socijalno-Liberalna Stranka.

Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nosilac zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.

Prema Ustavu, Hrvatski sabor je jednodomno predstavničko tijelo koje može imati najmanje 100 a najviše 160 zastupnika koji se na osnovu općeg i jednakog biračkog prava biraju neposredno, tajnim glasanjem. Sadašnji saziv Sabora ima 151 zastupnika. Zastupnici se biraju na četiri godine, nemaju obavezujući mandat, a imaju imunitet. Među sadašnjim zastupnicima osam je zastupnika nacionalnih manjina, izabranih u posebnoj izbornoj jedinici (koja obuhvata cijelu zemlju). Pripadnici nacionalnih manjina mogu biti izabrani i na stranačkim listama. I hrvatski iseljenici imaju pravo birati zastupnike u posebnoj izbornoj jedinici, i to primjenom nefiksne kvote, što znači da će broj zastupnika dijaspore zavisiti od brojnog izlaska birača dijaspore na izbore.

Predsjednik Republike je poglavar države, a bira se svakih pet godina. Osim što je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, predsjednik države imenuje mandatara za sastav Vlade (predsjednika Vlade), koji mora za sebe i svoje ministre dobiti potvrdu (povjerenje) Sabora.

Vlada Republike Hrvatske, kao izvršna vlast, predlaže zakone i proračun, izvršava zakone, te vodi inozemnu i domaću politiku zemlje. Na čelu hrvatske Vlade nalazi se predsjednik Vlade ili premijer. Vlada ima 4 potpredsjednika i 15 ministara zaduženih za određena područja upravljanja.

U Republici Hrvatskoj sudbenu vlast obavljaju, prekršajni sudovi, općinski sudovi, županijski sudovi, trgovački sudovi, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Upravni sud Republike Hrvatske i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je najviši sud u državi. Zasjedanja suda su otvorena za javnost i presude se donose javno, osim u pitanjima privatnosti optuženih. Suci se imenuju na period od osam godina.

Državno sudbeno vijeće u skladu s ustavom i zakonom imenuje, razrješuje i odlučuje o disciplinskoj odgovornosti sudaca. Ima jedanaest članova iz redova istaknutih sudaca, advokata i univerzitetskih profesora pravnih nauka, s tim da većina članova Državnog sudbenog vijeća mora biti iz redova sudaca. Predsjednici sudova ne mogu biti birani za njegove članove.

Državno tužilaštvo Republike Hrvatske je samostalno i nezavisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinilaca krivičnih i drugih kažnjivih dijela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske, te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona. To tijelo, dakle, nije sudska vlast i pred sudovima ima status stranke. Na čelu državnog tužilaštva nalazi se glavni državni tužilac.

Komunistička partija Hrvatske bila je jedina stranka tokom socijalističke Jugoslavije. Nakon prvih višestranačkih izbora (1990), desničarska Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) došla je na vlast i držala je do 2000. godine.

Na izborima 2000. godine, Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) i Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS) bile su glavni partneri u koaliciji u kojoj su bile i Hrvatska seljačka stranka (HSS), Hrvatska narodna stranka (HNS), Liberalna stranka (LS) i Istarski demokratski sabor (IDS). Ta koalicija lijevog centra pobijedila je na izborima i vladala do juna 2001, kad je IDS istupio iz koalicije jer nije dobio veću istarsku autonomiju.

HSLS se raspao 2002. godine (po drugi put, a prvi put je tako nastao LS); većina stranke je izašla iz vlade, dok je ostatak osnovao stranku LIBRA i ostao na vlasti.

Koalicija pod vodstvom SDP-a ostala je na vlasti do izbora 2003. kad je izgubila od HDZ-a i drugih stranaka desnog centra.

HDZ je stvorio vladu u decembru 2003. iako nije ušao u koaliciju sa strankama kao što su HSS i HSP

Na izborima 2019/2020. pobijedio je Zoran Milanović, čime je SDP postala vladajuća stranka u Hrvatskoj.

Hrvatska je podjeljena na dvadeset županija. Županije su uspostavljene 1990. godine nakon usvajanja novog Ustava. Teritorijalna podjela je definirana međunarodnim standardom . Svaka županija je dalje podjeljena na nekoliko gradova i općina. Svaka županija ima svoju županijsku skupštinu. Članovi skupštine se biraju svakih četiri godina u izborima. Na čelu županije je premijer (župan). Osim županija postoji i službeni grad Zagreb, koji je zbog stanja i važnosti odvojen od svoje županije. 

Županije Hrvatske su:

Hrvatska se nalazi na raskrsnici srednje, južne, i istočne Evrope. Hrvatska graniči sa šest država. To su Bosna i Hercegovina, Slovenija, Mađarska, Srbija, Crna Gora i Italija preko jadranskog mora. Hrvatska obala na Jadranu podijeljena je na dva dijela zbog bosanskohercegovačkog grada Neuma.

Hrvatska ima jezera i brežuljke na kontinentalnom sjeveru i sjeveroistoku (središnja Hrvatska i Slavonija kao dio Panonske nizine), pošumljene planine u Lici i Gorskom Kotaru, i kamenitu obalu na Jadranskom moru (Istra, Sjeverno Primorje, i Dalmacija.

Klima je u unutrašnjosti Hrvatske umjereno kontinentalna, u gorskoj Hrvatskoj pretplaninska i planinska, u primorskom dijelu sredozemna (sa suhim i toplim ljetima te vlažnim i blagim zimama), a u kninskom,drniškom i sinjskom zaleđu podsredozemna (s nešto hladnijim zimama i toplijim ljetima). S prosječno 2.600 sunčanih sati u godini, jadranska obala jedna je od najsunčanijih u Sredozemlju, a temperatura mora ljeti je do 25 °C.

Ukupna površine Hrvatske je 56.542 km2. Jadranska obala duga je 5.835 km. Hrvatskoj pripada ukupno 1.185 otoka.

Važniji gradovi u Hrvatskoj su Zagreb (glavni grad), Split, Dubrovnik, Rijeka, Osijek, Pula, i Zadar (Također pogledajte Spisak gradova u Hrvatskoj).

Privreda Hrvatske zasniva se na lakoj industriji, kao i sektoru usluga. Turizam je značajan izvor prihoda. Bruto domaći proizvod po glavi (base PPP) 2002. godine iznosio je $11.200 ili 42,7% prosjeka Evropske unije. Prema procjenama iz 2002. godine, 21,7% radnika su nezaposleni.
Potrebno je istaknuti problem visoke zaduženosti države (oko 84% BNP-a) gdje je poradi razvoja i stvaranja nužnog kapitala za poslovanje država na čelu s bankama bila primorana se dodatno zaduživati u inostranstvu.
Stanje hrvatske privrede je tipično za zemlje u tranziciji iz komunizma. Iako je došlo do privatizacije i preustroja u svim područjima, glavni problemi su velika nezaposlenost i slabe privredne reforme. Situaciju otežava loš sistem sudstva i administracije, pogotovo u pogledu vlasništva nad nekretninama.

Glavni poljoprivredni proizvodi Hrvatske su žito, kukuruz, ječam, lucerna, masline, i krompiri. Glavne industrije su za hemijske proizvode, plastiku, tekstilnu rob, i turizam. Glavni partneri za izvoz su Italija (22,4%), Bosna i Hercegovina (14,4%), Njemačka (12,5%), Slovenija (8%) i Austrija (7,3%). Glavni partneri za uvoz su Italija (16,8%), Njemačka (16.4%), Slovenija (7,8%), Rusija (6,8%), Austrija (6,7%), i Francuska (5,2%).

Hrvatska ima visoko razvijenu mrežu autocesta. Značajni projekti izgradnje autoputa započeli su 2000. godine kada su započele intenzivna gradnja i integracija Hrvatske. 

U Hrvatskoj postoji preko 1400 km autocesta koje povezuju Zagreb s drugim velikim gradovima. Sredinom 2005. godine pokrenuta je autocesta A1 koja povezuje dva najveća grada, Zagreb i Split. Autocesta A2 vozi od slovenske granice prema Zagrebu. Autocesta A3 prolazi panonskom Hrvatskom od Bregane do Lipovca. A4 kreće iz Goričana na mađarskoj granici prema Zagrebu. Autocesta A5, tzv Slavonika povezuje Slavoniju, tj. Osijek i Baranju sa Zagrebom i Jadranom. Autocesta A6 povezuje Zagreb i Rijeku. Autoceste A8 i A9 čine Istarski Ypsilon.

Rijeka je najveće jadransko pristanište s više od 13 milijuna tona tereta u 2007. godini.

Hrvatska ima sedam međunarodnih zračnih luka u Zagrebu, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Rijeci, Osijeku i Puli.  Croatia Airlines nacionalni je prijevoznik. Jadrolinija je najveći i nacionalni brodarski prevoznik. 

Hrvatska ima razvijen željeznički sustav Hrvatske željeznice je željeznička kompanija u državnom vlasništvu.

U Hrvatskoj je u 2008. godini registrirano 88.217 novih automobila, što je najveći broj u povijesti i predstavlja porast od 6,7% u odnosu na prošlu godinu. Najprodavaniji brend je Opel, a slijede Renault, Volkswagen, Peugeot i Škoda. U prva dva mjeseca 2009. u odnosu na isto razdoblje prošle godine u Hrvatskoj je registrirano 40,9% manje novih automobila kao rezultat globalne ekonomske krize. U Hrvatsku 300 automobila dolazi na 1.000 stanovnika

Oružane snage Republike Hrvatske (skraćeno OSRH) je službeni naziv za Hrvatsku vojsku (HV). Oružane snage štite suverenitet i nezavisnost Republike Hrvatske te brane njenu teritorijalnu cjelovitost, što im je glavna zadaća. Pored toga, OSRH mogu učestvovati u međunarodnim mirovnim, humanitarnim i drugim operacijama i misijama, obavljati određene zadatke u stanju neposredne ugroženosti, te pružati pomoć institucijama civilne vlasti i stanovništvu u slučaju prirodnih, tehničko-tehnoloških i ekoloških nesreća. Oružane snage RH razvile su se iz Zbora narodne garde 3. novembra 1991. godine.
Pripadnici hrvatske kopnene vojske
Oružane snage organizirane su u Glavni stožer, zapovjedništva, jedinice i ustanove Oružanih snaga. Oružane snage sastoje se od grana, rodova, služba i struka. Grane OSRH su:

Oružane snage imaju mirnodopski i ratni sastav. Mirnodopski sastav Oružanih snaga čine aktivne vojne osobe, državni službenici i namještenici raspoređeni u Oružane snage, kadeti, regruti te rezervisti kada se nalaze na vojnoj vježbi u Oružanim snagama. Ratni sastav Oružanih snaga, pored prethodno navedenih osoba, čine i ostali rezervisti.

Vrhovni zapovjednik OSRH je predsjednik Republike Hrvatske.

U Hrvatskoj je po popisu stanovništva iz 2011. godine živjelo 4.284.889 stanovnika od čega 2,218.554 žene i 2,066.335 muškaraca. Prosječna starost stanovništva bila je 41,2 godine (42,9 godina za žene i 39,4 godine za muškarce). Očekivano trajanje života je 2006. godine bilo 79,3 godine za žene i 72,5 godina za muškarce.

U 2009. godini u Hrvatskoj je rođeno 44.577 djece a umrlo je 52.414 osoba, što čini negativan prirodni priraštaj od 7.837 osoba. Stopa nataliteta iznosila je 10,1‰, a stopa mortaliteta 11,8‰, sklopljena su 22.382 braka dok je bilo 5.076 rastava.

Od 1996. godine Hrvatska bilježi pozitivan migracijski saldo, tj. veći broj osoba se doseljava u Hrvatsku nego što ju napušta. Tako se 2005. u Hrvatsku doselilo 14.230 osoba dok se odselilo 6.012. Većina doseljenih su došli iz Bosne i Hercegovine dok je većina onih koji su napustili Hrvatsku otišla u Srbiju i Crnu Goru.

Veliku većinu stanovništva Hrvatske čine Hrvati (90,42%). Glavna nacionalna manjina su Srbi (4,36%), dok od ostalih dvadesetak nacionalnih manjina svaka čini manje od 1% stanovništva.

Po hrvatskom demografu prof. dr. Stjepanu Štercu, Hrvatska bilježi demografske gubitke u svakom od popisa stanovništva nakon 1910. godine, te jedina od zemalja u svojem okruženju bilježi pad stanovništva u svim popisima stanovništva nakon svjetskih ratova u 20. stoljeću. Ukupni demografski gubitak od početka 20. stoljeća do 2011. godine procjenjuju na 2 434 000 stanovnika ili čak na oko 57% današnje 

hrvatske populacije. Šterc pripisuje te događaje teškim posljedicama ratova, izloženosti stranim dominacijama u višenacionalnim državama tijekom 20. stoljeća, te neprikladnim državnim politikama u ekonomskim i demografskim pitanjima. Ovakvi bi procesi i s tim intenzitetom razorili svaku populaciju, bez obzira na razinu njezine gospodarske razvijenosti i zato je danas Hrvatska praktički u demografskom slomu, ocjenjuje Šterc

Hrvatska nema službenu religiju. Sloboda religije je pravo definirano ustavom koji određuje sve vjerske zajednice kao jednake su pred zakonom i odvojene od države. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, 91,36% Hrvata su se izjasnili kao kao kršćani; od njih, rimokatolici čine najveću skupinu, što čini 86.28% stanovništva, nakon čega slijedi pravoslavci (4,44%), protestantizam (0,34%) i drugih kršćani (0,30%). Najveći religija nakon kršćanstva je islam (1,47%). 4.57% populacije se izjašnjavaju kao nereligiozni.U Eurostat Eurobarometar anketi 2010. godine, 69% stanovništva Hrvatske je odgovorio da „oni vjeruju u Boga”.

U Hrvatskoj je 2008. godine radilo 645 dječjih vrtića koji su ostvarivali programe predškolskog odgoja i naobrazbe. Udio privatnih vrtića je 33,9%, dok ostatak čine vrtići u gradskom, općinskom i županijskom vlasništvu. Ukupan broj djece koja su obuhvaćena nekim programom je 149.300 ili 56,6% djece u dobi od šest mjseci do šest godina. U privatnim vrtićima je smješteno 12,9% djece. Djeca s teškoćama u razvoju čine 3,6% vrtićke populacije dok je udio darovite djece 1,1%. Na 18 djece dolazi jedan odgojitelj, ako ubrajamo i kraće programe, a na 11 djece dolazi jedan odgojitelj u cjelodnevnom programu.

Broj osnovnih škola na kraju 2006. godine je 839 koje su u svom sastavu imale 1246 područnih škola. Ukupno je u 2085 škola bilo 384.634 učenika. Učenici obrazovanje započinju sa navršenih sedam godina, a završavaju sa petnaest. Osnovna škola ima osam razreda. U prva četiri djecu obrazuje jedan učitelj. U druga četiri razreda djeca dobivaju učitelja iz svakog predmeta. Odnos broja učitelja i učenika u redovitom obrazovanju bio je 1:13, a obrazovanju za djecu i mladež s teškoćama u razvoju 1:2,9. Udio žena u učiteljskom populacije je 78,9%. U 2057 škola nastava se izvodila samo na jednom jeziku, od čega u 2015 na hrvatskom, u 19 na srpskome, u 11 na talijanskome, u sedam na češkome, u pet na mađarskome. Osim na hrvatskom jeziku 28 škola nastavu izvodi na jezicima nacionalnih manjina. Prvi put u školske klupe sjelo je 43.286 prvašića što je gotovo 3% manje prvašića nego lani.

U Hrvatskoj postoji 69 bolnica i banja, i to 3 klinička bolnička centra, 4 kliničke bolnice i 7 klinika, 22 opće bolnice, 27 specijalnih bolnica, 2 banje i 3 privatne bolnice.Pored toga, u manjim gradovima je radilo još 9 općih bolnica i 6 ambulantnih porodilišta. Broj bolničkih kreveta smanjio se za oko 24% između 1990. i 2000. U 2004. godini bilo je 24.549 bolničkih kreveta. Iste godine u bolnicama se liječilo 726.320 osoba.

Hrvatska, sa 276 liječnika na 100.000 stanovnika, ispod je prosjeka zemalja u tranziciji i zemalja EU. Manjak liječnika mogao bi biti dugoročni problem za Hrvatsku, na što ukazuje i sve manji interes mladih za studij medicine, jer se 1990. godine za jedan upis kandidiralo sedam kandidata, a danas ima samo 2,2 kandidata. Ovo je takođe praćeno negativnim odabirom, odnosno nižim prosječnim ocjenama. U hrvatskim bolnicama radi oko 7000 liječnika, a u samo četiri osnovne grane medicine, interne, kirurgije, ginekologije i pedijatrije nedostaje 925 specijalista. U Hrvatskoj postoji 16.956 liječnika od čega 12.149 u zdravstvenim ustanovama, a 3992 ljekara u ljekarništvu i drugim djelatnostima

Hrvatska kultura zasniva se na viševjekovnoj historiji iz koje su očuvani mnogi spomenici, umjetnička i naučna djela. Hrvatska ima šest spomenika svjetske baštine i osam nacionalnih parkova. Zanimljivo je da je Hrvatska ostavila trag i na historiji kravata kao izvor tih odjevnih predmeta.

Hrvatska je dala mnoge umjetnike i naučnike svjetskog glasa kao što su kipar Ivan Meštrović, fizičari Ruđer Bošković, Nikola Tesla i mnogi drugi. Posebnost Hrvatske su njeni brojni i plodni izumitelji, među koje spadaju Eduard Slavoljub Penkala (nalivpero) i Faust Vrančić (padobran).

Iz Hrvatske dolaze mnogi važni znanstvenici i izumitelji. Ljubomorni Eduard Penkala izumio je mehaničku olovku, Faust Vrančić izumio je padobran, a Ivana Lupis-Vukić izmislila je torpedo. Ivan Vučetić izumitelj je otiska prsta, sustava identifikacije otisaka prstiju. Za pronalazak prve naftne bušotine odgovoran je Antun Lučić. Najistaknutiji naučnici su Ruđer Bošković, Dragutin Gorjanović-Kramberger, Andrija Mohorovičić i Milutin Milanković. Ivan Lučić naziva se ocem hrvatske historiografije, a ostali značajni povjesničari su Juraj Rattkay, Ivan Kukuljević Sakcinski, Franjo Racki, Tadija Smiciklas, Vjekoslav Klaic i Ferdo Šišić

Arhitektura Hrvatske ( hrvatska Hrvatska arhitektura ) -Do sada su, u jednom ili drugom stupnju, prolazile sve glavne faze razvoja evropske arhitekture, kroz brojne utjecaje zemalja i naroda koji su na ovaj ili onaj način u povijesti nadzirali zemlje današnje Hrvatske.

Značajka hrvatske arhitekture je tijesno preplitanje historije kulturne tradicije zapada i istoka. Druga važna značajka razvoja arhitekture na hrvatskim zemljama bila je relativno rana i visoka razina urbanizacije , jer zemlja ima mnogo gradova utemeljenih još u antičko ili srednjovjekovno razdoblje. Nesporni vrhunac arhitektonskog stvaralaštva u Hrvatskoj bila je arhitektura dalmatinske renesanse ; značajan utjecaj na hrvatsku arhitekturu imao je i boravak u strukturi Austro-Ugarske, što je omogućilo mnogim arhitektima, austrijskim i predstavnicima drugih nacionalnosti iz cijelog carstva, da rade u hrvatskim gradovima, što je općenito odredilo moderni izgled mnogih gradova, uključujući glavni grad Zagreb . Stvaranje hrvatske države (u obliku sjedinjenja sa susjednim južnoslavenskim zemljama) i konačno postizanje neovisnosti ( 1991. ) također su dali poticaj intenzivnom razvoju i modernizaciji hrvatske arhitekture.

Muzika Hrvatske, kao i podjele same zemlje, ima dva glavna utjecaja: srednjoevropska, prisutna u središnjim i sjevernim dijelovima zemlje, uključujući Slavoniju, i mediteranska, prisutna u obalnim regijama Dalmacije i Istre.U Hrvatskoj su popularni i pop i rock,pod utjecajem dalmatinskih ili slavonskih folklornih elemenata.

Hrvatska kuhinja je heterogena i poznata kao kuhinja više regija, jer svaka regija Hrvatske ima posebnu kulinarsku tradiciju. Kuhinja datira unazad od drevnih vremena. Razlike u izboru prehrane i oblika kuhanja su najzapaženije između onih na kopnu i i onih na priobalnim regijama. Kopnena kuhinja je okarakterizirana ranim slavenskim i u zadnje vrijeme kontaktima sa susjednim kulturama - mađarskom i turskom, koristeći mast za kuhanje, i začine kao biber, papriku i bijeli luk. Priobalna regija ima utjecaje grčke i rimske kuhinje, kao i kasnije mediteranske kuhinje, posebno italijanske (posebno venecijanska). Priobalna kuhinja koristi maslinovo ulje, i biljke i začine kao što su ruzmarin, kadulja, lovorov list, origano, mažuran, cimet, klinčić, muskantni oraščić, koru limuna i naranče. Seoske kuharske tradicije su bazirane na maštovitim varijacijama nekoliko osnovnih sastojaka (žitarice, mliječni proizvodi, meso, riba, povrće) i procedure za kuhanje (dinstanje, pečenje, prženje, pečenje), dok buržoaska kuhinja uključuje više komplikovane procedure i korištenje odabranih bilja i začina. Charcuterie je dio hrvatske tradicije u svim regijama. Hrana i recepti iz drugih zemalja bivše Jugoslavije su popularni u Hrvatskoj.

Hrvatska kuhinja može se podijeliti u nekoliko regionalnih kuhinja (Istra, Dalmacija, Dubrovnik, Lika, Gorski Kotar, Zagorje, Međimurje, Podravina, Slavonija) od kojih sve imaju svoje posebne tradicije kuhanja, karakteristične za područje, a ne nužno dobro poznate u drugim dijelovima Hrvatske. Većina jela, međutim, može se naći širom zemlje, sa lokalnim varijantama.

Filatelija u Hrvatskoj počinje raspadom Kraljevine Jugoslavije 1941. godine i osnivanjem NDH. Raspadom zajedničke države Jugoslavije hrvatska pošta 1991. godine izdaje marke sa natpisom Republika Hrvatska. Područje Rijeke (Fiume) je zbog informativnih razloga obuhvaćeno ovim člankom, pripada inače filatelistički Italiji.Raspadom Kraljevine Jugoslavije 6. aprila 1941 i osnivanjem NDH 10.aprila već 12. aprila Hrvatska pošta izdaje, zapravo koristi seriju jugoslovenskih marki sa likom kralja Petra I i označava ih različitim žigovima. U prvoj seriji je žig NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA preko lika kralja, a riječ Jugoslavija je precrtana sa šest okomitih crta. Vrijednosti su još u dinarima i iznose od 50 para do 5,50 dinara. Ta se serija smatra prvim hrvatskim markama.

Na drugoj seriji, sa više vrijednosti je utisnut grb Hrvatske sa tekstom NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Vrijednosti su od 25 para do 30 dinara.

Sve do 7.jula 1941 koriste se jugoslovenske marke u dinarskim vrijednostima uvijek sa žigom NDH.

Tek u julu 1941 uvođenjem kune kao platežnog sredstva izlazi serija od 19 maraka sa motivima iz Hrvatske, kao i Bosne i Hercegovine i Zemuna. Tu su detalji iz Karlovca, Jajca, Varaždina, Velebita, Zagreba, Osijeka, Konjica, Dubrovnika, Banja Luke, Sarajeva, Hvara, Senja, Splita... Vrijednosti su od 25 banica do 100 kuna.9.septembra 1991. godine izlazi prva hrvatska marka u Republici Hrvatskoj. Na njoj se nalazi avion u čijoj je pozadini Zagrebačka katedrala i grad Dubrovnik. Marka ima vrijednost od 1 jugoslovenskog dinara i svijetlo plave je boje. Postoje dvije varijante sa raznim nazubčenjem, kao i nekoliko varijanti sa greškom u tisku. Izdanje je ukupno oko 8.000.000 komada. Grb Hrvatske u gornjem uglu je crven, a posebno je tražena marka sa grbom u crnoj boji.

Uvodenjem hrvatskog dinara 1992. godine sve nove marke imaju vrijednost u HRD. Motivi su osobe iz Hrvatske prošlosti ban Josip Jelačić, Stjepan Radić, Ante Starčević, kralj Tomislav, ali i gradovi pogođeni ratom (Knin, Dubrovnik, Vukovar, Šibenik).

Kralj Tomislav 1992.

Vremenom se teme mijenjaju i prilagodavaju filatelističkim krugovima Evrope, te su izdanja Olimpijada, otkriće Amerike, Božić, umjetnost, flora i fauna sve češči na hrvatskim markicama.

Najveći uspjeh hrvatskog nogometa postigla je nogometna reprezentacija osvajanjem srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Luka Modrić osvojio je Zlatnu loptu kao najbolji igrač.GNK Dinamo je jedini hrvatski klub koji uspio osvojiti neki evropski trofej, Kup velesajamskih gradova 1967. godine, preteču Kupa UEFA i Evropske lige. Drugi najpopularniji nogometni klub je splitski Hajduk koji je od hrvatskih klubova najuspješniji u najelitnijim nogometnom natjecanju ligi prvaka gdje je došao do 1/4 finala.

Hrvatska rukometna reprezentacija ubraja se u najbolje rukometne reprezentacije svijeta. Hrvatska ima čak 13 medalja s velikih natjecanja. Osvojila je dva zlata s Olimpijskih igara te povijesni trofej svjetskog prvaka 2003., a bila je viceprvak Evrope 2008. i 2010.

Hrvatska košarkaška reprezentacija je igrala finale sa Sjedinjenim Državama čija je reprezentacija nazvana Dream team na olimpijskim igrama u Barceloni. Dražen Petrović se smatra najvećim evropskim košarkašem svih vremena koji je Evropljanima otvorio put u NBA.




#Article 95: Island (987 words)


Island je nordijska ostrvska država na samom sjeveru Evrope, smještena u sjevernom Atlantiku. Njena ukupna površina iznosi 102.775 km2. Glavni grad Islanda jest Reykjavík. Broj stanovnika jest 332.529. Stanovnici Islanda uglavnom su potomci norveških i keltskih doseljenika. Glavna religija na Islandu jest luteransko kršćanstvo. Island je poznat kao zemlja gejzira i vulkana.

Island je bio jedan od najvećih otoka na svijetu koje čovjek nije naselio, dok u kasnom 9. i 10. vijeku nisu došli norveški i keltski(škotski i irski) imigranti. Island ima najstariji parlament na svijetu, Althing, osnovan 930. godine. Neki pisani izvori navode da su irski redovnici živjeli na Islandu prije dolaska norveških naseljenika, ali nisu nađeni arheološki dokazi koji bi potkrijepili ovu tvrdnju.

Island je bio nezavisan 300 godina, a zatim su njime vladali Norveška i Danska. Formalno je bio norveška kolonija do 1814. godine, kada se zajednička država Norveške i Danske razdvojila sporazumom iz Kiela, a Island je postao zavisna teritorija Danske. Od danske vlade dobio je ograničenu autonomnu vlast 1874. godine, a protektoratsku nezavisnost i suverenitet u unutrašnjim pitanjima 1918. godine. Vanjski odnosi i odbrana ostali su pod danskom upravom do Drugog svjetskog rata, kada je Njemačka vojno okupirala Dansku 1940. godine. Island su nakon toga okupirali saveznici. Danski kralj ostao je de jure suveren do 1944, kada je današnja republika osnovana u nedostatku danske vlasti.

Nova republika potpisala je 1950. godine sporazum sa SAD-om, kojim je Americi predana nadležnost nad odbranom Islanda. I danas SAD po ovom sporazumu ima vojnu bazu u Keflavíku, a Island nema svoje oružane snage, ali ima Obalnu stražu i član je NATO-a. Privreda Islanda u poslijeratnim desetljećima ostala je zavisno od ribolova i ova zemlja imala je više sukoba sa svojim susjedima u vezi s ovim resursom. Od ovih sukoba najpoznatiji su Bakalarski ratovi sa Britanijom. U posljednje vrijeme došlo je do diverzifikacije ekonomije usljed velikih investicija u tešku industriju (kao što su topionice aluminija) i privatizacije u finansijskom sektoru.

Parlament, Althing, osnovan je 1845, kao savjetodavno tijelo danskom kralju. Ovo se smatra ponovnim uspostavljanjem skupštine osnovane 930. godine, a suspendirane 1799. Trenutno ima 63 člana, koje stanovništvo bira svake četiri godine. Predsjednik Islanda uglavnom je ceremonijalno zvanje, a on služi kao diplomat, figura i šef države. Predsjednik vlade (premijer), zajedno sa svojim kabinetom, brine se za izvršni dio vlasti. Kabinet sastavlja predsjednik nakon općih izbora, ali ovaj proces obično se vodi između vođa političkih stranaka, koje međusobnim razgovorima odlučuju o sastavu kabineta. Samo kad se čelnici stranaka nisu u stanju u razumnom roku dogovoriti o sastavu kabineta predsjednik koristi ovo ovlaštenje i sam sastavlja kabinet. Ovo se nije dogodilo otkad je osnovana republika (1944), ali 1942. regent države (Sveinn Björnsson, koji je tu poziciju dobio u Althingu 1941) uspostavio je neparlamentarnu vladu. Regent je u praksi imao poziciju predsjednika i Sveinn Björnsson postao je prvi predsjednik 1944. Islandske vlade gotovo su uvijek bile koalicije dviju ili više stranaka, jer jedna stranka obično ne osvoji većinu mjesta u parlamentu. Domet političke moći predsjednikovog kabineta predmet je rasprave među islandskim pravnicima; izgleda da nekoliko odredbi Ustava daje predsjedniku određena važna ovlaštenja, ali druge odredbe i tradicije govore suprotno.

Predsjednik se bira svake četiri godine, kabinet se bira svake četiri godine, a i izbori za gradska vijeća održavaju se svake četiri godine.

Aktuelni predsjednik Islanda je Guðni Th. Jóhannesson, dok poziciju premijera drži Katrín Jakobsdóttir.

Na Islandu ima 95 općina, koje upravljaju uglavnom lokalnim pitanjima, kao što su škole i prijevoz.

Postoje 23 okruga, koji su uglavnom historijska podjela. Trenutno je Island podijeljen na 26 magistrata, koji upravljaju lokalnom policijom (osim u Reykjavíku, gdje postoji poseban ured komesara policije) i izvršavaju administrativne funkcije, kao što su proglašavanje bankrota i vjenčavanje ljudi izvan crkava.

Postoji osam regija, koje uglavnom služe za statističke svrhe. Oblasna sudska jurisdikcija također koristi ovu podjelu (doduše, njenu stariju verziju).

Do 2003. birački okruzi za parlamentarne izbore bili su isti kao i regije, ali su amandmani na Ustav to promijenili u trenutnih šest biračkih okruga. Ova izmjena načinjena je kako bi se izbalansirala težina različitih oblasti zemlje, jer su glasovi u manje naseljenim zonama vrijedili više nego glasovi u Reykjavíku, naprimjer. Neravnoteža između oblasti smanjena je novim sistemom, ali i dalje postoji.

Island se nalazi u sjevernom Atlantskom okeanu, malo južnije od arktičkog kruga, koji prolazi kroz mali otok Grímsey uz sjevernu obalu Islanda, ali ne kroz sam Island.

Otok je geološki vrlo aktivan. Ima više aktivnih vulkana, od kojih je najznačajniji Hekla. Godine 2010. dogodila se značajna erupcija vulkana Eyjafjallajökull, koja je privremeno prekinula zračni promet širom Evrope zbog vulkanske prašine. Blizu 10% otoka pod ledom je. Island je bogat gejzirima (gejzir je islandska riječ) i rasprostranjena pristupačnost geotermalne energije znači da stanovnici većine gradova imaju toplu vodu i grijanje po vrlo niskim cijenama. Električna energija načelno je veoma jeftina usljed mnoštva rijeka i vodopada, koji se koriste za proizvodnju struje.

Sam otok ima mnogo fjordova duž obale, gdje se nalazi i većina gradova, jer je unutrašnjost Islanda hladna i negostoljubiva pustinja. Najznačajniji gradovi su Reykjavík, Keflavík, gdje se nalazi nacionalni aerodrom, i Akureyri. Na Grímseyu, unutar Arktičkog kruga, nalazi se najsjevernije naseljeno mjesto Islanda.

Za razliku od susjednog Grenlanda, Island se smatra dijelom Evrope, a ne Amerike. Island je 18. otok po veličini na svijetu.

Island je jedna od najrjeđe naseljenih država na svijetu. Prvi naseljenici Islanda bili su drevni Vikinzi. Stanovništvo živi visokim životnim standardom. Razvijen je ribolov te industrija i poljoprivreda. Donedavno je najviše ljudi bilo zaposleno u ribolovu mada ih se sve više zapošljava u industriji. Zemljoradnja je slabo razvijena mada se koriste topli izvori vode za stakleničko uzgajanje kultura.

Izolirani položaj Islanda rezultirao je ograničenim useljavanjem i genskim uplivom u ljudsku populaciju tokom stoljećâ. Genetička sličnost koja je time prouzrokovana danas se koristi za genetička ispitivanja.

Službeni jezik jest islandski, a spada u grupu sjevernogermanskih jezika. Mali postotak stanovništva govori i danski.

Kao religija prevladava kršćanstvo, tačnije, protestantizam (91,8%). Od svih protestantskih usmjerenja najzastupljeniji su luterani (85,6%).

Islanđani uživaju vjerske slobode koje su ugrađene u Ustav; ipak, crkva i država nisu odvojeni. Tako je Ustavom propisano da na Islandu postoji državna crkva, koja se zove Crkva Islanda, dok je ona luteransko tijelo.

Statistički podaci govore o religioznoj pripadnosti građana Islanda 2004. godine:

Preostalih 2,9% uglavnom su podjeljeni između većeg broja [kršćanskih denominacija i sekti, uz manje od 1% stanovništva u nekršćanskim vjerskim organizacijama, uključujući i vrlo malu grupu sljedbenika Ásatrúa (grupa posvećena restauraciji staroskandinavskih paganskih religija, prisutnih prije pokrštavanja Skandinavije).




#Article 96: Dizajn (143 words)


Dizajn je proces donošenja serije odluka koje imaju za cilj konstruisanje, oblikovanje ili kreiranje nečega. Dizajn se obično odvija po unaprijed određenom planu, ideji ili zamisli. Svrha dizajna je realizacija plana ili ideje koji mogu biti uzrokovani potrebom da se riješi određen problem. Zbog toga se proces dizajna često definiše i kao proces rješavanja problema.

Kada se govori od dizajnu nekog proizvoda, predmeta ili objekta, obično se pod dizajnom smatra aranžman ili konfiguracija pojedinačnih komponenti koji čine cjelinu proizvoda, predmeta ili objekta.

Riječ dizajn ima korijen u latinskim riječima de i signare.

Danas dizajn ne predstavlja specifičnu profesiju niti disciplinu jer je pojam preširok. Postoje mnogobrojne discipline dizajna. Neke od njih su:

 
Razvojem tehnologije i shodno potrebama društva, nameću se nove oblasti dizajna koje su tek u začetku razvoja kao što su:

Neki pojmovi koji se često vežu uz dizajn su: ergonomija; estetika




#Article 97: Karate (890 words)


Karate moderni naziv (jap. 空手 prazna ruka ili bez oružja u rukama) ili Karatejutsu predhodni naziv (kara = prazne, te = ruke, jutsu = umjetsnost/tehnika): je borilačka vještina sa Okinave nastala u 16. vijeku. 

Karate je borilačka vještina porijeklom sa (Okinave) Japana (koja se danas također može trenirati i kao sport). U bukvalnom prijevodu sa japanskog jezika na bosanski znači KARA - prazna (gola), TE - ruka (šaka), DO - put, to jest kako se odbraniti od napadača golim rukama ( (空手道:からてどう - put prazne ruke). Nastanak karatea veže se za drijevne borilačke vještine sa dalekog istoka, a obnoviteljom savremenog karatea se smatra japanski profesor Gičin Funakoši.

Karate je poznat kao borilačka vještina koja koristi sve dijelove tijela u borbi. Kod osnovne tehnike uče se pojedinačni udarci, blokovi, stavovi itd. Kate su poseban skup tačno odredjenih pokreta (udaraca, stavova i blokova). Borba (Kumite) moze biti slobodna ili dogovorena (dogovori se koji će se izvesti udarac, i kojim blokom će se blokira taj udarac). U vježbanju se primjenjuje makiwara, Hoju undo oprema kao naprimjer chishi, nigiri game itd.

Kihon (osnova) je jedan od važnijih dijelova u treniranju karatea. U sklopu Kihon se treniraju osnovni stavovi, udarci, blokovi i kihon Kata.

Kata sadrži serije tehnika koje potiču od tri glavna izvora sa Okinave tj Shuri-Te, Tomari-Te i Naha-Te. Kate akumuliraju znanje tehnika Karatea. Za svaku katu ima Bunkai ili tehnike koje se sadrže u njima. Mnogo imena Kata su promjenjena pri dolasku iz Japana. Tako da npr. Pinan I - V kate se zovu u Japanu Heian I - V.

Kumite (borba) je jedan dio karate treninga i sadrži udarce nogom i rukom, a također i bacanja. U karateu imamo razne oblike borbi i to jiyu kumite (slobodna borba),ippon-kumite (dogovorena borba), sport kumite (takmičenja prema pravilima WKO svijetske karate organizacije).

Pojam Kokoro (心) nalazi se u mnogim borilačkim vještinama iz Japana. Kokoro znači na japanskom srce, duh, osjećaj ili osnova svega. U treniranju karatea nisu samo važne tehnike nego i način ophođenja prema drugim ljudima. Poštovanje drugih je veoma važno jer Karate nije samo borilačka vještina poznavanja tehnika tijela već borilačka vještina koja izgrađuje i duh.

Ryukyu kobujutsu ili Kobudo kako se većinom naziva je borilačka vještina korištenja oružija koja potiče sa Okinave. Kobudo se trenira sa Karateom. Po Evropi i ostaku svjeta treniranje Kobudoa nije rašireno kao treniranje Karate. Sto ga ne čini manje vrijednim već čak i važnijim jer poznavanjem Kobudoa, Karate studenti dovode svoje znanja na jedan dublji i veći nivo poznavanja borilačkih vještina.

Okinava je najveće ostrvo Ryu –Kyu arhipelaga i nalazi se na krajnjem jugu Japana. U svojoj ranijoj historiji Ryu-Kyu arhipelag nije bio u sastavu Japanske države već je imao svoje feudalne gospodare. U doba prije, a i poslije okupacije od strane Japana Ryu – Kyu arhipelag je bio pod kulturnim i ekonomskim uticajem Kine. 

Do 1430 arhipelag je bio podjeljen na tri velika feudalna posjeda: južni-Hokutsan , srednji –Nantsan, i sjeverni-Chutsan. Vladari ovih posjeda su vodili međusobnu borbu za prevlast do 1430 godine kada je vladar feuda Chutsan uspio da ostvari konačnu pobjedu nad protivnicima i ujedini kraljevstvo. Za prestonicu je izabrao grad Shuri na jugu Okinave. Ujedinjenje kraljevstva dovelo njegovog razvoja, intenziviraju se trgovačke veze sa Kinom , Japanom , Indijom, i Korejom ,čiji se kulturni uticaji osećaju na Okinavi tog doba ,kao i kulturni uticaj Evrope u nešto kasnijem periodu kada Evropske države uspostavljaju prve diplomatske i trgovačke veze zemljama dalekog istoka. Stanovništvo koje se do tada bavilo uglavnom ribolovom i zemljoradnjom polako počinje da sve više bavi trgovinom. U naredna dva vjeka na Ryu Kyu arhipelagu se osjeća napredak u svakom pogledu, a grad Naha postaje kulturni i ekonomski centar kraljevstva.

Godine 1609 Satsuma klan iz istoimene oblasti (današnja Kagosima) na čelu sa gospodarom Simatsuom okupira Ryu Kyu arhipelag poslije kraće i kravave borbe sa mnogo gubitaka na obadvije strane, i primoravaju vladara Haisija da se preda. Odmah po uspostavljanju vlasti Japanci konfiskuju svo oružije, i donose niz zakona kojima se stanovnicima arhipelaga zabranjuje posjedovanje i proizvodnja bilo kakvog oružija. Zabranjeno je bavljene borilačkim vještinama u bilo kom obliku. I od tada pa do početka XX vjeka borilačke vještine na Okinavi vježbaju se u tajnosti. Mnogi stanovnici Okinave putuju u Kinu i odatle donose nove forme Kineskog boksa , koje kombinuju sa starom vještinom Tode – preteču današnjeg karatea.

Tri osnovna stila borilačke vjestine sa Okinava dobili su imena po gradovima u kojima su nastali:Naha-te (ime dobio po gradu Naha), Shuri-te (ime dobio po gradu Shuri), i Tomari-te (ime dobio po gradu Tomari). Ovi stilovi nastali su u različito vrijeme. Razlikuju u tehnikama i pristupu borbi, i iz njih su kasnije nastali različiti karate stilovi. Shuri – te i Tomari-te koristi ”prirodne” stavove (Dachi) dok Naha-te koristi dublje stavove. Naha-te je većim djelom bilo pod uticajem borilačkih vještina iz Kine tj moze se reći da skoro u potpunosti potiče iz Kine. Shuri-te i Tomari-te prestavljaju izvornu Okinvsku vještinu Tode koja je bila pod uticajem borilačkih vještina iz Kine.

Sa ovim su i nastali najraniji stadiji današnjih Karate stilova koji svi na neki način vode porijeklo od nekih od ova tri temeljna stila. Pošto se ova vještina u 16-om vijeku trenirala u tajnosti ništa u suštini nije poznato o razvoju karatea ili o njegovim pristalicama. U 17-om vijeku nekoličina majstora su postali slavni i od tog vremena se mogu pratiti ove velike škole 




#Article 98: Slikarstvo (310 words)


Slikarstvo (lat. pictura) jedna od osnovnih grana likovnog stvaralaštva, umijeće koje pomoću linija i boja daje na plošnoj podlozi prikaz pojava viđenih u stvarnosti. Za razliku od crteža i grafike, slikarstvo je ona umjetnost koja se izražava u prvom redu pomoću boje. Slikarstvo je likovna umjetnost budući da sliku, koja je produkt slikarstva i djelo slikara, opažamo isključivo čulom vida. Osoba koja se bavi slikarstvom se zove slikar. Slikari mogu, ali ne moraju da koriste isključivo slikarske boje. Umjetničke slike često sadrže razne predmete i/ili prirodne materijale u raznim kombinacijama. 

Pigment, u slikarstvu, podrazumjeva obojene čestice koje su usitnjene, suhe i u formi pudera. Pigment daje slikarskim bojama (i svim ostalim bojama ukjlučujući i boju ljudske kože i očiju) boju. Čestice pigmenta se ne rastvaraju u tečnostima ali mogu biti utopljene u tečnosti. Pigmenti se mogu naći u prirodi (u mineralima, stijenama, biljkama) a mogu biti i vještački, fabrikovani sintetičkim putem.

Medij, u slikarstvu, podrazumjeva tečnost u koju je pigment utopljen da bi se dobila slikarska boja. Tečnost može da bude voda (vodene boje), ulje (uljane boje), vosak (enkaustika) i sl. Pod terminom medij se također misli na substancu koju slikar naknadno dodaje slikarskoj boji da promjeni njene osobine. Npr. slikar može da doda određen medij slikarskoj boji da bi je učinio transparentnom ili manje reflektivnom i sl.

Ljepilo, u slikarstvu, podrazumjeva substancu koja se dodaje smjesi pigmenta i medija da bi pigment ostao pričvršćen za podlogu nakon što se medij osuši na podlozi. Medij ujedno može da bude i ljepilo kao što je to slučaj sa uljem u uljanim bojama. Vodene boje npr. sadrže ljepilo koje se rastvara u vodi. Kombinaciju ovih elemenata nazivamo slikarskim tehnikama. 

Karakteriše je efekt prozirnog vela koji prekriva, tj. zamagljuje čitavu kompoziciju, a postiže se  vještim izbjegavanjem oštrih obrisa i graničnih linija. Leonardo da Vinci je bio prvi umjetnik koji je afirmirao tu tehniku.




#Article 99: Kiparstvo (103 words)


Kiparstvo ili vajarstvo dio je likovne umjetnosti. Kipar je umjetnik koji se bavi kiparstvom/vajarstvom. Njegov zadatak je da svojim rukama oblikuje (modelira) materijal s kojime radi, kao što su glina, kamen, drvo i sl. Kiparstvo je umjetnost trodimenzionalnosti, a kipar mora ostvariti na svojem djelu postići volumen i dubinu.

Kakve će oblike kipar stvarati ovisi i od materijala koji su pod prstima savitljivi i rastezljivi – kao što su glina, plastelin, vosak – dopuštaju mu da obliku dodaje i oduzima, dok drvo, kamen, slonovača, zbog krutosti građe, omogućuju mu da samo oduzima.

Kiparski likovni elementi su crta, ploha, volumen, simetrija, proporcija i ritam.




#Article 100: Japan (1659 words)


Japan (japanski: 日本国 - Nippon/Nihon, doslovno Zemlja gdje izlazi sunce ili Zemlja izlazećeg sunca tj. skraćeno izvor sunca) je ostrvska država u istočnoj Aziji. Smješten je u Tihom okeanu i leži istočno od Japanskog mora, Istočnokineskog mora, Kine, Sjeverne Koreje, Južne Koreje i Rusije i prostire se od Ohotskog mora na sjeveru do Istočnokineskog mora i Tajvana na jugu.

Japan je stratovulkanski arhipelag koji se sastoji od 6.852 ostrva. Četiri najveća ostrva su Honshu, Hokkaido, Kjušu i Šikoku i čine oko devedeset sedam posto površine Japana. Sa 126 miliona stanovnika, Japan se nalazi na desetom mjestu najmnogoljudnijih država. Glavni i najveći grad je Tokio u kojem živi 9,1 milion stanovnika.

Arheološka istraživanja pokazuju da je Japan bio naseljen još od Gornjeg paleolita. Prvi pisani trag o Japanu nalazimo u kineskim historijskim tekstovima iz 1. stoljeća. Uticaj iz drugih krajeva, najviše carske Kine, zatim razdobljem izolacije i zapadnoevroskim uticajem, je okarakterizirao historiju Japana. Od 12. stoljeća do 1868. godine Japanom su vladali feudalni vojni Šoguni koji su vladali u ime cara. Japan je ušao u dugi period izolacije početkom 17. stoljeća a završen je 1853. godine kada je flota SAD-a pritisnula Japan da se otvori prema Zapadu. Gotovo dva desetljeća intertnih sukoba i pobuna su pratili cara Meijia koji je proglasio Japan carstvom 1868. godine sa carem kao Božanskim simbolom nacije. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća pobjede u Prvom kinesko-japanskom ratu, Rusko-japanskom ratu i Prvom svjetskom ratu su omogućili Japanu da proširi svoje carstvo tokom perioda povećanog militarizma. Drugi kinesko-japanski rat 1937. godine je proširen na Drugi svjetski rat 1941. godine a završio se krajem 1945. godine atomskim napadom na Hirošimu i Nagasaki. Nakon usvajanja rividiranog ustava 1947. godine, Japan je zadržao unitarnu ustavnu monarhiju sa carom na čelu i izabranim zakonodavnim tijelom pod nazivom Kokkai.

Japan je danas velesila i članica UN-a, G7, G8 i G20. Ova zemlja ima treću po veličini ekonomiju na svijetu po nominalnom BDP-u i četvrtu najveću ekonomiju na svijetu po paritetu kupovne moći. Također je i peti najveći izvoznik na svijetu i peti najveći uvoznik. Iako se Japan odrekao prava da objavljuje rat, ima modernu vojsku i osmi najveći svjetski vojni budžet ali je koristi za samoodbranu i mirovne svrhe. Japan je razvijena zemlja sa visokim standardom života i indeksom ljudskog razvoja, čije stanovništvo ima najviši životni vijek i treću najnižu stopu smrtnosti novorođenčadi na svijetu. Japan je rangiran kao prva zemlja po Brand Indeksu i najbolja je rangirana zemlja Azije po Globalnom mirovnom indeksu.

Japan je prvi put naseljen u bakarno doba. Historija Japana počinje s državom Yamato između 200. i 646. godine, a preko razdoblja Nara i Heian (do 1185. godine) i kasnije razdoblja vojnih vladavina od porodice Minamota do porodice Toyotomi dolazimo do novije japanske historije.
Ulazak u Trojni pakt s Njemačkom i Italijom neposredno uoči Drugog svjetskog rata, te napad na američku mornaricu u luci Pearl Harbour označili su ulazak Japana u Drugi svjetski rat koji je za Japan završio američkim bombardiranjem Hirošime i Nagasakija atomskom bombom. Dva potpuno razorena grada i najmanje 120.000 mrtvih prisililo je Japan da potpiše bezuvjetnu kapitulaciju SAD-u 15. augusta 1945. godine čime je i formalno završen Drugi svjetski rat. Japan je ostao pod okupacijom SAD-a do 1952. godine.

Po državnom uređenju Japan je ustavna parlamentarna monarhija s carem na čelu. Careva uloga je ceremonijalna te on nema stvarnu vlast. Prema japanskom ustavu car je simbol države i narodnog jedinstva. Sadašnji car je Naruhito. Carski prijestolonasljednik je Fumihito koji će naslijediti svoga brata na carskom prijestolju.

Zakonodavna grana vlasti u Japanu je dvodomni parlament, Kokkai koji se sastoji od Zastupničkog doma (japanski: Shūgiin) i Vijećničkog doma (japanski: Sangiin). Zastupnički dom se sastoji 480 članova koji se biraju na općim izborima svake 4 godine te je parlamentarni dom s većim ovlast. Članove Vijećničkog doma se bira na općim izborima svakih 6 godina te ih ukupno ima 242. Pravo glasa imaju svi građani stariji od 20 godina.

Japan se sastoji od četrdeset i sedam perfektura, na čelu kojih se nalazi izabrani guverner, zakonodavstvo i administracija. Od tog broja prefektura,43 prefekture su u potpunosti ruralne (nastavak - ken), 1 prefektura fukncioniše više kao autonomija - Hokaido (nastavak - do), 2 prefekture potpuno urbane: Osaka-fu i Kyoto-fu (nastavak - fu) i jedna metropolitanska  - Tokyo-to (nastavak - to).

Postoje 4 tipa općina (najniži vid administrativno - teritorijalnih cjelina) u Japanu: veliki gradovi (shi), manji gradovi (cho ili machi), sela (mura ili son) i posebni distrikti grada Tokija.

Trenutno (2009. godina) je u toku administrativna reorganizacija kroz spajanje mnogih gradova, sela i naselja. Ovaj proces će redukovati broj lokalnih administrativnih regija i kako se očekuje, smanjiti administrativne troškove.

Japan ima i veliki broj većih gradova, koji imaju važan kulturni, historijski i ekonomski značaj u životu zemlje.

Japan je arhipelag koji se sastoji od 4.000 ostrva od kojih su najveća Hokaido, Honšu, Kjušu i Šikoku. Područje Japana je tektonski izrazito dinamično.
Najviši vrh je Fudži (3.776 m).

Japan je na prvom mjestu u svijetu, po prisutnosti vulkana. Tamo su registrovana 94 vulkana, sa 1,274 registrovane erupcije.Površinom najveće je jezero Biwa (695 km2).

Nakon Drugog svjetskog rata, Japan se oporavlja, te bilježi izuzetan privredni rast, posebno zahvaljujući brzom prihvatanju novih tehnologija, kvalificiranoj i školovanoj radnoj snazi, te liberalnim radnim zakonima. Raširena štednja, niska stopa inflacije i vrlo stabilni odnosi između poslodavca i uposlenika (doživotno zaposlenje), uz sve spomenuto razlog su zbog kojeg je Japan danas među privredno najjačim zemljama svijeta.

Od 1960-tih do 1980-tih, ukupni realni privredni rast je nazvan Japansko čudo: 10% prosječno u 1960-tim, i 5% prosječno u 1970-tim, kao i 4% prosječnog rasta u 1980-tim godinama.

Japan je jedna od vodećih država u poljima naučnih istraživanja, posebno tehnologije, mašina, i u biomedicinskim naukama. Blizu 700 000 naučnika dijeli budžet predviđen za nauku u iznosu od 130 milijardi US dolara, treći iznos u svijetu.
Japan je lider u temeljnim naučnim istraživanjima, sa brojnim dobitnicima Nobelove nagrade u fizici, hemiji ili medicini. 
Neki od glavnih doprinosa Japana su u poljima elektronike, automobilske industrije, mašinama, zemljotresnom inžinjerstvu, industrijskoj robotici, optici, hemikalijama, poluprovodnicima i metalima. Japan je vodeći svjetski centar robotike u industriji, i ima više od polovine svih svjetskih robota. Japan je najveći svjetski proizvođač automobila.

Japanska populacija broji oko 127,3 miliona stanovnika. Najvećim dijelom, japansko društvo je jezički i kulturalno homogeno, uz malu populaciju stranih radnika, Koreanaca, Kineza, Filipinaca, Brazilaca i drugih. Najveća etnička grupa je narod Yamato; dok veće manjinske grupe čine narodi Ainu i Ryukyuan.

Japansko stanovništvo ima najvišu očekivanu životnu dob na svijetu, i ona iznosi 81,25 godina (prema podacima iz 2006. godine). Prosječna životna dob stanovništva se brzo povećava, kao posljedica baby-booma koji je uslijedio poslije Drugog svjetskog rata i smanjivanja broja rođenih u zadnjim desetljećima dvadesetog vijeka. Godine 2004. oko 19,5% japanske populacije je imalo preko 65 godina.

Ovakve promjene u demografskoj strukturi su izbacile u prvi plan problem potencijalnog nedostatka radne snage u budućnosti, kao i vjerovatnog porasta troškova socijalnih i penzionih programa. Veliki broj mladih japanaca se odlučuju za samački život, radije nego da zasnuju porodicu. Predviđa se da će, ukoliko se nastavi ovakav demografski trend, do 2050. godine japan imati 100 miliona stanovnika, a do 2100. godine ta brojka će spasti na 64 miliona. Demografski stručnjaci i planeri japanske vlade vode debate o načinima na koje bi spriječili ovakav pad populacije. Dopuštanje imigriranja većeg broja radnika, kao i poticanje rađanja većeg broja djece u porodicama su neki od prijedloga za rješavanje ovog problema.

Više od 99% Japanaca govori japanski kao prvi jezik. Japanski jezik pripada altajskoj grupi jezika (srodan koreanskom) čini oko 49,1% riječi baziranih na kineskom, 33,8% autohtonih riječi i oko 8,8% riječi koje korijen vuku iz drugih izvora. Također, danas je u upotrebi veliki broj (izmijenjenih) riječi iz engleskog jezika. Za standardni jezik krajem devetnaestog vijeka određen je tokijski dijalekt.

Pismo se sastoji od kombinacije kineskih znakova (pismo preuzeto u šestom vijeku; dotada japanski jezik nije imao pisanu formu) i dva slogovna pisma (hiragana i katakana) nastalih u devetom vijeku. U školama se uči i pisanje japanskog jezika latiničnim pismom.

Jezik Ryukyuan, pripadnik iste grupe jezika kao i japanski, se govori na Okinavi, međutim malo djece uči ovaj jezik. Jezik Ainu je gotovo izumro, sa svega nekoliko živih govornika na Hokaidu. Najveći broj javnih i privatnih škola zahtijeva od učenika upotrebu i japanskog i engleskog jezika.

Religijski život Japana je veoma razvrstan. Ovdje je kroz istoriju došlo do preplitanja mnogih tradicionalnih religija. Korijeni mnogih tradicionalnih japanskih vjerovanja nalaze se u praistorijskim običajima, a najveći dio njih čini osnovu sinto religije. Ovo je jedina religija koja je specifično japanska. Indijski budizam, kineski doprinos u vidu konfučijanizma i taoizma, a kasnije je došlo kršćanstvo, u Japan su stigli izvana. Sve ove religije pretrpjele su značajne transformacije u procesu međusobne razmjene uticaja sa lokalnom tradicijom.

Velika većina stanovništva živi po običajima sinto i budističke religije. Primjer vjenčanja se obavljaju po sinto običajima, a sahrane po budističkim . Sinto je kao religija nastao u Japanu. Njegovi korjeni nalaze se u antičkim vjerovanjima i mitovima kada su ljudi vjerovali da duhovne sile (kami) postoje u prirodi - u drveću ili planinama. Sa razvojem sinto religije, kami su počeli da obuhvataju i heroje i druge poznate ličnosti, a u periodu pre izgradnje prvih hramova, ljudi su svoje obožavanje kamija iskazivali u prirodi.

Budizam je nastao u Indiji, a u Japan je stigao preko Kine i Koreje sredinom VI vijeka. U Japanu postoje brojne budističke sekte. Kršćanstvo su u Japan donijeli španski i portugalski misionari sredinom XVI vijeka. Mali je broj pripadnika ove religije.

Japanska kultura se veoma promijenila tokom godina, od državne tradicionalne originalne Jōmon kulture do savremene kulture, koja kombinuje uticaje iz Azije, Evrope i Sjeverne Amerike.

Tradicionalne japanske umjetnosti uključuju zanate: ikebana, origami, ukiyo, lutke i drugo; priredbe: bunraku, plesove, kabuki, noh, rakugo; tradicije: igre, ceremonija pijenja čaja, Budō, arhitekturu, baštovanstvo, mačeve, kao i japansku kuhinju. Manga je strip format, popularan i u Japanu i u drugim zemljama. 
Japanska muzika je eklektička, sa od susjeda posuđenim instrumentima i stilovima. Karaoke su široko raspostranjena aktivnost.




#Article 101: Etnologija (121 words)


Etnologija (od grčkog ethnos što znači porodica, ljudi) je nauka koja se bavi proučavanjem naroda, njihovih običaja, porijekla, narodnih nošnji, nacionalne hrane i sl.

Materijalna kultura

Istraživanje oblika privređivanja ili privrede: lov, ribolov, poljodjelstvo, stočarstvo, sakupljanje, voćarstvo i slično. Ovdje naravno pripada i sve ono što je čovjek napravio svojim rukama, tu spadaju: graditeljstvo, odijevanje, nakit, rukotvorstvo, obrti, oružje, jelo i piće, prometna sredstva i trgovačka platežna sredstva.

Socijalna kultura

Istraživanja porodice i socijalne organizacije, tajna i totemska društva, dobni razredi, spolni život, običajna prava.

Duhovna kultura

Sastavni dio ovog oblika kulture je vezan uz umni rad, tu su običaji vezani uz razne poslove, razne igre, ples, razni oblici domorodačke religije, vjerovanja, folklor, usmena književnost, predodžbe o životu i različita znanja.




#Article 102: Fotografija (465 words)


Fotografija je grana umjetnosti u kojoj fotograf pomoću fotoaparata zaustavlja trenutak realnog života. 

Koliko se dosad zna, John Herschel u svom predavanju u Kraljevskom društvu u Londonu prvi je put spomenuo riječ photography 14. marta 1839.

Fotografija obuhvata samo isječak i trenutak beskrajnog prostora i vremena, zaustavlja sliku života i stvarnosti što su u neprekinutom kretanju i trajno se mijenjaju. Od 360° obzora fotoaparatom se obično može obuhvatiti 60° (dakle, šestina), a od neizmjernog vremena zaustavlja se trenutak od jedne stotinke sekunde (a ponekad i manje). Umjetnička fotografija ne zaustavlja bilo koji trenutak nego upravo onaj odlučujući u kojem neka radnja otkriva svoj dublji smisao i istinu, a ljudsko lice izražava prirodu osobe. Kompozicija zavisi od umjetničkog dara autora, stajališta s kojeg posmatra okolinu, raspoloženja, stepena ugla pod kojim on posmatra neki objekt, koncepcije ili ideje, tj. od toga što nam autor fotografijom želi reći.

Fotografija je rezultat kombiniranja nekoliko tehničkih otkrića. Mnogo prije nego što su prve fotografije napravljene kineski filozof Mo Di opisao je kameru s rupicom, u 5. stoljeću p. n. e. Bizantijski matematičar Anthemius iz Trallesa koristio je cameru obscuru u svojim eksperimentima, Ibnul-Hejsem (Alhazen) (965–1040) proučavao je camera obscura i kameru s rupicom. Albertus Magnus (1193–1280) otkrio je srebro-nitrat, a Georges Fabricius (1516–1571) otkrio je srebro-hlorid. Daniel Barbaro opisao je dijafragmu kamere 1568, a Wilhelm Homberg opisao je kako svjetlost potamnjuje neke hemikalije (fotohemijski efekt) 1694. godine.

Knjiga fikcije Giphantie, koju je 1760. izdao francuski autor Tiphaigne de la Roche, opisuje nešto što bi se moglo nazvati fotografijom.

Otkrivena u prvim decenijama 19. vijeka, fotografija je (usput uz kameru), izgleda, bila sposobna uhvatiti više detalja i informacija nego tradicionalni mediji, kao što su slikanje i skulptura.

Fotografija kao iskoristiv proces datira unazad do 1820-ih i razvoja hemijske fotografije. Prvi stalni fotobakrorez bila je slika koju je 1822. napravio francuski inovator Nicéphore Niépce, ali je uništena u kasnijim pokušajima da bude duplicirana.

Niépce je ponovo bio uspješan 1825. Napravio je prvu stalnu fotografiju prirode s camerom obscurom 1826. Međutim, budući da je ekspozicija trajala osam sati, tražio je bolje metode. Radeći s Louisom Daguerreom, ekperimentirao je s mješavinama srebra baziranima na otkriću Johanna Heinricha Schultza iz 1816, a to je bila mješavina srebra i krede, koja potamni kad se izloži svjetlu.

Niépce je umro 1833, ali je Daguerre nastavio raditi, pa je najzad došlo do kulminacije u razvoju tzv. dagerotipije 1837. godine. Daguerre je prvu osobu fotografirao 1839, kada je, dok je razgovarao o dagerotipiji, na ulicama Pariza pješak zastao da uglača obuću, dovoljno dugo za dugu ekspoziciju od nekoliko minuta.

Najzad, Francuska je pristala da Daguerreu dadne penziju za formulu, u zamjenu za njegovo obećanje da će objelodaniti svoje otkriće svijetu, kao poklon Francuske. On je to i učinio 1839.

Postoji veoma mnogo polja fotografije, a neka su od njih:




#Article 103: Arthur Rimbaud (170 words)


Jean Nicolas Arthur Rimbaud (20. oktobar 1854 – 10. novembar 1891) bio je francuski pjesnik.

Rođen je 20. oktobra 1854. u Charlevilleu. Upoznavši Verlaiena, napušta porodicu i na njegov poziv dolazi u Pariz. Odlazi zatim s njim u London i Bruxelles, gdje Verlaine u, ljubomorom izazvanoj, svađi puca u njega 10. septembra 1873. Time prestaje njihovo prijateljstvo i počinje Rimbaudovo lutanje Evropom, a zatim i Afrikom, sve do svoje prerane smrti, 10. novembra 1891. godine.

Pjesme je počeo pisati već u petnaestoj godini. Preteča simbolizma i nadrealizma, čudesan dječak - vidovnjak, koji je u sedamnaestoj napisao znamenitu poemu Pijani brod. Prestao je pisati u dvadesetoj godini života da bi se prepustio pustolovnom životu trgovca-istraživača u egzotičnim krajevima. U svijet literature banuo je i prohujao kao meteor, ostavivši djela koja nagovještaju simbolizam i nadrealizam moderne poezije. Vrata koja je Baudelaire odškrinuo, Rimbaud je širom otvorio. Uznesen i porican, za jedne ikona, za druge psihopat, taj je ukleti pjesnik ostao u svakom slučaju lirski fenomen kojem mnogo duguju sve moderne poetske struje.




#Article 104: Ivo Andrić (2214 words)


Ivo Andrić je bio književnik, diplomata, ambasador Kraljevine Jugoslavije u Njemačkoj od 1939. godine. Rođen je u Docu kod Travnika, a njegova porodica je porijeklom iz Sarajeva. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za kompletno književno djelo o historiji jednog naroda, s romanom Na Drini ćuprija (1945.) kao vrhuncem tog djela.

Ivo Andrić rođen je 9. oktobra ili (10. oktobra) 1892. godine u Docu na Lašvi (tada Austro-ugarska). Andrićevi roditelji Antun i Katarina (rođ. Pejić), su živjeli u Sarajevu. Ivo se rodio prilikom majčine posjete rodbini. U Matičnoj knjizi rođenih 1892. godine crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika i Katarine Andrić, rođene Pejić. Kad su Andriću bile dvije godine, otac mu umire od tuberkuloze, te ga majka odvodi kod muževe sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovščika u Višegrad. U Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju (danas Prva gimnazija u Sarajevu). Tada počinje pisati poeziju i 1911. godine u časopisu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu U sumrak.

Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslavenstva, pripadnik je naprednog nacionalističkog pokreta Mlada Bosna i strastveni je borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda Austrougarske vlasti.

U oktobru 1912. godine, dobija stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, te upisuje studij na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog univerziteta u Zagrebu. U tom vremenu na njega utiču djela pisca Antuna Gustava Matoša. Sljedeće godine prelazi u Beč, gdje posjećuje predavanja iz  historije, filozofije i književnosti. Zbog slabog zdravstvenog stanja, uz pomoć gimnazijskog profesora Tugomira Alaupovića, prelazi 1914. godine na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakowu, gdje uči poljski jezik. Objavljuje šest refleksivnih pjesmama u prozi (Lanjska pjesma, Strofe u noći, Tama, Potonulo, Jadni nemir i Noć crvenih zvijezda) u antologiji Društva hrvatskih književnika, Hrvatska mlada lirika.

U zborniku Hrvatska mlada lirika, urednik Andrića predstavlja riječima:
U njegovim prvim pjesmama veoma je teško bilo naslutiti pjesnika blisko vezanog za jednu sredinu sa specifičnim mentalitetom, kao što bi u njima bilo teško naći i nešto bitno od onoga što su u oblasti poezije već bili donijeli Šantić i Dučić

Početkom Prvog svjetskog rata, vraća se iz Krakowa. Za vrijeme boravka u Splitu u julu 1914. godine, hapsi ga policija i zatvara u tamnicu, najprije u Šibeniku, a zatim u Mariboru, gdje ostaje sve do marta 1915. godine. Nakon izlazka iz tamnice, policija ga interira u Ovčarevo i Zenicu, gde ostaje sve do 1917. godine. Zbog bolesti pluća, odlazi na liječenje u Zagreb u Bolnicu Milosrdnih sestara, gdje upoznaje pjesnika i dramatičara Ivu Vojnovića, s kojim dočekuje amnestiju i uključuje se u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno priprema svoju knjigu stihova u prozi s predgovorom Nika Bartulovića, kojoj daje ime Ex Ponto i objavljuje je 1918. godine u Zagrebu.

U Zagrebu ga zatiče slom Austrougarske monarhije, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode formalnom ujedinjenju, Andrić u tekstu Nezvani neka šute objavljenom u zagrebačkim Novostima, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi, koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.

Početkom oktobra 1919. godine, uz pomoć Tugomira Alaupovića, počinje raditi kao kao činovnik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Upoznaje druge književnike i druži se sa Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibetom Miličićem i drugim piscima, koji se okupljaju oko kafane Moskva. Uskoro počinje njegova diplomatska karijera, dobijanjem službe u ambasadi u Vatikanu. Iste godine, zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B. Cvijanović iz Beograda štampa pripovjetku Put Alije Đerzeleza. Na jesen 1921. godine, Andrić je postavljen za činovnika u Generalnom konzulatu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bukureštu, a iste godine započinje saradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući u broju 8, priču Ćorkan i Švabica, koja se može smatrati njegovim početkom okretanja tematici o Višegradu. Već 1922. godine prelazi u Konzulat u Trstu i objavljuje još dvije pripovjetke Za logorovanja i Žena od slonove kosti, ciklus pjesama Šta sanjam i šta mi se događa i nekoliko književnih prikaza, a početkom 1923. godine on je vicekonzul u Grazu.

Zbog nezavršenog studija i opasnosti da izgubi posao u Ministarstvu, upisuje u jesen 1923. godine Filozofski fakultet u Grazu, a u junu 1924. godine brani doktorsku disertaciju pod nazivom Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (njem:Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft)  Andrićeva doktorska disertacija, objavljena je u prijevodu 1982. godine, u prvom broju časopisa Sveske Zadužbine Ive Andrića Iste godine objavljuje nekoliko značajnih pripovjedaka, koje se ubrajaju u njegova najpoznatija djela: Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani i Dan u Rimu.

Vrhunac diplomateke karijere Ive Andrića je imenovanje za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu 1. aprila 1939. godine. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Trećeg rajha - Adolfu Hitleru. 1. septembra 1940. godine objavljuje pripovjetku Čaša, zapise Staze i Vino u 61. knjizi Srpskog književnog glasnika. U rano proljeće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku:  Njegov prijedlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan poslije bombardovanja Beograda, 7. aprila, Andrić s osobljem Poslanstva napušta Berlin. Odbija ponudu njemačkih vlasti da ide u bezbjedniju Švicarsku, ali bez ostalih članova Ambasade i njihovih porodica, te bira povratak u okupirani Beograd. U novembru je penzionisan, ali odbija da prima penziju.  Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane Milenkovića. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu, kojim se osuđuje otpor okupatoru. Odbija, također, da Srpska književna zadruga, za vrijeme dok narod pati i strada, objavljuje njegove pripovjetke. Tih godina piše prvo Travničku hroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju.

Roman Na Drini ćuprija izlazi iz štampe 10. marta 1945. godine, te se smatra prvim domaćim romanom objavljenim u oslobođenoj Jugoslaviji. Travničku hroniku objavit će u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica.

Osnivanjem Saveza književnika Jugoslavije 1946. godine postaje predsjednik Saveza i potpredsjednik Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i vjećnik Trećeg zasjedanja ZAVNOBIH-a. Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, a 22. marta 1948. godine postaje redovan član Srpske akademije nauka i umjetnosti, odjeljenja literature i jezika, te odjeljenja likovne i muzičke umjetnosti. Član Predsjedništva SANU je do smrti 13. marta 1975. godine. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovjetke  Zlostavljanje i Pismo iz 1920. godine. Sljedeće godine postaje član Predjedništva Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje Priču o vezirovom slonu, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, a tokom 1948. godine prvi put će biti štampana Priča o kmetu Simanu. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno se bavi javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku, Kinu. Objavljuje, uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovjedaka, priče: Bife Titanik (1950.), Znakovi (1951.), Na sunčanoj strani, Na obali, Pod Grabićem, Zeko (1952.), Aska i vuk, Nemirna godina, Lica (1953.). Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Prvi potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampa u Matici srpskoj Prokletu avliju , a  pripovjetka  Igra pojavljuje se 1956. godine. Savez književnika Jugoslavije ga 1958. godine kandiduje za Nobelovu nagradu za književnost. 23. decembra 1969. godine postaje počasni član Akademije nauka i umjetosti Bosne i Hercegovine.

Godine 1958. u šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se vjenčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića, bivšom službenicom jugoslavenske ambasade, koju je upoznao za vrijeme službovanja u Berlinu. Sa ženom se seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovjetke Panorama, U zavadi sa svetom i jedan od dva predgovora, koji je ikada napisao za neku knjigu: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura Nekrolog jednoj čaršiji.

Drugi predgovor je napisao za slovenačko izdanje pripovjedaka Isaka Samokovlije 1955. godine, a objavljen je i u sarajevskom književnom časopisu Život. 
Umro je 13. marta ili (7. marta)1975. godine u Beogradu.

Prijedlog za dodjelu Nobelove nagrade za književnost, potekao je od Saveza književnika Jugoslavije i Rodoljuba Čolakovića, koji je švedskom ambasadoru 1958. godine, predao prevod Andrićevih pripovjetki, objavljenih prije Drugog svjetskog rata u Njemačkoj. Drugi kontakt Kraljevske švedske akademije s djelom Ive Andrića je romanom Na Drini ćuprija, navodno neuspjelim prevodom na francuski jezik, kog je Erih Koš, ponudio nekom izdavaču, ali knjiga nije izdana u Norveškoj. Istom prilikom Koš je primljen od sekretara Akademije Andersa Österlinga, s kojim je pokušao naći nešto u arhivama o jugoslavenskim piscima. Međutim o Andriću, kao ni o Miroslavi Krleži nije bilo priloga u registru Fondacije. Zvaničnu kandidaturu poslao je Aleksandar Vučo, tada sekretar Saveza književnika, te je osim Andrića, predložen je i hrvatski književnik Miroslav Krleža. Ostali kandidati za dodjelu nagrade, te godine bili su: Amerikanac John Steinbeck, Italijan Alberto Moravia i Englezi Graham Greene i Lawrence Durrell. Dobijanjem Nobelove nagrade 1961. godine, Krležin odnos prema Andriću se mijenja, te ga on pokatkad naziva fra-beg Ivo, aludirajući time na Andrićevu fratarsku uzdržanost i na njegove istočnjačke, gospodske manire.. Nagrada je Andriću uručena 10. decembra 1961. godine, na svečanosti na kojoj je pročitao svoj govor O priči i pričanju:

Andrićevo se književno djelo može podijeliti, kako po vremenskim intervalima, tako i po djelima, odnosno tematici književnog opusa. Najjednostavnija podjela bila bi na pjesnički mladalački period, zatim pripovjedački period u kom su nastale njegove najpoznatije pripovjetke, zatim na vrijeme pred i vrijeme Drugog svjetskog rata u kom nastaju njegovi romani (Na Drini ćuprija, Gospođica, Travnička hronika) te esejistički radovi nastali poslije Drugog svjetskog rata. Ova gruba podjela karakterizira Andrića, mada ispreplitanost njegovog cjelokupnog djela ne potvrđuje ovu podjelu.

Andrić je u književnost unišao s poezijom; prve pjesme objavio je kao sarajevski gimnazijalac u Bosanskoj vili 1911. Pjesme u stihovima i u prozi narednih godina objavljivao je i u drugim časopisima (Vihor, Savremenik, Hrvatski pokret, Hrvatska njiva, Književni jug, Jugoslovenska žena i dr.)

Miloš Crnjanski u kritici njegove knjige Ex ponto u časopisu Književni jug 1919. godine, povezuje Andrića sa Puškinom, Pandurovićem, Kranjčevićem, Dučićem i Ćipikom, te prepoznaje kvalitete budućeg velikog književnika riječima:
Milan Boganović u beogradskom dnevniku Politika 1919. godine govori o Andrićevom lirizmu, koji ima puno naglašenih filozofskih elemenata, ali on od toga ne pravi nikakav svoj naročiti filozofski sistem. Napominje, da Andrićeva poezija ukazuje na njegovu načitanost i govori o književnoj pozajmici: 

Vrijednovanje Andrićevog djela se, pogotovo, nakon raspada SFRJ, zasniva na činjenicama o njegovom porijeklu i pripadnosti, pisanju ekavicom, negativnom opisivanju Turaka u svojim djelima, te se na osnovu tih tematika može lako odrediti kulturni izvor kritike.

U svom osvrtu na izdavanje zbirke pripovjedaka u Zagrebu 2012. godine, književik Miljenko Jergović u svojoj kolumni pod nazivom Jedan Andrićev izbor piše o prisvajanju i odbijanju Andrića i njegov djela: 

Povodom knjige Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu, bosanskohercegovačkog i bošnjačkog književnog kritičara Muhsina Rizvića, Mehmed Delić, govori o Andriću kao piscu koji je pisao u tako mračnim bojama, sa izrazitim animozitetom i gotovo patološkom mržnjom, te da je ova knjiga prvi pravi pokušaj etičke detronizacije ovog neosporno velikog pisca. Miješanjem i nasumičnim navođenje riječi u ekavici, autor naglašava teoriju o navodnom Andrićevom odricanju od Bosne i bosanskog jezika. 
Autor u daljem tekstu povezuje Andrićev roman Na Drini ćuprija, sa velikosrpskom ideologijom, srbijanskim piscima (Dobrica Ćosić), političarima, optuženicima i ratnim zločincima srbijanske i bosanskohercegovačke suvremene politike (Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Vojislav Šešelj, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić), te navodi da je ovo djelo bilo izvor patološke mržnje i inspiracija podloga srpskog genocida nad Bošnjacima 1992. do 1995. godine, jer onaj od 1941. do 1945. godine nije u potpunosti uspjeo i služio je kao priručnik zločina

Na osnovu Andrićevog testamenta 12. marta 1976. godine, počela je sa radom Zadužbina Ive Andrića, s ciljem da se njegova zaostavština sačuva kao cjelina i da se može koristiti za opće kulturne i humanitarne potrebe. Od 1975. godine Zadužbina dodjeljuje Andrićevu nagradu za najbolju priču ili zbirku priča. Od 1982. godine Zadužbina izdaje časopis Sveske Zadužbine Ive Andrića, koje izlaze jednom godišnje. Časopis objavljuje nepoznate i nepublikovane Andrićeve rukopise, prepisku, naučne i kritičke studije o Andrićevom djelu i njegovom životu.

Lik Ive Andrića pojavljivao se na filatelističkim izdanjima Jugoslavije i to 1983. godine, s pozadinom mosta u Višegradu. Izdanje ima posebnu vrijednost, jer je tematski povezano sa izdanjima drugih CEPT pošta, koje svake godine izdaju marku sa sličnim motivima, s podnaslovom EUROPA. Narodna banka Jugoslavije, ga je 1992. godine stavila na novčanicu od 5.000 dinara, koja je ubrzo zbog hiperinflacije izgubila vrijednost, te je nedugo tiskana nova novčanica u apoenu od 10.000.000 dinara. Narodna banka Bosne i Hercegovine tiska dvije novčanice, i to u apoenima od 1 i 200 KM, od kojih apoen od 1 KM, izdanje za Republiku Srpsku, nikada nije pušten u opticaj zbog greške u tiskanju. Ime Ive Andrića, bilo je ćirilicom napisano Андриђ. BH pošta je 2008. godine izdala prigodnu marku u nominalnoj vrijednosti od 2,50 KM s likom Ive Andrića. Pošte Srbije, izdale su 2010. godine prigodnu marku pod motivom Velikani srpske književnosti, u kojoj je marka s likom Ive Andrića nominalne vrijednosti od 22 srpska dinara. Pošta Srbije izdala je 2011. godine zajedničko izdanje s Poštom Brazila, povodom 50-godišnjice dodjele Nobelove nagrade za književnost, prigodnu marku na kojoj je osim lika Andrića i obilježje Nobelove nagrade. Marka ima nominalnu vrijednost od 46 srpskih dinara.




#Article 105: Zagreb (962 words)


Zagreb je najveći i glavni grad Republike Hrvatske, a istovremeno i jedan od najstarijih evropskih gradova – 1994. proslavio je 900. godišnjicu prvog pisanog dokumenta s njegovim imenom.

U pisanim izvorima se spominje već 1094. prilikom osnivanja biskupije, danas Nadbiskupije zagrebačke sa sjedištem na Kaptolu. Za Zagreb je naročito važna i 1242. godina, kada je Gradec dobio povelju Zlatnu bulu od kralja Bele IV, koji ga je time proglasio slobodnim kraljevskim gradom u znak zahvalnosti što su mu Zagrepčani pružili gostoprimstvo i zaštitu pred najezdom Tatara. Prema legendi tom prilikom Bela je ostavio gradu i jedan top pod uslovom da se svaki dan iz njega puca kako ne bi zahrđao. Tako se grički top svaki dan oglašava tačno u podne, službeno od 1. januara 1877. Od utvrde Gradec do danas su sačuvana Kamenita vrata, tu je i stara gornjogradska jezgra s crkvom sv. Marka i najljepša zagrebačka barokna crkva sv. Katarine. Česti i dugotrajni sukobi Kaptola i Gradeca oko lokalnog trgovanja i politička zavisnost Hrvatske u prošlosti su kočile jači razvoj Zagreba u političko i privredno središte. Sukobi se vremenom stišavaju, a 1850. grad biva ujedinjen u jedinstvenu cjelinu s prvim gradonačelnikom Josipom Kamaufom.

U međuvremenu isusovci osnivaju prvu gimnaziju (1607) i prvu štampariju (1664), a grad dobija i univerzitet 1669. Prve novine na hrvatskom jeziku (kajkavsko narječje) u Zagrebu pokreće Ljudevit Gaj. Prva željeznička linija (Zidani Most – Zagreb – Sisak) uspostavljena je 1862, nakon još jedne godine proradila je plinara, a zatim i prva telefonska linija 1881.

Krajem 19. stoljeća Zagreb se širi i razvija: stiže prvi tramvaj na konjsku vuču, uspinjača, svečano je otvorena zgrada HNK. Od 1921. do 1931. broj stanovnika porastao je za 70%, što je najveći demografski porast u historiji grada. Godine 1926. u gradu počinje raditi prva radiostanica u ovom dijelu Evrope, 1947. održana je sajamska priredba Zagrebački velesajam, a krajem 1950-ih i prvi Festival Zagreb. Godine 1961. otvara se zagrebački aerodrom u naselju Pleso, 1975. otvoren je hotel Intercontinental, 1987. grad je domaćin Univerzijade.

Zagreb je važan i u međunarodnom trgovinskom poslovnom svijetu, što se najbolje ogleda u aktivnostima Zagrebačkog velesajma. Željeznička i autobuska stanica te aerodrom Pleso najprometniji su u Hrvatskoj. Zagreb je i vodeći zdravstveni centar u Hrvatskoj.

Do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj bio je u sastavu užeg područja Grada Zagreba.

Smješten je u podnožju Medvednice, duž Save, a istočno od centra grada prolazi 16. meridijan. Sastoji se iz Gornjeg grada (historijskog središta grada), Donjeg grada (izgrađen početkom 19. stoljeća) i Novog Zagreba (izgrađen poslije Drugog svjetskog rata). Prema sjeveru Medvednice nalazi se Zagorje, poznato po šumama, vinogradima i dvorcima. U privrednom i poslovnom središtu Zagreba radi gotovo 1.000.000 stanovnika. Zagreb je političko i administrativno središte Hrvatske, u kojem je sjedište Sabora, predsjednika i Vlade. Nalazi se u jugozapadnom, rubnom dijelu velike Panonske zavale, a obuhvata područje između Medvednice na sjeveru i cestovne obilaznice na jugu te Podsuseda na zapadu i Sesveta na istoku. Smješten na raskršću cestovnih i željezničkih saobraćajnica, Zagreb je i važan industrijski centar jugoistočne Evrope. Industrija obuhvata hemijsku, prehrambenu i mašinsku.

Staro jezgro grada Zagreba leži na 122 m nadmorske visine i ima prosječnu godišnju temperaturu 12 °C.

Na popisu stanovništva 2011. Grad Zagreb imao je 790.017 stanovnika, od čega u samom Zagrebu 688.163.

Napomena: Nastao iz stare općine Grad Zagreb.

Napomena: Naselje Zagreb povećano je 1981. pripajanjem naselja Branovec, Čučerje, Čugovec, Dankovec, Degidovec, Granešina, Jalševec, Medvedski Breg, Miroševec, Novaki Granešinski, Novoselec Granešinski, Oporovec, Pionirski Grad, Podbrežje, Slanovec i Trstenik, koja su prestala postojati. Za ta bivša naselja sadrži podatke od 1857. do 1971, osim za bivše naselje Pionirski Grad za koje sadrži podatke od 1953. do 1971. U 1991. naselje Zagreb također je povećano pripajanjem naselja Blato, Glogovec Zaprudski, Hrelići, Jakuševec, Klara, Otočec Zaprudski, Otok Zaprudski i Remetinec Stupnički. Za ta bivša naselja sadrži podatke od 1857. do 1981. Nenaseljeni dijelovi naselja Hrelići i Jakuševec pripojeni su naselju Veliko Polje, a naselja Klara naselju Donji Čehi. U 1991. naselje je povećano pripajanjem dijelova područja naselja Botinec i Buzin, u kojima je sadržan dio podataka od 1857. do 1981, dijela naselja Gornji Čehi, u kojem je sadržan dio podataka od 1857. do 1961, dijela naselja Lučko, u kojem je sadržan dio podataka od 1857. do 1971, i nenaseljenog dijela područja naselja Zadvorsko. Naselje Zagreb sadrži podatke i za bivša naselja Bačun, Bidrovec, Bijenik, Bizek, Bliznec, Borčec, Borongaj, Črnomerec, Čulinec, Dedići, Dešćevec, Dolec, Dolje, Dolje Podsusedsko, Donje Vrapče, Donji Bukovec, Donji Markuševec, Dubrava Markuševečka, Frateršćica, Goljak, Gorenci, Gornja Kustošija, Gornje Vrapče, Gornji Bukovec, Gornji Markuševec, Gornji Stenjevec, Gračani, Horvati, Jačkovina, Jagodišće, Jankomir, Jarek Podsusedski, Jarun, Kostanjek, Krvarići, Kustošija, Lašćina, Lisičina, Lukšići, Ljubljanica, Mikulići, Mlinovi, Opatovina, Perjavica, Petruševec, Podsused, Popovec, Prečko, Remete, Resnički Gaj, Resnik, Retkovec, Rudeš, Stenjevec, Šestine, Šestinski Kraljevec, Špansko, Štefanovec, Trnava, Trnava Resnička, Vidovec, Vrapče, Vukomerec i Žitnjak, koja su u pojedinim razdobljima bila iskazivana kao samostalna naselja.

Na popisu stanovništva 1991, naseljeno mjesto Zagreb imalo je 706.770 stanovnika sljedećeg nacionalnog sastava:

Univerzitet u Zagrebu (Sveučilište) drugi je najstariji u Hrvatskoj, osnovan nakon zadarskog (1396), i među najstarijima u Evropi. Osnovan je 1669. Do danas je na njemu diplomiralo više od 200.000 studenata, magistriralo više od 18.000 i doktoriralo više od 8.000.

Naučno-nastavni i umjetnički rad obavlja se na 28 fakulteta, tri umjetničke akademije, stručnoj – Učiteljskoj akademiji i univerzitetskom studiju – Hrvatskim studijima. Pri Sveučilištu djeluju 33 visoka učilišta.

U Zagrebu djeluju 22 instituta na područjima društvenih i prirodnih nauka. Najpoznatija ustanova na području prirodnih nauka jest Institut Ruđer Bošković, društvenih nauka Institut Ivo Pilar, a naučni rad u okviru humanističkih nauka predvode Hrvatski institut za povijest, Institut za povijest umjetnosti i Institut za arheologiju. Zagreb je sjedište Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU; nekad JAZU), koju je 1866. osnovao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer.

U Zagrebu djeluje 100 srednjih škola, od čega je 31 gimnazija.




#Article 106: Beč (585 words)


Beč () jeste glavni grad Austrije i jedna od njenih saveznih jedinica. S populacijom od oko 1.793.000 (2,2 miliona u metro području) najveći je grad u Austriji, kao i njena kulturna, ekonomska i politička prijestolnica.

Beč leži u jugoistočnom uglu Srednje Evrope i blizu je Češke Republike, Slovačke i Mađarske, s koordinatama .

Beč je sjedište za mnoge urede UN-a i mnoge druge međunarodne institucije i kompanije, uključujući Organizaciju Ujedinjenih nacija za industrijski razvoj (UNIDO), OPEC, Međunarodnu agenciju za atomsku energiju (IAEA) te OSCE. Pored toga, diplomatska konferencija održana u Beču 1980. dovela je do usvajanja Konvencije Ujedinjenih nacija o ugovorima za međunarodnu razmjenu roba. Također, Beč je sjedište i Sekretarijata Komisije Ujedinjenih nacija za međunarodno trgovinsko pravo (UNCITRAL).
Prema najnovijoj listi istraživačke i savjetodavne kompanije Mercer Beč je najbolji grad na svijetu po kvalitetu života.

Grad je osnovan u 10. vijeku p. n. e. kao keltsko naselje.

Nakon Prvog svjetskog rata Beč postaje glavni grad Prve Austrijske republike. Nakon aneksije Austrije od strane Trećeg rajha 1938. Beč gubi status glavnog grada, koji tada postaje Berlin. Preliminarna austrijska vlada reinstitucionalizirana je 27. aprila 1945. ponovo sa Bečom kao glavnim gradom. Nakon 1945. Beč i neutralna Austrija postaju matica međunarodne špijunaže između Zapadnog i Istočnog bloka tokom Hladnog rata. Do kraja Hladnog rata grad Beč aktivno radi na obnavljanju veza sa svojim istočnim susjedima.

Beč se nalazi na sjeveroistoku Austrije, na najistočnijem kraku Alpa u Bečkoj kotlini. Najranije naselje, u sklopu današnjeg unutrašnjeg grada, nalazilo se južno od meandra Dunava, a grad se danas pruža s obiju strana ove rijeke. Nadmorska visina varira od 151 do 524 m.

Beč je smješten u području gdje se dodiruju okeanska i vlažna kontinentalna klima. Prema Köppenovoj klasifikaciji, ima Cfb (okeansku) klimu. Ljeta su topla s prosječnim temperaturama od 24 do 33 °C; maksimalna prelazi 38, a minimalna je oko 15 °C. Zime su relativno suhe i hladne s prosječnom temperaturom oko tačke smrzavanja. Proljeća i jeseni su blagi. Količina padavina općenito je umjerena, sa godišnjim prosjekom od 620 mm, uz značajne lokalne varijacije; Bečka šuma na zapadu je najvlažniji dio (700 do 800 mm godišnje), a najsuši dio je ravnica na istoku (500 do 550 mm). Snijeg zimi nije neuobičajen, ali je rjeđi u poređenju sa zapadnim i južnim dijelovima Austrije.

U Beču ima dosta nogometnih klubova. Najpoznatiji su FK Austria (24 puta prvak Austrije i 27 puta pobjednik kupa), Rapid (rekordne 32 titule prvaka) i najstariji austrijski klub, First Vienna FC. Među ostale važnije sportske klubove iz Beča spadaju Raiffeisen Vikings (američki nogomet), koji su 4 puta uzastopno osvojili Eurobowl od 2004. do 2007, a 2013. imali su savršenu sezonu, zatim odbojkaški klub Aon hotVolleys, bejzbolski klub Vienna Wanderers, koji je osvojio prvenstvo Austrije 2012 i 2013, i Vienna Capitals (hokej na ledu). U Beču je osnovana i Evropska rukometna federacija (EHF). Tu su još i 3 ragbijaška kluba: Vienna Celtic, najstariji ragbijaški klub u Austriji, RC Donau i Stade Viennois.

Beč je i domaćin raznih sportskih događaja, uključujući Bečki maraton, koji svake godine privuče preko 10.000 učesnika i obično se održava u maju. 2005. godine Austrija je bila domaćin Svjetskog prvenstva u hokeju na ledu, a finale je igrano u Beču. Stadion Ernst Happel četiri je puta bio domaćin finala UEFA-ine Lige prvaka (1964, 1987, 1990. i 1995), a 29. juna 2008. na njemu je odigrano i finale Evropskog prvenstva 2008, u kojem je Španija pobijedila Njemačku 1–0. U Beču se od 1974. održava i muški teniski turnir Vienna Open; mečevi se igraju u Bečkoj gradskoj dvorani.




#Article 107: Berlin (211 words)


Berlin je glavni i najveći grad Savezne Republike Njemačke, posebna savezna država i nakon Londona najveći grad Evropske Unije.

Berlin je kroz burnu njemačku historiju bio glavni grad različitih njemačkih država, kao što su Grofovija Brandenburg, Kraljevina Pruska, Njemačko carstvo ili Njemačka Demokratska Republika (DDR). Od 3. oktobra 1990. i njemačkog ujedinjenja, Berlin je ponovo njemački glavni grad, a od 1999. grad je i sjedište Parlamenta (Bundestag) i Vlade Njemačke (Bundesregierung).

Grad je važno prometno čvorište u ovom dijelu Evrope, kao i značajan privredni, kulturni i obrazovni centar sa brojnim univerzitetima, visokim školama, naučnim ustanovama, teatarskim kućama, muzejima i kulturnim spomenicima.

Berlin se nalazi na istoku Savezne Republike Njemačke, 70 km zapadno od granice sa Poljskom, a u potpunosti ga okružuje savezna država Brandenburg. Jedna je od najvećih njemačkih metropola.

Prema Reformi područja od 10. juna 1998. broj je gradskih općina u Berlinu smanjen sa 23 na 12. Od tada se Berlin upravno dijeli na slijedeće općine:

Grad se nalazi u području umjerene kontinentalne klime. Prosječna godišnja temperatura iznosi 9,2 stepena Celzijusova, a srednja godišnja količina padavina 578 mm.

Najtopliji mjeseci su juni, juli i august, sa prosječnim temepraturama između 16,6 i 18,4 stepeni Celzijusovih, a najhladniji mjeseci decembar, januar i februar sa prosječnim temepraturama između 0,5 i 1,8 stepeni Celzijusovih.




#Article 108: Višegrad (301 words)


Višegrad je naseljeno mjesto i središte istoimene općine u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, na rijeci Drini.Nalazi se u prostranoj kotlini rijeke Drine, na brežuljkastim padinama koje se blago uzdižu u planine visoke preko 1000 metara. Višegradska kotlina je jedna od rijetkih proširenja u toku rijeke Drine koji se sastoji djelimično od visokih klisura i planina.

Na mjestu gdje se planine koje čine uski i duboki kanjon Drine razdvajaju u prostranu kotlinu, stoji kameni 500 godina star most sa 11 lukova širokog raspona, poznatijeg svima kao na Drini ćuprija.
Most je dug oko 250 metara i širok oko 10 metara osim na sredini gdje je proširen sa dvije terase, sa svake strane po jedna. Taj dio mosta zove se kapija. Iduci iz čaršije, na lijevoj terasi se uzdiže stub na kome je ugrađena ploča sa natpisom stihotvorca Badija iz vremena 1571 kada je izgradnja mosta završena o onome ko je izgradio most i godinu kada je izgrađen. Nasuprot ovom stubu sa desne strane nalazi se terasa koja se zove Sofa. Sofa je uzdignuta sa dvije stepenice i ograđena kamenom ogradom kao i cijela dužina mosta.

Brdo Bikavac se nalazi poviš desne strane grada, nekih 300 m visine od centra. Na njemuje fudbalski stadion Drine.

U Garču je 1987. godine izgrađen novi armirano-betonski most na Drini za saobraćaj, kako bi se rasteretila stara ćuprija. Od Nove Mahale, nizvodno desnom obalom Drine vodi put za Župu, široku kotlinu koja je i najplodniji dio Višegrada. Ova kotlina se stepenasto uzdiže do brda Gostilja, Janjac, Dikava i Stolac koja čine granicu između Bosne i Srbije. Ova granica je utvrđena još 1343. godine i ostala nepromjenjena. Župa je bogata raznim vrstama voća a najviše ima šljiva požegača od kojih se pravila rakija.

Na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine za općinu Višegrad nalaze se sljedeći spomenici:




#Article 109: Zlatan Čolaković (238 words)


Zlatan Čolaković (13. februar 1955 – 20. decembar 2008) bio je filolog i istraživač. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju (1979), magistrirao (1982) i doktorirao (1984) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1984-1988, kao Fulbrightov stipendist, sarađuje s Albertom Lordom na Harvardu i radi u Slavističkom odjelu biblioteke Widener harvardskog koledža. Predavao na Harvardu i univerzitetu Waterloo. U zbirci The Milman Parry Collection transkribirao je i uredio tekstove snimaka oko 90,000 stihova bošnjačkih epskih pjesnika. Tokom 1989. sakupljao je sa Marinom Rojc-Čolaković bošnjačku epiku i prvi zabilježio cjelovite bošnjačke epske pjesme na filmu. Nakon hrvatske agresije na Bosnu uzeo je kanadsko državljanstvo. U Kanadi je godinama radio kao sudski tumač, pomažući stotinama izbjeglica iz bivše Jugoslavije da ostvare svoja prava na sudovima. 

Kao urednik književne zaostavštine Envera Čolakovića objelodanio je niz njegovih djela (Izabrane pjesme, roman: Mali svijet, Lokljani, Iz Bosne o Bosni), te pripremio za štampu Čolakovićeve knjige Jedinac, Biblijske priče XX. stoljeća, Knjiga majci. 

Glavno djelo iz područja bošnjačke epike napisao je u zajednici sa Marinom Rojc-Čolaković: Mrtva glava jezik progovara (Almanah: Podgorica, 2004, 670 stranica). Ova knjiga, napisana na engleskom i bosanskom, sadrži epiku Avda Međedovića i Murata Kurtagića. 

Također, Zlatan Čolaković je objavio dvotomno izdanje Epika Avda Međedovića - Kritičko izdanje (Almanah: Podgorica, 2007) na engleskom i bosanskom jeziku. Bio je član Hrvatskog društva književnika, PEN-a, te Harvardskog kluba Hrvatske i Kanade. 

Zlatan Čolaković umro je 20. decembra 2008. godine u Bostonu, Massachusetts.




#Article 110: Atletika (101 words)


Atletika je jedna od temeljnih i najraširenijih sportskih grana koja obuhvata: trkačke, bacačke i skakačke discipline. 

Zbog svoje sveobuhvatnosti atletika se ponekad naziva kraljicom sportova. Atletskim vježbama stiče se fizička snaga, izdržljivost, brzina i okretnost a učvršćuju se svojstva volje kao sto su hrabrost, odlučnost i upornost. Discipline atletike odlikuju se motoričkim kretanjima koja se uspješno mogu primjenjivati u toku obrazovnog procesa ili kroz druge oblike vježbanja, pomoću kojih se značajno utiče na podizanje opće psihofizičke sposobnosti pojedinaca. Od 1896 godine uključena je u redovni program ljetnih Olimpijskih igara. Od 1983 godine održavaju se svake dvije godine svjetska prvenstva u atletici.




#Article 111: Tenis (2662 words)


Tenis je sportska igra između dva (singl – pojedinačno) ili četiri igrača (dubl – u parovima). Parovi mogu biti muški, ženski i mješoviti. Izvodi se na obilježenom igralištu s reketima i teniskom lopticom, po utvrđenim pravilima.
Igrači stoje jedan naspram drugog na mrežicom podijeljenom igralištu i pokušavaju, pomoću teniskog reketa, lopticu vratiti u protivničko polje, tako da protivnik više nije u mogućnosti (regularnim putem) vratiti udarac.
 

Grci i Rimljani su imali igre loptom, koje su kasnije prihvatili Francuzi. Jednu igru su nazivali Jeu de Paume (č. „že d pom”), što je preteča današnjeg tenisa. 
Neki stručnjaci smatraju da je ova igra ponikla u Egiptu i Perziji, a da se igrala i kod Arapa, prije Karla Velikog. Oko 1300. godine bila je također poznata pod imenom la bud, a u toku 14. vijeka igrala se u cijeloj Francuskoj. Luj X je umro od nazeba, koji je dobio igrajući ovu igru. Za tenis se kaže da je kraljevska igra, jer su francuski i engleski kraljevi pokazivali veliko interesovanje za ovu igru.

U Francuskoj se smatralo da je Henrik II najbolji igrač tenisa, a kasnije je Luj XIV imao stalno osoblje, koje se brinulo o njegovim teniskim igralištima. 

Tenis, kao ime igre prvi put se javlja u knjizi objavljenoj 1400. godine. Engleski kralj Henrik VIII sagradio je 1529. godine u Hamptom Courtu svoje tenisko igralište, na kome se i danas igra tenis. Tu prvobitnu verziju tenisa mnogi nazivaju realni tenis. Izraz tenis potječe od francuskog glagola tenir (imperativ, mn.) što znači „držite”, odnosno srednjoengleskog pojma tenes tj. tenetz. 

Mnogi teniski historičari smatraju da moderni tenis potječe između 1859. i 1865. godine, kada su Harry Gem i Auguiro Perrera izumili novu igru s reketima, koja je veoma sličila badmintonu. Oni su 1872., s dvojicom kolega, osnovali prvi teniski klub u svijetu, dok se prvi teniski turnir spominje 23. jula 1884. u Shrubland Hallu.

Moderni tenis potječe iz Velike Britanije, još iz kasnog 19. vijeka. Nosio je prvobitni naziv lawn tennis, što bi označavalo „tenis na travnjaku”. Ubrzo je stekao veliku popularnost u Evropi, a kasnije i u cijelom svijetu. Tenis je olimpijski sport i igraju ga i mlađe i starije generacije. Pravila tenisa nisu bitno izmijenjena još od kasnih 1890-ih. Jedine dvije značajne izmjene dogodile su se nakon 1970. godine. Prihvaćeno je novo pravilo (tie breaker) za određivanje pobjednika seta, te nova tehnologija koja omogućava igračima da opozovu sudijsku odluku (challenge) i pregledaju ponovljeni snimak kretanja loptice na terenu, ukoliko smatraju da je udarac bio ispravan. Tenis mnogi prate uživo ili putem televizije i drugih medija. Najviše posjećeni a ujedno i najprestižniji teniski turniri su Grand Slam turniri, koje čine otvorena prvenstva: Australije (Australian Open), Francuske (French Open ili Roland Garros), Velike Britanije (Wimbledon) i Sjedinjenih Američkih Država (US Open).

U SAD-u tenis je došao preko Bermuda 70-ih godina 19. vijeka. U Bosni i Hercegovini tenis se počeo igrati poslije 1885. godine. Komercijalnim pritiskom na tenisere, počela je tzv. Open era u tenisu, koja traje od 1968. godine pa do danas. Open era je naziv za novi period tenisa, u kojem se svi dobri igrači mogu takmičiti na svjetskim turnirima i u kojem se najbolji svjetski igrači profesionalno bave ovim sportom. Teniseri i teniserke, koji se odluče za profesionalnu karijeru, potpisuju ugovore sa sponzorima koji im omogućavaju mnoge benificije.

Reketi su teniski rekviziti napravljeni od tvrdih materijala poput plastike i metala (aluminijum, željezo ili razne metalne legure). Nekada su se reketi pravili i od drveta, međutim takvi su podložni brzom lomljenju i zato su izbačeni iz upotrebe. Reket se sastoji od rama reketa, mreže (string), koja je napravljena od specijalnih elastičnih materijala, te od drške. Reketi se najčešće dijele prema tvrdoći, elastičnosti i prema veličini, koja podrazumijeva veličinu mreže mjerenu u inčima ili milimetrima.

Loptica za tenis je izrađena od specijalnih materijala. Prečnik loptice je približno 6,7 cm. Oko 85% mase loptice čini hemijski obrađena guma. Površina loptice izrađena je od posebnih vunenih vlakana – tzv. filca. Filc se djelimično isparava, te nastaju dlačice na tkanini, koje smanjuju otpor vjetra, brzinu i odskok loptice. Loptice su obično žute boje.

Teniski tereni su pravougaonog oblika. Dimenzije standardnog teniskog terena su 23,77 m (dužina) i 8,23 m (širina). Tereni se, prema vrsti podloge, dijele na: 

U igri parova, računa se i dio terena izvan pomoćne linije, tj. cijeli okvir koji je širok 10,97 m. Dodatni prostor na terenu, koji je iste boje kao i okvir ili slične nijanse, služi igračima da stignu brze lopte. Mreža na terenu se nalazi tačno na sredini i dijeli teren na dva jednaka dijela. Postavljena je paralelno sa osnovnim linijama. Visina mreže na sredini je 91,4 cm.

Teniski teren je podijeljen linijama. Pomoćne bočne linije, koje su iscrtane okomito na mrežu, linije su razgraničenja (do širine 8,23 m). U singl igrama one predstavljaju granicu do koje loptica smije da se kreće, tj. prostor u kojem se razmjenjuju udarci. Taj prostor je ograničen i osnovnom linijom, s koje teniseri serviraju loptice. Ukoliko loptica koju vrati igrač izađe izvan naznačenih linija, kaže se out i bodove dobija protivnik ili suprotni par. U dubl igri koristi se cijeli okvir terena (10,97 m), ali se primjenjuje pravilo pri serviranju, kao i u singl igri, tj. da se loptica mora servirati unutar centralne servisne linije ili T-linije, dijagonalno u pravcu JZ–SI (jugozapad-sjeveroistok) ili JI–SZ (jugoistok-sjeverozapad). Loptica je regularna ukoliko udari u polje, koje ograničava T-linija i bočne linije ili ako dodirne samu liniju, a sve izvan smatra se outom.

Igrači započinju takmičenje sa suprotnih strana mreže. Jedan igrač servira lopticu, dok drugi lopticu vraća u protivničku polovinu terena. Pri serviranju, igrač mora servirati lopticu preko mreže, u polje koje je ograničeno bočnom i servisnom linijom (T-linija). Servis se izvodi s osnovne linije, i ukoliko igrač namjerno ili nenamjerno nagazi osnovnu liniju, servis se ponavlja. Servis se ponavlja i ukoliko pri prvom servisu loptica udari u mrežu, a dodatno se ponavlja i ukoliko loptica dodirne vrh mreže. Maksimalno se servis može ponoviti dva puta. Ako ni nakon ponavljanja loptica ne udari u polje, igrač pravi dvostruku servis grešku, te bodove dobija njegov protivnik. Nakon ispravnog servisa, loptica se kreće preko mreže i smije samo jedanput da odskoči, prije nego je protivnički igrač vrati u teren (return). Ukoliko igrač sa suprotne strane mreže ne stigne ili nije u mogućnosti da uzvrati udarac, bodove dobija onaj igrač koji je poslao zadnju ispravnu lopticu. Ako igrač uspije da vrati lopticu ali loptica izađe van terena, on gubi bodove. Izmjena udaraca se često zove reli i nije ograničena vremenski, niti brojem udaraca.

U teniskom meču bodovanje se vrši poenima, tzv. gemovima (game) i setovima, kao najvećim bodovnim kategorijama. Na ženskim i muškim teniskim turnirima, za pobjedu je potrebno dobiti dva seta. Na velikim turnirima poput Grand Slamova za pobjedu su potrebna tri dobijena seta. Setovi se dijele na gemove, a gemovi na poene.

Poene svaki igrač dobije nakon što servira ili vrati loptu u teren, tako da protivnički igrač nije u stanju da vrati udarac ili je prejakim udarcem pošalje izvan terena. Tada igrač osvaja 15 poena. Rezultat se iskazuje u poenima (0, 15, 30 i 40 redom). Za igrača koji nije osvojio poene, kaže se da u rezulatu ima nula poena (love). Poeni su izjednačeni pri rezultatu 15–15, 30–30 i 40–40. Da bio osvojio jedan gem, igrač mora u rezultatu imati najmanje 40–30 i dobiti još jedan dodatni poen za osvajanje gema. To znači da igrač koji ima rezultat 40–0, 40–15 ili 40–30 još jednom servira lopticu ili je vraća u teren, nakon što njegov suprotni igrač servira, te ako osvojio taj dodatni bod, onda osvaja i jedan gem.

 
Pri rezultatu 40–40, kada jedan od igrača stigne drugog u poenima (sa 40–30 na 40–40), kaže se da su bodovno izjednačeni (deuce; č. „djus”). Za igrača koji osvoji bod nakon izjednačenja, kaže se da je u prednosti (advantage), a da bi dobio gem treba osvojiti još jedan dodatni bod. Ukoliko ne osvoji dodatni bod, rezultat je opet izjednačen, te se igra nastavlja, sve dok jedan od igrača ne dobije gem. Ako je igrač koji prima lopticu na servis i vraća lopticu nazad u teren osvojio gem na protivnički servis, kaže se da je napravio razliku od jednog gema (breake; č. „brejk”). Igrač, koji ima rezultat 40–0, 40–15 ili 40–30, a prima lopticu na protivnički servis, kaže se da ima tri, dvije odnosno jednu break lopticu.

Za pobjedu u meču igrač treba dobiti dva seta. Da bi igrač osvojio set, mora da ima rezultat takav da je u prednosti od najmanje dva gema u odnosu na protivničkog igrača. Pri rezultatu 6–0, 6–1, 6–2, 6–3, 6–4 ili 7–5 u gemovima, igrač osvaja jedan set. Igrač, koji osvoji set sa rezulatom 7–5 u gemovima, napravio je na kraju seta prednost od jednog gema (breake), tj. oduzeo je protivniku servis-gem. Ukoliko je rezultat 6–5 u gemovima, a protivnički igrač uspije da izjednači na 6–6 u gemovima, igra se tie breaker (dodatna igra), kako bi se utvrdilo ko osvaja set. U tie breakeru igrači osvajaju poene, počevši od 1 do 7, pritom da razlika između igrača bude najmanje dva poena. Ako je rezultat 7–6 ili 7–7 u poenima, igra se nastavlja, sve dok se ne ostvari razlika od dva poena. Onaj igrač koji pobijedi u tie breakeru, osvaja set sa rezultatom 7–6 u gemovima. Tie breaker se ne igra u finalnim setovima na turnirima Grand Slama, Davis Cupa ili Fed Cupa. Na ovim takmičenjima u zadnjem setu igra se na dva gema razlike.

Igrač pobjednik (par) osvaja gem, set i meč (game, set, match), te glavni sudija označava kraj meča.

Teniski meč se igra neprekidno, do kraja ili dok jedan od igrača, zbog zdravstvenih problema ili povrede, ne prekine meč. Meč se igra bez većih prekida, sve dok neki viši faktori (nevrijeme i sl.) ne izvrše utjecaj na tok igre. Prekinuti meč se nastavlja čim se uslovi promijene. Pri servisu je dozvoljeno iskoristiti najviše 20 sekundi. U protivnom igrač dobija opomenu od sudije. Pri izmjeni strana (nakon svakog neparnog gema), igračima je dozvoljena pauza od 90 sekundi, a između setova – 120 sekundi. Pauze u teniskim mečevima su kratke, jer je izdržljivost tenisera vrlo važan faktor. Moguće su tokom meča i male pauze, kada se skupljaju loptice ili kada se istrošene loptice mijenjaju (nakon svakih 9 gemova). Također, igrači imaju pravo da zatraže pauzu za medicinsku pomoć (ukoliko dođe do ozbiljnije povrede), savjet trenera ili eventualno da koriste kratke pauze, ukoliko trebaju zamijeniti oštećen reket ili istrošenu lopticu. Na velikim turnirima, osim navedenih pauza, ni jedna druga pauza nije dozvoljena.

Glavni udarci koje teniseri najčešće koriste su: servis (service; č. „servis”), forhend (forehand; č. „forhend”) i bekhend (backhand; č. „bekhend”).

Drugi udarci u tenisu su: as (ace; č. „ejs”), bekspin (backspin; č. „bekspin”), krst (cross; č. „kros”), skraćena lopta (drop shot; č. „drop šut”), flet (flat; č. „flet”), lob (lob; č. „lob”), longlajn (longline; č. „longlajn”), pas (passing shot; č. „pasing šut”), poluvolej (half volley; č. „half volej”), povratna (return; č. „riturn”), smeč (smash; č. „smeš”), stopbol (stopball; č. „stopbol”), topspin (topspin; č. „topspin”), volej (volley; č. „volej”) i dr.

Servis je udarac kojim teniseri započinju poen. Pri servisu igrač stoji pred osnovnom linijom, baca lopticu u vis, te je pri silaznoj putanji udara reketom i šalje u polje (ograničeno T-linijom i bočnom linijom) preko mreže. Loptica je regularna ukoliko uđe u naznačeno polje ili ako dodirne samu bočnu liniju ili T-liniju. U svim ostalim slučajevima, loptica se uzima za nevažeću, te se servis ponavlja. Nakon svakog dobijenog poena, igrač servira lopticu (jednom s desne, jednom s lijeve strane terena), sve dok ne osvoji jedan gem. Igrači serviraju lopticu naizmjenično nakon svakog odigranog gema. Postoji više verzija servisa, ali uobičajeno se razlikuje servis „ispod ruke” i servis „iznad ruke”. Servis „iznad ruke” je dominantan oblik serviranja loptice. Mnogi teniseri pri servisu troše mnogo energije kako bi skratili poene. Pri veoma snažnom i brzom servisu, protivnički igrač ne može vratiti lopticu u teren, te igrač koji servira osvaja brzi poen. Servis winner je poen koji dobija igrač nakon samog servisa, tj. kada lopticu suprotni igrač ne uspije vratiti preko mreže. Ako suprotni igrač nije uspio da stigne uzvratiti udarac na servis protivnika, kaže se da je njegov protivnički igrač dobio „as” (ace; č. „ejs”).

Za desnorukog igrača forhend predstavlja udarac desnom rukom, i to zamahom reketa koji ide od desne prema lijevoj strani tijela, tako da je dlan desne ruke okrenut licem prema loptici. Za lijevoruke igrače vrijedi suprotno. Većina tenisera koristi jednoručni forhend. Međutim, neki igrači koriste i dvoručni forhend (rijetko). Forhend je snažan udarac koji se izvodi izvan polja za servis, mada to nije pravilo. Pri dugoj razmjeni udaraca, forhend – zajedno sa bekhendom – predstavlja glavne udarce.

Bekhend za desnoruke tenisere predstavlja udarac zamahom reketa od lijeve prema desnoj strani tijela, tako da je dlan desne ruke okrenut prema tijelu, a ne prema loptici. Bekhend je inače udarac koji se teže izvodi od forhenda. Kao i kod forhenda, i kod bekhenda postoji jednoručna i dvoručna varijanta. Neki teniseri se koriste samo jednoručnim ili samo dvoručnim bekhendom, mada ima i onih koji znaju koristiti i jedan i drugi. Zbog pritiska (naprezanje mišića i lakta) koji uzrokuje zamah reketa pri bekhendu, više igrača se koristi objema rukama, i uglavnom je dvoručni bekhend snažniji i brži udarac. Neki teniseri izbjegavaju bekhend udarce (zbog naprezanja), te forsiraju forhend. Nepravilno i dugotrajno izlaganje lakta pri bekhendu, dovodi kod tenisera do ozbiljne deformacije zgloba ruke ili lakta (tzv. „teniski lakat”), te je potrebno oprezno pristupati ispravnom držanju reketa kako ne bi došlo do neželjenih efekata.

Od ostalih udaraca najviše se koriste drop shot, volley, slice, passing shot, lob i smash.

Podloge terena mogu biti pješčane, tvrde, travnate ili unutrašnji tereni, kao što je i prikazano u tabeli ispod.

Na svim takmičarskim turnirima u tenisu, kontrolisanje toka igre i primjena pravila dodijeljena je sudijama. Tu su:

Obično na velikim turnirima sude glavni autoritativni arbitar, koji može promijeniti odluku glavnog sudije ukoliko su prekršena teniska pravila, te linijske sudije, koji su pozicionirani izvan obilježenog okvira za igru. Po dva linijska suca stoje s obje strane terena, paralelno s osnovnom linijom nadgledajući bočne linije, dva suca stoje s obje strane naspram servisne linije (T-linije) i u nekim slučajevima postoji sudija pored mreže, koji nadgleda da li je loptica dodirnula mrežu pri serviranju. Na bolje opremljenim teniskim terenima nema sudije pored mreže, jer postoje senzori koji puštaju zvučni signal ukoliko je loptica zaista dodirnula mrežu.

Uvođenjem nove tehnologije Hawk-Eye System koja prati putanju loptice i snima zapis, omogućeno je igračima da opozovu odluku glavnog sudije (challenge) i zatraže ponovljeni snimak kretanja loptice. Svaki igrač ima pravo na 3 challengea tokom jednog seta. Ukoliko je igrač u pravu, tj. ako je glavni sudija donio pogrešnu odluku, ta se odluka ispravlja i ponavlja se sporni poen. Igrač tada ne gubi challenge, ali ukoliko je igrač zatražio challenge, a odluka glavnog sudije je ipak bila ispravna, onda on gubi challenge.

Glavni sudija tokom meča obavještava gledaoce o rezultatu i može zatražiti maksimalnu pažnju i tišinu, kako bi se teniseri mogli skoncetrisati. Također, ukoliko je dnevna svjetlost slabija ili ukoliko se meč igra noću, glavni sudija može zatražiti od publike da ne koriste bliceve na fotoaparatima.

Teniski turniri održavaju se godišnje prema pravilima koje definiše najviša svjetska upravna organizacija u tenisu – Međunarodna teniska federacija (ITF). Turnire organizuje ITF, odnosno njene članice: Asocijacija teniskih profesionalaca (ATP) i Ženska teniska asocijacija (WTA), pod pokroviteljstvom brojnih sponzora. Turniri se dijele prema različitim kategorijama, i to uglavnom prema visini novčanih sredstava i prema žrijebu. 

Muški teniski turniri (ATP) dijele se na sljedeće kategorije: 

Ženski teniski turniri (WTA) se dijele na sljedeće kategorije:

U timskim takmičenjima (timovi i države) Davis Cup, Fed Cup, ARAG World Team Championship i Hopman Cup nije došlo do izmjena.

WTM World Tour Masters;
TP Timsko prvenstvo;
PG Prvenstvo na kraju sezone

Trenutni raspored na tabeli 20 najboljih tenisera u pojedinačnoj (singl) i u konkurenciji parova (dubl) pogledajte .

Trenutni raspored na tabeli 20 najboljih teniserki u pojedinačnoj (singl) i u konkurenciji parova (dubl) pogledajte .

Ažurirano: 11. 10. 2020.




#Article 112: Brazil (5794 words)


Brazil je najveća i najmnogoljudnija država u Južnoj Americi i površinom zauzima polovinu ovog kontinenta. Ukupna površina iznosi 8.514.877 km2. Po veličini površine peta je u svijetu, iza Rusije, Kanade, Kine i SAD.

Proteže se na velikom području, obuhvatajući središte kontinenta i istočnu obalu Atlantskog okeana. Graniči sa Urugvajem, Argentinom i Paragvajem na jugu, Bolivijom i Peruom na zapadu, te Kolumbijom, Venecuelom, Gvajanom, Surinamom i Francuskom Gvajanom. Velik dio Brazila pripada slivu rijeke Amazon i prekriven je kišnim šumama. Brazil je federacija koja se sastoji od 26 država i Saveznog okruga glavnog grada Brazilije. 
Većina stanovnika ove nacije su koncentrisani duž istočne obale. Iako se njen glavni grad Brazílija nalazi daleko u unutrašnjosti, sve veći broj migranata se također kreće ka unutrašnjosti. Razvijeni gradovi ove nacije, ogromne hidroelektrane i industrijski kompleksi, rudnici i plodno obradivo zemljište čine je jednom od glavnih svjetskih ekonomija. 
Međutim, Brazil se također bori sa izuzetno velikim socijalnim nejednakostima, zagađenjem prirodne okoline, povremenim finansijskim krizama, a ponekad i zastojem političkog sistema.

Brazil je jedinstven u južnoameričkom kontinentu, jer se nakon nezavisnosti od Portugala nije podijelio u odvojene zemlje kao britanske i španske kolonije u regiji. Umjesto toga, zadržao je svoj ​​identitet kroz vijekove i razne oblike vlasti. 
Zbog te hegemonije, portugalski jezik je glavni govorni jezik osim među brazilskim Indijancima, posebno onima u udaljenijim prostranstvima amazonskog sliva.
Na prijelazu u 21. vijek Brazilci su obilježili 500. godišnjicu od dolaska Portugalaca sa mješavinom javne proslave i neodobravanja.

Portugalski kralj je poslao impozantnu armadu u Indiju pod vođstvom Pedra Álvaresa Cabrala, čiji je pravac jedrenja  sačinio sam Vasco da Gama. 
Da bi izbjegao mirni Gvinejski zaliv, Cabral je odjedrio tako daleko na zapad da je 22. aprila 1500. godine ugledao kopno Južne Amerike. Portugal je novi posjed u početku zvao Vera Cruz (Istinski krst). Međutim, ubrzo je preimenovan u Brazil zbog obilne količine brazila, drva (Pau-Brasil) pronađenih na toj teritoriji, a za koje je utvrđeno da daju vrijednu crvenu boju.
Portugalci nisu uspjeli otkriti plemenite metale u Brazilu i zato su usredsredili svoju pažnju na unosnu trgovinu sa Azijom. Brazil je postao neka vrsta ničije zemlje nad kojom je portugalska kruna imala samo površnu kontrolu. Evropski rivali brzo iskorištavaju to zanemarivanje. Posebno su Francuzi ulazili na ovaj portugalski posjed u Južnoj Americi i sami isporučivali brazil drva u Evropu. Portugalska apatija se završava za vrijeme vladavine Joao III, koji je postepeno pomakao pažnju u kolonijalnim poslovima iz Azije u Ameriku.
Portugalska kruna je 1533. godine napravila prvi sistematski napor da se uspostavi vlast u Brazilu. Podijelila je koloniju u 15 nasljednih kapetanija ili feuda, a svaka je se protezala  oko 260 km. duž obale i na neodređenoj udaljenosti ka unutrašnjosti.
Samo dvije kapetanije su na kraju bile uspješne: São Vicente (u sadašnjoj državi São Paulo) i Pernambuco. Kapetanija Pernambuco je bila pretvorena u veliko područje za proizvodnju šećera, nudeći prvi primjer profitabilnog poljoprivrednog izvoza iz Novog svijeta u Evropu.

Kralj Joao III je odlučio da ojača svoju vlast u Brazilu objedinjavanjem neefikasnih kapetanija (portugalski donatários) pod centralnu administraciju.  
Za generalnog guvernera imenovan je Tomé de Sousa, portugalski plemić sa velikim iskustvom iz Afrike i Indije. Sousa je došao u Brazil 1549. godine i osnovao grad Salvador (današnji Bahia), glavni grad iz kojeg će se Brazilom upravljati u narednih 214 godina. 
Sousa također postavlja lokalne zvaničnike u kapetanijama i utvrđuje strateške tačke duž obale. 
U gradovima je osnovao opštinske organizacije slične onima u Portugalu. Brazil je tada počeo da privlači doseljenike u sve većem broju. Do 1600. godine Bahia i Pernambuco su imali svaki po oko 2,000 evropljana i više nego dvostruki broj afričkih robova i domaćih indijanaca.
Brazil jedva da je i doveden pod kraljevsku Portugalsku vlast prije nego što je Francuska napravila odlučan napor da se uspostavi stalna kolonija na tom području.
Godine 1555. francuski vojnici zauzimaju prekrasnu luku Rio de Janeiro, koja neobjašnjivo nije bila okupirana od strane Portugalaca. Velike portugalske snage pod Memom de Sá, guvernerom-generalom blokirali su ulaz u luku i na kraju prisilili francuski garnizon na  predaju. Osnovali su grad Rio de Janeiro 1567. godine za odbranu od budućih napada.
Portugal je bio ujedinjen sa Španijom od 1580-1640 godine, a Brazil je samim tim bio izložen napadima od strane neprijatelja Španije uključujući i novu nezavisnu Holandiju. Holanđani su zauzeli i kratko držali Salvador od 1624-1625 godine. 1630. godine Holandska zapadnoindijska kompanija je poslala flotu koja zauzima Pernambuco i koji ostaje pod holandskom kontrolom četvrt vijeka. 
Kompanija je za guvernera svog novog posjeda izabrala princa Johana Mauritsa od Nassau-Siegena, jednog od možda najsposobnijih administratora u Holandiji. Holanđani su također pozvali istaknute umjetnike i naučnike da upoznaju Evropu sa resursima i ljepotama Brazila. Međutim, samo zaradom privučeni direktori društva odbili su da podrže prosvijećenu socijalnu politiku Johana Mauritsa, tako da on daje ostavku 1644. 
João Fernandes Vieira, bogati vlasnik plantaže je potom pokrenuo pobunu kojom je postepeno uklonio nekompetentnog nasljednika Johana Mauritsa. Brazilci, koji su sami bez portugalske pomoći porazili i protjerali Holanđane 1654. godine, ostvarili su dostignuće koje je pomoglo u rađanju brazilskih nacionalističkih osjećaja.
Tokom 18. vijeka privatni istraživači pronašli su zlato i dijamante u državi Minas Gerais. Zlato i dijamanti iz ovih rudnika se uglavnom koristilo za finansiranje dugova portugalskog kraljevskog dvora. Eksploatatorskim načinom istraživanja ovih rudnika kao i prekomjernim porezima opterećivana je kolonijalna vlast u Brazilu. Neki od popularnih pokreta za nezavisnost su protestvovali zbog nasilnog poreza od strane kolonijalne vlasti, ali su često bivali odbačeni nasiljem od strane Portugala. Proizvodnja zlata je opala krajem 18. vijeka, počevši period relativne stagnacije u brazilskom zaleđu. Domorodačka indijanska i afrička robovska radna snaga su se u velikoj mjeri koristile u Brazilu za razvoj kolonijalne ekonomije.

Godine 1808. desio se najdramatičniji događaj u Brazilu od dolaska Cabrala. Vojska Napoleona Bonaparte ušla je u Portugal prisiljavajući cijeli kraljevski dvor da brzo pobjegne preko Atlantika u Brazil. Portugalsko prisustvo u Brazilu je sada imalo sasvim drugačiju ulogu što će imati dalekosežne posljedice za Brazil i brazilstvo. Prebacivanje portugalskog kraljevskog dvora preko Atlantika nije bila nova ideja. Brazil je obezbjeđivao bolji strateški položaj za upravljanje carstvom koje se prostiralo širom svijeta, nego što bi to bio slučaj sa upravljanjem iz zapadnog ruba Evrope. Ipak, bilo je potrebno da Napoleonova vojska umaršira u Lisabon da bi ubrzala ovaj potez. 
Britanci su pružili opkoljenoj naciji pomoć u vidu pomorske pratnje za 36 portugalskih brodova kojom je plovila kraljevska porodica s pratnjom od 15 000 ljudi. 
U zamjenu za podršku britanaca kralj Joao im je odobrio ekonomske povlastice u Brazilu.
Za manje od sedmicu dana po dolasku u Brazil kralj Dom Joao je potpisao odluku o otvaranju brazilskih luka za trgovinu sa inostranstvom što će otvoriti novu eru u brazilskoj historiji.
Nigdje ova promjena nije bila toliko vidljiva kao u Rio de Janeiro-u gdje se kraljevska porodica naselila. 
Dom Joao je odmah započeo mijenjati ovaj tropski zabačeni grad u evropsku metropolu dostojnu kraljevskog dvora.
On je uspostavio nacionalnu biblioteku, akademiju likovnih umjetnosti, kraljevsku školu medicine, štampariju, nacionalnu banku, kovačnicu za kovanje novca i botaničke vrtove. Nadgledao je izgradnju ogromnog akvadukta kojim su doticale velike količine svježe vode u grad. Prisustvo kraljevske porodice dao je veliki psihološki poticaj Brazilcima. To je prvi (i jedini) put da je bilo koji evropski vladar utabao tlo svojih američkih posjeda.
Godine 1816. krunisao se kao Joao VI kralj Brazila i Portugalije dovodeći Brazil politički u istu ravan sa Portugalom. 
Kralj je također uspostavio više centralizovanu vlast sa birokratijom u Rio de Janerio-u koja je uglavnom bila sastavljena od Portugalaca. 
Osim toga, kraljevski dvor donio je strast za sve što je francusko, a to će se uskoro proširiti na gornju i intelektualnu klasu u Brazilu. Ova zaljubljenost u francusku kulturu će razviti čvrste korijene i imaće značajan uticaj na razvoj brazilske kulture.
Nakon što su portugalska i britanska vojska pod komandom vojvode od Wellingtona istjerali Francuze iz Portugala, vlast u zemlji je preuzelo kraljevsko upravno vijeće. 
Kralj se vraća u Lisabon, a 1821. godine za upravitelja Brazila ostavlja Princa Pedra. U Portugalu kralj Joao VI morao se suočiti sa revolucionarnim pokretom koji je osnovao zakonodavnu skupštinu (Côrtez) u nastojanju da ograniči moć monarhije. Portugalci su pokušali da vrate Brazil u njegov prethodni položaj podaničke kolonije. Pismom iz 1822. godine naredili su Princu Pedru da se vrati u Portugal, što je on odbio uz opšte odobravanje brazilske elite. 

Duh nezavisnosti je zahvatio brazilsku elitu, a tokom skupa u oktobru 1822. godine Princ Pedro je proglašen imperatorom Brazila.
Iste godine 1. decembra krunisan je za ustavnog monarha  nove nacije. Za godinu dana portugalska vojska se povlači iz Brazila. 
Novi monarh iako je rođen u Portugalu bio je u svakom pogledu mnogo više Brazilac nego Portugalac. Godine 1824. podržao je ustav koji mu kao imperatoru daje velika zakonska prava. Ovo će dovesti do mnogobrojnih borbi sa zakonodavnom skupštinom sastavljenom od zemljoposjednika i predstavnika urbanih ekonomskih interesa.  
Njegova tvrdoglavost i stalno oslanjanje na portugalske savjetnike samo će povećavati broj njegovih političkih protivnika. 
Njegova vlada je smatrana ekonomski i administrativno neefikasnom, a politički pritisci su ga na kraju prisilili da odstupi sa vlasti 1831. godine. Vratio se u Portugal, ostavljajući iza svog petogodišnjeg sina Pedra II. Dok Pedro II nije dostigao zrelost, Brazilom su upravljali zamjenici (regenti). Ovaj period je bio nemiran i obilježen brojnim lokalnim pobunama uključujući i Male pobunu, najveću urbanu pobunu robova u Americi, koja se desila u Bahia 1835. godine.

Godine 1840. Pedro II je krunisan za cara. Njegova vladavina je istaknuta po značajnom porastu izvoza kahve i kraj trgovine robljem iz Afrike 1850. godine, iako će ropstvo u Brazilu biti ukinuto tek 1888. godine. Kad je konačno ukinuto ropstvo, desio se veliki priliv imigranata iz Evrope. Do 1870. godine uticaj cara na domaću politiku je počeo da opada zbog kriza sa Rimokatoličkom crkvom, vojskom, i robovlasnicima. Republikanski pokret je polahko stekao snagu. Na kraju je carstvo palo zbog toga što ga dominantne klase više nisu trebale da bi zaštitili svoje interese. Imperijalna centralizacija je bila u suprotnosti s njihovom željom za lokalnom autonomijom. I zbog toga je do 1889. godine Pedro II odstupio sa vlasti, a usvojen je republikanski sistem. 
 

Pedro II je bio svrgnut 15. novembra 1889. godine od republičkog vojnog udara na čelu sa generalom Deodorom da Fonsecom, koji je postao prvi predsjednik zemlje kroz vojno uzdizanje. Ime zemlje postalo je Republika sjedinjenih brazilskih država (promijenjeno 1967. godine u Federativna republika Brazil). Od 1889-1930, dominantne države Sao Paulo i Minas Gerais smenjivale su se u kontroli predsjedništva.

Vojna hunta je preuzela kontrolu 1930. godine. Getúlio Vargas je preuzeo dužnost ubrzo nakon toga će ostati kao diktatorski vladar (sa kratkim demokratskim periodom između) do 1945. godine. On je ponovno izabran 1951. godine i ostaje na dužnosti do njegovog samoubistva 1954. godine. Naredne vlade su nastavile industrijski i poljoprivredni rast i razvoj ogromne unutrašnjosti Brazila.

Vojska je preuzela vlast u Brazilu u puču 1964. godine i ostaje na vlasti do marta 1985. godine kada padaju u nemilost zbog političkih borbi između režima i brazilske elite. Baš kao što je brazilske promjene režima 1889, 1930, i 1945. godine pokrenule konkurentske političke snage i izazvale podjele unutar vojske, isto tako to je učinilo promjenu režima 1964. godine. Tancredo Neves je izabran za predsjednika na indirektnim izborima 1985. godine, što je Brazilu vratilo civilnu vlast. Umro je prije preuzimanja dužnosti, a potpredsjednik, José Sarney, je položio zakletvu kao predsjednik umjesto njega. 
Demokratija je ponovno uspostavljena 1988. godine, kada je donesen današnji savezni ustav. Fernando de Mello Collor je bio prvi predsjednik koji se istinski birao glasanjem nakon vojnog režima. Collor je preuzeo dužnost marta 1990. godine. U septembru 1992. godine, Nacionalnog kongres je glasao za opoziv Collora nakon niza skandala otkrivenih od strane medija. Potpredsednik, Itamar Franco, preuzima predsjedavanje. Uz pomoć ministra finansija, Fernanda Henriquea Cardosa, administracija Itamara Franca provodi tzv. Plano Real ekonomski paket, koji je uključivao novu brazilsku valut real privremeno vezanu za američki dolar. Na izborima održanim 3. oktobra 1994. godine Cardoso se kandidovao za predsjednika i pobijedio, a ponovo je izabran 1998. godine. 
Nakon njega 27. oktobra 2002. godine za predsjednika je izabran Luiz Inácio Lula da Silva, a ponovo je izabran 29. oktobra 2006. godine. 

Brazil je 5. po veličini država na svijetu. Nalazi se u Južnoj Americi, i ujedno je najveća država na tom kontinentu. Nju većinom prekriva tropska šuma, a na istočnoj strani izlazi na Atlantski okean. Kroz Brazil protiče jedna od najvećih rijeka na svijetu Amazon. Amazon ima najveću količinu vode od svih rijeka na svijetu. Glavne rijeke koje protiču kroz Brazil su: Amazon, San Francisko, Tokantins...
Brazilski krajolik je ogroman i složen, prošaran rijekama, močvarama, planinama, i visoravnima zajedno sa drugim glavnim karakteristikama prelazeći granice drugih država i regija.

Brazil je pretežno tropska zemlja poznata po svojim velikim amazonskim nizinama. Međutim, visočja pokrivaju većinu nacionalne teritorije. Fizičke karakteristike Brazila mogu se svrstati u pet glavnih fiziografskih podjela: Gvajansko gorje na sjeveru, Amazonske nizine, Pantanal u središnjem i zapadnom Brazilu, brazilska visočja (uključujući i velike obalske planinske vijence) i obalske nizine.

Brazil ima vlažnu tropsku i suptropsku klimu, osim u suhljim područjima na sjeveroistoku, koji se ponekad nazivaju sušni četverougao ili sušni poligon. Proteže se od sjevernog dijela države Bahia do obale između Natala i São Luísa. To područje prima oko 375–750 mm padavina godišnje. Najveći dio Brazila prima 1,000-1,800 mm godišnje, ali padavine su često mnogo obilnije u dijelovima amazonskog sliva i primorskom obodu Sierra do Mara. 
U središnjim dijelovima brazilsko gorje dobija najveći dio svojih padavina tokom ljetnih mjeseci (novembar-april), često u obliku bujnih kiša. Oluje i poplave mogu udariti na sjeveroistoku zemlje u to vrijeme, u zavisnosti od pravca kretanja vremenskih činilaca. 
Ovo područje može također doživjeti i duže periode suše.
Ovi promjenljivi vremenski uslovi otežavaju život u kontinentalnim područjima sjeveroistoka (portugalski, Sertão), te su glavni razlog za iseljavanje izvan ovog područja.
Ljetne temperature su uglavnom stalne za ovo doba godine. U januaru temperatura u najvećem dijelu nizina je u prosjeku oko 26 °C, dok je na planinama nekoliko stepeni hladnije zavisno od nadmorske visine.

Veliki prostor Brazila se sastoji od različitih ekosistema, koji zajedno održavaju neke od najvećih svjetskih bioraznolikosti. Zbog intenzivnog ekonomskog i demografskog rasta, sposobnost Brazila  da zaštiti prirodna životna staništa je sve više pod prijetnjom. 
Opsežna sječa šuma, posebno oko sliva rijeke Amazon, uništavanje područja veličine jedne male zemlje svake godine, i potencijalno brojnih vrsta biljaka i životinja. Između 2002. i 2006. godine površina amazonskih prašuma koja je potpuno desetkovana, u svrhu podizanja stoke i iskorištavanja drvne građe jednaka je po veličini sa američkom saveznom državom Južna Karolina. Do 2020. godine procjenjuje se da bi najmanje jedna polovina biljnih i životinjskih vrsta u Brazilu mogla izumrijeti.

U brazilskom Pantanal području mnogi smatraju da je to najveći slatkovodni sistem i najveći sistem močvara na svijetu. To je jedan od nanetaknutijih i biološki najbogatije okruženje na planeti. Ovo područje također pruža mnoge ekonomske koristi, nudeći ogroman prostor za prečišćavanje vode i pražnjenja podzemnih voda i punjenje, stabilizaciju klime, vodovoda,  smanjenje poplava i obiman transportni sistem, među brojnim drugim važnim funkcijama.

Smatra se da Brazil ima najveći broj kopnenih kičmenjaka i beskičmenjaka u odnosu na druge zemlje svijeta. Također, Brazil ima najveću  raznolikost primata, najveći broj sisara, drugi po broju vodozemaca i leptira, treći po broju ptica, i peti po broju reptila. Postoji veliki broj ugroženih vrsta, mnogi od njih žive u ugroženim staništima kao što je atlantska šuma.

Zakonodavnu vlast vrši dvodomni nacionalni kongres (Congresso Nacional), koji se sastoji od Zastupničkog doma (Câmara dos Deputados) i Saveznog senata (Senado Federal). Kongres se sastaje svake godine u dvije sesije od četiri i pol mjeseca. Ustav daje Kongresu moć da odlučuje o pitanjima koja se odnose na saveznu vladu, posebno onih koji se odnose na fiskalnu politiku i administraciju sindikata. Kongres također potpisuje međunarodne ugovore po dogovoru od strane izvršne vlasti, ovlašćuje predsjednika da proglasi rat i odlučuje da li ili ne savezna vlada može intervenisati u poslovima države. Ako je predsjednik stavio veto na kongresnu odluku ili bilo koju od njegovih odredbi, Kongres ima 30 dana da nadvlada veto apsolutnom većinom glasova.
Savezni Senat sa 81 sjedišta se sastoji od tri predstavnika iz svake države i saveznog okruga, koji služe osmogodišnje mandate. Senatorski izbori se održavaju svake četiri godine, a senatori se neposredno biraju od strane svakog stanovnika ove države.

Izvršnu vlast vrši predsjednik, koji je šef države i vlade. Neposredno je izabran na četvorogodišnji mandat (i ima pravo na jedan reizbor), a imenuje kabinet raznih ministara državnih i nekoliko drugih šefova na nivou ministarskih odjela. Izvršna vlast ima široka ovlaštenja, posebno u ekonomskoj i vanjskoj politici, finansijama i unutrašnjoj sigurnosti. Predsjednik može podnijeti zakonske prijedloge Kongresu i tražiti zakonodavno odobrenja u roku od 30 dana. Ako Kongres ne postupi u ovom periodu, zakonski prijedlozi se smatraju odobrenim. Predsjednik može djelimično ili potpuno staviti veto na bilo koji zakonski prijedlog koji podnosi Kongres uz izdavanje privremenih mjera koje ostaju na snazi do ​​30 dana. 
On je također vrhovni komandant oružanih snaga.

Brazilski pravosudni sistem je podijeljen u dvije grane: obični sudovi, sastavljeni od državnih i saveznih sudova, i posebnih sudova, sastavljenih od radničkih, izbornih i vojnih sudova.

Vrhovni Savezni sud (Supremo Tribunal Federal) je najviši sud u Brazilu. On se sastoji od 11 članova koje imenuje predsjednik uz odobrenje Saveznog senata. Sud daje konačne odluke o ustavnim pitanjima i razmatra predmete koji se odnose na predsjednika, potpredsjednika, Kongres, sudstvo, glavnog tužioca, ministre, diplomate, strane zemlje, kao i političke ili administrativne podjele Unije.
Viši sud pravde (Superior Tribunal de Justiça) sastoji se od 33 sudija koje imenuje predsjednik uz odobrenje Senata. To je najviši sud u zemlji koji razmatra nekonstitucionalna pitanja i razmatraju slučajeve u koje su uključeni guverneri država i saveznog okruga. 
Obična sudska grana također uključuje žalbe saveznim sudovima poznatim kao Regionalni savezni sudovi. Svaka država ima državne i savezne sudovima sa kojima ostvaruje prvostepenu nadležnost.

Brazil je savezna država koja se sastoji od 27 federalnih jedinica prvog nivoa: 26 saveznih država i federalnog (ili saveznog) distrikta, u kojem se nalazi glavni grad Brasília.

Brazil je politički i ekonomski najistaknutija zemlja u u Latinskoj Americi. Međutim, socijalni i ekonomski problemi sprečavaju je da postane efikasna zemlja sa globalnom moći. Između II svjetskog rata do 1990. godine, demokratske i vojne vlade pokušavale su da prošire uticaj Brazila u svijetu vođenjem državne industrijske politike i nezavisne spoljne politike. Još donedavno, ova zemlja je imala za cilj jačanje veza s drugim zemljama Južne Amerike i uključivanje u multilateralnoj diplomatiji preko UN-a i Organizacije američkih država.

Trenutna vanjska politika u Brazilu temelji se na poziciji ove zemlje kao regionalne sile u Latinskoj Americi, vodeća među zemljama u razvoju, i svjetska sila u nastajanju. Brazilska vanjska politika se uglavnom ogleda kroz multilateralizam, mirno rješavanje sporova, i nemiješanje u poslove drugih zemalja. Brazilski ustav također navodi da će ova zemlja težiti ka ekonomskoj, političkoj, socijalnoj i kulturnoj integraciji naroda Latinske Amerike.

Brazil ima najveću vojsku, avijaciju i mornaricu u Južnoj Americi koja ima više od 300.000 vojnika, što je otprilike jedna trećina od ukupnog broja vojnog osoblja u regiji. 
Mnogo njenog naoružanja je napravljeno u Brazilu, uključujući dizel podmornice, borbeni avioni, zračne transportne snage i vatreno oružje. U drugom dijelu 20. vijeka, Brazil je postao vodeći izvoznik oružja. Međutim, njegova prodaja je opala u kasnim 1980-im kada je prestao rat između Irana i Iraka i kad je počeo kolaps sovjetskog bloka. Do sredine 1990-ih Brazil je postao uvoznik oružja.

Iako je brazilski predsjednik vrhovni komandant, nacija nema dugogodišnju tradiciju civilne kontrole nad vojskom. Mnogi visoki oficiri čije karijere su ukorijenjene u periodu od vojne vladavine 1964-1985 i dalje smatraju vojnu instituciju kao glavnog političkog faktora ove nacije i najviše posvećenog čuvara nacionalnih interesa. Međutim, mlađi oficiri su izgleda više spremni da prihvate ustavna ograničenja. Od 1985. godine Brazil je demokratski izabrana vlada koja predsjedava u relativno stabilnim i mirnim uslovima i postepeno ograničava politički uticaj vojske. Dugotrajna zabrinutost nad odbranom južne granice Brazila je u velikoj mjeri u opadanju zato što su Brazil i Argentina ojačali svoje ekonomske veze.

Historijski, nacionalna strategija odbrane Brazila je bila usredsređena uglavnom ka kompaktnoj južnoj granici sa Argentinom i Urugvajem. Međutim, 1990. godine moguća argentinska vojna prijetnja je nestala nakon što su Brazil i Argentina razvili jače ekonomske veze. Vojska je dijelom preusmjerila svoje napore na neizgrađene sjeverne i zapadne granice, kojima su prijetili gerilci iz Kolumbije i međunarodni trgovci drogom (posebno oni koji su krijumčarili kokaina iz Bolivije i Perua u Kolumbiju). Od 1994. godine Brazil je uložio značajna sredstva u praćenju i kontroli zračnog saobraćaja i drugih kretanja u amazonskom području. Posebno je pažnja posvećena širokom pojasu duž sjeverne granice gdje se nalaze koordinirajući sistem satelita, kopneni i vazdušni radari, vremenski senzori i drugi uređaji koji imaju civilne i vojne vrijednosti. Povećan je broj uzletišta, garnizona, riječnih patrola, a manje vojne ispostave su također uspostavljene ili ojačane. Međutim, s obzirom na ogromna prostranstva u ovom području vojno prisustvo ostaje uglavnom simbolično.

Većina službenika za provođenje zakona u Brazilu su pripadnici Vojne policije, čije su jedinice pod komandom na državnom nivou. Vojnom policijom se upravlja nezavisno od oružanih snaga počevši od 1988. godine. Brazilska civilna policija je zadužena za kriminalni istraživački rad, dok tek nekoliko hiljada pripadnika Federalne policijske uprave pokušava da patrolira ogromna mora ove nacije, zračne i kopnene granice. To je zadatak za koji su se dugo oslanjali na vojnu pomoć. Nasilje i korupcija među policijskim snagama je uzrok ozbiljne zabrinutosti u Brazilu, pogoršanom niskim platama i niskom školskom spremom. 
Svake godine policija u Sao Paulo-u i Rio de Janeiro-u je umiješana u stotine vansudskih ubijanja kao i trgovinom droge, otmicama, krađama, i drugim zločinima. 
Pokušaji promjena su otežani zbog pukog broja takvih incidenata i čestim sukobima između policijskih agencija.

Brazil je država sa najrazvijenijom ekonomijom u latinskoj Americi, sedma po veličini u svijetu po berzovnoj razmjeni i sedma po paritetu kupovne moći, u skladu sa podacima Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Brazil ima miješanu ekonomiju sa velikim prirodnim bogastvima.

U Brazilu se nalazi prašuma Amazon. Razvijena je posebno industrija i privreda.
Trenutni BDP po stanovniku iznosi 10.200 US$, stavljajući Brazil na 64. mjesto u svijetu.

Glavni izvozni proizvodi uključuju avione, električnu opremu, automobile, etanol, tekstilnu robu, obuću, željeznu rudu, čelik, kafu, narandžin sok, soju, i na kukuruzu uzgajanu govedinu.
Brazil je deseti najveći potrošač energije u svijetu, važan proizvođač nafte i gasa, i drugi u svijetu proizvođač goriva iz etanola.
Veliki udio imaju firme iz SAD, Švicarske, Japana, Francuske. U posljednje vrijeme zabilježen je veliki industrijski napredak. Svake godine se posijeku velike površine šume. Te se nove površine upotrebljavaju u poljoprivredi. Najveći dio plantaža je u vlasništvu velikih feudalaca. Veliki uticaj imaju i strane kompanije.
Brazil i dalje nastavlja sa industrijskim i poljoprivrednim rastom kao i razvojem unutrašnjosti svoje teritorije. Koristeći ogromna prirodna bogatstva i veliku radnu snagu, ova zemlja danas ima najveću ekonomsku moć u Južnoj Americi i regionalni je lider, jedna je od prvih zemalja u ovom području koja je započela ekonomski oporavak. 
Visoka nejednakost u prihodima i kriminal i dalje predstavljaju goruće probleme, kao i usporeni ekonomski rast u proteklih nekoliko godina.

Savezna vlada, država, savezni distrikt, i opštine svaki upravljaju svojim obrazovnim sistemom. Prema novom ustavu 25 posto od državnih i općinskih poreza i 18 posto od saveznih poreza se usmjerava za obrazovanje. Privatni školski programi su dostupni kao dopuna javnom školstvu. U 2003. godini stopa pismenosti je iznosila 88 posto stanovništva, a stopa pismenosti mladih (uzrasta 15-19 godina) bila je 93,2 posto. Međutim, prema UNESCO-u obrazovanje u Brazilu i dalje pokazuje vrlo nizak nivo efikasnosti za 15-godišnjeg učenika, posebno u javnoj školskoj mreži.

Visoko obrazovanje počinje sa osnovnim ili obaveznim predmetima, koji mogu ponuditi različite izbore kao što su akademska ili stručna specijalizacija. Zavisno o izboru, studenti mogu poboljšati svoje obrazovanje s postdiplomskim kursevima.

Sistemom javnog zdravstva se upravlja i obezbjeđuje od strane svih nivoa vlasti, dok privatna zdravstvena zaštita ispunjava dodatnu ulogu. Nekoliko problema otežava efikasnost brazilskog zdravstvenog sistema. U 2006. godini najveći zdravstveni problemi su bili: smrtnost novorođenčadi, smrtnost djece, smrtnost majki, smrtnost uzrokovana nezaraznim bolestima i smrtnost uzrokovana vanjskim uzrocima (saobraćaj, nasilje i samoubistva).

Oko dvije trećine Brazilaca se pridržavaju katoličanstva, koja je prestala da bude zvanična religija nakon proglašenja republike 1889. godine.
Brazilska  biskupija je osnovana 1551. godine. Da bi Indijance pripitomio i preveo na hrišćanstvo kralj je poslao jezuite samo devet godina nakon osnivanja ovog katoličkog reda 1540. godine. Međutim, prvi biskup se pokazao previše krut (protivio se jezuitskoj praksi učenja hrišćanstva bez nasilnog nametanja), i kao rezultat toga jezuiti su se preselili u unutrašnjost dalje od biskupove nadležnosti. Kada je vijest o biskupovom svadljivom ponašanju stigla u Lisabon, bio je opozvan 1556. godine. Međutim njegov brod se na putu za Portugal zbog nevremena slupao duž obale Brazila. On je zarobljen i živ pojeden od strane Caeté Indijanaca koje je on tako strasno prezirao.

Nakon nezavisnosti dolazi do popuštanja ranijih bliskih veza između crkve i države. Dominacija katolika među imigrantima u 19. i 20. vijeku doprinijela je trajnoj prisutnosti ove religije. 
Veći dio ostatka stanovništva su protestanti, uključujući fundamentalističke i pentekostalske grupe. Evangeličke grupe su okupile veliku podršku tokom 1990-ih prelaskom nekih članova iz katoličkih redova. 
Kao odgovor na ovo katolička grupa je pokrenula niz harizmatičnih misa i skupova.

Brazil ima sve veći broj pristalica pravoslavlja, budizma, šintoizma, islama i drugih religija. Sve one zajedno su brojčano skoro jednake onima koji obavljaju oblik duhovnosti ili spiritizam, koji se temelji na učenjima francuskog duhovnog učitelja Allana Kardeca iz 19. vijeka. 
Mnogi Brazilci također praktikuju sinkretističke religije, kao što su Macumba, Candomble, Xangô i Umbanda koje su spoj hrišćanskog vjerovanja sa obredima uvezenim iz Afrike ili spiritističkoj praksi. Candomble dominira u državi Bahia. 
Nago Candomble sekta, nastala iz vjere Joruba robova, posebno je raširena i utiče na obrede drugih sekti. Macumba i Umbanda imaju mnogo pristalica u državi Rio de Janeiro, dok je Xangô najuticajniji u Pernambuco-u. Sljedbenici ovih religijskih pravaca uglavnom identifikuju svoja božanstva sa rimokatoličkim svecima i vjeruju da će ova božanstva posredovati za njih kod vrhovnog bića. Sveštenici i sveštenice su uglavnom afričkog porijekla, ali pristalice se mogu naći iz svake etničke grupe i društvene klase, posebno u urbanim centrima. Možda desetine miliona brazilskih katolika povremeno učestvuju u ovim sinkretskim ili spiritualističkim gozbama i svečanostima.

Srž brazilske kulture je izvedena iz portugalske kulture, zbog jakih kolonijalnih veza sa portugalskom imperijom. Između ostalih uticaja, portugalci su donijeli portugalski jezik, rimokatoličanstvo i kolonijalne arhitektonske stilove. 
Kultura je, također pod jakim uticajem afričkih naroda, starosjedilaca i neportugalskih evropskih kultura i tradicija.

Brazilski karneval je godišnja proslava koja se održava 40 dana prije Uskrsa koji obilježava početak posta. Brazilski karneval ima različite regionalne karakteristike. Drugi regionalni festivali su Boi Bumba i Festa Junina (junski festivali).

Brazilac Antônio Carlos Gomes (desno na slici) bio je prvi kompozitor iz Novog svijeta čije muzičko djelo je bilo  prihvaćeno u Evropi. Jedini neevropljanin koji je bio uspješan kao operski kompozitor u Italiji, u vrijeme zlatnog doba opere, savremenik Verdija i Puccinija.
Njegova opera Il Guarany izvedena je premijerno u milanskoj La Scala-i 1870. godine, a kasnije iste godine i u Rio de Janeiro-u za rođendan brazilskog cara. Sa ovim djelom je ostvario međunarodnu slavu, a Verdi je ovu operu nazvao djelom genija i izvedena je u većini evropskih muzičkih centara. Neke od njegovih opera pokazuju brazilski osjećaj sa elementima narodne polifonije.

Brazilska književnost datira s kraja 16. vijeka, do radova prvih portugalskih istraživača u Brazilu, kao što je Pêro Vaz de Caminha, ispunjenih opisima faune i flore, i komentarima o autohtonom stanovništvu, što je očaravalo evropske čitaoce.
Brazil je imao mnogo svjetski poznatih književnih ličnosti čiji ukupni broj književnih djela je po mnogima bogatiji od onih iz Portugala zbog raznih etničkih i regionalnih tema. Joaquim Machado de Assis, sin oslobođenog roba bio je vodeći glas tokom 19. vijeka sa svojim romantičnim romanima. U 20. vijeku na sjeveroistoku se stvara posebno širok spektar vrhunskog pisanja, uključujući i Gilberta Freyrea na temu života za vrijeme ropstva.  Tu su i tragedije Graciliana Ramosa o velikoj suši, zatim João Guimarães Rosa sa pričama o preživljavanju i nasilju u unutrašnjosti, i Jorge Amado sa vedrim pričama postavljenim u području uzgajanja kakao-a, Bahia. Priče Érica Veríssima  iz južnog Brazila su prevedena na mnoge jezike.

U roku od godinu dana od prvog eksperimenta braće Lumiere u Parizu 1896. godine pojavljuju se prvi kinematografi u Rio de Janeiro-u. 
Deset godina kasnije glavni grad se mogao pohvaliti sa 22 kino kuće i sa prvim prikazanim brazilskim filmom Davitelji (portug. Os Estranguladores) od Antonia Leala. Od tada filmska industrija u Brazilu bilježi stalni napredak koji iako nikada nije bio veliki, svojim filmovima je tokom godina privukao međunarodnu pažnju. Zbog ogromne većine Brazilaca koji su u to vrijeme bili nepismeni, zvučni filmovi se pojavljuju već 1910. godine kao dio muzičkog kina. Prevodioci i glumci smješteni iza ekrana obezbjeđivali su glasove u filmu praćeni muzikom. Godine 1920. filmovi su bili sinhronizovani sa gramofonskim pločama tako da je presnimavanje bilo moguće. 
Tokom 1920-ih i 1930-ih godina Humbert Mauro je bio središnja ličnost u podizanju kvaliteta lokalnog filma na visoki nivo.
U 1930. godine u doba nijemog filma u Brazilu, snimljen je film Maria Peixota Limite. Smatra se jednim od najznačajnijih filmova u historiji brazilske kinematografije. Velike sovjetski režiser Sergej Eisenstein naziva film .
Krajem 1960-ih, tzv. tropski pokret je obuzeo umjetničku scenu u Brazilu, tako da je i filmska industrija potpala pod njene čari. Ovaj umjetnički pokret je naglašavao potrebu da se izmijene svih strani uticaji i pretope u brazilski nacionalni proizvod.  Najbolji film koji predstavlja ovaj pokret bio je Macunaima od Joaquima Pedra de Andradea. Radeći u isto vrijeme kao i tropikalisti tu je i pokret marginalno kino (cinema marginal). Ovo je još jedna grupa režisera koji su se pojavili u Sao Paolo-u i Rio de Janeiro-u koji su također pravili filmove sa malo novca. Ova grupa je pravila filmove s temama koje su se odnosile na margine društva. Njihovi filmovi su smatrani teškim. Godine 1969. nastala je vladina filmska agencija Embrafilme. Oni su bili odgovorni za koprodukciju, novčanu podršku i distribuciju velikog broja filmova 1970-ih i 1980-ih. Embrafilme je dodao komercijalnu dimenziju filmskoj industriji i omogućio joj je da pređe na više ambicioznih projekata. 

Danas se savremeni brazilski filmovi prikazuju na televiziji i u kinima širom svijeta.
Brazil je danas više svjestan bogatstva njegove tri različite kulture koje obogaćuju njegovu filmsku industriju. Savršen primjer za to je film O Quatrilho snimljen 1996. godine. Bio je jedan od pet kandidata za najbolji film na stranom jeziku na dodjeli filmske nagrade Oscar 1996 godine.  
Saveznim zakonima za poticaj kulture federalna vlada potiče i podržava firme da doprinose sa postotkom poreza koji će se koristiti za podršku umjetnosti. 
Kao rezultat ovih zakona, imamo oživljavanje brazilskog filma, sa povećanim prihodima od 80 miliona brazilskih reala (brazilska valuta) 1997 godine.
Tokom 1990-ih Hector Babenco je postao prvi značajni brazilski režiser u Hollywoodu.

Nogomet je najpopularniji sport u Brazilu. Brazilska nogometna reprezentacija je prema službenom rangiranju FIFA-e među najboljima u svijetu, i s 5 osvojenih naslova svjetskih prvaka najtrofejnija. Košarka, odbojka, automobilizam, i borilačke vještine također privlače veliku publiku. Brazilska odbojkaška reprezentacija trenutno drži naslove prvaka Svjetske lige, Svjetskog Grand Champions kupa, svjetskog prvenstva i Svjetskog kupa. Drugi sportovi sa sve brojnijim poklonicima su tenis, rukomet, plivanje i gimnastika.
Varijacije nekih sportova porijeklom su iz Brazila: nogomet na plaži, futsal (dvoranski nogomet) i footvolley pojavili su se kao varijacije nogometa. U borilačkim vještinama, brazilci su razvili capoeiru, vale tudo, i brazilski džiju-džicu. Brazil je jedna od najuspješnijih nacija u automobilizmu, te su brazilski vozači do sada osvojili 8 naslova svjetskih prvaka u Formuli 1, 6 pobjeda na 500 milja Indianapolisa te naslove i pobjede u brojnim drugim kategorijama i prvenstvima.
Brazil je bio domaćim mnogim istaknutim međunarodnim sportskim događajima, uključujući Svjetsko prvenstvo u nogometu 1950. koje će se u Brazilu održati i 2014. Automobilistička staza u São Paulu, Autódromo José Carlos Pace, domaćin je godišnje Velike nagrade Brazila. São Paulo je organizovao IV. Pan Američke igre 1963., a Rio de Janeiro XV. Pan Američke igre 2007. Godine 2009., Rio de Janeiro je odabran kao domaćin Olimpijskih igara 2016., prvih koje će se održati u Južnoj Americi.

Mornari iz Velike Britanije (gdje je nogometna igra nastala) prvi su igrali nogomet na brazilskom tlu. Mladić po imenu Charles Miller je taj kome pripada zasluga za upoznavanje Brazilaca sa ovim sportom. Godine 1894. on je donio sa svog putovanja u Englesku dvije nogometne lopte i pravilnik ove igre. Igrao je nogomet tokom svog putovanja u inostranstvo, a po povratku pomogao je organizovati nekoliko timova u Sao Paulo-u. Isprva nogometni igrači su bili uglavnom britanski radnici u firmama u britanskom vlasništvu.
Zatim je Mackenzie univerzitet organizovao tim sastavljen prvenstveno od Brazilaca, prvi takav nogometni klub.

Entuzijazam za ovu igru se proširio među imućnim mladim Brazilcima od kojih su mnogi bili izloženi nogometu prilikom njihovih posjeta Evropi, pa su počeli da organizuju svoje timove. Mnogi rani fudbalski timovi u Sao Paulo-u i Rio de Janeiro-u su bili pod pokroviteljstvom društava koja su bila za bogate, a igre su se igrale na poljima obezbijeđenim od strane ekskluzivnih klubova.

U drugoj deceniji 20. vijeka nogomet dobija još jedan poticaj s prilivom evropskih imigranata koji su počeli da osnivaju svoje timove. 
Za dugo vremena nogomet u Brazilu je ostao vrlo britanski. Siromašniji sloj Brazilaca ubrzo je razvio vlastitu fascinaciju nogometom. Za siromašne je to bio idealan sport koji je zahtijevao samo loptu i malo slobodnog prostora.
Igra se pokazala idealnom za brazilski temperament i postala je savršen mehanizam za individualno i kolektivno samoizražavanje. 
Usvojili su ga kao svoj sport, identifikovali se s njim nastavljući mijenjati ga.

Ono što su Brazilci unijeli u ovaj sport je bilo njihovo jako oslanjanje na individualnost i improvizaciju, vjera u magiju (objašnjena uvjerenjem da je u odnosima između ljudskog tijela i nogometne lopte sve moguće) i iznad svega osjećaj velike radosti podjednako kod igrača i navijača.

Čini se da nogomet spaja sport i sambu. Tokom igre navijači često udaraju u bubnjeve od početka do kraja utakmice tako podstičući bolju igru kod igrača, koji preobražavaju driblinge na terenu u oblik plesa. Njihovi potezi uvijek zrače spontanost, jednu od karakteristika sambe.

Antropolog Roberto da Matta i drugi su razvili drugo objašnjenje za popularnost nogometa. Oni smatraju da je postojanje stalnih pravila koji se poštuju ključ popularnosti ovog sporta kod brazilskih masa. U društvu u kojem zakoni koji su neprijatni za bogate i moćne ili ih ignorišu i lahko mijenjaju, nogomet se izdvaja kao aktivnost koja je upravljana pravilima s kojima su svi upoznati, a koji garantuju da talent, a ne novac ili lične veze preovladavaju.

Ovaj sport tako pokazuje običnim ljudima u Brazilu da je socijalna pravda koju oni ne vide u svakodnevnom životu moguća, i njihova ljubav prema ovoj igri predstavlja njihovo prihvatanje te mogućnosti.
Brazil ima više stadiona (pet) s kapacitetom od preko 100.000 sjedišta što je više od bilo koje druge zemlje. Nogometni tim ove zemlje je prvi koji je četiri puta osvojio svjetski kup i predstavlja predmet velikog nacionalnog ponosa.
Osim toga, nogomet je proizveo trajnog i neprikosnovenog nacionalnog heroja Brazila, Peléa, kao i možda još većeg idola Manéa Garrinchu.




#Article 113: Argentina (1653 words)


Argentina zvanično Republika Argentina () federalna je republika smještena na jugu Južne Amerike između Anda i Atlantskog okeana. Graniči s Paragvajem i Bolivijom na sjeveru, Brazilom i Urugvajem na sjeveroistoku i Čileom na zapadu. Ime je dobila po latinskoj riječi argentum, što znači srebro, plemenitoj kovini, koja je bila povod za evropsku kolonizaciju.

S površinom 2.780.400 km2 Argentina je osma država svijeta po veličini i druga najveća u Južnoj Americi, poslije Brazila. S više od 44 miliona stanovnika (prema procjeni iz 2019) predstavlja četvrtu najmnogoljudniju državu španskog govornog područja. Glavni je grad Buenos Aires.

Područje današnje Argentine bilo je rijetko naseljeno prije dolaska evropskih kolonista. Indijanski narod Diaguita živio je na prostoru sjeverozapadne Argentine, uz rub Carstva Inka, a nešto istočnije narod Guaraní.

Prvi Evropljani pod vodstvom Ameriga Vespuccia dolaze 1502. Španci uspostavljaju stalnu koloniju na mjestu današnjeg Buenos Airesa 1580, kao dio Potkraljevstva Peru. Nakon uspostavljanja Potkraljevstva Río de la Plata 1776, koje je obuhvatalo današnje države Argentinu, Paragvaj, Urugvaj i veći dio Bolivije, Buenos Aires postaje važna luka. Zbog proizvodnje privrednih dobara i iz političkih razloga postupno se razvija u jedan od najvažnijih trgovačkih centara u regiji.

Potkraljevstvo se nakon kratkog vremena raspalo zbog unutrašnjih neslaganja i manjka potpore iz Španije kada je Napoleon Bonaparte srušio Špansko kraljevstvo.

Neuspjeli britanski pokušaj invazije 1806–1807. osnažio je samopouzdanje stanovništva. Buenos Aires 1810. formira vlastitu huntu i poziva ostale pokrajine da se pridruže. Različiti politički pogledi odugovlače formalnu objavu nezavisnosti, a u međuvremenu Paragvaj proglašava vlastitu nezavisnost. Konačno, 9. jula 1816. Kongres proglašava nezavisnost od Španije.

U drugoj polovini 19. stoljeća Argentina se razvija zahvaljujući modernijim poljoprivrednim tehnikama i izlasku na svjetsko tržište. U to vrijeme zajedno sa Brazilom i Urugvajom vodi rat protiv Paragvaja (1865–1870).

Većim dijelom kasnije historije izmjenjuju se vlasti i vojne diktature. Socijalne i političke prilike dovode do uspona Juana Peróna, koji dolazi na vlast 1946. i provodi agresivnu politiku osnaživanja države. Veliku podršku dobija od supruge Evite Perón. Perónov drugi mandat prekida vojna grupa predvođena Eduardom Lonardijem 1955. i Perón odlazi u egzil, ali ostaje popularan u Argentini.

Tokom 1960-ih izmjenjuju se vojne i civilne vlasti, pokušavajući se nositi sa smanjenim ekonomskim rastom i socijalnim problemima. Cijelo desetljeće traju sukobi peronista i antiperonista. Uz potporu pristaša Perón se vraća iz progonstva i osvaja pobjedu na izborima 1973. Umire 1974, a vlast ubrzo preuzimaju militaristi. Država ostaje pod pritiskom ekonomskih problema i rastućeg terorizma.

Ponovo slijedi razdoblje diktature u kojem vojska provodi oštre mjere protiv svih koji joj se protive. Proces je poznat pod nazivom prljavi rat i odnosi velik broj života uz kršenje ljudskih prava. Konzervativnije liste navode između 10.000 i 30.000 nestalih osoba – uhapšenih i potajno ubijenih bez suđenja u razdoblju 1976–1983. Militaristički režim osim protivljenja stanovništva dolazi u krizu i zbog nerješavanja ekonomskih problema, korupcije, te poraza od Ujedinjenog Kraljevstva u ratu za Folklandska ostrva 1982. Pod pritiskom javnosti dozvoljava se osnivanje političkih stranaka, polahko vraćaju političke slobode te 1983. raspisuju demokratski izbori.

Argentina je smještena na jugu Južne Amerike. Dio je južnog roga (Corno Sur), koji čini zajedno sa Čileom, Urugvajem, Paragvajem i južnim Brazilom. Na sjeveru graniči sa Bolivijom i Paragvajem. Granica s Paragvajem prostire se do rijeka Pilcomayo, Paragvaj i Paraná, dok je granica s Bolivijom obilježena rijekama Chocinoca, Bermejo, Grande de Tarija, Itaú i Plicomayo.

Na sjeveroistoku graniči s Brazilom, Urugvajem, rijekom La Plata i Argentinskim morem. Granica s Brazilom obilježena je rijekama Iguazú, San Antonio, Pepiri Guazú i Urugvaj, dok se granica sa Urugvajem prostire do istoimene rijeke i La Plate. Na zapadu graniči sa Čileom. Na jugu se teritorijalnim vodama prostire do Drakeovog prolaza, koji povezuje Atlantski i Tihi okean. Prema podacima međunarodne hidrografske organizacije, Argentina posjeduje dva sektora u Južnom Pacifiku.

Osnovne karakteristike topografije Argentine čine planine na zapadu, te ravnice na istoku. Andski Kordiljeri se poput bedema pružaju duž granicom sa Čileom. S obzirom na geografski položaj, morfološka obilježja i klimatske odlike, Andi se dijele na: sjeverne, ili ekvatorijalne, centralne i južne. Ova podjela u potpunosti odražava složenost njihove regionalno-geografske strukture. Najviši vrh Argentine, obje Amerike i južne hemisfere jest Aconcagua (6960,8 m). Ona je dio planinskog lanca Anda. U Andima je i vulkan Monte Pissis, koji pripada regiji La Rioja. Osim njega, poznati su još stratovulkani Tronador, Llullaillaco i Domuyo.

Na sjeveru, istočno od Anda, smješten je Sierras Subandinas, niz terasastih brežuljaka. Južno od njih nalazi se Sierras Pampeanas, razmaknute i odvojene ravnice. Na istoku su pampasi, ogromne i veoma plodne aluvijalne ravni.

Na samom jugu zemlje između Magellanova prolaza i Río Negra se nalazi Patagonija. Ona sastoji se od visoravni, ispresijecane paralelnim tokovima rijeka, koja se stepeničasto spušta prema Atlantskom okeanu. Patagoniji se često pripisuje i Ognjena zemlja, otočje na krajnjem jugu zemlje.

 

S obzirom da je cijelo područje Argentine nagnuto prema Atlantskom okeanu, većina rijeka otiče u tom smijeru. Mnoge rijeke završavaju u unutrašnjosti u močvarama ili jezerima. Najveću površinu odvodnjava sistem La Plata, zajedničko estuarijsko ušće rijeka Uruguaja i Paraná, te ostale veće rijeke u tom sistemu: Iguaçu, Paraguaj, Bermejo, Salado i Carcaraná. U južnom dijelu države najveće rijeke su Colorado, Negro, Chubut i Chico de Santa Cruz.

U podnožju Anda nalaze se mnogobrojna velika jezera, od kojih se izdvajaju Argentino, Nahuel, Huapí i Viedma). Oko 600 malih, pretežno bočatnih jezera nalazi se u pokrajini Buenos Aires. U Pampi se nalazi Mar Chiquita (špansko malo more), najveće jezero u Argentini. Jezero je slano, te prima nekoliko pritoka. Osim oko La Plate i nekoliko velikih zaliva u Patagoniji, obala je slabo razuđena.

Na granici između brazilske države Paraná i argentinske provincije Misiones nalaze se slapovi Iguazu, nazvani po istoimenoj rijeci. Zbog svoje izrazite ljepote i veličine, slapovi svrstavaju se među najljepše vodopade svijeta, te predstavljaju jedno od čuda svjetske prirodne baštine. Sistem slapova sastoji se od 275 slapova prosječne visine od oko 70 metara. Iako se dvije trećine slapova nalaze se u Argentini, čitav sistem vodopada je podijeljen između nacionalnog parka Iguazu u Argentini i nacionalnog parka u Iguacu u Brazilu, oboje proglašenima zaštićenim mjestom svjetske baštine od strane UNESCO-a. Također, slapovi dijele rijeku Iguazu na gornji i donji tok.

Prvi ustav kojim je Argentina proklamovana kao savezna republika donešen je 

Državni organi smješteni su u Buenos Airesu. Zakonodavnu vlast vrši Narodni Kongres (Congreso Nacional) koji se sastoji iz dva doma: Predstavničkog doma i Doma senatora.
Zastupnike u Predstavnički dom narod bira na četiri godine s time da se svake dvije godine obnavlja polovina doma. Dom senatora predstavlja 23 pokrajine i Autonomni grad Buenos Aires i broji 72 senatora koji se biraju direktnim izborom na mandat od šest godina a svake druge godine obnavlja se trećina doma. Kongres donosi osnovne državne zakone (građanski, krivični, trgovački, zakon o radu). Izvršna vlast pripada Predsjedniku čiji mandat traje četiri godine i može biti biran najviše dva puta.
Vrhovni sud je najviša sudska instanca. Broji devet sudija koje imenuje Predsjednik uz odobrenje Doma senatora. Niži sudovi se djele na Savezne sudove (u pokrajinama) i Državne sudove (u Buenos Airesu). Sudije nadzire i razrješava dužnosti Sudsko vijeće.

U skladu sa federalnim načelom pokrajine su autonomne. One ustavima uređuju svoje uređenje i podjelu vlasti. Izvršna vlast pripada guverneru koji svoju dužnost obavlja četiri godine i može biti ponovo biran. Zakonodavnu vlast vrši jednodomna ili dvodomna skupština. Svaka pokrajina ima Vrhovni sud i pokrajinske sudove.
Grad Buenos Aires ima slično uređenje ali nema policiju i posebnu sudsku vlast kao pokrajine.

Argentina je podijeljena na 23 provincije (španski.: provincias) i jedan autonomni grad, Buenos Aires, koji je i savezni glavni grad (Capital Federal). Prema odluci Kongresa provincije i glavni grad imaju svoje ustave, ali koji egzistiraju po federalnom sistemu. Provincije se dalje dijele na niže administrativne jedinice okruge (departamentos) izuzev glavnog grada Buenos Airesa koji se dijeli na partidose (dijelove).

Privreda Argentine oslanja se na bogate prirodne resurse, izvozno orijentiranu poljoprivredu i raznoliku industriju. Zbog političkih previranja u prošlosti je bilježila velike uspone i padove. Od kraja 1970ih nagomilan je ogroman vanjski dug, a visoka inflacija je dostizala maksimum u razdoblju 1989.-1991. Zbog ekonomske krize vlada je pokrenula procese liberalizacije, deregulacije i privatizacije. Radikalnim monetarnim reformama 1991. argentinski peso je vezan uz američki dolar i usvojena nova monetarna politika.

Ekonomija se počela oporavljati 2002. bolje nego su predviđali strani i domaći analitičari. Nakon desetljeća tržišnih reformi postižu se dobri rezultati, naročito u izvozu, no još uvijek ostaje pitanje velike zaduženosti.

Od industrije razvijene su: prehrambena, automobilska i tekstilna.

Prema popisu iz 2001. godine, Argentina je imala populaciju od 36.260.130 stanovnika, a prema preliminarni mrezultatima popisa stanovništva iz 2010. godine ima 40.091.359 stanovnika. Po broju stanovnika zauzima 3. mjesto u Južnoj Americi i 33. u svijetu. Gustoća naseljenosti iznosi 15 stanovnika po kvadratnom kilometru površine što je znatno ispod svjetskog prosjeka od 50 stanovnika po istoj površini. Stopa rasta stanovnika u 2010. bila je procijenjena na 1,03% na godišnjem nivou, sa stopom nataliteta od 17,7 živorođenih i stopom smrtnosti od 7,4 umrlih na 1.000 stanovnika. 
Kao i druga područjima Novog svijeta, kao što su SAD, Kanada, Australija, Brazil i dr., i Argentina se smatra zemljom useljenika. 
Argentinsko stanovništvo je uglavnom mješavina različitih nacionalnih i etničkih grupa, dominantno potomaka italijanskih i španskih doseljenika koji zajedno čine oko 88% populacije. Valovi doseljavanja iz mnogih evropskih zemalja stigli su u Argentinu krajem 19. vijeka i početkom 20. vijeka: Velšani, Nijemci, Francuzi, Britanci, Irci, Poljaci, Rusi, Ukrajinci, Hrvati, Srbi i drugi, te manji broj azijskih doseljenika.

Izvorno indijansko stanovništvo broji oko 700 000 pripadnika koncentriranih uglavnom na sjeveroistoku, sjeverozapadu i jugu zemlje. No i u tim krajevima veći uticaj imaju mestici miješanog evropskog i indijanskog porijekla iako čine oko 40% stanovništva u domorodačkim područjima.

Među religijama prevladava katoličanstvo, koje država podupire iako nije službena religija. Osim katolika, postoji i veći broj pripadnika židovske religije i protestanata.

Argentinski obrazovni sistem se sastoji od četiri nivoa:

Argentinska država garantuje univerzalno, sekularno i besplatno obrazovanje za sve nivoe. Odgovornost za obrazovni nadzor organizuje se u saveznim i pojedinačnim pokrajinskim državama. Posljednjih decenija uloga privatnog sektora rasla je u svim obrazovnim fazama.




#Article 114: Jordan (268 words)


Hašemitska Kraljevina Jordan (, al-Urdun) je arapska država na Bliskom Istoku. Na sjeveru graniči sa Sirijom, sa Irakom na sjevero-istoku, Saudijskom Arabijom na jugu i na istoku, sa Izraelom i palestinskim teritorijama na zapadu. Mrtvo more se nalazi na granici Jordana i Izraela i dijeli Akabski zaliv zajedno sa Izraelom, Saudijskom Arabijom i Egiptom. 

Jordan je poznati region još u starom vijeku. Često je mijenjao vladare. Prvo Egipćane, zatim Asirsko-babilonsku državu, Perzijsko carstvo, Aleksandrovo carstvo, Rimsko carstvo, Bizantijsko carstvo. U 7. vijeku je pao pod Arabljansku vlast, te počinju primat islam. U 11. vijeku dolazi pod vlast Seldžuka. Nakon Prvog svjetskog rata pripao je Engleskoj. Nezavisan od 1946 godine. Imao je nekoliko ratova s Izraelom gdje je izgubio dosta teritorija.

Podjeljen je na 8 dijelova.

Jordan ima površinu od 97.745 km2, dok stanovnika ima oko 4.800.000. Nalazi se u jugozapadnoj Aziji na Arabijskom poluostrvu. Izlazi na Mrtvo more. Graniči sa Saudijskom Arabijom, Sirijom, Izraelom, te Palestinskim teritorijama. Glavni grad je Aman, a među ostalim poznatim gradovima su Zerka, Irbid i Naib. Preko obje strane nalaze se potopline. Visina najvišeg vrha je 1.755 m nadmorske visine. Klima je pustinjska i suptropska.

Iako se Jordan razvija, monarhija još uvijek igra veliku ulogu u politici, što utiče na razvoj privrede i industrije. Jak kapital posjeduju SAD, Njemačka i Saudijska Arabija. Najveću ulogu u razvoju zemlje ima industrija, pa tek onda poljoprivreda. Oko 15% zemlje je obradivo, mada se u posljednje vrijeme sve više radi na razvoju vještačkog navodnjavanja. Poljoprivredne kulture uključuju pšenicu, ječam, masline, limun, paradajz, banane, smokve i duhan. U rudna bogatstva spadaju fosfati, so, nafta, željezna ruda i mangan. 




#Article 115: Jemen (868 words)


Jemen (arapski: اَلْيَمَنُ), službeno Republika Jemen (arapski: اَلْجُمْهُورِيَّةُ ٱلْيَمَنِيَّةُ), je država koja se nalazi na jugu Arapskog poluostrva u jugozapadnoj Aziji. Sa površinom od 527.970 kvadratnih kilometara (203.850 kvadratnih milja), druga je država po veličini na Arapskom poluostrvu. Graniči se sa Saudijskom Arabijom na sjeveru i Omanom na istoku, dok izlazi na Crveno more na zapadu i Adenski zaliv na jugu. Teritorija Jemena obuhvaća više od 200 ostrva, uključujući i ostrvo Sokotra u Arapskom moru. Glavni grad Jemena je Sanaa. Jemen je član Arapske lige, Pokreta nesvrstanih, Ujedinjenih nacija i Organizacije islamske saradnje.

Tokom antičkog perioda na teritoriji današnjeg Jemena se nalazilo Sabejsko kraljevstvo, trgovačka država koja je cvjetala više od hiljadu godina i obuhvaćala dijelove teritorije Etiopije i Eritreje. Ovaj region je 275. godine došao pod vlast jevrejske Kraljevine Himjar. Islam se brzo proširio u 7. stoljeću kada su jemenske trupe bile su presudne u ranim islamskim osvajanjima. Od 9. do 16. stoljeća, ovom teritorijom vlada dinastija Rasulid. Početkom 20. stoljeća zemlja je podijeljena između Osmanlijskog i Britanskog carstva, nakon čega je osnovana Mutaveklijska Kraljevina Jemen. Ona je nakon državnog udara 1962. godine postala Arapska Republika Jemen. Južni Jemen je ostao britanski protektorat do 1967. godine kada je postao nezavisna komunistička država. Dvije Jemenske države ujedinile su se u današnju Republiku Jemen 1990. godine.

Od 2011. godine Jemen se nalazi u političkoj krizi koja je započela uličnim protestima protiv siromaštva, nezaposlenosti, korupcije i plana predsjednika Saleha da izmijeni ustav Jemena i ukine ograničenje predsjedničkog mandata čime bi sebe učinio doživotnim predsjednikom. Predsjednik Saleh je odstupio i predsjedničke ovlasti su prenijete na potpredsjednika Abdrabbuha Mansura Hadija koji je formalno izabran za predsjednika 21. februara 2012. godine. Potpuno odsustvo centralne vlade tokom procesa tranzicije je dovelo do oružanog sukoba između hutske militantne grupe Ansar Allah i snaga al-Islah. U septembru 2014. godine Huti su zauzeli Sanu uz pomoć svrgnutog predsjednika Saleha i deklarisali sebe kao nacionalnu vladu nakon državnog udara. Nakon ubistva Saleha u decembru 2017. godine došlo je do novog građanskog rata i saudijske vojne intervencije čiji je cilj vraćanje Hadijeve vlade.

Jemen se nalazi na krajnjem jugozapadu Arapskog poluostrva. Plodnija je od ostalih zemalja Srednjeg istoka, s dobrim obradivim tlom u zapadnim visoravnima gdje redovno pada kiša. Obala i gorje na istoku su vrući, suhi i ogoljeli. U Jemenu se ističu dva planinska lanca: Tibämat aš šam iz smjera S-J i Hadramaut iz smjera I-Z. Država je siromašna rijekama i slatkom vodom. U Adenskom zalivu se nalazi i jedino veće ostrvo Sokotra.

Republika Jemen je administrativno podijeljena na 20 muhafaza (pokrajina, guvernata), te na posebnu teritoriju glavnog grada Sane, koji ima poseban status.

Veći gradovi u Jemenu su:

Današnja država Jemen nastala je 1990. ujedinjenjem Arapske Republike Jemen i Demokratske Narodne Republike Jemen. Na području jugozapadnog djela Arapskog poluotoka u starome vijeku bilo je nekoliko gradova-država visoke kulture i civilizacije. U ranome srednjem vijeku Jemenom su vladali Etiopljani i Perzijanci, a od 630. Arapi. Pod osmanskom vlašću od 1517. do početka 18. vijeka, kada na vlast dolazi jemenski imam. Sredinom 19. vijeka Aden su zauzeli Britanci i proširili se u unutrašnjost zemlje. Samostalna kraljevina proglašena je 1917., ali južni dio zemlje ostao je pod britanskom vlašću. Godine 1959. osnovana je Federacija Južnoarapskih Emirata, a nakon odlaska Britanaca 1967. proglašena je samostalna republika Južni Jemen. Godine 1972. izbio je rat između dviju   jemenskih država. Kasniji sukobi doveli su do novog rata 1979., a potom su uslijedili pregovori koji su prethodili njihovu ujedinjenju. Godine 1994. izbio je građanski rat između sjevernjačkih i južnjačkih snaga u kojem je Sjever pobijedio i učvrstio vlast u cijeloj državi.

Od februara 2004. godine Jemen je podijeljen na dvadeset provincija (arapski muhafazah) i jednu općinu.

Također su postojale različite administrativne podjele dvije jemenske države, prije 1990, godine. Po dobivanju nezavisnosti Južni Jemen je podijeljen na šest provincija (guvernata) (arapski muhafazat). Granice provincija su ugrubo pratile prirodne karakteristike terena, a označene su rimskim brojevima. Sve do 1980. Sjeverni Jemen je bio podijeljen na guvernate. Te godine zemlja je bilaa reorganizovana na osam provincija (liwa).

Većina Jemenaca su Arapi muslimani, pripadnici različitih plemena. Svako ima svojeg šeika i vlastite običaje, nošnju i folklor. Unutar plemena živi se u velikim, čvrsto povezanim proširenim obiteljima. Isti dom obično dijeli generacija iste obitelji. Plemenska tradicija posebno je jaka u Sjevernom Jemenu.

U Jemenu se govori 10 jezika od kojih su svi živi. Standardni arapski je nacionalni jezik.

U daljem tekstu slijedi popis jezika koji se govore u ovoj zemlji (cifre iza imena jezika pokazuju broj govornika): bathari, hadrami arapski, 300.000 (1995), hobyót, Judeojemenski arapski 1.000 (1995 H. Mutzafi), Južnojemenski arapski 6.760.000 (1996), mehri 70.600 (2000), Sjevernojemenski arapski 7.600.000 (1996), sokotranski 57.000 (1990 popis)., Standardni arapski, Zaljevski arapski 10.000.

Najpopularniji sport u Jemenu je nogomet. Jemenska nogometna reprezentacija takmiči se u ligama u okviru FIFA i AFC. U zemlji također postoje brojni nogometni klubovi koji se takmiče u nacionalnim ili međunarodnim ligama.

Jemenske planine pružaju brojne mogućnosti za sportove na otvorenom, s druge strane jemenska obala i otoci Socotra također pružaju brojne mogućnosti za sportove na vodi.

Posebno je interesantan skok preko kamila, sport popularan među plemenima Zaraniq na zapadnoj obali Jemena, na pustinjskoj ravnici uz strane Crveno more. Takmičari pokušavaju preskočiti što veći broj kamilaa poredanih jedne uz drugu. 




#Article 116: Pariz (12119 words)


Pariz (fra. []) glavni je grad Francuske i regiona Île-de-France, a ima oko 2.193.031 stanovnika, dok šire gradsko područje broji oko 10 miliona stanovnika. U starijim tekstovima na latinskom jeziku grad se naziva Lutetia. Rijeka Seine dijeli grad na sjeverni (rive droite - desna obala) i južni dio (rive gauche - lijeva obala). Okružen vanjskim prstenom autoputa (fr. Boulevard périphérique), Pariz je podijeljen na 20 arondismana, dok su mjesta u predgrađu, tzv. banlieue, samostalne jedinice i upravno ne pripadaju Parizu. Pariz je političko, kulturno, naučno i privredno središte države, ali i međunarodni centar mode, kulture i umjetnosti. Jedan je od turistički najposjećenijih gradova svijeta. U gradu se nalaze tri aerodroma, šest željezničkih stanica, te sjedišta UNESCO-a, OECD-a i Međunarodne trgovinske komore (ICC).

Gradsko područje Pariza ima površinu od 105,4 km2. Šire gradsko područje prostire sa na površini od 14.518 km2. Prosječna nadmorska visina iznosi 65 m. Pariz je na istoku i zapadu okružen dvjema gradskim šumama. Lociran je u na sjever iskrivljenom luku rijeke Seine i uključuje dva otoka, Île Saint-Louis, i veći, Île de la Cité, koji formiraju najstariji dio grada. Ukupno, grad je relativno ravan, s najnižom tačkom na 35 m iznad nivoa mora. Pariz ima nekoliko čuvenih brda, od kojih je najviše Montmartre.

Pariz se nalazi u umjerenoj klimatskoj zoni i ima tipičnu zapadnoevropsku, okeansku klimu, pod utjecajem strujanja iz sjevernog Atlantika. Godišnja prosječna temperatura iznosi 10.8 °C, a prosječna godišnja količina padavina je 649.6 mm. Najtopliji mjesec je juni s prosječnom temperaturom od 18.4 °C, najhladniji mjesec je januar s 3.5 °C. Najviše padavina je u maju (65 mm), a najmanje u augustu (prosječno 43 mm). Temperatura se u Parizu redovno mjeri od 1873. godine. Najniža dosad izmjerena temperatura bila je -23.9 °C 10. 12. 1879. Najviša temperatura od 40.4 °C izmjerena je 28. 7. 1947. u Parc Montsourisu.

Parisko korito čini veliki stepenasti, slojeviti krajolik. Zdjelastog oblika, ovdje jedan u drugom leže slojevi iz mezozoika i paleogena (koji se prije nazivao tercijar), izrađeni erozijom u daleko rasprostranjen stepenast krajolik, čiji se stepenici šire prema vani. Samo se u istočnom dijelu rubom ovih stepenika oko Saône-Furche prostiru tektonske linije. One čine strme padine Plateaus von Langres i Côte-d’Or (do 636 m), koje su poznati vinogradarski krajevi i koje leže u zavjetrini i na osunčanom položaju.

Izvjesne neravnomjernosti primjetne su u sjevernom dijelu, gdje su zemljani slojevi savršeniji nego na zapadu. Nešto veće izdizanje istočnog krila proizvelo je velike razlike u nadmorskoj visini i markantnu formaciju stepenika. Prema unutrašnjosti Pariskog bazena bitan sloj čini eocenski krečnjak, na kojem leži Île-de-France, šire područje Pariza.

Rijeka Seine povezuje Pariz s unutrašnjošću Francuske (Bourgogne), te s kanalom La Manche. Rijeka je važan faktor za postanak i razvoj grada, čiji su začeci na nekada brojnim riječnim otocima. Seine dijeli grad na dva različita dijela: sjeverni dio (rive droite), uglavnom organiziran sa sjedištima trgovine i finansija, te južni dio (rive gauche), s umjetničkim četvrtima kao Quartier Latin, te dijelovima planiranim za stanovanje.

U centru grada se nalazi ostrvo Île de la Cité, koje je bilo naseljeno još u antičko doba. 1584. godine kralj Henrik III povezuje ga s tri manja močvarna zapadna ostrvaa. Time se površina Pariza od početnih 8 ha povećava na 17 ha. Prodajom zemljišta i planskom gradnjom trga Place Dauphine kralj omogućava finansiranje i gradnju prvog mosta (Pont Neuf), te povezuje obalu Seine s ostrvomm. Ostrvo Île Saint-Louis također je nastalo spajanjem manjih ostrva Île aux Vaches i Île Notre Dame. 1614. godine graditelj Christophe Marie, po nalogu Luja XIII, spaja drugu obalu s ostrvom, zatrpavajući tok Seine, gradeći zidove keja i mostove. Na tom se području u početku grade kuće za zanatlije i trgovce, a od 1638. godine luksuzne palače za visoke kraljeve dostojanstvenike. Gradnja je vršena po planu s ravnim ulicama, koje su i danas prepoznatljive.

Bivše ostrvo (zapravo nasip) Île aux Cygnes (Labuđe ostrvo) 1773. godine manevarskim poljem francuske vojske povezano je sa Champ de Mars. 1825. godine nedaleko od Eiffelovog tornja nasuta je brana, na kojoj je kasnije izgrađena kopija Kipa slobode. Nasip danas služi kao temelj za most Bir-Hakeim i vijadukt, preko kojeg vozi linija pariskog metroa.

Najviši brežuljak u Parizu je Butte Montmartre s visinom od 129 m. Na njemu je izgrađena žičara Funiculaire de Montmartre. Na sjevernim obroncima uzgaja se vinova loza.

Grad se razvija polovinom 3. stoljeća p. n. e. iz keltskog naselja Lutecija (Lutetia), u kojem je živjelo pleme Parisii, na otoku na rijeci Seine, današnjem Île de la Citéu. Prvo pisano spominjanje grada datira iz 53. p. n. e. u šestoj knjizi Julija Cezara o galskim ratovima (De Bello Gallico). Nakon što su se rimske trupe 52. p. n. e. drugi put približile gradu, Parisii ruše mostove i pale Luteciju. Rimljani zauzimaju otok i na lijevoj obali, na brežuljku Montagne-Sainte-Geneviève, grade naselje u kojem su bile terme, forum i amfiteatar. Grad se u Rimskom Carstvu naziva Civitas Parisiorum ili Parisia, ali ostaje u tadašnjoj Galiji bez posebne važnosti.

Nakon propasti Rimskog Carstva na području današnjeg Pariza nastaju uglavnom sakralne građevine. Franački kraljevi dograđuju bivše palače rimskih vladara, te tako na Île de la Citéu tokom stoljeća nastaje dio koji se danas zove Palais de la Cité. Najstariji sačuvani dio Palais de la Citéa jesu kapela Sainte-Chapelle, koju je u prvoj polovini 13. stoljeća, za vrijeme vladavine Luja IX, izgradio Pierre de Montreuil, te tzv. Bonbec tornjevi na sjevernom dijelu fasade. Pored njih, naknadno izgrađeni tornjevi, Tour d’Argent (Srebrni toranj) i Tour de César, sagrađeni su pod vladavinom Filipa IV. U 19. stoljeću dograđen je toranj sa satom Tour de l’Horloge. Iza tornjeva se nalazi dio nazvan po upraviteljima palače (fr. concierge), Conciergerie, koji od 1400. služi kao zatvor, a za vrijeme Revolucije u njemu su držani zatvorenici osuđeni na smrt giljotinom. Već nakon 1358. Palais de la Cité prestaje biti kraljevska rezidencija i pretvara se u Hôtel Saint-Pol. Rezidencija se prebacuje u istočni dio Pariza, u gradić Vincennes, gdje je već 1190. pod vladavinom Filipa II izgrađena tvrđava za zaštitu Louvrea.

Za vrijeme vjerskih ratova između 1562. i 1598. grad ostaje u katoličkom posjedu. U Bartolomejskoj noći 24. augusta 1572. naredbom Katarine Medici ubijeno je hiljade hugenota. Uredbom Luja XIV uvedena je ulična rasvjeta, moderniziran vodovod i izgrađene bolnice Invalides i Salpêtrière. Njegovom naredbom srušene su gradske zidine, a na njihovom mjestu izgrađena Nouveau Cours, ulica u obliku prstena, na mjestu koje je danas poznato kao Grands Boulevards. Kraljevska rezidencija prebačena je u Versailles. Ipak, Pariz ostaje politički centar Francuske, što je rezultiralo velikim brojem stanovnika i vodećom privrednom ulogom u zemlji.

Po izbijanju Francuske revolucije 1789. parisko stanovništvo izborilo se za ukidanje monarhije i uvođenje Prve francuske republike. Radi zaštite grada, 1844. grade se nove zidine na mjestu današnjeg Boulevard périphériquea. S dužinom 39 km, 94 bastiona i 16 fortifikacija to je najveća utvrda na svijetu.

Pariz je 1855, 1867, 1878, 1889, 1900. i 1937. bio organizator svjetskih izložbi, koje su imale kulturni i politički značaj za grad. Katastrofalni tok rata 1870–1871. donio je kraj Drugog carstva. Poslije njemačke opsade grad je kapitulirao, nakon čega se 1871. formira Pariska komuna. Nju su činili radnici, zanatlije i sitni građani, a nastala je kao protest protiv konzervativne provizorne vlade Republike. Vrijeme Treće republike prije 1914. vrijeme je privrednog i kulturnog procvata u Belle Époqueu, čiji se stil gradnje očituje na stanici Gare de Lyon, na Mostu Aleksandra III i stanicama metroa. Godine 1900. i 1924. Pariz je bio domaćin Ljetnih olimpijskih igara.

Godine 1921. Pariz je imao gotovo tri miliona stanovnika, što je najveći broj u njegovoj historiji. Gradnja stanova nije više mogla pratiti potražnju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata grad je od juna 1940. do oslobođenja 25. augusta 1944. bio pod njemačkom opsadom, ali je ostao pošteđen velikih razaranja.

Studentska revolucija i masovni štrajkovi trajali su u maju 1968. Godine 2005. dogodili su se sukobi između mladih useljenika u predgrađima Pariza. Nemiri su se kasnije raširili na druge gradove u Francuskoj.

Opis: Ispod plave glave štita, ukrašene zlatnim ljiljanima, plovi na plavom dnu štita i crvenoj pozadini srebrni brod s punim, srebrnim jedrom.

Žig iz 1210. prikazuje jedrenjak, što upućuje na osnivanje grada na ostrvu Île de la Cité. Grb je poznat od 1358. Glava štita s burbonskim ljiljanima predstavljala je širenje grbova dobrog grada. Poznate su različite varijante grba: sa zidinama, s izrekom Fluctuat nec mergitur (Bacan/a/ valovima, on/a/ ne tone) na zlatnoj traci ispod štita. Poznat je i grb s tri jedrenjaka.

Broj stanovnika u Parizu u antičko doba i u srednjem vijeku, zbog mnogobrojnih ratova, epidemija i nedostatka hrane povremeno se smanjuje. Tako je 1832. zbog epidemije kolere u Parizu umrlo 20.000 ljudi. Tek industrijalizacijom u 19. stoljeću dolazi do porasta broja stanovnika. 1846. godine u Parizu živi oko milion stanovnika. Broj se do 1876. udvostručio, a 1921. prelazi 3 miliona, što je, historijski gledano, najveći broj stanovnika u Parizu.
 
Na popisu iz 1999. bilo je 2.125.246, stanovnika, što je najmanji broj stanovnika od historijskog maksimuma od 2,9 miliona iz 1921. Gubitak gradske populacije odražava iskustvo i drugih središnjih gradova u razvijenom svijetu koji nisu širili svoje granice. Glavni faktori u procesu jesu značajno smanjenje veličine porodice i dramatične migracije prema predgrađima od 1962-75. Emigraciju su uvjetovali deindustrijalizacija, visoke stanarine, gentrifikacija mnogih unutrašnjih četvrti, transformacija stambenih prostora u urede i veće obilje u zaposlenim porodicama. Gubitak gradskog stanovništva u Parizu jedan je od najvećih u međunarodnim okvirima i najveći među svim gradovima koji imaju više od 2.000.000 stanovnika. Gubici gradskog stanovništva za grad generalno su negativno percipirani. Gradska uprava nastoji preokrenuti trend s ponešto uspjeha, te je procjena populacije u julu 2004. pokazala porast, prvi put nakon 1954, dosegnuvši ukupno 2.144.700 stanovnika.

Danas u Parizu živi oko 2 miliona ljudi, dok je broj stanovnika u okolini Pariza 2007. godine iznosio 11,8 miliona.

Pariz je jedan od najgušće naseljenih gradova na svijetu. Gustoća, bez vanjskih šumovitih parkova (Bulonjska šuma i Vensenska šuma), na službenom popisu 1999. iznosila je 24.448 stanovnika po km2, što se može uporediti samo s nekim azijskim megalopolisima. Čak i uključivši dva šumska područja gustoća je 20.164 stanovnika po km2, kao peta najgušće naseljena općina u Francuskoj iza Le Pré-Saint-Gervaisa, Vincennesa, Levallois-Perreta i Saint-Mandéa, sve rubna područja središta Pariza. Najrjeđe naseljene četvrti su zapadni i središnji uredsko-administrativni arondismani. Gradsko stanovništvo najgušće je u sjevernim i istočnim arondismanima. 11. arondisman imao je 1999. gustoću od 40.672 stanovnika po km2, dok su neke istočne četvrti istog arondismana imale gustoću blizu 100.000/km2.

Grad Pariz pokriva područje mnogo manje od cijele urbane zone kojoj je središte. Trenutno, pariska stvarna urbanizacija, koju definira pôle urbain (gradsko područje) statistička zona, pokriva 2.723 km2, ili područje oko 26 puta veće od samoga grada. Uprava pariskog urbanog rasta podijeljena je između samoga grada i okolnih departmana. Parizu najbliži prsten sa tri susjedna departmana ili Petite couronne (mali prsten), potpuno je zasićen rastom grada, dok je daljni vanjski prsten sa četiri departmana, Grande couronne, pokriven urbanizacijom samo u unutrašnjim područjima. Tih osam departmana stvaraju veću administrativnu regiju Île-de-France, koja je većinom ispunjena pariskim urbanim područjem.

Pariska aglomeracija pokazala je stalan rast od kraja francuskih vjerskih ratova, kasnog 16. stoljeća, uz povremena opadanja za vrijeme Francuske revolucije i Drugog svjetskog rata. Prigradski razvoj ubrzao se u zadnje vrijeme: s procjenom od ukupno 11,4 miliona stanovnika 2005, regija Île-de-France pokazuje dvostruko veću stopu rasta u odnosu na 1990. Danas je to jedna od najvećih aglomeracija na svijetu.

Prema zakonu, francuski popisi ne postavljaju pitanja o etničkoj pripadnosti i religiji, ali zahtijevaju podatke o zemlji rođenja. Iz tih podataka moguće je odrediti da su Pariz i metropolitansko područje jedno od kulturno najraznolikijih područja u Europi. U popisu 1999., 19,4% ukupne populacije rođeno je izvan kontinentalne Francuske. Na istom popisu, 4,2% populacije urbanog područja Pariza bili su nedavni imigranti (osobe koje su se uselile u Francusku između 1990. i 1999), većinom iz kontinentalne Kine i Afrike.

Prvi val međunarodne migracije prema Parizu započeo je najranije 1820-ih godina, s dolaskom njemačkih seljaka koji su bježali od poljoprivredne krize u Njemačkoj. Slijedilo je nekoliko valova imigracije koji se nadovezuju do danas: Italijani i srednjoevropski Židovi za vrijeme 19. stoljeća, Rusi nakon Ruske revolucije 1917, Armenci u bijegu od genocida u Otomanskom carstvu, građani francuskih kolonija za vrijeme Prvog svjetskog rata i kasnije Poljaci između dvaju ratova, Španci, Italijani, Portugalci i sjeverni Afrikanci od 1950-ih do 1970-ih, sjevernoafrički Židovi, nakon stjecanja nezavisnosti država u kojima su živjeli, te otada Afrikanci i Azijci.

Oko 80% stanovnika grada je kršteno, a oko 75% izjašnjava se katolicima. To su najvećim dijelom rimokatolici, a manji dio čine pripadnici armenske i ukrajinske crkve. Pariski biskup nadležan je i za katolike istočnog obreda.
 
U Parizu su 94 katoličke župe, 15 grčko-pravoslavnih i ruskih pravoslavnih crkava, 6 rumunskih crkava, 7 sinagoga za oko 220.000 Židova i 19 džamija za oko 50.000 muslimana (uglavnom sunita). Nešto oko 12% katolika i 15% Jevreja prakticira vjeru.

Pariz, sa svojim nepromijenjenim administrativnim granicama od 1860. godine, jedan je od rijetkih gradova koji se nije razvio politički u skladu s demografskim rastom. O tome se trenutno raspravlja u planovima za Grand Paris (Veliki Pariz), koji bi svoje administrativne granice proširio na veći dio svoje urbanizirane zone.

Kao glavni grad, Pariz je sjedište francuske vlade. Za izvršnu vlast, dva glavna službenika imaju svaki svoju službenu rezidenciju, gdje su im smješteni i uredi.
Predsjednik Francuske boravi u Elizejskoj palači u 8. arondismanu, dok premijer ima sjedište u Hôtel Matignon u 7. arondismanu. Vladina ministarstva smještena su u raznim dijelovima grada, mnoga u 7. arondismanu.
Dva doma francuskog parlamenta na lijevoj su obali. Gornji dom, ili Senat, smješten je u Palais du Luxembourg u 6. arondismanu, dok je značajniji donji dom, Nacionalna skupština, u Palais Bourbonu, u 7. arondismanu. Predsjednik senata, druga najviša funkcija nakon predsjednika republike, ima ured u Petit Luxembourg, manjoj palači koja je aneks palače Luxembourg.

U Parizu su, također, i najviši francuski sudovi. Francuski kasacijski sud, najviši sud u pravosudnom sistemu, koji preispituje krivične i civilne postupke, smješten je u Palači pravde na Île de la Citéu, dok je Državni savjet, koji pruža pravne savjete izvršnoj vlasti i djeluje kao najviši sud u upravnom sistemu, smješten u Palais Royalu u 1. arondismanu. 
Ustavno vijeće, savjetodavno tijelo s konačnim ovlastima za ustavnost zakona i vladinih dekreta, također djeluje u Palais Royalu.

Pariz je bio općina od 1834. godine (također i nakratko između 1790-95). Pri podjeli Francuske na općine 1790. (za vrijeme Francuske revolucije), i ponovo (1834), Pariz je bio grad upola manji u odnosu na danas, ali su 1860. pripojene susjedne općine, neke potpuno, radi stvaranja nove administrativne karte s 20 arondismana, koje grad ima i danas. Takva općinska podjela stvara spiralu u smjeru kazaljke na satu, s 1. arondismanom u samom središtu.

Svaki od 20 pariskih arondismana ima direktno izabrano vijeće (conseil d'arrondissement), koje bira načelnika arondismana. Izbor članova iz savjeta svakog arondismana stvara Vijeće Pariza (Conseil de Paris), koje bira gradonačelnika Pariza.

U srednjevjekovno doba Parizom je upravljala općina koju su birali trgovci, čiji je glavar bio vođa trgovaca. Osim što je regulirao gradski promet robom, on je bio odgovoran i za neke javne dužnosti, kao nadgledanje gradskih zidina i čišćenje ulica. Kreiranje funkcije pariskog civilnog upravitelja u 13. stoljeću znatno je smanjilo dužnosti i ovlasti vođe trgovaca. Kao direktni predstavnik kralja, u ulozi koja donekle podsjeća na prefekta kasnijih godina, upravitelj Pariza (prévôt) nadgledao je primjenu i izvršenje zakona i reda u gradu i okolnom okrugu (prévôté) iz svog ureda u Grand Châteletu. Mnoge ovlasti iz ureda obaju upravitelja prebačene su nakon osnivanja, 1667. godine, na ured generalnog namjesnika policije. Stoljećima su se prévôt i upravitelji Châteleta sukobljavali s upraviteljima Hôtel de Villea oko jurisdikcije, tj. s gradskom upravom koja je obuhvatala i kartinijere (quartiniers), od kojih je svaki bio odgovoran za jednu od 16 četvrti (koje su bile podijeljene na četiri cinquantaines, svaka sa svojim senkantenijerom /cinquantainier/ na čelu, a one su dalje podijeljene na dizene /dizaines/, kojima su upravljali dizenijeri /dizainiers/): 
Iako su kroz 18. stoljeće takvi izbori postali samo ceremonijalni, birajući kandidate koje je već izabrala kraljevska vlada, sjećanje na stvarnu općinsku neovisnost ostalo je snažno: Hôtel de Ville nastavio je biti značajan u svijesti buržujskih Parižana, sa znatno većim utjecajem od stvarne uloge u upravi grada.

Posljednji pariski upravitelj trgovaca (prévôt des marchands) ubijen je 14. jula 1789, nakon pada Bastilje. Pariz je službeno postao općina stvaranjem administrativne podjele 14. decembra 1789, te je 9. oktobra 1790. privremena revolucionarna gradska uprava zamijenjena prvim općinskim ustavom i vladom. Kroz nemire tokom Termidorskog prevrata 1794. postalo je jasno da je revolucionarna nezavisnost Pariza prijetnja bilo kojoj vladajućoj snazi. Ured gradonačelnika ukinut je iste godine, a općinsko vijeće godinu dana kasnije.

Premda je ono obnovljeno 1834, dobar dio 19. i 20. stoljeća Pariz je, zajedno s većim departmanom Seine, kojem je tada bio centar, bio pod direktnom kontrolom državnog prefekta Seine, nadležnog za generalne poslove. Državni prefekt policije bio je nadležan za policiju u istoj jurisdikciji. Osim u nekoliko kratkih slučajeva, grad nije imao gradonačelnika do 1977, pa je pariska policijska prefektura i danas pod državnom kontrolom.

Unatoč svojoj dvojnoj egzistenciji kao općina i departman, Pariz ima jedinstveno vijeće koje upravlja obama subjektima. Vijeće Pariza, kojim predsjedava gradonačelnik Pariza, zasjeda i kao općinsko vijeće (conseil municipal) ili kao vijeće departmana (conseil général), ovisno o predmetu rasprave.

Pariska savremena administrativna organizacija još uvijek sadrži tragove jurisdikcije bivšeg departmana Seine. Prefektura policije (koja upravlja i vatrogasnim brigadama), npr., još uvijek ima nadležnost na petite couronne, susjedna tri departmana za neke operacije, kao što su protivpožarna zaštita ili spašavanja, i još je pod upravom francuske vlade. Pariz nema općinske policijske snage, premda ima vlastitu brigadu kontrolora prometa.

Kao dio općenacionalnih administrativnih nastojanja konsolidacije regionalnih ekonomija 1961, Pariz je kao departman postao glavni grad nove regije, Distrikta Pariza, preimenovane u regiju Île-de-France 1976, koja obuhvata pariski i još 7 najbližih departmana. Članovi regionalnog vijeća od 1986. biraju se na direktnim izborima. Prefekt pariskog departmana (koji je do 1968. služio kao prefekt departmana Seine) također je i prefekt regije Île-de-France, premda je ta funkcija izgubila mnoge ovlasti stvaranjem ureda gradonačelnika Pariza 1977.

Tek rijetke od nabrojenih promjena uzele su u obzir postojanje Pariza kao aglomeracije. Za razliku od većine francuskih većih urbanih područja, kao što su Lille i Lyon, u Parizu nema međuopćinskog (intercommunal) entiteta u pariskom urbanom području, niti međuopćinskog vijeća koji bi rješavali probleme gustog urbanog jezgra regije u cjelini. Parisko otuđenje od svojih predgrađa i danas je problem, te prema mnogima, glavni razlog građanskih nemira, kao što je pobuna u predgrađima 2005. Direktna posljedica tih nesretnih događaja jesu prijedlozi za efikasniju metropolitansku strukturu, koja bi pokrila Pariz i neka od predgrađa, od socijalističke ideje o labavoj metropolitanskoj konferenciji (conférence métropolitaine) do desničarske ideje o više integriranom Velikom Parizu (Grand Paris).

Pariz je grad znamenitosti, prepun vrijednih vjerskih i svjetski poznatih građevina, ulica, trgova i parkova. Ima oko 160 muzeja, oko 200 umjetničkih galerija, 100 pozorišta, preko 650 kina i više od 10.000 restorana. Kulturna ponuda je raznovrsna: od brojnih koncerata, izložbi, muzičkih i filmskih festivala i modnih revija do sportskih takmičenja. Kompleks dvorca Fontainebleau, dvorac Versailles i obala Seine u Parizu stavljeni su na UNESCO-vu listu spomenika svjetske kulturne baštine (1979, 1981. i 1991. godine, respektivno). Pariz je 1989. godine bio proglašen za Evropski glavni grad kulture.

Uvjetovano tradicijom centralizma, sve važnije pozorišne i baletne kuće imaju svoje sjedište u Parizu. Program se objavljuje u Pariscopeu ili u Officiel des Spectacles, koji se mogu dobiti u svakom kiosku. Ulaznice za predstave mogu se dobiti s velikim popustom od 13 sati na sami dan predstave na pozorišnim kioscima (Kiosque Théâtre) kod željezničke stanice Gare Montparnass ili crkve La Madeleine).

Opéra Garnier ili Palais Garnier (danas Opéra National de Paris) najveća je pariska i ujedno najveća svjetska operna kuća (11.237 m2), otvorena 1875 (historijska pariska opera), koja teži klasičnom repertoaru i baletskim predstavama. U njenom sastavu djeluje i Ballet de l'Opéra de Paris i baletna škola.

Savremena Opéra Bastille, s miješanim moderno-klasičnim programom, otvorena je 1989. Ističe se modernom scenografijom i tehnikom. Sredinom 19. stoljeća bile su aktivne još dvije operne kuće: Opéra-Comique (koja postoji i danas) i Théâtre Lyrique (koja je u moderno doba promijenila profil i naziv u Théâtre de la Ville).

Comédie-Française ili Théâtre Français sa svojim pozorišnim ansamblom čine bivši Moliereov Illustre Théâtre i druge glumačke grupe sa dugom tradicijom. Igra se klasični repertoar.

Théâtre des Champs-Élysées koji je od 1911. do 1913. sagradio Auguste Perret po planovima Henryja van de Veldea, pobudio je početkom 20. stoljeća veliko interesovanje svojom arhitekturom i skandaloznim predstavama. U muzičkom i koncertnom pogledu to je sjedište velikih orkestara, Orchestre National de France i Orchestre Lamoureux, kao i baza Bečke filharmonije u Francuskoj.

Pažnju privlače i programi Théâtre du Châteleta na Place du Châteletu i njemu nasuprot smještenog gradskog pozorišta, Théâtre de la Villea.

Savremene komedije u sklopu tzv. bulevarskog pozorišta i vodvilji izvode se u bezbrojnim malim teatrima, kao što je Théâtre des Bouffes-Parisiens, koji je osnovao Jacques Offenbach 5. jula 1855. Teatar je ime dobio po Opéri bouffe – komičnoj operi, kako je Offenbach nazivao mnoga svoja djela.

Ljubiteljima revijskog pozorišta preporučuju se predstave u Moulin Rougeu, Lidu i Paradis Latinu.

Moulin Rouge je 6. oktobra 1889. otvorio Joseph Oller, vlasnik varijetea L’Olympia. Ime je dobio po markantnoj izvedbi crvenog mlina na krovu. Postao je poznat po svojim kankan i chahut plesačicama. Jednostavnije, ali erotičnije jesu performanse u Folies Bergèreu.

Rock-koncerti organiziraju se u dvoranama Zénith u Parc de la Villetteu i dvorani Bercy. Zénith je građena 1983. inicijativom tadašnjeg ministra kulture Jacka Langa po planu arhitekata Philippea Chaixa i Jean-Paula Morela. Otvorena je 12. januara 1984. koncertom francuskog pjevača Renauda.

Arènes de Lutèce važi za najstariju građevinu u Parizu. Rimski amfiteatar nalazi se u ulici Rue Monge u 5. arondismanu. Arena potječe iz 1. stoljeća i bila je u upotrebi do 3. stoljeća. Predstave je moglo gledati oko 17.000 ljudi, kao i borbe na život i smrt. Dolaskom kršćanstva rimski cirkusi gube značaj. U 3. i 4. stoljeću, s upadima germanskih plemena u Galiju, Arenes de Lutèce je zatvorena, a kamen njenih lukova iskorišten za gradnju gradskih zidina i drugih utvrda.

Pozorište tradicionalno zauzima istaknuto mjesto u pariskoj kulturi, što se nastavlja i danas. Najpoznatiji pozorišni glumci također su zvijezde francuske televizije i filma. Neka od najvećih pariskih pozorišta jesu i Bobino, Théâtre Mogador i Théâtre de la Gaîté-Montparnasse. Neki od pariskih teatara koriste se i kao koncertne dvorane. Najveća imena francuske šansone, kao Edith Piaf, Maurice Chevalier, Georges Brassens i Charles Aznavour, proslavili su se u čuvenim pariskim koncertnim dvoranama: Lido, Bobino, Olympia, La Cigale i Le Splendid.

Élysées-Montmartre, znatno smanjen u odnosu na svoju izvornu veličinu, danas je koncertna dvorana. New Morning jedan je od još nekoliko pariskih klubova gdje se održavaju jazz-koncerti, ali i koncerti indie muzike.

Muzej Louvre otvoren je 1793. godine u bivšoj rezidenciji francuskih kraljeva. U njemu se nalazi svjetski najznačajnija zbirka umjetnina s preko 380.000 djela, od kojih su 35.000 izložene. Izložene umjetnine prikazuju vremenski period od antičkih vremena do kraja 19. stoljeća. U Louvreu se izlažu i djela modernih umjetnika, mada su te izložbe povremenog karaktera. Zgrada Louvrea nalazi se u prvom arondismanu na desnoj obali Seine u ulici Rue de Rivoli. Ulaz je iz piramide, koju je projektirao američki arhitekt Ieoh Ming Pei, a koja je otvorena 29. marta 1989. Dvorište Louvrea nalazi se u liniji s Avenijom Champs-Élysées, koja tvori tzv. historijsku osu Pariza.

Muzej Orsay otvoren je 1986. u zgradi bivše željezničke stanice Gare d’Orsay. Muzej se nalazi u sedmom pariskom arondismanu na južnoj obali Seine, prekoputa vrtova Tuileries. Stanicu je 1900. godine otvorio Victor Laloux, za vezu Pariza s Orléansom. Zbog preopterećenosti i niskog kapaciteta zatvorena je 1939, a 1978. proglašena je zaštićenom historijskom građevinom. Pod upravom francuske arhitektice Gae Aulenti, pod uvjetom očuvanja historijske arhitekture, od 1980-86. godine preuređena je u muzej. Muzej je poznat po eksponatima francuskih impresionista. Osim tih djela, izložene su slike, skulpture, fotografije i namještaj iz perioda od 1848. do 1914. Zastupljeni su mnogi umjetnici i svi umjetnički smjerovi iz tog vremena.

Po planovima arhitekata Renza Piana, Richarda Rogersa i Gianfranca Franchinija 1977. godine otvoren je umjetnički i kulturni centar Georges Pompidou (franc. Centre National d’Art et de Culture Georges Pompidou). Odlika ovog centra je čelična konstrukcija s vanjskim zidovima od stakla, a svi instalacijski vodovi izvedeni su napolju specifičnom konstrukcijom u cijevima raznih boja. Centar se nalazi u četvrtom pariskom arondismanu. Zamišljen je kao informativni centar sa slobodnim i neograničenim pristupom. U njemu se nalazi Bibliothèque Publique d'Information i Muzej moderne umjetnosti (Musée National d'Art Moderne), sa zbirkom umjetničkih djela modernih umjetnika iz nadrealizma, fovizma, kubizma te predstavnika apstraktne umjetnosti. Muzički institut IRCAM (Institut de Recherche et Coordination Acoustique/Musique) priključen je centru iz organizacijskih razloga.

Muzej Picasso nalazi se u trećem arondismanu u bivšem Hôtel Saléu. Hotel je građen od 1656–59. godine u pariskoj četvrti Marais. U njemu se nalazi oko 250 Picassovih slika i skulptura, kao i dijelovi njegove osobne zbirke djelâ Georgesa Braquea, Paula Cézannea, Henrija Matissea, Joana Miróa i Amedea Modiglianija.

Musée national du Moyen Âge (do 1980: Musée de Cluny) nalazi se u kasnogotičkoj palači Hôtel de Cluny (1485–1490). U njemu se nalazi značajna riznica umjetničkih djela nastalih u srednjem vijeku.

Palača Grand Palais nastala je po planovima arhitekata Henrija Deglanea i Albeta Louveta kao izložbeni paviljon povodom Svjetske izložbe u Parizu 1900. godine. Na prednjoj strani Grand Palaisa nalazi se 240 metara duga i 20 metara visoka fasada s jonskim stubovima. U zgradi se nalaze značajne umjetničke i slikarske izložbe. U zapadnom krilu nalazi se Palais de la Découverte, prirodoslovni muzej s planetarijem.

Prekoputa, izgrađena u isto vrijeme i za istu svrhu, nalazi se Petit Palais, koju je projektirao Charles Girault u neobaroknom stilu Belle Époque. S pozlaćenim kovanim ulaznim vratima te brojnim prozorima i kupolom, prepoznatljivi je simbol Pariza. Od 1902. godine u njoj se nalazi Muzej lijepih umjetnosti grada Pariza (Musée des Beaux-Arts de la Ville de Paris).

Sena protječe kroz Pariz od ušća Marne kod Vincennesa velikom lijevom krivinom od jugoistoka prema centru, a onda nadesno prema Boulogne-Billancourtu, te kod Saint Denisa na sjeveru obilazi grad. Na Seni se nalazi 40 mostova, koji povezuju pariske arondismane. Otok Île de la Cité u središtu Pariza povezan je s objema obalama Sene sa 7 mostova: Pont de l'Archevêché (prema lijevoj obali), Pont au Double (prema lijevoj obali), Pont d'Arcole (prema desnoj obali), Petit-Pont (prema lijevoj obali), Pont Notre-Dame (prema desnoj obali), Pont Saint-Michel prema lijevoj obali), Pont au Change (prema desnoj obali). Most Pont Neuf preko zapadnog jezička otoka povezuje otok s objema obalama. To je ujedno i najstariji pariski most. Najmlađi pariski most jest Passerelle Simone de Beauvoir, izgrađen 2006. Većina mostova izgrađena je u 19. stoljeću i željezne je konstrukcije. Mostovi su noću osvijetljeni, zavisno od konstrukcije, te time doprinose posebnom noćnom izgledu Pariza.

Početkom 17. stoljeća francuski kralj Henrik IV započinje urbanizaciju Pariza planiranjem i izgradnjom dvaju od ukupno pet tzv. kraljevskih trgova.

Place des Vosges, kvadratičnog izgleda i građen između 1605–11. godine, prvi je trg u 4. arondismanu u četvrti Marais, ranije nazvan Place Royale. Okružen je građevinama iz ranog 17. stoljeća. U sredini trga nalazi se kip Luja XIII na konju. Trg je veličine 140 x 140 m.

U isto vrijeme izgrađen je Place Dauphine (1607–12) u sličnom stilu trokutastog oblika na istočnom jezičku île de la Citéa u 1. arondismanu, po planovima Louisa Métezeaua i Jacquesa II Androueta du Cerceaua. Kasnije je jedan dio prerađen, te se time otvorio prema zapadnom dijelu otoka s pogledom na Pont Neuf, na kojem se nalazi skulptura Henrika IV na konju.

Place des Victoires s okruglim tlocrtom izgrađen je 1675. na inicijativu Françoisa d’Aubussona de la Feuilladea po planovima Julesa Hardouin-Mansarta u čast Luja XIV, kako bi se postavila njegova statua. Statua je srušena u Francuskoj revoluciji i 1822. zamijenjena statuom Luja XIV na konju, izrađenom po nacrtu francuskog kipara Françoisa Josepha Bosioa.

Place Vendôme (1690–1720) ostao je nepromijenjen u svom izgledu, a izgrađen je u čast Luja XIV. Planove je izradio Hardouin-Mansart. Tada izgrađene skulpture kralja na konju, kao i skulpture ostalih članova kraljevske porodice, srušene su u vremenu Revolucije, a Napoleon je 1806. godine u spomen na bitku kod Austerlitza dao izgraditi trijumfalni stub visok 44 m. Trg se nalazi u 1. arondismanu u blizini Pariske opere.

Najstarije građevine u Parizu nalaze se u četvrti Quartier Latin, na obroncima Montagne-Sainte-Geneviève, koje su od 52. p. n. e. naseljavali Rimljani. Restaurirani ostaci u 1. stoljeću izgrađene Arènes de Lutèce i ostaci termi Cluny iz perioda oko 200. godine jedini su vidljivi ostaci iz galsko-rimske epohe.

Nakon raspada Rimskog sarstva nastaju najprije sakralni objekti. Palaču rimskih vlasti u Parizu na Île de la Citéu prisvajaju franački kraljevi i u narednim je stoljećima proširuju i dograđuju. Danas je ona poznata kao Palais de la Cité. Najstariji sačuvani dijelovi ove palače izgrađeni su u prvoj polovici 13. stoljeća, pod Lujem IX i majstorom Pierrom de Montreuilom, a to su kapela Sainte-Chapelle i donji dijelovi kule Bonbec na sjevernoj fasadi. Obližnje kapijske kule, Tour d’Argent (Srebrna kula),Tour de César, kao i u 19. stoljeću izmijenjena ugaona kula Tour de l’Horloge, nastale su nešto kasnije pod Filipom IV. Iza masivnih kula nalazila se rana uprava (Conciergerie), koja je već oko 1400. godine služila kao zatvor, a za vrijeme revolucije bila čekaonica za giljotinu.

Već nakon 1358. godine kraljevska rezidencija biva prebačena iz Palais de la Citéa u danas nestali Hôtel Saint-Pol, na istoku Pariza nastali gradić Vincennes i već 1190. pod Filipom II nastalu utvrdu ranog Louvrea, čija je masivna okrugla kula dominirala desnom obalom.

Dvorac Louvre, kakvog danas poznajemo, rezultat je različitih gradnji pod mnogim francuskim kraljevima i obuhvata dijelove iz srednjeg vijeka, renesanse, baroka, Drugog carstva, kao i značajne podzemne odaje, izgrađene nakon 1981. na inicijativu predsjednika Françoisa Mitterranda i arhitekte Ieoha Minga Peia, koji danas služe u svrhu nedostatne infrastrukture muzeja.

Iz druge polovine 15. i 16. stoljeća potječe više interesantnih tzv. hôtels particuliers - gradskih palača u četvrti Marais, kao:

Na lijevoj obali je za to vrijeme Jacques d’Amboise ponovo izgradio Hôtel de Cluny, od 1485. do 1510, pored ruševina rimskih termi, koji je opatiji Cluny služio kao sjedište od 1330. Danas je tu smješten Musée National du Moyen Âge (Muzej srednjeg vijeka) s jedinstvenom tapiserijom sa scenama na temu Dama s jednorogom.

Pierre Lescot i Jean Goujon od 1547. do 1549. grade bunar Fontaine des Innocents, koji je danas najvažniji sačuvani spomenik rane renesanse u Parizu. Prvobitno trostrani bunar s tribinom, potpuno je preuređen u prvoj polovini 19. stoljeća, kada su mu Pajou i Houdon dodali i četvrtu stranu.

Prvobitna pariska vijećnica (Hôtel de Ville) izgrađena je na zahtjev kralja Franje I po planovima italijanskog arhitekte Domenica da Cortone između 1551. i 1628. godine. Nastala je u stilu renesansnih dvoraca na rijeci Loirei pod imenom Il Boccador(o). Izgorjela je 1871, za vrijeme Pariske komune. Današnja vijećnica kopija je prethodne građevine. 
Od 1874. do 1882. izgrađena je u stilu klasicizma sa 146 kipova na fasadi po planovima arhitekata Théodorea Ballua (1817–1885) i Pierrea Deperthesa (1833–1898). Nalazi se u po njoj nazvanom 4. arondismanu, na bivšem Place de Grèveu (danas Place de l'Hôtel-de-Ville).

Palača Luxembourg zamišljena je 1615. godine kao ladanjski dvorac izvan granica tadašnjeg Pariza. Marija Medici daje nalog za njegovu gradnju, koju vodi arhitekt Salomon de Brosse. U osnovi je slična firentinskoj palači Palazzo Pitti, u kojoj je Marija provela svoje djetinjstvo. Palača, naročito njeno vrtno pročelje, bitno je izmijenjena u 19. stoljeću. Od 1852. godine u njoj zasjeda Francuski senat. Kraljevski park uz ovu palaču (Jardin du Luxembourg) nekada je bio u vlasništvu kralja, a danas je pod okriljem države i otvoren je za javnost.

Kraljevska palača sjeverno od Louvrea, izgrađena je između 1627. i 1629. godine za prvog ministra Luja XIII, kardinala Richelieua. Nakon njegove smrti preuzima je kraljevska kuća i palača dobija današnje ime. U njoj odrasta Luj XIV. Danas se u njoj nalaze Savezno vijeće, Ustavno vijeće, Ministarstvo kulture, kao i Comédie-Française. Na dvorište, u kojem je Daniel Buren postavio interesantno prohodno umjetničko djelo, nadovezuje se lijep vrt.

Važna djela iz 17. stoljeća jesu i barokna crkva Val-de-Grâce sa samostanom, Collège des Quatre-Nations, danas sjedište ustanove Institut de France, Hôtel des Invalides i opservatorij.

Elizejska palača prvobitno je nosila ime Hôtel d’Évreux, po nalogodavcu za njenu gradnju. Kasnije je dobila ime po obližnjoj Avenue des Champs-Élysées. Danas je sjedište francuskog predsjednika. Građena je od 1718. do 1722. godine po planovima arhitekte Armand-Clauda Molleta, koji je grofu Évreuxu prodao susjedni posjed, a ovaj mu je povjerio plan gradnje palače. Nakon grofove smrti 1753. godine palaču nasljeđuje Jeanne-Antoinette Poisson, poznata kao markiza De Pompadour i preuređuje je s puno stila. Vrt je proširen i dograđen, prema njenim zamislima, sa stubovima, paviljonima i labirintom. Palača je sjeverno od Seine u nekadašnjem predgrađu Faubourg Saint-Honoré, par koraka od Elizejskih polja i nekoliko minuta šetnje od trga Concorde.

U doba Luja XIV nastaju veličanstvene građevine na sjevernoj strani trga Concorde koje projektira Ange-Jacques Gabriel: La Monnaie ili Hôtel des Monnaies, kovnica novca (1771-77), koju je sagradio Jacques-Denis Antoine), i Vojna škola (École Militaire). Najimpozantnija građevina, koja se vidi iz daleka, svakako je Panteon, građevina s kupolom, koja se može uvrstiti kako u sakralne, tako i u svjetovne objekte, jer je više puta mijenjala svoju namjenu.

Panteon je izgrađen između 1764-90. godine. Vodeći arhitekt Jacques-Germain Soufflot sa svojim učenicima gradi samostan za benediktinsku opatiju, čije su trpezarija i kula, u kojoj je smještena škola Lycée Henri IV (inače najstarija i najpoznatija škola u Francuskoj), i danas očuvani. Nakon Francuske revolucije crkva je proglašena nacionalnom dvoranom slave. Poslije više preimenovanja u 19. stoljeću, od 1885. godine ponovno je dvorana slave Francuske. U njoj su sahranjene poznate ličnosti kao Voltaire, Victor Hugo, Émile Zola, Jean-Jacques Rousseau, Marie Curie. 1849. godine ovdje je fizičar Foucault empirijski dokazao Zemljinu rotaciju svojim klatnom. Klatno se danas čuva u kapeli bivše opatije St-Martin-des-Champs, koja je postala dio muzeja Musée des Arts et Métiers.

Najljepše, ali ne i najreprezentativnije djelo Prvog carstva grade Charles Percier i Fontaine između 1806. i 1808. u tzv. Cour Napoléon Louvrea - Arc de Triomphe du Carrousel.

Još za vrijeme gradnje ovog luka 1806. godine Napoleon izdaje naredbu za gradnju druge, velike Trijumfalne kapije na trgu Place de l’Etoile, koja je završena tek 1836. godine, za vrijeme Louis-Philippea. Kao inspiracija poslužila je puno manja Titusova kapija u Rimu. Trijumfalna kapija stoji u središtu trga, koji se od 1970. zove Place Charles de Gaulle - Étoile, na zapadnom kraju avenije Avenue des Champs-Élysées i dio je historijske ose, niza spomenika i velikih ulica, koji se nastavlja dalje prema zapadu i četvrti La Défense.

Iste godine planirana je gradnja hrama slave u čast Napoleonove Velike armije. Gradnja je okončana tek 1842, a danas je poznat kao La Madeleine. 1808. godine započinje se s gradnjom burze koju vodi Alexandre-Théodore Brongniart. Nakon njegove smrti završava je Éloi de Labarre 1828.

Od sredine 19. stoljeća grad srednjevjekovnog izgleda pretvara se u prestižni, moderni grad, koji je trebao privući pažnju i oduševljenje hiljada posjetitelja svjetske izložbe. Sveobuhvatne sanacije koje je po nalogu Napoleona III izveo baron Haussmann, donijele su Parizu široke ulice, brojne mostove, trgove i parkove, a uređene su i obje gradske šume i napravljene nove ulice sa zgradama tipičnim za Pariz, u tzv. Haussmannovom stilu.

Charles Marville bilježi svojim objektivom tadašnje preuređenje, kojim stare ulice i zgrade dobijaju novi izgled. Vrhunac ovog doba čini gradnja sjedišta Pariske opere, palače Garnier (1861–75), koju vodi Charles Garnier.

Simbol grada je 300.51 m visok Eiffelov toranj (s antenom visina iznosi 324.8 m), konstrukcija iz 1889. godine, privremeno izgrađen za Svjetsku izložbu. Toranj je projektirao Alexandre Gustave Eiffel, po kome je dobio ime. Najveća je turistička atrakcija Pariza i godišnje ga posjeti više od 6 miliona ljudi. 2002. godine zabilježen je 200-milioniti posjetitelj.

Po cijelom gradu, naročito u pješačkim zonama, nalaze se Wallaceove fontane - javne česme u obliku malih skulptura od lijevanog željeza. Ime nose po Englezu Richardu Wallacu, koji je finansirao njihovu gradnju. Zbog svoje izuzetne ljepote postale su simbolom grada.

Svoj razvoj u drugoj polovini 20. stoljeća Pariz može zahvaliti, između ostalog, tzv. velikim projektima (grands projets) francuskih predsjednika.

Georges Pompidou (predsjednik od 1969-74) bio je inicijator gradnje novog kulturnog i umjetničkog centra Centre Georges Pompidou. Na međunarodnom natječaju za ovaj projekt pobjednici su bili Renzo Piano i Richard Rogers, koji su od 1972. do 1977. konstruirali i sagradili spektakularnu metalnu konstrukciju.

Konzervativniji Valéry Giscard d’Estaing (predsjednik od 1974-81) zadovoljio se renoviranjem postojećih građevina i preuređenjem zatvorene stanice Orsay u muzej i izgradnjom Cité des sciences et de l’industrie na ruševinama klaonice La Villette. 1980. godine inicirao je osnivanje Instituta arapskog svijeta, kao i centra za kulturu i umjetnost, u kojem su muzej, biblioteka i teatar. Izgradnja je okončana između 1983-87, za vrijeme njegovog nasljednika, Mitterranda, s grupom arhitekata (Jean Nouvel, Pierre Soria i Architecture Studio).

François Mitterrand (predsjednik od 1981-95) već je u svojoj prvoj konferenciji za štampu nakon dolaska na mjesto predsjednika najavio preuređenje Louvrea u muzej dostojan Francuske. Posao je dobio, bez prethodnog natječaja, poznati američki arhitekt kineskog porijekla Ieoh Ming Pei.

Kako su ministarstva finansija bila u sjevernom krilu Louvrea, njegovom obnovom pojavila se potreba za gradnjom novog ministarstva. Novo Ministarstvo finansija (1984-89) zajednički je rad dvojice arhitekata, Paula Chemetova i Borje Hidobra. Sagrađeno je u istočnom dijelu grada, gdje je istovremeno nastao novi Parc de Bercy sa sportskom dvoranom Bercy, koju su gradili Pierre Parat i Michel Andrault.

Najprestižniji objekat izgrađen za vrijeme Mitterranda jeste nova Opéra Bastille (1983-89) na istoimenom trgu, na kojem je 14. jula 1789. godine padom Bastilje započela Francuska revolucija, a 1981. godine Mitterrand slavio svoju pobjedu na predsjedničkim izborima. Simbolikom je ispunjen i dan otvaranja, 13. juli 1989, predvečerje 200-godišnjice pada Bastilje. Arhitekt Carlos Ott kreirao je planove za neobičnu formu od stakla i aluminija.

Grande Arche planirao je Johan Otto von Spreckelsen. Otvoreni kubus u obliku kapije, veličanstvenih dimenzija, smješten u četvrti La Défense u predgrađu Pariza, otvoren je 1989. Te godine započinje Mitterrandov drugi mandat. Nekoliko mjeseci prije započeo je projekat renoviranja Nacionalne biblioteke (1990-96). Taj projekt izradio je Dominique Perrault. Uglove zgrade čine 79 m visoke kule sa staklenim pročeljem. Kule imaju oblik slova L i simboliziraju otvorene knjige. Jacques Chirac nastavlja tradiciju predsjedničke gradnje. 20. juna 2006. otvara novi Musée du quai Branly, koji je projektira Jean Nouvel. Pored toga, u drugoj polovini 20. stoljeća nastaju brojne manje znamenitosti, kao Fondation Cartier (1994, Jean Nouvel) i Američki centar (1994, Frank Gehry), sada kino-muzej.

Pariz je poznat po svojim elegantnim i prefinjenim hotelima, kao što su oni u Rue de Rivoli nasuprot vrtovima Tuileries, u Rue Castiglione ili na Place Vendômeu. Tu su hoteli Meurice, Westin (prije Intercontinental s reprezentativnim patiom), Lotti i poznati Ritz.

Bivša opatska crkva St. Germain-des-Prés na Boulevard Saint-Germainu (6. arondisman) podsjeća na to da je francuski kralj Hilderik I, sin Klodviga I iz roda Merovinga, 557. godine ovdje osnovao kasnije važnu opatiju. Portal zvonika današnje crkve i crkveni lukovi potječu iz 11. stoljeća. Hor crkve je 1163. posvetio papa Aleksandar II. Do 17. stoljeća građevina je doživjela mnogobrojne izmjene. Freske u crkvi slikao je u 19. stoljeću Hippolyte Flandrin.

Katedrala Notre-Dame de Paris na Île de la Citéu (4. arondisman) jedna je od ranih gotičkih katedrala. Posvećena je Mariji (fra. Notre Dame = naša Gospa). Gradnja je započela 1163. godine, a okončana tek 1345. Dimenzije crkve su 130 x 48 m, pri visini od 35 m. Nudi zatvoren prostor kapaciteta oko 9.000 ljudi. Oba zvonika visoka su po 69 m. Svjetlarnik dostiže 90 m.

Župna crkva Saint-Germain-l’Auxerrois leži nasuprot zapadnog portala Louvrea (1. arondisman), na zapadnom kraju Avenue des Champs-Élysées. Temelji crkve potječu još iz vremena romanike, tj. 12. stoljeća. Posjeduje gotičku gradnju i neogotički portal. Nadogradnja i zvonici su iz baroka. Posvećena je svetom Germanusu od Auxerrea.

Župna crkva Saint-Sulpice južno od Boulevard Saint-Germaina (6. arondisman) posvećena je svetom Sulpiciju II od Bourgesa. Zamijenila je romaničku gradnju s početka 13. stoljeća. Radovi na današnjoj crkvi počeli su 1649. godine, ali su iz političkih i finansijskih razloga obustavljeni i okončani tek u 18. stoljeću. Klasicističku fasadu projektirao je Giovanni Servandoni 1732. godine. Crkva je poznata po orguljama Cavaillé-Coll , najvećim orguljama Francuske.

Dvorska kapela Sainte-Chapelle u Palais de la Citéu (1. arondisman) nedaleko od katedrale, sagrađena je pod Lujom IX 1240. godine, da bi sačuvala vrijedne relikvije: Kristovu krunu i dijelove križa. Kapela je primjer gotičkog radijalnog stila iz 13. stoljeća. Veliki dio zidova ukrašavaju vitraži, čime unutrašnjost dobija osvjetljenje koje djeluje izvanzemaljski.

Palaču invalida sagradio je Hardouin-Mansart od 1670. do 1691. godine na lijevoj obali Seine u (7. arondismanu). Crkva s veličanstvenom kupolom dio je Hôtel des Invalides, s obližnjom vojnom crkvom Saint-Louis des Invalides i ubraja se u građevine klasicističkog baroka u Francuskoj. Unutrašnjost je u 19. stoljeću preuređena u Napoleonovu grobnicu. Njegovi ostaci su 1840. godine prebačeni s ostrva Sveta Helena, zajedno s ostacima drugih važnih ličnosti.

Gradnja crkve La Madeleine sjeverno od Place de la Concordea u (8. arondismanu) počela je 1764. po nacrtima Pierrea Contanta. Zbog Francuske revolucije radovi bivaju obustavljeni. Arhitekt Jacques-Marie Huvé 1842. godine okončava gradnju. Crkva je posvećena 9. oktobra 1845. Unutrašnjost je nastala uglavnom između 1830. i 1840. Naročito je poznata statua Marije Magdalene, skulptora Carla Marochettija. Orgulje poznatog orguljara Aristidea Cavaillé-Colla (1811–1899) važe za orgulje s najljepšim sazvučjem u Parizu.

Bazilika Sacré-Cœur (Bazilika Svetog srca) jedna je od hodočasnih rimokatoličkih crkava na brežuljku Montmartre i čini drugu po visini tačku u gradu, nakon Eiffelovog tornja. Gradnja crkve u stilu Zuckerbäcker započela je pod arhitektom Paulom Abadiejem 1875. godine. Abadie je za taj projekat imao 78 konkurenata. Njegov plan u rimsko-bizantijskom stilu bio je inspirisan starim crkvama kao što su Aja Sofija ili Bazilika svetog Marka u Veneciji. Umro je već 1884, pa ga nasljeđuje 6 arhitekata, koji učestvuju u gradnji do 1914.

Pariske ulice ozelenjene su s oko 89.000 stabala. Gradske službe za zelene površine održavaju preko 2.437 ha zelenih površina, kojima pripadaju obje gradske šume (Vensenska - 995 hektara i Bulonjska - 846 hektara), 14 gradskih grobalja (92 ha), rasadnik École Horticulture Du Breuil (22 ha) i vrtni centar Centre Horticole Auteuil-Longchamps (8.5 ha).

Oaze za odmor jesu zasađene zelene površine u blizini prstenastog autoputa Boulevard périphérique (51 ha). Na zelene površine igrališta, sportskih terena, škola, vrtića i jaslica otpada 36 ha. Ostatak (386 ha) čine javne promenade, parkovi, vrtovi, tzv. squares (ozelenjeni trgovi) i cvijetnjaci. Grad izvan svojih granica ima 6 ostalih groblja, šumu Beauregard kod La-Celle-Saint-Clouda i rasadnike u Rungisu, Fresnesu i Achèresu (ukupno 477 ha).

Osim gradskih područja, stanovnicima i gostima stoje na raspolaganju i održavani vrtovi i parkovi s ukupno 118 ha površine.

U najstarije i najpoznatije pariske parkove ubrajaju se vrtovi Tuileries, na desnoj obali Seine, napravljeni u 16. stoljeću za palaču između Louvrea i trga Concorde, koje krase mnoge statue. Podsjeća na prijašnji dvorac Katarine Medici, koji je poslije nje imao različite vlasnike dok nije uništen za vrijeme Pariske kommune. U zapadnom dijelu parka nalazi se bivša zgrada za balove Jeu de Paume, u kojoj je danas Galerie nationale du Jeu de Paume i Orangerie.

Park Jardin du Luxembourg nalazi se na lijevoj obali Seine u četvrti Quartier Latin. To je bio privatni vrt koji je pripadao dvorcu izgrađenom 1612. za Mariju Medici. Danas pripada Palais du Luxembourg sa geometrijski strogo zasađenim alejama, ali i slobodnim površinama. U parku je 2 m visoka kopija Kipa slobode. Na ogradi parka redovno se mogu vidjeti fotoizložbe.

Jardin des Plantes, napravljen za Guya de La Brossea, liječnika Luja XIII, kao uzgajalište ljekovitog bilja, bio je prvi pariski javni park.

Nekoliko ostalih velikih parkova kreacije su Drugog carstva: bivši parkovi u predgrađima Montsouris, Parc des Buttes Chaumont i Parc Monceau, kreacije su Jeana-Charlesa Alphanda, inženjera Napoleona III. Još jedan projekt koji je ostvario baron Haussmann bilo je uređivanje Bulonjske šume, dok je Vensenska, na istočnom kraju grada, slično uređena idućih godina.

Novo ostvarenje među gradskim parkovima jeste Parc de la Villette, koji je izgradio Bernard Tschumi 1986. godine, na lokaciji bivše klaonice, kroz kojeg protječe Canal de l’Ourcq. Sa 25 hektara to je najveći pariski park. 1984. otvoren je Zénith, po kojem su se ravnale kasnije izgrađene zgrade. Elementi parka su u futurističkom stilu. U samom parku nalaze se Cité des sciences et de l’industrie (tehnički muzej, sličan švicarskoj Technorami), kino IMAX u obliku kugle, Géode, Cité de la musique, Zénith i podvodni brod L’Argonaute. Tu su još i Parc André Citroën i vrtovi posađeni na periferiji duž bivše kružne željeznice Petite Ceinture (Promenade Plantée).

Bulonjska šuma u zapadnom dijelu grada kod Boulogne-Billancourta s površinom od 8.5 km2 najveća je gradska oaza za odmor. Tamo su se prije nalazile velike šume, Bois de Rouvray. Već je francuski kralj Dagobert I u 7. stoljeću dolazio tu u lov. 1848. godine šumu je preuzela država, a 1852. grad Pariz. Za vrijeme preuređenja Pariza pod Napoleonom III koje je vodio Haussmann, arhitekt Jacques Hittorff preuredio je šumu u šumoviti park. Nastali su puteljci i vještačka jezera, od kojih su neka ležala na padini, što je predstavljalo problem koji su riješili nasljednici smijenjenog Hittorffa, inženjer Alphand i vrtlar Jean-Pierre Barillet-Deschamps, uvodeći vještačke vodopade.

Vensenska šuma druga je po veličini u Parizu. Uređena je u stilu engleskog parka. I ova je šuma prije bila lovište francuskih kraljeva, gdje se prije nalazio i dvorac za lov. Kasnije je na njegovom mjestu nastala tvrđava koju danas znamo kao dvorac Vincennes. Napoleon III je 1860. šumu prepustio gradu s uputom da se i ona preuredi slično kao i Bulonjska šuma. Alphand je oblast pošumio i obogatio vještačkim brežuljcima i jezerima. Za Ljetne olimpijske igre 1900. godine izgrađeni su sportski objekti i putevi koji ih povezuju.

Vrijedna posjete jesu i pariska groblja. Početkom 19. stoljeća , van tadašnjih rubova grada, nastala su groblja groblje Montmartre na sjeveru, groblje Père-Lachaise na istoku, groblje Montparnasse na jugu, kao i groblje Passy. Zbog mira koji u njia vlada i ugleda ljudi koji su na njima sahranjeni postala su odredišta šetača i turista.

Père-Lachaise najveće je groblje Pariza i jedno od najpoznatijih u svijetu. Ime je dobilo po vlasniku vrta na kojem je groblje uređeno, Françoisu d’Aix de Lachaiseu. 1808. godine koncept groblja povjeren je arhitektu Alexandre-Théodoreu Brongniartu, koji je u to vrijeme bio glavni visoki inspektor druge sekcije za javne radove u departmanu Seine i gradu Parizu. Brongniart je isplanirao dosta nadgrobnih spomenika, ali je od njih izgrađen samo spomenik porodice Greffuhle u neogotičkom stilu.

U La Défenseu, privrednoj i uredskoj četvrti, nastaloj krajem 1950-ih u zapadnim predgrađima Courbevoie, Nanterre i Puteaux, u kojoj dominiraju neboderi, nalazi se zapadni nastavak poznate Pariske osovine, tzv. Grande Arche. 110 m visok kubus projekt je arhitekte Johan Otto von Spreckelsen, koji je izveo Paul Andreu. Zajedno s Trijumfalnom kapijom i Arc de Triomphe du Carrouselom kod Louvrea čini jedan pravac. Otvoren je 14. jula 1989. na 200godišnjicu Francuske revolucije, susretom državnika grupe G7. Danas je zgrada francuskog trgovinskog i prometnog ministarstva.

Dvorac Fontainebleau nalazi se u istoimenom mjestu, 65 km južno od Pariza. Izgrađen je u 16. stoljeću za vladavine Franje I i Henrika II na mjestu dvorca za lov. Arhitekta je bio Philibert Delorme (1510–1570). Poznat je po svom renesansnom uređenju.

Dvorac Versailles ubraja se u najveće dvorce Evrope. Smješten je zapadno od Pariza i uzor je mnogim evropskim dvorcima. Zbog proširenja dvorca za lov Luja XIII, Luj XIV 1661. angažira arhitektu Le Vaua, dvorskog slikara Le Bruna i arhitektu za parkove Le Nôtrea. Srednjem krilu 750 m dugog baroknog vrtnog pročelja pripadaju Galerija ogledala, kao i ugaoni Salon rata i mira. Na njega se sa sjevera nadovezuju kraljeve, a na jugu kraljicine odaje. U središtu dvorca su spavaće sobe, kapela, opera i, od 19. stoljeća, galerija bitaka.

Bazilika Saint-Denis bivša je opatska crkva u Saint-Denisu, sjeverno od Pariza, i grobnica skoro svih francuskih monarha, od kraja 10. stoljeća naovamo. Još u 5. stoljeću ovdje se nalazio samostan iznad grobnice sv. Denisa, koji je u 7. stoljeću pod Dagobertom I proglašen opatijom. U horu crkve 1142. godine izgrađen je svod. Time je ova bazilika postala prva gotička građevina na svijetu. Od 1966. ima status katedrale.

Disneyland Resort Paris u planskom gradu Marne-la-Vallée, oko 30 km od Pariza, jeste zabavni park površine 1.943 ha, sa dva tematska dijela (Disneyland Park i Walt Disney Studios Park), golf-igralištem, zabavnom i kupovnom zonom, 10 hotela i kampom za kamp-prikolice.

Pariz ima dugu filmsku historiju. Pariski umjetnici i udruženja kao braća Lumière, Pathé ili Gaumont jesu oni koji su film prenijeli u svijet. Braća Lumière su 1895. godine pronašla kinematograf, uređaj kojim se moglo snimati i reproducirati filmove. Premijera njihovog filma Izlazak radnika iz fabrike Lumière u Lyonu, koja važi za prvo prikazivanje filma u svijetu, bila je 22. marta 1895. u pariskom Société d’Encouragement à l’Industrie Nationale. Nakon toga će braća Lumière posjetiti najveće gradove Evrope, uspješno promovirajući svoj izum. U narednim godinama Parizom se brzo širi konkurencija. Braća Pathé postaju jedni od najvećih filmskih producenata u Evropi i izvoze svoje nijeme filmove u svijet. U najvećim evropskim gradovima grade se ekspoziture i kina.

Pariz je mjesto snimanja mnogih filmova. Osim brojnih snimaka iz ere nijemog filma, često dokumentarne prirode, grad je bio čest motiv u domaćoj i svjetskoj filmskoj produkciji.

Film Hôtel du Nord (1938), režisera Marcela Carnéa po istoimenom romanu Eugèna Dabita, snimljen je u blizini kanala Sveti Martin i pokazuje život Pariza 1930-ih godina.

U Smiješnom licu (1957) režisera Stanleya Donena Audrey Hepburn i Fred Astaire pjevaju Bonjour Paree kod Eiffelovog tornja, na Avenue des Champs-Élysées i drugim mjestima u gradu.

U filmu Do posljednjeg daha (1960) Jean-Luca Godarda, Jean-Paul Belmondo igra Michela, koji preživljava vršeći sitne krađe. Bježi u Pariz i sprijateljuje se s američkom studenticom. Mjesto snimanja je Rue de Berri 21, u blizini Elizejskih polja i u ulici Rue de Campagne-Première na Montparnasseu.

Zazie u metrou (1960), režija Louis Malle, prikazuje posjetu djevojke Zazie Parizu. U Ljepotici dana (1967) Luisa Buñuela Catherine Deneuve prekida sa buržoaskim životom i odaje se prostituciji. U Posljednjem tangu u Parizu (1972) Bernarda Bertoluccija Marlon Brando i Maria Schneider susreću se slučajno pri razgledanju praznog apartmana s pogledom na metro-stanicu Passy i most Bir-Hakeim i započinju pogubnu aferu. Posljednji metro (1980), koji je režirao François Truffaut, prikazuje Pariz 1942. godine, za vrijeme okupacije.

U filmu Diva (1981) Jean-Jacquesa Beineixa jedan poštar snima koncert svoje najdraže pjevačice. U susretu s jednom ženom sljedećeg dana, ne znajući, dolazi u posjed otežavajućeg dokaza protiv korumpiranog visokorangiranog policajca, zbog čega ga slijede gangsteri. Film je sniman na mjestima kao što su Théâtre des Bouffes du Nord, stanica Saint-Lazare, Rue de Rivoli i metro-stanica Concorde.

U Podzemlju Luca Bessona (1985) glume Christopher Lambert i Isabelle Adjani, a više scena snimljeno je u RER-stanicama La Défense i Les Halles. Film Mržnja Mathieua Kassovitza (1995) sniman je u Chanteloup-les-Vignesu, predgrađu Pariza. U tamošnjoj galeriji Gilbert Brownstone redovno se susreću umjetnici iz Pariza.

Ostali filmovi snimljeni u Parizu:

Parisku štampu predstavlja više dnevnih novina. Le Parisien su vodeće gradske novine, koje danas izlaze u nekoliko verzija za prigradske općine. 20 minutes i Métro su slobodne dnevne novine, koje se naročito rado čitaju, iako nemaju parisko porijeklo. Prve se objavljuju u Île-de-Franceu u tiražu 510.000 primjeraka, što je najveće nacionalno izdanje. Parižani, čitajući njegove besplatne primjerke u javnim prijevoznim sredstvima tokom špica, čine tipičnu sliku grada. L'Officiel des spectacles, Pariscope i Zurban (koji više ne izlazi) nude opsežni kulturni program u metropoli. Paris frimousse je mjesečnik s popisom kulturnih aktivnosti za djecu.
 

Lokalna televizija, pored regionalnog programa nacionalnog kanala Francuska 3, uključuje neke pridružene kanale ili lokalne vlasti. Télif u jedan kanal okuplja lokalne kanale u regiji: VOTV (Val-d 'Oise), Télessonne (Essonne), TVM Est parisien (Seine-Saint-Denis), TVFil78 (Yvelines) i RTV (Rosny-sous-Bois) i emitira ih kablovski, na internetu ili satelitski. ZALEA TV, asocijativni pariski kanala, povremeno je svoj program emitirao piratski zbog problema oko dozvole za emitiranje. Teleplaisance.org, drugi pridruženi kanal, emitira samo amaterski program. Od 2007. oba kanala dostupna su preko interneta.

U Parizu se od 2008. emitira sedam lokalnih kanala (digitalna zemaljska televizija), kao i NRJ Paris, IDF-1 i CAP 24. Četiri druge stanice dijele isti kanal: IDF Demain (televizija otmjenosti i raznolikosti), BDM TV, CINAPS TV i Télé Bocal, koja djeluje u četvrtima koje imaju određenih problema.

Najpopularniji pariski sportski klubovi jesu nogometni klub Paris Saint-Germain FC, košarkaški tim Paris Basket Racing i ragbi-klub Stade Français.

Stade de France, s 80.000 mjesta, izgrađen je za Svjetsko prvenstvo 1998. i nalazi se u Saint-Denisu, sjevernom predgrađu Pariza. Koristi se za nogomet, ragbi i atletiku. Svake se godine održavaju domaće utakmice francuske ragbi reprezentacije u Prvenstvu šest nacija, prijateljske ili važnije kvalifikacijske utakmice francuske nogometne reprezentacije i nekoliko važnijih mečeva ragbi tima Stade Français.

Stadion Park prinčeva tradicionalni je stadion na kojem svoje utakmice igra PSG. Stadion prima oko 49.000 gledalaca i ubraja se u modernije stadione u Evropi sa četiri zvjezdice prema UEFA-inoj klasifikaciji.

Osim PSG-a, grad ima nekoliko amaterskih nogometnih klubova: Paris FC, Red Star, RCF Paris i Stade Français Paris. Ovaj posljednji je nogometni ogranak ragbi tima.

Glavni gradski ragbi tim je Stade Français. Racing Métro 92 Paris (koji sada igra u Rugby Pro D2) drugi je ragbi tim koji je sudjelovao u prvom rugby finalu protiv Stade Françaisa 1892.

Staze za konjske trke Longchamp najvažnije su staze u Parizu. Hipodrom je sagrađen 1857. na ruševinama u francuskoj revoluciji srušene opatije Longchamp i domaćin je i drugih sportskih manifestacija.

Pariz je bio domaćin Olimpijskih igara 1900. i 1924, kao i jedna od lokacija svjetskih prvenstava u nogometu 1938. i 1998.

Premda startno mjesto čuvene biciklističke trke Tour de France varira svake godine, posljednja etapa uvijek završava u Parizu, a od 1975. na Elizejskim poljima. Tu su još pariski maraton, Roland Garros u tenisu, atletski miting iz Dijamantske (bivše Zlatne) lige, Trophée Lalique u umjetničkom klizanju ili Turnir 6 nacija u ragbiju.

U konjičkom sportu poznata je Prix de l’Arc de Triomphe, prestižna međunarodna galopska trka, koja se od 3. oktobra 1920. tradicionalno održava prve nedjelje u oktobru u čast završetka Prvog svjetskog rata.

Tenis je, također, popularan sport u Francuskoj. Otvoreno prvenstvo Francuske kao jedan od četiri Grand Slama u profesionalnom tenisu, svake se godine održava na zemljanim terenima nacionalnog teniskog centra Roland Garros, pokraj Bulonjske šume. Finale UEFA Lige prvaka 2006. između Arsenala i Barcelone održano je na Stade de Franceu, kao i finale Svjetskog kupa u ragbiju 2007.

U januaru je Pariz tradicionalno domaćin međunarodne modne revije Prêt à Porter u Porte de Versaillesu i Festival de création musicale (Festivala savremene muzike) sa brojnim koncertima u Maison de Radio France.

Februar, mjesec Valentinova, zahvaljujući inicijativi pariskog turističkog biroa, poznat je po akciji Paris Romantique, a u tome učestvuju turistički vodiči, muzeji (kao Musée de la Vie Romantique), hoteli i ugostitelji. U Parc Floralu kod dvorca Vincennes, u martu startuje pariski polumaraton, kao i Pariski sajam knjige. U Saint-Denisu, na sjeveru Pariza, održava se blues i jazz festival Banlieues Bleues, kao i Festival du Film de Paris u Cinéma Gaumont Marignan.

U aprilu se održava Pariski maraton s preko 30.000 učesnika; start je u Aveniji Champs-Élysées. Krajem mjeseca Pariz nudi posebnu sliku opjevanu u pjesmi Elle Fitzgerald April in Paris - procvala stabla kestena.

Maj je mjesec najrenomiranije konjske utrke u Francuskoj, Grand Steeplechase de Paris, koja se održava na hipodromu Auteuil. Krajem maja na terenima teniskog kompleksa Roland Garros počinje French Open, drugi teniski Grand Slam turnir u godini. Od početka maja do juna održava se već zadnjih stotinu godina takmičenje uzgajivača ruža u Parc de Bagatelleu.

Početkom ljeta, tj. 21. juna organizira se Fête de la Musique. Seriju besplatnih koncerata u cijeloj zemlji inicirao je Jack Lang. Krajem juna je Gay Pride Parade na Place de la République, kao i na drugim mjestima. Vrhunac manifestacija povodom 14. jula, francuskog nacionalnog praznika, jeste vojna parada na Aveniji Champs-Élysées, koja počinje i završava na Place de la Concordeu.

U ljetnim mjesecima, od sredine jula do sredine augusta, u kojima veliki dio stanovnika Pariza napušta grad, putujući na ljetovanje, od 2002. godine organizira se plaža u Parizu (Paris-Plage) od Quai du Louvrea do mosta Pont de Sully, na Port de la Gareu i Bassin de la Villetteu. Tako i oni koji su ostali u gradu imaju ugođaj plaže nadohvat ruke na nekoliko kilometara za promet zatvorenih obala Seine.

U septembru svoja vrata otvaraju inače teško dostupne, privatne gradske palače, kao Elizejska palača ili Hôtel Matignon, a sve to u okviru manifestacije Journées du Patrimoine (Dani kulturnog naslijeđa). U okviru Fête des Jardins de Paris u pariskim parkovima nude se besplatni koncerti, izložbe, pozorišne ili kino-predstave. Pozorišnu sezonu otvara Jesenji festival (Festival d’Automne à Paris).

U oktobru, u vinogorju Montmartre sa početkom berbe počinju i vesele parade, zabave i degustacije vina. Od 2002. u programu je Nuit Blanche (Duga noć umjetnosti), a svake druge godine održava se poznati salon automobila, Mondial de l'Automobile. 1. novembra, na dan Svih svetih, preporučuje se posjeta nekom od pariskih grobalja.

U decembru se u prestižnom hotelu Crillon održava elegantni bal debitantica (Le Bal Crillon des Débutantes). Nažalost, ulaz je moguć samo pripadnicima visokog društva. Oni koji nemaju pristup balu mogu uživati u jedinstvenoj igri boja i svjetla na Elizejskim poljanama. Tamo se od sredine decembra do sredine januara na krošnji svakog stabla nalazi kruna od lampica.

Kroz cijelu godinu, zahvaljujući povoljnim klimatskim uvjetima, svakih 15 minuta diže se Eutelsatov balon iz parka André Citroën. Sa 150 m visine, iz košare koja prima 30 putnika, nudi se nezaboravan pogled na zapadni dio grada.

Prvi restorani na svijetu, kakve danas poznajemo, nastali su u Parizu za vrijeme Francuske revolucije. Tada prestaje važiti i stari esnafski zakon, po kojem su kuhinje u kojima se služila supa bile strogo odvojene od pekara. Nazivu restoran kumovao je jedan kuhar, Boulanger, koji je služio naročito snažne bujone u svom božanskom restoranu. 1765. godine dobio je dozvolu, usprkos ograničenosti esnafskim zakonom, da pored supa može služiti janjetinu u umaku. Otada sebe naziva restaurateur, a njegov bujon daje ime restoranu u kojem se nude različita jela.

Prije revolucije u Parizu je bilo manje od 100 restorana, ali već oko 1800. godine bilo ih je oko 600. Doseljeni narodni poslanici, koji su često živjeli odvojeno, i bogati građani sretali su se u restoranima radi poslovnih razgovora i privatnih sastanaka. Pariske restorane mahom su vodili kuhari i njihove brigade, kojima, nakon bijega njihovih plemićkih poslodavaca, nije preostalo drugo nego se osamostaliti. Time su donijeli složen kuharski stil, koji običnim građanima nije bio dostupan, povezujući haute cuisine (visoku kuhinju) u restoranima s nezvaničnim, od plemića omalovažavanim, građanskim pravilima. Danas su u Parizu hiljade restorana, koji nude kako francuske, tako i međunarodne specijalitete.

Pariz je grad mnogobrojnih prodavnica, trgovačkih centara i tržnica. Jedna od najpoznatijih je Galeries Lafayette. Velika centralna dvorana sa staklenom kupolom jeste spomenik. Svi poznati kreatori mode, parfema kao Ungaro, Thierry Mugler, Jean-Paul Gaultier ili Fiorucci zastupljeni su ovdje. Nedaleko od Galeries Lafayette nalazi se Au Printemps, čija je centralna dvorana također prekrivena ukrašenom staklenom kupolom. Obje robne kuće nude jedinstven i raznovrstan izbor. Na Rive gauche je luksuzna Le Bon Marche koja, pored mode, nudi poslastice iz cijelog svijeta.

U blizini nove Opere Bastille jeste buvlja pijaca Marche d’Aligre. Nudi se sve: od odjeće, plodova, keramike i slika, do namirnica i cvijeća. Pijaca je otvorena ujutro, svakim danom osim ponedjeljka. Pretežno odjeću, ali i umjetnine nudi Puces de la Porte de Montreuil u blizini metro-stanice linije  Porte de Montreuil. Odjeća i kućne potrepštine mogu se nabaviti na pijaci Marche de la Porte Vanves blizu metro-stanice linije  Porte de Vanves. Puces de Saint-Ouen-Clignancourt čini više povezanih tržnica. Tamošnji trgovci specijalizirali su se za skupocjene umjetnine, ali se nude i cijenom pristupačni artikli.

Le Louvre des Antiquaires u blizini Palais Royala jedna je od najvećih i najpoznatijih trgovina antikvitetima u Parizu. U 250 prostorija na tri sprata nudi se roba iz cijelog svijeta. Pored namještaja, slika i tepiha, može se kupiti kristal, oružje, igračke, satovi i nakit. Stare i korištene knjige mogu se kupiti na štandovima (bouquinistes) uz Seinu.

U Parizu su bezbrojni modni butici, koji prodaju prêt-à-porter odjeću poznatih modnih kuća. Visoka moda može se nabaviti u trgovinama Chanel u Rue Cambon, Dior u Aveniji Montaigne i Christian Lacroix u Rue du Faubourg-St-Honore ili Aveniji Montaigne. Moda s modnih pista može se dobiti u trgovini Gianni Versace u Rue des Saint Peres, Jean-Paul Gaultier blizu metro-stanice linije  Bourse i Cerruti 1881 blizu metro-stanice linija   Madelaine. Elegantna odjeća može se dobiti i u Saint-Germainu, Maraisu ili u Galerie Vivienne (kod Les Hallesa).

S BDP-om od 533.6 milijardi eura 2007. godine pariska regija ima jedan od najvećih BDP-a u Evropi, koji je čini glavnim pokretačem svjetske privrede. Pod pretpostavkom da se radi o zasebnoj državi, bila bi to 17. najveća ekonomska sila na svijetu, velika skoro kao i holandska. Pariska regija glavno je francusko ekonomsko središte. Dok stanovništvo regije čini 18.8% od ukupnog broja stanovnika Francuske, BDP čini 29.5% francuskog BDP-a. Privreda grada, iako raznovrsna, nema vodeću specijaliziranu industriju kao Los Angeles, London ili New York. U novije vrijeme privreda Pariza preusmjerava se na servisni sektor visoke dodane vrijednosti (finansije, informatičke tehnologije itd.) i visokotehnološku proizvodnju: elektronika, optika, avio-svemirska industrija itd.

Najintenzivnija ekonomska djelatnost pariske regije kroz središnji departman Hauts-de-Seine i prigradsku poslovnu četvrt La Défense smješta ekonomsko središte Pariza u zapadni dio grada, u trokutu između Opere Garnier, La Défensea i Val de Seine. Administrativne granice grada nemaju mnogo utjecaja na granice ekonomskih aktivnosti. Iako većina zaposlenih putuje na posao iz predgrađa u centar, mnogi putuju i iz centra u predgrađa. Premda je ekonomija Pariza uglavnom u uslužnim djelatnostima, grad ostaje važno proizvodno uporište u Evropi, posebno u oblasti automobilske industrije, avijacije i elektronike.

Popis stanovništva 1999. pokazao je da od 5.089.170 zaposlenih u pariskoj gradskoj zoni 16.5% radi u poslovnim uslugama, 13% u trgovini, 12.3% u proizvodnji, 10% u javnoj upravi i vojnoj industriji, 8.7% u zdravstvu, 8.2% u transportu i komunikacijama, 6.6% u obrazovanju i preostalih 24.7% u mnogim drugim ekonomskim sektorima. U proizvodnji je najviše zaposlenih bilo u elektroničkoj i elektrotehničkoj industriji (17.9% od ukupne radne snage 1999) i izdavaštvu i štamparskoj industriji (14% od ukupne radne snage), s preostalih 68.1% radne snage raspoređenih kroz mnoge druge industrije. Turizam i odgovarajuće turističke usluge zapošljavaju 6.2% radne snage i 3.6% svih zaposlenih u pariskoj regiji.

Grad okružuje gradski autoput Boulevard périphérique s 8 voznih traka i povezuje skoro sve važnije francuske autoputeve. Preko autoputeva A1 iz pravca Lillea, A4 iz Reimsa, A5 iz Dijona, A6 iz Lyona, A77 iz Neversa, A10 iz Orléansa, A13 iz Rouena i A16 iz Amiensa, Pariz je povezan s unutrašnjošću Francuske. U okolini Pariza nalaze se tri aerodroma: Charles de Gaulle, Paris-Orly i manji, Paris-Beauvais, koji služi za slijetanje niskotarifnih avionskih kompanija.
Najprometnije željezničke linije Francuske počinju u Parizu. Iz pravca Lillea sa sjevera, Rennesa i Bordeauxa na zapadu, Lyona i Marseillea na jugu, te Strasbourga na istoku u Pariz saobraćaju moderni brzi vozovi TGV. Pariz je povezan s Londonom, Kölnom, Amsterdamom i Bruxellesom linijama Eurostara. Važnije željezničke stanice u Parizu jesu Gare d'Austerlitz, Gare de l'Est, Gare de Lyon, Gare Montparnasse, Gare du Nord i Gare Saint-Lazare. U gradu je moguć i promet Seinom, kao i pariskim kanalima.

Javni promet u Parizu odvija se uglavnom podzemnom željeznicom. Pariski metro, nakon metroa u Londonu, Glasgowu i Budimpešti, četvrti je najstariji metro u Evropi. Prva metro linija otvorena je 19. 7. 1900. Mreža pariskog metroa sastoji se od 16 linija, od kojih su dvije dodatne linije, s ukupnom dužinom od 212.5 km. Oznake metro linija su brojčane i simbolički su predstavljene različitim bojama od  do . Metro dnevno koristi oko 5 miliona putnika.

Osim metroa, kroz grad prolazi i željeznica Réseau Express Régional (RER), koja Pariz povezuje s okolinom, s ukupno 5 linija, označenih slovima od  do .

Šire područje Pariza povezano je prometnim sistemom Transilien. Za razliku od RER-vozova, vozovi Transilien linija ne prolaze kroz grad, nego završavaju na jednoj od centralnih željezničkih stanica.
U predgrađima Pariza voze tramvaji, s 8 linija označenih oznakama  do . 
U Parizu postoje i mnogobrojne autobuske linije, koje su pod upravom više firmi, te noćne linije Noctilien, koje voze po posebnom voznom redu. Oznake autobusâ su dvocifrene za linije unutar Pariza, a trocifrene za vezu s predgrađima Pariza.

Razlike između grada Pariza i ostatka zemlje naročito su vidljive u oblasti obrazovanja, jer se čuveni univerziteti nalaze upravo tu. Najbolje visoke škole (Grandes écoles) imaju svoja sjedišta u Parizu, kao, npr., École Polytechnique (1794), HEC, Sciences Po Paris i ENS. Nakon 13-godišnjih rasprava elitna škola ENA prebačena je 2005. godine u Strasbourg. U njenoj zgradi danas je Sciences Po Paris.

Danas obrazovanje u pariskoj regiji (Île-de-France) zapošljava približno 330.000 ljudi, od kojih su 170.000 profesori i učitelji za približno 2.9 miliona učenika i studenata u 9.000 osnovnih, srednjih, viših škola i obrazovnih ustanova.

U Parizu se nalaze neke od najprestižnijih francuskih visokih (srednjih) škola, kao Lycée Louis-le-Grand i Lycée Henri-IV, Ostale visoke škole međunarodnog renomea u Parizu jesu Lycée International de Saint Germain-en-Laye i École Active Bilingue Jeannine Manuel.

Do akademske godine 2004/05. Pariz je sa 17 javnih univerziteta u regiji i 359.749 prijavljenih studenata imao najveći broj studenata u Evropi. Prestižne grandes écoles pariske regije i mnoštvo privatnih i javnih škola, neovisnih o univerzitetima, imaju dodatnih 240.778 prijavljenih studenata, koji su zajedno s univerzitetskom populacijom činili brojku od ukupno 600.527 studenata te godine.

U ranom 9. stoljeću Karlo Veliki naložio je svim crkvama da daju poduke u čitanju, pisanju i osnovama aritmetike u svojim župama i katedralama i da pružaju više obrazovanje u razvijenijim vještinama jezika, fizike, muzike i teologije. U to je doba Pariz već bio jedan od glavnih biskupskih gradova, te se počinjao uzdizati kao školsko središte. Do ranog 13. stoljeća škola-katedrala Notre-Dame, kao prva obrazovna institucija, imala je mnoge čuvene učitelje, ali su njihova kontroverzna učenja dovela do stvaranja odvojenog univerziteta Sainte-Genevieve na lijevoj obali, koji je postao središte pariske školske Latinske četvrti, napoznatije po univerzitetu Sorbonne.

Kralj Filip II ovlastio je univerzitete 1200. godine kao društva koja su svojim učiteljima i studentima dozvoljavala samostalno djelovanje neovisno o kruni i porezima. U to doba mnoga predavanja održavana su na otvorenom. Studenti i učitelji iz okoline Pariza odsjedali bi u hostelima ili u koledžima, sagrađenim za stipendiste koji su dolazili izdaleka. Čuven već u 13. stoljeću, pariski univerzitet imao je studente iz cijele Evrope. Pariski skolastički centar na lijevoj obali, nazivan Latinska četvrt, jer su učenja tada održavana na latinskom, reorganizirat će se oko koledža koji je 1257. osnovao Robert de Sorbon (1201–1274), College de Sorbonne.
 
Sorbonne je osnovan kao teološka škola. Papa Klement IV daje svoj pristanak za osnivanje 1268 godine. Od prvobitne škole za siromašne studente teologije, s uglednim učiteljima i bogatom opremom raste ugled Sorbonne, koja to ime nosi od 14. stoljeća.

Ostale visoke škole jesu: Collège de France (1530), Institut Catholique (1875) i École du Louvre (1882).

Francuska akademija najstarija je institucija u oblasti duhovnog života i ujedno i najuglednija. Od 1801. godine smještena je u Collège des Quatre Nations, gdje je i službeni stan doživotno izabranog sekretara, a nalazi se nedaleko od Louvrea. Akademija je nastala iz jednog pariskog literarnog kruga, koji se od 1629. susretao kod danas gotovo nepoznatog Valentina Conrarta. 1634. udruženje je imalo 34 člana. 2. januara 1635. Luj XIII proglašava Akademiju državnom institucijom. Ministar, kardinal Richelieu tvorac je Statuta, koji je 1637. godine registrirao i priznao pariski sud i parlament. Od 1803. Akademija pripada Institutu Francuske.

Pariski je univerzitet u 19. stoljeću imao šest fakulteta: pravo, nauku, medicinu, farmaceutiku, književnost i teologiju. Nakon studentskih nemira 1968. provedena je opsežna reforma pariskog univerziteta u nastojanju da se rasprši centralizirana studentska masa. Iduće godine bivši jedinstveni pariski univerzitet podijeljen je na 13 autonomnih univerziteta (od Paris I do Paris XIII), lociranih po cijelom gradu i predgrađima. Svaki od tih univerziteta naslijedio je samo neke od odjela starog univerziteta. Paris I, II, V i X naslijedili su pravo, Paris V medicinu, Paris VI i VII naučne odjele itd.

U pariskoj su regiji prestižne grandes écoles, specijalizirani centri višeg obrazovanja izvan struktura javnih univerziteta. Većina njih preseljeni su u predgrađa Pariza 1960-ih i 1970-ih, u nove kampuse, mnogo veće od onih u najgušće naseljenim djelovima grada, iako je École Normale Supérieure ostala na Rue d'Ulm u 5. arondismanu. Parisko područje ima veliki broj tehničkih škola, predvođenih prestižnim Pariskim tehnološkim institutom (ParisTech), koji sadrži nekoliko koledža, kao École Polytechnique, École des Mines, Télécom Paris, Arts et Métiers i École des Ponts et Chaussées. Postoje, također, i mnoge poslovne škole, uključujući HEC, ESSEC, INSEAD i ESCP-EAP (Evropska škola menadžmenta). Iako je elitna upravna škola ENA preseljena u Strasbourg, škola političkih nauka Sciences-Po još se nalazi u Parizu, na lijevoj obali u 7. arondismanu.

Sistem grandes écoles podržava broj pripremnih škola koje nude kurseve od 2 ili 3 godine, nazvane Classes préparatoires, poznate i kao classes prépas ili prépas. Takvi kursevi omogućavaju pristup u grandes écoles. Mnoge od najboljih pripremnih škola smještene su u Parizu, uključujući Lycée Louis-le-Grand, Lycée Henri-IV, Lycée Saint-Louis, Lycée Janson de Sailly i Lycée Stanislas. Još 2 vrhunske pripremne škole (Lycée Hoche i Lycée Privé Sainte-Genevieve) nalaze su u Versaillesu, kraj Pariza. Izbor studenata bazira se na ocjenama i primjedbama učitelja. Pripremne škole privlače mnoge među najboljim studentima u Francuskoj i poznati su kao vrlo zahtjevne po obimu rada i psihološkom naporu.

Francuska nacionalna biblioteka (Bibliothèque nationale de France) najveća je biblioteka u Parizu. Osnovao ju je kralj Karlo V s 911 osobnih knjiga i rukopisa u Louvreu. Kako je tada bio običaj uništiti sve dokumente nakon kraljeve smrti, bibliotečka zbirka nadograđena je tek sa kraljem Luj XI, koji je prestao s ovom tradicijom.

Francuska nacionalna biblioteka upravlja bibliotekama u Parizu, među kojima su François-Mitterrand, Richelieu, Louvois, Opéra i Arsenal.

Američka biblioteka u Parizu otvorena je 1920. kao dio privatne neprofitne organizacije. Savremena knjižnica vuče porijeklo od knjiga poslanih od Američkog udruženja biblioteka američkim vojnicima u Francuskoj.

U prošlosti je Pariz za vodoopskrbu imao samo rijeke Seine i Bievre. Kasniji oblici navodnjavanja bili su rimski akvadukt iz 1. stoljeća iz Wissousa (kasnije napušten), izvori s desne obale od kasnog 11. stoljeća, akvadukt izgrađen približnom putanjom napuštenog rimskog akvadukta, od 15. stoljeća i od 1809. kanal L'Ourcq, koji Pariz opskrbljuje vodom iz manje zagađenih rijeka sa sjeveroistoka. Svoj prvi stalni i obilni izvor vode Pariz je dobio tek u drugoj polovini 19. stoljeća. Od 1857. inženjer Eugene Belgrand, pod prefektom Napoleona III, baronom Haussmannom, nadgledao je izgradnju niza novih akvadukata, koji su doveli vodu s izvorâ oko grada u nekoliko rezervoara, izgrađenih na najvišim uzvišenjima u gradu. Otada je novi sistem rezervoara postao glavni izvor pitke vode u Parizu, dok se ostaci starog sistema, koji vodu crpe iz nižih nivoa istih rezervoara, koriste za čišćenje ulica.

Pariz ima oko 2.400 km podzemnih prolaza namjenjenih odvodu otpadnih voda. Većina ih datira s kraja 19. stoljeća, kao posljedica kombiniranih planova prefekta Haussmanna i inženjera Belgranda na poboljšanju tada vrlo nezdravih uvjeta u gradu. Stalno održavan od same izgradnje, samo manji postotak mreže pariskih kanala zahtijevao je potpunu obnovu. Cijelom mrežom kanala i kolektora od kraja 20. stoljeća upravlja kompjuterizirani sistem, poznat po akronimu G.A.AS.PAR, koji kontrolira svu distribuciju vode u Parizu, te čak i protok Seine kroz glavni grad.

Zdrastvenu njegu i interventnu zdrastvenu pomoć u Parizu i predgrađima pruža Assistance publique - Hôpitaux de Paris (AP-HP), javni bolnički sistem koji zapošljava više od 90.000 ljudi (zdrastveno osoblje i administracija) u 44 bolnice. To je najveći bolnički sistem u Evropi..

Među 44 bolnice kojima upravlja AP-HP, najznačajnije su:

Čuvena vojna bolnica Val-de-Grâce nije dio AP-HP sistema.

Pariz je rodni grad brojnih poznatih ličnosti. Između ostalih, tu su rođeni kompozitor Georges Bizet, šansonjerka Édith Piaf, slikar François Boucher, pedagog, historičar i sportski funkcioner Pierre de Coubertin, političar Jacques Chirac, šansonjer, kompozitor i pisac Serge Gainsbourg, arhitekt Charles Garnier, upravitelj i planer Georges-Eugène Haussmann, glumac i režiser Mathieu Kassovitz, režiseri Claude Chabrol, François Truffaut i Roman Polanski, glumica Sophie Marceau kao i glumica i pjevačica Caterina Valente.

Među ličnostima koje su živjele i radile u Parizu nalaze se, pored ostalih, pisac Honoré de Balzac, poljski kompozitor Frédéric Chopin, glumica Marlene Dietrich, inženjer Gustave Eiffel, njemački pisac Heinrich Heine, američki pjevač Jim Morrison (grupa The Doors), njemačko-francuski kompozitor Jacques Offenbach i irsko-engleski pisci Oscar Wilde i James Joyce.

Od 1950-ih godina Pariz privlači afroameričke jazz-muzičare, koji su se u Parizu mogli osjetno slobodnije kretati, nego u SAD-u, gdje je još bio osjetno prisutan rasizam. Sidney Bechet preselio se u Francusku jer je tu bliže Africi. Na jazz-festivalu 1948. u Nici i Parizu trijumfira mladi Miles Davis, koji je na Seinei upoznao i zavolio Juliette Gréco. Pariz je nadahnuo i Buda Powella, Idreesa Suliemana i Bennyja Watersa. Režiseri kao Louis Malle (Lift za vješala) i Roger Vadim eksperimentiraju 1950-ih sa spontanim jazz-soundtrackom. Krajem 1960-ih u Pariz emigriraju muzičari kao Anthony Braxton, Art Ensemble of Chicago ili Frank Wright, a tu je do 2007. živio i saksofonist David Murray.

Slikar, grafičar i kipar Pablo Picasso proglašen je počasnim građaninom Pariza 1971. Nakon toga ova titula nije više dodijeljena sve do 2003, a otada su je dobili:

Pariz ima jedan bratimljeni grad i brojne gradove partnere.




#Article 117: Kanada (2800 words)


Kanada je država u Sjevernoj Americi i druga najveća država svijeta, poslije Rusije. Zauzima veliki dio Sjeverne Amerike i sa južne strane graniči sa Sjedinjenim Američkim Državama (SAD-om). 
Glavni grad Kanade je Ottawa. Toronto je najveći grad i glavni ekonomski centar. Kanada je bogata prirodnim ljepotama i jedna od vodećih država svijeta po standardu življenja. Vancouver je nekoliko puta izabran kao lokacija broj jedan za najbolje mjesto življenja na svijetu.Veći gradovi su Toronto, Ottawa (Otawa), Vancouver (Vankuver), Montréal, Regina (Ređajna), St. John (Sveti Džon), Calgary (Kalgari), Winnipeg (Vinipeg).

Britanske teritorije u Sjevernoj Americi su početkom 19. vijeka prometno djelimično izolirani jedni od drugih (Istočna obala i područje velikih jezera s jedne, te prerije, planinski masivi i obala Tihog okeana s druge strane). Te sjeveroameričke teritorije u vlasništvu Ujedinjenog Kraljevstva osjećali su ekonomski pritisak kao i rastuću prijetnju od teritorijalnog širenja novog i moćnog susjeda sa juga, Sjedinjenih Američkih Država.

Područje današnje Kanade u to vrijeme je bilo podijeljeno na provincije koje su, što se tiče političkog uređenja, bile povezane jedne s drugom tek neizravnim putem, kroz podaništvo prema središnjoj vlasti, britanskoj kruni i Londonu.

Ovu slabu političku, prometnu i ekonomsku povezanost tih područja nastojale su iskoristiti Sjedinjene Američke Države sirenskim zovom ekonomskog rasta putem teritorijalnog proširenja na ta područja. Na slabu povezanost ovih područja dodatno je utjecala i jezičko-etnička podijeljenost na istoku današnje Kanade kao i slaba naseljenost prerijskih područja na zapadu, te neprohodnost planinskog masiva tzv. Američkog stijenjaka (The Great Rocky mountains).

Središnja vlast u Londonu je predvidjela nastavak teritorijalnog širenja Sjedinjenih Američkih Država nauštrb ovih svojih kolonija, te da bi to spriječila političkim putem inicirala je kreiranje zakona o utemeljenju nove velike i ujedinjene sjeveroameričke teritorije u britanskom vlasništvu. Ta ideja je naišla na pozitivan odjek u tadašnjim vladajućim krugovima i među ekonomskom elitom u oba govorna područja.

Britanska vlada je u martu 1867. godine usvojila zakon o utemeljenju jedinstvene administrativne jedinice na britanskom području Sjeverne Amerike. Službeni naziv zakona je bio Britanski sjeveroamerički akt (British North America act), a nova administrativna jedinica je dobila naziv Dominion Kanada (The Dominion of Canada).

Zakon je u Kanadi stupio na snagu 1. jula 1867. Dominion Kanada je predstavljala konfederalni savez četiri provincije: Nove Škotske (Nova Scotia), Novog Brunsvika (New Brunswick), Ontarija (Ontario) i Kvebeka (Quebec), a prvi premijer Kanade je bio Sir John A. Macdonald. Nakon tog vremena ova zemlja se teritorijalno širila, prolazila kroz upravno-pravne i političke promjene, promijenila svoj etnički, lingvistički, rasni i vjerski sastav, međutim datum 1. juli 1867, ostati će upisan u historiji kao dan utemeljenja države Kanade.

Unatoč predrasudi o Kanadi kao zemlji koja ima samo jednog susjeda, istina je zapravo malo drugačija. Kanada ima jednog dominantog susjeda, a to su Sjedinjene Američke države s kojima dijeli južnu ali i dijelove svoje sjeverne granice.
Ukupna dužina kanadsko američke granice iznosi 8.890 km. Manje poznata činjenica je da Kanada ima još dva izravna susjeda: Dansku i Francusku. Naime ostrvo Grenland, koji je u posjedu države Danske, nalazi se u blizini kanadskog teritorija Nunavut, dok arhipelag Sent Pjer i Mikelon (Saint Pierre et Miquelon) uz obale kanadske provincije Njufaundlend (Newfoundland) zapravo predstavlja integralni teritorij francuske države. Ipak za razliku od Sjedinjenih Država ove dvije države imaju vrlo mali uticaj na život ljudi u Kanadi.

Kanada je zemlja čije obale zapljuskuju tri okeana: Atlantik na istoku, Pacifik na zapadu i Arktički okean na sjeveru zemlje.
Od deset kanadskih provincija samo dvije nemaju pristup nekom od okeana. To su Alberta i Saskačuan. Kanada posjeduje ogromnu teritoriju (preko deset miliona kvadratnih kilometara) i ta se teritorija grubo dijeli na pet prirodnih cijelina: Atlantski region, Centralnu Kanadu, Prerijske provincije, Zapadne Obale i sjevera.
Atlantske provincije su bile prve istražene i naseljene od strane evropskih doseljenika. Imaju izrazito nepovoljnu klimu u odnosu na susjedno atlantsko područje SAD (Novu Englesku). Ovo je naročito izraženo u slučaju Njufaundlenda. Ova se klima može usporediti sa klimom južnih dijelova skandinavije.

Centralna Kanada se sastoji iz dvije veće prirodne cjeline: Kanadskog štita (planinski masiv u Kvebeku i Labradoru) i brežuljkastog reljefa Ontarija. Kanadski štit je bogat šumom i rudama ali većim dijelom nenaseljen zbog surove klime. Predstavlja veliki izvor hidroenergije. Na krajnjem jugu kanadskog štita nalazi se dolina rijeke Sv Lorensa koja je za ovo područje najgušće naseljena i to zbog najboljeg tla za obradu i najpovoljnije klime u ovoj prirodnoj regiji. Tu se nalazi i drugi po veličini grad u Kanadi, Montreal. Ontario ima nizak ali blago zatalasani reljef koji se od središta provincije postepeno spušta prema velikim jezerima i prema Arktiku na sjeveru. Sjeverni krajevi ove provincije imaju subpolarnu klimu kao i sjeverni krajevi Kvebeka. Međutim, južni krajevi Ontarija predstavljaju jedno od klimatski najpogodnijih područja u Kanadi tako da je ovdje naseljenost stanovništva najgušća. Tu se nalaze i najveće urbane konglomeracije u državi kao i najveći grad Toronto. Prerijske provincije predstavljaju nepregledne plodne ravnice koje obiluju mnoštvom rijeka i jezera. Ovdje je poljoprivreda glavni izvor prihoda, međutim gustina naseljenosti je mala zbog izuzetno oštre zime sa puno sniježnih padavina.
Zapadna obala predstavlja izrazito visoko planinsko područje sa planinskim vrhovima nerijetko visokim i preko 4000m. Obradivo tlo iznosi samo 2%, međutim ono je izrazito efikasno iskorišteno. Većina stanovništva ove regije živi u priobalnom području oko grada Vancouvera. Sjeverni dijelovi Kanade su izrazito rijetko naseljeni. Klima je polaran ili subpolarna. To je područje poznato kao klimatski ekstremno i vrlo nepogodno za život. Značajan udio u stanovništvu, a u teritoriji Nunavut i većinu, ovdje predstavljaju Eskimi (Inuiti).

Kanada je demokratska država, a ustrojena je kao parlamentarna monarhija. Zvanično poglavar države Kanade (head of the state) je Njeno visočanstvo kraljica Elizabeta II. Zvanični predstavnik (opunomoćenik) kraljice u Kanadi je osoba koja nosi titulu Generalni guverner Kanade (The Governor general of Canada).
    
Ove činjenice predstavljaju isključivo način putem kojeg država Kanada podstiče gajenje nacionalnog identiteta koji je drugačiji od američkog, kao i način putem kojeg država njeguje svoju zasebnu historiju i kulturne vrijednosti.
Istinsku vlast u Kanadi zapravo predstavlja većinska stranka (ili koalicija stranaka) u demokratski izabranom parlamentu.
        
Iako je po slovu zakona kraljica poglavar države, istinski poglavar je zapravo premijer države (prime minister), koji je vrlo često i vođa vladajuće stranke. Vladajuća stranka je ona stranka koja na federalnim izborima osvoji najveći broj glasova, a time i zasluži najviše predstavnika u federalnom parlamentu (M.P. - member of parliament).

Trenutno je u Kanadi vladajuća stranka Progresivna konzervativna partija (Progressive conservative party), a premijer Kanade je vođa konzervativne stranke Stephen Harper. Opozicijske stranke su: Liberalna stranka (Liberal party of Canada), Kvebečki blok (Bloc Qubécois), Nova demokratska stranka (New democratic party) i Zelena stranka (Green party).

Postoje tri nivoa uprave u Kanadi:

Uprava na federalnom nivou ima u odgovornosti odbranu države, vanjske poslove (međunarodni odnosi), finansije na federalnom nivou (štampanje novca). Uprave na nivou pojedinih provincija brinu se o zasebnim (ali kompatibilnim) školskim sistemima o područjima zdravstva, prometa i prijevoza roba, javnoj bezbjednosti (policija).

Lokalna uprava vrlo često ima vlastitu policiju (naročito ako je riječ o većim gradovima), brine se o održavanju parkova, puteva u javnom vlasništvu, uklanjanju otpada i raznim drugim pitanjima od lokalnog značaja.

Osim federalnih izbora, koji se najčešće sazivaju svake četiri godine, svaka od deset provincija i tri teritorija održavaju i zasebne provincijske izbore za saziv provincijskog parlamenta. Svaka provincija ima također vlastitu vladu i premijera.

Kanadske provincije i njihovi glavni gradovi:

Kanadske teritorije i njihovi glavni gradovi:

Kanada spada u grupu od sedam najrazvijenijih zemalja svijeta. Članica je udruženja G8 (udruženje osam najmoćnijih država svijeta u domenu privrede). Unatoč rijetkoj naseljenosti svog državnog teritorija, u djelu zemlje koji je gušće naseljen Kanada je visoko urbanizirana i industrijalizirana zemlja.

Sličnost kanadske privrede sa privredama ostalih zemalja razvijenog svijeta je u velikoj zastupljenosti uslužnog sektora u ukupnoj zaposlenosti stanovništva. Ovaj sektor zapošljava oko 75% stanovništva. Sektor proizvodnje je drugi po zastupljenosti po ukupnom broju zaposlenih. U ovom sektoru izvor velikih prihoda i zaposlenja predstavlja industrija automobila, auto dijelova, putničkih i teretnih vozila, kao i industrija za proizvodnju strojeva/mašina.
Kanada je također i veliki izvoznik namirnica i roba široke namjene. U tehnološkom smislu proizvodna djelatnost prati savremene svjetske trendove, pa su tako i razvijene informatičke djelatnosti usko povezane sa visoko zastupljenim uslužnim djelatnostima kao i sa savremenim proizvodnim sektorom.

Za razliku od većine ekonomija ostalih najrazvijenijih zemalja svijeta, Kanada je veliki izvoznik sirovina. Kanada ostvaruje velike prihode izvozom nafte i naftnih derivata (druga po svijetu po rezervama nafte), izvozom sirovog drveta, žitarica, dijamanata, plemenitih metala i električne energije.

Nezaposlenost na nivou države je niska (oko 6%). Međutim, sve provincije nisu podjednako ekonomski razvijene tako da u nekima od njih nezaposlenost doseže i više od 14% ukupnog broja radno sposobnog stanovništva.

Najveći ekonomski partner Kanade su SAD. Trgovina sa ovom državom obuhvata oko 81% od ukupnog kanadskog izvoza i oko 67% od ukupnog uvoza roba i sirovina u Kanadu. Iz tih brojki se lako da izvući činjenica da kanadska privreda zapravo funkcionira kao poluovisna podgrupa u ekonomiji SAD. Kanada je članica sporazuma NAFTA (Sjeveroamerički sporazum o slobodnoj trgovini) koji doprinosi objedinjavanju sjeveroameričjkog tržišta.

U Kanadi živi oko 32 miliona stanovnika. Prvi stanovnici Kanade, tzv. urođenici, u kanadskoj stručnoj terminologiji nazivaju se the Aboriginal people (Aboridžini). Ovi narodi su dolaskom velikog broja Evropljana u 17, 18. i 19. vijeku bili dovedeni na rub istrebljenja. Danas kanadska vlada posebnim ekonomskim povlasticama nastoji ispraviti historijsku štetu nanesenu urođenicima. Međutim, ove mjere zasada imaju upitne rezultate tako da ovo autentično stanovništvo Kanade zaostaje kao socijalna grupa u odnosu na ostalo stanovništvo. Njihova naobrazba je u prosjeku niža nego kod ostalih stanovnika Kanade, životni vijek im je kraći, ovisnosti o drogama i alkoholu su veće nego kod ostalih socijalnih grupa, a nezaposlenost je puno više izražena.

Danas su u Kanadi pripadnici bijele rase (potomci evropskih doseljenika) većinsko stanovništvo. Veći dio ovog stanovništva vodi porijeklo iz neke od zemalja Ujedinjenog kraljevstva (Engleske, Škotske i Velsa). Veliki udio stanovništva vodi porijeklo iz Irske ili Francuske. Od ostalih evropskih zemalja dosta stanovnika potječe iz ostalih zemalja zapadne Evrope.

U Kanadi također živi veliki broj stanovnika raznih rasnih, etničkih i vjerskih pripadnosti porijeklom iz svih krajeva svijeta. Od ovog stanovništva najranije su se počeli useljavati Kinezi koji su kao jeftina i podvlaštena radna snaga radili na gradnji pruge koja je u devetnaestom vijeku povezala Kanadu.

Prirodni priraštaj je u Kanadi gotov zanemarljiv. Kanada je nekada primala useljenike radi svoje izrazito slabe naseljenosti, dok je danas primarni razlog slab prirodni priraštaj stanovništva kao i potreba kapitalističke privrede za stalnim porastom tržišta radne snage uporedo sa stalnim porastom prodajnog tržišta.

Pismenost stanovništva Kanade je na zavidnom nivou, a prosječan životni vijek iznosi 75 godina za muškarce i 81 godina za žene.

Službeni jezici u Kanadi su engleski i francuski. Oba su jezika zakonski ravnopravna, što u životnoj praksi znači da službene informacije i dokumente od kanadske vlade možete dobiti na bilo kojem od ta dva jezika bilo gdje da živite u Kanadi. Isto vrijedi i za školovanje na tim jezicima. Većina stanovništva razumije i priča samo jedan od dva jezika. U Kvebeku većina stanovništva (ali ne i svi) priča francuski jezik, a u Novom Brunsviku oko polovine stanovništva. U svim ostalim provincijama govori se gotovo isključivo engleskim jezikom iz čega se može zaključiti da je usprkos legalnoj jednakosti engleski zapravo puno više zastupljen. 
      

Među vodećim svjetskim stručnjacima na području arheologije i antropologije vladaju različita mišljenja o tome kada su prvi pripadnici ljudskog roda naselili područje današnje Kanade. Dok jedni smatraju da je to bilo prije 12 do 17 hiljada godina drugi tvrde da se to desilo puno ranije. Uglavnom prvi stanovnici današnje Kanade su bili preci savremenih kanadskih urođenika. U našoj literaturi ovi urođenici su poznati kao Sjeveoamerički indijanci i Eskimi, dok su kanadski nazivi za to stanovništvo First Nations (Prvi narodi) i Inuits (Inuiti).

Kanadski termin za autohtonu urođeničku populaciju Kanade je Aboriginal people of Canada. Ovi su stanovnici do prvog masovnijeg dolaska Evropljana u šesnaestom i sedamnaestom vijeku živjeli vrlo često izolirani jedni od drugih. Nekada su međusobni kontakti značili i međusobne ratove među različitim grupama (plemenima). Živjeli su uglavnom životom skupljača i lovaca te nomadskim načinom života karakterističnim za ta društva. Ponegdje među tehnološki razvijenijim plemenima bila je i zastupljena vrlo primitivna obrada zemlje te sjedelački način života.
Dolaskom Evropljana urođenici postaju izloženi nepravednoj trgovini, fizičkim napadima, protjerivanju sa područja pogodnih za život u manje pogodne oblasti zemlje. Vrlo često ovo stanovništvo biva uvučeno u međusobne ratove evropskih doseljenika (Englesko-francuski ratovi, Američki rat za nezavisnost, Kanadsko-britansko-američki sukobi). Pripadnici raznih plemena učestvuju u ratovima na različitim stranama tako da usljed vanjskih uticaja (ratovi, nove zarazne bolesti) njihov broj drastično opada i s vremenom njihovo sudjelovanje u savremenom životu države postaju gotovo beznačajni.

U poznatije urođeničke grupe u Kanadi danas ubrajamo: Inuite (Eskime), Irokeze, Mohavke, Algonkin indijance kao i pleme Metis koje je nastalo međusobnim prožimanjem francuskih doseljenika sa pripadnicima indijanskih plemena kanadskih prerija.

Prvi veći talas evropskih useljenika predtavljaju Francuzi naseljavajući neka područja današnje Nove Škotske kao i područja uz rijeku Sv. Lorensa (St. Lawrence river)- područja današnjeg Kvebeka, te pojedinačna naselja u današnjem području Ontarija.
Prema popisu iz 1666. godine Kanada broji samo 3215 stanovnika evropskog porijekla. Sljedeći veći talas useljenika dolazi iz Ujedinjenog Kraljevstva koje postepeno potiskuje francusko stanovništvo (Acadia - u Novoj Škotskoj) i pruzima političku i ekonomsku dominaciju nad zemljom. Ta dominacija će biti u potpunosti ostvarene pobjedom Britanaca nad Francuzima u bici kod današnje Otave 13. septembra 1759.
Od tada će dolazak francuskih useljenika prestati a dolazak britanskih useljenika posatati masovan. Ovaj će se trend znatno pojačati kada uslijed Američkog rata za nezavisnost veiki broj izbjeglica odanih Britaniji prebjegne iz novonastalih SAD u Kanadu pod britanskom upravom. U toj grupi nalazit će se i veći broj ljudi zapadnoevropskog ali ne i britanskog porijekla koji će se asimilirati u anglofono stanovništvo. Taj talas useljenika se smatra ključnim za kasnije utemeljenje kanadske nezavisne države, a useljenici prebjezi iz SAD se u historiji nazivaju lojalistima (Loyalist) prema svojoj odanosti britanskoj kruni.

U devetnaestom vijeku Kanada polako prestaje privlačiti pažnju useljenika iz Velike Britanije zbog poboljšanih uslova života u odnosu na Kanadu, te Kanada počinje naseljavati i druge etničke grupe iz zapadne Evrope, a početkom dvadesetog vijeka omasovljen je dolazak istočnih Evropljana (Ukrajinci) kao i južnih Evropljana (Italijani). Nakon Drugog svjetskog rata u Kanadu useljava veliki broj izbjeglica i političkih emigranata iz istočne Evrope i Njemačke, a pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog vijeka dolaze velike grupe ljudi iz politički nestabilne Grčke i Portugala.

Pošto su statistički podaci predviđali porast proizvodnje a pad broj radno sposobnog stanovništva krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih Kanada se odlučuje na novu politiku useljavanja i dozvoljava prva masovna doseljenja iz Indije, Jugoistočne Azije, Afrike te Centralne i Južne Amerike. Mada su prvi ne-evropski doseljenici nakon dolaska Evropljana bili Kinezi, koji su u devetnaestom vijeku radili na gradnji pruge kroz Kanadu, ovdje do šezdesetih godina nije bilo masovne ne-evropske imigracije. Danas je stanovništvo Kanade multikulturalno po svom vjerskom, jezičkom, rasnom i etničkom sastavu.

Kanada je zemlja koja je kroz historiju bila dominantno obojena kulturnim uticajima zemalja iz kojih je tradicionalno dolazio najveći broj useljenika (Engleska, Škotska i Francuska). Pošto je svojim ekonomskim razvitkom kroz vijekove, a danas ponajviše Kanada bila vezana za Sjedinjene Američke Države, to je i kulturni uticaj ovog susjeda sa juga postao preovladavajući u cijeloj Kanadi (čak i frankofonskim dijelovima zemlje). Kultura stanovanja, oblačenja i prehrane je identična onoj u Sjedinjenim Državama. Zbog zajedničkog jezika (engleski jezik) Kanada je danas preplavljena američkim kulturnim uticajima na području filma, muzike, scenske umjetnosti i pisane riječi. Zbog toga država vrlo često finansira kulturne projekte u ovim domenima nastojeći zaštiti kanadsku kulturu od potpunog izumiranja (u ovom slučaju asimilacije) pred američkim kulturnim sadržajima. U francuskom govornom području situacija je nešto drugačija jer se zbog posebnosti francuskog jezika američki kulturni uticaji samo prelamaju kroz kulturnu posebnost frankofonog stanovništva a ne prijete potpunom asimilacijom.

Mnoge poznate ličnosti koje djeluju na raznim kulturnim poljima su danas poznati širom svijeta kao npr. Celine Dion - poznata pjevačica, Brian Adams - rock muzičar, John Carrey i Michael Fox- glumci, Leonard Cohen - pjesnik i kantautor, Margaret Atwood- pisac itd.

Vodeći sport u Kanadi je hokej. Najveći broj igrača u najjačoj profesionalnoj hokejaškoj ligi na svijetu NHL-u dolazi upravo iz ove zemlje. Iako je hokej prvi po zastupljenosti najautentičnijim kanadskim sportom se smatra Lakros. Ostali popularni sportovi su američki fudbal, nogomet i bejzbol, a lov i ribolov predstavljaju tradicionalne i masovno zastupljene sportske aktivnosti u Kanadi.

Svake godine na 1. juli u Kanadi se svečano obilježava praznik na području cijele države, tj. na području svih deset kanadskih provincija i tri teritorija. Ovaj državni praznik predstavlja dan utemeljenja nacije i naziva se službenim imenom Dan Kanade (Canada day). Božić, Uskrs, Nova godina (1. januar) su također praznici koji se obilježavaju u cijeloj državi. Među ove državne praznike spada i Dan rada (Labour day) koji se u Kanadi kao i u SAD-u obilježava 1. septembra.
Osim ovih praznika svaka provincija ili teritorij ima i svoje praznike koji se u jedinstveni samo za taj dio države.




#Article 118: Oman (334 words)


Oman, službeno Sultanat Oman je suverena država u jugozapadnoj Aziji, na jugoistočnoj obali Аrapskog poluostrva. Na istoku i jugu izlazi na Arapsko more, a na sjeveroistoku na Omanski zaliv. Graniči na jugozapadu s Jemenom, na zapadu sa Saudijskom Arabijom, te na sjeverozapadu s Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Oman je dugo bio važno trgovačko središte. Godine 1508. Portugalci su zauzeli glavnu luku, Muscat i držali je do dolaska Osmanlija 1659. Turci su otišli 1741. kad je Ahmed ibn Said osnovao sadašnju vladarsku dinastiju.

U početku 19. vijeka Oman je izrastao u značajnu regionalnu silu s posjedima u Baludžistanu i Zanzibaru. Od 1891. do 1971. bio je britanski protektorat. Godinu dana prije odlaska Britanaca današnji sultan je zbacio svog oca, Saida ibn Taimura, nakon čega je započeo modernizaciju zemlje, a 1996. i ograničenu demokratizaciju.

Zastava Omana sastoji se od tri polja (bijelo, zeleno i crveno) sa crvenim stupcem na lijevoj strani koji sadrži nacionalni simbol Omana. Bijela predstavlja mir i napredak, zelena plodnost i Zelene Planine, a crvena borbu protiv stranih okupatora. Crvena je također jedina boja prijašnje zastave. Grb se sastoji od handžar bodeža u koricama iza kojeg se nalaze dva ukrštena mača. To je tradicionalni simbol Omana koji se također nalazi i na zastavi, novčanicama, avionima i drugim mjestima.

Većinu zemlje zauzima ravna pustinja, a planinski lanci nalaze se duž obale na sjeveru (najviši vrh zemlje, Šams, 2.980 m) i jugu. Omanu pripada i eksklava Musandam, odvojena od ostatka zemlje teritorijom UAE, koja zauzima strateški važan položaj na južnoj obali Hormuškog tjesnaca na ulazu u Perzijski zaliv.

Islam je najzastupljenija religija. Oman je jedina islamska zemlja u kojoj dominira Ibadi islam, različit od sunitskog i šijitskog. Arapski odnosno njegov lokalni dijalekt je jezik većine stanovništva. Velik broj stanovnika su strani državljani na radu u industriji nafte.

Omanska privreda zavisi od izvoza sirove nafte. Prihodi od prodaje nafte omogućili su izgradnju infrastrukture i poboljšanje socijalnog standarda nekad siromašne i zaostale zemlje. BDP je u 2003. bio 13.100 USD po glavi stanovnika, mjereno po PPP-u.

Također pogledati: 




#Article 119: Saudijska Arabija (1621 words)


Saudijska Arabija, službeno Kraljevina Saudijska Arabija je suverena država u jugozapadnoj Aziji i najveća država Arapskog poluostrva. Na zapadu dugom obalom izlazi na Crveno more, a na istoku na Perzijski zaliv. Graniči na sjeveru s Jordanom, Irakom i Kuvajtom, na jugu s Jemenom, na jugoistoku s Omanom te na istoku s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Katarom. Ima morsku granicu s Bahreinom s kojim je povezana mostom. Zauzima površinu od oko 2.150.000 km2, i ima 27,6 miliona stanovnika.

Kraljevinu nekada nazivaju i Zemlja dva hrama s obzirom na to da se u njoj nalaze dva najsvetija mjesta Islama Meka i Medina (u kojima su Kaba i Poslanikova džamija). Trenutno državno uređenje je na snazi od 1932. godine kada je Abdul-Aziz bin Saud proglasio nezavisnost Kraljevstva, dok njene korijene možemo naći još dublje u historiji, sa uspostavom prve saudijske države 1744. godine.

Saudijska Arabija je vodeći svjetski izvoznik nafte, koja je ujedno i glavni ekonomski pokretač razvoja države . Izvoz nafte čini oko 90% ukupnog izvoza i donosi oko 75% prihoda državnog budžeta, što doprinosi relativnom ekonomskom blagostanju njenih stanovnika . Loša strana velike zavisnosti ekonomije o nafti je nestabilna cijena navedenog energenta na svjetskom tržištu . Također ponekad ovu zemlju i Rusiju nazivaju energetskim supersilama. Grupe za zaštitu ljudskih prava učestalo optužuju vladu Saudijske Arabije za njihova kršenja, međutim saudijske vlasti te optužbe odbacuju.

Iako je ova regija bogata historijskim događajima daleko u prošlosti, historija Saudijske Arabije ujedinjene pod dinastijom Saud počinje sa Islamskim vjerskim reformatorom Muhammad ibn Abd al-Wahhab koji je oko 1750. godine udružio snage s vladarom mjesta Diriyah u središnjoj Arabiji, Muhammadom ibn Saudom, čiji su nasljednici do početka 19. vijeka s potporom širokih slojeva oduševljenih novim vjerskim vođom osvojili većinu Arapskog poluostrva. Veza dinastije Saud s Wahhabi interpretacijom Islama ostaće jedno od ključnih obilježja saudijske države i u budućnosti.

Nova arapska sila pobudila je reakciju svojih moćnih susjeda, Otomanskog Carstva i njegovog saveznika Egipta koji su 1818. uništili prvu saudijsku državu. Ubrzo je uslijedila obnova, ali druga država podlegla je unutrašnjim sukobima i ratovima sa susjedima 1891.

Modernu Saudijsku Arabiju osnovao je Abdul Aziz Al-Saud, poznat kao Ibn Saud, koji je 1902. započeo okupljati tradicionalne obiteljske zemlje kombinacijom oružanih sukoba i vješte diplomatije. Ujedinjeno Kraljevstvo, tada najznačajnija sila na Bliskom istoku, priznalo je nezavisnost Saudove kraljevine 1927., a 1932. Hidžaz i Nedžd (središnji dio Arapskog poluotoka) i formalno su ujedinjeni u Kraljevinu Saudijsku Arabiju.

Politički uspjesi nisu bili praćeni ekonomskim sve dok nisu otkrivene naftna nalazišta u martu 1938. godine. Razvojni programi iskorištavanja nalazišta su prekinuti Drugim svjetskim ratom 1939. godine, da bi bili ponovo pokrenuti 1946. godine, a proizvodnja je dostigla pune kapacitete 1949. godine. Nafta je obezbijedila ekonomski prosperitet zemlje i ojačala njenu poziciju u svijetu.

Poslije Abdul Azizove smrti 1953. godine tron je preuzeo njegov sin Saud, koji je vladao do 1964. godine, da bi ga naslijedio Faisal. Unutraporodična rivalstva su dovela do ubistva Faisala od strane njegovog nećaka princa Faisal bin Musa'ida 1975. godine. Nakon ubistva prijesto je preuzeo kralj Khalid koji je vladao sedam godina i bio naslijeđen od kralja Fahda 1982. godine. Fahd je umro 2005. godine a naslijedio ga je njegov polubrat Abdulah, trenutni vladar Saudijske Arabije.

Kraljevina zauzima oko 80% teritorije poluostrva. Godine 2000. Saudijska Arabija i Jemen su sklopili dogovor o razgraničenju  Veliki dio granice sa južnim komšijama, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Omanom, još uvijek nije precizno određen niti markiran, tako da tačna veličina zemlje još uvijek nije poznata. Saudijske vlasti navode površinu od 2.217.949 km2. Drugi izvori daju podatke koji se kreću između 1.960.582 km2  i 2.240.000 km2. Zemlja se obično rangira kao 14. po veličini u svijetu.

Najveći dio zemlje zauzima pustinja. Na zapadu, uz Crveno more, uzdižu se planinski lanci Hidžaz i Asir (ovaj dio je poznat kao najzeleniji i dio s najsvježijom klimom u Arabiji) s najvišim vrhom Sawdom (3.133 m). S istočne strane planina teren se polako spušta do zapadnog priobalja uz Perzijski zaliv i granica s UAE i Omanom. U centru je zaravan Nejd. Na jugu leži negostoljubiva pustinja Rub' al Khali (Prazni ćošak) u kojoj gotovo uopće nema života.

Većina teritorija slabo je naseljena, a stanovništvo je koncentrisano u gradovima na zapadnoj obali i njenom zaleđu (Džedda, Meka, Medina), glavnom gradu Rijadu u središtu zemlje, te na istočnom priobalju gdje je locirana većina naftnih izvora (Dammam, Hufuf, Dhahran).

Veliki dio kopna se sastoji od slabo naseljenih pustinja i polupustinjskih regija; na tim područjima se uglavnom nalaze Beduini. U navedenom dijelu zemlje vegetacija je ograničena na korov i grmlje. Manje od 2% zemlje čini obradiva površina. Naseljena mjesta su uglavnom koncentrisana uz istočne i zapadne obale, te na par gusto naseljenih oaza u unutrašnjosti kao što su Hofuf i Buraydah. Neke oblasti, poput pustinje Rub' al-Khali i Arabijske pustinje, uopće nisu naseljene, iako se zbog potreba industrije nafte planira izgradnja naselja i u tim dijelovimaa zemlje. Saudijska Arabija nema stalnih rijeka ili jezera. Njena obala je duga oko 2.640 km.

Lokalne životinje uključuju: ibekse (planinske divokoze), divlje mačke, babune, vukove i hijene u brdskim i planinskim krajevima. Male ptice žive u oazama. Obalski dio Crvenog mora je bogat koralima i brojnim morskim vrstama.

Ekstremna vrućina i bezvodnost su karakteristike većeg dijela Saudijske Arabije. To je jedno od nekoliko područja u svijetu gdje temperature dostižu od preko 50 °C; dok je najveća zabilježena temperatura 51,7 °C. Zimi se povremeno pojavljuju mraz ili snijeg u unutrašnjosti ili na većim nadmorskim visinama, međutim to se dešava svega jednom ili dva puta u desetljeću. Najniža zabilježena temperatura je -12 °C u Turaifu. Prosječne zimske (januar) temperature se kreću u rasponu od 8° do 20 °C u gradovima u unutrašnjosti, poput Rijada, dok su u Džedi i na obali Crvenog mora iznosi 19° do 29 °C. S druge strane prosječne ljetne temperature (juli) su 27° do 43 °C u Rijadu, i 27° do 38 °C u Džedi. Noću se temperature u pustinjama u unutrašnjosti spuštaju na izuzetno niske vrijednosti, a danju pustinjski pijesak povećava Sunčevu toplinu.

Godišnja količina padavina iznosi oko 100 mm u Rijadu (uglavnom u periodu od januara do maja), dok je u Džedi oko 54 mm (uglavnom u periodu od novembra do januara). Iznenadni pljuskovi mogu dovesti do jakih bujica u vadisima (suhim koritima).

Centralna institucija vlasti zemlje je Saudijska monarhija. U zakonu usvojenom 1992. godine navedeno je da je Saudijska Arabija monarhija pod vlašću sinova i unuka prvog kralja Abdul Aziz Al-Sauda. Također se navodi da Kur'an predstavlja ustav zemlje, a vrhovni zakon čini Šerijat (Islamski zakon baziran na Kur'anu). Neke zapadne organizacije procjenjuju da je režim ove države deveti po redu najtotalirniji režim u svijetu.

Ne postoje priznate političke stranke niti izbori, izuzev lokalnih izbora održanih 2005. godine na kojima su pravo glasa imali samo muškarci . Kraljeva vlast je teoretski ograničena Šerijatom i nekim lokalnim tradicijama. On također mora imati podršku ostatka Saudijske familije, uleme (vjerskih lidera, i drugih važnih grupa saudijskog društva. Saudijska vlada podržava Islam finansirajući džamije i škole Kur'ana širom svijeta. Vodeći ljudi kraljevske porodice biraju kralja iz redova jednog od svojih pripadnika, uz odobrenje Uleme.

Saudijska Arabija i Bosna i Hercegovina imaju diplomatske odnose na nivou ambasadora.

Saudijska Arabija je podijeljena na pokrajine, kojih je ukupno 13 i koje predstavljaju prvi nivo administrativne podjele ove države. Pokrajine se dalje dijele na guvernerate.

Islam je religija gotovo cjelokupnog domaćeg stanovništva i jedina je službena religija. Saudijska Arabija je kolijevka ove vjere i u zemlji se nalaze dva najvažnija islamska svetišta, Meka i Medina. Arapski odnosno njegov lokalni dijalekt je jezik većine stanovništva. Velik broj stanovnika (oko 6 miliona) su strani državljani na radu u naftnoj industriji i drugim privrednim sektorima.

Privreda Saudijske Arabije je bazirana na nafti. Otprilike 75% budžeta se puni prihodima od izvoza nafte. Naftna industrija učestvuje sa 45% u društvenom proizvodu Saudijske Arabije. Ova država ima službeno zalihe nafte u iznosu 260 milijardi barela., što je 24% svjetskih rezervi. Privreda Saudijske Arabije je 13. u svijetu po kompetitivnosti. Ulažu se veoma velika sredstva da privreda postane više raznolika. U toku je rekordan porast korištenja personalnih kompjutera, zahvaljujući deregulaciji.
Porast cijena nafte u godinama 2008-2009 je započeo drugi naftni bum, ostvarujući višak u budžetu od 28 milijardi američkih dolara. Akcije kompanija su veoma dobile na vrijednosti.

Državni sistem osigurava učenicima i studentima besplatno obrazovanje, knjige i zdravstenu zaštitu, i otvorena je svim saudijcima. Preko 25% godišnjeg državnog budžeta se izdvaja za obrazovanje, uključujući i izdvajanja za profesinalnun orijentaciju.
Saudijska Aarabija je jedna od nekoliko najbrže rastućih ekonomija u svijetu, sa prihodom po stanovniku od $20,700 (2007).

Kultura Saudijske Arabije je utemeljena na islamskim i plemenskim vrijednostima. Meka i Medina su gradovi u Saudijskoj Arabiji. Vikend obuhvata petak i subotu.

Oblačenje prati striktno principe hidžaba, što je islamski odraz jednostavnosti, posebno u oblačenju. Oblačenje je prilagođeno klimatskim uslovima. Odjeća se sastoji od tradicionalnih odjevnih predmeta: thawb sa keffiyeh, kao i Ghutrah (Arapski: غتره‎), Agal (Arapski: عقال‎), i Bisht (Arapski: بشت‎)

Moderni Saudijski pisci su: Abdul Rahman Munif, Yousef Al-Mohaimeed, Abdu Khal, Ali al-Domaini, Ahmed Abodehman, Abdullah Al-Qasemi

Muškarci se često bave sportom. Žene rijetko učestvuju u sportskim aktivnostima, najčešće u dvoranama. Fudbal je najpopularniji sport. Saudijska Arabija učestvuje na Ljetnim Olimpijadama. Fudbalska reprezentacija Saudijske Arabije učestvuje u takmičenjima koja su pod okriljem FIFA-e. Pojedini popularni fudbaleri su: Majed Abdullah, Mohamed Al-Deayea, Sami Al-Jaber, Saeed Al-Owairan, Fahad Al-Bishi, Mohaisen Al-Jam'an, Mohammad Massad i Yousuf Al-Thunayan.

Saudijsko Ministarstvo odbrane i avijacije je zaduženo za upravljanje vojnim snagama Saudijske Arabije. Ono je također zaduženo za izgradnju civilnih aerodroma i vojnih baza, kao i za meteorologiju.
Oružane snage su sastavljene od: Armije, mornarice, vazduhoplovstva, protivzračne odbrane, Nacionalne garde, Kraljevske zaštitne regimente, i specijalnih snaga. Saudija ima svoju vojnu industriju. Vojni budžet je u iznosu od 38 milijardi američkih dolara.
U okviru Ministarstva unutrašnjih poslova se nalaze: policija, graničari, obalna straža i Al-Mujahidoon




#Article 120: Rusija (5965 words)


Rusija (), službeno Ruska Federacija (), jest suverena država koja se prostire preko ogromnih prostranstava  Istočne Evrope i sjeverne Azije. Sa površinom od 17.075.400km2 Rusija je najveća država na svijetu, pokrivajući skoro dvostruko veću teritoriju od Kanade, Kine ili Sjedinjenih Američkih Država. Po broju stanovnika deveta je najmnogoljudnija država na svijetu sa oko 144 miliona stanovnika u 2016. godini.

Zapadni, evropski dio države je dosta gušće naseljen, sa višim stepenom urbanizacije i u njemu živi oko 77% stanovništva Rusije. Glavni i najveći grad Rusije je Moskva, jedan od najvećih gradova svijeta dok su veći gradovi: Sankt Peterburg, Novosibirsk, Jekaterinburg, Njižni Novgorod i Kazanj.
Protežući se preko cjelokupne sjeverne Azije i većeg dijela Istočne Evrope, Rusija se dijeli na jedanaest vremenskih zona i uključuje širok spektar okruženja i oblika reljefa.

Nekada najistaknutija republika SSSR-a, Rusija je postala nezavisna država nakon njegovog raspada, decembra 1991. Pod sovjetskim sistemom, zvala se Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika (RSFSR).

Većina površine, stanovništva i industrijske proizvodnje SSSR-a, nekada jedne od dvije svjetske supersile, otpada na Rusiju. Zbog toga, i po raspadu Sovjetskog saveza, Rusija igra značajnu ulogu na svjetskoj sceni. Ova uloga, iako značajna, još nema ulogu nekadašnjeg SSSR-a.

Ruska ekonomija je prema vrijednosti nominalnog BDP-a rangirana kao 12. najveća na svijetu i šesta po paritetu kupovne moći u 2015. godini. Ruske rezerve mineralnih i energetskih resursa su najveće takve rezerve na svijetu, što je čine jednim od vodećih proizvođača nafte i prirodnog plina na svijetu.

Jedna je od nekoliko priznatih nuklearnih sila i država sa najvećim zalihama oružja za masovno uništenje. U globalnom smislu, Rusija je velika sila i okarakterisana kao potencijalna supersila. Stalna je članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kao i članica G20, Vijeća Evrope, APEC-a, Šangajske organizacije za saradnju, OSCE-a, Svjetske trgovinske organizacije (WTO) kao i vodeći član Zajednice nezavisnih država (ZND), Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (CSTO), Evroazijske ekonomske unije (EEU) i drugih međunarodnih organizacija.

Naziv Rusija potiče od naziva Rus', srednjovjekovne države naseljene uglavnom Istočnim Slavenima. Međutim, naziv se ustalio tek u kasnijem periodu kada se prozvalo po svojim stanovnicima. Русская Земля se u prijevodu na bosanski jezik može nazvati kao ruska zemlja ili zemlja Rusa. Da bi se ova država razlikovala od drugih država koje su proizašle iz nje, u modernoj historiografija označena je kao Kijevska Rusija. Ime Rusi dolazi od stanovnika srednjovjekovnog Rus'a, švedskih trgovaca i ratnika koji su se preselili sa Baltičkog mora i osnovali državu sa centrom u Novgorodu koja je kasnije postala Kijevska Rusija.

Stara latinska verzija naziva Rusija bila je Rutenija i uglavnom se odnosila na zapadne i južne regije Rusa koji su bili u blizini katoličkog dijela Evrope. Sadašnje ime države, Rusija potiče iz bizantijsko-grčke oznake za Rus'.

Nomadski način stočarstva na području Pontijsko-kaspijske stepe bio je razvijen još tokom bakarnog doba.

U antičko doba, Pontijsko-kaspijska stepa ili Ukrajinska stepa bila je poznata i pod nazivom Skitija. Od početka 8. vijeka p.n.e. grčki trgovci su svoju kulturu donijeli u ove krajeve trgujući s gradovima Tanais i Fanagorija. Drevni grčki istraživači, naročito Pitije, tokom svojih istraživanja stigli su čak do područja današnje Kalinjingradske oblasti, na obali Baltičkog mora. Rimljani su se naselili na zapadnim obalama Kaspijskog jezera, gdje se njihova carstvo širilo prema istoku. Tokom 3. i 4. vijeka, gotsko kraljevstvo Auja egzistiralo je na području današnje južne Rusije sve dok nije pregaženo od strane Huni. Između 3. i 6. vijeka, Bosforsko kraljevstvo koje je naslijedilo grčke kolonije također je preplavljeno nomadskim invazijama koje su vodile ratna plemena, poput Huna i eurazijskih Avara.

Turkijski narodi, poput Hazara, zagospodarili su stepama u donjem slivu Volge, područjem između Kaspijskog i Crnog mora i vladali tim krajem sve do 10. vijeka.

Područja na kojima su živjeli Istočni Slaveni prvi su u jedinstvenu državu ujedinili Varjazi, vjerovatno doseljenici iz Skandinavije. Prvi zabilježeni varjaški vladar bio je Rjurik, okrunjen oko 860, a njegovi su nasljednici prenijeli prijestolje iz Novgoroda na sjeveru današnje Rusije u Kijev, danas glavni grad Ukrajine. Kijevska Rusija bila je jedna od najvećih država tadašnje Evrope sa privredom baziranoj na trgovini među Skandinavijom i Bizantijskim carstvom. Odlučujućim za kasniju historiju Istočnih Slavena pokazalo se prihvatanje pravoslavlja kao državne religije 988. u doba velikog  kneza Vladimira I, koje je za posljedicu imalo snažnu vezu crkve i države i izolaciju od katoličkog, a kasnije i protestantskog dijela Evrope.

Invazija Mongola u 12. vijeku dovela je do raspada već oslabljene Kijevske Rusije na veći broj neovisnih kneževstava, među kojima se u 14. vijeku počinje isticati Moskovsko kneževstvo. Moskva je, oslanjanjući se na svoje dobre odnose s tatarskim osvajačima, započela širenje na okolna područja. Ekspanzija je ubrzana pod velikim kneževima Ivanom III (1462–1505) koji je udvostručio državni teritorij na račun susjednih država i oslobodio Moskvu od Tatara, i Ivanom IV Groznim (1547–1584), prvim ruskim vladarem koji se okrunio za cara.

Država je nakon smrti Ivana Groznog potonula u borbu za njegovo naslijeđe koja je trajala sve do 1613. kada na vlast dolazi dinastija Romanov. Rusija je doživjela preporod za vladanja Petra I Velikog (1682–1725), koji je u mladosti putovao po Zapadnoj Evropi i odlučio reformirati Rusiju po zapadnim uzorima. Velike promjene doživjela je državna uprava, obrazovanje, vojska, osnovana je mornarica, a glavni grad je umjesto Moskve postao novoosnovani Sankt Peterburg (1703.) na ušću rijeke Neve u Finski zaliv.

U sljedeća dva vijeka Rusija je nizom ratova proširila svoju teritoriju kolonizirajući, za razliku od zapadnoevropskih država, susjedna područja. Na zapadu je zauzela Finsku, baltičke zemlje, Poljsku, Bjelorusiju i najveći dio Ukrajine. Na jugu je svoje područje proširila na Zakavkazje do sjeverne Armenije, te na najveći dio srednje Azije. Na istoku je ruska kolonizacija doprla do sjevernoameričke Aljaske, koja je 1867. prodana SAD-u. Naročito je širenju državne teritorije pridonijela Katarina II Velika (1762–96) vještim kombiniranjem diplomatije i ratovanja.

Devetnaesti vijek obilježen je i sve jačim zahtjevima srednje klase za udjelom u vlasti, s povremenim izljevima političkog nasilja: pobuna dekabrista 1825, atentat na cara Aleksandra II 1881. praćenim valovima državne represije. Nakon revolucije 1905. Rusija je dobila predstavničko tijelo, Dumu, što je donekle ublažilo političke tenzije.

 

Loše stanje na ratištu u Prvom svjetskom ratu, prijeteći kolaps privrede i pad popularnosti prisilili su cara Nikolaja II na abdikaciju i u februaru 1917. Rusija je postala republika. Vlade kneza Lvova i Aleksandra Kerenskog nisu se uspjele učvrstiti na vlasti pa je iste godine državnim udarom vlast preuzela stranka boljševika – komunista predvođena Vladimirom Iljičem Lenjinom (Oktobarska revolucija). Uslijedio je četverogodišnji građanski rat u kojem su boljševici uspjeli pobijediti opoziciju. Moskva je 1918. ponovo postala glavni grad, a 1922. sovjetska Rusija postala je Savez sovjetskih socijalističkih republika (SSSR).

Nakon Lenjinove smrti 1924. vlast je postupno preuzeo Josif Visarionovič Staljin, vladajući do 1953. i koji je pokrenuo ubrzanu industrijalizaciju i nasilnu kolektivizaciju poljoprivrede. U drugoj polovini tridesetih godina započeo je i velike čistke u vodstvu komunističke partije, vojske i države u kojima su mnogi u montiranim procesima osuđeni na smrt ili dugogodišnju robiju.

U Drugom svjetskom ratu Sovjetski Savez je dao najveći doprinos pobjedi saveznika s više od 20 miliona poginulih i gotovo potpuno razorenim zapadnim dijelom zemlje. Nakon rata zaoštrio se sukob s vodećom zapadnom demokratijom, SAD-om – Hladni rat. Rastući uticaj SSSR-a i uspjesi na mnogim poljima poput osvajanja svemira i nuklearnog naoružanja skrivali su neuspjehe i zaostajanje sovjetske privrede i rastuće društvene tenzije. Godine 1991. komunistički sistem je propao, a SSSR se raspao na 15 država, među kojim je najveća i najznačajnija upravo Rusija.

Postsovjetska Rusija je nakon nekoliko godina bolne tranzicije i krize koja je dosegnula dno 1998. krenula putem ekonomskog oporavka i ubrzanog rasta potpomognutog visokim cijenama nafte – glavnog ruskog izvoznog proizvoda. Prvog demokratskog predsjednika Borisa Jeljcina čiji je mandat bio obilježena liberalizmom i porastom kriminala, naročito za vrijeme privatizacije, zamijenio je 1999. Vladimir Putin kojeg ruski građani i inozemni promatrači smatraju efikasnijim, ali i autoritarnijim od svog prethodnika. Od 1994. traje gerilski sukob čečenskih pobunjenika koji se bore za nezavisnost republike i oružanih snaga Ruske Federacije. Veći broj terorističkih napada u Čečeniji i ostatku Rusije dovodi se u vezu s ekstremističkim frakcijama gerilaca.

Rusija se obično dijeli na zapadni evropski (oko 3,5 miliona km2) i istočni azijski dio – Sibir (13,5 miliona km2). Prirodnu granicu ovih dvaju dijelova čini gorje Ural koje se prostire u smjeru sjever-jug u dužini od oko 2000km od Sjevernog ledenog mora do granice s Kazahstanom.

Najveći dio evropskog dijela Rusije zauzima Istočnoevropska ravnica, s nizijskim reljefom koji samo ponegdje prelazi u uzvisine (Valdajska i Srednjeruska na zapadu, Privolžje uz srednji tok Volge) čiji vrhovi ne prelaze 200–400m. Kroz ovu niziju protječe Volga (3.688km), privredno i kulturalno najvažnija ruska rijeka. Prevladava kontinentalna klima koja na krajnjem sjeveru prelazi u polarnu, a u uskom pojasu crnomorskog priobalja u sredozemnu. Od sjevera prema jugu redaju se pojasevi crnogorične šume, miješane šume, prijelazne šumsko-stepske zone, te stepa pokrivena plodnom crnicom (černozemom). Uz obale Kaspijskog mora zbog jakog isparavanja prisutna je i polupustinja.

Na krajnjem jugu evropske Rusije granicu s Gruzijom i Azerbejdžanom čini gorje Kavkaz s najvišom tačkom Rusije, Elbrusom (5.633m).

Na zapadu Sibira prostire se velika Zapadnosibirska ravnica kroz koju protiče najduža ruska rijeka Ob (s Irtišem 5568km, 5. na svijetu). Između rijeke Jenisej na zapadu Lene na istoku nalazi se Srednjesibirska visoravan s vrhovima do 1700m. Srednjejakutska ravnica kroz koju protječe Lena dijeli ovu visoravan od planinskih lanaca istočnog Sibira.

Na jugu i istoku Sibira do obala Tihog okeana prevladava planinski reljef s lancima čiji su vrhovi uglavnom iznad 2000m (Beluha u Altajskom lancu – 4.506m, Ključevska Sopka na Kamčatki – 4.750m). Ovdje se nalazi i najveće i najdublje rusko jezero – Bajkalsko (31.500km2, dubina 1.637m, najdublje na svijetu).

Klima većeg dijela Sibira je vrlo oštra kontinentalna koja na sjeveru prelazi u polarnu, a na većim nadmorskim visinima u planinsku. Prevladavaju guste crnogorične šume – tajge, sa zonama oskudne vegetacije – tundrama – i zonama trajnog leda na krajnjem sjeveru. Ruski daleki istok ima monsunsku klimu.

Udaljenost između dvije najudaljenije tačke u Rusiji, mjereno po geodezijskoj liniji iznosi oko 8.000km. Ove dvije tačke su rijeka Visla na zapadu Rusije, koja odvaja Gdanjski zaliv od lagune Visle i najjužnija tačka Kurilskih ostrva. S druge strane, tačke najudaljenije jedna od druge, uzimajući u obzir njihove geografske dužine su također Visla na zapadu i Veliko Diomedovo ostrvo na istoku. Teritorija Rusije se prostire kroz 11 vremenskih zona.

S obzirom na površinu, Rusija ima dugu obalu dužine od oko 37.000km, koja se prostire duž Arktičkog i Tihog okeana kao i uz Baltičko, Azovsko i Crno more. Osim toga, Rusija je povezana s Barentsovim, Bijelim, Karskim, Laptevskim, Istočnosibirskim, Čukotskim, Beringovim, Ohotskim i Japanskim morem preko Arktika i Pacifika. Najveća ruska ostrva i arhipelazi su: Nova Zemlja, Zemlja Franje Josipa, Severnaja Zemlja, Novosibirska ostrva, Wrangelsko ostrvo, Kurilska ostrva i Sahalin. Diomedova ostrva (jedno pod kontrolom Rusije a drugo SAD-a) su samo 3km udaljeno jedno od drugog dok se ostrvo Kunašir nalazi oko 20km od japanskog ostrva Hokkaida.

Ogromna površina Rusije i odvojenost mnogih područja od mora rezultiraju dominacijom umjereno kontinentalne klime, koja je prisutna u svim dijelovima zemlje, osim u području tundre i ekstremnog jugoistoka. Planine na jugu ometaju dotok toplih zračnih masa sa Indijskog okeana, dok ravnica na zapadu i sjeveru države čini zemlju otvorenom za arktičke i atlantske utjecaje.

Veći dio sjevernoevropske Rusije i Sibira ima subarktičnu klimu, sa izuzetno jakim zimama u unutrašnjoj regiji sjeveroistočnog Sibira (uglavnom u Republici Saha), gdje vlada polarna hladnoća, sa rekordno niskom temperaturom od -71,2 °C i umjerenim zimama na drugim mjestima. Pojasom površine duž obale Arktičkog okeana i na ruskim arktičkim ostrvima vlada polarna klima.

Obalni dio Krasnodarskog kraja na Crnom moru, a naročito oko grada Sočija, je pod uticajem vlažne suptropske klime, sa blagim i vlažnim zimama. U mnogim regijama Istočnog Sibira i Dalekog istoka, zima je suha u odnosu na ljeto dok drugi dijelovi države imaju višu količinu padavina tokom sezone.

Prema Ustavu Rusije od 12. decembra 1993. godine Rusija je demokratska federalna pravna država sa republikanskim oblikom upravljanja i polupredsjednička republika. Premijer je šef vlade. Ruska Federacija je u osnovi struktuirana kao višestranačka predstavnička demokratija, pri čemu je federalna vlada sastavljena od tri vrste vlasti:

Federalna skupština Rusije (ruski: Федера́льное Собра́ние), prema Ustavu Ruske Federacije iz 1993. godine, je nacionalno zakonodavno tijelo Ruske Federacije.

Sastoji se od Državne dume, donjeg doma, i Savjeta Federacije koji je gornji dom skupštine. Sjedište oba doma se nalazi u glavnom ruskom gradu Moskvi. 
Oba doma ukupno broje 620 zastupnika (donji dom 450 i gorni dom 170).
Nakon parlamentarnih izbora održanih 2016. godine u Rusiji, trenutnu većinu u donjem domu ima politička stranka Jedinstvena Rusija sa 339 zastupnika. Komunistička partija Ruske Federacije ima 42 a nacionalistička Liberalno-demokratska partija Rusije 40 zastupnika. Aktuelni saziv skupštine uspostavljen je 18. septembra 2016. godine.

U Državnoj dumi postoji 29 komiteta dok je u Savjetu Federacije aktivno 10 komiteta i 3 komisije. 

Predsjednik Rusije je šef države, koji se bira direktnim glasanjem na mandat od šest godina. Zakonom je ograničen izbor predsjednika na maksimum dva uzastopna mandata. Kada je predsjednik Ruske Federacije, zbog bilo kojeg razloga, spriječen u obnašanju svoje dužnosti te nadležnosti će biti privremeno delegirane Premijeru Rusije koji postaje vršilac dužnosti predsjednika Rusije. Predsjednik Savjeta Federacije je treća najvažna politička pozicija nakon predsjednika i premijera. U slučaju da je i premijer spriječen da vrši dužnosti predsjednika Rusije onda ulogu šefa države preuzima upravo Predsjednik Savjeta Federacije.
Prema aktuelnom Ustavu Rusije iz 1993. godine, Predsjednik nije dio Vlade Rusije (kao što je to bio slučaj dotada) i nema upravu nad trodjelnom raspodjelom vlasti, nego izvršava svoje obaveze po neutralnom sistemu Pouvoir neutre, te osigurava djelovanje institucija vlasti i njihovo djelovanje. S obzirom na polupredsjednički oblik vladavine, Predsjednik ima različite ovlasti. Glavni oblik vladavine su predsjednički dekreti, kojima se pravnim djelovanjem osigurava sprovođenje dekreta. Predsjednik određuje osnovne pravce vanjske politike i može potpisivati međunarodne ugovore. Ujedno je i vrhovni komandant oružanih snaga Rusije, te imenuje i smjenjuje vrhovnu komandu oružanih snaga.

Trenutni predsjednik je Vladimir Putin, izabran na Predsjedničkim izborima u Rusiji održanim 18. marta 2018. godine osvojivši 56.411.688 glasova, što predstavlja 76,69% od ukupno broja glasača koji su izašli na izbore.

Oružane snage Rusije podijeljene su na tri osnovna vida:

Osim toga, sastavu ruskih oružanih snage pripadaju i još neki nezavisni vidovi oružanih snaga, a to su:

Prema podacima za 2017. godinu oružane snage Rusije su brojale oko 1 milion aktivnih pripadnika i prema tome svrstavaju se na 5. mjesto u svijetu. Osim toga, oružane snage broje i oko 2,5 miliona pripadnika u rezervi iako se aktivno brojno stanje procjenjuje na oko 20 miliona pripadnika. Služenje vojnog roka je obavezno sa sve muškarce životne dobi između 18 i 27 godina i traje jednu godinu.

Ruske oružane snage posjeduju najveću količinu oružja za masovno uništenje na svijetu, drugu po brojnosti flotu nuklearnih podmornica i uz SAD jedini posjeduju modernu stratešku avijaciju. Osim toga, posjeduju najbrojnije tenkovske snage dok su ruska mornarica i zračne snage među najbrojnijima na svijetu.

Prema važećem Ustavu, Rusija se sastoji od 85 federalnih subjekata, uključujući i spornu Republiku Krim i savezni grad Sevastopolj. Od 1993. godine, kada je usvojen Ustav, uvršteno je osamdeset devet federalnih subjekata s tim da je bilo slučajeva da su se federalne jedinice i spajale. U Savjetu Federacije svi federalni subjekti su ravnomjerno zastupljeni sa po dva delegata. Međutim federalni subjekti se iz ostalog razlikuju i po stepenu autonomije koji uživaju.

Federalni subjekti Rusije su sljedeći:

Petnaest godina nakon propasti komunizma ruska ekonomija se približila ekonomiji srednje razvijenih zemalja slobodnog tržišta. Danas ona ima relativno nisku stopu rasta BDP-a (u 2017: 1,4% godišnje) i prosječnu inflaciju od oko 5,38% (stanje: 2016). Ipak, i danas su u Rusiji uočljivi ostaci starog, komunističkog sistema.

Na današnju sliku ekonomije je uticala i brza privatizacija nekih unosnijih državnih poduzeća početkom devedesetih. Njih je preuzela nekolicina poduzetnika povezana s tadašnjom političkom elitom (oligarsi). U posljednje vrijeme neki su oligarsi bili prisiljeni odreći se kontrole nad svojim preduzećima, a neki su i zatvoreni ili su emigrirali. Veliki koncerni i dalje dominiraju ruskim privrednim krajolikom, a država najavljuje mjere za poticanje malog i srednjeg poduzetništva.

Danas se ruska ekonomija uglavnom zasniva na dvama stubovima: izvozu energenata (nafte i zemnog plina) i sirovina te rastućoj domaćoj potrošnji. Tradicionalna sovjetska metalurgija i s njom povezana proizvodnja mašina, automobila i aviona preživljavaju zahvaljujući visokim carinama koje sprječavaju uvoz jeftinijih i kvalitetnijih inozemnih proizvoda. Mnoge tvornice preorijentirale su se na saradnju sa zapadnim kompanijama i licenčnu proizvodnju stranih proizvoda (inomarke).

Propast sovjetskog centralnog planiranja dovela je i do izrazite neravnoteže u razvoju pojedinih regija. Najviše stranih investicija i najbrži privredni rast imaju Moskva i Sankt Peterburg. Razlike u prosječnom dohotku stanovnika prijestolnice i provincija su i do deset puta.

Velike udaljenosti i često surovi klimatski uvjeti uveliko su uticali su na razvoj transportne infrastrukture u Rusiji. U prevozu roba, a i putnika još uvijek dominantnu ulogu ima željeznica. Željeznička mreža ima oko 85.500km pruga u javnoj upotrebi, od čega je 43.400km elektrificirano, te oko 63.000km industrijskih pruga. Udio željeznice u ukupnom prevozu robe je 83,2%, a putnika 40,9%. U Rusiji se nalazi i najduža svjetska željeznička pruga, 9.289km duga Transsibirska pruga koja povezuje Moskvu i Vladivostok na obalama Tihog okeana.

Iako je cestovna infrastruktura u prilično lošem stanju, bez savremenih autoputeva, cestovni prevoz je u usponu. Automobil je danas u Rusiji sve manje statusni simbol, osobito u velikim gradovima što dovodi do velikih gužvi i jedne od najvećih stopa smrtnosti u cestovnim prometnim nesrećama u Evropi.

Zračni prevoz je u stalnom porastu pa ima dominantnu ulogu u putničkom prevozu na relacijama većim od 1.500km. Najveće zrakoplovne tvrtke su Aeroflot (5,8 mil. putnika u 2003), zatim Sibir (Novosibirsk i moskovsko Domodjedovo, 3,4 mil.), Pulkovo (Sankt Peterburg) i KrasAir (Krasnojarsk).

  

Ruska dostignuća u oblasti svemirskih tehnologija i istraživanja svemira vuku korijene još od Konstantina Čiolkovskog, oca teorijske astronautike. 
Njegovi pisani radovi bili su nadahnuće za vodeće sovjetske raketne inženjere poput Sergeja Koroljova, Valentina Gluška i mnogih drugih koji su doprinijeli uspjehu sovjetskog svemirskog programa u ranim fazama Svemirske trke i poslije.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, neki programi za istraživanje svemira koji su bili finansirani od strane vlade, uključujući Buranov program za svemirski prijevoz su bili otkazani ili odloženi, a povećano je učešće ruske svemirske industrije u komercijalnim aktivnostima i međunarodnoj saradnji. Danas je Rusija najveći satelitski lanser. Nakon što je program Sjedinjenih Američkih Država počeo sa radom 2011. godine, rakete Sojuz postale su jedini vid prijevoza za astronaute na Međunarodnoj svemirskoj stanici.

Prema popisu stanovništva iz 2010. godine većinu stanovništva su činili etnički Rusi sa oko 81% od ukupne populacije države. Ruska Federacija je također dom nekoliko značajnih manjina. U Rusiji živi oko 160 različitih etničkih grupa i autohtonih naroda.
Iako je stanovništvo Rusije relativno brojno, gustina naseljenosti njene teritorije je niska zbog činjenica da je Rusija najveća država na svijetu. Najgušće je naseljen evropski dio Rusije, područja oko  planine Ural i jugozapad Sibira. Oko 73% stanovništva živi u urbanim sredinama dok je preostalih 27% stanovništva ruralno. Prema istom popisu, u Rusiji je živjelo 142.856.536. stanovnika.

Gledano historijski, najveću populaciju stanovništva Rusija je imala 1991. godine, neposredno prije raspada Sovjetskog Saveza i taj broj je iznosio 148.689.000 stanovnika. Broj stanovnika doživio je brzi pačev od sredine 1990tih da bi se usporio pa i prešao u stanje stagnacije zadnjih godina, uglavnom zbog smanjene stope smrtnosti kao i povećane stope nataliteta i imigracije.

Rusija je 2009. godine zabilježila godišnji rast stanovništva po prvi put u zadnjih 15 godina i taj iznos je iznosio 10.500 stanovnika. U istoj godini, u Rusiju je imigriralo 279.906 migranata od čega njih 93% dolazi iz zemalja Zajednice nezavisnih država. Broj ruskih emigranata je stalno opadao sa 359.000 u 2000. godini na 32.000 u 2009. godini. Također, procenjuje se da u rusiji ima oko 10 miliona ilegalnih imigranata iz bivših sovjetskih država. U Rusiji živi oko 116 miliona etničkih Rusa dok oko 20 miliona etničkih Rusa živi van Rusije u bivšim republikama Sovjetskog saveza, uglavnom u Ukrajini i Kazahstanu.

Prema popisu iz 2010. godine 81% stanovništva su etnički Rusi a 19% drugih naroda od kojih je najviše: 3,7% Tatara, 1,4% Ukrajinaca, 1,1% Baškira 1% Čuvaša dok je 11,8% ostalih i etnički neizjašnjenih. Prema popisu stanovništva, 84,93% ruskog stanovništva pripada evropskim etničkim grupama (slaveni, germani, narodi iz ugro-finske grupe naroda i dr) i manje ih je u odnosu na podatke iz 2002. godine, kada su činili više od 86% stanovništva.

U 2006. godini, u pokušaju da nadoknađuje demografski pad zemlje, ruska vlada počela je pojednostaviti imigracione zakone i pokrenula državni program za pružanje pomoći dobrovoljnoj imigraciji etničkih Rusa iz bivših sovjetskih republika. [275] U 2009. godini Rusija je doživjela najveću stopu nataliteta od raspada Sovjetskog Saveza [268] [276] U 2012. godini stopa nataliteta se ponovo povećala. Rusija je registrovala 1.896.263 rođenih, što je najveći broj od 1990. godine, pa čak i preko godišnjih rođenja u periodu 1967-1969, sa TFR od oko 1,7, najviše od 1991. godine (Izvor: Tabela vitalnih podataka ispod)

U avgustu 2012. godine, kada je zemlja videla svoj prvi demografski rast od devedesetih, predsednik Putin je izjavio da bi do 2025. godine rusko stanovništvo moglo doći do 146 miliona, uglavnom zbog imigracije [277]

Podaci o vjerskom sastavu su nepouzdani jer se vjera ne ispituje u popisima stanovništva. Samo je manji dio populacije aktivno religiozan, a dominiraju tradicionalne vjerske zajednice: Ruska pravoslavna crkva kojoj pripada slavensko stanovništvo, te islamska zajednica kojoj pripadaju neki narodi turskog porijekla (Tatari, Baškiri i dr.) i većina naroda sjevernog Kavkaza (Čečeni, Inguši i dr.).

Gradskog stanovništva ima 72,4%, seoskog 27,6%. Dobni sastav je slijedeći: 0-19 25,2%, 20-59 56,3%, 60 i više 18,5%.

 
Glavni i najveći grad Rusije je Moskva, ujedno i jedan od najvećih gradova svijeta. Neki od većih gradova su: Sankt Peterburg, Novosibirsk, Jekaterinburg, Njižni Novgorod, Kazanj, Čeljabinsk, Omsk, Samara, Ufa, Rostov, Krasnojarsk, Perm, Voronjež i Volgograd, koji su svi prema podacima iz 2016. godine milionski gradovi.

Rusija je multietnička država sa preko 160 različitih etničkih grupa i manjina, od naroda čije se brojno stanje mjeri u milionima (Rusini, Tatari) do naroda kojih je nekoliko desetina hiljada pripadnika.

Ruskih 160 etničkih grupa služi se jezicima kojih je u Rusiji preko 100. Prema popisu iz 2002. godine, oko 142,6 miliona ljudi govori ruski, zatim slijede tatarski sa 5,3 miliona i ukrajinski sa 1,8 miliona govornika. Ruski je jedini zvanični državni jezik, ali Ustav daje pojedinim republikama pravo uvođenja pored ruskog i drugih službenih jezika na određenoj teritoriji.

Uprkos širokoj raspodjeli, ruski jezik je homogen u čitavoj državi. Najrasprostranjeniji je jezik Evroazije, kao i slavenski jezik sa najvećim brojem govornika. Spada u indoevropsku jezičku grupu i jedan je od živih istočoslavenskih jezika, pored bjeloruskog i ukrajinskog.

Ruski jezik je drugi najkorišteniji jezik na Internetu nakon engleskog, jedan od dva službena jezika na međunarodnoj svemirskoj stanici i jedan je od šest službenih jezika Ujedinjenih nacija-a.

U Rusiji je u različitim regijama, od strane lokalnih vlada, proglašeno ukupno 35 službenih jezika.

Trenutno, u Rusiji ne postoje zvanični podaci o religijskoj pripadnosti jer se ti podaci ne prikupljaju tokom popisa a procjene o religijskoj slici u rusiji se zasnivaju samo na istraživanjima. Istraživačka organizacija Sreda je 2012. godine objavila Atlas Atena, s detaljnim popisom religijskih populacija i nacionalnosti u Rusiji, na osnovu sprovedenog istraživanja na velikom broju uzoraka širom Rusije. Prema tim podacima 46,8% stanovnika Rusije se izjasnilo kao krššćani (uključujući 41% pravoslavnih kršćana Ruske pravoslavne crkve, 1,5% pravoslavaca ili članova nekih drugih pravoslavnih crkava, 4,1% ostalih kršćana i manje od 1% katolika i protestanata), 25% duhovnog ali nereligioznog stanovništva, 13% ateista, 6,5% muslimana, 1,2% sljedbenika tradicionalnih religija i 0,5% tibetanskih budista. Međutim, kasnije te godine, Levada centar procijenio je da je 76% stanovnika Rusije kršćani,  dok je Fondacija za istraživanje javnog mnjenja u junu 2013. procijenila broj kršćana na 65%. Ovi nalazi su u skladu sa procjenom Pew istraživačkog centra za 2011. godinu gdje se procjenjuje da je 73,6% ruskog stanovništva kršćani.

Najnoviji podaci Pew istraživačkog centra su pokazali da je u 2015. godini u Rusiji živjelo 71% pravoslavaca, 15% stanovništva se izjasnilo nereligioznim (uključujući i ateiste, agnostike i dr.), 10% muslimana i 2% drugih kršćana, dok je 1% pripadalo drugim religijskim uvjerenjima.

Islam je druga po veličini religija u Rusiji, poslije pravoslavlja. To je tradicionalna ili dominantna religija među nekim kavkaskim etničkim zajednicama (posebno Čečenima, Ingušima i Čerkezima) kao i među nekim turkijskim narodima (naročito Tatarima i Baškirima).

Budizam je tradicionalan zastupljen u tri regije Ruske Federacije: Burjatiji, Tuvi i Kalmikiji. Prema raznim izveštajima, udio nereligioznog stanovništva u Rusiji iznosi između 16% i 48% stanovništva. Prema najnovijim studijama, procenat ateista značajno je smanjen u periodu nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Rusija ima najviši procenat (54%) visokoobrazovanog stanovništva u svijetu. Prema Ustavu, obrazovanje u Rusiji je besplatno i zagarantovano svima ali je ipak velika konkurencija kada je u pitanju subvencioniranje visokoškolskog obrazovanja na pojedinim univerzitetima. Kao rezultat velikog naglaska na nauci i tehnologiji ruski stručnjaci u oblasti medicine, matematike, različitih inženjerskih oblasti i dr. oblastima su na svjetskom nivou visokocijenjeni. 

Od 1990. godine uvedeno je 11-godišnje školsko obrazovanje. Obrazovanje u državnim srednjim školama je besplatno. Visokoškolskoobrazovanje je besplatno, sa izuzecima pojedinih univerziteta.

Najstariji i najveći ruski univerziteti su Moskovski državni univerzitet i Državni univerzitet u Sankt Peterburgu. Početkom trećeg milenija, kako bi se stvorili visokoobrazovni i istraživački instituti uporedivog nivoa širom Rusije, vlada je pokrenula program uspostavljanja federalnih univerziteta, uglavnom spajanjem postojećih velikih regionalnih univerziteta i istraživačkih instituta i pružajući im posebna sredstva. Ove nove institucije uključuju i neke univerzitete kao što su: Južni federalni univerzitet, Sibirski federalni univerzitet, Federalni univerzitet u Kazanju, Sjeveroistočni federalni univerzitet i Dalekoistočni federalni univerzitet.

Prema rangu QS World University Rankingsa za 2018. godinu, najbolje ocijenjana ruska visokoškolska ustanova je Moskovski državni univerzitet koji zauzima 95. mjestu najboljih univerziteta na svijetu.

Rusija je dala istaknute predstavnike na gotovo svim poljima ljudskog djelovanja pa tako i u oblasti umjetnosti i nauke.

Ruska filozofija je doživjela procvat u 19. vijeku, kada je na početku bila definisana protivljenjem od strane pripadnika prozapadne struje koji su zagovarali zapadne političke i ekonomske modele i Slavofile, koji su insistirali na razvijanju Rusije kao jedinstvene civilizacije. Drugoj grupi su pripadali Nikolaj Danilevski i Konstantin Leontjev, osnivači proevropske struje. U svom daljnjem razvoju ruska filozofija je uvek bila obilježena dubokom vezom sa književnošću i interesovanjem prema kreativnosti, društvu, politici i nacionalizmu. Ruski kosmizam i religijska filozofija bili su druga glavna područja njihovog interesovanja. Značajni filozofi s kraja 19. i početka 20. vijeka bili su: Vladimir Solovjev, Sergej Bulgakov i Vladimir Vernadsky.

Ruska književnost se smatra jednom od najplodonosnijih i najznačajnijih svjetskih književnosti. Od nekoliko perioda na koje se može podijeliti, kao najznačajniji period u ruskoj književnosti se smatra 19. vijek tzv. Zlatno doba ruske književnosti. Romantizam kao jedan od pravaca u književnosti i općenito u umjetnosti uticao je na procvat poezije i pojavu značajnih imena u toj oblasti kao što su Vasilij Žukovski, a kasnije i Aleksandra Puškina. Puškinu se pripisuje i kristalizacija književnog ruskog jezika i uvođenje novog nivoa umjetnosti u rusku književnost. Njegovo najpoznatije djelo je roman u stihu, Evgenij Onjegin. Čitava nova generacija pjesnika, uključujući: Mihaila Ljermontova, Jevgenija Baratinskog, Konstantina Batjuškova, Nikolaja Nekrasova, Alekseja Konstantinoviča Tolstoja, Fjodora Tjutčeva i Afanasija Feta slijedili su Puškinove korake.

Ne samo poezija već je i proza doživjela procvat. Prvi veliki ruski romanopisac bio je Nikolaj Vasiljevič Gogolj. Uslijedili su Ivan Sergejevič Turgenjev, Mihail Saltikov-Šedrin i Nikolaj Leskov, koji su svi pisali kratke priče i romane kao i romanopisac Ivan Gončarov. Lav Tolstoj i Fjodor Dostojevski uskoro su postali međunarodno poznati po svojim djelima, a mnogi književni kritičari poput F. R. Leavisa opisali su i jednog i drugog kao najveće romanopisce u historiji. Tokom druge polovine vijeka Anton Pavlovič Čehov je nadmašio druge u pisanju kratkih priča i postao vjerovatno najveći pisac drama svog vremena.

Neki od najznačajnijih predstavnika ruske književnosti su:

Rano rusko slikarstvo zasnivalo se uglavnom na izradi ikona i živopisnih freski, žanrova slikarstva naslijeđenih iz perioda Bizantijskog Carstva. Usponom ruske moći umjetnici poput Teofana Grka, Dionisijusa Dionisius i Andreja Rubljova su povezani uglavnom sa ruskom umjetnošću.

Ruska akademija umjetnosti je osnovana 1757. godine što je ruskim umjetnicima pomoglo u ostvarivanju međunarodne uloge i statusa. Ivan Argunov, Dmitrij Levicki, Vladimir Borovikovski i drugi akademici iz 18. vijeka uglavnom su se usredsredili na portretno slikarstvo. Početkom 19. vijeka, u periodu procvata neoklasicizma i romantizma, mitološke i biblijske teme inspirisale su mnoge istaknute slikare, naročito Karl Briullova i Aleksandra Ivanova.

Sredinom 19. vijeka grupa predstavnika kritičkog realizma, Peredvižnjevci je raskrstila sa tadašnjom Akademijom i pokrenula školu umjetnosti koja je bila lišena akademskih ograničenja. Ti umjetnici su bili uglavnom realisti koji su smisao ruskog identiteta potražili u pejzažima velikih rijeka, šuma i breza, kao i u živahnim žanrovskim scenama i velikim portretima svojih savremenika. Neki umjetnici usredsredili su se na prikazivanje dramskih trenutaka ruske historije, dok su se drugi obratili društvenoj kritici, svojim djelima prikazujući stanje siromaštva i karikaturizaciju vlasti. Takav kritički realizam je cvjetao tokom vladavine cara Aleksandra II. Vodeći realisti tog doba su bili: Ivan Šiškin, Arkhip Kuindži, Ivan Kramskoj, Vasilij Polenov, Isak Levitan, Vasilij Surikov, Viktor Vasnecov, Ilja Repin i Boris Kustodijev.

Na prelomu 20. vijeka pojavilo se simboličko slikarstvo, kojeg predstavljaju Mihail Vrubel, Kuzma Petrov-Vodkin i Nikolas Roerich.

Najstariji oblik muzičke tradicije u Rusiji je Ruska narodna muzika, koja je blisko vezana za seoski život i običaje.
Njeni korijeni se nalaze u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, gdje se pjeva tokom najvećeg dijela njihovih vjerskih službi i gdje nisu bili korišteni muzički instrumenti. Najveći dio ruskog stanovništva je bio nepismen i siromašan, pa su rijetki bili muzički instrumenti. Iz tih razloga je vokalna muzika i najzastupljenija.
Ruski narodni muzički instrumenti su obično bili korišteni u životu pastira ili za određene vrste narodnih plesova i pjesama. Među instrumentima najpoznatiji su balalajka i harmonika, a koriste se samo u pojedinim ruskim područjima. Najčešći muzički instrumenti su: žičani instrumenti (balalajka, zviždaljka, gusle, domra, violina), puhački instrumenti (žalejka, rog, kugiklji). 
U starim ljetopisima su spomenuti: vojne trube, lovački rogovi, tamburaši. Instrumenti kao što su harmonika, mandolina, gitara sa 7 žica, relativno kasno su se pojavili u Rusiji (19-20 vijek).
Na osnovama stare ruske narodne muzike su kasnije razvijani različiti oblici umjetničke muzike, koja u Rusiji često sadrži narodne melodije i narodne elemente ili muziku drugih etničkih grupa koje žive u Rusiji.

Rusku muzičku scenu 19. vijeka karakteriziraju tenzije između klasičnog kompozitora Mihaila Glinke, zajedno sa ostalim članovima Velike petorke (galerija iznad), koji su prigrlili ruski nacionalni identitet dodavajući u svoja muzička djela primjese vjerskih i tradicionalnih elemenata, i Ruskog muzičkog društva na čelu s kompozitorima, braćom Antonom i Nikolajem Rubinsteinom, koji su zastupali konzervativniji pravac. Tradiciju Petra Iljiča Čajkovskog (1840–1893), jednog od najvećih kompozitora romantizma, nastavio je Sergej Rahmanjinov (1873–1943) tokom 20. vijeka. Među svjetski poznate ruske kompozitore 20. vijeka također se ubrajaju Aleksandr Skrjabin, Igor Stravinski (1882–1971), Sergej Prokofjev (1891–1953), Dmitrij Šostakovič (1906–1975) i Alfred Šnitke (1934–1998).

Sportisti Sovjetskog Saveza a poslije i sportisti Rusije su uvijek bili među prve četiri države po broju zlatnih medalja osvojenih na ljetnim olimpijadama. Sovjetski gimnastičari, hrvači, dizači tegova, bokseri, strijelci, skijaši, biatlonci, zajedno s sovjetskom košarkašima, rukometašima, odbojkašima i hokejašima su bili među najboljim na svijetu. Prve olimpijske igre na području Rusije bile su 
ljetne olimpijske igre održane 1980. u Moskvi dok su zimske održane 2014. u Sočiju.

Organizaciju i upravljanje olimpijskim takmičenjima u Rusiji, zadužen je Ruski olimpijski savez, osnovan 1911. godine, a obnovljen 1992. godine. U ostalim periodima ruski sportisti nastupali su za selekcije Sovjetskog Saveza i selekciju Zajednice Nezavisnih Država Od 1994. godine na ukupno šest Ljetnih olimpijskih igara pa do 206. ruski sportisti osvojili su 426 medalja, od toga 149 zlatnih, 124 srebrne i 153 bronzanih, te su na ukupnoj listi na desetom mjestu. Na Zimskim olimpijskim igrama od 1994. pa do 2018 na sedam nastupa osvojili su 120 medalja od kojih su 47 zlatne, 38 srebrne i 35 bronzanih, te zauzimaju deveto mjesto u ukupnom plasmanu svojenih medalja.

Nogomet je jedan od najpopularnijih sportova u modernoj Rusiji. Sovjetska nogometna reprezentacija bija je prva koja je osvojila titulu prvaka na Evropskom prvenstvu u nogometu održanom EP 1960. godine u Francuskoj. Jedan od najstaknutijih nogometaša iz tog perioda je Lav Jašin, koji je zabilježio nastup na četiri svjetska prvenstva u nogometu u periodu od 1958. do 1970. godine, te se smatra jednim od najvećih golmana u historiji nogometa a odabran je u Tim snova FIFA Svjetskih prvenstava. Osim jedne osvojene titule prvaka Evrope, sovjetski reprezentativci su igrali još i finale EP 1988. a osvajali su i zlatne medalje na olimpijskim igrama 1956. i 1988. godine.

Organizaciju nogometnih takmičenja u Rusiji, vodi Ruski nogometni savez, koji organizuje ligaška i kup takmičenja. Najviše titula prvaka u Premjer ligi ima Spartak Moskva, ukupno deset, a najviše pobjeda u Kupu Rusije imaju Lokomotiva Moskva i PFK CSKA Moskva ukupno po sedam titula. Ruski nogometni klubovi PFK CSKA Moskva i FK Zenit Sankt Peterburg osvojili su UEFA Evropsku ligu 2005. i 2008. godine, respektivno. U novije vrijeme najbolji rezultat Ruska nogometna reprezentacija je postigla plasmanom u polufinale Evropskog prvenstvg u nogometu održanog 2008. u Austriji i Švicarskoj gdje je izgubila od reprezentacije Španije koja je i postala prvak. Najveći nogometni događaj na prostoru Rusije je Svjetsko prvenstvo u nogometu koje će se održati u junu i julu 2018. gdje će se u 11 gradova i 12 stadiona evropskog dijela i područja Urala ugostiti 32 najbolje svjetske reprezentacije.

Ruska košarkaška reprezentacija je 2007. godine osvojila prvo mjesto na Evropskom prvenstvu u košarci. To je za reprezentaciju, pored jedne srebrne i dvije bronzane, prva zlatna medalja na evropskom prvenstvu na kojem su učestvovali ukupno 13 puta. Ruski košarkaški klub PBC CSKA Moscow jedan je od najboljih timova u Evropi, sa osvojenih 7 titula evropskog i ukupno 44 titule državnog prvaka (24 titule iz sovjetskog doba i 20 ruskih titula).

Iako se hokej na ledu pojavio tek u sovjetskom periodu, Reprezentacija Sovjetskog Saveza u hokeju na ledu uspjela je osvojiti zlato na skoro svim olimpijskim i svjetskim prvenstvima na kojima su učestvovali. Ruski hokejaši Valerij Harlamov, Sergej Makarov, Vjačeslav Fetisov i Vladislav Tretiak drže četiri od šest pozicija IHFovog Tima stoljeća. Reprezentacija Rusije u hokeju na Olimpijskim turnirima je osvojila jednu srebrnu i jednu bronzanu olimpijsku medalju, na turnirima od ZOI 1994.

Na Svjetskim prvenstvima održanim SP 1993, SP 2008, SP 2009, SP 2012. i SP 2014. osvajali su zlatna odličja. Pored pet zlatnih, ruski hokejaši osvojili su još tri srebrne i četiri brontane medalje.

Kontinentalna liga u hokeju na ledu (KHL) osnovana je 2008. godine kao nasljednica Ruske superlige. Ova liga je rangirana kao najbolja hokejska liga u Evropi od 2009. godine i druga najbolja u svijetu. To je međunarodna profesionalna hokejaška liga Evroazije i sastoji se od 28 klubova, od kojih su 22 iz Rusije a ostali klubovi su iz Latvije, Kazahstana, Bjelorusije, Finske, Slovačke i Kine. KHL je četvrta liga u Evropi po broju gledalaca.

Organizacijom takmičenja u biatlonu u Rusiji rukovodi Ruski biatlonski savez. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991, Sovjetski biatlonski savez podijelio se na desetak saveza. Do tada su ruski biatlonci nastupali pod zastavom Sovjetskog saveza, zatim kao Zajednica Nezavisnih Država, a od sezone 1992/93. nastupaju kao ruska reprezentacija. Na takmičenjima na Zimskim olimpijskim igrama, od ZOI 1994. u ukupno sedam nastupa do ZOI 2018. ruski biatlonci osvojili su četiri zlatne, dvije srebrne i pet bronzanih medalja, Najuspješniji ruski biatlonac bio je Jevgenij Ustjugov sa dvije zlatne i jednom bronzanom medaljom, a najuspješnija biatlonka Ana Bogalij-Titovec koja je osvojila dvije zlatne medalje. Na Svjetskim prvenstvima u biatlonu u ukupno na 24 prvenstva od SP 1993. pa do SP 2017. ruski biatlonci osvojili su 33 zlatne, 37 srebrnih i 23 bronzane medalje. Najviše medalja osvojio je Vladimir Dračev: 4 zlatne, 5 srebrnih i 1 bronzanu; a u ženskoj konkurenciji Olga Piljova: 6 zlatnih, 2 srebrne i 1 bronzanu. U takmičenjima Svjetskog kupa u biatlonu, Vladimir Dračev je pobijedio jedanput u ukupnom plasmanu i to u  sezoni 1995/96, a Anfisa Rezcova je pobijedila dva puta i to u sezonama 1991/92. i 1992/93. Najviše pobjeda u Svjetskom kupu ima Anton Šipuljin ukupno 11, a u ženskoj konkurenciji Olga Zajceva sa 13 pobjeda. Rusija je bila domaćin trima Svjetskim prvenstvima u biatlonu: 1992. u Novosibirsku i dva puta u Hanti-Mansijsku 2003. i 2011.




#Total Article count: 119
#Total Word count: 195412